Riječ je o vrlo poznatoj igri iako su pravila najneobičnija. Za ovu igru potrebno je dvoje igrača, jedan izlet i jedna utvrda u ruševnom stanju. Igrači su označeni imenima A i B. Drugog pribora za igru nema pa je kutija koja sadrži igru prazna. (Igra se zapravo nalazi svugdje izvan kutije.) Na kutiji je fotografija koja prikazuje igrača B ispred zida utvrde. Na fotografiji izgleda zaneseno, omamljeno, ali tome je kriv igrač A na kojemu u tom trenutku počiva pogled igrača B. Prije toga su se popeli. Ljudi se do utvrde obično penju, a u pauzama se gledaju. U ovoj igri, međutim, pravilo je obrnuto: igrači se penju u pauzama od gledanja. Tko počne mariti za prolaznike, gubi pet bodova. Igrač B, kad jako ožedni, pije vodu igrača A. Zauzvrat mu igač A kaže: ne miči se, idem te slikati. Igrač B stoji i smješka se kao idiot jer je sretan. Mogući potezi u igri uključuju: odlazak do različitih dijelova utvrde; zamišljanje igara u kojima se ondje davno našao neki vitez; gledanje u daljinu s izvidnice odakle je nekada prijetio top; fotografiranje pogleda; fotografiranje igrača B; pronalazak skrovišta gdje je neki stražar, kad je jako ožednio, pio vodu s usana svoje odabranice; igranje s ručnim satom i vremenom; zatvaranje očiju; izuvanje zbog kamenčića u tenisici; grickanje uha; fotografiranje igrača A s igračem B; spoticanje o neravno tlo; dozivanje; smijeh.
Još jedno pravilo glasi: što god se nađe u blizini, ulazi u igru. Zvuk ptice, deset tisuća kamenčića, oblak, nečija lopta, nečiji bicikl, zraka svjetlosti kroz uski kameni prozor, kao i sve što ona dotakne. To je posljednje pravilo; upute su ispisane slabom tintom na tankom papiru i više se ništa ne može pročitati. Igrač B ne mari. Prepisuje igru na ovaj papir. Šalje je igraču A (neka čita i veseli se). Šalje igru u časopis u koji je trebao poslati priču. Urednici dižu obrve. U tom trenutku u igru upadaju vitezovi iz utvrde. I za njima sva gomila: dame, sluge i sluškinje, svećenici, redovnice, seljaci, zanatlije. Oni ne igraju, ali ovdje su. Igra je sve veća, pravilo izmiče kontroli. Igrač B ne mari, i dalje je na onoj fotografiji i smješka se. (Zašto se smješka? Jer ga je netom prije igračica A ljubila iako je bila zadihana od penjanja, a hvatala je dah tek poslije.) Takav neka ostane. Neka se poveća ploča za igru. Nakon što je u nju ušlo sunce i nebo, neka uđe i cijeli obližnji grad. Ne samo današnji, nego i onaj od jučer i onaj od sutra. U igru ulazi Mona Lisa oponašajući fotografiju s kutije. U igru ulaze slikari, pjesnici, glazbenici i njihova djela. Ulaze prosjaci, lopovi, kovači, stolari i postolari. A onda i Romul i Rem; i pradavni lovci, sakupljači plodova, vračevi premazani šarenim bojama. Ploča se širi Europom, države se predaju, predsjednici objavljuju kapitulaciju u skupim odijelima, namršteni vojnici već su umorni pa ulaze i oni. Igra prilazi obali i skuplja jedan po jedan val. To joj je zabavno, ali nakon tisuću valova igra već grabi duboko pod vodom. Ribe se ne opiru, more je njezino. Plaže i pustinje grabi golemom lopatom; na vrhove se penje u četiri skoka. A i B stoje i gledaju kako igra zauzima kontinente, kišom obilježava svoj teritorij, uz pomoć vjetra osvaja Antarktiku, a onda kreće strijelom vremena. Nevidljiva budućnost kima glavom, a prapovijest joj se prepušta, sva. Igra prolazi kroz tanki ozonski omotač; vakuum oko planeta snažno joj se privija. Mjesec je, kažu, jedva čekao da uđe. Jedan po jedan planet obraća se iz Sunčeva sustava u njezin. I Sunce popušta, ne želi ostati samo. Igra nadire ništavilom, kroza smijeh usisava crne rupe. U nju probija jedna po jedna zvijezda, svaka uz manju ili veću eksploziju. Galaksije se natječu koja će joj prije. Putuje prema velikom prasku s jedne i prema beskonačnosti s druge strane sata. I dalje su dva igrača, ali više ne postoji trenutak u prostoru i vremenu koji nije dio igre. Ona se sada nalazi i unutar kutije. Ruševna utvrda popunjava se svojim inačicama iz prošlosti, postaje cijela.
Igra se širi izvan svemira. Kraj se ne nazire. Vanzemaljac iz trećeg susjednog svemira zove igrača, govori glasno u slušalicu. Objašnjava mu da to nije igra. Kaže da će se igrači kad-tad probuditi. Igrač kaže: dobro. Onda ćemo napisati još ljepšu igru. Nadam se da će i ona stići do tvojih dalekih ticala. Vanzemaljac šuti, smješka se i gleda u daljinu.
***
ADRIAN SATJA KURDIJA (1991.) završio je matematiku i doktorirao računarstvo te radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Obično piše u programskim jezicima, ali ponekad i na hrvatskom. Priče su mu objavljene na portalima čovjek-časopis, Blacksheep.rs, Booksa i ZiN Daily. Ušao je u širi izbor za nagradu Prozak 2016. i 2020. godine.
znaš i ta nastasja filipovna — čijih se autsajdera i ludaka stidela gospoda što bi joj se rado zavukla pod trepavice, jasnim stidovima porodičnih ljudi dok su sa šeširima pred njenim pragom ostavljali i svoje živote opcrtane uputstvom za upotrebu; pa ostajali tako izluđeni nezapaljivošću njenih zenica, ropotom vučje posteljice ispod njenog jezika
žena je nju trebala voleti; obilato prekookeanski, kao kiša odroniti joj tugu sa endoderma lakim lupkanjem prstima od plute i u njoj uroboros nedomrli komad gladi iščupan iz majke trenutak pre no što će ga spepeliti zajedno sa njom
žena, ne reči ozidani prostori
nužni smeštaj za žudnju
***
IMAM TAKO DOBRU LJUBAVNU PESMU
ali ne znam kamo s njom. ni reči. sva je od dodira samo diše, diše. malo se nezgrapno osećam dok je gledam; kao kamila na žici ili prosjakinja kojoj su dali krunu. pogledam je, dodirnem; ali šta sa njom?
treba je dati nekome sa neoskvrnutim nadama. nekom uznemirenom telu što blista od iščekivanja da bude voljeno. ženskosti neosujećenoj čekićima srama i zarđalim žiletima, neizmučenoj trkom na unapred polomljenim
nogama. treba njome obrubiti nečije dečačke zenice; uznemiriti prste koji bi najbolje znali šta sa amputiranom dušom.
***
(NAJSTVAR)NIJE TU
sve sam probala. da volim u smjeru rasta krljušti po istočnim obodima tijela
vidiš da nije uspjelo.
more se svo izlilo jutros iz mene. nije ostalo ništa za spasiti malu ribu u dnu
posljednje što se praćnulo bio je fantomski ud izrastao u endodermu uvjerenja
da će znati disati na suhom
***
BIRANI BROJ NE POSTOJI
ako hoćeš da saznaš šta znači živeti u nekom gradu napusti ga
postaće prohodne ulice koje si u žurbi izbegavala zbog gužve
izdvojiće se iz buke ozbiljeno tkivo rečenica i kliznuti po mapi krvotoka natrag niz uglačana bedra
ako hoćeš da saznaš šta znači živeti u nekom napusti ga
***
NAHRANITI PTICU
stvarno, ljube poneli smo se bezveze da smo je našli na ulici, bolje bi s njom, čini mi se ovako kad smo je pokupili iz izloga onako jeftinu i neubedljivu samo nama je sijala poznato i te tople oči, kakav užas reci ko bi odoleo
onda smo je doneli u jedinu sobu koju smo imali; dali joj meki madrac našu deku i naš krevet jednu čašu da deli s nama i pola pepeljare u koju smo otresali svoje prerano sagorele žudnje ljube sjebali smo sve kad smo se suzili dovoljno da nas prostor preraste, njoj smo dali najbolju sobu sa velikim kosim prozorom, okana sa kojih se istok vidi kao šolta u onoj pesmi kad se raziđe magla iz nas i ništa više
ostavili smo je tako samu u najsvetlijoj sobi a mi smo otišli svako na svoju stranu, ljube dugo se nismo videli, bar deset godina lupali recke po istim zidovima i bunili se zbog istih promaja, madraci isti ulegli se od naših čekanja da nam dođe ona
ali nije ljube nije došla nikad
kad smo se najzad setili kako se gleda kroz oči onog drugog razvalili smo najlepšu sobu uzdasima od znoja čiste tuge i na mekom madracu zatekli mali kostur ptice koja nas nikad nije pronašla
plakali smo ljube dugo danima kucali tepanjima na zatvorene kapke ali nije bilo nikog da nam otvori iznutra
***
JOVANA NASTASIJEVIĆ Novosađanka, rođena u zimu 1980. Piše poeziju i kratku prozu otkako zna za sebe, iako tek 2014. počinje i objavljivati, na svom blogu stih.i.ja i pojedinim regionalnim portalima. Književne recenzije, poezija i proza objavljivane su joj u časopisu Književna republika. Na jednom od najčitanijih portala za liriku u Nemačkoj, Fixpoetry, objavljuje stih i prozu na nemačkom jeziku. Završila je nemački jezik i književnost (Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006.) i master na jugoistočnoevropskim studijama (Friedrich-Schiller-Universität, Jena, 2012.; težište istraživanja: jezički nacionalizmi na području bivše Jugoslavije). Od 2009. živi i radi u Nemačkoj. Prevodi literarne tekstove svih vrsta, neki od njenih su takođe prevođeni. Esej na nemačkom jeziku „Deutsche Einheit – 20 Jahre danach“, osvojio je prvu nagradu Deutsche Gesellschaft na takmičenju u idejama 2010. godine, u Berlinu. Zbirka kratkih priča „Još si mala“ (2016. Presing, Srbija) njen je književni prvenac. Priredila je zbirku odabrane poezije i proze Tina Ujevića, „Odlazak – put beskonačnog tela“ 2019. Sarajevo. Zbirka pesama „Ona“ objavljena joj je u Zagrebu (Durieux/Književna republika) 2020. godine. Pesme su joj najdraža (i najneposlušnija) deca. Neizlečivo zaljubljena u Jadran i neka brda. Kad je niko ne sluša, svira klavir; kad je niko ne gleda, vežba balet i trči na duge staze.
N.A. i G.R., 25-godišnji studenti upoznali su se na tulumu u jednom skopskom noćnom klubu. N.A. je primijetila G.R. u masi ljudi i prišla mu. Oboje su bili jedva svjesni svoje krajnje pomućene svijesti no to je, provjereno, samo moglo doprinijeti zabavi. Nepunih sat vremena nakon upoznavanja seksali su se pijani u autu G.R-a gdje su nehoteći i zaspali.
Sljedećeg jutra G.R. se probudio sam, s glavoboljom i rupom u sjećanju. Nakon točno šest dana, sasvim slučajno sreo je N.A na jednoj drugoj zabavi. I ovoga puta nisu bili trijezni no najprije su razmijenili nekoliko rečenica pa su se tek nakon toga napili do kraja i završili na kauču neke N.A-ine znanince.
Ponovo su se sreli nakon tri mjeseca i opet sasvim slučajno u staroj čaršiji u Skopju, G.R. se upravo pozdravio s prijateljima i na putu prema kući sreo je N.A. koja mu je predložila da se pridruži njoj i prijateljici. Te večeri su se odlično proveli: malo su se napili, a nakon što su se pozdravili s prijateljicom, G.R. je ispratio N.A do doma. Tamo su potajice u njezinoj sobi vodili ljubav, a ujutro prije odlaska, G.R. ju je pitao za telefonski broj.
Nakon dva dana, G.R. je pomislio da je možda vrijeme da nazove N.A i da je pozove na piće. Sjedio je s telefonom u rukama, a dlanovi su mu se znojili. Kada je N.A pristala na susret, G.R. se još više uzbudio i nervozno počeo hodati sobom. Pitao se o čemu će razgovarati, imaju i uopće zajedničkih interesa i hoće li ga taj susret uvjeriti da će možda jednog dana njih dvoje moći biti zajedno.
***
NENADANO
Čim ga dovedu iz vrtića, on uredno opere ruke prije ručka, napiše zadaću, stavlja bilježnicu u ruksak, pomno si priprema sendvič za put, pozdravlja se s djedom i kreće prema kući. Čim stigne, odmah vadi bilješke iz ruksaka i stavlja ih u putničku torbu u koju stavlja i odjeću, neseser s pastom za zube i pjenom za brijanje, pali auto i kreće prema željezničkoj stanici. Kupuje cigarete, putnu kartu i polako krene prema peronima. Čeka dugo no naposljetku ulazi u vlak. U kupeu ga obavija toplina i on ubrzo zadrijema. Kad se vlak najzad zaustavi, dvije ga djevojčice strpljivo čekaju da siđe strmim stepenicama kako bi i one mogle sići. Zakorači s bolom u nozi, hvata taksi i kreće prema staračkom domu. Na udaljenosti od stotinu metara, dok njegova kći polijeva cvijeće, promatra ga njegov unuk gledajući zbunjeno u neku neodređenu točku i ne zna što osjeća. Upravo su mu rekli da je njegov djed preminuo. Nenadano.
***
PRVA PRIČA O EDIPU
Kada je čuo proročanstvo, izbezumljeni je Edip počeo bježati daljinama, tuđim zemljama. Znao je u sebi da je pretkazanje sudbina i da se mora ostvariti pa se zato nekako više htio sakriti od samoga sebe, nego od čovjeka koji je trebao umrijeti od njegove ruke.
Jednog su ga dana, dok je prolazio nekim napuštenim šumskim putem, napala nekolicina muškaraca. Edip je počeo bježati, potom se branio no kada se našao u bezizlaznoj situaciji, da bi se spasio bio je prinuđen zariti nož u prsa jednog od napadača. I tek što je pomislio da je tome kraj, ponovo je bio napadnut i ponovo se branio i nije bio ni svjestan da je već nekoliko mrtvih tijela nepokretno ležalo licem u blatu. A Edip je sav zadihan i preplašenih očiju gledao u svoje krvave ruke.
Čim se smirio, rastrčao se između ljudi koji su ležali naokolo. Išao je od jednog do drugog, tresao ih za ramena i očajnički im vikao u lice: „Jesi li ti moj otac?“ i „Jesi li ti izgubio sina, čovječe?“, no oni su samo nijemo gledali u njega. Nisu razumjeli jezik tuđinca.
Nakon što se sve utišalo, Edip je gledao jedno po jedno lica mrtvih no ništa nije mogao iz njih pročitati. Stajao je pokraj puta blijed i osjećao kako ga obuzima tihi užas: nije uspio doznati je li se proročanstvo obistinilo ili tek treba ubiti svoga oca.
***
ŽIVKO GROZDANOSKI rođen je 1986 u Kičevu, S. Makedonija. Nakon privatne gimnazije „Nova“ u Skopju upisuje i diplomira studij talijanistike na Filološkom fakultetu u Skopju. Kao stipendisti omogućen mu je jednomjesečni boravak Na Sveučilištu Winston-Salem u SAD i dvomjesečni boravak na Sveučilištu za strance u Perugi (Università per Stranieri di Perugia). Objavio je zbirku pjesama “Pjesak i svila” (2005), zbirke kratkih priča “Otisci na kockici leda” (2009/2016), “Neka nam oproste trave” (2011), tri novele “Kofer za troje” (2014), roman “Posljednje ime budućnosti” (2018) i pod pseudonimom Jules Menard, zbirku kratkih priča “50 priča – izbor iz deset zbirki priča” (2019), iz koje su ove tri priče. Preveo je s talijanskog knjige Niccola Ammanitija, Alessandra Baricca, Emanuela Trevija, Itala Sveva i Eugenija Montale. Na filmskom festivalu u Kanu 2007., prikazan je njegov amaterski kratak dokumentaran film „In cage“ (U kavezu). Njegove kratke priče i roman prevedeni su na srpski, bugarski, albanski, slovenski, talijanski, engleski i grčki jezik.
da nosim narandžastu košulju kratkih rukava, na cvjetiće i slamnati šeširić uzana oboda
idem na Kubu.
da se sredim uveče i ulicom prošetam svoju Che Guevara majicu kupljenu na štandu ispred ulaza u striptiz bar
idem na Kubu.
da pijem Cuba Libre (zamoliću neka je podebljan rum) Carlos Eire i ja čekaćemo snijeg u Havani
idem na Kubu.
da sjedim na haubi kobalt plavog Chevrolet sedana iz 1951. i gledam obalu braon Amerike –
pijanice što rone u modrici između dva kopna, pijana tijela što izranjaju trijezna između dvije modrice
idem na Kubu.
govoriću Kubancima Reinalda Arenasa govoriću moru Reinalda Arenasa
idem na Kubu, i kada dođem na Kubu, govoriću Reinalda Arenasa
***
ZEMAN
kad u doba krutog materijalizma biće, poput Amerike, trese duhovna groznica
kad odsjaj drevne mudrosti Istoka reflektiran biva na zidovima Zapada
kako drugo hraniti krupnu zvijer, zvijer kakva vrijeme jeste već joj servirati zemlju – širinu, prostor da lovi, da zgrabi pismo, papir, glas moćne plodove prirode otporne na vatru na vodu na led
***
ANOMALIJA
kroz oko igle namjesto zlatna konca provukle se žilice crvene da našiju pero iščupano iz krila
od traume crno perje obijelilo zaprljano nečistim, ljepljivim sokom niti što ih plete pauk
nisu se desile suze da svjedoče bol, već onkraj, iznutra počeo bendir da bije tungur šamana bez molitve i obreda
u ljušturi gromko timbar odjeknuo proklet i glasan kao polovan usisivač, na oči sviju kao oglas u novinama
Utrobo, beštijo.
***
NOŽ
kad nesreća
snađe biće, da
koji dan ne
svjedoči dešavanjima u
koricama
kreatura malko zatupi
jer
u teške dane te
valja živjeti ovaj svijet,
ovaj strašan svijet
dobro znan
jednokratan, dosadan
mnogo lijep
i onda, dok
tijelo svijetu prisustvuje
namjesto oružja, na
licu stvora
bića ina iz
svijeta znana
čitaju nož
***
KRUG
obećali su da proći će, da biće bolje jer će da prođe
ali, nisu čuli kad u sebi naglas kazala sam da ja, ustvari, ne mogu da prođe ovaj put –
još jednom ako umrem živa ostati neću
***
AHLAM SAEEDA
pod kapcima čvrsto daleko ispod surme gledala sam biće vidjela sam ostrašćenost
on mene nije doživio – šteta
bio je veoma lijep nestvarno lijep kao pjesnikovo stanje on je bio lijep
maštam umio bi nadahnućem da me njeguje štaviše on bi me sigurna sam stihom Mesnevije volio volio volio
***
Zovem se DŽENANA HADŽIHAFIZBEGOVIĆ.
Svijet me prigrlio s kraja mjeseca oktobra, ’90-te godine. U rodnom gradu, Tuzli, uporedo sa osnovnom školom pohađala sam časove flaute u osnovnoj muzičkoj školi. U Tuzli sam završila i srednju školu, gimnaziju Meša Selimović. Iz roditeljskog doma i rodnog mjesta odlazim na studije književnosti u Sarajevo. Diplomirala sam na odsjeku za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo odbranivši diplomski rad na temu „Poetska strategija Wislawe Szymborske u obradi historijskih tema“.
Oduvijek sam voljela umjetnost, da uživam blagodati koje ona ima za ponuditi. Jedna od najljepših, književnost, za mene je svakako na vrhu te liste. Pišem prozu, kratke priče o situacijama u kojima se nađem tokom izvršavanja svakodnevnih obaveza, a koje su opet svojstvene svima.
Volim poeziju, čitati je, nerijetko i zapisati svoje verse. Posebno me raduje otkrivati intimnu notu kompleksne pjesničke duše skrivenu u stihovima. Autorica sam tekstova koje pišem za online magazin Fenomenalno.
Beskrajno me raduje uživati stihove pjesničkih veličina kakvi su Fernando Pessoa, Constantine Cavafy, Gottfried Benn. Za sveto slovo književnosti držim Bulgakovljev masterpiece „Majstor i Margarita“, a osim F. M. Dostojevskog, posebnom čitateljskom poslasticom smatram i djela Dževada Karahasana.
Kada je imala nešto više od godinu dana, Maša je posmatrala svoj krevetac kao što odrasli sagledavaju neograničeno prostranstvo otvorenog svemira. Šarenilo igračaka koje su ispunjavale njen lični univerzum svakodnevno se menjalo i dobijalo novu nijansu, šireći okvir kroz koji je upoznavala svetove čije je iskričave pejzaže tek trebalo da otkrije. U tom jednokvadratnom univerzumu, sve je bilo na dohvat ruke i donosilo plišanu radost, trenutnu zamenu za majčinu ljubav, udaljenu na svega tri sekunde bezazlenog plača. Jedini razlog za izlaženje iz utočišta svog ušuškanog kreveca bila je toplina roditeljskog naručja ili odlazak u zemlju snova putem mekanog portala ka drugoj dimenziji – jastuka na kom je svake noći, umorna od svemirske avanture, srećno i ispunjeno sklapala svoje radoznale oči.
Negde oko trećeg rođendana, granice jednokvadratnog beskraja su se proširile, a poznati univerzum se spojio sa neistraženim prostranstvom dvorišta i svih prostorija kuće kroz koju se, poput svemirskog šatla, kretala brzinom svetlosti, bežeći od nadolazeće jednoličnosti. Sobe su postale paralelni svetovi gde su živeli, za Mašu, jedini stanovnici čitave planete – bića zbog kojih je, iz dana u dan, njeno lice bilo nasmejano, a oči ispunjene izlaskom sunca. Kako je vreme prolazilo, radost je pronalazila i u učenju da sa ovim bićima sve razgovetnije komunicira, što ih je činilo dodatno zanimljivim, bez mogućnosti da joj ikada dosade. Kada bi se umorila od bujice pitanja što im je neprekidno postavljala ne bi li zadovoljila svoju razigranu radoznalost, odmor bi potražila u društvu vernih prijatelja – starih igračaka iz kreveca, u čijem bi zagrljaju, kao nekada, zaspala ispod zvezdanog neba zalepljenog na ravnoj površini hladnog betona.
U vreme kada su granice dvorišta počele da izazivaju osećaj sputanosti, ukućani i stari, plišani prijatelji više nisu bili dovoljni da rasplamsaju iskre, koje su se nekada nalazile u očima, a sada u predelu stomaka, boreći se sa osećanjem dosade. Svemirsku avanturu usmerenu ka nepoznatom zasenila je želja za istraživanjem međusobno sličnih ulica, dok se svet šarenih igračaka postepeno pretvarao u svet društvenih odnosa. Svaka reč donosila je poruku važniju od prethodne, svaka spona bila je građena oko zajedničke želje za bekstvom od već istraženog, a svako prijateljstvo bilo je kolosalno. Delovalo je kao da se ovozemaljska čarolija koja doprinosi još većoj opijenosti životom, tek nalazila pred njom. Uprkos činjenici da je grad u kom je živela imao jasnu granicu, činilo se da je, bez obzira na povremeni nespokoj, u njemu pronalazila ono što je bilo potrebno da bi održala maštu i sprečila ravnodušnost od prodiranja unutar njegovih, sve oštrijih, ivica.
Tokom studentskih dana, kada je živela u prestonici, Maša je sve češćim šetnjama želela da nadomesti osećaj da, uprkos nezanemarljivih 360 kvadratnih kilometara slobodne površine, nije imala gde da ode. Svoja lutanja lišena ranije prisutnog istraživačkog poleta obično je završavala na najvišoj tački nadmorske visine, u pokušaju da pogledom obuhvati prostranstva koja su se nalazila iza horizonta. Tada su kroz njene misli, gotovo neizostavno, prolazili planovi da, nakon završetka studija, negde otputuje. Ovakve namere izazivale su pomešana osećanja, pošto bi se ubrzo setila višestrukih odlazaka na more, koji je, uprkos prolaznim zadovoljstvima, nisu dugoročno ispunjavali. Od osećaja sputanosti, čiji početak i razloge nije umela da prepozna, bežala je kroz fokus na trenutne obaveze i pomalo hirovita druženja, neretko praćena kratkim izletima po zanimljivim gradovima i živopisnim krajolicima države u kojoj je živela, pokušavajući da zanemari utisak jednoličnog neba istovetnog hladnom betonu sa zalepljenim nebeskim telima iz sobe gde je, nekada davno, svakodnevno doživljavala svoju svemirsku avanturu.
Čitavu mladost kasnije, u godinama kada je na spavanje odlazila iznenađujuće rano, Maša nije mogla da se oslobodi utiska da je njena iskričava avantura, uprkos učestalim putovanjima po prostranstvima dostupnim javi i snu, polako dostizala svoj kraj. Kako je vreme prolazilo, kontinenti su joj delovali sve ograničenije, kao da se oko njih nalazila bodljikava žica, koja se svakom novom godinom ubrzano skupljala, sužavajući snolike univerzume iluzorne mladosti. Jedne nespokojne večeri, kada se vratila iz Sevilje, gde je bila na službenom putovanju, imala je utisak da je obruč bodljikave žice, čije je šiljke već neko vreme osećala na svojoj koži, počeo da prodire u samu unutrašnjost njenih grudi izazivajući nepodnošljiv osećaj gušenja. U pokušaju da snagom duha pokida svirepu oštricu nezaustavljivog čelika, kao u studentskim danima, otišla je do najviše tačke nadmorske visine i usmerila umorni pogled ka prostoru iza horizonta gde su se, kao na platnu, hronološki smenjivale upečatljive slike odbegle prošlosti, sukobivši je sa bolnim saznanjem o životu u nevidljivoj presi, čije se prozračne čeljusti svakim danom sve surovije skupljaju, pri čemu unutar njih ostaju kontinenti, a izvan jednokvadratni univerzumi davno završenih svemirskih avantura.
***
SELEKTIVNO ZANEMARIVANJE
Tokom sasvim običnog letnjeg popodneva, šljunak lokalne plaže, okupan julskim suncem, izgledao je kao da je presvučen tankim slojem zlata. Tog vikenda, jezero se činilo posebno otvorenim za pridošlice, što se moglo prepoznati po njihovim zadovoljnim licima, umivenim okrepljujućom vodom, čija je boja odgovarala najfinijoj nijansi netaknute prirode.
Grupa prisutnih turista je, u svojoj mešovitosti, prevazilazila uobičajene opisne kategorije kao što su: pol, starost, bračno stanje, lokalitet ili platežna moć. U atmosferi letnje bezbrižnosti, sve ove odrednice bile su obrisane i međusobno spojene jednom zajedničkom željom – željom za privremenim uživanjem.
Na samom rubu plaže, ispod hlada žalosne vrbe, čiji šljunak nije odražavao svetlucavu nijansu, stajali su sredovečni čovek i njegov desetogodišnji sin.
Nevidiljivi za ostatak okupljenih, u rukama su držali štapove za pecanje i nervozno čekali da plen zagrize udicu i ispuni ih doživljajem kratkotrajnog uspeha.
Posmatrajući njihove ruke, mogle su se primetiti dve uzročno-posledične osobenosti – očeva nervoza i sinova drhtava nespretnost.
Nakon što je dečak pokidao najlon, slučajno ga zakačivši za travu kraj koje su, na očevu inicijativu, zabacivali udice, njihova nevidljivost za ostale posetioce, momentalno je nestala.
„Idiote”, uzviknuo je otac, presekavši dotadašnju atmosferu letnje bezbrižnosti.
„Umeš li išta da uradiš kako treba, ili si baš toliko nesposoban”, dodao je jačinom eksplozije najrazornijeg dinamita.
Diskretna radoznalost grupe koja je pratila dešavanje, bila je izražena međusobnom razmenom osuđujućih komentara, a povremeno i ponekom dovitljivom pošalicom, poput one u kojoj je otac opisan kao „ludak par ekselans”, a sin upoređen sa „pokislom statuom”.
U duhovitim opaskama prednjačio je nešto krupniji gospodin slobodnijeg ponašanja, koji se nalazio u društvu porodice, a čija su ramena, kao i sam smeh, odražavali suptilan, ali i nezanemarljiv stepen unutrašnje napetosti.
„Šta nije u redu sa tobom”, nemilosrdno je odjekivalo čitavom plažom.
„I ranije sam znao da si glup, ali da si ovoliko trapav, to nisam mogao ni da sanjam”, uputio je još jedan rafal svirepih uboda, zarivenih pravo u dečakove grudi, pri čemu je reakcija publike, sem par, za nijansu ozbiljnijih, komentara, ostala nepromenjena.
Dok je sadistički više puta ponavljao: „Samo nemoj da mi se izvinjavaš”, uz oštru gestikulaciju, koja je vrlo lako mogla da preraste u udarce, plaži se, lagano ploveći po vodenoj površini, iz daljine, približavala porodica labudova, već godinama nastanjena unutar granica jezera, čiju je prirodnu raskoš prepoznala kao idealno mesto za život.
Videvši da labudovi prilaze području gde je pecao, otac je, istom žustrinom kojom je vikao na sina, počeo da viče i na njih, u nedvosmislenom pokušaju da ih otera na što efikasniji način.
Kada su okupljeni to primetili, osuđujući komentari postali su oštriji i direktniji nego za vreme malopređašnjih uvreda namenjenih detetu.
Bez ikakvog oklevanja, krupniji gospodin slobodnijeg ponašanja stegao je pesnice i, odlučnošću superheroja, munjevito krenuo prema zlostavljaču. Prekor koji mu je uputio štiteći labudove dosezao je do granice same fizičke agresije.
Ostatak prisutnih, scenu je pratio sa oduševljenjem i glasno izgovorenim odobravanjem.
Momentalno nakon intervencije, otac se primirio, a pernata porodica je nesmetano nastavila svoj put prema obali.
Dok su se labudovi šepurili pozlaćenim šljunkom, posetioci su odisali olakšanjem iz razloga što je pravda zadovoljena, a bića sa kojima su mogli da se povežu zaštićena.
U isto vreme, na samom rubu plaže, prekriven gustim hladom žalosne vrbe, selektivno zanemareni dečak je i dalje stezao svoj štap za pecanje, u bezuspešnom pokušaju da ne zaplače.
***
ZORAN BAR, rođen 1987. godine, po formalnom zanimanju je psiholog i psihoterapijski savetnik, a po neformalnom, zaljubljenik u književnost i kinematografiju. Živi i stvara u Beogradu. Svoje prozne radove je objavljivao u više desetina zbornika, kao i na mnogobrojnim portalima za kulturu i umetnost.
U oktobru 2017. objavio je prvu zbirku kratkih priča „Valovi uzaludnosti”, koja je promovisana na beogradskom Sajmu knjiga, gde je osvojila prvo mesto na IX konkursu za književnu nagradu „Pegaz”.
Takođe, osvajač je prve nagrade na 2. Festivalu literarnog stvaralaštva „FELIS” (2019), druge nagrade na 11. Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Duško Trifunović” (2017) i treće nagrade na kulturnoj manifestaciji „9. KNS Međunarodni književni susreti – 2020.” u Sarajevu.
U maju 2021. godine, objavio je svoju drugu knjigu, zbirku priča „Svirepi pisci”, pod izdavaštvom „Čigoja štampe”. Odlikuje ga autnetičan stil i širok tematski okvir, objedinjen ubedljivim poentama, oko kojih su priče građene.
Odjekuje trgom tiho kao i usnulo podne kad je veći deo trga progutan senkom a sa tebe kaplje znoj Negde u susednoj ulici tražiš rashlađeno pivo ili krišku lubenice da te ulepi sasvim u prisustvo jednog običnog letnjeg dana
Radost bućne u vodi kao more što strese jer si užarena lopta, pa se rasprostre s prvim pogledom prema kamenom dnu
Plavo je dno, plavo je Ta te misao u prikrivenoj radosti umiruje
U senci sobe posteljina izglačana, štirak podseća na čisto, na skoro prisustvo i susrete; ili da negde niže u ulici teče život –
Oseća se zaprška, ukus maslina i belog luka, i riba cvrči na uzavrelom ulju; Telo je orošeno kapljama znoja A trg je tih dok strpljivo čeka buduće korake –
To što ti se radujem, dovoljno je kao i slika koja postoji samo u budućnosti i presijava u kaplji pa odjekuje niz ulicu još daleko od nas.
***
GLASNICI
Ustajemo svakodnevno iz svojih malih smrti zašivamo novootkrivene rupe u pogledu ili u jučerašnjem odelu da nas zaklanja od nevesele stvarnosti Preživljene smrti rado pospremamo s rasparenim čarapama dok preteći vire iz besprekorne beline polica na koje tek treba poređati nove sadržaje
Ne volimo takva sećanja; ali ih krišom gledamo u prolazu Očekujemo kao spasitelje; Svaku nesavršenost što iz života viri da stvori nabore ili zakrpi rupe
Svake nedelje neprimetno ustajanje u tišinu u pauzu između dve buke i žagora Početaka i kraja zaturenih sećanja
A oni glasnici malih smrti pojeli su nas za večeru pre nego što im se bilo kakav trag uočio Onda porodili nazad u svežinu otuđenih jutara što smo nastavili da živimo – I mi ustajemo i verujemo u buduće velike trenutke dok preživljavamo i dalje nevidljive male smrti
***
SVETLOST SE UVEK VRAĆA
Dok tumaraš po stanu, izlaziš u hodnik kuće, pa otvaraš vrata: njena blistavost u podne ili nežni purpur kojim se gasi pred kraj dana; Onda opet koračaš u polumraku, ređaš knjige Praviš se da te više ne opsedaju ta stanja – ne sanjariš niti si zanesena, Ređaš nova i stara izdanja kao da zidaš višespratnicu, sa nekolicinom poznatih stanara.
Pomišljaš da pošalješ poruku, pa pogledaš album fotografija s prošlogodišnjeg letovanja – Odustaješ, ko još veruje tim detinjarijama, sentimentima… a ti veruješ i preistoriji sentimenata!
Opsedaju te naslovi kao rasporedi stvari, pre nego što utoneš u san Sklapaš kapke verujući, severna hemisfera izbaciće trepavicu na južnoj strani; dunućeš triput u nju među prstima i zamisliti želju, za svaki slučaj.
Svetlost se uvek vraća uvek se vraća, kružiš unutrašnje putanje dok mantraš satima; I onda kada te je jednom pratila iz kola pored okeana, u tvom zimskom letovanju, i sada, kada proviruješ na ulicu da zavaraš neizlaženje iz stana, i u knjigama s flekama od kafe, soka i plakanja –
Onda opet tumaraš, malo živčaniš, pa kažeš sebi: ipak si hrabra! Još jednom se hvata ta pokožica, na vidljivu ranu – Svetlost se vraća, uskoro ćeš to mumlati i u snu, Uvek se vraća uvek uvek se vraća nežni purpur što pulsira kao još mlada koža na kojoj zarasta ne tako sveža rana.
***
JASMINA TOPIĆ piše poeziju, prozu, književnu kritiku, kolumne i eseje. Objavila je šest pesničkih knjiga: Suncokreti. Skica za dan (Zajednica književnika Pančeva, 1997); Pansion. Metamorfoze (CSM, 2001); Romantizam (Narodna knjiga – Alfa, 2005); Tiha obnova leta (Povelja, 2007); Dok neko šapuće naša imena (edicija Najbolja, 2012) i Plaža Nesanica (KCNS, 2016). Objavljivala je priče u nekoliko književnih projekata: Projekat Kortasar (Povelja, 2003); Leksikon božjih ljudi (Službeni glasnik, 2010) i Kod srpskog pisca (Službeni glasnik, 2011); esej na srpskom i nemačkom pod nazivom Osvajanje manje važnih istina objavljen je u knjizi Grenzverkehr III / Aufbruch – Wohin? (Drava, Klagenfurt, 2012). Koordinator je i jedan od urednika pesničke edicije ,,Najbolja” Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva, kao i glavna urednica Rukopisa (Dom omladine Pančevo) – Zbornika poezije i kratke proze mladih s prostora ex–YU. Pesme su joj prevedene na više jezika, kao i u izborima srpske i ex–jugoslovenske savremene poezije. Poslednja u nizu je antologija savremenog srpskog pesništva Cat Painters, objavljena u izdavačkoj kući Dialogos, New Orleans, USA (2017). Napravila je multimedijalnu prezentaciju poezije na srpskom i engleskom u vidu poetskih video zapisa (2009) i audio CD Languages of poetry (2014) – snimak njene poezije na nekoliko jezika koje čitaju maternji govornici, za potrebe završne izložbe stipendista RONDO programa u Gracu. Dobitnica je nekoliko rezidencijalnih programa za pisce: Kultur Kontakt (Beč, 2008), Kamov (Rijeka, 2012), Tirana in between, Traduki (Tirana, 2013), RONDO (Grac, 2014), Create in residence (Švedska, 2014), AIR Krems NÖ (2019), Sarajevo, Traduki (2020). Dobitnica je nagrade za poeziju Duškovićeva zvona (Pančevo, 2002). Za knjigu Pansion. Metamorfoze dobila je nagradu ,,Matićev šal”.
Taman zapamtim put od tvojeg uha do nosa pa skrenem drugamo
Pogledam te dugo i najjače ikada pa ti kažem sretno
Čim se sklopimo jedno pored drugoga kao rijetka dvostruka trešnja nešto nas rascijepi
Spremim te u kut oka pa ti mahnem iz vlaka
Ja se nasmijem cijelim trbuhom pa utihnemo
Pomislim kako je divno dodirnuti tvoj dlan pa zakopčam kofer
Ja se zaljubim pa odem
Da smo imali više vremena sletjeli bi na tlo kao koštice prožvakane trešnje
***
ŽENE U VOĆARNI
mene s moje tri mandarine pustile su žene u voćarni naprijed rekle su samo to? imaš samo to prođi onda ajde curo prođi prođi rekle su njih dvije s košarama naranči jabuka i tropskih čudesa kojima ne znam ime pogledale su mene pa moju vrećicu s tri mandarine i rekle da prođem pa sam se prošmuljala do blagajne dva koraka kroz tropska čudesa i rekla evo samo to a mislim si cijelo vrijeme možda sutra da posegnem za nečim ljubičastim i bodljikavim samo ću smisliti da to napravim s izrazom lica kao da znam kojim se jedaćim priborom jede i smije li se zagristi sjemenka ako sjemenka i postoji evo samo da to smislim taj izraz lica kojim se bude odrasla
***
NA KAVI
Tihi ples ruku žene Koja sjedi nasuprot gluhe prijateljice Prijateljica kima i povremeno diže obrve Neka ju je kažiprsna pirueta iznenadila I ja i druga prolaznica pogledi nam se sramežljivo sretnu Jednako smo strane Tim zračnim riječima Koje se ne hvataju na pjenu makijata Nego lete do rumenih krovova
***
LJEPOTA
Petra je kao dijete htjela čukljeve Kao njena nona Jedina stopala koja je Petra poznavala Njihov sigurni reljef U crnim kožnim cipelama Koje gaze preko dvorišta I nose dane ljeta Lako kao plave leptire Teško kao tlakomjer na stoliću za kavu
***
ČETIRI POPODNE
Ajmo nešto novo Toga smo se jučer igrali A i ono malo plastelina iz zadnje ladice Se sigurno osušilo
***
DUBIOZA
Portugalci za dnevni boravak kažu sala de estar soba za bitak stavimo recimo da u njoj sjedi Niče i češe si brk evo ga opet to vražje Pitanje jezika
***
EVA MARIJA JUREŠIĆ rođena je u siječnju 2000. godine u Zagrebu. Odrasla na Krku, jezičnu gimnaziju završila u Rijeci, radila i učila još u Italiji, Belgiji, Portugalu. Trenutno završava studij društvenih znanosti. Ponekad piše, ponekad snima, često samo hoda. Objavljuje pjesničke fragmente na Instagramu. Pokoja pjesma ili priča objavljena joj je u manjim regionalnim časopisima.
OTO OLTVANJI rođen je 1971. godine u Novom Sadu, ali je tamo išao samo da se rodi. Odrastao je u Subotici, živi i radi u Beogradu. Autor je romana „Crne cipele“ (2005), „Kičma noći“ (2010) i „Iver“ (2015). Od ranih devedesetih, objavio je pedesetak pripovedaka u časopisima i antologijama, od kojih su neke sakupljene u zbirci „Priče misterije i magije“ (2017). Sa engleskog je preveo, između ostalog, tri naslova Džonatana Letema – „Sva siročad Bruklina“, „Ne voliš me još“ i „Tvrđava samoće“. Poslednja knjiga mu je krimić za decu „Kako sam postao detektiv“ (2019).
U san mi dolazi djevojka s pticom pobjegla sa hridi pred Opatijom, pokloni mi galeba da me krilima sakrije od pustinjskih kiša i spuštenog dekoltea nestane bez pozdrava. Dok traju pljuskovi grafema iz provincije galeb se odomaćio – lista časopise iz biblioteke, jedemo sardele iz istog pjata, kupuje lijekove za majku i donosi nam jutarnje novine. U koji san je pobjegla djevojka kad iz mene skamenjenog galeb pije krv da joj odleti? Moraće čekati da se otkamenim i kažem mu!
***
BERAČI SPUŽAVA
Pjevušeći po taktovima revolucionara, berači spužava sjedaju u tavernu da vinom zaliju golemi ulov i pohvale se jedan drugom u bradu. Đed je poklonio konobarici narandžastu obima njene dojke. Otac crvenu, veličine srca, italijanskoj divi sa broda Galeb. Sin će mrežastu, žute boje, vjerenici da sašije bikini. Unuk u torbici čuva ljubičastu u obliku trube za sveca zaštitnika grada. Nju niko ne želi… Na poziv trube za odbranu luke od ralja okeana niko se odazvao ne bi!
***
VINARIJA
Pred zaron u spokoj – vinske boce poharaše cikloni. Oluje blatine, plavca i vranca odnose krhotine savršenstva u pjenu. Iz skorčanih lokava krstača i žiška viri obnažena nemoć i brzinom munje osvjetljava bestrag. Zašto se onda ova zemunica vinarijom apostola spasenja zove kada čepovi od plute iz ušnih pećina izrastaju a minđušama od stakla izdrobljenih boca grkljane nam sijeku da bocuni blaženih krvnika ne presuše…
***
IGLUNI, POŽURITE…
Šušti starogrčki novac na dlanovima žena u koktel togama dok kupuju nevine iglune od trgovaca robljem da braći na bojištu sablje naoštre i jarbole vazdignu. Šušte perperi na dlanovima žena u koroti dok kupuju oplakane iglune od trgovaca spaljenih knjiga istorije gdje jarboli od javora suvog i sablje u korale pobodene robuju tišini. Čujte me, igluni! Dopuzite do obala. Brodovlju od crne zemlje sa pramcem litica krikom naredite da izroni. Požurite ako već ne plovite dubinama ulja žena u koroti…
***
DRUGI ŽIVOTI
Ko se još sjeća kada smo isplovili ka jonskim lukama i odakle utovarili bisere i lobanje ježeva za minđuše i ogrlice gimnazijalki u gradovima bez mora gdje se u salonima odlučivalo kako da nam zdravicom popiju dušu? Znaju li mape da smo stigli ili su jantarom izbrisale azurne magistrale za nama da, uplakani od tuge i uvrijeđeni, nakit ne donesemo karijatidama sa sjekirom u rukama. Bezdomni do zla boga i suzni od sreće, na jonskom tlu podmlađivaćemo se dugo boćanjem dojkama aristokratkinja ne znajući da su naši životi negdje u sadašnjosti – odavno iscurili…
***
TALASOKRATIJA
Bio sam podoficir feničanske mornarice i u osvojenim lukama vidio dojke plesačice u ogledalu mača. Bio sam arhivar gospodara mora kada su u kolonijama, na trgovima Sidona, Tira i Dalmacije svečano puštali golubove sa mojim katrenima u kandžama žilavijim od eona. Mrežom trgovačkih puteva ogrnut, sada sam senator zaklet talasokratiji usamljen u auli i ponosan što me ne čuju – nesvjesan da ću deklamovanjem prvo vodu u koljenima zatalasati!
***
BORIS JOVANOVIĆ KASTEL /1971/
Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije. Objavio je trideset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009). Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003). Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski, ukrajinski i slovenački jezik. Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, u prestižnoj Antologiji mediteranske poezije Mare Mare u kojoj svaka zemlja Mediterana ima po jednog predstavnika čija poezija je objavljena na italijanskom i maternjem jeziku autora (Adda editore, Bari, 2017, u izboru i prevodu Milice Marinković), u antologiji crnogorske poezije u ukrajinskom časopisu Vsesvit iz Kijeva (11-12/2016, u prevodu Dmitra Čistjaka i izboru Sretena Perovića), Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi… Kastelov izbor iz poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini /Kosilo na čeri/objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА iz Bitole 2018. godine. Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van izdanja HKD. Knjigu poezije More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je ovjenčan nagradom za poeziju Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru. Italijanski časopis za svjetsku književnost Margutte u oktobarskom broju 2014. godine, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano. Kastelovu poeziju na engleskom jeziku, u prevodu Vladimira Sekulića, objavio je 2017. godine i časopis za mediteransku književnost Odisej (Odyssey) koji objavljuje najznačajnije pisce Mediterana od antičkih vremena do danas. Ciklus Kastelove poezije na azerbejdžanskom jeziku objavljen je u časo pisu Ulduz (Zvijezda, br. 623, IV 2021) u bloku 12 crnogorskih pjesnika i pisaca, u prevodu Lene Ruth Stefanowitz i Božidara Proročića.Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012. i 2014. godine. Živi u Podgorici.
Dragana dugo dimila, dve decenije dirinčila. Decenijama Draganu dozivali drugi: dođi-der daj-der deder. Dosadio Dragani duvan, dodijalo dirinčenje, dozlogrdili drugi. Dragana danas dokoliči dangubi drema divani dembeliše. Druga Dragana.
***
SLAVICE, SASTAVI SE
Skoro svega sita Slavica: slanog slatkog soka supe sira salate sladoleda. Sita Slavica svega.
Slavicu skoro sve smara: slave sedeljke svadbe sahrane socium.
Slavici su skoro svi sumnjivi: surovi sentimentalni snažni slabi sujetni skromni.
Skoro sve smeta Slavici: sunce svetlost smog sivilo sparina. Smeta Slavici sve sem sipkavog snega.
Slavici se skoro sve smučilo: sopstvena soba Srbija svet Sunčev sistem svemir.
Slavicu skoro svi smatraju strašnim snobom. Savetuju Slavici: sestro, spusti surlu.
***
SLAVICA MILETIĆ je književna prevoditeljka sa engleskog i francuskog jezika. Diplomirala je na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Radila je kao novinarka i urednica na Drugom programu Radio Beograda. Urednica je edicije prevedene proze DANiNOĆ od osnivanja Fabrike knjiga. Među autorima koje je prevodila su prozni pisci, pesnici, autori grafičkih novela Džon Berdžer, Žoel Eglof, Marđan Satrapi, Silvija Plat, Žan Tardije, kao i filozofi i teoretičari Džudit Batler, Meri Daglas, Klod Levi-Stros, Žil Delez, Rolan Bart, Pol Riker, Ardžun Apaduraj, Dejvid Bordvel, Eme Sezer. Dobitnica je nagrada za prevod “Miloš N. Đurić”, “Aleksandar I. Spasić” i “Mihajlo Đorđević”.
čovjek-časopis 