čovjek-časopis

DAJ PEDESET KUNA I ŠUTI O TOME

Čuo sam za jedan podrum, u koji ne može svatko ući. Mračna rupa nalazi se u sklopu jednog od frekventnijih mjesta za izlaske u strogom centru Zagreba. Tu se, kažu ljudi, pleše i pije poslije ponoći, kada se zbog epidemioloških mjera i korona virusa zatvaraju službena vrata kafića. I ne samo tu.

Do podruma se, i tako sam čuo, dolazi okolnim putem, kroz haustor zgrade pokraj kafića. Ali, treba poznavati “nekoga tko zna nekoga”. U protivnom, ostaje se na ulici, s još tridesetak ljudi koji željno čekaju skloniti se u rupu, poput promrzlih mačaka koje danima nisu jele.

Moj upad u podrum je konobarica iz kvartovskog kafića. Tu krećem u izlazak. Subota je, blizu ponoći. Poznajemo se otprije. U jednom trenutku je prestala odgovarati na poruke.

– Di si ti, nema te – govorim joj naslonjen na šank pa dodajem: – Dupli pelinkovac, molim te.

– Evo, zatvaram pa idem u podrum. Ajde sa mnom – odgovara dok mi toči piće.

Konobarica ima dugu crnu kosu svezanu u rep, autoritet gazdarice kafića i metalne ringove na ušima koji zveckaju sudarajući se s ostalim metalima što vise s njezinih ušnih resica. U pet do ponoći s lakoćom tjera ljude iz kafića, zatim broji lovu i zatvara vrata. Dok naručuje Uber, govori mi kako će nas njezin frend DJ pustiti u podrum.

Uskoro zaobilazimo mnoštvo gladnih i promrzlih mačaka, a pred nama se otvaraju vrata haustora u koji ulazimo brzo, prije negoli nas ostali željni provoda pokušaju dohvatiti svojim kandžama. Do podruma se iz haustora dolazi malim, kružnim stepenicama. Upad je besplatan, a dolje: banket glazbe, pića, droge i raspuštene zabave, kao u dobra stara vremena prije epidemije.

Tu pleše i zabavlja se čovjek na čovjeku, a svima je zajednička jedna stvar: poznaju “čovika” koji ih je pustio u tu mračnu rupu. Unutra se natiskalo tridesetak ljudi i prostor puca po šavovima. Masku za lice je, treba li reći, ovdje nemoguće pronaći, a kao jedini dezinficijens nameće se kemija koju ekipa ovdje konzumira na nos.

Ostavljam mrak, techno i krupne oči konobarice iza sebe. Nakon izlaska iz podruma zatječem rotirke i muriju koja tjera okupljene na ulici koji čekaju na ulazak u podrum. Dok ih gledam kako se raspravljaju s klincima, razmišljam znaju li plavci, uopće, išta o tom podrumu? Neka ih, možda će sutra čitati u štampi.

Ali, kamo dalje?

Skoro je dva u noći i nemam pojma kamo ići. Znam da se ljeti masovno okupljalo kod HNK, no gdje su danas svi ti ljudi željni tuluma, na kakvim se mjestima skrivaju i gdje plešu? Ima li ih gdje, osim u ovom podrumu? Ima li koga na Džamiji? Vani je pet stupnjeva i mrzlo je kao u Alpama. Sigurno nitko ne pleše vani. Možda će znati taksist. Ulazim u vozilo i kažem: – Vozite me na tulum. Taksist se okrene preko ramena: – Cajke ili techno?

Započne priču o tome kako postoji jedan techno tulum na kojega je vozio ljude svakog vikenda i u doba najvećeg lockdowna. Otvoreno je, kaže, i nekoliko narodnjačkih klubova, ali nije siguran hoću li ondje moći ući s obzirom na to da je odavno prošla ponoć. Čovjek za volanom misli da na takva mjesta mogu samo oni koji su u klub stupili prije službenog zatvaranja.

– Sjajno – kažem. – Brzo me vozite na taj techno.

Taksi se uskoro zaustavlja pred jednom od zgrada velikog industrijskog kompleksa u strogom centru grada. Čim sam napustio automobil, zaštitar kluba s maskom na licu proviruje kroz neobilježena, majušna metalna vrata preda mnom i poziva me rukom da uđem. Prema njegovoj gestikulaciji, shvaćam da to moram učiniti brzo pa pružam vozaču novac i ne uzimam ostatak kovanica.

Nakon što sam stupio u prostor, zaštitar iza mene zaključava metalna vrata. Zatim mi, na moje veliko iznenađenje, pruža papir na koji ću upisati svoje podatke i ostaviti broj telefona. Dva su sata ujutro i nalazim se na ilegalnom tulumu koji, prema trenutačnim epidemiološkim mjerama, uopće ne bi trebao postojati. Upad je 50 kuna.

– Vi se šalite, je li ovo za praćenje kontakata? – pitam.

– Ma pusti te priče i upiši se. To ja sve bacam ujutro – odgovara mi zaštitar.

– Mogu li ući još neki ljudi, pozvao bih prijatelje…?

– Mogu, mogu, naravno. Ali, samo ako su dobri ljudi.

U prostranoj hali techno kluba, koji je skvotirao prostor nekadašnjeg industrijskog kompleksa, u mrklom mraku pleše pedesetak ljudi. Žene, muškarci, stariji i mlađi. Sve generacije partijanera okupile su se na jednom od rijetkih mjesta u gradu gdje se iza ponoći čuje glazba. Ovdje se mjere distance poštuju, ali ne zato što ljudi na to paze, nego zato što tako nalažu dimenzije prostora ogromne hale. Techno udara jako, ljudi se gibaju ekstatično, a neki sjede i na mnogim kaučima raspoređenim uokolo. Jedan se par ljubi kao da će uskoro nestati svijeta.

Pivo košta 25 kuna, a računi se ne izdaju. Toči se i viski, džin, votka. Međutim, mnogi ovdje piju samo vodu, koju mora da su prije začinili kristalićima MDMA-e. Neobično, ali u ovoj trošnoj rupetini postoji i garderoba, kao da si u kakvom kazalištu. Za pet kuna ostavljam svoj kaput i tu srećem nekakve Meksikanke. Traže me kokain, ali ja praha nemam.

– Razmišljamo da ubrzo odemo odavde – obavještavaju me na engleskom, kao da to ima ikakve veze sa mnom.

– And we really need some more fuel for this party.

Taj drugi party o kojem mi govore Meksikanke, komplimentirajući pritom Zagrebu koji pleše usred novog europskog lockdowna, nije niti skriven od javnosti. Pokazuju mi stranicu javnog “eventa” na Facebooku. Opet bivše industrijsko skladište gdje after party, kako piše, počinje u 5 sati ujutro, uz DJ-e Wildcarda, Chubyja, Yvanna i Roka Sipinu. Čitajući o tom tulumu, shvaćam kako je riječ o partyju izvjesne “udruge”, pa je ulaz dopušten samo njezinim članovima. Upis u tu udrugu je, zaključujem, moguće ostvariti na licu mjesta kada dođeš na party. Eto primjera efikasne hrvatske administracije.

Meksikanke su nestale, bauljam ovdje i dalje sam, ali uskoro srećem neke poznate ljude. Oko četiri sata ujutro napuštamo tulum u industrijskoj zgradi u samom centru Zagreba. Naručujemo Uber i odlazimo na još jedno poznato, gotovo uvijek otvoreno underground mjesto za tulume, u blizini maksimirskog stadiona. Do onog aftera ima još vremena, napravit ćemo još đir. Ipak, taj klub ne radi. Osim ako i oni nemaju nekakav skriveni podrum? Kucamo na vrata, zujimo oko zgrade, ali glazba se niotkud ne čuje. Odlazimo taksijem na drugi kraj grada: tu ćemo banuti na after o kojem su mi pričale Meksikanke.

Malo poslije pet sati ujutro stojimo pred garažnim vratima iza kojih bi se trebao nalaziti divlji tulum koji je upravo započeo. Na metalnim je vratima masnim slovima istaknuto NE RADIMO, a uskoro ih otvara čovjek koji bi nam svima mogao biti otac.

– Ulazite – govori. – Vidim vas na kameri kako se motate ovuda.

Uskim metalnim stepenicama, koje podsjećaju na brodske, penjemo se na prvi kat kompleksa gdje su opet vrata. Na njima stoji zalijepljen isprintani portret Antuna Gustava Matoša, onaj poznati s brčićima i šeširom, a pokraj nevoljnika je, ironično, i natpis: Ne uslužujemo alkohol. Istaknute su i protuepidemiološke mjere, savjeti o pravilnom pranju ruku i držanju distance. Sve je ovdje namješteno za siguran provod, barem za one koji su si u pet sati ujutro uzeli vremena pročitati upute.

A iza vrata, za 50 kuna, najluđi prizor partijanja u Zagrebu na koji sam naišao otkako je pandemije koronavirusa i 2020. godine uopće.

Ovo je Berlin dvijetisućitih. Gužva, sudari ljudi i lasera, techno. Svega u izobilju. Ljudi svih generacija, moglo bi ih biti stotinjak, pa i više. Tijela koja se izvijaju divlje i u transu, ruke koje paraju zrak. Red pred WC-om. DJ u zanosu. Tulum koji, kako mi na šanku govore, neće završiti sve do 15 sati. A sada je šest, i mnogi koračaju prema placu ili si kuhaju prvu kavu.

Na izlasku iz kluba pažljivo za sobom zatvaram ona masivna, metalna vrata da sve to sakriju.

Objavljeno 15. studenog 2020. u Jutarnjem listu

***

VID BARIĆ (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar Jutarnjeg lista. Autor je romana “Fiumanski, opet lažeš” (Shura publikacije, 2020.) i zbirke novinskih reportaža “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče” (Shura publikacije 2021.) Dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (Tko je tajanstveni podravski dobročinitelj?, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018.) Piše prozu i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji je profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova kao član međunarodnog kolektiva YOUGOFIRST.

fotografija autora: Kristijan Smok