– Kiša će opet – kažu kad vide Ludu Ivku kako krupno grabi uzbrdo, a svi su davno prestali pratiti hoće li zbilja. Upoznao sam to brdo s rijetkim četinarima, kamenito, sivo, puno paprati, panjeva, mirisa smole i pitajenih, sklupčanih zmija. Ivku nisam. Nije me zanimala njihova priča o njoj. Bio sam na brijegu prije Lude Ivke i prije podneva. Mislio sam da ću biti. – Je li teško, Ivka? – Meni je uvijek teško. – Svakom je, uzbrdo. – Meni je uvijek uzbrdo. Čudi me što tako govori. Sad tek vidim, puno joj krilo nečega i to drži jednom rukom, a u drugoj nešto stiska u šaku i krije. Zagleda me postrance. – Što ti je to u krilu? – Ništa, otkidala sam glave ovome. Otvara krilo i istresa mnoštvo već sparušenih vrhova paprati. – To je ružno što radiš. Oči joj se zaokružile, tamne. Diše ubrzano kao da se tek sad penje. – Valja li tako? – pita, a oči joj prikovane za moje. Osjećam nelagodu i vrućinu u zatiljku. – A to u ruci? Spremno otvara šaku kao da je jedva čekala da bude upitana. Dlan krupan, oznojen, a na njemu mnoštvo sitnih puževih kućica odozdo s nasipa – Što će ti to, Ivka? – Ne treba meni, ja to onako, ako netko zaišće. Otvara moj dlan i stavlja mi mokre od znoja, prazne, sitne, puževe kućice. – A što će to meni? – Nek imaš, vidi kako su ti prazne ruke, ja ću sebi naći druge. Sjeda povlačeći rubove suknje preko koljena. Na zaobljenim ispupčenjima briše dlanove. – Koga ti imaš Ivka? – pitam, a znam da nema nikoga. – Imam svakoga – i pogledom obuhvaća jedan lagan ploveći oblak, jedno treperenje vjetra u granama, pa spušta pogled na moje lice. – I tebe. – Kako mene? – Pa tako, zato što ti mene imaš – zakiva mi se u oči. – Eto se vidim u oba tvoja oka, dvije Ivke u dva oka, ha, ha, ha… – Obje ćeš mene odnijeti u oba oka kad budeš išao, u sebe, u sebe kad budeš… Lupa se po koljenima, maše rukama kao ptica prije uzleta. – Probaj me obrisati kapcima, probaj! Nehotice žmirkam. Što mi sve ovo treba? – Eto, ne možeš, eto me opet, u oba, u oba. Unosi mi se u lice. Njezino sitno kao dječje. Za jednu šaku, jedan dlan. Oči, tamne, zacakljene, širom otvorene pa se čini da je iza cakline naslagana suha paprat u slojevima, jedna preko druge, i mogla bi svaki čas planuti. Već vidim dvije crne duplje iz kojih kulja dim, obavija sitno lice, ono sivi i rasplinjuje se. Stresam se, osjećam znoj na čelu i podižem ruku. – Ne briši me rukama, to je kukavički. Spuštam ruku. Nelagoda nadrasta radoznalost. Pokušavam pametnije. – Sad ja idem, Ivka. – Išao ne išao, ja uvijek idem, a nikud ne idem, vidiš da je svejedno. – Ti si drugo, ja danas putujem. Ona misli svoju misao. Oko usta joj nešto spečeno. – Žmiri, ja ću ići. Ne mogu otići dok se vidim. Ja se u sebi nikada ne vidim, u tebi se vidim dvaput. Žmiri, jako. Žmirim nerado. Negdje zvoni podne. Otvaram oči i vidim kako već odmiče nizbrdo i kako rubom predugačke suknje savija vrhove mlade paprati. Iza brda tutnji potmulo.
***
JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008) završila je Pedagošku akademiju u Slavonskom Brodu. Radila kao nastavnica i knjižničarka u Doboju, a od 1992. živjela je u Zagrebu, gdje je radila u Muzejskom dokumentacijskom centru. Pisala je pjesme, prozu i muzeološke članke. Pjesničku djelatnost započela je zbirkom Čemerike (1979), a nastavila zbirkama Uznesenje (1985) i Od Rima do Kapue (1990). Zbirka Ručak s Poncijem (1994) poetski transponira traumatično iskustvo rata i izbjeglištva, nerijetko uz oslonac na biblijsku simboliku. Objavila je i zbirke Prizori s podnog mozaika (1997), Božja televizija (2001) i Vrijeme vrtnih strašila (2005) te novelističku zbirku Čovjek koji je kupovao kuću (2006), u kojoj tematizira urbanu svakodnevicu.
kamin možda i ne traži održavanje slad greje noći sve u kolibici podjednako narativ knjiških ruskih zima omamljuje i pred pljusak oblak najcrnji zna da porumeni nadahnjuju još putovanja čak i dan u četiri zida proveden nosi plavet
***
USPORENA
ima li smisla sredinom hodati lakat provereno ubrzava kretnju u školi kad sam gradivo znao dizao sam ruku pamtim i vrste na časovima fiskulture od tada traje svrstavanje za nas treće usporene postoji li neki žleb
***
POSVEĆENIK
nosom sve i da treba ne sečem oblake ako me u živac pogode tada jedino kočoperim i kišobranu usred jakog vetra žica popusti bar jedna kako bi lepo bilo da neskriveno dobija i da tepih je nepotreban uz halabuku i bruku stihovi cure lakše samo posvećenik belinu papira preživljava jedva
***
NIT
u pisanju nisam tkao nit nadrealnu mislim da mi to kao zemljanom znaku ne bi išlo život je ionako džemper od iluzija koje gore dok se nosi
***
MISTERIJA
još i gori jesi od onog što o tebi kažu (u snu glas tako reče) nije bilo vremena za razmatranje oči opet zatvoriše se jutra nova misteriju odgonetaće ako je uopšte i ima
***
NESLEPILO
manirom ležernim u apoteci sredstvo koje pojašnjava poremećaje voljenja odbio sam strahovi su dugo prepominjali osećaje oko koje zapaža prisustvo nemirisa žmirilo je i kad ne treba vođen glasom zvonkim bez posustaja u sebe napokon siđoh
***
BEZ DŽOKERA
nisam zasadio orah i maslinu po tome upamtiti me neće štipaljka na konopcu drži moje zaposlenje zubac može da prokliže imam sreće ljuska u kojoj plutam bliža je kopnu rukom levom obed pripremam i na nogu desnu češće ustajem
***
BELEG
beleg nosimo usuda više država vek trpi od puknute sijalice ostaje grlo o jagodama ne piše niko ponestaju i cinične reči veselosti novih nema ni lud se na brašno ne smeje ako prst mali ponudimo u kljusi obe su ruke trideset prva godina nazadovanja teče očovečenje drugačije nasušno nam treba
***
DARKO HABAZIN rođen je 1964. godine. Po obrazovanju etnolog radi skoro tri decenije u biblioteci grada Beograda kao bibliotekar. Član UKS, piše recenzije i žirira. Objavio je jedanaest naslova: – pet zbirki poezije – haiku slagalicu i plaketu na srpskom i engleskom – knjigu kratkih priča za odrasle – knjigu kratkih priča za decu – dve knjige aforizama Pesme i haiku su mu prevođene na engleski, bugarski, švedski, italijanski i nemački jezik. Objavljivao je haiku u renomiranim časopisima regiona i antologijama. Osim časopisa objavljivan je u zbornicima i almanasima. “Beleg” je šesta poetska zbirka autora. Živi i radi u Beogradu.
Iz ne nekog posebnog razloga, hoću reći, taj dan za nas dvoje nema neko značenje; kupila je karte za krajnje sumanutu predstvu o kojoj su mediji brujali poslednjih dana. Gledaoci upravljaju glumcima. Tehnološki jako zahtevno. Ne želim da nekog kontrolišem. Uzurpiranje odluka i okupacija slobodne volje je demonska stvar. Jezivo. Možda odaberem nekog sporednog lika. Da li uopšte ima dovoljno aktera za sve? Kog će ona odabrati? Morao sam da pretumbam Google kalendar. Vodim računa da budem efikasan. Dani su dragoceni.
Premijera Onako je kako jeste: Zemlja se okreće. Ušli smo među prvima. Dodala mi je bundicu da je pažljivo položim na praznu stolicu s moje leve strane. Uplela je naše prste i priljubila se uz mene, zauzimajući ceo naslon za ruku. To me nervira. Iščekujemo početak predstave. Neudobno mi je. Kad bolje razmislim, retki su trenuci kada sam nežan. To kako se ophodim k njenoj bundi je izuzetak.
*
„Aleluja, aleluja!”, sveštenici bi povikali da nisu zaspali za stolom zbog previše rakije. Bez neke preterane galame, skoro nečujno, ulazim povijene glave i naručujem dve loze. Ovde me gospodin Hari neće pronaći. Proganjao me celog prepodneva i primorao da potražim utočište u nekoj od gradskih kafana, a ja sluđen i prestravljen uvek završim gde smrdi na duvan i kuvane iznutrice. Tu se lako utopim u ambijent. Pod stolom mogu da umrem bez i jedne reči o svom životu. O tome ko sam, sve se već zna. Prepoznaju me po mirisu trulog mesa. Ja sam odgajivač najvećeg cveta na svetu. Svako od gostiju mogao bi da održi govor nad mojim uvelim telom i dostojanstveno me isprati u zaborav. Kafana se nalazi u podrumu hotela gde odsedam. Već nekoliko godina.
Čovek stenje, nalakćen na šank, u crnom odelu, sa zelenim, abnormalno dugim cilindrom na glavi, prekrštenih nogu kao da je na čajanki kod Elizabete, ili na partiji bridža kod Džona Bula. Stenje dok razmazuje šminku i guši simpatiju, koja mu se najpre javi kao prijatan osećaj u stomaku, a potom mu preko grudi zaposedne vrat i preraste u jezu, prema ljudima koji prilaze i pozdravljaju ga.
„Brate, imaš li nekih informacija?”, s leđa me je presekao šapat koji izranja iz duge isposničke brade. Patuljak u pantalonama boje pustinje Mojave, s prenatrpanim tajnim džepovima i majici koja se presijava poput metalnih tanjira i šolja razbacanih po stolovima, s natpisom ušivenim debelim plišanim slovima odmah iznad stomaka, amor vincit omnia, gleda me pravo u oči i nekontrolisano trepće.
„Kakvih informacija?”, pitam.
„Brate, nove informacije. Potrebne su mi nove informacije.”
Pokušavam da se prisetim nečeg što sam možda upamtio listajući jutros novine.
Život jači od radijacije.
Dinar se još uvek dobro drži.
Hiljade hektara gradova, sela i šuma označeni su kao previše opasni po ljude.
Stambeni krediti i dalje preskupi.
Lekarska komora, lekari, greška u lečenju pacijenata i kiflice sa sirom za zadušnice.
*
Ništa se ne dešava.
Sve doživljavam veoma lično.
*
„Brate, moram da prikupim nove informacije. Neće da mi bude bolje dok to ne uradim”, kaže vrteći glavom.
„Pa, ne znam, recimo, Dobručinski nastupa večeras u…”, pokušavam da mu pomognem. Izbacih to iz sebe kao tvrdo i naporno govno, ali on me prekide.
„O da, Dobručinski, on je sjajan izvođač, brate. Neverovatan. Sijaće poput najsjajnije zvezde. On i njegova violina”, kaže čudnim, promuklim šapatom.
„Zar Dobručinski ne svira čelo, i to suvo, bez strasti?”
„Brate, nisi u pravu. Trebalo bi da se bolje informišeš, a i svi kažu kako je jedinstven, ono… do jaja.”
„Zabole me. Njegovo muziciranje je sranje.”
„Brate, Dobručinski, Lapov Lenoj Lapov, Morheg Rajuma Rabedi, Babala Babala Babala Baba, i Đ su ti najveći muzičari današnjice. To mora da znaš.”
Pauza. Naručujem još dve loze. Osvrnem se. Desno k vratima. Tu zadržim pogled.
„I, brate? Imaš li neke nove informacije?”
Gledam kako se kvaka migolji u rukama ljudi koji prolaze. Pokušavam nečeg da se setim.
„Brate, ti si jadan! Pa kako misliš da opstaneš bez informacija? Informacije su nam neophodne!”
„Ja…”
„Aj brate, da probamo ovako. Koji je danas dan?”
„To znam sigurno. Danas je ponedeljak, dvadeset i sedmi novembar i sada je tačno…”
„Brate, danas je dan uzdržavanja od kupovine. To je odgovor koji tražimo.”
„Nisam znao da tako nešto postoji?”
„Brate, pa ti ništa ne znaš. Još uvek nisi otkrio to beskrajno blago informacija. Evo, za dva dana biće dan borbe protiv trgovine krznom, mogo bi da nam se pridružiš u mirnom protestu na centralnom trgu.”
„Doći ću ako uspem da pobegnem od Harija.”
„Kako se zove, dok vi mirno protestujete krznene životinje neprestano krvare!”, progovorio je čovek s cilindrom.
„U pravu si. Ti bi protesti trebalo da budu žestoki. Zapalimo grad i prevrnimo automobile, izgazimo sve bunde i zatvorimo ljude koji to nose. Uništimo sve kožne sakoe. Uništimo u stvari sve sakoe. Sakoi su loši. Oni stežu”, iznervirano vičem dok lupam pesnicama o šank.
„Brate, remećenjem javnog reda i mira ugrozili bismo sigurnost ljudi na skupu”, kaže patuljak i nervozno trlja svoju bradu.
„Vaša mirna šetnja je beskorisna jednoj činčili dok ona vrišti stegnuta snažnim rukama pre nego joj slome vrat i raspore je!”
„Brate, ti tako jadno informisan, u ovo doba informacija, sasvim si nebitna ličnost, što znači, da ne možeš više od onoga što ja činim i što sam oduvek činio. Uostalom, nije to tvoja stvar, brate. I stvarno ne znam što koj kurac traćim vreme ovde s tobom. Moram da prikupim nove informacije. Au revoir!”, odlazi k stolu u uglu.
„Jebeni patuljci. Previše ih je. Zagospodariće svetom!”
Navrćem lozu.
Dinar je danas oslabio.
Mladiću pucali u obe noge.
Milion evra od prostitucije ulagao u nekretnine.
Šamar i obraz pristali na pregovore.
Poslanici, nakon sedam dana nepsovanja, ipak pristali na veće plate.
*
Vibrira mi telefon u džepu. Nadam se da ne primećuje. Otvorila je usta kao foka kojoj nude ljuskara kapitalca. Ne zeva toliko ni dok je ližem.
Mislim da sam u glavnoj ulozi.
Dvoje koji kasne kikoću se u poslednjem redu.
*
Čovek s laktom uglavljenim u ulegnuće na šanku nasmejan posmatra, trljajući slobodnom rukom žuti cilindar po obodu.
„Daj mi još jednu”, obraćam se barmenu koji nepomično stoji.
„Šta je tako smešno?” upućujem pitanje, dok odmeravam dužinu cilindra.
„Kako se zove , pa ljudi”, kaže.
„A šta si ti?”
„Kako se zove, ja sam filadendron. Zaokupljen sam fotosintezom.”
U početak našeg razgovora, poput odronule sante leda koja upada u mirno more, uskoči razigrani devojčurak u lepršavoj haljinici, kikicama od retke riđe kose, ukosnicama, šarenim šnalama i plastičnim prstenom s glavom žabe. Ona ima trideset i šest godina. I to znaju svi osim nje. Ima srce veliko poput autobusa. Tu svi možemo da stanemo. Sve nas voli. Baš sve ljude na svetu.
„Joooj, pa gde ste mi vi dečaci? Tako sam srećna što vas vidim.”
Seje ljubav uzgajanu u plasteniku kroz osmeh koji joj deformiše lice i od nje čini jezivu nakazu. Četiri puta smo se dosad venčali i razveli. Među nama vlada netrpeljivost. Oduvek sam voleo drugu. Jednu plavu devojku, koja nije imala oči i volela ljubavnu poeziju. Čitao sam joj svakoga dana dok bi plutala u kadi. Nije imala ruke da me zagrli. Mirisala je na kajsije. Volela je da se kupa. Trljao sam joj leđa. Od sapunice su me pekle oči. Trljao sam joj grudi i dupe. Nije imala noge. Volela je duge šetnje. Svakoga jutra trčao bih do pekare po vruće pecivo. Volela je da se opeče po jeziku, ali ga nije imala. Nije imala ni zube. Žvakao sam umesto nje to jebeno testo. Pun mi ga je kurac. Ali, voleo sam tu plavu devojku. Znala je da me usreći. Znala je da se nametne. A onda je poludela. I ja sam potrčao za njom.
„Jao, dečaci moji, moram da vam ispričam šta mi se danas desilo…”
„Šta ti se danas desilo?”, pitam ironično.
„Ono, ustala sam oko devet i trideset i trebalo je da čitav dan provedem u sređivanju sobe, kad odjednom zove me telefonom moja drugarica i kaže kako nipošto ne smem da čistim, jer…”
„Opet isto sranje, pa preteruješ!”, vičem.
„Kako? Molim?!”
„Pa zar ti misliš da ti verujemo?”
„Joj, ali zašto tako govoriš?”
„Sada je devet i trideset.
„Ne, ne, ne! Hoćeš reći da ja lažem?”
„Lažeš mala.”
Kroz stisnute zube cedi mi se pljuvačka.
„Joj, ti želiš da me povrediš!”
„Da, ja želim da patiš, da poližeš tu tvoju hibridnu ljubav i ostaviš nas na miru. Ponavljaš iste dosadne priče svakoga dana. Ti nemaš drugaricu.”
„Ma… ti si lud!”, kaže plačljivo.
„Svi smo pomalo ludi.”
„I, i, i…zao si!”
Okrenula se k čoveku čija ruka i lakat i dalje stoje na istom mestu.
„Šta, sad ćeš da plačeš? Ma slobodno malena, misliš mene je lako voleti!? Evo ti moje gorke ljubavi srculence prehranjeno, pa sisaj!”
„Ne, ne. Vi me barem dobro poznajete i razumete, ja svima želim dobro i ne vidim razlog zašto me ovaj dečak maltretira? Ali, uprkos svemu, ja ga čak i takvog volim!”, kaže čoveku s cilindrom.
„Kako se zove, sve što zahteva angažovanje udova izvan je domena mojih moći”, odgovorio je.
„Tako je! Ponovi to još jednom gospodine filadendrone s žutim šeširom”, vičem i udaram se po glavi.
„Kako se zove, nije ovo šešir, već cilindar”, rekao je mirno.
Svako može da pobesni od nekoliko loza na prazan stomak. Stežem ivicu šanka. Napet sam. Imam želju da prevrnem sve stolove i nešto polomim. Barmen stoji. Ne pomera se. Ne diše.
Dinar se totalno srozao.
Epidemija nasilja na ulicama glavnog grada.
Nerad se isplati ukoliko imate šta da privatizujete.
Policija postala savetodavno telo, nema više pritvora, konsultacije na licu mesta.
Ministarstvo za organizovani kriminal proširiće svoju nadležnost.
*
Proveravam još koliko vremena imamo. Ova predstava predugo traje.
Iz mene izranjaju potisnute osujećenosti.
*
Možda sam napet jer znam da me Hari proganja. On me uvek pronalazi. Ponekada bismo se žestoko sukobili i valjali po podu. Lukav je Hari. Ja bih vrištao od besa i nemoći. Pokušao bih da se odbranim. On bi me omamio i obukao mi novi sako. Onda bih se probudio u svojoj sobi i dugo razmišljao da li sam zaista toliko loš čovek. Na oštrom, metalnom delu kreveta, za koji niko sem mene ne zna, prerezao bih tesne rukave i spustio se nazad u kafanu. Tu popijem nekoliko loza, pročitam novine i budem srećan jer se ništa ne menja. Odvikavanja su beznačajna.
„Malena, pa gde ćeš? Dođi, zagrli me. Pokaži da ti je stalo. Pomiluj me, ja nisam tako loš čovek. Vrati se, molim te! Nisam želeo da te oteram!”
Lupam glavu sve jače. Padam na kolena, pa naglo ustajem.
„Ti mene voliš, vrati se, ja nisam loš.”
„Voli me zar ne?”, okrećem se k čoveku s cilindrom. On se stropošta sa stolice i prestaje da stenje. Guram ga jako. Beli cilindar odleće k ulaznim vratima pravo Hariju pod noge. Sledio sam se. Tražim pogledom patuljka, prilazim mu usplahireno i grlim ga. On je pognuo glavu prestravljen Harijevom pojavom.
„Daću ti brdo informacija, ako mi pomogneš! Reci da nisam loš čovek.”
Bacam se preko stola i počinjem da zapomažem.
„Ja zaista nisam loš čovek!”
Hari me podiže. Prodrma. Izgovara to što uvek kaže.
„Smiri se, čoveče! To sam ja. Suzdrži se zbog dece.”
*
Nema aplauza. Glumci se ne poklanjaju. Zavesa je ostala nepomična. Pitam se: Ko je bio ko?
Nakon predstave, na izlasku iz sale, susrećem suprugu s nekim otmenim tipom kome je ruku gurnula u džep mantila.
Žena i ja stojimo ukopani. Iznenađeni.
Njih dvoje se osvrću da nisu nešto zaboravili.
***
MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča „Bending” (2010.) i „Produžetak vrste” (2019.). Priče su mu objavljivane po časopisima i zbornicima (ARS, Dometi, Povelja, Trash) i uvršćene u uži izbor književnih nagrada u regionu (Europe Short Story, Lapis Histriae, Zvona i Nari, Andra Gavrilović, Miodrag Borisavljević).
Žumance bola vrištećeg svitanja. Stoji nam – krv u kući. Majko, iz grla mi iskoči, sakrij me u čekinjavom mraku, ti me probodi, ti me pokusaj, nikome ja ne nedostajem.
JEDNOM PACOVU PEŠČARU
Jednom pacovu peščaru koji je pazuha prepustio mlakom korenju cveća. On je bio ta junost, ta slatka šolja mleka. Sada drema u peščari ispod jabukovog stabla, nadomak reke s ribama zelenog stomaka, u zadahu obale ispucalih usta.
Sve to beše mu ispod pazuha još kada beše trave, ptica i anđela. To sve bejaše on, i biće, u naduvenim ribama, on – muva strvinarka, on – kivni žuti cvet u loncu punom crva.
Zelena zunzara sedi na nebu. Leto je, sa zadahom iz usta. Zloslutna tišina. Nema zrikavaca.
Skorene haljinice, šišmiši vise sa drvca jabuke. Već davno je zaboravio ko je i zašto je ovde. Zakačio se na pecaljku kao neki cmizdravi crv i ostao da visi u sušnom pejzažu Bačke.
(iz zbirke pjesama “Travnati kavez”, 2002., s mađarskog preveo Draginja Ramadanski)
***
MADE IN UNIVERSE
Jarkocrveni električni prekidač u mojoj ruci gotovo da zaplače. Crni kvadrat među nama širi se. S one strane te crne, zinule slike hoćeš li mi se vratiti?
BOGOMOLJKA
Kada je došlo vreme, pođe u susednu kuću da se oženi . Dok je devojka nameštala postelju, sve se više gubio posmatrajući je. Što se više divio, dublje propadao. Prvo do članka, onda do struka. Jutrom ga uzalud tražili. Našli samo njegov čamac. Devojka ustala, izašla da mokri, kad ono, iz nje ispadale same bele kosti.
(iz zbirke pjesama “Ikarova senka”, 2004., preveli Judita Šalgo i Arpad Vicko)
***
KATALIN LADIK rođena je 1942. godine u Novom Sadu. Pjesnikinja je, performerica i glumica, bavila se i likovnom umjetnošću. Njena karijera u zvučnoj poeziji i akcijskoj umjetnosti odvijala se paralelno s njezinom književnom aktivnošću; njezine umjetničke potrage uključuju žanrove istraživanja zvuka, eksperimentalne glazbe, eksperimentalnog kazališta, vizualne poezije i mail arta. Pridružila se Grupi Bosch+Bosch 1973. godine, na Szombathyjev poziv. Započela je kao bankarska službenica prije nego što je postala članicom mađarske dramske sekcije Radija Novi Sad. Godine 1973. pridružila se trupi novoosnovanog Novosadskog kazališta. Njena književna karijera započela je 1962. godine avangardnim krugom Symposion koji je obuhvaćao buduće osnivače časopisa Új Symposion. Njezin prvi svezak objavljen je 1969. godine pod naslovom Balada o srebrnom biciklu, s dodatkom gramofonske ploče. Njezina ploča Phonopoetica objavljena je 1976. godine u Beogradu, a sadrži glasovne interpretacije vizualnih pjesama eksperimentalnih pjesnika. Kao pjevačica surađivala je s mnogim izvrsnim predstavnicima eksperimentalne glazbe, poput novosadskog Ernőa Királyja, skladatelja folklorne eksperimentalne glazbe, ili zagrebačkog benda Acezantez (Dubravko Detoni, Milko Kelemen), međunarodno priznatog u polju elektroakustike avangarde, kao i Dušanom Radićem iz Beograda i Borisom Kovačom iz Novog Sada. Njezina poezija kombinira mitologiju, folklornu simboliku i narodnu poeziju s modernim načinom života, tehnologijom i erotikom. Njena kompozicijska tehnika i tonalitet usko su povezani sa nadrealizmom. Kompozicije Katalin Ladik otkrivaju njezine jedinstvene vokalne vještine: njena skala kreće se od visokog zvuka do basa. Elektroakustički efekti sekundarni su u njezinoj glazbi, jer ona pretežno djeluje s perspektivama ljudskog glasa, što uključuje vrisak, režanje, cvrkutanje, intonaciju kao i iznimno prigušen šapat. Većina njezinih performansa uživo odvija se između umjetnosti i kazališta. Predstavlja zvučnu poeziju popraćenu body art akcijom, vokalnom i gestikularnom improvizacijom. Ostavlja značajan prostor za šansu, nove ideje i gradi na sudjelovanju publike (događaju); evociranje rituala i kolektivnih mitova ima naglašenu ulogu u nekim njenim predstavama. (biografska bilješka preuzeta sa sajta avantgarde-museum)
zemlja suha i škrta zaigrano kamenje blista na suncu modre planine u večernjoj izmaglici
jedan mi je cvrčak sjeo na rame i neko smo vrijeme koračali zajedno sve oko nas darivalo nas osmijehom
srebrnolisne masline na suhoj zemlji nekoliko svježih mrkozelenih borova nekoliko oleandera na vrutku šaka divljih ljubičica usred ogoljela kamenjara
sve je draženo i veličanstveno cvrčak i ja mogli bismo živjeti vječno u jednostavnom ritmu kretskog krajolika
***
TOČNO U PODNE
moje srce ne simpatizira parne brojeve rođen sam devetog dana u mjesecu jedanaestog mjeseca u godini
ritam mog srca nije suvišan broj
na uzvisini utvrde martinengo s južne strane gradskih zidina herakliona okrenut leđima grobu nikisa kazantzakisa osjećam kako se mojim srcem i žilama pretače pjesnikovo iskupljenje
moj pogled razmilio se po suncem opaljenom mramoru
točno u podne na utvrdi martinengo uzvišen trenutak postao je vječnost vrijeme bez ikakvog zasjenjivanja savršeno na svom vrhuncu
***
ZMIJA I LJILJAN
šetao sam uz more po zidinama herakliona nebo bijaše puno zvijezda koje su putovale prema zapadu
ujutro sam bez ikakve namjere ustao iz kreveta u ranu zoru i ne znajući što da radim uzeo sam pero u ruke
počeo sam nehotice zapisivati kazantzakisove rečenice iz ispovjednih pisama slavnom pretku
kad sam u prvom predahu pogledao ispisane stranice u notesu ostao sam opčinjen naslovom zmija i ljiljan otišao sam do prozora i duboko udahnuo
u meni se budilo nešto žensko i primalo nebo k sebi
***
PALAČA KNOSOS
posvuda debeljuškasti stupovi ćupovi s talogom od ulja i vina po zidovima naslikano cvijeće
zastajem pred dvosjeklom sjekirom svetim znamenom kretskih predaka
nad glavom mi proletješe dva goluba sa slike na kojoj ih velika boginja drži među mliječnim grudima
šutke promatram freske na zidovima bikove ljiljane grive u modrom moru ribe poletuše što su raširenih krila letjele nad morem kao da skaču nad svojom kolijevkom
divim se freskama koje prikazuju borbe s bikovima u davna vremena mladićima koji hvataju bika za rogove skaču i preokreću se na bikovim leđima naprave još jedan salto i opet uspravno doskaču biku iza kitnjasta repa ravno u zagrljaj djevojke
***
HELENA
odjednom zapuše povjetarac jedan mi cvijet padne na čelo i orosi me naježih se kao da me dotakla nevidljiva ruka a zemlja preda mnom pretvori se u okupanu helenu
gledala me kroz suze i smijeh podizala je vijenac od limunova cvijeća držeći ruku na ustima
helena nam je ušla u krv sve žene blistaju od njezina sjaja
helena je postala ljubavni zov što stoljećima odzvanja u svakom muškarcu budeći želju za poljupcem i vječnošću
***
BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA rođen je 9. studenog 1947. u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Srednju vjersku školu završio je na Svetom Duhu u Zagrebu. Već kao gimnazijalac pisao je pjesme, pripovijetke i književne osvrte. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu” s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973. godine morao je smjesta napustiti zgradu bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu. Kao diplomirani teolog i „gastarbajter“ upisao je studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog jezika, urednik radničkih novina, rukovoditelj službe za informiranje i kulturu te kadrovski direktor Tvornice stakla Straža. U tri mandata bio je načelnik općine Hum na Sutli, a od 2012. uživa pišući i prevodeći na svom rodnom brijegu. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatskog filozofskog društva i Esperantskog društva Trixini. Dobitnik je „Nagrade fonda A. B. Šimić“ za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za duhovno pjesništvo 2010., „Nagrade Rikard Jorgovanić“ za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013., „Nagrade Franjo Horvat Kiš“ za najbolji putopis 2017. i „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za najbolji duhovni putopis 2018. Predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. REDOM DANICE HRVATSKE S LIKOM MARKA MARULIĆA za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. PLAKETU ZA ŽIVOTNO DJELO, a Općina Hum na Sutli 2017. PRIZNANJE ZA ŽIVOTNO DJELO. Objavio je 9 pjesničkih zbirki, 4 romana, 2 zbirke pripovijedaka, 2 knjige dnevničkih zapisa, te po jednu knjigu eseja i putopisa. Preveo je sa slovenskog na hrvatski 8 knjiga pjesama, 9 romana te 7 knjiga s područja teologije i psihologije. S njemačkog jezika preveo je 12 teoloških knjiga, 3 psihološke te 5 knjiga o sjajnom zdravlju. S esperantskog jezika preveo je nekoliko intervjuja, putopisa te pjesničkih i proznih izbora. Posljednjih mjeseci zaokupljen je prevođenjem opsežnog epa (40.000 stihova!) Vrata nepovrata slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.
– iz zbirke “RAPSODIJA U CRNOM”, izabrane pjesme, s engleskog preveo i priredio MILOŠ ĐURĐEVIĆ (prijevod s kineskog Denis Mair), Durieux, Zagreb, 2014. –
JIDI MAJIA jedan od najuglednijih kineskih pjesnika i kulturni radnik koji je pokrenuo brojne kulturne manifestacije, rođen je u velikoj obitelji iz naroda Yi u gorju Daliangshan, zapadno od pokrajine Sečuan. Nakon završetka četverogodišnjeg studija kineskog jezika i svjetske književnosti diplomirao je na Jugozapadnom sveučilištu za narodne manjine. U dvadeset četvrtoj godini dobio je najuglednije državne nagrade, o kojima sanjaju svi početnici u književnosti. Nakon toga službeno je priznat kao književnik. Vrlo je plodan autor, objavio je više od 40 knjiga poezije i proze, koje su prevedene na više od 20 jezika u zemlji i inozemstvu. Na glasu je kao kulturalna ikona Yi zajednice (pa i čitave etničke zajednice) i kao jedan od najvažnijih međunarodno poznatih pjesnika suvremene kineske književnosti.
PODRIJETLO POEZIJE
Poezija po sebi nema podrijetlo, kao pramen magle Ona nema boju, jer je osnova boja Njen je jezik slobodan pad, stubište sjene Nije uspinjanje do svršenih linija kupole. Njen bešumni kronometar ne bilježi Razliku života i smrti; ona se suprostavlja antipatiji Ali i sjedinjavanju. Ne voli hodati Gdje se logika udomila, jer to je mjesto Koje odbija zujanje pčela, trublju pastira Poezija je spleteni vijenac dima, sjena na papirnom prozoru Umjesto tijela ptice Ona je sivo pamćenje leta. Kreće prema cilju, ali nema konačnu luku. Ona je drugačije istraživanje govora, padanje. Predivno je čudna, ta sredina na njenoj putanji Ona ne može dočarati prizore iz svog pristaništa. Zvijezde i rosa, povjetarac i svitanje odraženi su U drhtavom sjaju duše, a to je poezija.
Ona je trajno nestajanje, mogućnost vječnog trenutka Ona je postojanje koje ne može postojati Poezija je zadimljena vatra žara, ona je proziran svod neba Poezija traga za onima koje posjeduje, da slijede njena utjelovljenja Poezija je početak šutnje, ona poriče da je 1+1=2 Poezija ne odobrava krinke, s njom čujemo uzdahe iza njih Poezija je trostruki dar svemira, pa i više Ona je jesenski zrak koji cijepaju zrikavci, zlatna kapljica Koja pada s krila grlice. Ona je cvijeće i šapat ljubavnika. Ona je praznina ljudskog jezika, izgubljenog ili zaboravljenog. Poezija stoji širom otvorenih očiju, nasred trga Gleda svakog pojedinačnog prolaznika, Zauvijek čeka i bira, koji je onaj pravi? Poezija kaže da onaj koji je izabran Taj nesretan ili o-tako-sretan momak – jest pjesnik!
***
PIŠEM PJESME IZMEĐU NEBA I ZEMLJE
Pišem pjesme između neba i zemlje Jer jedino s temeljem iznad sebe Mogu pronaći željene stihove pjesme. Ustvari, prije rođenja ovog čuda sjena vremena Mora kroz nas proći stotine puta. Mi smo djeca prirode, braća snježnog leoparda, Oličenja gorske antilope, kruna dostojanstva, Zrno vječnog smaragda na nebeskom svodu. Možda je ovo drugo ja poput poglavice Njegovo brončano čelo urešeno je zvjezdanim draguljima. Želim im pisati i kad se vratim u rodnicu zemlje Vidjeti svoje pjesme kao zlatne i srebrne kopče Premda bezglasne, i dalje blistaju kao suze… Oprostite mi, bogovi planine Bayan Har Danas sam prije svitanja bdio u najljepšoj odjeći Ne da bih kao prije sudjelovao u vašim obredima, već Da moja pjesma bude himna ljudskim blagoslovima.
Pišem pjesme između neba i zemlje Jer sjećanje svetog orla moja je jedina visina Dok se svjetlo i tama smjenjuju na oceanima planeta Tko je bio taj koji te ustoličio, vječno Sunce Učinio te neokrunjenim kraljem? Suverenom svih stvari Dolje u temeljima ovog sna koji je postao zbilja Bezbroj duša nekoć je zapalilo svežanj slamki vjere Usjeklo crne prosjeke, žeđalo za dubokim rijekama. Sva bića su bez cilja, mi smo čekali Kamenje smo čekali, obično kamenje Vrijeme koje čekamo ipak je zasad samo vrijeme. Čekamo rasplet To će zapravo stvoriti drugačiji rasplet Naš način čekanja ubija čekanje Obrće smisao riječi, naša šutnja viče Novi život umire, jer zbog davne današnjice Naša svetkovina nije za samotni dio tijela Već za doček glasnika svjetla i topline On je snažno zatrubio, kao jednorog ukazao se Na zidu koji su tvorile planine oko nas
Pišem pjesme između neba i zemlje Jer moje rođenje je puko rođenje Jer moja smrt neće biti smrt Jer sam se vratio iz budućnosti Nemam ime, moje ime je ime ove visoravni
Pišem pjesme između neba i zemlje Na vrhuncima crvenih ideala. Crvenoj boji Dat ću crvenilo, jer je moje oči ispunila suzama. Znam, ovi su pioniri junaci čovječanstva Veličinu njihove smrti ne može pojmiti ovo doba Jer oni su razbili mit iz pradavnih vremena A prije nego što se taj mit uspravio Stvorili su mit koji pripada današnjici Ne mogu navesti njihova imena, jer i moje je ime Zaboravljeno u pjevanju. Pripadnici su plemenite družine, njihove uzvišene duše Usađene su u tijelo ove zemlje. Priznajem, nema stiha pjesme koji može prizvati njihovo nasljeđe A ipak želim napisati ovu kantilenu njima u slavu.
***
POGLED NA DVADESETO STOLJEĆE
Stojim na riječnoj obali vremena Stojim na motrištu koje pripada duhu Gledam dvadeseto stoljeće Sada nemam suza Radost i agonija meni su nepoznate Kao da stojim u nepoznatom prostoru I gledam nevjerojatan dio ljudske povijesti
Činjenica je da su i tih stotinu godina Rat i mir uvijek bili uz nas Prokazivanje nasilja nikad nije prestalo Neki ljudi pjevali su o slobodi Neki su dali život za demokraciju Ali mnogi su trpjeli tiraniju i zlostavljanja Činjenica je da je u tih stotinu godina Rođeno bezbroj fantazija koje se pamte A ipak nesreće ih pratiše u stopu Čovječanstvo mnogih rasa doseglo je novi vrhunac civilizacije Zbog toga smo svi plakali od sreće Svatko u svom kutku planete O dvadeseto stoljeće
Neki su ljudi klicali slobodi A oči drugih bile su mračnije od mržnje Poslalo si crnce na ulice, tražili su ljudska prava Zatim si dopustilo pokolje i provale nasilja u njihovim zavičajima Upoznalo nas s Karlom Marxom S tobom smo sreli Friedricha Nietzschea Zatim smo gledali kako je na kraju postao kršćanin Svelo si misao divova na prazninu I tiskalo ničije proglase kao istinu Proširilo si fašističko učenje Adolfa Hitlera I objavilo pacifizam mudraca Gandhija Dozvolilo si da socijalizam pobijedi u nekim zemljama I dopustilo da se međunarodni radnički pokret povuče U doba koje je dalo Freudovo učenje o panseksualnosti Veličalo si Homeinija i islamsku revoluciju Dopustilo Martinu Lutheru Kingu da stekne svjetsku slavu A zatim ga natjeralo da plati svojom smrću U Africi stvorilo si diktatora Bokassu, kanibala čak U Africi si podiglo Nelsona Mandelu – ponos čovječanstva Preko noći srušilo Berlinski zid A ipak stvorilo mržnju između Rusije i Čečenije Nisi čekalo da se Arapi i Židovi uistinu pomire Izazvalo si novi sukob i krizu na Kosovu Dopustilo ljudima da žive u krajnjem neznanju A zatim si ih izvrgnulo bolu i mukama AIDS-a Dopustilo ljudima da shvate blagodati genetskog inženjeringa I otuđilo čovjekov duh u kaosu industrije Razvilo tehnologiju informatičkog doba I donijelo najudaljenijim plemenima Latinske Amerike A ipak dopustilo jednoj kulturi da zbriše drugu Nije ti bio potreban čak ni barut U Europu poslalo si željeni snijeg za skijanje Ali u Kolumbiji tvoji pljuskovi su teški Ono indijansko selo odnijele su bujice Dopustilo si nam da s Mjeseca gledamo divnu Zemlju Zbog tebe smo vjerovali da su svi ljudi braća A ipak si ljude različitih vjera nahuškalo jedne na druge I dopustilo masakre u Jeruzalemu i na Balkanu Donijelo tehnologiju koja je omogućila transplataciju organa A te organe ispunilo stravom zbog nuklearnog naoružanja U New Yorku bili smo obuzeti fluktuacijama tržišta A narodu u Africi i dalje prijete bolesti i glad O dvadeseto stoljeće Kad te uistinu pogledam Vidim da si velika zagonetka Ti si neminovnost, ali i slučajnost Čini se da potvrđuješ prošlost A čini se da predviđaš budućnost Kao da te je Bog za trenutak ispustio iz ruke I palo si na nas, mač s dvije oštrice
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
MILOŠ ĐURĐEVIĆ (1961, Rab), pjesnik i književni kritičar, antologičar i esejist, studirao je pravo, filozofiju i komparativnu književnost, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i završio postdiplomski studij književnosti. Poeziju, književne kritike i eseje objavljuje u domaćim i stranim književnim časopisima i publikacijama, nastupao na brojnim međunarodnim književnim festivalima i seminarima i po pozivu boravio na umjetničko-književnim rezidencijama u Italiji (Civitella Ranieri, Umbertide), SAD-u (Ledig House, Ghent, NY) i Srbiji (Književna kolonija, Tršić). Sudjelovao u međunarodnom književnom programu, International Writing Program: iwp.uiowa.edu/, u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama. Njegova poezija prevedena je i objavljena na desetak jezika, zastupljen u mnogim domaćim i inozemnim antologijama i pregledima suvremene poezije. Kao zasebne naslove objavio je tridesetak pjesničkih, proznih i teorijskih knjiga prevedenih s engleskog jezika. Uređivao je hrvatsku domenu internetskog portala za suvremenu međunarodnu poeziju, Poetry International Web – PIW: http://www.poetryinternationalweb.net sa sjedištem u Rotterdamu, kao i poeziju na hrvatskom internetskom portalu Forum: http://www.forum.tm. Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik, urednik i prevoditelj.
Bibliografija:
– Pejzaži ili kružno traženje riječi, poezija (KOS, edicija Pegaz: Beograd, 1989) – U zrcalu, poezija (MD: Zagreb, 1994) – Žetva, poezija (Durieux: Zagreb, 1997) – Uroš Zupan: Pripreme za dolazak travnja – izabrane pjesme, izbor i prijevod sa J. Ostijem (Konzor: Zagreb, 2001) – Podnevni pljusak, književne kritike i eseji (Pop & Pop: Zagreb, 2003) – Kupujemo bodeže – izbor iz novije hrvatske poezije, temat časopisa Riječi, 1-2/2004 (MH: Sisak, 2004); drugo, izmijenjeno izdanje pod naslovom, Rušenje Orfičkog hrama – antologija novije hrvatske poezije (VBZ: Zagreb, 2006) – Don Paterson: Izabrane pjesme / Selected Poems, dvojezično izdanje; izbor i prijevod (Hrvatski P. E. N. Centar i Durieux: Zagreb, 2008) – Glasovi u prolazu – izbor iz suvremene svjetske poezije, priredio sa S. Petlevski i preveo (Biakova: Zagreb, 2008) – Sjene na vodi – ogledi i kritike o poeziji, eseji i književne kritike (Antibarbarus: Zagreb, 2009) – Umbrijska sunčanica i druge pjesme, poezija (Meandar: Zagreb, 2010) – Morse, My Deaf Friend, poezija (Ugly Duckling Presse: Brooklyn, NY, 2014) – Neželjeni gosti i dugovi, poezija (MeandarMedia: Zagreb, 2015) – Jidi Majia: Rapsodija u crnom – izabrane pjesme, izbor i prijevod (Durieux: Zagreb, 2016) – Izbor iz poezije Anke Žagar, posebni broj analogno-digitalnog poetskog letka “Parkdejl”, srpanj 2018. – Kreda in odtisi – izbrane in nove pesmi / Kreda i otisci – izabrane i nove pjesme, dvojezično izdanje, preveli Vera Pejovič i Peter Semolič (Kulturno-umetniško društvo Poiesis: Ljubljana, 2019) – Trgovački ratovi, prolaznici i srodne pjesme, poezija (Sandorf: Zagreb, 2020)
Noć je bila topla, a nebo bez oblaka. Mesec, punačak i beo, spustio se nisko, gotovo na same obronke grada, kao da je želeo da zaviri u svaku sporednu ulicu ne bi li našao još neku izgubljenu zvezdu koju bi izvukao iz blata i smestio je kraj sebe.
Nedaleko od ušća, Sava se kupala u svetlu novogradnje. Spratovi su se nemirno oslikavali na njenoj površini i vodili posmatrača, kao stepenište, u dubine gde je reka taložila najgori mulj u kojem su se valjali masni beogradski somovi.
Nešto dalje od obale, u samom centru grada, brojne siluete igrale su u magli.
Magla je bila gusta i mahom raznobojna. Crveni i žuti talasi dima sudarali su se i mešali sa sivim, stvarajući kovitalce i zapljuskujući oronule zgrade, u potpunosti potapajući široke bulevare. Kupola republičke skupštine izdizala se iz tog dima poput malog ostrva prekirvenog bledo zelenim algama koje su se sušile na mesečini.
Narandžaste buktinje letele su kroz maglu kao rotirajući svici i ubrzo padale na ulice odskačući po njima kao užareni metoriti. Topovski udari odjekivali su podzemnim prolazima i uzanim ulicama na kojima su ležali zapaljeni kontejneri.
Iz zaglušujuće buke izdvojio se visok i prodoran ton nakon čega je sve na trenutak utihnulo. Magla je počela da se povlači kao okean u vreme oseke, a iz nje su graciozno krenuli da se pomaljaju snažni vratovi konja.
Samouverene i prelepe životinje na svojim tamnobraon leđima nosile su krupne i oklopljene jahače sa crnim, dugačkim palicama. Zglobovi na njihovim dugačkim udovima svetleli su kao mačije oči, stvarajući od galopa ritmičnu igru pokreta i oblesaka. Trčali su slobodni i nazaustavljivi kao da se pred njima nije nalazilo ništa što bi moglo da ih zaustavi.
Ljudske silutete počele su da nestaju pod kopitama i palicama, gubeći se u magli i jaucima.
Komandir konjičke jedinice jedini ju je ugledao. U mutnoj i haotičnoj slici, u zbrci isprepletanih tela i udova, ona se izdvajala kao polarna zvezda na noćnom nebu, nepomična i postojana kao kip stajala je nogu ukopanih u beton i gledala komandira, ili se bar njemu tako činilo, pravo u oči.
Lepa zelenooka žena, duguljastog mlečnobelog lica, crvene ravne kose koja joj se slivala niz ramena, u laganoj letnjoj haljini koja je lepršala na haosu. U pravilnim, ali čvrsto stisnutim usnama i oštrim skupljenim obrvama nazirala se prkosna i neukrotiva narav. Komandir je uzdama usmerio konja ka njoj i prodornim zvukom iz metalne pištaljke povukao za sobom još nekoliko konjanika u snažan galop.
Uprkos tome, devojka je i dalje mirno stajala kao avet na vetru, izazivajući ga nestvarnom lepotom. Odlučno bodreći konja, komandir je stegao nogama mišićavo telo krupne životinje, istovremeno stežući palicu u svojoj krupnoj šaci, stisnuvši čak i zube, kao da ne juriša na nju – najlepšu ženu na koju je ikada bacio pogled, već na bedem koji mora da sruši i jedino tako ga osvoji.
Razdvajalo ih je tek nekoliko metara kada se devojka munjevito okrenula i počela da trči. Bila je brža od vetra.
Komandir, iako zatečen tom hitrošću, odahnuo je u sebi kada je shvatio da lov zapravo tek počinje. Podbo je konja žustrije ne pokušavajući više da obuzda pohotni osmeh koji se nazirao ispod bele kacige. Devojka je elegantno poput košute preskočila betonske žardinjere i izletela na ulicu koja je treperila na mesečini od srče polomljenih flaša i izloga. Konj i jahač poleteli su za njom.
Na trenutak i životinja i on osetili su dašak slobode koji se može osetiti samo u vazduhu; onda kada više ne dodirujemo zemlju i pomislimo da smo ostavili za sobom sve što se uzaludno dešava na njoj. Ulica ih je dočekala tvrdo i grubo ih je vratila u stvarnost.
Izlomljena kaldrma poletela je ka njima kao jato teških ptica. Jedna kamenica pogodila je komandira u desno rame, a nekoliko se odbilo o telo konja. Nije se ni osvrnuo za napadačima koje su preostali članovi konjičke brigade osvetnički obuzdavali palicama iza njegovih leđa. Nije ga bilo briga šta se dešava iza. Svu svoju pažnju usmerio je na ono ispred sebe, na vitko telo koje se uvijalo i vešto probijalo kroz razuđene demonstrante, bandere i semafore što su promicali kraj njih poput stabala šume u kojoj je jahao kao dete. Kada bi zatvorio oči, gotovo je mogao da čuje šuštanje belih topola i oseti njihovo meko granje na svom licu.
Više se nije smejao tiho i u pohoti.
Komandirov grohot odjekivao je tunelom, mešajući se sa topotom konja koji je već neko vreme ostavljao krvave tragove po asfaltu. Kopite su se krunile pod konjanikom teškim od ratne opreme, čežnje i besa, a široka bela pleća životinje bila su išarana od rana i opekotina.
I pored toga, konj nije posustajao, niti bi mu to komandir ikada dozvolio. Ipak, devojka je večito bila nekoliko koraka ispred njih i nakon što su izleteli iz tunela, nastavila je da trči ka velikom gradskom mostu.
Ulice su bile prazne i tihe u ovom delu grada, ali u samoj toj tišini bilo je nečega zlokobnog. Konj je rzao sve nervoznije dok su se približavali mostu. Čak se i devojka divlje osvrtala ne bi li time pokolebala svog progonitelja, ali to ga je samo dodatno izazivalo. Komandir nije imao nameru da stane i odustane. Ne sad kada mu je maltene bila na dohvat ruke.
Bacio je palicu i spuštajući se na bok konja, pružio je slobodnu ruku ka devojci. Svu preostalu snagu iskoristio je izvijajući se u nekontrolisanom galopu. Na vrhovima svojih prstiju mogao je da oseti pramen njene crvene kose.
Komandir je ispustio uzde, imajući tek momenat da shvati da trči ka ogradi mosta koju je konj već počeo da preskače.
Devojke više nije bilo.
***
BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. 2010. godine izdao je roman “Hašiš klub” za Admiral books. Pisao je kolumne i kratke priče za časopis „Vodič za život“. 2012. godine njegova kratka priča “Sonda” osvojila je prvo mesto na konkursu Narodne biblioteke Bor. Pesma „Košava“ nagrađena je 2020. na pesničkom konkursu Kiprijanov kladenac. Pesme i kratke priče objavljivao je na portalima „Kultura 381“, „Srp časopis“, kao i na svom blogu „Iz pera jednog Bruknera“. Živi i radi u Beogradu.
Jedne depresivne noći uputio sam se u šetnju. Ili kako bi to rekle poete krenuo sam da lutam. U jednom trenutku našao sam se ispred bolnice, sa dvorišne strane. Sivu zgradu je obgrlio mrak tako da je izgledala kao čudovišna sjenka. Odjednom su počeli da se pale i gase narandžasti svici. Prizor mi je djelovao previše sablasno pa sam ga izbrisao iz glave i krenuo kući. Tek nekoliko godina kasnije, za jednim stolom na kojem su pivske flaše stajale kao holivudske nagrade, prijatelj mi je pojasnio. To što si vidio; to amputirani pacijenti sa kardio-vaskularnog odjeljenja izlaze istovremeno na terasu
KOST U GRLU
Moji roditelji su se razveli kad mi je bilo 7 godina. Nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da su to uradili jer otac nije donio majci baklavu iz Sarajeva. Danima su trajale svađe oko te baklave i u jednom trenutku je puklo. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je to bila kap koja je prelila čašu. U ovom trenutku je nebitno kome sam dodijeljen od strane suda i da li sam imao nekih post-traumatskih posljedica. U moru emocija koje su nakon razvoda preplavile moje djetinjstvo ostao je upečatljiv ukus samo jedne. Bila je to mržnja prema ocu, majci, baklavama i jednom gradu.
* * *
htio bih da napišem nešto kao sa zida visi slika ta i ta, na stolu mrtva priroda – plastika voće, poslijeratni sat čije klatno se klati poređenje kao pijani retard, tepih poređenje kao persijski mačori, da ubacim pribor za čaj? skupocjeno posuđe škljoca kao porcelanski zubi, već je pet draga, zvec zvec, dobro zna da on uvijek stavlja dvije kašičice, da dragi, primiče šolju usnama kao engleska kraljica, besmisleno je govoriti o londonskom vremenu, govore, sporo i ravnodušno, kako to priliči starcima, besmisleno je voditi ljubav u tim godinama, vode je pod mračnim kapcima prozora, govore o životu, o onome u šta je sjećanje pretvorilo život, nemam snage, draga, da izgovorim nemam snage, klatno poslijeratnog sata marke te i te klati se kao seksom opijeni starci, tak tak tak, otkucava svoje kapi londonsko nebo puno oblaka stop
***
DUŠAN ĐUROVIĆ rođen je 22.10.1984. u Podgorici. Objavio je zbirke pjesama „Bukovski čujem da si prebio Hemingveja” i „Plagijat”. Dobitnik je prve nagrade za sastav na temu „Podgorice, pišemo ti srcem” u šestom razredu osnovne škole. Član je benda „Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” i jedan je od bivših urednika portala Polucija. Od 2015. godine živi i radi na Islandu.
trebao bih kupiti nove papuče za kraj Sveta koji sam krenuo u snu da popisujem. on se nalazi tu tri bloka dalje negde na kraju ulice dragoljuba m. ili borivoja m. nisam baš siguran ali znam da se upravo tu iza tih sasvim običnih meni nepoznatih imena krije kraj Sveta u koji sam zalutao.
***
DO KRAJA SVETA
još malo o kraju Sveta kraju svega što nas ovako ili onako već čeka. zborimo danas kao da već kroz razne jauke nije već sve rečeno.
osobeni pečat jedinstveni ton i aromu apokalipsi daju upravo znakovi koji usput mame prolaznike. srećemo ih kako se potucaju od jedne do druge ekstaze skliznuli sa kalendara Inka i Maja.
ohrabreni izlaze iz sokaka koji uvek puca pravo na more ili groblje.
***
BESTEŽINSKO STANJE BESMISLA
jesen je stigla tako rano ove godine ili ti se to samo čini po blatu koje redovno guliš sa svojih pantalona i čizama po vetru koji zavija po tvojoj suvoj-seboroičnoj kosi.
očekuješ da se nešto desi neki novi potop možda bombardovanje, virus ili vanredno stanje. očekuješ da neko pokuca na tvoja drvena vrata.
zvono si odavno ugasio jer te je nervirao taj zvuk tako strog i nestrpljiv odlučan da te ščepa mada je obično zvonila jedino čistačica ujutru da joj naspeš vode u kofu da bi oprala stepenice od novih bljuvotina i otpadaka uglavnom onih koji su se nedavno doselili i nikada nisu živeli među ljudima među gradovima pa joj zato i nisu otvarali vrata.
sa zida te ravnodušno posmatraju mnoge diplome priznanja i slična sranja za koja sebi redovno obećavaš da ćeš ih skinuti i poslati znaš već gde i kako onda se umoriš od tog batrganja po bestežinskom stanju besmisla
***
SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin) od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici. Objavio je knjige pesama Mitovi i senke (Narodna Biblioteka „Dositej Novaković“, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Presing, Mladenovac, 2019), Rekreacija pre pakla (Presing, Mladenovac, 2020) i Svakodnevni pokušaji apokalipse (Presing, Mladenovac, 2021). Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba. Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Od 2019. godine urednik je časopisa za književnost umetnost i kulturu Buktinja.
Noć je bila prava ljetna. Ona mekana i baršunasta, za gola leđa, majicu s naramenicama ili haljinu i nečiju ruku što klizi niz kičmu sve do sakralne kosti koja, poput tektonske ploče, podrhtava od iščekivanja i želje. Motala sam se oko kontejnera na obližnjem parkiralištu čekajući da se napokon makne neki veliki džip koji mi je prepriječio put. Dok sam se navirivala tražeći prolaz, naišla je susjeda i dobacila mi komad usmrđene šunke s kojim nisam znala što bih, pa sam pobjegla. Ta je žena čudna u zadnje vrijeme. Pravi se da me ne prepoznaje, a onda me želi dotaknuti ili mi se obraća glupavim glasom kao da je posenilila. Ljudi su u zadnje vrijeme sve luđi, to mi postaje naporno. Vremena su teška i dovoljna je jedna stvar, poremeti se teško stečena rutina i u trenu sve ode kvragu. Evo, prije otprilike tjedan dana na našoj plaži ležala sam na ručniku na svojem uobičajenom mjestu. Kao i svakoga dana u isto vrijeme, ogladnila sam. Uvijek nešto fino skuham prije odlaska na plažu, ali baš taj dan nisam stigla jer sam morala čekati majstora za veš mašinu pa sam na kraju, umjesto zdravog obroka, ponijela samo konzervu tune. To mi je malo pokvarilo dan, ali drukčije jednostavno nije išlo. Ljudi svašta jedu, pa mogu katkad i ja. Kad si gladan, ne gledaš na detalje. Osim toga, tuna je bila iznenađujuće ukusna. Tako mi je pasala da sam se počela oblizivati skoro do korijena nosa i to s neviđenom lakoćom. Neki je gologuzi dječačić zurio u mene pokušavajući svojim jezičcem dosegnuti nos, ali nikako mu nije išlo. Čim sam mu se nasmiješila, pobjegao je majci u naručje. Vratila sam se svojoj tuni i jezikom navalila na sitne komadiće koji su se skrivali u konzervi. Našu plažu često posjeti jedan galeb velik poput kozleta i kad raširi krila, svi umremo od straha i prestanemo disati. Neustrašiv je i bahat, vreba one koji jedu i čim im popusti pažnja, ukrade im hranu. Taj plažni nasilnik stajao je pored mene misleći kako će mi oteti one posljednje, najslađe zalogaje. On je takav proždrljivi gad da bi i praznu konzervu progutao, to zna cijela plaža i jednostavno, treba ga ignorirati. Nema druge. Međutim, gad mi se malo previše približio i nekoliko puta prijeteći graknuo. Nešto se u meni prelomilo i nisam više mogla trpjeti njegovu blizinu. Odložila sam svoju konzervu na koju je on smjesta bacio oko i već lagano kljunom krenuo u otimačinu, ali taj neki vrag u meni natjerao me da skočim na njega i vještim zahvatom pregrizem mu grkljan. O bože, kako je to samo bilo uzbudljivo! Naježila sam se od užitka i svom sam težinom nalegla na mekano bijelo tijelo koje se borilo za život. Čula sam kako mu pucaju krhke ptičje kosti, a od okusa tople krvi zavrtjelo mi se u glavi. Mlatarao je onim svojim krilima, otužno i bezuspješno, sve dok nije posve prestao. Čula sam krikove i zapomaganje, prijetnje i uvrede, ali nisam se mogla zaustaviti. Kad je sve bilo gotovo, ponovno sam se oblizala preko nosa, podrignula i skoro povratila pred začuđenom svjetinom jer mi je nekoliko pera onog proždrljivog gada zapelo u grlu. Pokušavala sam im objasniti da ćemo sada napokon moći u miru jesti svoje voće, sendviče i napolitanke, ali učinilo mi se da me ne razumiju baš najbolje. Ubrzo je stigla i policija koju je pozvao netko od tih navodnih prijatelja s plaže. Krenuli su prema meni i nije mi bilo druge nego šmugnuti koliko me noge nose. Na vlastito iznenađenje, odjurila sam četvernoške preko stijena i nitko me nije mogao sustići. Sakrila sam se u uredno podrezanu živicu oko hotelskog bazena, a kad se situacija malo primirila, polako sam krenula prema kući. Već je bila noć. U stan sam ušla kroz otvoreni balkon. Skočila sam na sudoper da se napijem vode. Htjela sam nešto pojesti, neki sendvič ili špagete, bilo što, ali zaboravila sam kako se to radi. Oblizala sam se cijela i baš sam uživala u tom pranju. Moram priznati, iznenadila sam se kad sam shvatila da mi je narastao rep, lijep i kitnjast, pravi zavodnički. Tad mi je prvi put pao na pamet onaj neveseli tip koji se pretvorio u kukca. Mjauknula sam u smijeh. Ja sigurno neću završiti kao on, pomislila sam gledajući sićušnog miša koji se noću znao motati po balkonu. Najbolje tek dolazi, frknula sam, zatitrala repom lijevo desno i u jednom skoku prepustila se nezapamćenom užitku.
***
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
čovjek-časopis 