Jednog ću dana uhvatiti malo vremena I ovako umoran od života sjesti za stol Primaknuti moj stari royal I napisati strašno lijepu pjesmu S određenim praktičnim ciljem Da zaradim nešto novaca Ili pomaknem pokvareni automobil na cesti
Pjesma će imati oblik križa Uravnoteženi pogled smrti Bit će to zacijelo pjesma za koju sam se Pripremao svo ovo vrijeme: u njoj Ničega neće nedostajati Nitko neće biti uskraćen Štakori će naslijediti kuhinju Žohari kupatilo
Ni ti se ne moraš bojati
Kao Nijemci, kao juha u prahu Ta strašno lijepa pjesma Imat će i svoje slabe strane U njoj će tvoje dojke visiti kao Bespomoćne noge oduzetog U njoj ćeš stanovati bez ostatka A da nikad ne platiš stanarinu
Uravnoteženi pogled smrti Bit će uvijek tu kao tijesne cipele Kao kamate Gospodina Boga
Nitko ništa ne može izgubiti Ako prihvati stvari kakve jesu Usput, dok sam bio mlađi nikad ne pomislih Da i ljubav ima probavne organe Sad će i ta stvar biti napokon stavljena Na svoje mjesto
Strašna ljepota narečene pjesme Proizlazit će iz činjenice Da ne zaboravlja ništa, ne izostavlja ništa Da je podjednako sklona ratniku i lešu Dalekom ozračju i najmanjem crvu Da nepristrano spominje vjeru, politiku Narod, svaku iglu i ušicu svake igle Govori o tebi, ljubavi moja Općenito o svijetu i pojedinačno O svemu
Najviše o ničemu.
BORIS MARUNA (Podprag, 1940 – Zagreb, 2007), iz zbirke pjesama “SVIJET KOJI ZNAM – Izbor iz poezije”, Društvo hrvatskih književnika, 2015; izvorno iz zbirke “Ograničenja”, 1986.
I What’s the most you’ve lost on a coin toss? A. C.
U kasno popodne poći pravo ka zapadnoj strani: do opustelog metroa, haustora i mesta na kom sam nastavio pravo – kroz zločin, između koraka osluškujući kako samo otmeno zvuči reč: predaja.
Sasvim prava ulica nestala je u sfumatu od kiše,
gledao sam udaljena sobna sunca, horizonte koji se upotpunjuju, jesen u vrtoglavici.
Probudi se, kažeš,
požuri kroz buknula moždana stabla,
spusti se niže do poslednje ulice u nizu, tamo gde blešte sasvim ogoljena prazna mesta.
Кažeš: tek kad ti stvarnost opusti ruke bez opiranja u trenutku prepoznaćeš sve:
tišinu kao pred nastup crkvenog hora, figure zamrznute u jutarnjem svetlu, blizinu koja nas ne ume učiniti nepoznatima.
II Nowhere in the corridors of pale green and gray – nowhere on the suburbs in the cold light of day.
Fever Ray/Mercy Streets
Predgrađe lepo toliko da se u njemu može umreti:
pravolinijski raspoređene kocke i u visokim prozorima: žene –
snene kao prosenjen crtež.
Кada se udaljim – opet bih nazad, tamo odakle sam upravo došao, gde mi se gole
krošnje četinara unose u lice, povijaju se do zemlje:
kao da se klanjaju.
Dok prolazim krošnje tiho šapću:
kako je dobro dok se hoda, dok se misli da možda postoji i put.
III Horizont eksplodira tamo gde se auto-put spušta naniže, u sinopsis, bez kraja i početka:
gde tvoj gradić već liči na bajku, na cirus koji vetar nosi
preko zaliva.
U dubokim jezerima očiju mogu se videti još: kupači, plastika, sitan šljunak, svi rekviziti nekadašnjeg života
i daleko negde, pod svodom –
obris kadra o flori i fauni u predgrađima, sudbini bilja, tajnom životu drveća u parku,
uzbudljivim sudbinama gradskih pasa u egzilu, po prerijama.
IV Ulazak u grad ličio je na ulazak u rashodovani teatar. Кulise su škripale. Senke se povlačile u dublje senke.
Vozio sam cele noći kao statista kroz dugi kadar –
preko pasarela i mosta u luku izvijenom nad prazninom sve do zatvorenog bioskopa.
Hladna dvorana,
klavsen u uglu,
crvene zavese koje su me zatrpavale uporno, dugo – bilo je sve što sam video.
Ostalo je sasvim malo vremena da se pojavim u sledećoj inkarnaciji,
nasmejan u najdubljoj fazi sna,
opkoljen tihim svedocima koji će me dočekati povicima mržnje –
ljubavi, dakle, nikada zaslužene.
V Bio sam ubeđen da ću je ugledati na zapadnoj strani: dosadne patricijske svečanosti predugo su je zadržale.
Ohrabren usporavanjem gradskih časovnika setio sam se: sve boje jednom će se složiti u tami.
Prikladno: pojavila se u telu sasvim stare žene, mirno i tiho, bilo je uokolo: a svet, svet ni trepnuo nije. Samo su se rumenilom oblili obrazi
mermernih spomenika u parku,
samo su citrusi tiho goreli
u usnulim dvorištima.
VI Noć se završila zato što je simfonijskom orkestru ponestalo leda na dlanovima, u džepovima kaputa.
Umesto svitanja: još jedan zapaljen glagol.
Zar smo zaista mirni samo dok je voda glasna, dok smo u pripravnosti:
iza ograde mosta, tamo gde teku: barok, alge, fosforne rečenice, gde je svaka eksplozija u stomaku precizno podeljena na slog.
Noć se završila, muzika se rastvorila u šumove, u krvi, a mi smo tiho brojali u sebi:
jedan i jedan su pet i sve što nam se već jednom dogodilo nikada se ne sme dogoditi opet
OGNJEN PETROVIĆ (1981), rođen je u Beogradu. Piše poeziju i prozu. Objavljene knjige: Prekid prenosa (2011), Кečevi & Osmice (2011) i Potraži na zapadnoj strani (2018). Sarađivao sa dvadesetak časopisa, objavljivan u brojnim zbornicima, pregledima, panoramama i drugim zajedničkim publikacijama. Zastupljen u izborima iz nove srpske poezije: Prostori i figure (Službeni glasnik, 2012), Van,tu: free (Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2013) i Restart (DК Grad, 2014). Priredio i uredio nekoliko revijalnih knjiga. Živi u Mladenovcu.
Dan je bio zemljanosiv kao da nije ni svanulo. Nino me čekao u kafiću na kraju kolodvora sa šalicom vrućeg čaja ispred sebe. Nasmiješila sam se kad sam vidjela kako se bori s plastičnom vrećicom meda. Nespretnim trzajem potrgao je kesicu i dugi zlatni mlaz ljepljive tekućine potekao mu je niz prste. Kad me ugledao, brzo je ustao i pružio mi ruku. – Oprosti, Lucija, sad sam te zalipija. Poželjela sam mu polizati vrhove prstiju. Umjesto toga rekla sam samo: – Neka. Pogledao me u oči, ostavio čaj i zgrabio torbu.
Na ulazu u autobus, čiji je motor mazno preo, prislonio je svoje rame uz moje. Njegovi su prsti rastvorili moju ruku i uvukli se među moje. Ostali smo slijepljeni nekoliko trenutaka, ne zbog meda na našim jagodicama već zato jer smo htjeli. Onda smo raspleli prste da nas netko na kolodvoru ne bi vidio.
* Spavao je kao dječak iscrpljen igrom. Provukla sam se ispod ruke koju je u snu prebacio preko mene i obujmila koljena. Zurila sam u svježe obojeni bijeli zid i čudila se kako ga ni sjene što su se hvatale po sobi nisu uspjele posivjeti. Jedino tamno u bespoštedno bijeloj sobi na bijelim plahtama još krutim od svježine bila su naša smeđa tijela – njegovo opušteno snom, moje sklupčano. Čak nas ni ulično svjetlo, koje je kao neodlučni voajer pokušavalo proviriti kroz škure, nije moglo posvijetliti.
Okružila sam oko kreveta na prstima da ga ne probudim. Kroz napola otvoren prozor nije dopirao nikakav zvuk, sve je bilo tako pažljivo omotano tišinom da se činilo da ne postoji ništa izvan sobe u kojoj čujem samo njega kako diše.
Navukla sam gaćice i podigla grudnjak s poda. Sjela sam na radni stol i širom otvorila prozor. Od hladnog noćnog zraka moje se tijelo naježilo više nego od njegovih dodira. Naslonila sam grudnjak na prozorsku dasku i gledala kako se ulično svjetlo igra na dugoj plavoj vlasi njegove žene. Vršcima prstiju polako sam podigla tu vlas koja je omeđila moj svijet i ispustila je kroz prozor. – Lucija, šta radiš? – promrmljao je iza sna. – Ne znam – rekla sam gledajući kako duga zlatna vlas lebdi s trećeg kata i nestaje mi iz vida. – Dođi. Spavaj. Zatvorila sam prozor i uvukla se u krevet. – Zašto ne spavaš? – Ne mogu. – Zašto? – Stalno ti svijetli mobitel. Nije ništa rekao samo me privukao još bliže i poljubio u čelo. Pokušala sam sklopiti oči.
Ostao je sa mnom još nekoliko trenutaka pa me odložio na jastuk i otišao u kupaonicu s mobitelom. Širom otvorenih očiju slušala sam ga kako nas šaptom obje pokušava usrećiti. Kad je otvorio vrata i vidio da je svjetlo iz kupaonice obasjalo moje otvorene oči, gurnuo je mobitel duboko u džep kaputa koji je visio u predsoblju.
* Svjetlo se zaigrano provlačilo kroz sukneni zastor oblaka i sudaralo sa staklom. Stalno sam žmirila, nikako se nisam mogla priviknuti na tu igru. Žena preko puta promatrala nas je od trenutka kad smo ušli u autobus. Krajičkom oka pomno je pratila svaki pokret naših tijela. Mi smo sjedili svatko u svom sjedalu, još uvijek toliko oprezni da nam se ni ramena nisu dodirivala. Gledala nas je kako se pretvaramo iz poznanika u ljubavnike bez ijednog dodira. Znala sam da zna, ali nju nismo poznavali, pred njom se nismo morali skrivati.
Kao da je i on to shvatio, zavukao se pod moju ruku i naslonio glavu na moja prsa. Svoj sam obraz spustila na njegovu kosu. Dok se pretvarao da spava, gledala sam kako more s lijeva, a brda zdesna jure pored nas. Pomislila sam da je sreća to što dišemo u mjestu dok nas obje strane svijeta mimoilaze bez da na nama ostave trag.
Autobus je gladno gutao udaljenost, a on je i dalje ležao na mojim prsima. Vrijeme je bilo gusto i lijeno se cijedilo po nama. Kao da je moje, njegovo se tijelo pomicalo sa svakim mojim udisajem. Provukla sam mu prste kroz kosu, pa ih brzo izvukla jer sam se sjetila da su još uvijek ljepljivi. Kao da ga je moj dodir prenuo, on se uspravio i zgrabio me za ruku. Nasmijao se, rastvorio moje prste i počeo lizati jedan po jedan. Glasno sam se nasmijala kad se toplina njegovih usta razlila po mojim rukama. – Prestani – jedva sam izustila između dva hihota. Moj kažiprst bio mu je još u ustima kad je zamumljao: – Neću. Onda je premjestio svoj jezik s mojih prstiju u moja usta.
* Omotao se oko mene, privukao me k sebi. U jednom pokretu osjetila sam svu snagu njegovog tijela. Oči su mi bile zalijepljene snom. Nisam ih mogla otvoriti. Koža mu je bila mokra i tako hladna od tuša da mi se učinilo da je ugasio svu toplinu mog tijela. – Lucija – šapnuo mi je na uho. Cijela strana mog tijela kojoj je govorio naježila se. – Lucija, probudi se – rekao je i poljubio me u vrat. Stisnula sam oči. – Lucija, moraš ići. Tanja će uskoro doći. – Znam, Nino – promrmljala sam i čvrsto zatvorila oči.
* – Rekli smo da ovo više nećemo raditi – rekla sam, a ipak sam sjedila na krevetu pored njega u obiteljskom hotelčiću koji postoji samo zato jer je u njegovom dvorištu nikla autocesta. – I nećemo – rekao je i naslonio svoju glavu na moje rame. Kosa mu je bila vlažna, a tijelo teško kao natopljeno. Znala sam da je otežao od ovih pola sata što je šaptao na mobitel pred hotelom na kiši. – Ajmo spavat – rekla sam. Krevet u koji smo legli učinio mi se neobično praznim.
Jutro je došlo iznenada, nekad između dva treptaja. Vrijeme koje je još jučer bilo tako lijeno, tako skromno da se pretvaralo da ga nema, sad se uzoholilo, uzlupalo i izjurilo kroz prozor. Nebo je od krvavomodrog u trenu postalo nevino rozo, nesvjesno svega što se ispod njega događa. Ili se bar meni tako činilo.
Ležala sam na krevetu i gledala sebe i njega kako se spremamo svatko za svoj put. Kao da gledam ubrzanu snimku vidjela sam nas kako se budimo, kako ustajemo, kako se vraćamo natrag u krevet. Čula sam nas kako se ponavljamo, čula sam šum odjeće koju smo najzad obukli. Onda sam čula sebe kako mu govorim: – Ja ću zaključati.
Dok smo hodali prema kolodvoru moji koraci su prazno odjekivali. Bilo je rano jutro pa je tek pokoji autobus brujao nestrpljiv da krene naprijed. Daleko ispred mene prljavosivo nebo rumenilo se pri korijenu i mutilo zamišljenu crtu koja ga je odvajala od zemlje. Htjela sam zatvoriti oči, ali već sam bila budna. Kada je kupio kartu prišao mi je s leđa i njegove su se ruke prekrižile na mojim prsima. Skliska, kao da sam još mokra od vode, okrenula sam se prema njemu i rekla mu rekla da uđe u autobus.
Mahnuo je kroz prozor. Čula sam zvuk motora prije nego je podigao ruku, ali nisam se pomakla. Autobus je prvo polako krenuo natrag, a onda zaokrenuo naprijed. Na trenutak su se obrisi svega oko mene – ljudi, oblaka, horizonta – izoštrili i zatreperili od života. Onda se svijet stopio natrag, vratio na mjesto.
Ispred mene su žurili putnici, pekari i dostavljači koji su punili kioske. Iza mene su prolazili konobari i služili gustu kavu i čaj s medom čije su vrećice s lakoćom otvarale spretne ruke šofera, konduktera, policajca na kraju smjene. Tik uz mene trafikantica je slagala još netaknute dnevne novine. Svuda oko mene svijet se žurio u danas.
LUIZA BOUHARAOUA prozaistica je i prevoditeljica, rođena u Splitu 1985. godine. Zbirka priča “Jesmo li to bili mi” nagrađena je Prozakom za najbolji neobjavljeni rukopis autora/ice do 35 godina. Također, dobila je i nagradu za mlade autore Slavić za najbolji autorski prvijenac u 2019. godini te godišnju književnu nagradu ‘Edo Budiša’ Gradske knjižnice Pazin. Zbirka je, u izdanju Kontrast izdavaštva, objavljena i u Srbiji.
Da nije svete zemljine teže survali bismo se dole među zvezde tamo nema obećanih rajeva ni pravednih bogova samo užareno kamenje samo ključajući lonci kojima naučeni da stvari vidimo naopako tepamo zvezdano prostranstvo i slične gluposti
***
Neću da budem svoj tužno je biti sopstveni vlasnik imati jedino sebe u vlasništvu
šta fali pahuljama koje kao da nisu pri sebi i nemaju vlast nad sobom lete uokolo slažući se u smetove
blistaju i bele se na gomili dok ne naiđe prvo sunce
a onda poteku žuboreći radujući se u šta sve mogu da se premetnu
***
Gledao sam ratnički ples golubova na ogradi terase u krnjači koju bogovi nisu nikad posetili i tuču kladioničara gledao sam u kladionici mocart na bogosloviji gde se kockaju budući sveštenici budući saobraćajci budući socijalni radnici zadivljen kako to golubovi rešavaju nadigravajući se plesom bez pozivanja ugojene policije kojoj se pištolji i pendreci klatare o kukovima bez sudija advokata i lažnih svedoka koji slabije pleše jednostavno odleti ostavljajući suparnika da vlada ogradom koji trenutak pre nego što ovaj i sam ne odleti
***’
Šta je miris lipe prema moći cokula osvajača mesečine koji mogu sve da zgaze sve da zatru
ali u vreme cvetanja lipa iznova cveta kao da ne postoji ništa drugo kao da zna jedino za pčele i vetar I vrtložnu ljubav od nekoliko opojnih dana sa pčelama i vetrom
***
Biti rob na zapadu je moći kladiti se za poslednji cvonjak u kladionici sa pisoarima sa foot ćelijama sa kabinom za muškarce sa kabinom za žene i kabinom za žene sa bideom ovde kada ulažeš poslednji cvonjak kladeći se na bogataške klubove sereš i pišaš u jednu šolju sa kladioničarima koji su izgubili novac na grčki kino na italijanski kino na trke pasa na poker aparate na virtuelni fudbal pišaš i sereš u istu šolju zajedno sa devojkama i momcima koji su pobegli sa časova u nadi da će siću dobijenu od roditelja za burek ili picu pretvoriti u pečenog vola ili letovanje na nekom moru sereš i pišaš zajedno sa putnicima koji čekaju na okretnici autobusa jer nema toaleta za desetine hiljada njih koji čekaju nego kad prigusti sjure se u kladionicu na onu jednu jedinu šolju za koju je neko umislio da može da primi u sebe sva govna ovoga sveta i da kao neki vrhovni cenzor nadgleda sva dupeta biti rob na zapadu i biti rob ovde nema suštinske razlike osim u načinu kako se sere
BOŽIDAR VASILJEVIĆ (Jasenovo, 1951.) je autor dvadeset tri knjige poezije, proze i poezije za decu. Za sebe kaže da ima više prodatih knjiga nego neke stranke birača. Bio je urednik časopisa Zmaj, osnivač izdavačke kuće Lucifer, sa Draganom Stojanović, i časopisa Balkanski književni glasnik, sa Dušanom Gojkovim i Vasom Pavkovićem. Zastupljen u srpskim i stranim antologijama.
Recimo Zbigniew ti se već drugi put isto zoveš to nam svima olakšava
rečeno je da za nekog vremena ima ali – kada i gde – nismo čuli nalećemo na reči kao na oštro, mnogo masnog crvenog biva uz naše imenice zalepljeno tako po svetu raznosimo krivice i opaske a onda pljusak objasni svoje delo kao himna, plačno kratko služimo na čast na mestu voljno u mislima otrgnuti poretku ne bojimo se da nema ničeg izvestan broj prošlih i svetlosnih godina razdvaja nas od laveža psa poslatog u svemir da nahrani ljude ima u tome neki bezdan veći od svih drugih i u njemu ima mnogo nas bez posebno lakih noći što kao psi lažemo da nismo gladni.
Zbigniew, javi se niko nas više ne zove to nas sve do ničeg olakšava.
***
SINDROM
ja ću prvi, pa onda sva moja druga – skoči u sebe, do dna za njim i preci, poštujući red. strahovi se oslanjaju na drveće majke i očevi imaju po čvor u stomaku čuješ li nekada kako se zapliću ja ne umem to nervi mi zvuče kao insekti pa jurim da stignem treperenje i daleke, lepe, tuđe kuće slažem u pregledan vidik ali, on puca pred mojim očima leptiri kače čahure o dudovu koru da se suši sjaj prirodnog toka da li je sve na tasu od toga teže Ili ništa nije ta dva zagrljena čvora uvek vrište iz dubine kako da zaboravim blizinu tvoju dno oblik tvoj kako da ne dotaknem ako si ti moje drvo a ja na tebe naslonjen
***
PRE REBRA
Ja sam za tobom ušao u tajgu, bez fenjera. Bio sam dete, nosio ti rame Da ne spuštaš glavu na smolu. Tražio sam te, nije te nigde bilo. Nečija majka je rekla – Tvoja ljubav je navika zverinja, Odmah izađi nečiji sine! Uzmi moju ruku, krvariš. – Ne mogu, nečija majko Tražim glavu što ne može da spava I drvo bez smole, što može pod glavom. Ja ništa gore nisam umeo I ništa teže nisam držao u ruci Držao u sebi Imao na svetu Razumeš li Šuma je bila crvena. Bio sam dete, nosio ti rame
NEMANJA DRAGAŠ (1992) je književnik, dipl. dramski i audiovizuelni umetnik – producent, narator i master teoretičar dramskih umetnosti. Član je Udruženja književnika Srbije od svoje dvadesete godine i Centra za dramu u edukaciji i umetnosti. Autor je knjiga poezije: “Fantazija u plavom” (2008), “Mikrofonija zrelosti” (2010), “Obećani svemir” (2014), “Okovani satima” (2015), “Izbor iz poezije/Gedichtauswahl” (2016), “Morfijum” (2018) i “Antitela” (2020, u štampi). Laureat je 45. Festivala poezije mladih u Vrbasu i dobitnik priznanja “Stanko Simićević” za najmlađeg finalistu festivala. Dobitnik je nagrade “Timočka lira” koju dodeljuje Radio Beograd 2. Za knjigu poezije “Obećani svemir” dobio je književnu nagradu “Branko Marčeta” (2016). Dobitnik je književne nagrade “Spasoje Pajo Blagojević” za 2019. i nagrade “Milutin Bojić” za 2020. Dvostruki je dobitnik Zlatne plakete za poeziju (Almasa, 2016; Da me bude, 2017). Trostruki je pobednik Multimedijalnog festivala u Pljevljima i trostruki dobitnik plakete Saveza književnika u otadžbini i rasejanju za izuzetan književni doprinos. Dobitnik je i nagrada “Rade Tomić”, “Magda Simin”, “Duško Trifunovič”, “Stanislav Preprek”, “Mihajlo Kovač”, “Janoš Siveri”, “Joan Flora”, “Mihal Babinka”, itd. Pobednik je Festivala lepe reči u Titelu (2015) i Think-Thank-Town festivala u Leskovcu (2012). Izvršni producent je nekoliko igranih/dokumentarnih filmova i predstava i koordinator programa 20. Bitef Polifonije. Dobitnik je Vidovdanske nagrade Akademije umetnosti u Beogradu. Laureat je nekoliko nagrada za fotografiju i likovne radove. Pobednik je Republičkog takmičenja iz biologije. Dnevne novine Politika uvrstile su ga među najuspešnije mlade umetnike Srbije u 2012. godini. Govori engleski, španski, ruski i ukrajinski, s služi se italijanskim i francuskim jezikom. Živi u Rostoku (Meklenburg – Zapadna Pomeranija) i radi u oblasti genetike i biotehnologije.
Urednik me jutros poslao u Sisak, naručivši mi tekst o gradu koji se lomi između srednjovjekovlja i futurizma. — Tanka je granica između svraba i svemira, Fiumanski! Čuo si za naše mlade FER-ovce koji će iz središta Sisačko-moslavačke županije lansirati raketu u svemirska prostranstva. O tome želimo pisati, Livio. O svemiru, letećim automobilima i historijskim pothvatima! Požuri u Sisak i vidi je li ta pojava svraba u gradu, o kojoj svi sada pišu, ugrožava rad našeg prvog Svemirskog Centra. Evo, napokon teren za tebe — brifirao me na jutarnjoj kavi. — Uredniče, shvaćam vaš entuzijazam, i hvala što me šaljete na teren, ali znate da ja i nisam baš idealan za te svemirske teme. Htio bih napisati nešto o željezari, riječnoj luci te mlinskoj i pekarskoj proizvodnji. Sisak je bio vrlo jak u tim područjima, znate, bio je to pravi industrijski gigant. Želim vidjeti mogu li gradu svojim tekstom kako pomoći, povratiti mu taj industrijski, radnički sjaj… — Hrpa gluposti, Livio! Kakve pekare, industrija, kakvi bakrači?! Na to više nitko ne klikće, osim članova Radničke fronte. Želim priču o Centru i njihovoj zaštiti od svemirskog zračenja. Čitao sam kako su na dobrom putu da prodaju te svoje štitove i onom genijalcu Elonu Musku. Idi sad… i donesi mi nešto dobro! Po dolasku u Sisak zatekao sam postapokaliptično stanje. Zgrade razrušene, prozori zatvoreni, nigdje nikoga. Nigdje ni brodova koji krcati teretom plove Kupom i Savom, kako sam čitao u nekim jugoslavenskim knjigama. Pred Željezarom, tek nekoliko vidno ožalošćenih figura; nisu mi izgledali kao visokoprofilni radnici iz svemirske industrije. — Dečki, gdje je Svemirski Centar? — upitao sam ih. Nisu htjeli govoriti. Jedan me od njih gestikulacijom upitao cigaretu. Dao sam mu je, naravno, međutim ovaj mi je uzeo cijelu kutiju, razdijelio prijateljima i pospremio je u džep svoje košulje. Čitavo vrijeme su se mahnito češali po tijelu, bilo je očito da su i oni zaraženi. — Svemirski Centar, znate, oni što će raditi štitove za Elona Muska… Ja sam novinar, htio bih nešto napisati o tome — pokušao sam još jednom, pripalivši osobno svoje cigarete svakome od njih. Napokon, glas. — Ne znamo ništa o prokletom svemiru. Trebamo penicilin, aspirine i gelove protiv parazita. Trebamo deratizaciju. Molim te, pomozi nam, pa ovo je 21. stoljeće, a nas napadaju biblijske bolesti — kazivali su uglas. U toj je pustoši bilo lako primijetiti i onog biskupa Košića. Bauljao je prema Željezari u svećeničkoj halji, tamjanom tjerajući sveproždirući svrab. — Biskupe! — zazvao sam ga. — Centar, gdje je Svemirski Centar? Košić je u potpunosti izignorirao moje pitanje. U transu je držao nekakvu propovijed, spominjući skakavce, svrab i razne druge pošasti, pojašnjavajući kako je to rezultat odnarođene vlade, sekularne države i pada hrvatske vjere u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće. Ne znam što da sad radim. Nemam tekst o Svemirskom Centru i biznisu Siščana s Elonom Muskom. Sve što imam su očaj građana i postapokalipsa. Ne izgleda mi kako će se odavde uskoro lansirati rakete. Ne izgleda mi, štoviše, kako će na ovom opustjelom prostoru tako uskoro niknuti ni obična stambena zgrada, a kamoli kakvi svemirski centri. Idem sada nazad za Zagreb. Ostaje mi nadati se da nisam i sam pokupio taj vražji svrab.
VID BARIĆ (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je zbirke satiričnih priča “Fiumanski, opet lažeš” (Shura publikacije, 2020.) Dobitnik nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (“Tajna podravskog dobročinitelja”, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018). Piše kratke priče i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova.
svaka bočica u autu ima okus mente i duhana s malih stajališta prema moru
mama sam mami kažem prestroji se kažem upravo ulazimo u oblake veš nam se sigurno tali s balkona par stotina vožnji od nas ali bar ništa ne gori ako si iz ljubavi uključila štednjak i otišla s morem već oko gležnjeva
znam da voziš naslijepo očiju ostavljenih u kutijici za leće sa zjenicama prema dnu pa ne vidiš da su i drugi na cesti omotani vlastitim srpnjima i posramljeni od pogleda na gustu sreću koja je pred nama neuhvatljiva kao dosadni prirodni satelit
mama sam pa biram glazbu koja nas ne pogađa ispod pojaseva da ne iskoristimo mogućnost slijetanja s ceste tek malo sjetne pokapanih kragni s odlučnim napokon ispod jezika
mama sam i ne pitam zašto plačeš već trećinu dionice kamo zapravo idemo i jesam li dobar suvozač cinična prema čistim autima i prevelikim kućama parkiranim na rubu vidokruga
mama si tek kad nam more izvuče refleks disanja iz slatkovodnih bočica i pretinca za rukavice proliveno iz trokutića na obzoru pa zadnji put udahneš uz dječji
gle more, u transu staneš na stajalištu gdje možda još postoji suho mjesto za protegnuti noge zapaliti i otpiti gutljaj
***
VLASTITOST
bila sam najviša žena u tramvaju koji su sada postali vremenske kapsule zakopane u maminom vrtu govori ispravljajući riječima tijelo izraslo iz dječje crnine
nakon mamine smrti izvukla je namještaj iz kuće, srušila bor u dvorištu i zakopala sve prepoznatljive oblike i poratne fotografije u stan finih rubova visoko i daleko od svojih prvih riječi
u izrezbareni okvir iznad njene glave stane cijela posvađana obitelj, svatko u jednoj škrapi sijedi kao krš
više ne mogu u tramvaj, ali nitko i dalje nije viši objašnjava gladeći reljef obiteljskog stabla utiskujući otpale listove u moju šaku
***
GENETSKA AFAZIJA
govoriš rukama, a ja žmirećki rasprostirem po stolu kao tarot sve čemu znam značenje pa te nazivam najmrskijim izbočinama pod jagodicama dok su ti geste grube, a dijalekt stran
iz ruku ti progovaraju pulsari kada ih širiš i skupljaš kao da hvataš moje slijepe krijesnice iz trbuha kada više ne mogu ridati u kavu s toplim i u tri deci vode u kojoj ti se ublažava pokret
kažeš odgojila sam računalo kažeš ispovraćat ćeš nule i jedinice
Morseovim kodom kucam puno malih dragosti u tvoju živu šaku.
VIDA SEVER rođena je u Varaždinu 2001. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira kroatistiku i komparativnu književnost. 2018. godine osvojila je prvo mjesto na Goranovom proljeću za srednje škole i dva puta prvo te jednom drugo mjesto na natječaju Po(e)zitiva. Također, sudjelovala je u državnoj smotri LiDraNo. Pjesme su joj objavljene u časopisu Tema.
jutros je netko navio budilnik puno puno ranije nego obično i razbudio je cijelu zgradu u kojoj već dugo stanujem
onda je počeo koncert susjeda udarajući po cijevima za grijanje i to je donijelo dodatni košmar u moju ionako tešku noć s probuđenom nesanicom
oko devet na ulaznim vratima osvanula je slika susjede sa sedmog sprata pored lifta nakon tri dana nejavljanja jutros rano je stigla hitna pomoć u pratnji policije i upala u stan na sedmom spratu do lifta sasvim tiho objesila se samoća i susjede iz prizemlja dugo su se došaptavale dok sam izvodila psa u šetnju
u povratku vrata su bila širom otvorena i lagano sam se popela do drugog sprata tišina je zijevala kao promaja haustorom i moj pas je u strahu od jeze zacvilio
ja sve ovo doživljavam vrlo okrutno i nadasve vrlo bolno i osobno nemam baš nemam ništa više za reći
Noćas sam sanjala svog oca. Prvi put od njegove smrti, barem iz snova kojih se sjećam. Bio je živ, ali nemoćan kao da je mrtav. Teško je hodao u svom radnom kombinezonu od trapera i oslanjao se na meni nepoznatu žičanu ogradu iza koje je bila cesta. Prišla sam mu da ga zagrlim. Zagrljaj je bio čvrst i stvaran. Zagrljaj kakav mi treba, svaki dan. Shvaćala sam da mu je teško, da mu je takav život teret, da mu i zagrljaj predstavlja napor. Rekla sam mu, u snu: Tata, znam da nije lako, ali si tu, zajedno smo, a on je, glasom otežalim od bolova, odgovorio: Mora da nas Bog jako ne voli kad nas je ovako ostavio zajedno. Moj otac nije vjerovao u Boga. Cestom iza ograde tada je sporo prošao neugledan crni automobil u kojem su sjedili majka i sin, kao posuđeni iz nekog niskobudžetnog terorističkog filma. Ona je bila debela a on krezub i opasan. Majka je u krilu imala strojnicu. Moj otac je gledao prema njima s bespomoćnom mržnjom, kao netko tko im se treba osvetiti za stanje u kojem se nalazi a za to nema snage. Taj me prizor probudio, bilo je oko dva u noći. Ustala sam da ga zapišem, od brige da ga se neću sjećati ujutro. Još sam osjećala čvrstinu onog zagrljaja.
14. siječnja 2015.
Rijetko sanjam, ili se snova slabo sjećam. One zapamćene uglavnom mogu zahvaliti nuždi. Maloj. Kako se mjehur puni, dubina spavanja slabi pa na granici do buđenja pohvatam prizore kojih u dubokom snu nisam svjesna. Tako su snovi u mom životu zapravo stvar biologije. Snovi pred nuždu. Snovi za nuždu. Nužni sni.
27. veljače 2015.
U ljekarni su mi preporučili umjetne suze. Ima u tome ironije. Na umjetan način vlažit ću oči. Ne znam bi li prave suze imale isti učinak. To mi je u ljekarni bilo neugodno pitati.
28. veljače 2015.
Sanjala sam da sam budna. Da se u snu pravim da spavam. Bilo je to u nekoj kući, meni nepoznatoj, u kojoj je bilo vrlo važno spavati, a kako mi to nije polazilo za rukom, glumila sam. Ne znam tko me u toj kući nadzirao, ali netko jest. Netko tko je hodao okolo i provjeravao san. Bilo nas je više, na mnogim krevetima u toj prostoriji, ali ja nisam imala pojma tko su svi ti ljudi jer ih nisam vidjela, samo sam osjećala da su tu. Zatvorenih očiju, pazeći da me ne raskrinka onaj provjeravač, razmišljala sam o tome prave li se i ti drugi da spavaju. Dugo je to trajalo, cijeli jedan san sve do jutra. Kad sam se probudila, bila sam naspavana. Nisam se dugo naspavala tako dobro kao u tom snu u kojem sam se samo pravila da spavam.
4. ožujka 2015.
Danas sam se sjetila svoje bake. Kad sam završila fakultet, poklonila mi je naušnice. Zlatne, obručaste naušnice kakve su se nosile u to doba. Umrla je prije nego sam joj morala priznati da sam nekoliko godina kasnije, u ratnom siromaštvu, prodala te naušnice u jednoj zlatarnici koja je otkupljivala lom-zlato. Valjda se to zove „lom-zlato“ da obezvrijedi i snizi cijenu nakitu koji ljudi prodaju. Sjećam se da sam tada, kad sam ih u Jurišićevoj ulici dala za iznos koji nam je omogućio nekoliko dana golog preživljavanja, mislila kako ću se jednom vratiti po njih. Možda to misle svi koji tako moraju prodati dragu uspomenu, ne znam, ali znam da sam tada zbilja vjerovala u to. Nisam se nikad vratila po njih. Možda su pretočene u neki drugi komad zlatnog nakita, ali veća je vjerojatnost da ih je netko kupio za puno više novca nego što sam tada dobila za njih. Danas se pitam tko je ta žena koja ih nosi. Tko god da je, ona ne zna da je devedesete jedna baka svojoj unuci te naušnice kupila zato što je diplomirala.
6. ožujka 2015.
Ima dana kad se riječi samo izgovaraju. Obično uzalud.
10. ožujka 2015.
Na prozoru moje spavaće sobe žive tri goluba. Ne znam koliko su tamo tijekom dana, ali navečer kad idem spavati uvijek vidim da su već zauzeli svoje pozicije na prozorskom podestu. Tako je dan za danom, cijele zime. Jutros su još uvijek bili tamo kad sam ustala, i gotovo sam im rekla Dobro jutro, golubovi. Ne volim ptice izbliza, ali nemam ih srca otjerati. Ovi su golubovi već dobro uneredili prozorski podest, ali svaki put kad pomislim da bih trebala biti negostoljubiva zaključim da su tamo možda s nekim razlogom. Možda baš zato da bih imala kome reći Dobro jutro i Laku noć.
13. ožujka 2015.
Grad je bio pun ljudi. Dugo nisam izlazila navečer pa sam se osjećala kao da je sve oko mene novo i strano. Kao da se u međuvremenu na Zemlju naselila cijela jedna nova generacija u koju sam se ja zakasnila prijaviti.
30. ožujka 2015.
Na jednom od satova uz jezero uvijek je 20 do 12. Baš na tom satu uvijek pogledam vrijeme, iako znam da stoji. To je sat koji zapravo pokazuje da vremena ima. Još nije 5 do 12, a budući da stoji, na njemu 5 do 12 neće ni biti. Taj sat zapravo ne pokazuje vrijeme, nego jezerski mir. Vremensku bonacu. Poručuje da je moguće zastati u trenutku i ne osjećati imperativ prolaznosti. Ima, eto, i satova koji to pokazuju. Prošla sam pored njega nebrojeno puta, a tek sam ga danas shvatila.
Volio si riječ knjiga. Volio si moje ime. Knjiga o nama, tako će se zvati. Jednom ću je doista napisati. To sam pomislila dok sam hodala, a onda kasnije, noću, bila je već prošla ponoć, u nekoj sasvim drugoj knjizi, već napisanoj, naiđem na rečenicu. „Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja.“ (Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju) Još kasnije noću, kad sam ustala da zapišem tu rečenicu (ionako nisam mogla spavati), zamećem tragove: praznim pepeljaru punu opušaka, bacam praznu kutiju cigareta i otvaram novu. Novootvorena kutija i prazna pepeljara ostavljaju dojam nedužnosti, kao da je pušenje tek namjera. Nezapamćen događaj.
6. travnja 2015.
Tata je rođen na današnji dan 1941. Na dan kad su bombardirali Beograd. U djetinjstvu me uznemiravao taj podatak, da mi se otac rodio na dan kad je u njegovoj zemlji započeo rat. Ni danas mi nije svejedno. Bilo mu je važno da ga nazovem na rođendan. Pazila sam na to, iako ne držim do ovih ili onih datuma. Jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo. Sad se ta grižnja savjesti obnovila, otkad ga nema. Jednog šestog travnja kći ga nije nazvala da mu čestita rođendan. Telefon je sigurno zvonio toga dana, ali ni jedan poziv nije bio iz Zagreba.
8. travnja 2015.
Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.
10. travnja 2015.
Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku.
4. svibnja 2015.
Jutros sam se probudila s osjećajem da sad dolazi zima. Da je kraj jeseni. Užasnula me mogućnost da se tako lako može vratiti nešto čega sam se jedva riješila.
1. lipnja 2015.
Sanjala sam san za zapisivanje. U knjižnicu ulazi čovjek srednjih godina. Želi članstvo, ali nema novca. Ponaša se kao da je u pitanju pljačka – želi knjižničarku opljačkati za 50 kuna kako bi platio članarinu. On samo želi biti član nečega. Želi negdje pripadati. Ona barata citatima iz književnosti, on je očajnik, ali ne prosječan očajnik nego očajnik sa stilom. Trebalo bi taj san prepisati u dramu.
23. srpnja 2015.
Ponekad mi dođe da samoj sebi – baš kao psihijatrica junakinji u mom romanu – kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje? Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade. Jednom sam kod nekoga – mislim da je to bio Nikolaidis – pročitala kako je uvijek vjerovao da ima nešto važno reći, i da će šteta zbog njegove izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kozmosom kao posmrtna zvona. Naravno da mi se svidjela ta misao. Ne mislim da se u kozmosu bilo što poremetilo zbog onoga što nisam rekla ili napisala, ali u meni vjerojatno jest. No možda se samo poremetilo onako kako je moralo biti poremećeno, da ja ne budem poremećena.
5. siječnja 2016.
Ima dana kad sam komično organizirana. Upišem u stolni kalendar što sve trebam napraviti: kome poslati mail, koga nazvati, što pročitati, koliko znakova proze napisati – a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tad budem zadovoljna jer sam se pobijedila. Ima dana kad to i ne pokušavam jer znam da ću zakazati, pa preveniram razočaranje. Danas je bio taj.
13. siječnja 2016.
Ima tih dana koji su kao pomilovanje. Ne morati ništa a moći sve. Onda postanem nezasitna. Ideje o raspolaganju vremenom rasprše mi se u puno kratkih početaka. Cijeli dan nasumično odlučujem: sad malo Dragojevićeve poezije, dugo mu se nisam vraćala; sad malo gitare, dugo je nisam svirala; sad malo uvođenja reda na desktopu, dugo se već gubim među ikonicama; a i cvijeće bih mogla zaliti prije nego mi opet povene. Mala doza svega preraste u dražestan kaos u kojem zapravo nisam napravila ništa ali sam pokušala sve.
17. listopada 2016.
Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj. Valeriana officinalis – misao za smirenje; Pimpinella anisum – misao protiv nadutosti (duha); Hipericum perforatum, gospina trava – misao protiv iritacije i za bolji san. Bilježnica puna zdravlja.
MARINA VUJČIĆ rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman Tuđi život, a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama Umri ženski i roman A onda je Božo krenuo ispočetka koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Taj roman 2016. godine objavljen je i u izdanju Nove knjige iz Podgorice. Za dramu Umri ženski 2014. godine dobila je treću nagradu Marin Držić. 2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Mogla sam to biti ja. Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z. 2016. godine u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavljuje roman Otpusno pismo u izdanju Hena coma. 2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Pitanje anatomije. 2019. godine u izdanju Frakture objavljuje roman Pedeset cigareta za Elenu, koji 2020. izlazi i u izdanju beogradske izdavačke kuće Laguna.
Dugo je ležao na postelji. Mrcvarile su ga sve te muhe po tabanima,penjale su se do plećki i ugnježđivale bi se ispod ušnih resica. – Džemo moja, ovdje je, ubij je, dina ti i imana. Ubij je, majku joj kurvinsku. Kvasila mu je suhonjava usta poderanim djelićem čaršafa, a njemu bi se smučili ti mirisi – mirisi prosute varenike, neispranog znoja, stajskog đubriva koje bi se uporno utiskivalo u izbrazdane šake i duž čitave kože… Kada je izdahnuo, nad kruševskim se brdom uznemirilo jato golupki i znala je da odsad oko nje, a i u njoj, stanuje nemir.
Troje sirotinjskih usta skičalo je nad svojim mrtvim ocem. Ona nije. Ujutro je pozvala prijepoljske medreslije i ogasuliše ga nabrzinu, pa je potom pozvala Huseina – hodžu s Đurovog brda i na kraju je zadužila Šerifa i Bešira da ga svojim ručicama spuste u jamu porodičnog groblja prekosutra. Kad su sedmerica hodža proučila hatmu u rovčanskoj kući i kad se zemljom pokrio tabut, Džema je postala glavuša. Umjesto konja uprezala bi sebe, redala bi bale sijena svojim otežalim rukama, a bile su joj ko nadojene blatom, silaih je, moja Džemo – vikali bi, muzla bi po četrdeset ovaca besprijekorno, mlijeko bi bilo čisto ko snijeg, glavušino mlijeko, ljudi!, a kad je poženila braću – ona bi se sklanjala ukraj, da ne smeta ili da nešto doturi svojim ostarjelim a izbrazdanim šakama.
Kad je nadživjela onu trojicu sirotinjske braće, osta opet glavuša u bratićevoj kući. Krenuvši u Sarajevo, Džema skupi u jutenu vreću svoje nasljedstvo: par skrpljenih dimija i šalova, obu par svojih opanaka i sjede u autobus, gledajući iza sebe zelene ravnice – činile su joj se ko kostrijeti – i zavijene ovnovske rogove. U samrtnome hropcu mome bi djedu pokušavala nešto kazati, ali bi joj dah bio ko isprekidana kaseta, a on je i godinama nakon pokušavao odgonetnuti kazano… Mada, znam šta mu je govorila: Lažemi babo, Kadrija. Ovdje uopće nema muha.
DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije upisuje studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je trenutno apsolventica. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu, prevedena je na albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik i objavljena je u istoimenoj zbirci.
čovjek-časopis 