POEZIJA ISMIHANE ČALUK

poezija

OD ČEGA SAM

Događajima koje najjasnije pamtim
nisam svjedočila.

Od njenih sam bosih nogu,
ljeto, sedamdeset i treća.

Ona ima devet,
a ispod bolničkog prozora
stoji njena sestra
u zajedničkim, jedinim sandalama
(sad ne razgovaraju).

Od njegovih sam
mekanih crnih uvojaka
pod hladnim čelikom britve
pred vojsku, sedamdeset i pete

To mu je bilo prvi put
da ide daleko od kuće.

Kosa mu odavno spava.

Od beskrajno dugih i hladnih
bosanskih zimskih noći
pod teškim vunenim jorganima
kad su se sašaptavali,
sitni i blistavih tamnih očiju
mali crnokosi
sad tužni odrasli ljudi.

Od svojih
usamljenih rođendana
njihovih teških dječijih tuga,

svih onih
dugih sunčanih
dana od tišine.

***

SKAČE SE SVAKODNEVNO

/Jeste li imali slušne ili vidne halucinacije?/

Crne se krovovi nebodera
na kojima odmaraju krupne vrane
što pamte lica.

Pokušavam reći:

Ne čujem te od ptica,
od ptica te ne čujem.

Ptice i samoubice
od vremena su istovremeno
nervozni i bolesni.

Stvaraju žamor.

Ti misliš: Jednom se skače!

Skoči se svaki put
kad se prelazi most,
pogleda dolje sa četrnaestog,
sa sedmog.

Skače se svakodnevno.

Otud taj umor u kostima,
u svakoj
najsitnijoj pori.

Od vječnog je,
od stalnog je,
propadanja u ponore.

“To govori tvoja depresija,
vidjećeš kako se lakše diše”.

Kaže: „Diši.
Ne smiješ zaboraviti disati,
duboko iz stomaka,
kao rijeka kad puni korito,
da se širi tijelom.
Sve će biti dobro,
ljepši će dani.. „

Od ptica,
ne čujem te od ptica.

***

SVE MOJE TAJNE SU SIGURNE

Sakrila sam ruke u džepove iza leđa
zavukla ih u kosu,
obukla duge crne rukavice,
uronila ih duboko u njedra
gdje miruju tihe,
mene nema.

Na ulici vojske
(u sobi mekan mrak).

Na ulici oči koje prijete da ogole.

Ne bojim se pogleda,
ne bojim se brzih koraka iza leđa.

Smirila sam,
sakrila ruke,

Sve moje tajne su sigurne.

***

A.

/Ti si, Helena, razočarana, sa razbijenim ogledalom u ruci/

Ljepota je nekad teret,
ožiljak ili šepanje,
grba.

Ljepota je ako ne znaš kud s njom,
kao prezrela voćka,
ako ne znaš da iza zime
uvijek dolazi proljeće.

Ne znaš, Helena,
da je uredu što sam te ostavila
na milost i nemilost
da vode ratove oko tvoje svjetlucave ljuske.

Znam da si poželjela skinuti kožu, Helena,
nadam se da si bila slobodna da kao ptica
gledaš iz perspektive iz koje su mravi,
ti što ne razumiju na zidinama.

Vidim te na Travničkoj kuli
ili Žutoj tabiji.

Svejedno koje ti je bilo ime,
vidim te svuda i stalno i mijenjaš oblik
poput čarobnice, poput prirode, Helena.

Baci ogledalo i zagledaj se u jezero,
kad mirna površina duše uzvrati
samo diši dublje.

______________________________________________________________________

ISMIHANA ČALUK rođena je u Bugojnu 1988 godine. Voli mamu, brata, mačke, poeziju, muziku, nekad čitav svijet, a nekad ni sebe sresti u ogledalu. Ne voli pričati o sebi u trećem licu i nerado, ali jako često, kasni.

DVIJE PJESME ŽELJANE VUKANAC

poezija

PRTLJAG

tvoji spakovani koferi
stoje pored nogu
dok pijemo popodnevnu kafu
čangrljaju za nama dok hodamo kroz jesen
kad se nadvijem
beba ispadne kroz pupak
i upadne u prtljag
da otputuje u džunglu
da stekne maternji jezik majmunica
bez vakcine
ili ožiljka kako bi znala da je volim
tvoji spakovani koferi
uhvatili su moje meso među zupčanike
i snažno rešeni da otputuju
zaboravili su da su i deo mene poneli sa sobom

neću pištati ni na jednoj sigurnosnoj proveri
samo ću puhati i bolno znojiti se
od rupe u sebi koja neobjašnjivo raste

***

BOL

moja crnokosa kćer
šeta mesečinom
trepavice se usnama razlegle
diže ih izdasima

moja belokoža kćer
uranja mišice u zemlju
kad se nadvije nad zidom bunara
oblije me slap
da nije već mrak što u njoj počiva

mojoj crnokožoj kćeri
biseri obigrali čelo
kad i vene posteljinu
moja kćer nosi kćer pod srcem
i stopalo u koži

______________________________________________________________________

ŽELJANA VUKANAC (1990, Zadar) završila je master studije Srpske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i master Kulturne i intelektualne istorije između istoka i zapada Univerziteta u Kelnu, gde je započela doktorske studije. Objavila je dve zbirke poezije: „Prostori“ (Slovo Gorčina, 2019) i „U talasima tela“ (Književna radionica Rašić, 2020). Zbirci „Prostori“ dodeljena je književna nagrada „Mak Dizdar“ za 2018. godinu. Zbirka „U talasima tela“ je objavljena u maju ove godine. Radila je kao nastavnica srpskog jezika; učesnica je radionica kreativnog pisanja, projekata, i festivala kulture.

DVA UTORKA POEZIJE RUŽICE MILIČEVIĆ (iz ciklusa “OTAC I SVIJET”) 2/2

poezija

OTAC I KARMA

Otac spava otvorenih usta.
Mravi ulaze i izlaze iz njegovog tijela.
On sanja da je velik kao sunce.
Otac zna, njegovo tijelo je kuća za mnoge duše.

***

OTAC I USJEVI

Kad se otac nakašlje, vrapci se razbježe.
Dignu sjeme u zrak, pa kruže oko njegove glave.
On udari triput dlanovima, i iz zemlje nikne pšenica.
Svako zrno ima svoje ime.

***

OTAC I MIR

Očevi koraci sve su sve kraći.
Što je otac sporiji, veći je njegov mir.
Otac nogama dodiruje zemlju i sjeća se vremena kad je trčao i čeznuo za mirom.
Otac zna, nemoć je moć.

***

OTAC I RANJENICI

Vinova loza je ranjena.
Otac ranu podveže selotejpom.
Sjedne u hlad i čeka da vidi što će se dogoditi.
Otac zna, rane ne zarastaju od vještine nego od strpljenja.

***

OTAC I TIJELO

Otac ne puši, ne pije. On pazi šta jede.
On ima sve, jer nema ništa, osim svoga tijela.
Otac zna, tijelo je jedina domovina koja nosi njegovog ime.
I, ako sa ovog svijeta, bar na vrhu noža ponese njen zdravi prah, ponijeti će sebe.
Samo sebe.

***

OTAC I SREĆA

Kad otac šeta kroz parkove, on u sebi ponavlja: Ja sam samotni šetač u božijoj bašči, i samo me ponekad dotakne kap sreće.
Otac zna, u kapi je istina, a u samoći zivot.

***

OTAC I NAFAKA

Kad naiđu sakupljači starog gvožđa, otac ih pogledom odvede do stola.
Otac ne zna njihova imena.
Gladan čovjek ne treba ime, on
šuti, sit govori.
Otac je shvatio, kad pomaže drugima, pomaže sebi.
Zdjela je uvijek puna kad je prazna.

***

OTAC I ISCJELJENJE

Otac ustane prvi, protrlja oči, zasuče pidžamu, pa se bos šeta po mokrom dvorištu.
Kapi rose se ježe na stopalima i liječe dušu.
Otac zna, jutro počinje u ponoć, a iscjeljenje kad sunce izađe u srcu.

***

OTAC I LJEPOTA

Kad pokosi travu, otac opere čizme, podboči se na prozor i udiše miris bilja.
On ne žali ni za jednim pokošenim cvijetom.
Otac zna, ljepota nije u onom što je bilo, nego u onom što je ostalo.

***

OTAC I LJUBAV

Otac je čuo da živi često zamišljaju da su umrli,
a oni koji ih nisu voljeli, plaču na njihovoj sahrani,
kaju se zbog ljubavi koju im nisu dali.
Otac ne govori o ljubavi, nego o mjestu, koje
će poslije njegove smrti ostati prazno.

***

OTAC I DOSADA

Kad jedan posao privede kraju,
otac rukama trlja noge, popravlja cirkulaciju, razgoni grčeve i smišlja nove poslove.
Otac zna, ne dosađuje se onaj koji ne radi, nego onaj koji nema plan za novi dan.

***

OTAC I ODLAZAK

Otac je pripremio grobno mjesto, izlio temelj, očupao korov.
Sada spokojno vježba odlazak: Jedan Očenaš, tri puta Slava Ocu i neko brzo Vjerovanje koje su mu prepričali, kad je bio dijete.
Otac je zadovoljan pogledom na selo.
Dok oplakuješ pokojnika, vidiš krov kuće, a taj krov ga je koštao pedeset žuljeva.
Dan smrti je nepredvidiv, bitno je da bude u proljeće, da se prime tulipani.
Otac je uvijek vodio računa o usjevima, i poravnanju dugova.
Računi se svode na ovom svijetu: svakoj se pčeli pripremi košnica, a tuga se pokrije medom.
Otac zna, njegov odlazak je žetva.
A grobno mjesto poslednji ugovor sa zemljom.

___________________________________________________________________________

RUŽICA MILIČEVIĆ rođena je 1967. u Donjem Svilaju kod Odžaka. Studij sociologije završila je na Fakultetu političkih nauka i znanosti u Sarajevu, a 13. travnja 1992. zbog rata napustila Sarajevo i otišla u Austriju u grad Bad Ischl, gdje još uvijek živi i radi kao voditeljica ureda za integraciju. Ujedno je i voditeljica seminara i radionica za odrasle i omladinu na temu rasizma, multikulturalizma, diskriminacije, migracije i integracije.
Uz to, osnivačica je i voditeljica platforme za međureligijski dijalog, na komunalnom nivou. Pisanjem se bavi od svoje osnovne škole. Do Domovinskog rata je isključivo pisala poeziju, dok se zadnjih godina preusmjerila i na prozu. Osim pisanja, bavi se autodidaktičkim slikanjem-crtanjem i iza sebe ima dvadesetak samostalnih izložbi.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA NIKOLE ĐURICE “NOĆNE ŽIVOTINJE”, PPM Enklava, jesen 2020; četiri pjesme

poezija

VELIKIM JEZIKOM

Kazaćemo sve, kazaćemo da volimo
kada lomimo rebra
svakom brodu koji se približi

kazaćemo da smo srećni
onda kada ispunimo obaveze za taj dan
i gledamo noć
kako poput hitne pomoći dolazi

kazaćemo kako drugi
postoje samo da nas čine ostrvima

kazaćemo sve
što volimo da čujemo

a kada se kutija ispod nas otvori
u nju ćemo sići
lagan teret zemlji

i nad nama čvrsto zatvoriće se
nebo.

***

STAVI MALO ŠEĆERA NA MENE

Zaboravi reči
koje je jutro istisnulo iz grla.

Na ovoj terasi
od treperavog belog kamena
gledamo jedno u drugo –

sedim smrvljen
dok ti klatiš nepostojećom papučom.

Prokleti bili ljudi koji kažu
Dugo se nismo videli!

Stavi malo šećera na mene
i obećavam:

gledaćemo basne Mediterana
sve morževe u skupim kolima
i lisice sa recepcija
tvojim očima.

***

STUBOVI SVETA

Novembar
bandere umesto svetlosti
zaokružuje hladnoća

u ulici
čije ime stoji u mojoj ličnoj karti
stvari su poprimile oblike i boje
koje čude druge zatvorenike

zovem ih povremeno
da mi skrenu pažnju
da žuti pas priča
da onaj starac ima trafiku za prijatelja
da kiša ovde bombarduje
da je ćutanje teško.

Videti tuđim očima kola i ograde
znači prisustvovati
ponovnom rođenju sveta
potpisati nerazumljive papire

zato kad autobusi skrenu desno
posle brega reklama
kliznu u moju ulicu
kao zle reči u srce
kada taksiji izbegnu
lokalne tipove i ivičnjake
kada ptice zaborave jug
i padnu mrtve sa grana
kao nema, najtužnija kiša

u talasima, poput idiota
u sebe ulivam alkohol
iz njega govorim

dobro je znati
još je bolje videti.

***

PITALA SI KAKO IZGLEDAŠ

Usred žica trola
trafika i pasa
dima
ispolivanih stolova
rekao sam

ako odlučiš da opljačkaš banku
neće ti trebati pištolj
a maska bi bila zločin.

Posle smo ćutali
i pili naša piva.

_________________________________________________________________________

NIKOLA ĐURICA rođen je 1986. u Beogradu.
Osnivač, organizator i voditelj poetskih večeri Pet Minuta Pažnje koje se održavaju jednom mesečno od 2017. godine.
Svira bas gitaru u bendu Potop, moderira različita književna dešavanja.
Diplomirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

TRI PJESME SANJE RADULOVIĆ

poezija

PRVI I POSLJEDNJI POKUŠAJ DA OBJASNIM SMRT

Možda sam prestala da živim
kad je počeo rat,
vatra na čiji dim se brže navikneš
nego što to možeš da objasniš.
Ili kad sam prošla kroz minsko polje
noseći punjeni svijet na leđima,
kao djed heroj poklone za djecu
koja još vjeruju u njega.
Možda kad su majku izbacili s posla,
a otac rat poricao,
u blatnjavim čizmama po rovovima,
jer nije uspio da ih ubijedi,
da to nije za njega,
ljekarskim nalazima.
Možda kad sam odabrala pogrešnog muškarca
jer sam bila usamljena,
ili pravog, dan pošto sam se zaklela
da se neću vezati više nikada.
Možda sam prestala da živim
kad me majka prvi put nazvala
pogrdnim imenima zbog njega,
bio je sve što majke ne žele kćerkama,
a sve ove godine hodam
s kovčegom pod rukom
i sudaram se s onima koji su znali
da rat neće prestati
ni kad budemo sve metke potrošili,
da neće na dobro ta veza izaći
jer otac mu je umro od alkohola,
a nema iverja boljih od klada.
On je, možda, prvi došao na sahranu,
jer oduvijek je htio da mi bude prvi.

***

SNIJEG LEŽI, JA STOJIM

Otkako su svijet podijelili
na uspješne i neuspješne,
više nema praznih stolica,
snijeg leži, ja stojim.
Politička stranka je novi biro za zapošljavanje,
kažem, snijeg ćuti.
Na birou rade izabrani,
dolaze na posao nadrndani,
viđam ih redovno svaka tri mjeseca,
beče se na mene,
jedu posne napolitanke i šute, kao ti sada.
Osjetljiva sam na zvukove,
mljackanje i šuškanje
to je ožiljak s jeftinih putovanja.
Oboljela od ekskurzijskog sindroma
i dalje se radujem sendviču i čipsu
ali samo u svojim rukama.
Ti si i ove godine pao, kažem mu,
sad lezi i ćuti,
radiš za platu kod univerzuma,
ja padam besplatno,
i slušam uputstva kako biti srećna osoba,
kako napisati dobru kratku priču,
intelektualno stanje naratorke mi izmiče
gubim magiju, dajem objašnjenje.
Dan je utornik
kako to Pavić jednom lijepo reče
u krčmi kod Patrijaršije.
Jutros su srušili jedan dio mog kupatila,
ne podnosim zvuke rušenja,
čak i kada znam da će izgraditi nešto novo.
Bole me kovrdže na glavi djevojčice
čijoj majci juče nisam dala marku.
Jer sam sav novac potrošila na trenerku.
Zato sad gladujem u trenerci
dok se ruši dio po dio lažne slike o uspješnima,
dok se neuspješni peru suzama.
Glupo je, vikala bih, napolju je snijeg
koji može postati grudva ako ga zagrlimo,
ali glupo je vikati na ljude u trenerkama
koji se lažu, plaču i pričaju sa zidovima.

***

ČOVJEK NIJE SUNCOKRET

Čekam splavara
da me preveze u grad
u kojem ću trčati ukrug
s dva miliona stanovnika
i misliti da sam korisna
u borbi protiv
vještačkih osmijeha,
nesavršenih porodičnih skupova,
kvazi poruka s pozadinom od knjiga,
licemjernih predstava o humanosti
i ljubavi, za drugačije i druge,
u svijetu u kojem
ne postoji statistika
koju zanima broj umrlih
od usamljenosti i tuge.

_____________________________________________________________________

SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, 1975.)
Piše i objavljuje poeziju i prozu. Nagrađivana: „Ulaznica” Zrenjanin, „Zija Dizdarević” Fojnica… Objavljene knjige: „Lepet krila majke ptice” (2015, poezija), „Prstohvat maslačka” (2017, poezija) i „Nomad na štiklama” (2018, kratke priče).
Članica Udruženja književnika Republike Srpske. Pohađala radionicu kreativnog pisanja „Hila” (predavači Srđan Srdić i Vladimir Arsenić) u sezoni 2019/20.
Živi na relaciji Doboj‒Beograd.

TRI PJESME BILJANE ŽIKIĆ IZ DVOJEZIČNOG ZBORNIKA “BIĆE BOLJE / BO ŽE”, Srpski kulturni centar Danilo Kiš, Ljubljana, 2019.

poezija

ŽENE KOJE KRIJU SVOJE PESME

Žene koje kriju svoje pesme
kao mačke svoje mačiće
traže skrovito mesto da se omace
daleko od mačka i ostalih proždrljivaca.
Žene ližu svoje pesme
dok ne progledaju
očima mačaka, risova, tigrova.
One ih čuvaju po podrumima i tavanima,
ispod ućebanih fotelja i u fiokama koje se ne vide,
zakamuflirane svakodnevnim oblicima, istim
dosadnim pokretima, ustaljenim frazama,
po starim kutijama, u nahtkasnama i šupama.
One ih njuškaju nežno
i jednu po jednu nameštaju, premeštaju
da budu što bliže toplini.
Milujući im mala vlažna tela
one ih kriju i od sebe samih
sve dok ne ispuste sopstveni mjauk,
dok ih ne napuste i ne odu
neznano kud.

***

ONLY EU PASSENGERS

Evo lisice na putu,
evo i migranta!
Samo zato što sam imao sreću da se rodim
u krugu zidina ili da dospem unutar njih
na neke druge načine,
ja sad vozim safari a ti iskačeš
pred farove kao životinja.
Zaobilazim te čisto da te ne bih baš
ja gazio, a podletiš li pod točkove drugih,
mene se ne tiče. Uobičajena si životinja
na međunarodnim putevima po obodima tvrđave
u ovo doba godine. Ni u vest da staneš.
Šta ću s tobom lisice, srno, jelene,
osim da skrenem pogled
kad te vidim kako se vučeš ivicama
auto-puteva i kažem:
jadna li je životinja, a vidi
meni kako je lepo – u automobilima Šubert ili
noćni džez – na granicama pokazujem samo ličnu:
O bože, kako je lepo u tvrđavi domać biti!
I zato, podižite pokretne mostove, o sugrađani!
Skrenite pogled i zagnjurite ga u svoju kesu s poslasticama,
o sugrađani. Bacite jednu kosku
kroz prozor automobila kad oglođete pile.
Budite humani! Budite bezbrižni!
Jer vaš će broj na ličnoj karti koji pokazujete
na otvoru zidina: Only EU passengers,
još jednom potvrditi vašu ljudskost.

***

BIĆE BOLJE

Nisam sigurna da želim umreti u starosti,
onoj pravoj koju zovu duboka,
da jedem tortice bez šećera i maslac bez masti,
da spavam danonoćno u džinovskoj čarapi kao gusenica
za koju se izvesno zna da nikada neće u leptira,
nego u crva.
Nisam sigurna da mi je to svetla budućnost.
A šta mi drugo preostaje?
Biće bolje, rekao je moj otac.
Umro je u šezdeset devetoj godini i pisao sve dok je mogao da drži
olovku
i crveni rokovnik sa kožnim omotom.
Te večeri kada je otišao u bolnicu – mislili smo na kratko,
iz astronomskih stanica su nam govorili – gledajte u nebo,
cele noći padaće zvezde.
Jedna je stvarno pala i videla sam je rođenim očima,
rasprsla se tačno iznad očeve kuće.
Zamislila sam želju,
kažu da se ostvaruje, a nisam ni stigla
da mu kažem da je iznad njegove kuće
zvezda pala.
Prvo što je napisao bilo je ime i prezime, adresa i telefon
kao što je rokovnik zahtevao na prvoj stranici,
zadnje što je napisao bilo je o ljubavi prema nama
da nas je voleo a da to nije znao da nam pokaže.
Kad više nije mogao da piše, umro je,
a bez glasa je živeo skoro šest godina.
Šest godina bez glasa, a šest dana bez pisanja
i više nije izdržao.
Tata, je li ti ovako dobro,
nameštala sam mu naslonjač.
Biće bolje, rekao je
i više mu oči nisam videla.
I Dejvid Bouvi je umro u šezdeset devetoj godini,
imao je dva različita oka, sad kažu da nije,
ali ja znam da jeste i njegova
Lady Grinning Soul
zna da jeste.
Svako se oprašta na svoj način.
Kako ću se ja oprostiti, ponekad se toga najviše bojim,
da li ću znati da kažem biće bolje,
da li će i moj Lazar progovoriti?
Vama je teško, ali zamislite kako je njemu, rekao je lekar.
Vi se opraštate od oca, a on se oprašta od života.
A moj otac je na kraju tražio samo svoju sobu
i dunju ispod prozora
i da podignemo roletne da može da vidi sunce.
Tako smo mi mislili,
ali zapravo ne znamo šta je želeo da vidi.
Ja sam gledala u zvezdu koja će eksplodirati
i mislila na njega
i na Lady Grinning Soul.
Jednom me je neko podsetio na tu pesmu
i ona je posle toga počela sa eksplozijama
do tada je bila samo dobra pesma
posle toga je bila tempirana zvezda.
I sad i želje stare kao što sve stari
i menja se kao što se sve menja,
kao što se moje lice menja,
kao što se moje ruke menjaju.
Da li ću na kraju znati da kažem
Biće bolje?
Da li ću umeti da odem zajedno s njom,
ruku pod ruku, s mojom rođenom
Lady Grinning Soul?
Da li ćemo umeti veličanstveno da se rasprsnemo
iznad zvezdine kuće
i da li će naša zvezda poželeti želju
dok nas bude gledala rođenim očima?

___________________________________________________________________________

BILJANA ŽIKIĆ rođena je 1974. godine u Jagodini. Diplomirala je srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i doktorirala antropologiju svakodnevnog života i medijske studije na Fakultetu za postdiplomske humanistične studije, ISH u Ljubljani. Bavi se novinarstvom, istraživanjem medija i roda, koordinacijom i vođenjem projekata u kulturi i izdavaštvu, prevođenjem, aktivistkinja je za prava manjina. Pesme je počela da piše u jesen 2016. godine. Objavljivala je do sada različite tekstove, od akademskih članaka do novinarskih kolumni.

POEZIJA PETRE PLEŠE

poezija

LOV

1.
Kontrakcija dikcije u kontradiktornoj akciji:
SKINI GAĆE
NEĆU TI NIŠTA
VOLIM TE

2.
Ponavljaj u sebi:
mala usputna silovanja i
pravopisne pogreške
mogu se prekriti puderom.

3.
Suoči se s imenicom:
TIJELO
koje nije tvoje
ne može biti
glagol.

4.
Kralješci isprepleteni u
pletenicu
s makom ili sezamom
stoje pet kuna i deset minuta
prekovremene BLISKOSTI.

5.
Sjeti se:
u kojem trenutku sve postaje normalno?
ŽRTVA je zbirna imenica –
ona vrsta maloga boga
kojeg ispljuneš poput zareza.

6.
Poput ručkova, večera i ostalih interpunkcija jezika.
Sve između je lov.
Sve između je izdržano.

***

GEOMETRIJA

Geometrija se najbolje uči
NA ŽLICU,
u kojoj se majka ogledala
dok je pravila
sitni vez od crvenog konca:
tlocrt doma,
kalup za pjesmu.
POTREBNI SU MANJI PREPRAVCI
Da tijelo stane u očekivanja:
Osamdeset, šezdeset, devedeset
Centimetara proširi do granica SIMETRIJE,
a pedeset i jedan kilogram
skrati
U ime sitosti i usitnjavanja.

________________________________________________________________________

PETRA PLEŠE rođena je 2001. u Karlovcu, gdje završava opću gimnaziju te srednju glazbenu školu. BA studij Dramaturgije upisuje 2019. godine. Piše drame, scenarije i poeziju. Njezin dramski tekst 1/2 dobitnik je nagrade publike za najbolji dramski tekst 11. DeSADU. Poezija joj je uvrštena u zbornik Rukopisi 43. Kao dramaturginja sudjeluje na studentskim i profesionalnim kazališnim produkcijama.

KNJIŽEVNI FESTIVAL “KROKODIL”, BEOGRAD, 29.8.2020: TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ

poezija

MJESTA NA KOJIMA POČINJE SVE IZ POČETKA

Što pišeš ta sranja
rekla si mi objasniću ti
kako mudrom preraspodjelom sredstava
preživjeti sve ovo
Bila si praktična u podukama
Zemlja je na pola raspuknuta stvar gdje jedni teže dobru drugi zlu
a pisci vazda nervnom rastrojstvu između
Ne ne trebaju ti njihove krize njihovi napadi tjeskobe
Ni slava među studenticama književnosti kakav seks usput
Ni narasla sujeta dok djevojčice uzdišu nad riječima
tako zgodno umetnutim između stranica knjige
njihovih grudi i nogu
Rekla si svaka životinja svoju mudrost ima
Oštru kandžu velik zub otrov smrtan ili smrad
Neku gadost neku podlost
nešto moraš odabrati ako planiraš preživjeti sve ovo
Što pišeš ta sranja
kao da vremena ima za mijenjati svijet i Noje i brodovi su potonuli
Duboko daleko u mrtvo more metafora
Uklopi se u stanje stvari
Diši duboko prihvati sebe
Pacovi ruju po rupama gdje smo sakrili hranu
Kakve imaš planove za večeras mala
Klinci po ćoškovima vrckaju kao žene tu iza ćoška prodaju drogu
Treba ti nešto da se uradiš
Stara si umorna si preživjela si potop pacove rat preživjela si šizmu
i šizofreniju
preživjela si brak
i druge institucije koje su postojale dok si ti išla u školu
O bože kako stara djevojka večeras hoda gradom
Makar popij nešto
Biće ti prijatnije biće ti toplije oko srca kada kreneš u grad
Nikom nije ugodno brijanje na suvo
I našminkaj se budi klaun u bojama
tvoje bore to više ne postoji
Sve jebozovne majke su operisane i zategnute
Stara majko ko si ti otkud dolaziš
i zašto misliš da je dovoljno da me gledaš
Tužnim i emotivnim pogledom
Niko ne da pičke više samo za to
Niko kurcem ni da mrdne na te patetične utvare kao ti
Moraš naučiti da preživiš na ulici na podijumu među zvijerima
Grebi mačkice grebi
Grebi da preživiš
Zgrabi kakvog miša sa tim preostalim zubima i zabavi se
oni su svakako štetočine
nemoj da žališ dok mu mljackaš rep za prošlim danima
ni njegovom ucviljenom mišicom poješćeš sutra i nju
doba je krize doba kada pravednici uzmiču pred gladnima
neki na svoje noge obuvaju duboke čizme
i gaze sa njima gaze po tuđim obrazima
po dječijim prstima
gaze sitne životinje i kose djevojaka i dolaze da pregaze svijet
čuješ li kako marširaju
a ti maštaš kako da obljubiš koga noćas
maštaš kako da umakneš smrti
kako da naučiš svoj sitni porod da pobjegne što dalje
Što dalje
kud te to odvodi
Što pišeš ta sranja
Poezija je umrla ptica je pala s grane mački u usta
Predi oblizuj se zagrcni se perjem
Nemoj biti ptica
Nemoj biti ptica
Grebi
Budi mačka
Poezija je odletjela da traži bolje sutra
A ti pođi sa mnom u sumrak
Iza ćoška ćemo voditi ljubav
Tvoj jezik i moj jezik poput mačeva na mjesečini koja pristiže
Priznaj da su ti gaće mokre
čim pomisliš na mogućnost jedne ovakve
zabranjene romanse
O pokvarena starice odrasla si na tim filmovima
gdje ne smiješ da mi gurneš ruku u gaće
A samo o tom maštaš
Ali kuda to vodi
Nikuda
Zašto pišeš ta sranja
Živi stara živi ionako si odavno polovna roba
Bolje je da te trošimo dok još ima što da se troši
Dok još ima ispravnih dijelova
Dok još nisi sva pokvarena kao tvoje misli
Negdje si topla i meka
Još uvijek
postoje mjesta na kojima počinje sve ispočetka
dotakni ih stara

TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka), iz zbirke pjesama “RAZMNOŽAVANJE DOMAĆIH ŽIVOTINJA”, Buybook, 2018.

na slici: autorica čita pjesmu “Mjesta na kojima počinje sve iz početka” na drugoj večeri festivala; youtube screenshot

TRI PJESME MILICE BEŠIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “PRAZNA MESTA”

poezija

POĐITE SVOJIM KUĆAMA

Kašikom zahvata supu odozgo, kao da pribor nije dovoljan
da pokupi zalogaj, već hranu mora poterati k sebi.
Budućnost stiže s nama,
da se ne biste čudili kad nas jednom vidite, a nismo,
recimo, tu. Pođite svojim kućama, ukletim sećanjima,
naduvenim srcima, sparušenim očima. Životinje kokodaču,
muču, grokću puštene i snažne. Meštani imaju svoje dane,
ali se ipak jave vratima, obzirno prema okvirima,
iz straha da neko stoji uz zid prav, ćutljiv, očiju šupljih oraha.
Jednostavno more možda je toplo, drago jer mestimično postoji
u godini. Na groblja i pijace nailazim kao na uraslu prošlost,
neodvojenu od sebe, korisnu svima. Dočekaću u počecima
da je iza brda iza kuće okean, ispred kapije plićak kao šećer.
Primetićeš da mi je malo hladno, samo ne zatvaraj prozore,
ručke su im namerno polomljene.
Očekujem pozdrave i puno popravki,
sve dok je kvar još uvek spoljašnjeg karaktera, pa ćemo zvati stolara,
čiji je dolazak uvek mutna rabota,
koji se sam javlja na telefon, koji mi je sigurno i komšija.

***

JASNO GROTLO

Useci na licu kao korita planinskih reka
što dođu sa severa pokorenih kraljevstava
i zaspu na zatvorenim kapcima. Težila je sve više,
a da tome nije bilo uzroka, samo jasno
grotlo čija gravitacija vuče s pola magneta. Tlo joj je
pucalo pod leđima, dok ih nije probudio tresak u zatvorenu pećinu.
Zubi su se zatezali u šuplji bol, u centar površine kopna.
Objasni mi oči na osnovu mraka:
kad u usta ne bi mogle stati jabuka, koren celera, mala dinja.
Beskrvni zubi znaju samo za prostor, noću životinje slobodno šetaju.
Mrak se grejao vlažan od izdaha, grumenje zalogaja tame
postajalo je prah, pa voda, zatim molećivi vazduh.
Iz ispucale zemlje na glavi raste trava kao oko, kao satelit.

***

CRVENO

Krv se pretvara u zagađena mora čim stane.
Izuvena cipela oduzme vremenu, doda mestu.
Eksperimenti rađanja vrše se u uslovima nepotpunog odustva:
i ja sam nekada možda rođena. Pod vodom kao đubre otpočetka
ćute dani, ustani i obuci se ili samo kreni. Neonska magla blešti,
futer razvaljenih vrata znak je da stvari isparavaju,
sagorele, vruće, rođak koji crveni jer si ga uhvatila s rukom u gaćama.
Vidik zaklanja pojedinačna smrt. Leševi su, onda,
umorna deca. Ne zavise ni od koga, čak ni kada im se obraduju.
Mladi i bakarni. Iz njih raste drveće i predvidivo pitanje.
Sutra će biti isto, samo malo toplije, i to će sve promeniti.
Telu već sada fali života,
pa uzbuđenje zbog umiranja niko ne pokazuje.

__________________________________________________________________________

MILICA BEŠIĆ rođena je 1991. u Leskovcu. Studirala je italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Živi i radi u Beogradu.