Onoga dana kada si Temperaturu vode Sa 30 smanjio na 25° Nestale su sve Tajne poruke Koje nam je ogledalo Slalo U zamjenu za toplinu Kojom smo ga umivali.
***
PORUKA SA OGLEDALA 1
Slatkiši su za djecu, A ti za mene!
***
PORUKA SA OGLEDALA 2
Nestalo kafe, Al’ poljubaca nikad.
***
TAJNE PORUKE
Poruke se brišu Sa dva laka poteza Ruke. Ipak, da se napišu Treba mnogo, mnogo Više.
***
ANISA PAŠIĆ rođena je 16. juna 1985. godine u Tuzli. Diplomirala je na Tuzlanskom univerzitetu, Odsjek bosanski jezik i književnost, te magistrirala na istom univerzitetu i stekla zvanje magistra humanističkih nauka. Naučni radovi iz područja jezika i književnosti su joj objavljivani u brojnim časopisima, a za prozne i poetske radove osvajala je i međunarodne nagrade. Njene radove možete čitati na: https://m.facebook.com/anisa.pasic07/posts
Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu – i ovaj put – tu seharu zaključati. Martini Vinogradi, SAD, prošle godine, nekad u junu. Iako sam donedavno sjećanje uspijevala i podražiti – sad ga više i ne osjećam, al’ sjećam se još uvijek tog presjeka u koljenima. Doktori bi vjerovatno napisali ovako: ‘pacijent prekriven kontuzijama u predjelu abdomena, iskrivljen u koljenima, konfuzan, riječi nepovezane’, a ja potvrđujem da mi niko nije zadao tup udarac u stomak, a noge me jesu izdale, tako da sam se savila do poda u trenutku kad je ušla. Radila sam tad u Liquour storeu na Martinim Vinogradima, i u trenutku kad je otvorila vrata, bila za kasom zajedno sa drugaricom Anom iz Begea. Moja reakcija nije ostala neprimijećena, pa tako, kako sam ostala zakucana pogledom za onaj ogromni portal – Ana je ostala zabuljena u mene. “Aj, brate, pa tebi su se noge jebene odsekle kako je riba ušla!” – dobaci Ana. “Pitam se da li je iko tako odlepio za mnom?“ U svakom drugom slučaju, onom gdje iole vladam sobom i vlastitim mislima, pogotovo zato jer mi je Ana bila draga, dala bih joj neki kompromitujući odgovor, ali je ovako, dok sam sva ukočena pogledom pratila kako se ona kreće po radnji, iz mene iscurio odgovor da nema šanse da se to Ani moglo desiti, jer ono majka jednom rodi. Djevojka kojoj nisam znala ime, u međuvremenu je, kao da već unaprijed zna šta joj treba (vjerovatno jeste znala), nemarno pokupila vino s police, došla kod Ane za kasu i završila kupovinu sa paklicom duhana i malim OCB rizlama. Umorna od teškog rada, sumorna od života kojem nije otkrila nijednu jednačinu, u moru promila u kojima otkriva sve i jednu – kako su portali radnje bili do savršenstva uglancani, mogla sam da je vidim kako sjeda u auto, mota cigaru, uzima cug i više nego dovoljno velik i staje na gas. Krenula sam već da kao mušice po njoj kačim svoje asocijacije, i znala sam – gotovo je. Odlijepila sam totalno. Bio je juni i tek sam počela da radim u Liquour storeu i upoznajem mušterije, pa mi je reakcija na nju, za koju ću ubrzo saznati da je bila poput uglančanog stakla providna, pomogla da od šefa koji se našao u neposrednoj blizini saznam da je ona stalni kupac tu i da se zove Victoria. Lijepo, pomislila sam. Nije me slagao, dolazila je svaku noć. Od zemlje i blata prljavom kombinezonu, šatirane kose koja se presijavala ispod slamnatog šešira, sa pet-šest kila viška, za kojih poslije same jebene Monroe mogu reći da su stajale baš kao da treba tu da budu, teškim i bučnim pokretima spuštala bi na kasu uvijek isto: dva litra vina, paklo duhana (american spirit organski) i OCB rizle. Radila je kao landscaper i vjerovatno živjela na putu prema našoj radnji, pa smo joj bili obavezno skretanje na putu s posla. Pratila sam sva njena raspoloženja, čak ih i imitirala. Onako kako bi prilazila, upijala bih sumanuto zbivanja u njoj i lijepila ih po svojim facijalnim ekspresijama. Nije puno pomoglo sve dok se jednog dana nisam osmjelila izaći iz zone uloga prodavača-kupca, a sve to jer nisam sebi mogla pomoći. Trideset stepeni u hladu, sunce koje bezobrazno želi prodrijeti u trgovinu i klima unutra koja prkosno odbija surađivati i ona koja ovaj put, umjesto od zemlje i blata, ulazi i unosi junsko sunce mirišući na štapiće, kreme za sunčanje i čistoću u svom začeću. Na moje zapažanje da je osunčala hladni likerstor, šeretski mi je namignula šapnuvši mi ime plaže na koju se ušunja poslije pet popodne, uspješno izbjegavajući ostatak ostrva pun napaljenih bučnih klinaca, preporučivši mi je, kako reče, toplog srca. Fora sa Martinim Vinogradima je ta što je to otok bogatih, pa su većina plaža koje izuvaju iz cipela svojom ljepotom, privatne i sve dok nemaš fizički dokaz u vidu lične karte koja će potvrditi da dolaziš sa samog otoka, za tebe i ostale sezonce rezervisane su sve druge – ništa, doduše, manje lijepe osim ukrašene činjenicom da ležiš i sisaš prst osobe koju ne poznaješ.
Ovako je moglo proći i ljeto, već smo ušli u pržionu jula kojeg obožavam, da to jutro (saznat ću tek kasnije da su oni bili okidač), spremajući se na posao, nisam obukla šorc triput širi nego što sam ja bila, pa u nedostatku vremena da se presvučem, trkom izlazeći iz kuće, nisam pokupila tregere koje ću staviti u autobusu do posla. Ovaj put joj nisu trebale rizle. “I love your suspenders” – procijedila je. Umjesnost mi je jača strana, znam kad, kako i šta i zašto, pa umjesto hvala, usmjeravam pogled na sebe sve dok se ne uvjerim da ih baš ja i u ovom trenutku nosim, pa uspijem izustiti: „Aha, moji tregeri, spada mi šorc, pa eto, tako…” – i kako to liči na nešto što će upropastiti svaku šansu da pokušam nastaviti ovaj razgovor, Victoria iznevjerava moja očekivanja. Uzima račun koji sam joj upravo dala, naslanja se na pult, pa joj lice ne vidim od oboda šešira – piše svoje ime i broj telefona i odlazi. Adrenalin je učinio da sjećanje na sam taj događaj brže izblijedi, ali mislim da sam poljubila račun razmazavši tintu i odjurila tražiti Anu po radnji, zaurlavši da sam dobila njen broj. Dogovorili smo se vrlo lako: nedjeljom nismo nijedno radili. Ona nosi gin-tonic, ja Fireball, viski zaslađen sa ekstraktom cimeta. Bočica je koštala jedva dolar, malo ko mu se prepusti na duže staze, jer od dužeg konzumiranja riskiraš sve, od ciroze jetre do sljepila, pa sam napravila šalu, preko poruke joj nagovjestivši da imam kod sebe flašu Fireballa, te da ima još uvijek vremena odlučiti druži li joj se još uvijek sa mnom. Pokupila me ispred kuće nekom olupinom od auta i stala na gas. Pored Fireballa, imala sam paket hladnog piva sa sobom, pa sam, smjestivši se u auto, odmah jedno otvorila. Ona gleda pravo, usmjerena, odmjerena u svojoj razuzdanosti, dok mi rukom koja nije za volanom daje znak da i njoj otvorim jedno. Pitam je blesavo ko će nas voziti kući ako se ona razvali i ona mi pokazuje rukom na mene. “Ali ja ne vozim.” “Znam. Zato ne postavljaj ta pitanja i otvori mi pivo.“ Pričamo smjerom obrnuto od kazaljke na satu. U autu ću saznati s kakvom patologijom se bori; činjenicom da svaki momak ode kad shvati u kakav težak alkoholizam je zapala i da onaj mit ‘kad čovjek voli ženu’ je samo mit, jer misli da niko ne voli nikoga dovoljno kad zagusti, da ima problem sa vremenom koje se pred očima rastapa u svijećama, a tek poslije da dolazi iz Bruklina, ima 35 godina i rođena je u znaku Škorpiona. Nalazimo se na ulazu one plaže koju mi je spomenula dok sam bila za kasom. Stvarno treba propusnica. Mladi momak čila na improviziranim vratima od zavezanih šalova i tu nastupa Victoria. Ja ostajem po strani i ostavljam si užitak promatranja. Ona će momku, mangupski do neba: „Nemamo sa sobom nikakva dokumenta. Ma, kako, kažeš – stalno pokušavaju sezonci na istu foru? Da ti možda ne izgledam kao jedan baštovan? Ili kao da prodajem pića bogatim guzicama cijelo ljeto? Ajde, molim te. Usput, panj, dva da nemaš?“ Uzima vutru i osjetim mekoću šala dok se provlačim unutra. Na plaži smo. Najljepšoj plaži Martinih Vinograda. Zaneseno, više nego hrabro, bacam joj se u zagrljaj. Uzvraća mi. Mamma mia, just made a fool of him, BUT MAMMA I couldn’t resist it. Gledam u taj plavi čuperak, dok u ritmu bosonog skače, i imam osjećaj da svaki pokušaj da sad ispričam šta me u tom trenutku preplavilo, izbacit će ovu priču iz tračnica na isti način na koji sam ja bila izuvena iz cipela samo je promatrajući. Pomažem joj, ovaj put ne izmišljajući riječi: JUUUUUUST HOW MUCH I’VE MISSED YOU. Koliko je mekanog pijeska ispod stopala, toliko smo osjećaja isprevrtale naopačke, i ostavile ih u suton mrtve pijane i naduvane, pripremajući se uletjeti u more. Sjetila sam se apsurdnog pokušaja Kaligule, da usred nesreće koja ga je zadesila, traži mjesec, znajući da je to od svih stvari koje mu se kao caru mogu prinijeti, jedina nemoguća, i bila sigurna da ću tu noć štapom za pecanje spustiti si jedan uštap. Sljedeći trenutak me skoro pa otrijeznio. Trzam se iz vlastite misli dok skidam šorc, dižem glavu i vidim nju kako stoji ispred mene, spremna se prepustiti vodi, nesvjesna da je ona upravo jedna sjekira zaleđenom moru svih drhtavica za koje sam bila sigurna da su davno zamrle. Gola je potpuno. Gola i dlakava. Moje facijalne ekspresije mogu često vrlo lako i tečno umjesto mene da pričaju, pa da bih spriječila ono što znam da ne mogu kontrolirati – gledam je pravo u oči. Slagala bih kad bih rekla da nisam, stidljivo poput djevojčice koja će prvi put si zavući prste u gaće, pogledala je cijelu i asocijacija koju je njena, obrasla u gustim dlakama, pička izazvala i dan-danas čini da se osjećam kretenom kakav zapravo jesam. Na trenutak me vratila na sva moja putovanja vozom, suludim tračnicama i gustim šumama u koje su urastale, i bezbrižnosti koje su u meni izazivale. Nisam mislila o seksu. Nisam mislila ni o čemu. Bila sam djevočica ponovo. Djevojčica pored žene od trideset i kusur godina. I po principu monkeyseemonkeydo modela, tj. ugledanja na uzore, vrlo brzo i sasvim obnažena djevojčica. Sjećam se da sam u vodi poželjela ostati zauvijek i da sam znala da, jednom kad izađem, više ništa neće biti isto. Intuicija mi je govorila da ona osjeća isto. Nije me prevarila. Pao je debeli mrak kad su nas ralje talasa izbacile na obalu. Jedva smo našle auto u mrklom mraku, nijedna se nije sjećala gdje je ona metalik-plava olupina parkirana. Konačno, nabasale smo na auto i odvezle se do prvog bara. So mi je štipala kožu, a ja se nadala da sjećanje na ovaj osjećaj neće korozirati dok sam živa. Bar pun srednjovječnih Amera, dok troje dekica na bini zvuče kao da će upravo silovati motornu pilu. Ne ona njih. Dekice motornu pilu, i sve to zajedno podsjeća koliko je, ustvari, Amerika seljačka zemlja – taj pokušaj kantrija da saopštiš koliko si uistinu nesretan, koji ustvari izaziva sveopšti debakl i razbijanje flaša i glava flašama, nas tjera u nešto mirniju atmosferu puba odmah do, gdje se smještamo za šank i naručujemo pivo. Upravo napustivši jedan, drugi debakl upravo ću napraviti ja, pa i ne dočekavši da mi pivo stigne, izbezumljena od nje i bolesna od sebe, prvi put u životu tako direktna, govorim joj k’o iz topa: „Nestalo mi je daha kad sam te prvi put vidjela.“ „Vidjela sam.“ Smije se. Smijem se i ja. Stiže pivo i nazdravljamo u to ime. U kakvo ime? Ime tvoje pobjede ili ime moga poraza? Svejedno, i dalje se smijem. Razgovor se odmotava i obje zaboravljamo šta sam upravo izgovorila. Ostatak noći kružimo ostrvom u njenom autu. Nemamo nekog izbora – posjeduje samo jedan cd Radioheada. Ona pjeva iz sveg glasa. Ja opet posmatram. U svitanje me ostavlja pred kućom. Čak i da nisam smještaj dijelila sa još dvanaestero ljudi, ne znam bih l‘ je pozvala unutra. Bila sam kao zmija koja je upravo progutala izabranicu svog života i potrebno joj je devet mačijih života i još toliko zmijskih kožica da ih provari. Zagrlile smo se i sve što sam čula bila jesu tragovi točkova koji su zaparali cestu nakon što je odjahala u novi dan. U Liquor storeu smo se vratile na početak. Vino, paklica duhana, rizle. Par pogleda. Presjek u koljenima svaki put kad uđe. Nesvjestica kad izađe. U međuvremenu sam se vratila u Sarajevo i na sve načine pokušala je naći. Puno mi je pomoglo što znam da se zove Victoria i dolazi iz New Yorka. Imam njen broj koji isto tako puno pomaže – poruke sa naših mreža vjerovatno nikad ne bi došle. Nisam ni pokušavala, ne znam ni šta bih joj napisala. Sjećam se da mi je, ležeći na plaži, pijući gin onako kako ja pijem čaj od kamilice – ne trepnuvši, rekla da će jednog dana doći u Sarajevo. Možda je zbog tog obećanja tražim i preturam svaku moguću mrežu koja će naći jednu jedinu Victoriu u New Yorku, kojih ukupno ima dvije, vjerovatno. Ili je tražim da joj kažem da sam to jutro, kad me ostavila pred kućom u kojoj sam stanovala, između ostalog, sa bivšom djevojkom i još jedanaestero ljudi, se tiho ušunjala na vrata pazeći da ne probudim nikoga, zatekla upravo bivšu kako me zabrinuto čeka, jer Martini Vinogradi nisu bili mjesto na kojem možeš zaglaviti, a moj se mobitel odavno ugasio, i, ne objasnivši ništa, dala joj veliki poljubac u čelo, poljubac keksa i mlijeka i poput svilene bube, lagan poput pera, krenula putem svoje sobe, tek jedva naglas pjevajući: What the hell I am doing here – I don’t belong here, istinski vjerujući da ću se opet znati jednom tako (pre)pustiti. Ili, pak, je tražim da joj kažem da je u moj American Dream uspjela stati jedna žena Victoria; jedna mala pobjeda i mnoštvo velikih poraza, kao i obično. Ne znam.
„Ne znam“ postao je odgovor na svako moje pitanje. Na svako buđenje ujutro. Na svako večernje polaganje glave na jastuk, prije nego što satima gledam na ekranu snimke koje ću zaboraviti. Kao i cijela moja generacija. Sjedimo. Gledamo. Čekamo. Već smo se navikli na sažalne poglede naših roditelja. Katkad poželim da živimo u zanimljivijem dobu, ali nema više ratova. Ostaje nam samo ova kriza koja naše živote pretvara u nadgrobne spomenike bez natpisa.
Koliko još? Čaša vina. I još jedna. Na kutu tog šanka Roberto i ja ostavili smo puno kovanica za taj surogat za sreću. Planovi. Život će doći sutra, samo da se odlučimo na pravi potez. Nema veze što nisam dobila onaj posao koji sam očekivala, to je ionako za očajnike. Mi možemo bolje od toga, mi imamo viziju. Pogledaj nas, slobodni smo. Mila se vratila iz Njemačke. Rekla je da se tamo puno radi. Ne postoji zemlja budućnosti. Sve je sranje, kamo god da odneseš svoje kofere. U tom koferu i dalje je tvoj život koji nitko ne želi.
Ne znam kako je uspjelo onima prije nas. Pogledaj ih; samodopadni jebivjetri s borama na licu. Jedan od njih, pisac erotskih romana, nedavno mi je pričao o svojim ljubavnicama koje su duplo mlađe od njega. Otkad se „Eco“ zatvorio, svi oni vrijeme provode u istom kafiću kao Roberto i ja. Mi ih nazivamo „mjesnom luđajom“. Slikari, pjesnici, performeri, tko zna što. Znamo da nešto rade, ali nismo vidjeli njihove radove. Možda smo samo preveliki ignoranti. Možda su ti ljudi stvarali povijest.
Roberto kaže da mu je u zadnje vrijeme dosadno na cugama s Aurelijom. Dobila je posao u gradskoj upravi. Stalno putuje, ustaje svako jutro, pazi na političku korektnost svojih rečenica. Šteta. Aurelija je bila najprovokativnija žena koju poznajem. Nagrada za njezin umjetnički rad bio je stalan posao. Već dugo nije napravila ništa značajno. Samo dobiva plaću. Možda je to način da te povijest zaboravi.
Neki novi dječaci ulaze u kafiće i klubove subotom uvečer. Dok pijem svoje vino, odmjeravam crte njihovih lica. Mislim da muškarci prije nisu bili toliko lijepi. U njihovom svijetu nema više bunta, nema više te bezbrižne ružnoće; život prolazi kao savršeno navijen sat koji iskoristi svaki trzaj kazaljki. Ne prilazim tim mladim tijelima. Lakše je ovako. Roberto je obrijao glavu jer više nije bio lijep. O, da, i njih to čeka. Folikuli koji otkazuju poslušnost i naznaka brčića u kutovima lijepih ženskih usta, jednoga dana, kad shvate da se kazaljke okreću u prazninu. Ne, ne, nisam ogorčena, to je život. Treba biti realist. Što sam starija, to mi se više sviđaju stanovi napunjeni derutnim namještajem. Sviđa mi se gradska ružnoća koju vidim s prozora. Ljudi koji mile cestom simulirajući stvarnost. Za nekoliko desetljeća, fotografije grada snimljene danas završit će na kalendarima kao sjećanje da naši potomci vide: tako je to izgledalo tada. Slučajni prolaznici postat će mumificirano sjećanje nekih novih generacija koje će jednako kao i one prošle, gmizati u mjestu misleći da stvaraju neko novo sutra.
Mislim da je Roberto zaljubljen, iako to ne želi prikazati toliko fatalno. Samo kaže: „Ona mi odgovara.“ Njih dvoje nisu ništa definirali. Možda je za ljubav samo dovoljno ne misliti na sutra. Krsto mi se jučer žalio porukom kako je neka djevojčica s kojom provodi noći previše ozbiljno shvatila njegova milovanja. Znam da ju Krsto ne voli. Znam, jer postoji jedna žena koju mi često spomene. „Ali, znaš“, rekao je, „ne mogu ništa dok se ne dovedem u red. Znaš, ona ima sređen život. Ja nemam ništa.“ Krsto ima plan, ima plan već godinama. Shvaćam njegove riječi. Svi znamo da planovi ne uspijevaju, ali bitno ih je imati. Zato i ja bezbrižno noću grlim svoga ljubavnika. Bez definicije, bez plana, znajući da on u mojim očima vidi dio neke svoje budućnosti, ali to ne izgovaramo, pravimo se da nemamo plan, da nam je lijepo ovako kako jest, tako, kao da smo još uvijek djeca, kao da još ima puno vremena za život.
Katkad mi se čini da sam zavoljela taj kaos u kojem je teško izračunati koordinaciju sljedećeg pokreta. Odrekla sam se kontrole, prepustila ljepoti slobodnog pada. Više nemam onaj odlučni, smiješan korak kao da se spremam pokoriti svijet. I osvajači su na kraju uvijek poraženi. Radije tiho klizim, uživajući, promatrajući to vrijeme, ta tijela koja prolaze kraj mene, kao živi film bez redatelja. Ženska odjeća u izlozima pretvorila se u onu koju je nosila moja baka. Dizajneri imaju smisla za humor. Ni na njenom licu nisam nikad našla odgovore. Možda je ta šutnja najmudrija stvar koju mi je ikad prenijela. Izađi na cestu, pogledaj kakvo će biti vrijeme, ne čitaj novine, kupi čokoladu, sjedni na klupu i jedi slatke kockice, jednu po jednu. Jednu po jednu.
Pitam se što je s Julijom. Nije mi se dugo javila. Poslala sam joj poruku. Rekla je da je izbrisala Facebook profil. Ljudi je živciraju. Nikad joj to nisam rekla, ali prije nego što sam je upoznala, mrzila sam je. Nikad nisam bila ni na koga toliko ljubomorna kao na nju. Vodila je život koji sam ja htjela imati. Kako je samo bila uporna u tome! Njeno ime pojavilo bi se uvijek na nekoj listi na kojoj sam ja htjela biti. Dobila je posao na fakultetu, upisala je doktorat, objavila je knjigu. A ja? Nisam bila dovoljno okretna da dobijem te prilike. Mislila sam da sam gubitnik, sve dok je nisam upoznala. Prošlo je otad puno godina. Julia sjedi kod kuće. Više ne radi onaj posao, nije doktorirala, njezine knjige nitko ne čita. Više joj ne zavidim. Ne zavidim njezinoj imovini koja se sastoji samo od napola bombastičnog imena koje svi povezuju s jasnoćom misli tridesetogodišnje intelektualke. Znam da smo iste. Ja na jednom kraju grada cuclam kockice čokolade, a ona na drugom žvače hamburger iz McDonaldsa. Nema razlike između naših života.
Danas će možda opet kiša. Možda su Juliju živcirala sva ona lica koja su joj se pojavljivala svako jutro na zaslonu ekrana kompjutora, nasmiješena lica s novorođenom djecom u rukama, naivno zaljubljena lica, njeni bivši studenti koji su zagazili dalje nego ona. Znam, jer i ja sam to vidjela. Ta ista lica. I znam da moje ne izgleda tako. Mislim da Julia više ne želi izaći iz kuće jer ne želi da drugi vide koliko joj je lice razoreno od čekanja. Sve te bore koje nastaju od trzanja mišića nad nadom, koža opuštena od predugog stajanja i oči crvene od nervoznog treptanja. Najradije bih joj rekla: „Julia, moraš naučiti hodati tiho. Ionako nitko ne čuje tvoj korak, Julia. Bit će lakše. Klizi, Julia, klizi. Učini život glatkim kao staklo ogledala, ali nikad ne gledaj u njega.“
Posljednja kockica topi mi se u ustima. Vjetar tiho šušti kroz krošnje stabala na rubu trga. Proljeće je. Ljudi će se opet žaliti na alergije, kao što se zimi žale na gripu, a ljeti na vrućine. Možda će me danas opet netko pozvati na pogreb svog roditelja. Palim cigaretu. Osjećam prvu kap kiše na prstu desne ruke.
***
DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.
Većinu dana na istom mjestu čist nesiguran tih čekam slijetanje prve riječi da trikom privuće ostale iz skrivenih podsuknji pulsirajuće amigdale u četu točnih označenja da se napokon prebrojim pojedem padnem preko ruba šalice kave.
U isto vrijeme tjeram se na ubijanje mišlju nevinih i hrabrih kada me pitaju o kraju priče, a interes strpljivih nagrađujem bijelim octom za umjetne suze
Nigdje neću stići, ništa neću završiti iz ovih i sličnih razloga.
***
JEDINAC
Kao prvi sam posljednji nemam kome priznati: brata i sestru sam iz nehaja izbrisao zbog srama jer sam njihovo rođenje dozivao do nicanja prve brade. S glavom polegnutom na stol hladio sam svrbeće obraze. Okrenut na lijevi gledao sam u majčinu sobu. Zatim okrenut na desni gledao sam u očevu sobu. Između, u srcu restaurirane kutije dovoljno velike za sve nas rođene i izmišljene prespavao sam samo drugu polovinu dužine noći pa potom od jutra idućeg pogrbljenog i krmeljivog do gušenja počeo hraniti svoju jedninu.
***
NEHAJ
Vjerojatnosti su male od čekanja pothlađene prozirne tanke izrasle do tjemena neotkrivenih divova. Poslije zvonkog zvuka tupih udica bačenih pod tremor hrabrosti, skriven pod isplaženim jezikom crvendača kao neizgledna oklada gorostasa nehaj se ukaže ili samo prođe mimo. „To je sve igra“ pjeva vojska zaumnih mjesečara.
***
PLAVI PRINC
Alanu
Poljubac je šuškava pjesma, predujam za smijeh, lajmotiv tople tijesne bliskosti.
Plavo je zlatno, a zlatno je brzina predodređenog rasta na kojem ploviš. S nogama ispod prijestolja, ne gazi mrave i ne zaboravi ruže zaliti.
***
BEATRICA KURBEL (1989.) rođena je u Osijeku. Završila je dramaturgiju. Kada ne piše dramske tekstove i scenarije, vraća se poeziji. Sretna je kada otkrije neki dobar sir i/ili vino. Ukratko stari, živi i radi kao freelancer u Zagrebu.
Svako jutro u šest popijem čašu vode sa dve merice praha za mršavljenje, kad hoću da obučem nešto uže dodam i tri. Hodam preko vijače, preskakaću je kad krvni pritisak bude zadovoljavajuć. Šminkam se, prajmer tečni puder pa u prahu rumenilo. Senke krejon jedan drugi ajlajner maskara korektor. Olovka ruž pa sjaj. Ako treba ponovim sve nekoliko puta.
Dolazim uvek prva. Nekoliko sati kasnije, kako koji dan, ulazi on, prolazi pored naših stolova, nekad kao da me pogleda, pregrada mi dolazi taman do vrata. Trudim se da ne ustajem od stola. Butine mi u tome pomažu, naslanjaju se jedna na drugu toliko da mi je međunožje snažno stisnuto. Baš kada mi se jako piški, odem. Hamburger pomfrit i milkšejk jedem u svom boksu, keks i čokoladu samo kad mi padne šećer, uglavnom oko podne.
U prostoru je galama, svako se dere u svoju slušalicu kolko može jer penzioneri hoće sve da kupe, ćabad, noževe, jastuke male srednje velike za između nogu, peškire, podmetače, enciklopedije ako idu uz tiganj, prekrivač manji srednji veći od frotira pamučni za krsta, samo im treba ponoviti nekoliko puta, i to glasno.
Ja nikad ne lupam slušalicom o aparat kad posle pola sata ili sat nagovaranja odustanu. Zapišem broj telefona sa strane pa sutradan probam ponovo. Retki me se sete ali to me ne sprečava da im ponovim aktuelnu ponudu. Tvrdice ostavim uvek za kraj, posle radnog vremena, kad svi odu. Pričaju mi o porodici, komšijama, serijama i na kraju uvek kupe. Ako je penzija potrošena, otvaraju se zavežljaji. Zato su moji rezultati najbolji i nikada me ne zovu kod njega u kancelariju.
Jednom mi je trebalo dvadeset i osam uzastopnih dana ali sam na kraju uspela. Nazovem oko šest ili sedam, kad završim sa ostalima koji su se opirali prethodnih dana. Prvo o zdravlju, pa vestima, onda o komšijama i serijama. Opet ništa. Setim se priručnika, krenite o sebi dok se ne opuste, od početka. Roditelji po ceo dan na poslu, u obdaništu graja, dupli obroci da što duže ostanem za stolom. Roditelji kasne, hrane me da ne plačem. Opet ništa. U školi odmore provodim u pekari da ne vide kako stojim sama. Fakultet najbrojniji, bezbedno je kad te ne primećuju. I dalje ništa. Posle je sve bolje, u boks niko ne zaviruje, ni u zadnju fioku kao što su roditelji u onu od radnog stola.
Oko osam, devet iz njegove kancelarije izašla je neka nova, sagnula sam se da me ne vidi i tiho spustila slušalicu. Pogledom sam ispratila i njega, i otišla.
Tanke butine ne mogu da postignu odgovarajuću dubinu glasa, sigurna sam da im govori dok slušaju moje uspešne razgovore, kojima ih uči kako treba.
Dvadeset i devetog dana ustala sam u šest, popila čašu vode sa dve merice praha za mršavljenje, hodala sam preko vijače kao i inače. Temeljno sam se našminkala prajmer tečni puder pa u prahu rumenilo. Senke krejon jedan drugi ajlajner maskara korektor. Olovka ruž pa sjaj. Nisam ponovila još jednom sve. Došla sam prva. Nekoliko sati kasnije, pozvali su me, glas lica koje izviruje kad dolazi, čije telo nikada nije video.
Ostavila sam sve u zadnjoj fioci i napustila boks zauvek.
***
IVANA MILJAK KARANFILOV rođena je 1986. godine u Novom Sadu, gde je doktorirala na katedri za književnost Filozofskog fakulteta, i završila master studije dramaturgije na Akademiji umetnosti. Na katedrama, kao i na projektima bavila se kinematografskim elementima u književnim delima avangardista. Priredila je i objavila zbirku filmske proze Boška Tokina „Veliki planovi“. Radila je kao profesorka u Karlovačkoj gimnaziji, na predmetima Književnost i Retorika i besedništvo, a potom na katedri za slovensku filologiju univerziteta „Etveš Lorand“ u Budimpešti. Za zbirku priča „Danas kada sam došla kući“ 2021. godine dobila je nagradu Đura Đukanov. Studio za kreativno pisanje platforma je u okviru koje drži kurseve kreativnog pisanja proze.
Prvo je pjesma koja para uši zagadila vazduh. Ako moraš da ulaziš u jazbinu da popiješ kafu, to više nije tvoj grad. Onda su progovorili ljudi prazni u svojoj nadmenosti, prazni kao zgažene limenke. Odsjaj u tami jer glupost svijetli, zasljepljuje, dok ne zaćute oni što imaju što reći. Provirujem kroz zastakljene zavjese, razmišljam zašto žena snošaj zove odnosom, a svoj polni organ „dolje“. Iz skupocjenog poršea trešti „Fazlagića gori kula“ a zemlja pod mojim salom tvrda kao mač mladog Roka Žabara, najslavnijeg andergraund Talijana. Trebalo bi otići bez prtljaga. Pripravna sam, ali tapkam u mjestu kao mrtva kokoš, kora od jaja, rječnik stranih riječi i izraza.
***
SARADNICA NA SCENARIJU
Najlakše je plakati za volanom. Sam, u pauzi za reklame, dok voditelj „pušta goluba“ i drži prst na šaptaču. To što će ići kasnije nije muzika, to što danas živim nije život. Dopisala sam dvije replike, izbacila nekoliko didaskalija (koga briga žive li pod šankom mačke ili kornjače), prečula najnevažnije likove dok čekam da sami umru jer im ne mogu ništa. Jer im ne želim ništa. Dovoljno od mene. Neko drugi se uvijek potpisuje ispod tekstova. Ja nisam ni glavni lik, samo improvizator krvavih očiju u automobilu koji svakog trena može stati usljed nedostatka tečnosti. Koautorka, takoreći.
***
DRAGANA ERJAVŠEK je novinarka i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je dvije zbirke poezije i jedan roman u prošlom životu. Sada piše pod svijećom i još uvijek ne zvuči isto na papiru i u svojoj glavi.
… umro je dan na uštrb lakoj vrelini ždrijebe je unoćilo u gnijezdo micanje po micanje dolazi porod zore što zri jabuke one koje nagrizaju meso oko zuba ni oči nisu iste je starost što sapire ali još jedan dan će živjeti i najljepša dob biće mu suton i najduži ton je Sutra
… tapšem tabanima prije polegnuća na madrac kao vjera u maslačke kao ruta u rep muzičke kulture o mladosti mlada zaista si kratkotrajna kao stabljika maka visiš iz mraka gdje mjesec pije čaj iz ibrika sazidana je nova isprika za jutra Tebi
…riječ je udubljenje kašike udobnost noža
…da li sam potomak onoga ko je slan poštom i da li večeras pobjeđuje jedan grad koji ima mnogo pobjeda u svjetlosti o rođenju sopstvenom nisam se rodila sama to mi je najveća jakost i postajem omiljeni pisac onih koji ne čitaju onih koji srcima umaraju srca svojih srca srknut kafu u 0000
… morali smo se napiti mora sinusi bi mogli prsnut već odavno bagremi ne mirišu već odavno ih ne peče ništa nego lagano ubija ono što se pominje kao čestica nemanje skrovišta nad oranim cijevima lijepa ženo umij se ledom
… iz kapi za uši šivaju se mora mehko liječi plućna nesanica snažnije se slijeće na piste eutanazije kucaš u vazduh u ovim svjetovima ljudi biraju limun i boje lice pesticidima ostavljaju prozore da krvare a podižu bedeme
… plivanje uma prhanje solju oko je proboj podmornice kroz natopljenu sobu ljeta tvoja kap znoja školjka je drobilica mjesečevih bolesti dah u tvojim plućima um sniva plovidba je sve
… … svi i pola otoka su se odronili u tanjire ispred nas previše plaćeni rođendani obnavljaju streljanu za balone karijeristi pogađaju lavlje snage kavijar putevima stiže u kina želja meksiku su oplemenili turizam i ture novca im ukusne usluge im sklonjeni od lokalnog im ne znati im znači im uživost bez znati u noći stakla puklacaju na površinama jezera špinovali su oblake kapi su mikro grudve koje zašuplje oba srca jednog čovjeka brane se od dima brane se od bolesti dodaju novčanice na zapešća na nebesa kavijar o klavijature prijateljstva šupljina
… devet koža i stotinjak mora obujmilo mi starost vrata suterena bez ključeva ništa u njemu ne postoji za obogatiti broj tu se u saksijama kuhala trava nekad rezao buket tratinčica moja starost sad bijela poput koze nahranjene izdancima ubijenog ploda devet koža i stotinjak mora bora se u san
… … reporter kojeg cijenim je česma i oblačne reportaže utaže žeđ za svakodnevnim svakovečernjim molitvama ja u miru grijem položena jaja filozofije ja sam krava nezadovoljna ovozemaljskim ovdje će evolucije da klanjaju da se krste samo bih do ribljih bazena dok sam živa da vidim da li u vodi vlada skandinavski ambijent i disciplina japanaca zovem se samo krava kako veliko ljudi zar ne
… šaka o prste iste ruke rende muka osvajanje svenuća biljke poklon prolaznog rezultata zime su najduže bolesti odlaska sloga slova rođenje pjesme ocjena za ništa znak je nestanka simptoma sve knjige s posvetom svrab su utrobe varenje bola sve zime zagriju led do kapi sna
…otvorio je krilata vrata frižidera u njemu već dugo stoji zimska roba čovjek koji previše hoda po kuhinji hladnoću grize umjesto kruha gotovo jelo je na policama čovjek se davi od prostora čovjek je samo malo vremena
…
***
AJLA RAMIĆ rođena je 1993. godine u Mostaru. Diplomirala biologiju na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Snimila je pjesmu “Zemlja spava” sa sarajevskim producentom Dinom Aganovićem (Hibrid). Poezija joj je objavljivana na raznim portalima. Trenutno živi u Sarajevu.
Znaš da je sećanje varljivo kao korak po sleđenoj kori jezera čiji se pucketavi kapilari tanko granaju uz hod i prate te u stopu poput ubrzanog nicanja nekog ledenog rastinja čije bi mladice da te dotaknu i prisno obgrle kao svoga tvorca
sećanje je varljivo ali opet si naklonjeniji prošlosti negoli svom vremenu pre ti se piše nostalgična poezija premda ne znaš unapred kakvu ćeš uspomenu izvući i šta će se zakačiti za udicu tvojih stihova
i poput pecaroša punog očekivanja koji na sleđenoj površini uz termos toplog čaja kroz rupu pušta mamac da lagano tone i čeka da oseti trzaj iz dubine tako i ti sada u tišinu ove beline spuštaš reč
zima
i evo ga hvata se ono zlatiborsko zamrznuto jezero na čiju si suncem načetu opnu jednom nasmejan stao poželevši da se klizaš kao Bambi i posle nekoliko koraka uz zvuk pucanja propao do pojasa i nakratko ostao zaglavljen u procepu dok su se pred tvojim očima po ledu širili tanki kapilari nalik na vodoravnu puzavicu koja ide od tebe a zapravo bi da te povuče k sebi s onu stranu providne opne odakle glas ne dopire i ostavi priljubljenog uz nju s dlanovima i pogledom uperenim ka plavetnilu i mehurićima vazduha koji iz tebe unezvereno izviru i nestaju neznano kud
znaš da je sećanje varljivo i ovo nije uspomena koju si priželjkivao možda je treba otkačiti s udice i vratiti nazad pod belinu hartije kao što strpljivi pecaroš nedoraslu ribu vraća u vodu iako zna da njen trzaj više nikada neće osetiti
***
PREOSETLJIVOST, IZNENADA
Popodne je sparno i teško u tebi se tromost i bezvoljnost danima razliva kao mlaka voda po skrivenim rukavcima močvare iščekuješ da te nešto dirne i probudi iz mrtvila ali čula su i dalje obamrla a ova šetnja čini se besciljna besmislena
hodaš ispod drvoreda u cvatu iako ti opojni miris lipe po pravilu ne prija na podlakticu ti sleće krilati mrav malo leteće biće koje dugo nisi video dobro se sećaš tog iznenađenja kada si ga kao dete otkrio u mravinjaku dok si pratio mrave kako složno vuku crnu semenku lubenice sada se zapetljao u dlačice sav zabrinut i nespokojan probija se i traži izlaz
potom se setiš kako dugo nisi video svica u sumrak i njegov nežni žar za kojim si radosno trčao i u blago sklopljenoj šaci pažljivo ga čuvao i pitao se kako to da te ne pecka ta divna crvena vatrica koja kao da je nestala s tvojim detinjstvom
a onda tačno ispred tebe jedna pretovarena pčela nisko leti i iznova pada sve teže hvata novi zalet po vrelom betonu u njoj poriv za uzletom a upravo spoznaje tamnu stranu žudnje za cvetnim prahom
spuštaš se na kolena i osluškuješ srce kako joj u grudima sve slabije bruji i dalje pamti cvast i svoju livadu zagledaš je prašljivu od polena (od cvetnog praha si i u prah ćeš se vratiti) i još dugo klečiš nad njom kao pred nekom svojom boginjom u čiji si hram prvi put ušao
***
TI ČEKAŠ SVOJ RED
U punoj čekaonici ti čekaš svoj red našao si i slobodno mesto na klupi odavno sviknutoj na bol koja joj uporno prilazi i traži saosećanje sad će da prozivaju u krilu ti posudica sa urinom pažljivo obmotana papirom svi tako rade možda je nepristojno da si vidi venac mehurića i žuta nijansa nešto između limun žute i one svetlosne strele što ti je juče doletela s neba i usekla se tik iza grudi možda je već sama boja tiha dijagnoza
ti čekaš svoj red poneko dete već plače odrasli ćute ili kašlju prozivaju te da platiš participaciju i grde što nemaš sitno na tvom mestu sada mlada žena belog tena pritiska vatu na modroj veni ruka joj glatka i tanka kao osetljivost breze s proleća osluškuješ zovu li te u korpi kraj vrata slutiš filmsku scenu: smrt berača u polju pamuka: beli cvetovi pogođeni crvenim kapljama skrećeš pogled u stranu nešto bi lepše da ugledaš ali ne uspevaš dalje od prizora bolničke sobe u koju si kao mali sa kesom pomorandži jednom ušao i začuo svoje ime u pauzi jecaja
ti čekaš svoj red u glavi još odzvanja promuklo dozivanje s kreveta stapa se sa sestrinom prozivkom zavrćeš levi rukav zagledaš plavkaste žile u kojima se odigrava neka drama koju si sam režirao s nepoznatim akterima i neizvesnim raspletom ne gledaj iglu od koje ti je otac redovno padao u nesvest od njega si nasledio ovu nelagodu okreni glavu sad će ubod evo ga tiho peče krv otiče u ukošenu epruvetu i puni je kao voda brod u potonuću iza koga ostaju samo zapenušana površina i vertikalna spiralna struja što vuče na samo dno kojoj si sada umakao ali znaš i osećaš kako se kovitlac sve više primiče sa iglom ili bez nje
pritisni cvet pamuka na crvenu kap nežno
ti čekaš svoj red
***
ĐORĐE DESPIĆ (1968, Užice) doktorirao je na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde i radi kao vanredni profesor. Objavljene knjige kritika, eseja i naučnih studija: Aksiološki izazovi (2000) Spiralni tragovi – kritike i eseji o srpskom pesništvu (2005) Poreklo pesme – potencijal intertekstualnosti u poeziji Miodraga Pavlovića (2008) Preživeti u tekstu – kritike i eseji o srpskoj prozi (2011) Tumač i pesma – esejistika Miodraga Pavlovića (2021)
Objavljene zbirke poezije: Pesme i drugi ožiljci (2018. nagrada ,,Miloš Crnjanski“) Autohipnoza (2021)
računi za telefon dolaze na bivšeg umrlog vlasnika stana, zvao se dr Tomo Martinčić nisam ga upoznala imao je, kažu, aferu s jednom barunicom iz Austrije, otuda stilski ormar kad sam prvi put zakoračila vidjela sam da je tu bilo nešto. čovjek starog kova, ne znam, možda se varam susjedi ne govore mnogo imam raspored prostorija koje su bile njegove i znam prioritete: svjetlo za čitanje kraj kreveta u spavaćoj sobi, skromna kuhinja. nije puno jeo možda padam na neka zvanja, a i na računu za telefon piše: dr Tomo Martinčić, sveučilišni profesor. mislim i da to što je bio samac koji je nesretno volio čovjeku daje dostojanstvo. što je radio na svojim dugačkim putovanjima u Slavoniju, kad je molio susjedu da malo počisti i pred njegovim vratima ona, inače gruba žena, ima milo lice kad ga spomene Tomo je rastapao sve oko sebe voljela ga je barunica, on joj je nabavio ormar da u njega posloži svoje oprave, i onda su išli u kazalište ali prije u gradsku kavanu na piće (nema više ormara, odnijeli su ga) mogla bih ga, da nam se posložilo u kozmosu, voljeti kao djeda u svakom slučaju, nisam ovdje nepozvana samo da mi račun bude manji trebam maxadsl rekli su da je najjednostavnije da prestanem plaćati račune pa da me (zapravo njega) isključe, da se mogu priključiti na svoje ime, ali iz lijenosti prema promjenama ja pričam na telefon, a pošta misli da on to priča.
IRENA MATIJAŠEVIĆ, iz zbirke pjesama “NAIZGLED”, AGM, Zagreb, 2007.