Category: proza

AGENCIJA

Auto se zaustavlja pred visokim staklenim neboderom. Iz njega izlaze muškarac i žena u šezdesetim godinama i koračaju prema širokim ulaznim vratima. Njihov auto nastavlja kliziti niz cestu, iza zatamnjenih stakala nije moguće primijetiti vozača, te se čini da auto ide sam od sebe. Muškarac propušta ženu da prva uđe u zgradu; njezine potpetice odzvanjaju predvorjem s visokim stropovima. Zaustavljaju se na recepciji. Mramorni kamen od kojeg je pult napravljen neobično je hladan. Klima u predvorju podešena je deset stupnjeva niže od vanjske temperature. Žena se zaogrne laganim šalom i prekrije gola ramena. Zaštitar im uruči propusnice koje skeniraju na ulazu, zatim još jednom u liftu prilikom pritiskanja broja četrnaest. Lift se nečujno stane uspinjati, dok žena popravlja frizuru u ogledalu. Muškarac za to vrijeme provjeri ručni sat i uvjeri se da dolaze na vrijeme. Lift se zaustavlja uz blago “ping”, njih dvoje izlaze i hodaju prema bijelim vratima na kojima stoji natpis “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva”. Prije nego što su stigli pokucati, vrata se otvaraju; zaposlenica ih je primijetila na kameri. U predvorju se nalazi skulptura visoka dva metra, nekakva masa željeza za koju se ne može sa sigurnošću reći što predstavlja. Tu je i dugačka bijela fotelja koja se proteže čitavom duljinom zida nasuprot recepciji. U kutu se smjestio fikus u zlatnoj lončanici. Dok tajnica uzima njihove podatke, žena prilazi fikusu i prstima protrlja jedan list. Uvjerivši se da je pravi, a ne plastičan, zadovoljno obliže usne. K tome, na listu nema ni trunke prašine.
– Gospođo i gospodine Korlan, izvolite, uđite – agent u plavom odijelu otvara vrata ureda. Gospođa Korlan odzdravi kimanjem. Nije joj promaklo da je agent pravilno oslovio prvo osobu suprotnog spola, a tek zatim gospodina. Odaje dojam da će odlično surađivati.
Muškarac i žena ulaze sigurnim korakom i sjedaju nasuprot agentu. Na stolu ih već čeka njihovo omiljeno piće, votka s ledom za nju i čaša mineralne vode s kriškom limuna za njega. Korlani su naviknuti da ljudi s kojima se susreću prvi put posjeduju informaciju o njihovu najdražem piću, imenu kućnog ljubimca i francuskog gradića u kojem svake godine skijaju. Ipak je to minimum istraživanja koje treba obaviti kako bi se usluga obavila na nivou.
– Preporučila vas je obitelj Svalin – agent otvara srebrni laptop, a svjetlo ekrana obasja mu lice. Drži se važno kao da je upravo protrljao Aladinovu čarobnu svjetiljku.
– Mi smo dugogodišnji obiteljski prijatelji – objasni gospodin Korlan.
– Često provodimo godišnji odmor skupa. Jedrenje na Karibima, ronjenje kraj filipinskog otočja, šetnja kroz prašumu Bornea – dodaje gospođa Korlan.
– Nismo uvijek tako avanturistički nastrojeni. Ponekad čovjek jednostavno treba okušati sreću na pokeru u Monaku ili ispijati koktele na Maldivima – gospodin Korlan namješta se u naslonjaču, kao da se opravdava što, eto, ponekad popusti svojim porivima za ugodom.
– Ali ove godine tražite nešto posebno? – namigne agent. Gospođi Korlan to se namigivanje učini prostačkim, kao da se radi o preprodavaču polovnih automobila.
– U travnju smo oženili sina… – počne objašnjavati gospođa Korlan, no agent joj upadne u riječ.
– Čitao sam u novinama. Događaj sezone – nasmije se agent.
Nakon dobrog starta to je za gospođu Korlan drugi znak da joj se ne sviđa njegov način ophođenja. Ona jednostavno ne oprašta sitnice. S druge strane, Svalinovi su ih upozorili da je agent, ujedno i vlasnik agencije, čovjek prgave naravi. Pričalo se i da je imao burnu prošlost, da je zatim radio kao tajni agent, a obogatio se na prodaji umjetnina. Kad mu je sve to dosadilo, otvorio je turističku agenciju. Netko bi pomislio da se napokon zadovoljio uobičajenim životom, ali njegova agencija bila je sve samo ne obična. I gospođa Korlan provela je svoje istraživanje. Navodno je agent jednom odbio klijente jer su mu se činili nezanimljivima.
– Da, da, događaj sezone – potvrdi gospodin Korlan ponosno.
– Bilo je i na televiziji – kaže agent.
Gospodin Korlan nije primijetio podsmijeh kojim je agent začinio svoju upadicu. No to nije promaklo gospođi Korlan. Učini joj se da razgovor izmiče iz njezinih ruku i da hitno treba preuzeti kormilo, potegnuti uzde, zaustaviti jureći vlak. Oni su klijenti, a on je pružatelj usluge. Stoga popije gutljaj votke, pročisti grlo i nezadovoljno izjavi:
– Led se već otopio. Votka je razvodnjena – požali se glasom dive, kucne noktima po brušenom staklu i vrati čašu na stol.
Agent kao da je jedva dočekao zaigrati ulogu. Gotovo brehtijanski poskoči iz kožne fotelje, pritisne gumb i uz stanovit ironijski odmak zamoli recepcionarku za novu votku s tri kocke leda. Zatim se zagleda kroz prozor.
– Ova je godina paklena – uzdahne.
– Srećom, mi smo u klimatiziranoj prostoriji – odvrati gospođa Korlan.
Agent se trgne. Ta nije govorio o votki i kockicama leda, o užarenom asfaltu ili o mačkama koje spavaju pod autima čekajući večer i povjetarac. Odjednom se i njemu čitav razgovor učini besmislenim.
– Mislim da u svojoj ponudi nemam ništa što bi bilo za vas – izjavi uz lažan izraz žaljenja na licu.
Upravo u tom trenutku na vratima se pojavi recepcionarka sa srebrnim pladnjem i votkom. Gospođa Korlan iskoristi priliku za skretanje pažnje pa iskapi piće.
– Naši prijatelji Svalinovi kažu drugačije.
– Molim vas, morate nam pomoći – priskoči gospodin Korlan u pomoć pri nagovaranju – mi se toliko dosađujemo! – gotovo uzvikne priznanje i zavali se u fotelju kao potpuno poražen čovjek.
Dosada. Glavni razlog njihova dolaska. Ta teška, ubitačna dosada koja ih je pritisnula sa svih strana. Više nisu uživali u otvaranjima izložbi, kazališnim predstavama, dobrotvornim večerama i nepreglednim kanapeima koje su ambiciozni kuhari pokušavali svake sezone nanovo izmisliti. Dimljeni losos i brusnice, tanko rezane artičoke uz umak od meda i hrena. Sve već viđeno i tako prokleto dosadno. Gospodin i gospođa Korlan toliko su se dosađivali da su ponekad htjeli iskočiti iz vlastite kože. A to je upravo ono za što su se nadali da će im “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva” ponuditi; iskakanje iz svakodnevice. No agent kao da ih je htio testirati, provjeriti njihovu posvećenost toj uzvišenoj misiji oslobođenja od dosade.
– Vjenčanje godine svakako je bilo uzbudljivo. A uskoro će doći i unuci koji će vam ispuniti dane smijehom i obvezama.
– Molim vas! – prezrivo otpuhne gospođa Korlan. – Zar vam ja izgledam kao netko koga djeca mogu zabaviti?
I gospodin Korlan izgledao je posve nezainteresirano. Očito su oboje dosegli dno i više se nisu veselili životu koji je pred njima. Agent ponovo svrne pogled prema laptopu i nekoliko puta klikne mišem. Gospodin i gospođa Korlan udobrovolje se na taj tračak nade i uzbuđeno čekaju što će im agent ponuditi.
– Prvo moramo odrediti vaš profil zabave i što vam podiže raspoloženje.
– Vjerujte, sve smo iskusili.
– Onda pucamo visoko. Odlazak u svemir?
– Već smo uplatili depozit za putovanje, no to je tek za petnaest godina. Tko zna hoćemo li uopće dočekati. Proklete liste čekanja.
– Eh, nije lako kad postoje ljudi koji su bogatiji i utjecajniji od vas.
Agent ih je držao u šaci. Ponašao se nadmeno, uvjeren da im je on posljednja slamka spasa. Kao da ih dosad nije vidio, zagleda se u njih pronicljivo. Gospodin Korlan nije mogao podnijeti taj pogled. Navikao je on na poglede ljubomore, na šaputanja iza leđa, na dodvoravanja i uvlačenja, na poglede koji traže usluge, pozajmice ili privilegij da budu u njegovu društvu. Ali pronicljivi pogledi rovali su duboko ispod njegovih skupih lanenih košulja, odmicali naslage parfema i krema kojima je mazao tijelo. Ispod kože gospodin Korlan bio je krvav, baš kao svaki drugi čovjek. Ni posebno inteligentan ni ambiciozan, tek rođen pod sretnom zvijezdom, odnosno u obitelji čiji je djed imao nos za biznis i izgradio obiteljsko bogatstvo koje su Korlanovi sada zajedno trošili. Znajući sve to, agent odluči polako otvoriti njihov apetit za kupnjom.
– Ovako, imam u ponudi večeru od sedam sljedova koju osobno za vas priprema kuhar iz restorana s pet zvjezdica, no na skrovitom mjestu.
– Uh! Koliko sam već takvih večera pojela! – razočarano odgovori gospođa Korlan.
– Čekajte, nisam završio. Pitate li se zašto je večera pripremljena i poslužena na skrovitom mjestu? Jer se svih sedam sljedova sastoji od zabranjenih namirnica iz raznih dijelova svijeta: krećemo s kanapeima od kavijara beluga, zatim prstaci na buzaru, odresci plave tune, nakon toga meso morske kornjače…
– Previše morski – prekine ga gospodin Korlan.
– A za glavno jelo pečeni jagurići! – slavodobitno uzvikne agent.
– Jagurići?
– Pangolini – objasni agent.
– To su one male slatke životinjice s ljuskicama što izgledaju kao mini dinosauri – gospođa Korlan nježno spusti ruku na suprugovo rame. Toliko toga u životu morala mu je objašnjavati i podučavati ga. Netko se rodi bogat, a netko s ukusom. Bez nje, on ne bi znao upariti mokasine s kravatom. Možda bi se Korlan zadovoljio pečenim jagurićima, ali ne i ona. Znala je da joj agencija može ponuditi puno više. Primijetivši njezin manjak entuzijazma, agent zaigra na kartu omalovažavanja:
– Ako vam je problem jesti životinje samo zato što su slatke…
No gospođa Korlan odlučno ga sasiječe.
– Molim vas! Meni nije problem oderati krzno sa slatkih malih zečića, a kamoli pojesti ih kad netko obavi taj gadljivi posao za mene.
Agent se zadovoljno nasmiješi. Znao je da gospođa Korlan nije imala lagodno djetinjstvo i da je na selu obavljala teške fizičke poslove. Ali te davne godine djetinjstva bile su daleko iza nje. Smrad kozjih brabonjaka odavno je napustio njezinu kožu koju je nježno umotavala u kašmir. Ipak, bilo je zanimljivo vidjeti da u njoj još tinjaju ona vatra i odlučnost s kojima se maknula s kamenih stijena i koje su joj osigurale da se nametne kao supruga najbogatijeg čovjeka u zemlji i da se probije kroz visoko društvo. Navodno su tijekom njezina probijanja kroz tu džunglu za njom ostajale žrtve i spaljeni mostovi. Gospodin Korlan godinama nije vidio kćer iz prvog braka, koja je preciznim postupcima čak izbačena iz očeve oporuke.
– Nama treba nešto više, bolje, nesvakidašnje! – pjenila se i stiskala pesnice.
Gospodin Korlan dobro je znao da njegova supruga u posljednje vrijeme ima napadaje bijesa, nakon kojih nastupa čisto beznađe. Ni on sam nije znao što je od toga dvoga gore i opasnije. Nije joj se sviđala sinova supruga, posluga joj je išla na živce, svađala se s novim vozačem kao da je on kriv što je onaj stari vozač umro, tjerala je kuhare da izmišljaju nova jela i utapala dosadu u slasticama i mlađim ljubavnicima. Bojao se da će ga ostaviti i stoga je neprestano pokušavao ispuniti sve njezine želje. Ta ideja s agencijom za nesvakidašnja iskustva bila je njezina, zaintrigiralo ju je kad su se Svalinovi vratili s proljetnih praznika bez i jedne jedine fotografije i s čvrstom odlukom da svojim prijateljima neće otkriti gdje su bili, iako su se neprestano hvalili da im je to putovanje promijenilo život. Navodno su potpisali ugovor prema kojem čitavo iskustvo moraju zadržati za sebe i ne smiju podijeliti niti jedan jedini detalj. Gospođu Korlan takva je ekskluzivnost automatski privukla, a razina njezinih očekivanja bila je visoka.
– Želimo uzbuđenje! – prostodušno je objasnio gospodin Korlan.
Njegovo prilično debelo tijelo koje se gnijezdilo u naslonjaču ostavljalo je dojam da uzbuđenje može samo naškoditi njegovu srcu. No agent je odavno naučio da ljudi sami sebi postavljaju granice do kojih su spremni ići. Stoga predloži:
– Što kažete na safari?
– Odradili smo već četiri safarija – otpuhne gospođa Korlan.
– Ali na ovom safariju vi ste vladari životinja. Opremljeni puškama i municijom. Lov na tigra – agent primijeti kako se gospodin Korlan zainteresirao – ili na lava, kralja životinja?
– Imati lavlju glavu u kolekciji svakako bi bilo posebno. Mogli bismo ga smjestiti iznad kamina u gostinjskoj kući na jezeru Como.
– Nipošto! Tamo visi moj Pierre Soulages – krikne gospođa Korlan.
– I ta mračna slika me beskrajno živcira! Toliko je depresivna.
– Ti ništa ne znaš o umjetnosti.
– Crna boja je depresivna.
– Tamno plava! Ta-mno pla-va!
– I dijete bi moglo zaprljati slikarsko platno. Ne mogu vjerovati koliko sam to platio.
– Ne znaš ništa ni o ulaganjima u umjetnine.
– Znam da otkako ta slika visi u mojoj kući, meni se više ne ide na jezero.
– Lav ne dolazi u obzir!
Agent je strpao mentol-bombon u usta, prevrtao ga jezikom i uvjeravao se kako će mu to ohladiti glavu. Poput voajera uhvaćenog u stupicu, promatrao je kako se gospodin i gospođa Korlan svađaju. Išli su mu na živce, ali bili su i savršen primjerak za njegov eksperiment. K tome, bili su spremni platiti izdašnu svotu za agencijske usluge. I ne znajući, sponzorirali su njegovo istraživanje o ljudskoj prirodi.
– U redu, očito vas ni morske ni kopnene životinje ne privlače. Što kažete na ljude?
Gospodin i gospođa Korlan prestanu se svađati i zbunjeno se pogledaju. Napokon gospodin Korlan prekine tajac koji je nastao:
– Da jedemo ljude?
Agent prasne u smijeh.
– Ne, ne, naravno da ne.
Oni odahnu. No agent ih nije mislio pustiti tek tako.
– Iako, i to bi se dalo organizirati. Poznajem jednog kuhara koji bi vam pripremio roštilj kakav još nikada niste probali.
– Radije bih da se ne fokusiramo na hranu – odlučno odbaci gospođa Korlan. Uostalom, ona je često imala problema s probavom, za što je krivila svoju nutricionisticu i kuhara, a ne potajno prežderavanje slatkim za koje je znao samo gospodin Korlan koji ju je opskrbljivao kolačima i čokoladom. Blagonaklono pogleda prema suprugu; ipak je među njima bilo ljubavi i razumijevanja.
– Možda nešto na tragu toga kako žive neobični ljudi – objasni gospođa Korlan, a agent odmah prihvati.
– Jedna od naših popularnih tura jest obilazak slamova u Mumbaiju gdje preko milijun ljudi živi u neviđenom siromaštvu.
– Siromaštvo? – zainteresira se gospodin Korlan. – To bi moglo biti zanimljivo, zar ne, draga?
Gospođa Korlan se nećkala.
– Naravno, vi biste odsjeli u hotelu, a tijekom šetnje tom sirotinjskom četvrti bili biste inkognito.
– Zvuči jako, jako zanimljivo – gospodin Korlan molećivo je nagovarao suprugu. Kad već ne može imati lava, vidjeti uživo sve ono što je gledao na televiziji bilo bi dovoljno dobro.
– Ali nije dovoljno uzbudljivo! – presiječe gospođa Korlan.
Nešto ju je kopkalo tijekom cijelog njihova posjeta agenciji. Bila je sigurna da joj agent nudi tek obične paket-aranžmane. Sumnjala je da bi obitelj Svalin bila toliko oduševljena ponuđenim. A ako su oni imali poseban, VIP-tretman, željela je i ona jednako iskustvo.
– Mi želimo putovanje na koje niti jedan turist ne ide, želimo doživjeti uzbuđenje, lupanje srca, erupciju emocija, vidjeti svu snagu ljudske moći, ljepotu prolaznosti, ono što nestaje, što nitko nakon nas neće moći dotaknuti. To je prava umjetnost, esencija života!
Gospodin Korlan zaljubljeno gleda u svoju suprugu. Uživa vidjeti je tako punu strasti. U tom mu se trenutku čini da mora učiniti sve kako bi u njihov život unio nešto novo, nešto što ih može izvući iz tog sivila u kojem već godinama plutaju. Dosada je ljepljiva želatina, privija se uz osobu i ne daje joj disati, iako je lagana i neprimjetna, njezin je stisak snažan i ne popušta. Zatim poput virusa prelazi s osobe na osobu i širi svoje krakove u svim smjerovima. Korlan u sebi prepozna odlučnost kakvu već dugo nije osjetio. Gotovo mu dođe da pesnicom udari o kameni stol, no svjestan je da bi takva gesta bila pretjerana. Stoga se uspravi u naslonjaču, kao da mu je odjednom izrasla kralježnica, od glave do zdjelice dobio je čvrstoću koja drži njegovo mlohavo tijelo na okupu. Duboko udahne, prsnu koš mu se nadme i kroz izdah ispusti urlik:
– Dajte nam svoju najbolju ponudu! Što košta da košta!
Agent zadovoljno učini znak naklona glavom. Očito su spremni za iskustvo života. Otvori laptop, a zatim okrene ekran prema njima kako bi im pokazao što ih sve čeka. Uživa u promatranju njihovih izbečenih očiju, u strahu koji se širi kroz šarenice i u grimasi zadovoljstva što zaglađuje njihove bore i razvlači usnice u smijeh. Kao kakav mađioničar prede oko njih mrežu ugovora, klauzula, članaka o odgovornosti i osiguranju, a zatim kao nakostriješeni dlakavi pauk promatra kako prvo gospođa, a zatim gospodin potpisuju ugovor.
*
Korlanovi se čvrsto drže za ruke i gledaju jedno u drugo s mješavinom straha i ushićenja. Propeler helikoptera glasno udara, a oni pritišću slušalice na uši kako bi se zaštitili od buke. Uskoro počinje spuštanje na vrh zgrade. Kroz prozor helikoptera vide crvene plamenove. Tijela su im opterećena zaštitnim odijelima, na glavi imaju teške kacige i vizire od neprobojnog stakla. Vrata helikoptera se otvaraju te oni iskaču i spuštaju se stepenicama prema podnožju zgrade. Okruženi su tjelohraniteljima čija je zadaća zaštititi ih pod svaku cijenu. Izlaze na ulicu; asfalt je pošprican krvlju i krhotinama. U pozadini se čuje detonacija bombe. Jedan metak proleti kraj glave gospodina Korlana. On ustukne. Gospođa Korlan ohrabri ga stiskom ruke. Tjelohranitelji im daju znak da krenu dalje. Gospodin Korlan prvi ugleda mrtvo tijelo na cesti. Čovjeku nedostaju cipele. Ta slika urezuje mu se u pamćenje; fotografiranje nije dopušteno. Gospođa Korlan kratko svrne pogled na muškarca bez cipela, no već iduće sekunde primijeti da je iza njega još jedno tijelo, zatim još jedno i još jedno. Probijaju se kroz krv, unakažena tijela i razbacane udove. Dakle, to je pakao na zemlji. Gospođa Korlan prisjeti se larpurlartizma i Baudelaireove krepane mačke na putu, poželi podijeliti tu sličicu sa svojim suprugom, no već idućeg trenutka odustane. Vjerojatno je ne bi razumio. Nekoliko ulica od njih bomba ruši stambenu zgradu, zidovi pucaju i padaju kao da ih divovi lome zubima. Korlanovi uzviknu od straha, a glavni agent daje im znak da ostanu tiho.
Iako znaju da su dobro zaštićeni i da je agencija dogovorila smjer pucanja s obje zaraćene strane, nije im lako opustiti se. Tjelohranitelji ih vuku kroz tunele i trošne straćare, neki jadnici pokušavaju im prići, no spretno su onemogućeni i zadržani na sigurnoj distanci.
Napokon izbijaju na čistinu trga. Pred njihovim očima ukaže se velebno zdanje, hram iz petog stoljeća prije naše ere. Iz usta gospođe Korlan otme se uzdah oduševljenja. Dobro je proučila povijest hrama i sve svete kipove koji se u njemu nalaze. Još prije godinu dana grad su obilazili brojni turisti, na trgu se lizao sladoled, a ulazak u hram koštao je kao ručak za jednu osobu. Zdanje je to od izuzetnog povijesnog i kulturološkog značaja za čitavo čovječanstvo. Gospođa Korlan prilazi hramu, rukom dodiruje njegove tople zidove, kamen kao da je upio u sebe sve strahote koje se oko njega događaju. Gospodin Korlan istražuje freske na zidovima i kao vragolast dječarac urezuje svoje ime u glavni stup. Ionako nije bitno. Tjelohranitelji im dopuštaju tek desetak minuta razgledavanja unutrašnjosti, a zatim ih nervozno izvlače van i guraju prema drugoj strani trga. Nemaju puno vremena. Glavni među njima daje znak rukom i počne odbrojavati.
Deset, devet, osam… Gospodin Korlan udiše čaroban zrak uzbuđenja. Gospođi Korlan udara srce dok pokušava upamtiti sve rezbarije i ukrase na pročelju hrama. Dva, jedan, nula. Detonacija. Zvuk pucanja kamena. Prašina i vatra isprepleću se u sliku čistog užitka. Od kamenog pročelja ostao je tek oblak, zrnca koja poput pahulja svjetlucaju u zraku. Korlanovi čekaju da se uskovitlana prašina umiri, da pahulje legnu na tlo i priznaju poraz pred ljudskom rukom. Čekaju da vide prazninu. Mjesto na kojem je prije tek nekoliko sekundi stajao hram sada zjapi prazno. A oni su posljednji ljudi koji su ga vidjeli. Neobično zadovoljstvo struji kroz njihovo tijelo. Iz razmišljanja ih prenu krikovi žene koju je detonacija odbacila u zrak; sad leži u lokvi krvi i vrišti, no njezini vriskovi postaju sve tiši i tiši. Na sreću, tjelohranitelji daju znak gospodinu i gospođi Korlan da ih slijede prema uskim ulicama do zgrade na kojoj čeka njihov helikopter. Zadovoljni su kao djeca koja utaže znatiželju. Vrijeme je za povratak.

____________________________________

KRISTINA GAVRAN diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča.

Drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i „Sonata za kantu za smeće“ nagrađene su nagradom „Mali Marulić“, a drama za odrasle „Spremni“ dobila je nagradu „Marin Držić“ i postavljena je u ZKM-u. Drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji, a audio-pripovjedački projekt „BOSA“ predstavljen je u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Kristina Gavran izabrana je kao jedna od istraživačica Creative Impact Research Centre Europe za projekt o pričama s poroda „Birth Stories: arts for health and wellbeing“.

U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ (2016). Roman „Gitara od palisandra“ (2018) bio je u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora. Napisala je roman „Između“ (2022) koji tematizira migraciju, a nedavno je izišla njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče“ (2025).