Category: proza

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA KRISTINE GAVRAN “POTPIS i druge priče”, Disput, Zagreb, 1/2025; jedna priča

proza

AGENCIJA

Auto se zaustavlja pred visokim staklenim neboderom. Iz njega izlaze muškarac i žena u šezdesetim godinama i koračaju prema širokim ulaznim vratima. Njihov auto nastavlja kliziti niz cestu, iza zatamnjenih stakala nije moguće primijetiti vozača, te se čini da auto ide sam od sebe. Muškarac propušta ženu da prva uđe u zgradu; njezine potpetice odzvanjaju predvorjem s visokim stropovima. Zaustavljaju se na recepciji. Mramorni kamen od kojeg je pult napravljen neobično je hladan. Klima u predvorju podešena je deset stupnjeva niže od vanjske temperature. Žena se zaogrne laganim šalom i prekrije gola ramena. Zaštitar im uruči propusnice koje skeniraju na ulazu, zatim još jednom u liftu prilikom pritiskanja broja četrnaest. Lift se nečujno stane uspinjati, dok žena popravlja frizuru u ogledalu. Muškarac za to vrijeme provjeri ručni sat i uvjeri se da dolaze na vrijeme. Lift se zaustavlja uz blago “ping”, njih dvoje izlaze i hodaju prema bijelim vratima na kojima stoji natpis “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva”. Prije nego što su stigli pokucati, vrata se otvaraju; zaposlenica ih je primijetila na kameri. U predvorju se nalazi skulptura visoka dva metra, nekakva masa željeza za koju se ne može sa sigurnošću reći što predstavlja. Tu je i dugačka bijela fotelja koja se proteže čitavom duljinom zida nasuprot recepciji. U kutu se smjestio fikus u zlatnoj lončanici. Dok tajnica uzima njihove podatke, žena prilazi fikusu i prstima protrlja jedan list. Uvjerivši se da je pravi, a ne plastičan, zadovoljno obliže usne. K tome, na listu nema ni trunke prašine.
– Gospođo i gospodine Korlan, izvolite, uđite – agent u plavom odijelu otvara vrata ureda. Gospođa Korlan odzdravi kimanjem. Nije joj promaklo da je agent pravilno oslovio prvo osobu suprotnog spola, a tek zatim gospodina. Odaje dojam da će odlično surađivati.
Muškarac i žena ulaze sigurnim korakom i sjedaju nasuprot agentu. Na stolu ih već čeka njihovo omiljeno piće, votka s ledom za nju i čaša mineralne vode s kriškom limuna za njega. Korlani su naviknuti da ljudi s kojima se susreću prvi put posjeduju informaciju o njihovu najdražem piću, imenu kućnog ljubimca i francuskog gradića u kojem svake godine skijaju. Ipak je to minimum istraživanja koje treba obaviti kako bi se usluga obavila na nivou.
– Preporučila vas je obitelj Svalin – agent otvara srebrni laptop, a svjetlo ekrana obasja mu lice. Drži se važno kao da je upravo protrljao Aladinovu čarobnu svjetiljku.
– Mi smo dugogodišnji obiteljski prijatelji – objasni gospodin Korlan.
– Često provodimo godišnji odmor skupa. Jedrenje na Karibima, ronjenje kraj filipinskog otočja, šetnja kroz prašumu Bornea – dodaje gospođa Korlan.
– Nismo uvijek tako avanturistički nastrojeni. Ponekad čovjek jednostavno treba okušati sreću na pokeru u Monaku ili ispijati koktele na Maldivima – gospodin Korlan namješta se u naslonjaču, kao da se opravdava što, eto, ponekad popusti svojim porivima za ugodom.
– Ali ove godine tražite nešto posebno? – namigne agent. Gospođi Korlan to se namigivanje učini prostačkim, kao da se radi o preprodavaču polovnih automobila.
– U travnju smo oženili sina… – počne objašnjavati gospođa Korlan, no agent joj upadne u riječ.
– Čitao sam u novinama. Događaj sezone – nasmije se agent.
Nakon dobrog starta to je za gospođu Korlan drugi znak da joj se ne sviđa njegov način ophođenja. Ona jednostavno ne oprašta sitnice. S druge strane, Svalinovi su ih upozorili da je agent, ujedno i vlasnik agencije, čovjek prgave naravi. Pričalo se i da je imao burnu prošlost, da je zatim radio kao tajni agent, a obogatio se na prodaji umjetnina. Kad mu je sve to dosadilo, otvorio je turističku agenciju. Netko bi pomislio da se napokon zadovoljio uobičajenim životom, ali njegova agencija bila je sve samo ne obična. I gospođa Korlan provela je svoje istraživanje. Navodno je agent jednom odbio klijente jer su mu se činili nezanimljivima.
– Da, da, događaj sezone – potvrdi gospodin Korlan ponosno.
– Bilo je i na televiziji – kaže agent.
Gospodin Korlan nije primijetio podsmijeh kojim je agent začinio svoju upadicu. No to nije promaklo gospođi Korlan. Učini joj se da razgovor izmiče iz njezinih ruku i da hitno treba preuzeti kormilo, potegnuti uzde, zaustaviti jureći vlak. Oni su klijenti, a on je pružatelj usluge. Stoga popije gutljaj votke, pročisti grlo i nezadovoljno izjavi:
– Led se već otopio. Votka je razvodnjena – požali se glasom dive, kucne noktima po brušenom staklu i vrati čašu na stol.
Agent kao da je jedva dočekao zaigrati ulogu. Gotovo brehtijanski poskoči iz kožne fotelje, pritisne gumb i uz stanovit ironijski odmak zamoli recepcionarku za novu votku s tri kocke leda. Zatim se zagleda kroz prozor.
– Ova je godina paklena – uzdahne.
– Srećom, mi smo u klimatiziranoj prostoriji – odvrati gospođa Korlan.
Agent se trgne. Ta nije govorio o votki i kockicama leda, o užarenom asfaltu ili o mačkama koje spavaju pod autima čekajući večer i povjetarac. Odjednom se i njemu čitav razgovor učini besmislenim.
– Mislim da u svojoj ponudi nemam ništa što bi bilo za vas – izjavi uz lažan izraz žaljenja na licu.
Upravo u tom trenutku na vratima se pojavi recepcionarka sa srebrnim pladnjem i votkom. Gospođa Korlan iskoristi priliku za skretanje pažnje pa iskapi piće.
– Naši prijatelji Svalinovi kažu drugačije.
– Molim vas, morate nam pomoći – priskoči gospodin Korlan u pomoć pri nagovaranju – mi se toliko dosađujemo! – gotovo uzvikne priznanje i zavali se u fotelju kao potpuno poražen čovjek.
Dosada. Glavni razlog njihova dolaska. Ta teška, ubitačna dosada koja ih je pritisnula sa svih strana. Više nisu uživali u otvaranjima izložbi, kazališnim predstavama, dobrotvornim večerama i nepreglednim kanapeima koje su ambiciozni kuhari pokušavali svake sezone nanovo izmisliti. Dimljeni losos i brusnice, tanko rezane artičoke uz umak od meda i hrena. Sve već viđeno i tako prokleto dosadno. Gospodin i gospođa Korlan toliko su se dosađivali da su ponekad htjeli iskočiti iz vlastite kože. A to je upravo ono za što su se nadali da će im “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva” ponuditi; iskakanje iz svakodnevice. No agent kao da ih je htio testirati, provjeriti njihovu posvećenost toj uzvišenoj misiji oslobođenja od dosade.
– Vjenčanje godine svakako je bilo uzbudljivo. A uskoro će doći i unuci koji će vam ispuniti dane smijehom i obvezama.
– Molim vas! – prezrivo otpuhne gospođa Korlan. – Zar vam ja izgledam kao netko koga djeca mogu zabaviti?
I gospodin Korlan izgledao je posve nezainteresirano. Očito su oboje dosegli dno i više se nisu veselili životu koji je pred njima. Agent ponovo svrne pogled prema laptopu i nekoliko puta klikne mišem. Gospodin i gospođa Korlan udobrovolje se na taj tračak nade i uzbuđeno čekaju što će im agent ponuditi.
– Prvo moramo odrediti vaš profil zabave i što vam podiže raspoloženje.
– Vjerujte, sve smo iskusili.
– Onda pucamo visoko. Odlazak u svemir?
– Već smo uplatili depozit za putovanje, no to je tek za petnaest godina. Tko zna hoćemo li uopće dočekati. Proklete liste čekanja.
– Eh, nije lako kad postoje ljudi koji su bogatiji i utjecajniji od vas.
Agent ih je držao u šaci. Ponašao se nadmeno, uvjeren da im je on posljednja slamka spasa. Kao da ih dosad nije vidio, zagleda se u njih pronicljivo. Gospodin Korlan nije mogao podnijeti taj pogled. Navikao je on na poglede ljubomore, na šaputanja iza leđa, na dodvoravanja i uvlačenja, na poglede koji traže usluge, pozajmice ili privilegij da budu u njegovu društvu. Ali pronicljivi pogledi rovali su duboko ispod njegovih skupih lanenih košulja, odmicali naslage parfema i krema kojima je mazao tijelo. Ispod kože gospodin Korlan bio je krvav, baš kao svaki drugi čovjek. Ni posebno inteligentan ni ambiciozan, tek rođen pod sretnom zvijezdom, odnosno u obitelji čiji je djed imao nos za biznis i izgradio obiteljsko bogatstvo koje su Korlanovi sada zajedno trošili. Znajući sve to, agent odluči polako otvoriti njihov apetit za kupnjom.
– Ovako, imam u ponudi večeru od sedam sljedova koju osobno za vas priprema kuhar iz restorana s pet zvjezdica, no na skrovitom mjestu.
– Uh! Koliko sam već takvih večera pojela! – razočarano odgovori gospođa Korlan.
– Čekajte, nisam završio. Pitate li se zašto je večera pripremljena i poslužena na skrovitom mjestu? Jer se svih sedam sljedova sastoji od zabranjenih namirnica iz raznih dijelova svijeta: krećemo s kanapeima od kavijara beluga, zatim prstaci na buzaru, odresci plave tune, nakon toga meso morske kornjače…
– Previše morski – prekine ga gospodin Korlan.
– A za glavno jelo pečeni jagurići! – slavodobitno uzvikne agent.
– Jagurići?
– Pangolini – objasni agent.
– To su one male slatke životinjice s ljuskicama što izgledaju kao mini dinosauri – gospođa Korlan nježno spusti ruku na suprugovo rame. Toliko toga u životu morala mu je objašnjavati i podučavati ga. Netko se rodi bogat, a netko s ukusom. Bez nje, on ne bi znao upariti mokasine s kravatom. Možda bi se Korlan zadovoljio pečenim jagurićima, ali ne i ona. Znala je da joj agencija može ponuditi puno više. Primijetivši njezin manjak entuzijazma, agent zaigra na kartu omalovažavanja:
– Ako vam je problem jesti životinje samo zato što su slatke…
No gospođa Korlan odlučno ga sasiječe.
– Molim vas! Meni nije problem oderati krzno sa slatkih malih zečića, a kamoli pojesti ih kad netko obavi taj gadljivi posao za mene.
Agent se zadovoljno nasmiješi. Znao je da gospođa Korlan nije imala lagodno djetinjstvo i da je na selu obavljala teške fizičke poslove. Ali te davne godine djetinjstva bile su daleko iza nje. Smrad kozjih brabonjaka odavno je napustio njezinu kožu koju je nježno umotavala u kašmir. Ipak, bilo je zanimljivo vidjeti da u njoj još tinjaju ona vatra i odlučnost s kojima se maknula s kamenih stijena i koje su joj osigurale da se nametne kao supruga najbogatijeg čovjeka u zemlji i da se probije kroz visoko društvo. Navodno su tijekom njezina probijanja kroz tu džunglu za njom ostajale žrtve i spaljeni mostovi. Gospodin Korlan godinama nije vidio kćer iz prvog braka, koja je preciznim postupcima čak izbačena iz očeve oporuke.
– Nama treba nešto više, bolje, nesvakidašnje! – pjenila se i stiskala pesnice.
Gospodin Korlan dobro je znao da njegova supruga u posljednje vrijeme ima napadaje bijesa, nakon kojih nastupa čisto beznađe. Ni on sam nije znao što je od toga dvoga gore i opasnije. Nije joj se sviđala sinova supruga, posluga joj je išla na živce, svađala se s novim vozačem kao da je on kriv što je onaj stari vozač umro, tjerala je kuhare da izmišljaju nova jela i utapala dosadu u slasticama i mlađim ljubavnicima. Bojao se da će ga ostaviti i stoga je neprestano pokušavao ispuniti sve njezine želje. Ta ideja s agencijom za nesvakidašnja iskustva bila je njezina, zaintrigiralo ju je kad su se Svalinovi vratili s proljetnih praznika bez i jedne jedine fotografije i s čvrstom odlukom da svojim prijateljima neće otkriti gdje su bili, iako su se neprestano hvalili da im je to putovanje promijenilo život. Navodno su potpisali ugovor prema kojem čitavo iskustvo moraju zadržati za sebe i ne smiju podijeliti niti jedan jedini detalj. Gospođu Korlan takva je ekskluzivnost automatski privukla, a razina njezinih očekivanja bila je visoka.
– Želimo uzbuđenje! – prostodušno je objasnio gospodin Korlan.
Njegovo prilično debelo tijelo koje se gnijezdilo u naslonjaču ostavljalo je dojam da uzbuđenje može samo naškoditi njegovu srcu. No agent je odavno naučio da ljudi sami sebi postavljaju granice do kojih su spremni ići. Stoga predloži:
– Što kažete na safari?
– Odradili smo već četiri safarija – otpuhne gospođa Korlan.
– Ali na ovom safariju vi ste vladari životinja. Opremljeni puškama i municijom. Lov na tigra – agent primijeti kako se gospodin Korlan zainteresirao – ili na lava, kralja životinja?
– Imati lavlju glavu u kolekciji svakako bi bilo posebno. Mogli bismo ga smjestiti iznad kamina u gostinjskoj kući na jezeru Como.
– Nipošto! Tamo visi moj Pierre Soulages – krikne gospođa Korlan.
– I ta mračna slika me beskrajno živcira! Toliko je depresivna.
– Ti ništa ne znaš o umjetnosti.
– Crna boja je depresivna.
– Tamno plava! Ta-mno pla-va!
– I dijete bi moglo zaprljati slikarsko platno. Ne mogu vjerovati koliko sam to platio.
– Ne znaš ništa ni o ulaganjima u umjetnine.
– Znam da otkako ta slika visi u mojoj kući, meni se više ne ide na jezero.
– Lav ne dolazi u obzir!
Agent je strpao mentol-bombon u usta, prevrtao ga jezikom i uvjeravao se kako će mu to ohladiti glavu. Poput voajera uhvaćenog u stupicu, promatrao je kako se gospodin i gospođa Korlan svađaju. Išli su mu na živce, ali bili su i savršen primjerak za njegov eksperiment. K tome, bili su spremni platiti izdašnu svotu za agencijske usluge. I ne znajući, sponzorirali su njegovo istraživanje o ljudskoj prirodi.
– U redu, očito vas ni morske ni kopnene životinje ne privlače. Što kažete na ljude?
Gospodin i gospođa Korlan prestanu se svađati i zbunjeno se pogledaju. Napokon gospodin Korlan prekine tajac koji je nastao:
– Da jedemo ljude?
Agent prasne u smijeh.
– Ne, ne, naravno da ne.
Oni odahnu. No agent ih nije mislio pustiti tek tako.
– Iako, i to bi se dalo organizirati. Poznajem jednog kuhara koji bi vam pripremio roštilj kakav još nikada niste probali.
– Radije bih da se ne fokusiramo na hranu – odlučno odbaci gospođa Korlan. Uostalom, ona je često imala problema s probavom, za što je krivila svoju nutricionisticu i kuhara, a ne potajno prežderavanje slatkim za koje je znao samo gospodin Korlan koji ju je opskrbljivao kolačima i čokoladom. Blagonaklono pogleda prema suprugu; ipak je među njima bilo ljubavi i razumijevanja.
– Možda nešto na tragu toga kako žive neobični ljudi – objasni gospođa Korlan, a agent odmah prihvati.
– Jedna od naših popularnih tura jest obilazak slamova u Mumbaiju gdje preko milijun ljudi živi u neviđenom siromaštvu.
– Siromaštvo? – zainteresira se gospodin Korlan. – To bi moglo biti zanimljivo, zar ne, draga?
Gospođa Korlan se nećkala.
– Naravno, vi biste odsjeli u hotelu, a tijekom šetnje tom sirotinjskom četvrti bili biste inkognito.
– Zvuči jako, jako zanimljivo – gospodin Korlan molećivo je nagovarao suprugu. Kad već ne može imati lava, vidjeti uživo sve ono što je gledao na televiziji bilo bi dovoljno dobro.
– Ali nije dovoljno uzbudljivo! – presiječe gospođa Korlan.
Nešto ju je kopkalo tijekom cijelog njihova posjeta agenciji. Bila je sigurna da joj agent nudi tek obične paket-aranžmane. Sumnjala je da bi obitelj Svalin bila toliko oduševljena ponuđenim. A ako su oni imali poseban, VIP-tretman, željela je i ona jednako iskustvo.
– Mi želimo putovanje na koje niti jedan turist ne ide, želimo doživjeti uzbuđenje, lupanje srca, erupciju emocija, vidjeti svu snagu ljudske moći, ljepotu prolaznosti, ono što nestaje, što nitko nakon nas neće moći dotaknuti. To je prava umjetnost, esencija života!
Gospodin Korlan zaljubljeno gleda u svoju suprugu. Uživa vidjeti je tako punu strasti. U tom mu se trenutku čini da mora učiniti sve kako bi u njihov život unio nešto novo, nešto što ih može izvući iz tog sivila u kojem već godinama plutaju. Dosada je ljepljiva želatina, privija se uz osobu i ne daje joj disati, iako je lagana i neprimjetna, njezin je stisak snažan i ne popušta. Zatim poput virusa prelazi s osobe na osobu i širi svoje krakove u svim smjerovima. Korlan u sebi prepozna odlučnost kakvu već dugo nije osjetio. Gotovo mu dođe da pesnicom udari o kameni stol, no svjestan je da bi takva gesta bila pretjerana. Stoga se uspravi u naslonjaču, kao da mu je odjednom izrasla kralježnica, od glave do zdjelice dobio je čvrstoću koja drži njegovo mlohavo tijelo na okupu. Duboko udahne, prsnu koš mu se nadme i kroz izdah ispusti urlik:
– Dajte nam svoju najbolju ponudu! Što košta da košta!
Agent zadovoljno učini znak naklona glavom. Očito su spremni za iskustvo života. Otvori laptop, a zatim okrene ekran prema njima kako bi im pokazao što ih sve čeka. Uživa u promatranju njihovih izbečenih očiju, u strahu koji se širi kroz šarenice i u grimasi zadovoljstva što zaglađuje njihove bore i razvlači usnice u smijeh. Kao kakav mađioničar prede oko njih mrežu ugovora, klauzula, članaka o odgovornosti i osiguranju, a zatim kao nakostriješeni dlakavi pauk promatra kako prvo gospođa, a zatim gospodin potpisuju ugovor.
*
Korlanovi se čvrsto drže za ruke i gledaju jedno u drugo s mješavinom straha i ushićenja. Propeler helikoptera glasno udara, a oni pritišću slušalice na uši kako bi se zaštitili od buke. Uskoro počinje spuštanje na vrh zgrade. Kroz prozor helikoptera vide crvene plamenove. Tijela su im opterećena zaštitnim odijelima, na glavi imaju teške kacige i vizire od neprobojnog stakla. Vrata helikoptera se otvaraju te oni iskaču i spuštaju se stepenicama prema podnožju zgrade. Okruženi su tjelohraniteljima čija je zadaća zaštititi ih pod svaku cijenu. Izlaze na ulicu; asfalt je pošprican krvlju i krhotinama. U pozadini se čuje detonacija bombe. Jedan metak proleti kraj glave gospodina Korlana. On ustukne. Gospođa Korlan ohrabri ga stiskom ruke. Tjelohranitelji im daju znak da krenu dalje. Gospodin Korlan prvi ugleda mrtvo tijelo na cesti. Čovjeku nedostaju cipele. Ta slika urezuje mu se u pamćenje; fotografiranje nije dopušteno. Gospođa Korlan kratko svrne pogled na muškarca bez cipela, no već iduće sekunde primijeti da je iza njega još jedno tijelo, zatim još jedno i još jedno. Probijaju se kroz krv, unakažena tijela i razbacane udove. Dakle, to je pakao na zemlji. Gospođa Korlan prisjeti se larpurlartizma i Baudelaireove krepane mačke na putu, poželi podijeliti tu sličicu sa svojim suprugom, no već idućeg trenutka odustane. Vjerojatno je ne bi razumio. Nekoliko ulica od njih bomba ruši stambenu zgradu, zidovi pucaju i padaju kao da ih divovi lome zubima. Korlanovi uzviknu od straha, a glavni agent daje im znak da ostanu tiho.
Iako znaju da su dobro zaštićeni i da je agencija dogovorila smjer pucanja s obje zaraćene strane, nije im lako opustiti se. Tjelohranitelji ih vuku kroz tunele i trošne straćare, neki jadnici pokušavaju im prići, no spretno su onemogućeni i zadržani na sigurnoj distanci.
Napokon izbijaju na čistinu trga. Pred njihovim očima ukaže se velebno zdanje, hram iz petog stoljeća prije naše ere. Iz usta gospođe Korlan otme se uzdah oduševljenja. Dobro je proučila povijest hrama i sve svete kipove koji se u njemu nalaze. Još prije godinu dana grad su obilazili brojni turisti, na trgu se lizao sladoled, a ulazak u hram koštao je kao ručak za jednu osobu. Zdanje je to od izuzetnog povijesnog i kulturološkog značaja za čitavo čovječanstvo. Gospođa Korlan prilazi hramu, rukom dodiruje njegove tople zidove, kamen kao da je upio u sebe sve strahote koje se oko njega događaju. Gospodin Korlan istražuje freske na zidovima i kao vragolast dječarac urezuje svoje ime u glavni stup. Ionako nije bitno. Tjelohranitelji im dopuštaju tek desetak minuta razgledavanja unutrašnjosti, a zatim ih nervozno izvlače van i guraju prema drugoj strani trga. Nemaju puno vremena. Glavni među njima daje znak rukom i počne odbrojavati.
Deset, devet, osam… Gospodin Korlan udiše čaroban zrak uzbuđenja. Gospođi Korlan udara srce dok pokušava upamtiti sve rezbarije i ukrase na pročelju hrama. Dva, jedan, nula. Detonacija. Zvuk pucanja kamena. Prašina i vatra isprepleću se u sliku čistog užitka. Od kamenog pročelja ostao je tek oblak, zrnca koja poput pahulja svjetlucaju u zraku. Korlanovi čekaju da se uskovitlana prašina umiri, da pahulje legnu na tlo i priznaju poraz pred ljudskom rukom. Čekaju da vide prazninu. Mjesto na kojem je prije tek nekoliko sekundi stajao hram sada zjapi prazno. A oni su posljednji ljudi koji su ga vidjeli. Neobično zadovoljstvo struji kroz njihovo tijelo. Iz razmišljanja ih prenu krikovi žene koju je detonacija odbacila u zrak; sad leži u lokvi krvi i vrišti, no njezini vriskovi postaju sve tiši i tiši. Na sreću, tjelohranitelji daju znak gospodinu i gospođi Korlan da ih slijede prema uskim ulicama do zgrade na kojoj čeka njihov helikopter. Zadovoljni su kao djeca koja utaže znatiželju. Vrijeme je za povratak.

____________________________________

KRISTINA GAVRAN diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča.

Drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i „Sonata za kantu za smeće“ nagrađene su nagradom „Mali Marulić“, a drama za odrasle „Spremni“ dobila je nagradu „Marin Držić“ i postavljena je u ZKM-u. Drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji, a audio-pripovjedački projekt „BOSA“ predstavljen je u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Kristina Gavran izabrana je kao jedna od istraživačica Creative Impact Research Centre Europe za projekt o pričama s poroda „Birth Stories: arts for health and wellbeing“.

U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ (2016). Roman „Gitara od palisandra“ (2018) bio je u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora. Napisala je roman „Između“ (2022) koji tematizira migraciju, a nedavno je izišla njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče“ (2025).

DARIJA ŽILIĆ: ZMAJEVA GODINA, prozno-poetski zapisi

proza

DJECA ZMAJEVA

U neka davna vremena praslavenskog svijeta zmajevi su nastajali od životinja.
Od šarana bi postao plavi zmaj. Taj prizor vidjeli su dunavski ribari.
I od tada nisu ga lovili. Niti jeli, jer onaj koji pojede meso šarana, dobije epilepsiju.
Šaran je sveta riba. Kad napuni određen broj godina, dobio bi krila i postao veliki zmaj. Donosio bi kišu za usjeve. Dobar zmaj pomagao je ljudima.
Bio je polu čovjek, polu životinja. Mijenjao se u trenu.
Preobražavao u okolini s ljudima, kraj rijeka. Željezni zmajevi ostali su kao ljušture tih davnih šarana. Zmajeva riba. Čvrsto stoje na zemlji i čuvaju kraj. Veliki su, ljudskom rukom stvoreni, pa opet vraćeni zemlji. Više nisu ničiji.
Ne zna se kad je prebrisan trag njihova postanka. Stoje kao kositreni vojnici i čekaju.
Neki šumski ljudi vidjeli su, priča kaže, kako noću skidaju oklop i ljubuju sa djevojkama. Pokraj rijeke. I opet u zoru postaju tvrdi, od željeza.
Bića između zemlje i neba, krilima traže kišu na nebesima, ili pomiču Sunce kada treba. Njihova djeca žive među ljudima. 

***

CRNI RIŽOTO

Ima li jasnije slike o svijetu od crnog rižota negdje na obali, u luci, pred oluju? Bijela obična riža s crnim prahom, bez imalo sipe, kao obmana. Trajekti već čekaju, u brzini se jede, i pije kava i limunada, gledaju se oblaci i kapi kiše već padaju po glavi, koferima, po tijelu koje se u ljetnoj odori kreće pristaništem. I svo sivilo svijeta stane u to jelo, svi lažni komadići zlata i srebra na zubnom mesu, negdje u rudnicima padaju s nogu rudari dugih cesta, i žene kao Madone s djetetom povlače se u kuće do novih umiranja. Prah će prekriti svijet izvan mora, sve te luke i haringe koje se kotrljaju u brodu, na pučini, svi narkokarteli i svi bodibilderi, teška kategorija. Sipe s neba bacaju tamne sjene i sipe u moru gusto crnilo da ne vidi se bijeda čovjeka, usud iz pamtivijeka. Zrnca riže na poljima Azije kao riječi se pretaču u priču o ljubavi i smrti, o oceanskim pljuskovima koji stigli su do našeg kontinenta. Da ga potope i rastoče. 

***

PISMO S LEVANTA

Na obali sam Halfeta, mjesta i jezera na istočnoj obali rijeke Eufrat. Jutros sam stajala na krovu potopljene kuće i gledala gola brda, i nebo iznad po kojem se vješaju žrtvenici iz davnih nalazišta i stupovi s ornamentima. Ispred mene je veliki patlidžan, i namazi jutra, po krhkom mostu koji visi, mladenci hodaju, vježba pred vjenčanje. Ljubičasta haljina. Kao iz Kristova doba, na toj pustinji uz Siriju, sa cvjetovima pamuka koji se bijele u dolini, znak života ispod skrivenih utvrda, i uz masline koje nose plod praživotnog soka. I ovdje, na razmeđi svjetova, iznad potopljenog grada, vidim samo kamen koji se uvlači u moje meso, šaljem ti sliku civilizacije kad je još bila mlada. I kao trgovkinja mirodijama, i kao slijepa putnica na velikom brodu, i kao ropkinja koja se sjeća galija i prapočetka, donosim sliku tog ružinog grma, crna ruža na ovom dijelu svijeta, cvjeta. I miriše po zaboravu, i po novom životu o kojem i ti iz svog kuta palube pišeš i snatriš, ovog jutra. 

***

MIRIS RUŽE

Branka i ja šetamo praznim delničkim ulicama prije promocije.
Sparno je kasno popodne. Ne prolaze ni automobili. Nema ni djece.
Hodamo u svim smjerovima oko knjižnice, i pričamo o knjizi likovnih kritika, poeziji, o mladosti roditelja, životu. Odjednom, u sporednoj uličici, uz dvorište u kojem visi rublje na dugom užetu, osjetimo obje u istri tren snažan miris.
Miris tmast, opor, težak, limunast, i s još sto nota u sebi. Ugledamo i visok grm ruže. Tamnocrvene. Kao da prelijevaju se na bijeli veš, koji mirno stoji rastegnut na trapezu predvečerja. Udišemo, stojimo kraj ograde.
Miris stvara slike. Grad je odjednom pun, kao kakav dvor, prolaze i kočije s vijencima, ivančice, dolazi povorka za solsticijske krijesove. A mi polako put knjižnice.
Mislimo o Proustu, udišemo. Branka se sjeća ruža iz djetinjstva. I ja se sjećam tog snažnog mirisa nekad, kad su cvjetovi rasli pod nekim drugačijim suncem i nebom. Bez tornada i Sahare. Ili možda samo umišljam. Možda je taj limunasto-barokni odsjaj tek slučajan, isti i nekad i sada. Ili su samo puste ulice pojačale njegovu žestinu, pa bi u sobi s tim ružama moglo se zauvijek usnuti, kao u davnoj Kišovoj prozi o bašti i odrastanju… 

***

HALJINE ZA SVAKI DAN

Na vješalicama vise haljine za posebne prilike.
Za neka velika slavlja, događaje koji mijenjaju živote u trenu, haljine crne, srebrne, šljašteće. Blješte skrivene u utrobi ormara. Kao skriveno blago. Za neko sutra.
Odgađaju se odluke, i trenuci spajanja, mašta se o brodovima i lukama, u vrtu kopaju se rupe za zvijezde koje će pasti još ove noći.
Spustit će se nečujno poput krtica s neba. Dočekat ću ih u haljini koja sjaji, otvorenoj i vedroj, i na toj svečanosti bit ću princeza koja slavi baš svaki običan dan, kao da je zadnji, kao da se vrijeme prelomilo i sad kruži. Uhvatit ću ga mrežom za leptire i nježno spustiti na tlo. Da bude kao meko tkivo života, prhko kao krilo prašno, koje nestaje nakon svitanja, na krilu dobroćudnog zmaja. 

________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).
Objavila:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM,  2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski u izdanju Nove iz Bitole
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010. 
– Paralelni vrtovi; intervjui sa intelektualcima, Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011. 
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022. u izdanju Nove iz Bitole
-Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, poezija, Štajergraf, Zagreb, 2023.
– Čarobnica riječi- o Vesni Parun, Opus Gradna, Samobor, 2024
– Nova hrvatska poezija, osvrti i ogledi, Biakova, Zagreb, 2024.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. 
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
 – nagrada Orfej za sveukupnu književnu  izvedbu 2020. u Plovdivu (Bugarska)
– članica Slavenske akademije u Varni

Stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi Matice hrvatske, te u urednica poezije i strane književnosti u novinama za kulturu Vijenac. Suradnica brojnih časopisa, kao što su Nova Istra, Republika, Književna republika, Europski glasnik, Kolo, Tema, Polja, Mogućnosti itd
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Njemačkoj,Iranu, te u zemljama regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“ u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko tursku suradnju.

Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Glasovi arapskih žena, izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija iz Opatije.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, farsi, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u  „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

Članica HDP-a, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskog Pen centra.

KRATKA PRIČA VESNE SMITAL: ALIEN

proza

Kafa je bila gusta i mirišljava. Šoljicu je prinosio nosu, omirisao i vraćao na stol. Uvijek je bio slab na ovaj zemaljski napitak. Sa smiješkom se sjetio kako mu je kvario disciplinu i izazivao ovisnost. Nakon svakog spavanja, 3-4 sata sna su mu bila dovoljna, morao je popiti kafu dok se jednog dana nije naljutio i odlučio da prestane s tom navikom. 50 dana se budio, kuhao kafu, mirisao je, ali je nije popio. 51. dan nije je ni skuhao niti pomislio da je popije. Godinama nije pio kafu, ali sad, sam u sobi hotela u New Yorku, znao je da će ovu kafu popiti. Osjećao je da se bliži kraj njegovog života na ovoj čudnoj planeti, među njenim čudnim stanovnicima.
Došao je kao dječak. Radovao se školskoj ekskurziji, rekli su da idu na planetu Zemlju. Bio je uzbuđen kad su sletjeli na neki veliki zeleni tepih, okružen čudnim velikim biljkama. Drveće, rekli su, šuma. A kasnije je saznao da se taj kraj zove Gorski kotar. S jezom se prisjećao kiše, strašne, vjetra, jakog zvuka i prelijepih svjetlećih linija koje su parale nebo. Na njegovoj planeti nebo je uvijek bilo mirno. Munje su ga odvele duboko u šumu, trčao je za njima i pokušao da ih uhvati. Vrištao je od sreće, trčao, bio je sretan, slobodan. Otišao je kilometrima daleko, a kad se vratio njegovog broda više nije bilo. Otišli su…
Ostao je sam među ljudima, imao je zemaljske roditelje koji su ga voljeli, prilagodio se, ali je više volio munje od ljudi. Gorko se nasmijao: „One su mi pokazale put. Ostavio sam struju ovim čudnim stanovnicima, to je moj poklon čovječanstvu. Možda će me pamtiti po tome.” Uzdahnuo je i osvrnuo se po skromnoj hotelskoj sobi. Sa užitkom je srknuo kafu i popio je do kraja. Pažljivo je spustio šolju na stol, a potom uzeo kovertu iz lijevog džepa sakoa. U koverti je bila tajna njegovog porijekla i poruka za njegovu planetu. Ko zna, možda Zemljani nekad odlete u svemir. Kovertu je stavio u dno muzičke kutije. Položio ju je pored šoljice kafe. Ruke je smirio u krilu i spokojno gledao kroz prozor. Daleke zvijezde svjetlucale su na nebu.

___________________________________________

VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine. Živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan.
Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela.
Njena priča “Krompiruša” prvonagrađena je na konkursu Sloboda narodu.

MIKROPRIČA BOJANA BRUKNERA: BALKAN

proza

Očekivao je više. Uostalom, bio je to jedini skelet mamuta pronađen u ovom delu Balkana. Na drugim mestima u svetu nisu bili toliko retki. Na drugim mestima na svetu delovali su impresivnije. Ovaj ispred njega, na prvi pogled, delovao je kao gomila neobičnog šuta.

Krenuo je polako da obilazi eksponat i počeo da pronalazi neke znakove raspoznavanja. Blago uzdignute kljove. Grubo rastavljeni udovi. Čitav skelet, nekako nejasan i deformisan, kao da je ležao bačen i odbačen. Nimalo nalik onim primercima koji stoje uspravni, s pažnjom sastavljeni i s ponosom izloženi tako da zadive sve posetioce, koji onda šapuću međusobom: „Zamisli samo da ga sretneš.“

Ovo je bilo drugačije. Bez glačanja i šminke. Bez posebnog osvetljenja. Bez ilustracija. Ovde se nije reprodukovalo živo biće, već njegov trenutak smrti, i to onakakav kakav je bio – krajnje surov. Ženka mamuta zarobljena u blatu iz kog pokušava uzaludno da se izvuče. Lomi svoje udove kopajući besomučno po dubokom mulju. Umire od gladi, ili žeđi, ili oba. Zamisli samo da je sretneš.

Skeletu je prišao desetogodišnji dečak. Zbunjen prizorom, kopao je nos.

„Ajmo dalje“, šapnuo mu je otac. „To su samo kosti.“

Bio je u pravu. Ima ih milion ovakvih sličnih. U ovom delu Balkana.

_____________________________________________

BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. 2010. godine izdao je roman “Hašiš klub”. Danas piše pesme i kratke priče.

KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: NOVOGODIŠNJA RASVETA

proza

Susedno selo za nama gutao je mrak. S obe strane neosvetljenog puta razvlačile su se dve beskrajne obale sazdane od njiva. Put je vodio do velike raskrsnice koju su činila četiri izukrštana puta i isto toliko semafora. U daljini su poigravala mala okrugla zagasito narandžasta svetla, kao žiške cigareta opasnih zaverenika u potpunom mraku neke šume. Radio je bio ugašen. Čiča je govorio o švercerskim dogodovštinama tokom devedesetih godina naših prvih komšija, s takvom preciznošću kao da su deo njegovog ličnog iskustva. Njegovi saputnici su se slatko smejali domaštavajući neispričane detalje u glavama. Posle semafora Zet je zalomio levo. Pa ovo ne radi, naglasio je očiglednost odsustva svetla na raskrsnici. Na to se Bliznakinja nadovezala kratkim  izveštajem, takođe esencijalno očiglednim: Crkla sijalica. Onda je Čiča upitao, kao da se podruguje, a zapravo mislim da je bio perfidno ljubomoran: Šta, kod tebe u selu sve rade? Zet je odgovorio da rade. Beli porodični reno karavan klizio je prema našem selu probijajući se kroz mrak, prema svetlosti prvih kuća. A što ih samo ne zamene, nastavljao je ljubopitljivo Zet. Batica je mirno izjavio Pa ne ide to baš tako, da bi tu rečenicu poklopio sledećom Nema ko to da uradi. Zatim se Čiča uključio rekavši Kod nas prvo mora da se raspiše tender. Bliznakinja je, smatrajući da će odneti blagu prevagu u tekućem rivalstvu svog i muževljevog sela rekla Barem imamo okačenu novogodišnju rasvetu. Batica joj se pridružio u nonšalantnom, gotovo trijumfalnom slaganju činjenica istakavši Da, to visi skoro cele godine. Želeći da nadogradi tu izjavu detaljima, Bliznakinja je rekla Novogodišnja rasveta kod nas stoji od oktobra do kraja avgusta. Praktično cele godine, dodao je Zet. Nastavio je Znači, kod vas Nova godina kad dođe, onda je došla. Batica je želeo da stavi višnju na vrh torte rekavši Da, mi stalno slavimo. Već smo poodavno prešli čelični mostić preko isušenog kanala iza kog je bila tabla sa imenom Naše Selo, ostavljući za sobom pašnjak, mali dućan, kafane s obe strane puta, veliku prodavnicu i lovački dom. Svetlost koju je proizvodilo selo je već neko vreme bila ravnopravan putnik u vozilu. Sa naše desne strane bilo je obdanište, koje je istovremeno bilo i kafana, ispred kog (ili koje) su sedeli suseljani, ispijajući savršeno rashlađeno pivo sa crvenom etiketom, verovatno, kao po običaju, raspredajući o važnim i manje važnim globalnim i lokalnim pitanjima. Prolazili smo pored crkve kada je Čiča počeo sa svojim izlaganjem rekavši donekle u vaspitno-obrazovnom tonalitetu Deco, šta vam je, pa Nova godina ne postoji. Zaintrigiran, kao da su me probudili polivši me bokalom mrzle vode upitao sam Kako to misliš? Čiča je dobro znao da sam se upecao; upao sam u nepogrešivost njegove demagoške zamke – znao je da ima stopostotnu šansu za još jedan svoj monolog, taman da ispuni vreme dok ne stignemo kući. Znaš kako, nove godine ne postoje, one se samo recikliraju. Oćutao je nekoliko sekundi kako bi se uverio da smo se svi pretvorili u jedno golemo uvo. U međuvremenu, Zet je ponovo zalomio levo na raskrsnici. Vidi, sve godine se samo recikliraju, prepakuju, ulepšavaju i šalju nekom drugom. Na primer, ovi siroti što sada ratuju zapravo žive našu devedeset i drugu, samo u njihovoj varijatni, razumeš, recikliranu. Kao što smo mi devedesetih živeli šezdesete ili sedamdesete godine nekih nerazvijenih zemalja. Ja sam rekao da to zapravo ima smisla, istinski promišljajući njegovu teoriju na dubljem, filozofskom, egzistencijalističkom nivou. Čiča je nastavio vrlo samouvereno. I sad živimo nečiju recikliranu godinu, modifikovanu da nam deluje kao nova, u stvari je nju neko već živeo, samo malo drugačiju. Ako budemo imali sreće, dobićemo jednom neku novu godinu ovih što su ispred nas u svemu, onako uredno prepakovanu. Beli porodični automobil se već ukotvio tik iza kapije. Vrata su počela da se otvaraju, a putnici da napuštaju automobil. Čiča je samo želeo da poentira i završi svoj monolog zaključujući Čak i u najboljem slučaju, i da postoje dva Deda Mraza, ima osam milijardi ljudi na planeti, nema šanse da bi uspeli svakome da donesu Novu godinu, zato imamo ove reciklirane.

_________________________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.
 
 

književna premijera: ROMAN MARINE KUVEŽDIĆ “KAD PLAVI DUNAV”, Sandorf, Zagreb, 12/2024; ulomak

proza

Dok je sjedila u ugašenom autu držeći jednu ruku na volanu, Vesna je razmišljala o tome koliko je uzimala stvari zdravo za gotovo. Te jednostavne stvari poput vožnje autom.

Toliko ju je živcirala gužva u prometu, drugi vozači, skliske ceste, lokve. Sve ju je uzrujavalo.

Pogledala se u retrovizor. Blijedo lice. I ta njezina tanka kosa. Nikada je nije dovoljno cijenila. Čak je svima govorila da je mrzi. Krenula je u teretanu da bi tijelo dotjerala u red, ali sada joj se činilo da to njezino tijelo i nije bilo u tako lošem stanju. Do tada.

Zazvonio je mobitel i ona se trgnula. Zvao ju je Pero, ali ona nije mogla razgovarati o tome, ne u tom trenutku.

Uporno je zvonio, kao i inače. Kreten. Pomislila je. Koliko mu je samo puta rekla: ako se nije javila nakon prva dva-tri zvona, očito se neće ni javiti. Ali on je uporno zvonio i zvonio… Kako može stalno ponavljati iste greške. Sluša li je uopće, ikada?

Ugasila je zvuk. Obuzela ju je ljutnja i zbog toga je konačno zaplakala. Bijesno je udarila objema rukama nekoliko puta po volanu. Nije bilo pošteno i nikako to nije mogla prihvatiti.

Njega nije bilo briga, nikoga od njih nije bilo briga. Mogla je naprosto nestati.

Ali nju je bilo briga!

Kada se ponovno pogledala u retrovizor, osjetila se još jadnije. Nemoćno. Svaki put kada bi pomislila da počinje upravljati vlastitim životom svemir bi je opet tresnuo posred lica.

Nije li sada zaslužila nekoliko desetljeća da se posveti sebi, uživa? Nije li zaslužila dostojanstveno ostarjeti? Zaista je planirala to odraditi dostojanstveno, bez botoksa, plastične kirurgije i puno kukanja.

– Ne, ne i ne! – odmahivala je glavom kao da pokušava od sebe otjerati te misli.

Uzela je mobitel, otvorila mail i počela pisati novi, brišući svako malo suze koje su joj se i dalje slijevale niz lice. Ipak, dok je tako tipkala, disanje joj se počelo smirivati, a suze se prorijedile. Kada je naposljetku odložila mobitel na suvozačko sjedalo, bila je napokon sposobna popraviti šminku i krenuti kući.

Čak je nazvala Peru i rekla mu da otvori bocu vina ako djeca nisu doma. Zanemarila je njegove opaske o njezinim promjenama raspoloženja i nesuvislom ponašanju. Pero je u tom trenutku bio toliko sićušan da su se njegove primjedbe jedva čule.

Kada je stigla u stan, nasmijala mu se, poljubila ga i primila čašu u ruku. A zatim ga je dobro pogledala. Bio je prestrašen. Iščekivao je. Izgledao je i kao da mu je poprilično stalo. I bilo joj je žao što je u autu pomislila da je kreten. Zaslužio je znati. A nije znala kako da mu kaže. I zato je naprosto izgovorila sve što je imala reći, koliko god joj se takav način činio banalnim. – Našli su nešto na sistematskom. Na grudima…

– Pa ne mora biti… Pa imala si cistu…

– Ne, ne, ovo je drugo, cista je i dalje tamo.

– Pa možda je i to…

– Već sam punktirala, čekam rezultate, ali znam da je rak.

– Kako možeš znati dok nisi dobila nalaze, jesi li ti normalna? – Pero je počeo vikati, kao što je i običavao činiti u nervozi, no ovaj put mu je gestom ruke pokazala da zašuti.

– Znam.

Pero je stisnuo usta kao da se suzdržava od psovke, a lice mu je pocrvenjelo od bijesa. Sjeo je na kauč i duboko udahnuo. Ta gesta ga je ponovno učinila bliskim. Da, znala je da ni njemu nije lako. Ovakav život kakav su trenutno imali vjerojatno nije ono o čemu je sanjao.

U tom trenutku, baš kada se učinilo da će joj nešto reći, nešto nježnije nego što je običavao posljednjih nekoliko godina, u stan su uletjeli Renata i Luka glasno se svađajući.

– Ti nisi normalna! Svi znaju da je taj mali najobičniji šupak! – urlao je Luka.

– Začepi, idiote!

– Ej, ej! – Pero je ustao i pokušao ih utišati. Na njemu se vidjelo da, baš kao i Vesna, u tom trenutku nije imao ni zrnca energije za njihove svađe.

Vesna ih je apatično promatrala. Htjela je samo da se maknu, da odu. I učinilo joj se čudnim, iako to nije bilo prvi put, da je toliko iritiraju vlastita djeca i njihovi problemi. Poželjela im je reći da riješe to sami, no suzdržala se.

– Ma, glupačo glupa, pa onu curu prije tebe je prebio! I to dobro znaš! – kada je Luka to izgovorio, na tren su ipak svi umuknuli, pa i Renata koja kao da je ošamućeno prebirala po mozgu grozničavo smišljajući odgovor.

Sjela je na stolac i rasplakala se. Vesna je poznavala taj plač. Dobro je poznavala svoju kćer. Od malena je imala običaj tako zaplakati kada bi se osjetila stjeranom u kut. Svrha takvog plača, doduše, nikada nije bila posve benigna. Postavljala se tako na zadnje noge i pokušavala izmanipulirati protivnika kako bi je pustio na miru.

– Čekaj, šta!? – upitao je Pero kao da nije dobro čuo.

– Njen Marko, obožavani. Svi me pitaju kako mogu pustit sestru da bude s njim! Pa prebio je curu s kojom je prije bio, mala je hodala u masnicama po gradu mjesec dana.

– To nikad nisu dokazali! – viknula je Renata, lica crvenog od suza.

– Pa zato što ga nije tužila, kokoško jedna, jer je bila glupa kao i ti!

– Čekaj malo, o ovome ćemo popričati kad se smirite – Vesna se ipak morala umiješati iako je osjećala da nikako za to nema snage. Pekla ju je savjest jer nije mogla u tom trenutku pratiti sve što joj sin govori.

– Neću ja o ničem razgovarati s vama, pogotovo ne o Marku! – Renata im je okrenula leđa i otrčala u svoju sobu uplakana, a Vesna ju je u tom trenutku poželjela pljusnuti posred lica. Sjela je za stol i zapalila cigaretu.

– Pričat ćemo još o tome Renata, da znaš! – Pero je povikao, no iz njezine je sobe već treštala tugaljiva Billie Eilish.

– Mama – Luka je sjeo na stolac nasuprot Vesni i zagledao joj se u oči kao da će joj reći nešto važno, a ona je počela pomalo gubiti živce.

– Luka, sutra ćemo pričati o tome, može?

– Al’ daj me slušaj…

– Ne mogu te sad slušati! – prekinula ga je grubo, nakon čega su je i on i Pero zabezeknuto pogledali.

– Ne možeš ti mene nikad slušati! – dreknuo je. Zaboljelo ju je. Bila je to istina. Luka je od malih nogu bio samostalan i dobar dečko, sportaš, bez nekih specifičnih problema.

Slušao je, učio, družio se s drugima i odrastao praktički po inerciji. Renata je u startu dobivala puno više pažnje, jer je tražila puno više.

– Ne mogu te sad slušati jer večeras o nečem razgovaram s tvojim tatom. Čula sam te i svakako ćemo o tome još razgovarati – rekla je mirnijim tonom, a Luka je ustao i uvrijeđeno otišao u svoju sobu.

Pero je sjeo i natočio si čašu vina. Doimao se uzrujanim.

Kao da je sve leglo na svoje mjesto u njegovoj glavi. Kao da je shvatio ozbiljnost situacije.

– Kad ćeš dobiti nalaz? – upitao je tiho.

– Idući petak. Pred vikend – nasmijala se, no oboje su nastavili sjediti u tišini i ispijati svako svoju čašu vina.

– Mislim da si zabrijala.

– Vidjet ćemo. Možemo li sada prestati pričati o tome? –prekinula ga je iako je znala da je to nesuvislo. Namjeravala je s njim razgovarati o svemu i zato je ušutkala djecu, a sada joj je i on smetao iako je samo bio zabrinut.

– Ali, Vesna, ne možemo. Ne možemo prestati pričati o tome jer imamo obitelj. Imamo obaveze. Sve što se dogodi utjecat će dalje na nas, na ovu obitelj. Razumiješ? Moramo pričati o tome, odmah i sada.

Zagledala se u nokte i s jednog počela trgati trajni lak koji je već trebalo obnoviti. S Damirom je bilo puno lakše razgovarati. On je razumio. Mogla je s njim biti i u tišini. Jednostavno, Damirov senzibilitet je bio drugačiji i on je bolje razumio njezine potrebe. Uzdahnula je. Odlučila je zadovoljiti Peru kako bi mogla ostati sama i ponovno Damiru napisati mail.

Zbog te se pomisli odjednom osmjehnula.

– Shvaćam ja da je tebi to sve skupa naporno, ali moramo razmisliti o svim opcijama. Ako je stvarno rak, šta onda, jel se može operirati, koliko je to veliko?

– Jedan centimetar, ali to nema veze. Dobit ću nalaz u petak pa ćemo pričati dalje. Kako da sad pričam o tome kad ni ja ne znam koje su opcije?

Nakon toga su neko kratko vrijeme sjedili zajedno u tišini i pili, a zatim je on ustao od stola i otišao u dnevni boravak.

Laknulo joj je. Jedva je dočekala da ostane sama kako bi provjerila mail, prisjetila se nekih ugodnih trenutaka i zaboravila na danas i na ovdje.

___________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja i zbornika (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Do sada je objavila dvije knjige u izdanju Sandorfa, zbirku kratkih priča pod naslovom Put koji je odabrala 2022. godine, a roman Kad plavi Dunav 2024. godine.

KRATKA PRIČA NEVE LUČKE ZVER: SKITNICA

proza

Kad smo se vratili iz šetnje, djevojka i ja zadržali smo se u sušionici s izgovorom da moramo složiti opranu posteljinu. Budući da joj je majka bila u posjetu, kod kuće se nismo usudili biti pretjerano intimni. Moj stan je malen, zidovi tanki, a ona je konzervativna. No nije nam bilo suđeno uživati među plahtama jer nas je prekinuo vrisak. Dug, prodoran vrisak. Bože pomozi, pomislio sam, obuzet lošom slutnjom.

Ulazna vrata mog stana otvaraju se u dnevni boravak, gdje je stajala Aljina mama s rukama na bokovima. Odmah mi je laknulo, izgledala je još energičnije nego prije. Tada sam pod njezinom savijenom nogom ugledao lavor za ispiranje krpa kojima perem pod. Ispod njega je nešto divljalo.

„Evo ga“, rekla je, „Timon, donesi, molim te, vreće za smeće. One crne.“

Bez riječi sam je poslušao.

„Ulovila sam štakora.“

Zvučala je pobjedonosno i prijekorno, kao da sam ja kriv što je životinja zalutala baš k meni.

„Prvo sam se, naravno, uplašila. Refleks, zapravo, jer bio mi je preblizu, i uopće se nije bojao. Srećom, reagirala sam brže od njega. U rukama sam imala ovaj lavor, htjela sam prebrisati pod u kupaonici.“

To sam već ja učinio prije nekoliko dana, očito ne dovoljno temeljito.

„Bacila sam ga na njega prije nego je uspio pobjeći. A sad ovako. Ovdje ćeš namjestiti vrećicu, pazi da se dobro zalijepi za lavor. Ja ću ga s ove strane podići da može ući unutra. Vrećicu ćeš dobro zavezati, najbolje da je stavimo još u jednu i u kutiju, da sigurno ne može van. Onda ćeš ga odnijeti dovoljno daleko,“ strogo me pogledala, „ali ni nakon toga najvjerojatnije neće biti mir. Znate da štakori žive u skupinama… Da ga ni slučajno nisi pustio! To je pametna gamad, može pronaći put natrag. Ozbiljno mislim“, odgovorila je na moj sumnjičavi izraz lica.

Što mi je preostalo? Alja je jako vezana za svoju mamu, kod nje stvarno nisam želio dobivati crne točke. Uspješno smo obavili stvar, nesretnog štakora nisam stigao ni vidjeti. Ubrzo sam se našao s kutijom pred vratima. Teško vam mogu opisati svoju unutarnju borbu na putu do parka. Jadnik je cijelo vrijeme cvilio, osjećao sam njegove očajne pokrete. Naravno da sam mu htio vratiti slobodu. Ali što ako bi se stvarno vratio? I što bih rekao šefici kad bi provjerila je li zadatak obavljen kako treba? Ne znam dobro lagati, prebrzo pocrvenim, moguće je da bih počeo i mucati. U nadi da će ga osloboditi netko drugi, ostavio sam ga kod klupe uz ribnjak. Znao sam da će se u dvije vrećice prije ili kasnije ugušiti.

Ne mogu sa sigurnošću reći da nisam osjetio izopačeno zadovoljstvo u toj okrutnosti. Svakako ga nisam osvijestio, ali osjećao sam navalu adrenalina, što mi na neki način uvijek prija. Bio sam u transu, bez sumnje ispunjen užasom – ali nema li u svakom užasu nečega slatkog? Čim sam se donekle sabrao, zapekla me savjest. Odavno znam da sam kukavica; tog sam dana otkrio da sam i bez srca.

Prije nego sam se vratio kući, dugo sam lutao po gradu. U međuvremenu se smračilo. Godila mi je vlažna jesenska noć. Djevojku i njenu mamu sam pozvao u kino, iako sam znao da ću morati pristati na gledanje neke obiteljske drame. Tako sam na dva sata izbjegao razgovor, što se nije pokazalo kao najbolja ideja. Vidio sam samo štakora, onakvog kakvog ga je slikala neumoljiva mašta. Štakora koji se diže na stražnje noge, oslanja na bočnu stranu kutije, traži izvor kisika. Zna da ga nema. Štakora koji progriza vrećice, ali ne može izaći iz kutije oblijepljene srebrnim selotejpom. Štakora koji doziva u pomoć; ljude koji se prave ludi i udaljavaju djecu. Štakora kojemu ponestaje snage, sve dok mu na oči ne padne tama gušća od one u kojoj je zarobljen.

Te je noći zbog mog prevrtanja kauč stalno škripao, dok mi Alja u polusnu nije promrmljala da se već jednom smirim. Zaspao sam tek pred jutro, maglovito se sjećam buke smetlara s ulice. Ubrzo nakon toga, probudila nas je njena mama koja više nije mogla podnijeti glad – kuhinja mi je u kutu dnevne sobe.

„Dobro jutro, golupčići,“ rekla je kad je primijetila da nije uspjela biti dovoljno tiha, „ispričavam se što sam vas probudila! Pa, već je vrijeme da ustanete.“

Prije nego što sam uspio popiti kavu, dva puta je zazvonilo na vratima. Sav zbunjen, otišao sam otvoriti. Na pragu je stajao susjed s gornjeg kata. Nisam ga dobro poznavao, ali oduvijek mi je bio simpatičan; jedan od onih ljudi koji u liftu uvijek veselo komentiraju nešto banalno, što mislim da nije loše, osim kad nisam raspoložen za šale. Tog jutra je prvi put izgledao potpuno utučeno.

„Dobar dan. Jeste li vidjeli nekog štakora? Kod kuće imam … hoću reći, imao sam dva … znate, nije lijepo uzeti samo jednog, postane vam agresivan ili umre od usamljenosti … Uglavnom, svaki dan sam ih puštao iz kaveza, samo tako, po stanu, da se malo razgibaju … tako su mi preporučili u trgovini … Ali jučer je jedan nestao! Nadao sam se da se zavukao u neki kut, postavljao sam mu poslastice da ga izmamim van, razumijete … Ali danas mu još uvijek nema ni traga ni glasa. Zato sam si rekao, raspitat ću se po susjedstvu, možda je našao neku rupicu i izmigoljio, ta skitnica…“

Ja sam bio u šoku, on je bio u suzama.

„S-s-slušajte, uđite unutra, u-upravo smo skuhali k-k-kavu. Da se ma-malo okrijepite. J-j-ja moram kratko izaći, o-o-o-odmah ću se vratiti.“

Povukao sam ga za ruku, dao je da ga vodim. Prepustio sam ga Alji, koja je kao i uvijek ostala mirna. Dok sam trčao do parka, molio sam se da je kutija još uvijek tamo i da je on živ u njoj. U slučaju čuda, zarekao sam se, učlanit ću se u neko društvo protiv okrutnosti prema životinjama.

Kod klupe je zjapila praznina.

sa slovenskog prevela Marina Kuzmić Laszlo

– priča je originalno objavljena na stranicama portala LUD Literatura https://www.ludliteratura.si/prispevki/ –

__________________________________________________

NEVA LUČKA ZVER (Ljubljana, 1996.) diplomirala je filozofiju i političke znanosti na Sorbonni, magistrirala filozofiju i povijest umjetnosti na Sorbonni te filozofiju religije na Sveučilištu PSL (Paris Sciences et Lettres), pritom puno putujući; po Indiji, Rusiji, Brazilu, Kini, Kubi, Peruu, Maroku, Gruziji…
Nakladnička kuća Didakta izdala je 2015. godine njezinu prvu zbirku poezije Razzežnosti (Dimenzije).
Objavljivala je u Poetikonu, Monstrumi, Adeptu, portalima LUD Literatura, Vrabec Anarhist i drugdje.

KRATKA PRIČA GORANA DAKIĆA: BORAČKI (iz zbirke “IZVLAČENJE DRAČE”, Imprimatur, 2024.)

proza

Ja da glasam za njega? Ja? Ja da glasam za njega, a on mi ni borački nije mogo riješit. Znaš li ti kolko ja to ganjam? Znaš da ne kažem šta. Nema kom se nisam molio. Neće niko. Kažu svi: čekaj da prebroje, vidiš da je vuna. Šta je meni do njiovog brojanja, men oč ispadoše kolko me glava boli od proljetos.

Čuj od čeg? Nek ti ne znaš od čeg. Svi u selu znaju, a ti se jedini… Ub me ovaj geler što ga ne smiju dirat. Reko je meni doktor odma čim me ranlo da će bit problem kasnije. A nije me nikad ni zasvrbilo do ovo jesenas, čuješ. Ko da mi kum udara unutra onim čekićom od tri kile. Danju i nekako, a noćom ne možem obrve podić.

Ne bi glaso kad bi noćas crko. Nek glasa ko ima za šta. Kale će, evo, glasat za gajbu pive, samo ako mu neko ponudi. Joj, to ti je nikaki čovjek. Jel, Kale, bil ti glaso za koga ti ja kažem ako bi sade otišli uzet dolje kod Dragce gajbu pive? Bi, jelde da bi? Ne mora puna gajba, samo da imaš… To ti je taki obraz. Na njivu da ga baciš ne bi mogo tudan sijat pet godina najmanje.

Pričo mi Slavkan poštar nekidan doktor gore neđe pod Manjačom šio jednoga. Palo mu drvo u šumi, polomilo ga svoga. I kaže zaboravio onu gazu i makaze kad je zašio. Kako ćeš makaze ostavit u čovjeku? Braco i ja kad završimo krmokolj prebrojimo jesu l svi noževi na mjestu, a ovaj ne gleda đe su mu makaze. Sve to oni što su završli preko Vrbasa. To pored škole nije prošlo, čuješ.

Imo sam borački 150 na godišnjem i oću sade da pređem na mjesečni. Dobio sam 148 maraka mjesečno za četrdeset i devet mjeseci u zoni borbenih dejstava! De ti meni, kažem ja onoj dolje u kecu, de ti meni reci kako sade to? Recte vi meni ko je svih ovih godina kako je krenuo ovaj borački primo 11 mjeseci godišnje ovaj moj mjesečni? To ti men reci? Kaže: Nemam ja s tim ništa. A što sjediš onda tu i griješ guscu? Tako ja njoj, čuješ. Vi ste, kaže, vulgarni, ja ću zvat obezbjeđenje. Zovi ti i ministra i glavnoga! Ne prezam se ni od koga. Evo moje šta je, a ti zovi!
I sad ja da mu dadnem glas tom što je ukro moj mjesečni? Jesam ja pogorio? Nek sam i vakav i nakav, al nisam budala. On stavi u džep i moje i tvoje, a nama da ne lajem sad ovdje pred ljudima šta dadne. Pogan je to. Da je šta valjo neb mene gonio da ga zaokružim. Kako vazda može nešto iskat? Ja pet dana drva radim, ne izlazim iz šume, da ne moram tražit da mi se doćera. Braco i ja, evo, peti dan kod kotla, a Kale bi tražio da mu uspemo dvije litre pored nolikih šljiva. Tako i ovaj.

Ganjam sve te papire da završim to. Treba izvadit četres papira. Ne smiju bit stariji od šest mjeseci. Tako mi rekla ona dolje u kecu. Kaže: Skupite to sve i doneste ovdje da ja il kolegica to ovjerimo. To rođena sestra ne bi tako rekla. Samo mane onim prstom i sljedeći. A ti put za uši i gledaj i đe ćeš i kako ćeš. Ko ih uči da tako pričaju s ljudma? Nisam ja njoj došo tikve prodavat, pa da tako meni. Kakva škola, pusti školu! Vidio sam ja njenu školu kad zine. Više ono Peđino tele u voću ima škole.

Ranjavan sam ja, čuješ, kad su ušli u Krupu 28. oktobra, čitav bataljon istjeralo iz kasarne. Prvog novembra ja ranjen, trećeg komandant moj, poslije pogino pukovnik, možda je bio i general, ne znam. I za sedam dana mene vrate ponovo. Ranjen sam ja… Pokazaću ti, imam papire. Ušo geler ispod lijevog oka i tu osto. Evo, ovdje, vidiš. Ima još ožiljak. Ja imam komad njiovoga gvožđa pod okom, a ono mene goni da vadim papiretne da mi dadnu sto četrdeset i osam maraka mjesečno!

Reko mi doktor i Jasminka mi rekla da se čuvam nekog udarca odozgo. Četrdeset i devet mjeseci u zoni borbenih dejstva, čuješ! Četri mjeseca sam bio bez smjene. Ležo na onom kartonu dan i noć. Ako nisam pola kičme ostavio na onim položajma. I onda ona meni u kecu kaže: Ko te gonio? Ko me gonio? A ja ti sačuvo radno mjesto da ti gusci može bit toplo. Kaže ona: Zvaću obezbjeđenje! Zovi i ministra i glavnoga odma, bolje da ovdje poginem u ovoj sobi nego gore na njivi!

A što neb prešo na mjesečni? Svi su prešli. I Kale bi prešo da se bar očešo o pušku. Dok sam ja gledo da me na prosiju, on je sklanjo pare na kartama dolje na avtubuskoj. Moram preć, čuješ, na mjesečni, lakše tako, a i može se uzet neki dinar. Vidiš da je sve otišlo u. Ja danas uspem pedeset maraka, odem dva puta do pijace i nazad i treći dan moram opet sipat. Ne mereš nasut da ostane. Ako ja ne uzmem njima, oće oni meni.

Sve ću ti ja dokumentovat. Možeš ti to i izuzet ako treba. Moram, čuješ, nalaze nove obnavljat, tako mi rekli dolje u kecu. A što bi obnavljo, de mi reci? Trebam dat nekome u kasu petsto maraka, eto zašto bi obnavljo. Jesam u pravu? A od moga ništa. Pitam ja nji dolje: Što mi ne dadnete to, božiji čovječe? A oni samo mašu. Imam fotokopiju, pa ću ti i to dat, samo da ovjerim u opštini. Nego dat sto Regodi, dat sto Papiću, dat sto Ivanki, dat sto ovom što mi je kičmu operiso. To je četri stoje. Još moje hodanje. A meni ništa. Brav više dobije.

Braco išo glasat. Ja mu govorio da je budala. Nama je isto ko dobije. U ponedljak opet u kuruzanu, u utorak u šumu, u srijedu na njivu. Da neko pomogne za borački, pa i da se privatim. Ja bi, kad bi to ikako moglo, najbolje glaso sam za sebe. Sebi ja najviše valjam. Niko mi ne valja više. Neka ti, Kale, valjaš svima, zato ti i ćeraju iz kuće meni u avliju. Što da i ne valjam? Nema njih koji mogu ovako ko ja potegnut. Samo meni nema to ko da prizna. Oće braco, ne kažem, on oće, a šta imamo i ja i on otoga?

Išo ja ima jedno dvije godne dolje kod onog što ima kliniku blizu kružnoga toka da mi pogleda koljeno. Oči ispadaju kako boli. Mazo i rakijom i nekim kremama što ostale iza pokojnog ćaće za reumu, on je to donosio iz Njemačke kad je mater pokočilo da je maže i ništa. Odem kod toga dolje, zaboravio sam kako mu ime, ima na papirma gore u kući, sve sam ja to složio na onu policu kod televizora i kaže on meni: Ako ćeš odma, to ti je dvije stoje, ako nemaš, čuješ, onda dođi zadnjoga petka u mjesecu. Eto ti šta se i radi. I kaže zaboravio makaze čovjeku u stomaku! Kako nije zaboravio kovertu, dabogda on bolji bio?

Kaže braco prekuče da se ja manem toga. Koje? Jesam za to ja gaće na štapu noso četrdeset i devet mjeseci u zoni borbenih dejstava? Ne dam! Ja ću ih polit i zapalit i pojest ako treba, al ne dam. Što bi on uzo još i to moga jada? Malo mu, je li, pa mu još i to fali. Podaj ti njemu tvoje ako teb tvoje ne treba, a moje ostavi meni. Nisam ja uzo ni tvoje ni njegovo, prođte se vi mene i moga posla. Možda i na Peđu pređe ako ja odem na lopatu prije vremena. Čuješ? To da im kažeš. Nemoj njega da mi zakinu ko mene. Ti si mi za to odgovoran. Čuješ?

*

“Vođen umjetničkom idejom Josipa Pejakovića da riječ dâ ućutkanima i prećutanima, kao i velikom Andrićevom mudrošću da je najbolje pustiti čovjeka da priča slobodno, Goran Dakić u svojoj novoj knjizi pod naslovom Izvlačenje drače pomno sluša i umjetnički uobličava priče običnih ljudi, radnika i seljaka banjalučko-potkozarske regije. Knjiga je napisana kao „krajiški azbučnik”, to jest kao svojevrsni pojmovnik u kojem su, specifičnim jezikom, ispričane priče o životu ljudi iz ovih krajeva.” – Saša Šmulja

“Govor junaka u „Izvlačenju dračeˮ neodoljivo je jednostavan i prijemčiv – to je svakodnevni razgovorni jezik zasićen brojnim poštapalicama, uzrečicama, sitnim i krupnim psovkama, neartikulisanim spojevima vokala koje bi bilo beskrajno teško prevesti u okvire bilo kog drugog diskursa – ono što Dakićevim likovima daje čar i autentičnost, između ostalog ostaje upravo u tim progutanim i preskočenim glasovima, slogovima, ponekad i cijelim riječima – mnogo je toga što se treba reći, a malo je vremena.” – Nina Govedar

_______________________________________

GORAN DAKIĆ rođen je 23. avgusta 1984. u Travniku. Djetinjstvo je proveo u slavonskom selu Dalj, na Dunavu. Diplomirao je na Odsjeku za srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.
Objavio je romane “Dalj” i “Petodinarke”, zbirku anegdota “Mrlje na šanku”, kao i knjige “Dodatak jelima” i “Izvlačenje drače”. Dobitnik je “Čučkove knjige” i “Slova Podgrmeča”. Radi kao novinar.

RUKOPISNI ROMAN GLORIJE LUJANOVIĆ “LJUDI – MALOGRAĐANSKI ROMAN”, ulomak

proza

Obiteljska saga zvana odbijanje sakramentalnog braka obitelji Ivanković nastavljala se nesmiljenom brzinom. Danima se samo o tome govorilo i s pravom se govorilo. Ta njena luda kćer, ta bijednica joj je priuštila sramotu, kakva se, valjda, ne pamti u našim obiteljsko-prijateljskim krugovima, i neka je. Nije ona blazirana gospođa sa svojom facom lisičarke, pa tek s onom frizurom, one dvije dlake na glavi koje je imala (trebali ste je vidjeli na plaži, tek kad bi bila mokre kose, vidjelo se koliko je zapravo to ružna i ogavna žena u svakom pogledu), ni zaslužila ništa bolje. Meni je drago da joj se sada svi rugaju i svi je tračaju. Još mi je draže što joj i moja majka pruža podršku i utjehu u ovim turobnim danima. Nadam se da to ne radi iz ljudskih, da ne kažem, katoličkih pobuda, to bi tek bilo strašno. Ne može se biti rame za plakanje ženi koja ima jednu takvu kćer. Njena je kći, ta ocvala hokaido tikva, prouzročila jednu golemu obiteljsku i društvenu nevolju i neka sada izvole, svi do jednog iz te kuće, snositi odgovornost za te kriminalne postupke. Osim toga, ono što me jako raduje, i da gospođa Ivanković neće, po dobrom običaju kada udaješ kćer ili ženiš sina, uraditi one porculanske zube. Nastavit će hodati naokolo s onom stravičnom protezom kojoj zaista, u svakom smislu, pristaje. Kad se samo sjetim njenih planova i priča o tim porculanskim zubima, o osmijehu koji će joj nakon šest desetljeća života biti vraćen, o osmijehu koji bi je, kako je sama govorila, trebao vratiti u dane djetinjstva, kad je valjda bila beba lisica, jako me raduje da od toga nema ništa. Nema sakramentalnog braka, nema porculanskih zubiju, ali najviše od svega: nema ni asfaltiranja dvorišta obiteljske kuće. Ostat će u onoj travi za koju je oduvijek lagala da je wimbledonska (znamo svi da nije, potvrđuješ joj iz pristojnosti, ne želiš je uvrijediti), i uvijek će, ali uvijek hodati blatnjavih cipela. Uostalom, riječ o ženi koja nikad ne skida naljepnicu s cipela. Kad digne nogu, vidiš bijeli kvadratić na kojem piše veličina i cijena. Žene koje to ne rade, koje zaborave skinuti tu etiketu, u meni izazivaju posve opravdanu sablazan i bude neke užasne osjećaje za koje nisam znala da ih čovjek, da ne kažem jedna žena, poput mene uopće može imati.  Pritom, svadbe kakva se najavljivala, svadbe o kojoj se nadugo i naširoko pričalo, gdje bi god i među kakvo bi god čovjek društvo kročio, neće biti. Sva se ta pompa kojom nas je maltretirala misleći da nam je zanimljivo, zabavno i uopće korisno znati, raspala kao prekuhana arborio riža. Cijela ta obitelj mi je oduvijek išla na živce. Ne mogu reći da se radujem jadu u kojem se nalaze, ali da su ga zaslužili jesu: hvala Bogu pa je tako brzo reagirao i zaustavio gospođu Ivanković, ali i ostale ukućane, u njihovom bolesnom i zlobnom naumu, da su tobože neka obitelj za primjer, da ne kažem – sveta obitelj. Odbijanjem njene kćeri da se vjenča u crkvi sada konačno, na slavu Božju, znamo s kakvim, zapravo, i koliko lošim ljudima imamo posla. Uostalom, uzalud njoj njeno pjevanje, njeno drečenje u crkvenom zboru, sva silna muka da se otpjeva Gospin plač na Veliki petak, pa te silne probe, ona nije zaslužila, ali ni po čemu, biti dio naše župne zajednice. Kad bismo mi imali boljeg i aktivnijeg župnika, jednu bistru i prominentnu ličnost, on bi je odavno udaljio i rekao da više ne dolazi u crkvu jer remeti, ne samo harmoniju, nego i red uspostavljen na našim zajedničkim vrijednostima. Njoj je za vrijeme svete mise uvijek bilo dosadno: i tko kaže drugačije, jednostavno laže. Da su je imalo pozorno pratili kao ja, a ja sam je gledala iz nedjelje u nedjelju, vidjelo se da svako malo zijeva. Razumijem da postoji jedan grozan dio ljudi koji zijeva na zornicama u vrijeme Adventa, ali zijevati na pučkoj misi u 11 sati. Pa to nema nigdje. Ona se uvijek ponašala kao žena koja jedva čeka da se misa završi. Uvijek bi lomila prste, prtljala po torbi, gledala naokolo vitraje glumatajući da razumije o kakvim se biblijskim prizorima radi, a ustvari je samo ubijala vrijeme. Naš župnik, ali ne samo naš, nego generalno govoreći, Vatikan bi se trebao pobrinuti za takve ljude. Njih bi trebalo odstraniti jer remete pozornost nas koji se pokorno i ponizno dolazimo predati Gospodinu. Da se mene pita, Vatikan bi naredio našoj Crkvi da se uvedu elektronski uređaji (sada je to barem dostupno) koji bi nam se stavili oko ruke i mjerili bi našu pažnju, koncentraciju i predanost Gospodinu. Nakon što uređaj zasvira da je tvoja predanost Gospodinu ispod 100 posto, crkveni bi redari došli po tebe i izveli te van. Tako bi se Crkva konačno riješila svih tih, moram reći, budaletina koji ne znaju što će sa sobom nedjeljom prijepodne pa bez veze zauzimaju mjesta u crkvenim klupama. I još nam prodaju maglu o svojoj vjerničkoj pobožnosti. To bi, sigurna sam, izazvalo pravu revoluciju, da ne kažem tektonske promjene, u samom Vatikanu i među svim kršćanima na ovom svijetu. Konačno bismo znali tko je pravi vjernik, a tko laže. Dosta je terora lažnih vjernika, meni je tog iskreno dosta.

***

Ta moja susjeda Katja nije imala djecu. Pitala sam je, naravno, prvom prilikom zašto ih nema, a ona mi je rekla da nije željela biti majka. Žene koje ne žele djecu i biraju sve drugo osim djece ne zaslužuju živjeti uopće. To bi trebalo biti jasno svakoj od njih. Ne znam zašto je tako teško to otvoreno reći. Svakoj koja nema djecu, a znam da ih nema, kažem da je ispala sebična gadura. To i jest. Ništa drugo. I ne zaslužuje živjeti. Nitko ne brani da se razvija karijera, ali vlastitim izborom i željom, nemati djecu, to je što se mene tiče jedan od smrtnih grijeha. I žalim da se to tako i ne tretira. Evo ja, ja na primjer nemam djecu, ali moji su razlozi skroz drugačiji. Ali da nisu takvi kakvi jesu, nećemo sada u detalje, neke stvari ipak čovjek treba ostaviti samo za sebe, imala bih djecu. Ne jedno dijete, nego njih na stotine. U vremenima ovakve krize, prije svega, moralne krize, odlučiti nemati djecu, samo je jedna u nizu pogrešnih odluka koje tolike žene diljem svijeta donose. I onda se pitamo zašto nam je sve ovakvo kakvo jest. Pa kako i neće biti, kako i ne bilo? Šanse za oporavak našeg društva sa svakim nerođenim djetetom su sve manje i manje. Kad malo bolje razmislim, dobro je što ona takva nije imala djecu. Sigurno bi ih odgojila da budu neuredna i prljava kao i ona. Kao da takva žena zna odgojiti dijete. Ta bi se djeca sigurno glasno smijala i govorila kroz stubište iza 19 sati. Kao i ona sama. Nikad ne zna da je stubište zajednički prostor i da se treba pristojno ponašati dok silazi stepenicama. A to znači proći tiho i u tišini. I ona i taj njen suprug su se uvijek nešto domunđavali, kao da je stubište njihova bračna postelja. Ako nije čistila kupaonicu, onda ni posteljinu nije redovito mijenjala. I da je rodila djecu, sigurno bi ih odmah ostavili na zaraznom odjelu. Ne može neuredna žena roditi zdravu i čistu djecu. Znamo svi da sve i jedna bolest kreću od prljavštine. A to njeno je i mentalna prljavština: odsustvo srama je bolest. Ona je trebala odavno poći nekom liječniku zbog svog ponašanja i načina života. Možda se mogla spasiti. Ovako će vjerojatno umrijeti među tim knjižurinama u smradu. Jedino je dobro što nije imala djecu, pa nema sada ni unuke. Zamišljam samo kakvi bi unuci bili. Neurednost se prenosi s koljena na koljeno. Ne može se čovjek tek tako tomu oduprijeti. Zaista, tko sve živi u mom stubištu, dobro sam ja sama ikako normalna. Sreća je njima svima pa sam jako pristojna i odgojena, ali ne samo to: blaga sam. Da je netko drugi na mom mjestu, davno bi joj pozvao sanitarnu inspekciju. Njen stan je potencijalno žarište neke zaraze. Epidemije tako krenu. Ovako biram radije šutjeti i u sebi zvocati. Trudim se sve to loše što znam o ljudima zaista zadržati za sebe i kad god mogu o nekome nešto pozitivno reći. Ne volim ljude koji nisu u stanju ni za jednog čovjeka lijepu riječ pronaći. To mi se zaista gadi. I kosi se s mojim temeljnim životnim postulatima.

***

Kad se pokaže jasan prijezir prema nekom zbog nekog prijestupa, a znamo svi koji su to mogući prijestupi, onda se i drugi ljudi dobro zapitaju, treba li im da nešto učine. I tako treba biti. Na koncu, znaju se neka nepisana pravila, nema se tu što kome posebno objašnjavati. Svima je jasno. Najgori su ovi koji odu negdje, pa kad se vrate, ovdje bi zavodili neki ‘novi’ red. Kao mi nemamo svoj red i raspored, kao da se ne zna što je to pristojno ponašanje i što se od koga očekuje.  Uostalom, zna se što je normalno ponašanje i ako se ne ponašaš normalno, pa nemoj se čuditi kada te se izolira. Neka se kazna mora platiti. Neke sankcije moraju postojati. Ne može se samo tako živjeti i očekivati da ćemo mi koji smo to prisiljeni gledati aplaudirati. Ne možemo, pobogu, zaista ne možemo. I mi smo ljudi od krvi i mesa i imamo pravo da nas netko i nešto vrijeđa.
Recimo, ta moja poznanica. Nakon trideset godina braka odlučila se razvesti. I nije bilo nekog posebnog razloga, nije ju muž čak ni varao, a ni ona njega. Doduše, to da ona njega vara bi bilo zaista strašno i to je za svaku osudu, ali ona se razvela, jer se, eto, jednog jutra probudila i shvatila da taj brak više nije to to i da među njima nema više ni zanosa ni ljubavi. Kao da je to bitno, kao da je to presudno. Neki koji su u braku zaista ne razumiju što brak jest. Ne morate se voljeti, važno je da djelujete kao da se volite. Uostalom, ako ga i nije više voljela, mogla je ostati i dalje s njime i ne voljeti ga. Umjesto te ljubavi, mogla je naći neki hobi, dodatni posao, nešto drugo raditi umjesto voljeti ga. Meni je odvratno: trideset godina braka baciti niz vjetar  jer si se jednog jutra probudila i shvatila da nema više zanosa. Nije mi jasna ta žena: čemu razvod? Nepotrebno maltretiranje tog čovjeka, on se sigurno pita gdje je pogriješio, a nije nigdje, sve joj je dao, znam jako dobro, pa ta dječica. Mogla je jednostavno nastaviti živjeti bez ljubavi. Kao da se ništa ne događa. Da je on nju tukao, prevario, da se tu išta konkretno dogodilo, da postoji neki pravi razlog, nego nema više ljubavi i zanosa. To kako žena može uništiti vlastitu obitelj ne može nijedan muškarac. Ona se ni o čemu nije trebala posebno brinuti: radila je, ali budimo realni, ta njena plaća, pa to nije bilo dovoljno ni za pokriti troškove hrane i režija. I ona s tom plaćom, bira razvod. Umjesto da ostane i uživa kad netko drugi sve plaća. Nekima zaista ne trebaju neprijatelji, svu štetu sami sebi nanesu. Moram reći da je ta žena glupača. Druge bi ubile za takvog muža, i to s pravom. Sad je nitko neće. Jedino joj ostaje da kao ona njena prijateljica s kojom se družila u osnovnoj školi ide tako, od ruke do ruke. A da mi je oduvijek bila sumnjiva, jest. Imala je u očima nešto, ne znam kako bih to nazvala, malo mi je i neugodno, ali jako kurvasto. Mislim da se jebe za pare po nekim motelima uz magistralne ceste. Eto, takva mi je. Sigurno je ustvari ona njega varala. Jadan njen muž. Jadna ta djeca. Nekim bi ženama trebalo zabraniti da budu majke. Nisu zaslužile biti majke. Mene da se pita, uvela bih komisiju za majčinstvo, pa da vidimo tko može biti dobra majka, a tko ne. Ne mogu djeca iz svačijih maternica samo tako izlaziti. Neki bi se red trebao znati. Ovo je najbolji primjer. I što sad, kamo će ona, kamo će ta djeca? Što će, uostalom, reći djeci? Da više ne voli njihovog tatu? Nema puno razloga za razvod, to bi svima trebala biti zadnja opcija, ali smrt ljubavi, definitivno nije. Voljela bih samo vidjeti tog sudca koji će to uvažiti. Ja ih, da sam sudac, ne bih pristala razvesti. Poslala bih ih na neku duhovnu obnovu, i jedno i drugo, nju posebno, pa neka malo preispitaju svoj odnos. Na šta bi ovaj svijet sličio kad bi se ljudi samo tako razvodili? Trebali bi se i znati neki mogući uzroci i povodi razvoda. I neka to bude na nekom papiru, masnim velikim slovima zalijepljeno. Pa ako tvoj razlog nije na popisu, nema ni razvoda. Država bi to trebala regulirati. Zna se što je brak i do kad brak traje. Užas. Zaista užas svuda oko nas. 

***

Ne znam što me više živcira od ljudi koji u trgovinama nemaju svoje platnene torbe i cekere, nego kupuju one plastične. Kad čujem da blagajnica pita, trebate li vrećicu i osoba kaže da, u meni kao da je sve minirano. Moram se naučiti nositi s tim bijesom, ohološću, samoživošću drugih ljudi koji su bez ikakve savjesti i svijesti o našem planetu. I to mi, bit ću iskrena, jako teško ide. Kad vidim, kad se na blagajnama ukaže ta plastična vrećica, ta arka otrova, zaraze, bolesti, uništenja, pomislim, sve što nam loše događa i u nama i oko nas, i sve što se loše čini prema Zemlji, prema našoj jedinoj Majci, mi drugu nemamo, simbolizira i predstavlja ta vrećica. Ništa tako jako, tako sigurno ne ilustrira sunovrat čovječanstva kao ta plastika kojom smo okruženi, a o mikroplastici da i ne govorim. Ja bih, da se mene pita, kažnjavala građane koji ne nose platnene torbe: policija bi stajala ispred trgovačkih centara, ispred ljekarni, ispred svakog mogućeg dućana, bilježila, vodila na saslušanje, te potom sudila i novčano kažnjavala svako nenošenje platnene vrećice i nošenje te plastične. Zapravo, uvela bih zatvorsku kaznu: i nema opravdanja, zaboravio si, ostala ti u tramvaju ili busu, to su izgovori, nego sedam dana zatvora i novčana kazna kojom bi onda država mogla financirati kampanju ekološke i zelene učinkovitosti. Meni je uopće nadrealno u ovim vremenima da se to nekome mora dodatno objašnjavati, govoriti, informirati ga, da se moraju plaćati aktivističke kampanje za buđenje svijesti. Ako nemaš svijest o Zemlji, o čemu onda, pobogu, imaš? Ljudi koji namirnice nose u plastičnim vrećicama i koji se inače tom plastikom koriste u svakodnevnom životu, recimo, imaju kuhinjske daske od tvrdo kuhane plastike, ili djeci kupuju vodu i sokove u plastičnim bocama, iako je u pitanju PET ambalaža, ne misle ama baš ni o čemu. Njihova djeca, oni sami, i svi koji piju vodu iz tih boca, jedu hranu koja se rezala na tim daskama, ustvari, u svoj organizam unose mikroplastiku kojoj se odavno trebao objaviti rat. Kao i onima koji je koriste, uostalom. S takvim ljudima mi ne možemo imati život, ne možemo s takvima graditi zajedničku budućnost, i ne trebamo. Njih je bolje, da se mene pita, lijepo strpati u zatvore, pa neka tamo onda tuguju za tom svojom plastikom, neka oplakuju one silne plastične posude u kojima nose hranu na posao. A mi, odgovorni, samosvjesni građani i sebi i svima oko sebe, mi podstanari, na ovom planetu ćemo nastaviti budno pratiti i brinuti. To možemo, to trebamo, to smo dužni pred samima sobom i pred Bogom. Pa kao da je Bogu drago kad vidi kako se na dječjim rođendanima pereci s krupnom himalajskom soli serviraju u plastičnim tanjurima. Neodgovorne majke računaju da su to djeca, bolje je plastika nego keramika da im ne bi razbile, a ustvari, zagađuju ne samo svoju djecu, nego bilijune djece koja se trebaju roditi. Plastika ulazi kroz vodu u jajnike i izaziva neplodnost. Dakle, one presuđuju stoljećima unaprijed, milijunima nerođene djece. Svi su danas zabrinuti za natalitet u našoj zemlji, a rijetki povezuju uzrok i posljedicu – mikroplastika uništava stanice u jajovodu, usporava spermatozoide. Kakve crne kampanje protiv neplodnosti, kakve puste pronatalitetne politike. Zabranite plastiku i bit će djece, skoro sam rekla, kao mikroplastike. A i te silne elementarne nepogode: potresi po Turskoj, Siriji, uragani po Americi, poplave po Španjolskoj, sve to Bog vidi i svaka je prirodna katastrofa i prirodan odgovor Zemlje na ono što joj radimo. Zemlja i Bog, On njome upravlja, ne mogu apsorbirati toliku količinu zagađenja. To je svima jasno. Kad vidim svoje sugrađane kako ponosno nose one jakne od poliamida i poliestera, dođe mi da uplatim misu za još jedan potres 6,7 po Richteru. Da zamolim Gospodina da nas sve uništi kad se tako odvratno ponašamo. I plastika je, budimo realni, samo vrh ledenog brijega: globalno zagrijavanje, fosilna goriva, emisije stakleničkih plinova. O klimatskim promjenama da i ne govorimo. Na što je ovaj svijet, Gospodine Bože, spao kada jedna tinejdžerica mora svjetskim moćnicima govoriti što da rade i oni je, pritom, još i ne poslušaju? Na što je ovaj svijet spao kada toliki aktivisti moraju, iz najboljih mogućih namjera, politi radove najvećih svjetskih likovnih umjetnika, da bi ukazali na probleme? Ako će se naša planeta istopiti od visoke temperature, ako nas iz dana u dan čekaju superćelijske oluje, ako će ljudi piti iz plastičnih boca i hrana se dostavljati u plastici, neka sve što imamo nestane. Neka sve što je civilizacija do sada stvorila ti mladi i hrabri ljudi unište. Nijedno umjetničko djelo, nikakvog da Vincija, nikakvog Van Gogha, Rembrandta, nije vrijedno života s visokim količinama ugljikovog otiska. Svakog tko se ne bori, bilo pojedinačno bilo kolektivno, protiv smanjenja ugljikovog otiska, treba kažnjavati i to zatvorskom kaznom po uzoru na kineske zatvore. A svaka bi država, da joj je stalo, uvela posebnu policijsku jedinicu koja bi provjeravala koliko se zapravo boriš. A da ne kažem, da bismo se svi, barem jedanput tjedno, trebali hraniti Suncem. 

***

To koliko ljudi nemaju obzira prema drugima postaje zaista nepodnošljivo. Danas sam srela svoju poznanicu u parku. Promatrala sam nju i njenog sina, dječaka koji navodno ima nekakav izmišljeni poremećaj pažnje, ADHD, tako se sada imenuju bezobrazluk, lijenost i sebičnost kod djece. Pokušavala ga je smiriti dobrih pola sata dok je neumoljivo plakao i digao cijelo naselje na sebe. Ljudi su prolazili, njegov plač im je išao na živce, posve opravdano. A svega nekoliko minuta prije tog paničnog, opsesivnog plača, taj je dječak prilazio svakoj osobi na klupu, dijelio im kiflice i smješkao se. Ničeg tu, da budem iskrena, simpatičnog nema. Njegovoj sam majci rekla, morala sam, netko ju je morao konačno otrijezniti. Inače, o tom se malom bezobrazniku stalno govori, i svako malo i do mene stigne neka novost o njegovom kritičnom ponašanju. Prvo, nema zaista ništa simpatično da jedno dijete od pet godina hoda naokolo po parku i prilazi ljudima koji sjede na klupama i dijeli im kiflice. On ugrožava našu slobodu, našu privatnost, naše pravo na park to dijete uzurpira. Pritom nam dijeli te kiflice za koje ne znamo ni tko ih je napravio, ni od kakvog brašna, s koliko posto masnoće je taj sir, a da ne kažem da ne znamo ni je li zasoljeno običnom kancerogenom ili zdravom himalajskom soli. Osim toga, to dijete ljudima dijeli tijesto, dijeli im proizvod od bijelog brašna i valjda tone nepotrebnih kalorija i ugljikohidrata. Što on zapravo želi? Sustavno poslati pola parka u smrt? Da ne kažem da ih dijeli umirovljenicima koji ionako imaju dijabetes i te kiflice ne bi smjeli gledati, kamoli jesti. A tek naši umirovljenici, oni mu se raduju, grle ga, smješkaju se nesvjesni da ih ustvari želi ubiti. To je valjda najmlađi ubojica koji slobodno hoda naokolo i uživa zaštitu svih, čak i vlastite majke. Nakon što se njen, kako ona kaže, hiperaktivni dječak rasplakao, otišla sam i rekla joj da, pod broj jedan, dijete ne smije plakati u javnosti jer uznemiruje druge ljude. Mene tuđi plač duboko pogađa i kvari mi dan. Ne znam zašto ne postoje sankcije i za nju i za dijete. Ne možete samo tako hodati i plakati i ne misliti o drugima u tom trenutku. Druga stvar, rekla sam, ako će već plakati, a ne bi smio, osim što je dječak i što je ovo park, neka plače u vaša četiri zida. Odvedite ga doma pa neka plače do mile volje, naravno, i tamo trebate paziti na decibele jer imate susjede. Ona se pravdala da ne može predvidjeti kada će se rasplakati. Gledala sam je u nevjerici. Pa tim strašnije, gospođo draga, tim strašnije. Već pet godina imate dijete i niste u stanju predvidjeti kada će ono plakati i što bi ga to moglo navesti na plač. Ponovo se, kao i svaka loša, neprisutna majka, opravdala da on ima taj famozni ADHD i da su djeca uglavnom nepredvidljiva. Rekla sam joj da on nema nikakav ADHD, da je to dijagnoza osmišljena kako bi loši roditelji, ljudi koji ne znaju upravljati dječjim resursima, imali izgovor za loše roditeljstvo, manjak skrbi, ljubavi, nježnosti, ali najviše od svega discipline. Neminovno sam, premda to nije moj običaj, povisila ton kako bi me gospođa shvatila ozbiljnije i kako bi, jednom za svagda, uvažila to što govorim i poslušala me jer želim dobro i nama i njoj i djetetu, dječak počeo još više plakati i govoriti “prestanite, prestanite”. Ona ga je pokušavala smiriti, a ja sam se još više derala. Zamolila me da prestanem, ali sam joj rekla, ne. Ovdje je, gospođo, problem. E upravo smo došli do problema: vi pred njim popuštate, vi njegove zahtjeve poštujete, ispunjavate njegovu želju i tražite od mene da prestanem. On je jedno bezobrazno, bahato, razmaženo derište, rekla sam, i opalila mu jedan manji, blaži šamar. Ja inače, da se razumijemo, nisam nasilna osoba, naprotiv: apsolutno sam protiv svake i bilo kakve vrste nasilje, ali neke se granice trebaju znati i poštovati. Ne pada mi na pamet da ušutim jer me jedno cendravo i razmaženo derište moli da to učinim, jer, eto pobogu njemu smeta. Uostalom, jednog će mi dana biti zahvalni i on i njegova majka. Bit će to lekcija koju će pamtiti cijelog života i poslije koje više ništa neće biti isto. Ne volim se, moram priznati, dovoditi u situacije kad moram tako intervenirati u tuđe živote. To mi je, prije svega, neukusno, ali je situacija iziskivala intervenciju i to hitnu. Nije mi žao što sam to učinila, naprotiv. Mora  se neki red znati. Njegova se majka, nezahvalna i bezobrazna, kakav je i on valjda, silno uvrijedila i prijetila da će pozvati policiju jer sam udarila njeno dijete. Rekla sam joj neka ih slobodno pozove pa ću ja reći što taj dječak inače radi, a imam provjerene informacije i tome kakav je u vrtiću jer moja sestra tamo radi kao teta i sve mi, ali zaista sve, kaže. I davno mi je rekla da to dijete nema radne navike. Da on ne zna vratiti stvari za sobom, da je smotan, da stalno pada, podapne sam sebi pa se strovali na pod. Da mu sve ispada iz ruku. Da, zamislite, i dan danas se uspije, isflekati. Pa ako je takav s pet godina, što možemo očekivati s deset? I moja je sestra govorila toj majci, kao pedagog ju je upozoravala, da se s djetetom mora nešto učiniti, da ga mora dovesti u red, milom i silom, združenim snagama, da ga dobro, ali stvarno, dobro dobro istuku i stave u kaznu na nekih pola godine. To, kaže moja sestra, pedagoginja, ne da bi dalo rezultate i pomoglo mu, nego bi to dijete iz temelja promijenilo. Postao bi druga osoba. Ali ne, majka je to odbila grčevito tvrdeći da nasilje ne rješava stvari. Vidim, evo, njen smireni ton rješava. Dijete plače po parkovima, uznemirava prolaznike, i kad ga opomeneš, još se više dernja. Gospođa je od policije, naravno, odustala, jer zna tko sam ja, a zna i tko je moja sestra. Rekla sam joj, na uho, da nitko ne čuje, čovjek se u ovim groznim vremenima mora boriti za sebe, da sačuva vlastiti život, da ako se samo usudi zvati policiju, može smatrati da ću ja naokolo pričati da ona dijete s takvom dijagnozom šamara u parku. Ušutjela je i pokupila se. Nadam se da će naučiti lekciju. Toliko njih je nažalost nikad ne nauči.  Nasilje nije moj oblik komunikacije, nije zaista, ali stvarno nisam mogla više slušati taj odiozan plač, te jecaje, te duboke udisaje, i to od jednog petogodišnjaka. Pa ako se i plače, pa ako i djeca plaču,  mora se znati neka granica. 

***

Ne razumijem zašto je ljudima tako teško biti u ravnoteži i ponašati se, izgledati normalno, u skladu s nekim općim normama. Danas sam slučajno srela Spomenku na tržnici i, iskreno da kažem, bolje da nisam. Ljudi su ili debeli ili mršavi. Ne mogu nikako pronaći sredinu. A naše je tijelo je ono što smo mi, to kako izgledamo, govori o nama nekad mnogo više nego kako se ponaša. Naš izgled svjedoči tome kako mi mislimo. Spomenka i dalje izgleda kao utvara, kao duh. Njeno prisustvo, s tim upalim obrazima, tamnim podočnjacima, tim kostima koje stružu jedna o drugu, i koncentrirana osoba s istančanim sluhom, doslovce kad ide iza nje, može čuti kako joj kosti stružu, u ljudima ubija svaku volju za životom. I dalje izgleda kao suha brezina grana, kao stalak za infuziju. Što god da stavi na sebe, na njoj, naprosto, visi. Jedna žena ne bi smjela biti bez oblina u granicama normale: ona nema ni grudi, ni stražnjicu. Vjerujem da joj je, da oprostite, i gospođa mršava i suha. Nije ni čudo da ju je muž ostavio. U njoj nema energije, nema života, nema ničega. Samo te koščurine od kojih se čovjeku život zgadi. Da je kokoš, s tako starim kostima, ne bi bila korisna ni za juhu. Evo ni za juhu. Srele smo se na štandu kod gospođe Finke i rekla sam joj, i to namjerno pred Finkom, da i ona čuje, draga Spomenka, na što sličiš, što si to uradila od sebe, jedeš li ti išta, kako si dopustila da tako grozno izgledaš, plašiš narod, šta ti je Spomenka, panično sam je i ništa manje zabrinuto pitala. Ona je samo govorila da je dobro, da joj nije ništa, da joj se, eto, nikako ne da nabaciti koji kilogram da bi ‘popravila’. Rekla sam joj, morala sam, netko joj je morao reći, Spomenka, ti si propala, ti si toliko propala, da ne pamtim kad je netko u našem gradu, tako propao. To Spomenka, rekla sam, kako si ti propala, to je za primjer kako se propada. Ti si, rekla sam, nisam se mogla suzdržati, propala vrhunski, u svakom aspektu svog bića, dođe mi da ti čestitam. Ona se grohotom smijala misleći da zbijam neku šalu, a ja sam morala, nastaviti žešće i jače, ne bi li me shvatila. Spomenka, ti si živ leš, daj se više najedi nečega, najedi se, ženo Božja, konačno. Gospođa Finka nas je u bunilu gledala, a Spomenka se samo smijala, i govorila, šta ću, takva sam, znaš da sam cijeli život mršava. Ja sam rekla, Spomenka, jesi ti mršava, ali si ti propala, nije mršavost izgovor. Trzni se, Spomenka, rekla sam joj, trzni se, dok još nije kasno. Finka mi je kasnije rekla, dobro ste joj gospođo Ankice, rekli, baš dobro. Užasno loše izgleda, komentirala je i Finka svjesna utvare kojoj je netom prije prodala kilogram mrkve i špinata i ponovo meni rekla, svaka vama čast gospođo Ankice, vi ste joj prava prijateljica. Svi joj, rekla je Finka, govore da sjajno izgleda, da ima odličnu liniju, ali to je bolest. Bolest, rekla sam Finki, upravo bolest, ali bolest u glavi. Ne treba biti debeo, treba se kontrolirati, ali jedna žena da sebi dopusti da onako izgleda, tako ubogo, jadno, siroto, pa i ako si se razvela, što sada, život ide dalje. Ali budimo realne, gospođo Finka, da ste vi njen suprug, biste li vi mogli s tom brezinom granom leći u krevet? Ne bih, rekla je Finka, ne bih ni ja, dodala sam. Pa ako i nisi htjela jesti zbog sebe, ako ti se i nije dalo, dopustila si da te suprug napusti, da te ostavi, jer si premršava, jer si se, moram tako reći, pretvorila u nakazu. Spomenka je stvarno postala nakaza. I neka je otišao, neka se spasio. Njoj spasa nema. I kad bolje razmislim, ne treba ni biti. Onakvog čovjeka, onakvog gospodina, kavalira, taj je na misu uvijek dolazio u svečanom odijelu, nikad nije sako odjenuo da nije manžetu stavio, od nje je, moram tako reći, napravio ženu u svakom smislu. Da se nije udala za njega, pitala bih je ja. Ostala bi i dalje ona priprosta seljančica, ne sa sela, nego iz one svoje vukojebine u kojoj djeca odrastaju igrajući se s medvjedima i vukovima. On je njoj dao život, identitet, sve što je imala. I kako mu se zahvalila? Postala je nakaza. I to takva nakaza da je čovjek morao otići od nje. Divan je gospodin njen Josip. Tko zna što je taj trpio, rekla sam Finki, sigurno ga je zlostavljala. Nije mu htjela kuhati, nije mu nikakvu domaću hranu spremala, jer ona ne voli jesti, njoj se nije jelo, pa nije, valjda, morao ni Josip. Kakva nakaza. Kakva odvratna žena. Mučila je vlastitog supruga nekuhanjem. Da nije bilo onog restorana u njihovoj zgradi, taj bi valjda umro od gladi. Da je pametan, kao što nije, trebao bi je tužiti za zlostavljanje i obiteljsko nasilje. Svaki Božić je sarmu jeo u tuđoj kući, svaki Uskrs bi pincu kupila u nekoj trgovini. Bilo joj je mrsko napraviti. Uskršnja jaja nikad nije obojala nego kupovala obojana. Sve što je znala je poslati ga u restoran, u trgovinu. U tom restoranu u njihovoj zgradi je imao godišnju pretplatu na ručak. Gledala sam ga, jedne prilike, kako uživa u telećim medaljonima s gljivama u umaku od vrhnja. Ona to, i da je htjela, ne bi znala napraviti. I to je žena, i to je brak? Grozno. Sada je slobodan, pa može, nadam se, konačno, biti i sit. Ova nakaza i ne jede ništa osim te mrkve. A i nju, sigurna sam, jede sirovu. Finka i ja smo se baš lijepo ispričale: volim s njom razgovarati. U svakom trenutku zna gdje joj je mjesto na ovom svijetu i ne pokušava preskočiti razrede. Spomenka je razred preskočila, ma šta razred, cijelu školu. Finka mi je rekla nešto jako mudro, i što više mislim o tome, sigurna sam da ima pravo. Vi ste, rekla je, jedna toliko mudra, toliko lijepa, toliko zgodna žena, prava dama. Šteta je što gospodin Josip, znam da ste generacija, nije oženio vas, umjesto nje. Nije šteta, rekla sam, nije: i Josip je morao, kao i mnogi koji idu grlom u jagode, naučiti lekciju težim putem jer nije, rekla sam Finki, nije znao gledati, nije znao procijeniti. I sada mu se vratilo kao bumerang, i neka je. O meni se, rekla sam Finki, u ovom gradu, nikad ništa ružno nije ni govorilo ni mislilo jer sam uvijek bila na visini zadatka, vrlo sam rano postala svjesna i sebe i svoje okoline i uostalom, nije se imalo što pričati kad nisam imala nikakve prekršaje, nikakve loše stvari nisam ni radila, ni govorila, ni mislila, naprotiv. Pristojnost, umjerenost. Ravnoteža, rekla sam Finki, oduvijek sam u ravnoteži. U ravnoteži u svemu, u hrani, govoru, ponašanju, odijevanju, mislima. Samo ravnoteža, rekla sam, Finka, samo ravnoteža. To je recept za ugodan, lagodan, kvalitetan i ispunjen život kakav ja imam.

______________________________________

GLORIA LUJANOVIĆ rođena je 1993. u srednjoj Bosni. Objavila je roman poemu Otac (2023.) i esejističko-pjesničku knjigu Srce zemlje (2024.), za koju je dobila nagradu “Fra Martin Nedić” za najbolju knjigu u BiH na hrvatskom jeziku te je uvrštena među 10 finalista nagrade “Predrag Matvejević” u Zagrebu.

fotografija autorice: Anto Magzan

PRIČA ANE LORGER: KRATKA KOSA

proza

Ulazim u staru kuhinju s visokim stropovima, jednog kasnog ljeta, tijekom branja šljiva. U toj hladnoj kući, koju sada krase pločice na podu, sjedim na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Sjediš mi nasuprot i, dok pričaš, pitam se kako je biti ti, kako je bilo živjeti u ovom kraju prije sedamdeset godina, baš u ovo doba godine, kad si na kranjskoj željezničkoj postaji ušla u vlak da bi se vratila kući. Kako je biti s tvojim mislima, kad sjediš u vlaku s novcem u džepovima, a u bisagama pored sebe pet velikih štruca bijelog kruha, nekoliko komada mesa i gibanica? Kako je biti ti, kad sklopiš svoje umorne ruke na sjedalu pored prozora, baš kao što sada sklopljene i umorne počivaju na tvom krilu tu preda mnom? Ruke, koje su svaki dan u tkanine ubadale tanke igle, strpljivo, šav po šav, tako da su se niti povezivale, postupno se nizale u krojeve i od krojeva u hlače, košulju ili suknju. Kako je biti ti, kod majstorice obučena krojačica, koja mora, neposredno prije nego se zaposli u velikom gradu, još jednom otići kući da jedanaestočlanoj obitelji donese ono što je zaradila? Ono što nosiš na sebi je sve što imaš, smeđa torba u kojoj se nalazi nešto odjeće, malena bilježnica, igle i konci, nekoliko svijeća, šibice i mali drveni križ. Ista ova kuća, u kojoj sada zajedno sjedimo, uskoro postaje bratova, a ti si sama na putu u svijet. Kako je biti ti, neposredno prije posjete roditeljima, po završetku šegrtovanja, nakon završetka jednog od najljepših razdoblja u tvom životu? Naslanjaš li se na prozor vlaka i zamišljaš svjetlost svijeća na licima svojih kolegica, crtaš u mislima stisnute usne majstorice, odlučne, visoke dame koja umornim rukama popravlja vaše šavove? Kako je biti ti, sjediti u vlaku i prisjećati se šapata djevojaka u radionici, mrmljati zajedničku melodiju, prisjećati se kako ste se sladile suhim šljivama, kako ste gulile jabuke zajedničkim nožićem, koji bi jedna od vas pažljivo naoštrila, prisjećati se zajedničkog pletenja pletenica i odlazaka na nedjeljnu misu? Kako je tvojim tankim prstima prolaziti kroz kosu, gledati kroz prozor i stisnuti usne, kako je slutiti da će povratak kući zahtijevati žrtvu, kako je očekivati najgore i znati da će se to očekivanje ostvariti? Imaš li barem tračak tihe nade da tvoj povratak kući neće nikoga uznemiriti, nešto nade, da će te majka dočekati s juhom i da će ti otac, kojeg sam vidjela samo na obiteljskim fotografijama, i to vrlo rijetko, stisnuti ruku, a zatim si natočiti čašu vina i nepomično gledati pred sebe, u bijeli stolnjak s čipkastim rubom, sam usred hladne blagovaonice? Tračak nade da će on previdjeti, zaboraviti, ignorirati činjenicu da si došla kući ošišana?
Čipkasti stolnjak je još uvijek ovdje, prstima klizim po njegovim rubovima, zatim pokazujem na vijugave uzorke na zidu i pitam tebe, tvog brata i sestru je li ovaj zid oduvijek bio obojen tirkizno zeleno. Naravno da ne, odgovarate mi, to je staro tek šesnaest godina. Gutljajem vode ispirem žemlju i promatram te. Već jedeš četvrti komad, znoj ti kaplje s čela, zubnu protezu stavljaš u čarapu. Kako je biti ti, u vlaku, bez duge bijele pletenice na ramenima, jer ti ju je prijateljica jedne večeri odrezala? Put kući traje i ti stalno iznova gledaš taj prizor, vas dvije, kako sjedite na krevetu u internatu i šuškate o tome kako bi bilo ugodno da možete skratiti kosu, da bude poput one prodavačice povrća na subotnjoj tržnici. Visoka prodavačica kratke smeđe kose koja završava kod ušnih resica. Kako je biti ti, kad se zagledaš u tu neobičnu pojavu, u desnom džepu kaputa tražiš sitniš da kupiš krumpir, ali ti se ruka trese i znojiš se, i čini ti se da sve to nema smisla, kako je biti ti, doći na kranjsku tržnicu, izgubiti se u gomili ljudi, skrivati se među tijelima i raznoraznim pogledima i promatrati je izdaleka? Nemoguće je izbrisati slike kose te neobične osobe usred tržnice, za drvenim pultom, osebujnih pokreta, kao da je duh, nadnaravno biće, kao da si to ti, ali u drugom vremenu, drugom svijetu, možda u paralelnom svemiru. Kako je biti ti, dopustiti prijateljici da se noć prije odlaska kući nagne nad tvojom glavom sa srebrnim škarama, da kosa padne na tlo poput mrtve ribe, mrtve pletenice, koju pometeš i u trenutku shvatiš da će to imati svoje posljedice? Tvoja prijateljica nije tako hrabra, ruke joj se tresu, pita te jesi li sigurna, a kad pletenica padne, padnu i škare i vaša tijela padnu, zagrljena na tvom krevetu. Kako je biti ti, sjediti u vlaku, strpljivo, mirno, iako misli luduju, kako je biti ti i ne žaliti? Kako je biti ti, kad siđeš s vlaka i pješice kreneš prema malom selu, svom domu, dva sata udaljenome, baš po ovom putu kojim smo sada udobno stigli autom, pored kukuruzišta, pored požutjelih jablanova i žutih travnjaka sprženih vrućinom? Kako te tada bole noge, kad hodaš prašnjavim putem koji je sada već asfaltiran, kako se svako malo vremena znojna zaustavljaš da uhvatiš zraka, da s ramena baciš zavežljaj i spustiš torbu, da se na trenutak odmoriš, jer noge su kao cigle koje ne žele kući, koje žele izgraditi kuću baš na putu, zaustaviti se i nikad se više ne vratiti? Kako je biti ti, kad zakoračiš na prag rodne kuće, uđeš u hladnu kuću koja tada još nema zahod, nema električni štednjak, nema električnu svjetiljku u jugoslavenskom stilu i nema ogledalo – njega kod sebe pažljivo čuva samo tvoj otac. Kako je konačno spustiti torbu i zavežljaj na pod, kako je kad sve to učiniš pred ocem koji sjedi u blagovaonici, pozdravlja te, a zatim se zagleda u tvoju kosu koja više nije vezana u pletenicu, već stršeći pada u prostor, kao da svaka vlas posebno iz sebe istiskuje dubok krik, kao da kosa vrišti u svim tonalitetima, i otac sve to čuje, ali ne kaže ništa? Kako je kad, presvučena, zajedno s bratom i sestrom, baš s njima koji sada ovdje preda mnom na radijskom prijemniku traže tipku za glasnoću, a umjesto toga mijenjaju šumeće frekvencije, sjedneš za stol, na koji stavljaš štruce kruha, meso i gibanicu? Kako je biti ti, sjediti gladna, gledati u sveti kut, slušati otkucaje klatna i moliti, zahvaljivati bogu za svakodnevni kruh, i možda na trenutak pomisliti: kojem sam to bogu ja kruh donijela. Danas ne molimo, radio to radi umjesto nas, dok mi bijele žemlje ispiremo bijelim vinom. Kako je biti ti, sve zajedno pospremiti, išuljati se u kuhinju i nadati se da će otac sada zapaliti svoju lulu, popiti čašu vina i otići spavati? Kako je biti ti, kad ti tijelo zadrhti kad te otac pozove u blagovaonicu, kako je gledati u njegov visoki stas, kad u rukama drži kožni remen, jedan i jedini remen koji posjeduje ova prevelika obitelj? I kad pokušavam zamisliti kako je biti ti kad remen zareže po koži, kako je biti ta bol, ta koža koja se na leđima otvara i počinje polako propuštati krv, tada moje misli prekida radio postaja, bučna glazba zvona i višeglasnog pjevanja zagrmi u prostor, parajući taj prizor, izbacujući ga iz mojih misli, prigušujući njegovu bolnu oštrinu, i ja nepomično još uvijek sjedim u toj kuhinji, jednog kasnog ljeta, nakon branja šljiva, u toj istoj hladnoj kući, na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Bez riječi promatram zelene uzorke na okrnjenom zidu, razbijene pločice uz umivaonik, s tvojim bratom i sestrom slušam glasnu podnevnu molitvu i potajno se u odrazu ogledala na zidu zagledam u nas, u naše duge prste, u naše široke majice, znojna čela i naposljetku u našu kratku svijetlu kosu.

sa slovenskog prevela Marina Kuzmić Laszlo

– priča je originalno objavljena na stranicama portala LUD Literatura https://www.ludliteratura.si/prispevki/ –

____________________________________

ANA LORGER, magistra dramaturgije i komparatistike, samozaposlena je u kulturi kao kritičarka i spisateljica. Kao urednica sadržaja, knjižničarka i kustosica kazališnog programa zaposlena je u ustanovi Mesto žensk u Ljubljani, a honorarno radi na Ars radiju. Bavi se glazbom, pisanjem i kazalištem, ali najviše voli šetati sa svojim psom Lindom.