Osjećam tiktakanje srca na mjestu gdje zanoktica izbija kao sjeme pšenice.
Što kada ponestane voća u zdjeli?
Što ćeš onda… ostaviti na cjedilu?
Oh, mon cœur.
***
PENJAČICA
Zavojiti se jezici primiruju i – gase.
Gasi se i susjedova kosilica za travu.
Bella pripaljuje cigaretu i sjeda na zagrijanu prozorsku dasku s koje je Sofia jednom, dok je čitala knjigu, pala i slomila vrat.
Otada izbjegava čitati uopće.
„Je li i tebi žao što s nama zapravo sve završava?“ upita Bella zureći u obližnju ruševnu kuću, uza čiji se zid verala penjačica i dopuštajući pepelu da se otrgne od ostatka cigarete i padne na znojem joj orošeno bedro.
Sofia šuti, a njezinu tišinu popunjavaju izvanjski zvuci nabijanja gumene loptice za badminton.
Iščeznuće jednoga zvuka rađa novi.
***
CRNA (JOJ) DOBRO PRESTAJE
Crna kao da je prestajala biti crna.
Crna kao da je odlučila povući se iz postojanja i ostaviti za sobom samo trag onoga što je bila.
***
SREĆKA
Otac je prokleto dobre volje. Cvrkuće poput vrapca, izvija čokote od ruku.
Vražja gnjavaža.
Kamuflaža.
Otac misli da su oči crvene zbog bazenskoga klora. Da su modrice posljedica puke šeprtljavosti.
Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.
Ja sam pravi zgoditak, oče.
Hajde, zastruži.
***
SFINGA
Iz drvenih vješalica prosiplje se cvilež.
Odjeća se njiše pod nejakim naletima lahora.
Rijetko se tko zaustavlja kako bi razgledao uzorke ili ispipao tkaninu.
Samo se jedan mačak u gotovo isto vrijeme svake večeri pojavljivao na ulaznim vratima. Iris, kći vlasnice butika, redovito bi ga nahranila i poigrala se s njime, nakon čega bi otišao.
Jedne se večeri mačak nije pojavio i Iris je to bilo jako čudno.
Zabrinula se da mu se nije nešto dogodilo, a opet – pomislila je Iris, možda ga je netko i udomio, kad ga već ona – zbog majčine navodne alergije na mačju dlaku – nije mogla. Naposljetku, mačak i jest izgledao udomljeno; uvijek je bio čist i nježan na dodir. Ogrlicu nije imao, ali dojam koji je ostavljao bio je sve samo ne ulični.
Te je iste večeri, kao i svake do sada, Iris poskidala viseće komade odjeće, koji su poput lebdećih utvara natkriljivali vrata, i odnijela ih u ormar u dnu hodnika. Tmasti su se oblaci počeli nakupljati te je bilo upitno hoće li uopće robu moći iznijeti ujutro. Zaključala je vanjska rešetkasta vrata i otišla u kuhinju.
S lijekovima u jednoj ruci i s čašom vode u drugoj, uputila se prema majčinoj sobi. Tiho je odgurnula vrata koja su bila odškrinuta, a ono što je ugledala bacilo joj je čašu iz ruke i razvuklo zjenice.
Mačak, koji se te večeri odlučio ne pojaviti pred vratima butika, sada je poput sfinge ležao na grudima njezine beživotne majke.
***
MARKO SILOV rođen je 1991. godine u Šibeniku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. „Šljive koštica ili srndaća koščica“ njegova je prva objavljena knjiga. Živi i radi kao knjižničar u Splitu.
Nije to bila igra, ali ja sam brojio. I opet sam poslije svake šezdesetice gledao na sat kao da će nakon toga eksplodirati. Kao da će se sve rasprsnuti i on više neće pamtiti razloge zbog kojih bi bio lud. On je bio baš lud, mama. Bojao sam se i za tebe. Ipak, tebi nikad ništa nije napravio. A što je bilo sa mnom? Ti bi me poslije svega samo utisnula u svoje krilo i njihala. Ponekad baš snažno.
– Ništa ti se ne može dogoditi, Pavliću. – govorila si. A meni se već dogodilo. Zar je moguće da nisi vidjela?
Nisam ja bio loš. Nikako nisam bio loš, zar ne? Ponekad mi se činilo da i on to zna. Ono, kad bi se nasmijao mom glupiranju po sofi. Sjećaš se? Uzeo bih kišobran koji mi je otvoren držao tijelo u ravnoteži dok sam šetao naslonjačem. I tada bi on sjeo na drugi rub da bih bio sigurniji.
– Ne treba ti kišobran, Pavel. – govorio bi. – Ja sam tu. Ništa se ne može dogoditi.
A ja bih svejedno zadržao kišobran. Imao sam osjećaj da bi on u nekom trenutku namjerno ustao, sofa bi se prevrnula, a on bi tako stajao. Samo bi stajao i gledao kakvo sam muško i koliku bol mogu podnijeti.
Uvijek sam se nadao da je umro od srama. Htio sam da je umro od nesnošljivog srama, mamice.
– Srce mu je bilo slabo. – govorila si kao da sam te ikad pitao.
Uostalom, ja sam odavno slutio da mu je srce slabo. Jer ruke su mu bile snažne. A znao sam ponešto o ravnoteži ljudskog tijela.
O njemu sam uvijek mislio kao o ljudskom tijelu. Je li to u redu, je li? Nekad kažem „tata“ ili „tatica“, ali samo kad ga ugledam negdje. I danas ga znam ugledati, mama. „Dobar dan, tata.“ govorim ako bi me slučajno čuo. „Ovdje sam, tatice!“ govorim glasnije. Ne želim da se više ljuti na mene. Inače, ne govorim „tata“. Kažem „kapetan podmornice“ ili samo „kapetan“ kad nije važno ili ako samo ispričam neku priču o njemu.
Svidjela bi ti se Katja, majko. Možda bi se i njemu svidjela. Uredna je. Da samo vidiš kako je uredna! I ima pravilne zube. E, to bi mu se svidjelo. A to je najvažnije, nije li? „Što ti je, Pavel?“ (Udarac prvi.) „Zašto ne možeš biti kao drugi?!“ (Udarac drugi.) „Što ti je što ti je što ti je?“ (Udarac udarac udarac.)
– Šta je bilo s tvojim ocem? – pita me ponekad. Pita ona i za tebe, ako stigne, jer ja stalno govorim o tebi. Lijepe stvari. I o tvojim haljinama. Dvjema-trima koje si katkad i zajedno nosila. Jednu iznad druge. Jednu ispod druge. Toliko su bile lijepe da se nisi mogla odlučiti. I o tvom nakitu govorim. Na onom zlatnom lancu moja se slika u bakinom medaljonu spuštala sve do tvojih grudi.
Ne želim joj odgovoriti o njemu. Ne želim da misli da bih i ja bio takav prema našoj djeci. Svidjela bi ti se i naša djeca. Jednog dana. Možda bi pokraj moje nosila i njihovu sliku. U tom je medaljonu za mene bio drugi život: hopsao bih po tvojim prsima, uskakao u tvoj dlan, a kad bi sjela, sjedio bih u tvom krilu. Tvoje krilo – mirisni naramak sreće!
„Da je meni s tobom kroz pasike…“ pjevam zorom svojoj Katji. Uvijek najprije dođe pospremiti moju sobu. „Svi bi znali da ćeš za me poć…“ pjevam noću svojoj Katji. Jako bi ti se svidjela Katja, mama. Uvijek najprije mene sprema za spavanje. Nekad prije spavanja Katja kaže: „Idemo malo zać u masline.“ I ona zna da ja ne mogu zaspati dok se nisam nadisao među maslinama. Još otkad si me ti mazala maslinovim uljem, ja ne mogu drukčije zaspati. „Da rane brže prođu“, govorila si kao da to zbilja pomaže. Šetamo tako po masliniku pa obiđemo cijelo dvorište, zastanemo zajedno uz ogradu i gledamo ljude. Iziđemo katkad i na cestu. Katja me primi za ruku i povede preko ceste do samog njezina spoja s morem. Stavim papuče u ravninu s rubom ceste i gledam što će more. Hoće li me liznuti po vrhu papuča ili će i dalje samo motriti?
Zatim Katja kaže: „Pogledaj ljude, Pavle. Tako ćeš znat šta tribaš radit kad si vanka.“ I ja onda gledam ljude. Hodaju po mostu, brodicama se zavlače ispod njega i nestaju. Najuzbudljiviji je za mene baš taj trenutak, to kad nestaju. Jednostavno iščeznu tko-zna-kamo, a Katja i ja ostajemo još neko vrijeme, gledamo kad će se i trag za njima povući u dubinu i konačno i on iščeznuti. „A tek da vidiš koliko je ljudi na rivi! Šetaju gori-doli, tamo-amo!“ govori Katja. „A da ih vidiš u katedrali! Ajme majko, pa slikavaju pa oće ulovit cili Radovanov portal da štagod nauče, znaš, taj ti je portal najvažniji u Trogiru. I cili svit zna portal na našoj katedrali! Ko bi reka, a? Al to ti je umjetnost, ljudi uglavnom vole umjetnost iako je nekad ne kuže. Ali nekako im je lipo to sve. Milo im bude, znaš.“ Katja najduže može govoriti kad govori o ljudima. A ja slušam i neću da ikad završi. Iako ne znam što joj znači taj portal i pola drugih stvari koje govori uopće ne razumijem, ali šutim u strahu da je nečim ne prekinem. Samo slušam i neću ništa reći. Sve se bojim da bi se Katja naglo vratila u trenutak i prekinula govoriti. Eto koliko ja volim Katju.
Po trogirskoj rivi ponekad prolazi puno ljudi. Znam to i ja, i ne samo zato što Katja tako kaže. Njoj neću reći jer se bojim da onda ne bi više govorila. Ponekad, kad me puste iz ove sobe, kad me puste iz dvorišta, prelazim cestu, prelazim most i eto me! Na rivi sam. Lijepo hodam i brojim. Koliko ljudi!
Zato ja, kad me puste, jurim ravno na rivu. Tamo se stvarno ima što brojiti. Lijepo šetam i brojim. Nije to igra, znam, ali ipak brojim. Gore-dolje, peškarija-kula, tamo-amo. Hodam uz ljude, idem iza njih, prijeđem naprijed pa stanem. I opet iza njih. Gledam ljude iako oni mene nikad ne gledaju. Sve ih jako dobro vidim. I to me plaši. Jako me plaše ljudi jer mi se čine razočaranima kao što je i on bio. To si i ti rekla za njega. „Pavliću, tata je samo razočaran.“ Rekla si jednom. I drugi i svaki put tako si rekla. „Nisi ti kriv.“ Dodala bi i duboko uzdahnula. Sjedio sam u tvom krilu i dugo dugo se ljuljao. Ti si me ljuljala i govorila: „Ništa ti nisi kriv, Pavliću.“ Zato, kad gledam ljude, znam da nisam kriv ni za njihova razočaranja i bude mi lakše.
Nisam bio kriv ni za njegova, zar ne?
Znaš, mama, možda ću s Katjom nekamo otputovati. Sve si mogu priuštiti sada. I Katji. Baš bi ti se svidjela Katja. Iz prozirne staklenke prosipa šarene tablete po stolu u mojoj sobi i mi ih onda brojimo. Ona ih baš voli brojiti sa mnom. Pa ih pijem, ona zna koliko i zato tada sama broji pa kaže dosta kad ih progutam dovoljno. Tako je, samo kaže: „Dosta.“ I ja prestanem. I kaže mi sve boje koje onda nosim u sebi. Poslije dugo mogu spavati, znaš, pa sanjam šareno. Lijepo je sanjati u bojama, mama.
Baš bi ti se svidjela Katja, znam. I ti bi tako rekla. Baš mi se sviđa Katja, tako bi rekla da je vidiš. Mislim da ćemo se odseliti. U daleke maslinike – mirisna prenoćišta.
Naslonit ću glavu u Katjino krilo i dugo dugo se njihati.
„Ne treba ti kišobran, Pavle,“ reći će Katja, „ja sam tu. Više se ništa ne može dogoditi.“
***
IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču ( https://nkv.hr/2-natjecaj-za-najbolju-gorku-pricu/ ) . Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.
Priča “Više se ništa ne može dogoditi” prvonagrađena je na natječaju Priča se (p)o gradu u Trogiru 2021.
Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu – i ovaj put – tu seharu zaključati. Martini Vinogradi, SAD, prošle godine, nekad u junu. Iako sam donedavno sjećanje uspijevala i podražiti – sad ga više i ne osjećam, al’ sjećam se još uvijek tog presjeka u koljenima. Doktori bi vjerovatno napisali ovako: ‘pacijent prekriven kontuzijama u predjelu abdomena, iskrivljen u koljenima, konfuzan, riječi nepovezane’, a ja potvrđujem da mi niko nije zadao tup udarac u stomak, a noge me jesu izdale, tako da sam se savila do poda u trenutku kad je ušla. Radila sam tad u Liquour storeu na Martinim Vinogradima, i u trenutku kad je otvorila vrata, bila za kasom zajedno sa drugaricom Anom iz Begea. Moja reakcija nije ostala neprimijećena, pa tako, kako sam ostala zakucana pogledom za onaj ogromni portal – Ana je ostala zabuljena u mene. “Aj, brate, pa tebi su se noge jebene odsekle kako je riba ušla!” – dobaci Ana. “Pitam se da li je iko tako odlepio za mnom?“ U svakom drugom slučaju, onom gdje iole vladam sobom i vlastitim mislima, pogotovo zato jer mi je Ana bila draga, dala bih joj neki kompromitujući odgovor, ali je ovako, dok sam sva ukočena pogledom pratila kako se ona kreće po radnji, iz mene iscurio odgovor da nema šanse da se to Ani moglo desiti, jer ono majka jednom rodi. Djevojka kojoj nisam znala ime, u međuvremenu je, kao da već unaprijed zna šta joj treba (vjerovatno jeste znala), nemarno pokupila vino s police, došla kod Ane za kasu i završila kupovinu sa paklicom duhana i malim OCB rizlama. Umorna od teškog rada, sumorna od života kojem nije otkrila nijednu jednačinu, u moru promila u kojima otkriva sve i jednu – kako su portali radnje bili do savršenstva uglancani, mogla sam da je vidim kako sjeda u auto, mota cigaru, uzima cug i više nego dovoljno velik i staje na gas. Krenula sam već da kao mušice po njoj kačim svoje asocijacije, i znala sam – gotovo je. Odlijepila sam totalno. Bio je juni i tek sam počela da radim u Liquour storeu i upoznajem mušterije, pa mi je reakcija na nju, za koju ću ubrzo saznati da je bila poput uglančanog stakla providna, pomogla da od šefa koji se našao u neposrednoj blizini saznam da je ona stalni kupac tu i da se zove Victoria. Lijepo, pomislila sam. Nije me slagao, dolazila je svaku noć. Od zemlje i blata prljavom kombinezonu, šatirane kose koja se presijavala ispod slamnatog šešira, sa pet-šest kila viška, za kojih poslije same jebene Monroe mogu reći da su stajale baš kao da treba tu da budu, teškim i bučnim pokretima spuštala bi na kasu uvijek isto: dva litra vina, paklo duhana (american spirit organski) i OCB rizle. Radila je kao landscaper i vjerovatno živjela na putu prema našoj radnji, pa smo joj bili obavezno skretanje na putu s posla. Pratila sam sva njena raspoloženja, čak ih i imitirala. Onako kako bi prilazila, upijala bih sumanuto zbivanja u njoj i lijepila ih po svojim facijalnim ekspresijama. Nije puno pomoglo sve dok se jednog dana nisam osmjelila izaći iz zone uloga prodavača-kupca, a sve to jer nisam sebi mogla pomoći. Trideset stepeni u hladu, sunce koje bezobrazno želi prodrijeti u trgovinu i klima unutra koja prkosno odbija surađivati i ona koja ovaj put, umjesto od zemlje i blata, ulazi i unosi junsko sunce mirišući na štapiće, kreme za sunčanje i čistoću u svom začeću. Na moje zapažanje da je osunčala hladni likerstor, šeretski mi je namignula šapnuvši mi ime plaže na koju se ušunja poslije pet popodne, uspješno izbjegavajući ostatak ostrva pun napaljenih bučnih klinaca, preporučivši mi je, kako reče, toplog srca. Fora sa Martinim Vinogradima je ta što je to otok bogatih, pa su većina plaža koje izuvaju iz cipela svojom ljepotom, privatne i sve dok nemaš fizički dokaz u vidu lične karte koja će potvrditi da dolaziš sa samog otoka, za tebe i ostale sezonce rezervisane su sve druge – ništa, doduše, manje lijepe osim ukrašene činjenicom da ležiš i sisaš prst osobe koju ne poznaješ.
Ovako je moglo proći i ljeto, već smo ušli u pržionu jula kojeg obožavam, da to jutro (saznat ću tek kasnije da su oni bili okidač), spremajući se na posao, nisam obukla šorc triput širi nego što sam ja bila, pa u nedostatku vremena da se presvučem, trkom izlazeći iz kuće, nisam pokupila tregere koje ću staviti u autobusu do posla. Ovaj put joj nisu trebale rizle. “I love your suspenders” – procijedila je. Umjesnost mi je jača strana, znam kad, kako i šta i zašto, pa umjesto hvala, usmjeravam pogled na sebe sve dok se ne uvjerim da ih baš ja i u ovom trenutku nosim, pa uspijem izustiti: „Aha, moji tregeri, spada mi šorc, pa eto, tako…” – i kako to liči na nešto što će upropastiti svaku šansu da pokušam nastaviti ovaj razgovor, Victoria iznevjerava moja očekivanja. Uzima račun koji sam joj upravo dala, naslanja se na pult, pa joj lice ne vidim od oboda šešira – piše svoje ime i broj telefona i odlazi. Adrenalin je učinio da sjećanje na sam taj događaj brže izblijedi, ali mislim da sam poljubila račun razmazavši tintu i odjurila tražiti Anu po radnji, zaurlavši da sam dobila njen broj. Dogovorili smo se vrlo lako: nedjeljom nismo nijedno radili. Ona nosi gin-tonic, ja Fireball, viski zaslađen sa ekstraktom cimeta. Bočica je koštala jedva dolar, malo ko mu se prepusti na duže staze, jer od dužeg konzumiranja riskiraš sve, od ciroze jetre do sljepila, pa sam napravila šalu, preko poruke joj nagovjestivši da imam kod sebe flašu Fireballa, te da ima još uvijek vremena odlučiti druži li joj se još uvijek sa mnom. Pokupila me ispred kuće nekom olupinom od auta i stala na gas. Pored Fireballa, imala sam paket hladnog piva sa sobom, pa sam, smjestivši se u auto, odmah jedno otvorila. Ona gleda pravo, usmjerena, odmjerena u svojoj razuzdanosti, dok mi rukom koja nije za volanom daje znak da i njoj otvorim jedno. Pitam je blesavo ko će nas voziti kući ako se ona razvali i ona mi pokazuje rukom na mene. “Ali ja ne vozim.” “Znam. Zato ne postavljaj ta pitanja i otvori mi pivo.“ Pričamo smjerom obrnuto od kazaljke na satu. U autu ću saznati s kakvom patologijom se bori; činjenicom da svaki momak ode kad shvati u kakav težak alkoholizam je zapala i da onaj mit ‘kad čovjek voli ženu’ je samo mit, jer misli da niko ne voli nikoga dovoljno kad zagusti, da ima problem sa vremenom koje se pred očima rastapa u svijećama, a tek poslije da dolazi iz Bruklina, ima 35 godina i rođena je u znaku Škorpiona. Nalazimo se na ulazu one plaže koju mi je spomenula dok sam bila za kasom. Stvarno treba propusnica. Mladi momak čila na improviziranim vratima od zavezanih šalova i tu nastupa Victoria. Ja ostajem po strani i ostavljam si užitak promatranja. Ona će momku, mangupski do neba: „Nemamo sa sobom nikakva dokumenta. Ma, kako, kažeš – stalno pokušavaju sezonci na istu foru? Da ti možda ne izgledam kao jedan baštovan? Ili kao da prodajem pića bogatim guzicama cijelo ljeto? Ajde, molim te. Usput, panj, dva da nemaš?“ Uzima vutru i osjetim mekoću šala dok se provlačim unutra. Na plaži smo. Najljepšoj plaži Martinih Vinograda. Zaneseno, više nego hrabro, bacam joj se u zagrljaj. Uzvraća mi. Mamma mia, just made a fool of him, BUT MAMMA I couldn’t resist it. Gledam u taj plavi čuperak, dok u ritmu bosonog skače, i imam osjećaj da svaki pokušaj da sad ispričam šta me u tom trenutku preplavilo, izbacit će ovu priču iz tračnica na isti način na koji sam ja bila izuvena iz cipela samo je promatrajući. Pomažem joj, ovaj put ne izmišljajući riječi: JUUUUUUST HOW MUCH I’VE MISSED YOU. Koliko je mekanog pijeska ispod stopala, toliko smo osjećaja isprevrtale naopačke, i ostavile ih u suton mrtve pijane i naduvane, pripremajući se uletjeti u more. Sjetila sam se apsurdnog pokušaja Kaligule, da usred nesreće koja ga je zadesila, traži mjesec, znajući da je to od svih stvari koje mu se kao caru mogu prinijeti, jedina nemoguća, i bila sigurna da ću tu noć štapom za pecanje spustiti si jedan uštap. Sljedeći trenutak me skoro pa otrijeznio. Trzam se iz vlastite misli dok skidam šorc, dižem glavu i vidim nju kako stoji ispred mene, spremna se prepustiti vodi, nesvjesna da je ona upravo jedna sjekira zaleđenom moru svih drhtavica za koje sam bila sigurna da su davno zamrle. Gola je potpuno. Gola i dlakava. Moje facijalne ekspresije mogu često vrlo lako i tečno umjesto mene da pričaju, pa da bih spriječila ono što znam da ne mogu kontrolirati – gledam je pravo u oči. Slagala bih kad bih rekla da nisam, stidljivo poput djevojčice koja će prvi put si zavući prste u gaće, pogledala je cijelu i asocijacija koju je njena, obrasla u gustim dlakama, pička izazvala i dan-danas čini da se osjećam kretenom kakav zapravo jesam. Na trenutak me vratila na sva moja putovanja vozom, suludim tračnicama i gustim šumama u koje su urastale, i bezbrižnosti koje su u meni izazivale. Nisam mislila o seksu. Nisam mislila ni o čemu. Bila sam djevočica ponovo. Djevojčica pored žene od trideset i kusur godina. I po principu monkeyseemonkeydo modela, tj. ugledanja na uzore, vrlo brzo i sasvim obnažena djevojčica. Sjećam se da sam u vodi poželjela ostati zauvijek i da sam znala da, jednom kad izađem, više ništa neće biti isto. Intuicija mi je govorila da ona osjeća isto. Nije me prevarila. Pao je debeli mrak kad su nas ralje talasa izbacile na obalu. Jedva smo našle auto u mrklom mraku, nijedna se nije sjećala gdje je ona metalik-plava olupina parkirana. Konačno, nabasale smo na auto i odvezle se do prvog bara. So mi je štipala kožu, a ja se nadala da sjećanje na ovaj osjećaj neće korozirati dok sam živa. Bar pun srednjovječnih Amera, dok troje dekica na bini zvuče kao da će upravo silovati motornu pilu. Ne ona njih. Dekice motornu pilu, i sve to zajedno podsjeća koliko je, ustvari, Amerika seljačka zemlja – taj pokušaj kantrija da saopštiš koliko si uistinu nesretan, koji ustvari izaziva sveopšti debakl i razbijanje flaša i glava flašama, nas tjera u nešto mirniju atmosferu puba odmah do, gdje se smještamo za šank i naručujemo pivo. Upravo napustivši jedan, drugi debakl upravo ću napraviti ja, pa i ne dočekavši da mi pivo stigne, izbezumljena od nje i bolesna od sebe, prvi put u životu tako direktna, govorim joj k’o iz topa: „Nestalo mi je daha kad sam te prvi put vidjela.“ „Vidjela sam.“ Smije se. Smijem se i ja. Stiže pivo i nazdravljamo u to ime. U kakvo ime? Ime tvoje pobjede ili ime moga poraza? Svejedno, i dalje se smijem. Razgovor se odmotava i obje zaboravljamo šta sam upravo izgovorila. Ostatak noći kružimo ostrvom u njenom autu. Nemamo nekog izbora – posjeduje samo jedan cd Radioheada. Ona pjeva iz sveg glasa. Ja opet posmatram. U svitanje me ostavlja pred kućom. Čak i da nisam smještaj dijelila sa još dvanaestero ljudi, ne znam bih l‘ je pozvala unutra. Bila sam kao zmija koja je upravo progutala izabranicu svog života i potrebno joj je devet mačijih života i još toliko zmijskih kožica da ih provari. Zagrlile smo se i sve što sam čula bila jesu tragovi točkova koji su zaparali cestu nakon što je odjahala u novi dan. U Liquor storeu smo se vratile na početak. Vino, paklica duhana, rizle. Par pogleda. Presjek u koljenima svaki put kad uđe. Nesvjestica kad izađe. U međuvremenu sam se vratila u Sarajevo i na sve načine pokušala je naći. Puno mi je pomoglo što znam da se zove Victoria i dolazi iz New Yorka. Imam njen broj koji isto tako puno pomaže – poruke sa naših mreža vjerovatno nikad ne bi došle. Nisam ni pokušavala, ne znam ni šta bih joj napisala. Sjećam se da mi je, ležeći na plaži, pijući gin onako kako ja pijem čaj od kamilice – ne trepnuvši, rekla da će jednog dana doći u Sarajevo. Možda je zbog tog obećanja tražim i preturam svaku moguću mrežu koja će naći jednu jedinu Victoriu u New Yorku, kojih ukupno ima dvije, vjerovatno. Ili je tražim da joj kažem da sam to jutro, kad me ostavila pred kućom u kojoj sam stanovala, između ostalog, sa bivšom djevojkom i još jedanaestero ljudi, se tiho ušunjala na vrata pazeći da ne probudim nikoga, zatekla upravo bivšu kako me zabrinuto čeka, jer Martini Vinogradi nisu bili mjesto na kojem možeš zaglaviti, a moj se mobitel odavno ugasio, i, ne objasnivši ništa, dala joj veliki poljubac u čelo, poljubac keksa i mlijeka i poput svilene bube, lagan poput pera, krenula putem svoje sobe, tek jedva naglas pjevajući: What the hell I am doing here – I don’t belong here, istinski vjerujući da ću se opet znati jednom tako (pre)pustiti. Ili, pak, je tražim da joj kažem da je u moj American Dream uspjela stati jedna žena Victoria; jedna mala pobjeda i mnoštvo velikih poraza, kao i obično. Ne znam.
„Ne znam“ postao je odgovor na svako moje pitanje. Na svako buđenje ujutro. Na svako večernje polaganje glave na jastuk, prije nego što satima gledam na ekranu snimke koje ću zaboraviti. Kao i cijela moja generacija. Sjedimo. Gledamo. Čekamo. Već smo se navikli na sažalne poglede naših roditelja. Katkad poželim da živimo u zanimljivijem dobu, ali nema više ratova. Ostaje nam samo ova kriza koja naše živote pretvara u nadgrobne spomenike bez natpisa.
Koliko još? Čaša vina. I još jedna. Na kutu tog šanka Roberto i ja ostavili smo puno kovanica za taj surogat za sreću. Planovi. Život će doći sutra, samo da se odlučimo na pravi potez. Nema veze što nisam dobila onaj posao koji sam očekivala, to je ionako za očajnike. Mi možemo bolje od toga, mi imamo viziju. Pogledaj nas, slobodni smo. Mila se vratila iz Njemačke. Rekla je da se tamo puno radi. Ne postoji zemlja budućnosti. Sve je sranje, kamo god da odneseš svoje kofere. U tom koferu i dalje je tvoj život koji nitko ne želi.
Ne znam kako je uspjelo onima prije nas. Pogledaj ih; samodopadni jebivjetri s borama na licu. Jedan od njih, pisac erotskih romana, nedavno mi je pričao o svojim ljubavnicama koje su duplo mlađe od njega. Otkad se „Eco“ zatvorio, svi oni vrijeme provode u istom kafiću kao Roberto i ja. Mi ih nazivamo „mjesnom luđajom“. Slikari, pjesnici, performeri, tko zna što. Znamo da nešto rade, ali nismo vidjeli njihove radove. Možda smo samo preveliki ignoranti. Možda su ti ljudi stvarali povijest.
Roberto kaže da mu je u zadnje vrijeme dosadno na cugama s Aurelijom. Dobila je posao u gradskoj upravi. Stalno putuje, ustaje svako jutro, pazi na političku korektnost svojih rečenica. Šteta. Aurelija je bila najprovokativnija žena koju poznajem. Nagrada za njezin umjetnički rad bio je stalan posao. Već dugo nije napravila ništa značajno. Samo dobiva plaću. Možda je to način da te povijest zaboravi.
Neki novi dječaci ulaze u kafiće i klubove subotom uvečer. Dok pijem svoje vino, odmjeravam crte njihovih lica. Mislim da muškarci prije nisu bili toliko lijepi. U njihovom svijetu nema više bunta, nema više te bezbrižne ružnoće; život prolazi kao savršeno navijen sat koji iskoristi svaki trzaj kazaljki. Ne prilazim tim mladim tijelima. Lakše je ovako. Roberto je obrijao glavu jer više nije bio lijep. O, da, i njih to čeka. Folikuli koji otkazuju poslušnost i naznaka brčića u kutovima lijepih ženskih usta, jednoga dana, kad shvate da se kazaljke okreću u prazninu. Ne, ne, nisam ogorčena, to je život. Treba biti realist. Što sam starija, to mi se više sviđaju stanovi napunjeni derutnim namještajem. Sviđa mi se gradska ružnoća koju vidim s prozora. Ljudi koji mile cestom simulirajući stvarnost. Za nekoliko desetljeća, fotografije grada snimljene danas završit će na kalendarima kao sjećanje da naši potomci vide: tako je to izgledalo tada. Slučajni prolaznici postat će mumificirano sjećanje nekih novih generacija koje će jednako kao i one prošle, gmizati u mjestu misleći da stvaraju neko novo sutra.
Mislim da je Roberto zaljubljen, iako to ne želi prikazati toliko fatalno. Samo kaže: „Ona mi odgovara.“ Njih dvoje nisu ništa definirali. Možda je za ljubav samo dovoljno ne misliti na sutra. Krsto mi se jučer žalio porukom kako je neka djevojčica s kojom provodi noći previše ozbiljno shvatila njegova milovanja. Znam da ju Krsto ne voli. Znam, jer postoji jedna žena koju mi često spomene. „Ali, znaš“, rekao je, „ne mogu ništa dok se ne dovedem u red. Znaš, ona ima sređen život. Ja nemam ništa.“ Krsto ima plan, ima plan već godinama. Shvaćam njegove riječi. Svi znamo da planovi ne uspijevaju, ali bitno ih je imati. Zato i ja bezbrižno noću grlim svoga ljubavnika. Bez definicije, bez plana, znajući da on u mojim očima vidi dio neke svoje budućnosti, ali to ne izgovaramo, pravimo se da nemamo plan, da nam je lijepo ovako kako jest, tako, kao da smo još uvijek djeca, kao da još ima puno vremena za život.
Katkad mi se čini da sam zavoljela taj kaos u kojem je teško izračunati koordinaciju sljedećeg pokreta. Odrekla sam se kontrole, prepustila ljepoti slobodnog pada. Više nemam onaj odlučni, smiješan korak kao da se spremam pokoriti svijet. I osvajači su na kraju uvijek poraženi. Radije tiho klizim, uživajući, promatrajući to vrijeme, ta tijela koja prolaze kraj mene, kao živi film bez redatelja. Ženska odjeća u izlozima pretvorila se u onu koju je nosila moja baka. Dizajneri imaju smisla za humor. Ni na njenom licu nisam nikad našla odgovore. Možda je ta šutnja najmudrija stvar koju mi je ikad prenijela. Izađi na cestu, pogledaj kakvo će biti vrijeme, ne čitaj novine, kupi čokoladu, sjedni na klupu i jedi slatke kockice, jednu po jednu. Jednu po jednu.
Pitam se što je s Julijom. Nije mi se dugo javila. Poslala sam joj poruku. Rekla je da je izbrisala Facebook profil. Ljudi je živciraju. Nikad joj to nisam rekla, ali prije nego što sam je upoznala, mrzila sam je. Nikad nisam bila ni na koga toliko ljubomorna kao na nju. Vodila je život koji sam ja htjela imati. Kako je samo bila uporna u tome! Njeno ime pojavilo bi se uvijek na nekoj listi na kojoj sam ja htjela biti. Dobila je posao na fakultetu, upisala je doktorat, objavila je knjigu. A ja? Nisam bila dovoljno okretna da dobijem te prilike. Mislila sam da sam gubitnik, sve dok je nisam upoznala. Prošlo je otad puno godina. Julia sjedi kod kuće. Više ne radi onaj posao, nije doktorirala, njezine knjige nitko ne čita. Više joj ne zavidim. Ne zavidim njezinoj imovini koja se sastoji samo od napola bombastičnog imena koje svi povezuju s jasnoćom misli tridesetogodišnje intelektualke. Znam da smo iste. Ja na jednom kraju grada cuclam kockice čokolade, a ona na drugom žvače hamburger iz McDonaldsa. Nema razlike između naših života.
Danas će možda opet kiša. Možda su Juliju živcirala sva ona lica koja su joj se pojavljivala svako jutro na zaslonu ekrana kompjutora, nasmiješena lica s novorođenom djecom u rukama, naivno zaljubljena lica, njeni bivši studenti koji su zagazili dalje nego ona. Znam, jer i ja sam to vidjela. Ta ista lica. I znam da moje ne izgleda tako. Mislim da Julia više ne želi izaći iz kuće jer ne želi da drugi vide koliko joj je lice razoreno od čekanja. Sve te bore koje nastaju od trzanja mišića nad nadom, koža opuštena od predugog stajanja i oči crvene od nervoznog treptanja. Najradije bih joj rekla: „Julia, moraš naučiti hodati tiho. Ionako nitko ne čuje tvoj korak, Julia. Bit će lakše. Klizi, Julia, klizi. Učini život glatkim kao staklo ogledala, ali nikad ne gledaj u njega.“
Posljednja kockica topi mi se u ustima. Vjetar tiho šušti kroz krošnje stabala na rubu trga. Proljeće je. Ljudi će se opet žaliti na alergije, kao što se zimi žale na gripu, a ljeti na vrućine. Možda će me danas opet netko pozvati na pogreb svog roditelja. Palim cigaretu. Osjećam prvu kap kiše na prstu desne ruke.
***
DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.
Svako jutro u šest popijem čašu vode sa dve merice praha za mršavljenje, kad hoću da obučem nešto uže dodam i tri. Hodam preko vijače, preskakaću je kad krvni pritisak bude zadovoljavajuć. Šminkam se, prajmer tečni puder pa u prahu rumenilo. Senke krejon jedan drugi ajlajner maskara korektor. Olovka ruž pa sjaj. Ako treba ponovim sve nekoliko puta.
Dolazim uvek prva. Nekoliko sati kasnije, kako koji dan, ulazi on, prolazi pored naših stolova, nekad kao da me pogleda, pregrada mi dolazi taman do vrata. Trudim se da ne ustajem od stola. Butine mi u tome pomažu, naslanjaju se jedna na drugu toliko da mi je međunožje snažno stisnuto. Baš kada mi se jako piški, odem. Hamburger pomfrit i milkšejk jedem u svom boksu, keks i čokoladu samo kad mi padne šećer, uglavnom oko podne.
U prostoru je galama, svako se dere u svoju slušalicu kolko može jer penzioneri hoće sve da kupe, ćabad, noževe, jastuke male srednje velike za između nogu, peškire, podmetače, enciklopedije ako idu uz tiganj, prekrivač manji srednji veći od frotira pamučni za krsta, samo im treba ponoviti nekoliko puta, i to glasno.
Ja nikad ne lupam slušalicom o aparat kad posle pola sata ili sat nagovaranja odustanu. Zapišem broj telefona sa strane pa sutradan probam ponovo. Retki me se sete ali to me ne sprečava da im ponovim aktuelnu ponudu. Tvrdice ostavim uvek za kraj, posle radnog vremena, kad svi odu. Pričaju mi o porodici, komšijama, serijama i na kraju uvek kupe. Ako je penzija potrošena, otvaraju se zavežljaji. Zato su moji rezultati najbolji i nikada me ne zovu kod njega u kancelariju.
Jednom mi je trebalo dvadeset i osam uzastopnih dana ali sam na kraju uspela. Nazovem oko šest ili sedam, kad završim sa ostalima koji su se opirali prethodnih dana. Prvo o zdravlju, pa vestima, onda o komšijama i serijama. Opet ništa. Setim se priručnika, krenite o sebi dok se ne opuste, od početka. Roditelji po ceo dan na poslu, u obdaništu graja, dupli obroci da što duže ostanem za stolom. Roditelji kasne, hrane me da ne plačem. Opet ništa. U školi odmore provodim u pekari da ne vide kako stojim sama. Fakultet najbrojniji, bezbedno je kad te ne primećuju. I dalje ništa. Posle je sve bolje, u boks niko ne zaviruje, ni u zadnju fioku kao što su roditelji u onu od radnog stola.
Oko osam, devet iz njegove kancelarije izašla je neka nova, sagnula sam se da me ne vidi i tiho spustila slušalicu. Pogledom sam ispratila i njega, i otišla.
Tanke butine ne mogu da postignu odgovarajuću dubinu glasa, sigurna sam da im govori dok slušaju moje uspešne razgovore, kojima ih uči kako treba.
Dvadeset i devetog dana ustala sam u šest, popila čašu vode sa dve merice praha za mršavljenje, hodala sam preko vijače kao i inače. Temeljno sam se našminkala prajmer tečni puder pa u prahu rumenilo. Senke krejon jedan drugi ajlajner maskara korektor. Olovka ruž pa sjaj. Nisam ponovila još jednom sve. Došla sam prva. Nekoliko sati kasnije, pozvali su me, glas lica koje izviruje kad dolazi, čije telo nikada nije video.
Ostavila sam sve u zadnjoj fioci i napustila boks zauvek.
***
IVANA MILJAK KARANFILOV rođena je 1986. godine u Novom Sadu, gde je doktorirala na katedri za književnost Filozofskog fakulteta, i završila master studije dramaturgije na Akademiji umetnosti. Na katedrama, kao i na projektima bavila se kinematografskim elementima u književnim delima avangardista. Priredila je i objavila zbirku filmske proze Boška Tokina „Veliki planovi“. Radila je kao profesorka u Karlovačkoj gimnaziji, na predmetima Književnost i Retorika i besedništvo, a potom na katedri za slovensku filologiju univerziteta „Etveš Lorand“ u Budimpešti. Za zbirku priča „Danas kada sam došla kući“ 2021. godine dobila je nagradu Đura Đukanov. Studio za kreativno pisanje platforma je u okviru koje drži kurseve kreativnog pisanja proze.
A se leži Hlapac Tihmilić In ovaj kamen svojim ruhkama usjekoh sebi za života da in mltav vijekovma mohgu jedn dulg san iz života da sanjam. In da je blagosloven tko tće projti in proklet koji prevaliti. 1417. po Gospodu u lipanj
***
A se leži Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj. Nekt se znade da odtad u polju se postavi taj bileg kojino usijetče mi brat višlje ni putnici po zemlji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju. 1192. godine po Gospodu s sječanj
***
… a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina. I sada sam ja ja, grizem kamen iznutra. 1387. ljeta po Gospodu
***
Ne prevrni moga biljega jer tće sve tšto je nada post iluzija i trepnja. Po Gospodu 1334. ljeta
***
… ne plašim se ja vlkova vetć ljujdi. Da je po vlkovima ovaj biljeg bi vjetčnost nadživio. 1377. kad je naš kralj cinema Tvrko
***
A se leži Asta, Bogčina Zlušića kšći, a ne leži mi se. Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livada projšetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala. Pa da i nebo pukne. Ne bi mi bilo žal, …. ni stid. Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji natčine utčine tšto ja neutčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja. 1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja zmreh
– iz knjige “Bogumili kao inspiracija” Ševka Kadrića (1955. – 2014.) ; izbor objavljen u časopisu “Duh Bosne”, 3/2012
Tri dana već njeno tijelo je bilo tu i tamnilo kao sjena na tepihu. Sanjala je ptice i nebo. Nisam bila više ni njena kćerka, već neka žena koja se brine o njoj.
Znala je oduvijek da će otići u raj i da, sigurno, spada među najbolje ljude, i najpametnije. Razmišljala sam, gledajući je ovakvu nemoćnu i sa zatvorenim očima, da li joj je ovaj sudar u glavi pomjerio tu tačku apsolutne dominacije u porodici i da li bismo i dalje morali samo otkuhanim štipaljkama kačiti kuhinjske krpe na štrik. Te krpe su bile važne u našoj kući koliko i Biblija.
Pitala sam se da li je, barem sad u košmaru, pružala ruke da me kao majka zagrli.
***
SESTRA, NOĆ I JESEN
Noć je bila tmurna i sa okusom zemlje. Stari gavran jahao je na konjima dok se lišće pretvaralo u pepeo. Bila je duga, i posljednja.
Jedino što pamtim od svoje sestre te jeseni je pognuta glava, kao da nije imala lice niti glas.
Trpjela je bol, nijema. Soba je postajala praznija, tiša, i samo je šapat dijelio smisao od smrti.
Tu noć pokazala je da ima i oči. Tek tada je posumnjala da bi mogla umrijeti.
***
SVE U KRUGU JE PRAVILNO RASPOREĐENO
Budna sam. Nijema i nepomična. Vazduh je bio gust od napetosti. Bila sam ogorčena i ljuta na sve i svakog. U tom nedodiru i tami nije bilo nade. Samo bol i strah su tapkali u duhu koji je oduvijek bio veseo i radoznao.
Znala sam da moram otvoriti oči, poslušati glas koji me budio odlučno. Ne znam da li su ova bolnička svjetla u koja gledam stvarnost ili još samo jedan krug do smrti. Sve u krugu, pravilno raspoređene male sijalice uperene u moje oči, određuju.
Noću se jedva vide ulične lampe uz strmi put i sobna svjetla iza stora pred kojim plinu dimovi iz ložionica. U izmaglici, tek mjesec kao tableta za smirenje hladno gleda sa nebeske činije. Žiga moje cigarete malo je signalno svjetlo koje pulsira u ritmu moga disanja, krati ga i potvrđuje. Tu sam. Dike više nema. Još lani smo iza stabla mušmule stajali svako na svome mjestu i mjerili dane i noći kutijama čiji se sadržaj između naših prstiju trunio u pepeo i nismo mislili na sutra u kojem bi jedno od nas moglo postati uspomena.
Oko nas su nicale kuće, prošao je asfalt, automobili su jurcali uz ulicu niz ulicu, ljeti curila voda iz opranih dvorišta, zimi škripale prokvašene čizme po snijegu prije prvih dnevnih grnalica za kojima je ostajala rizla i kamena sol. Mačke prolaznice nikada nismo hranili, ostatke i stari hljeb nosili smo u seosku kuću i davali pticama. U smiraj dana omrkli bismo vani kao dvoje na straži, pozdravljali prolaznike, sa svakim razmijenili po koju vijest. Kasno noću živci bi i mene i nju tjerali van, i poslije ponoći, nakon štedljivog gašenja gradske ulične rasvjete, naše dvije cigarete žarile su se jedine kao dva oka boje pomorandži u gustoj tmini. Svako malo uzdahnula bi pri pogledu na kuću na osami. Na susjednom brdu, kao na trbuhu kakvog diva koji je zaspao, palilo bi se svjetlo reflektora koji detektuje pokret. Pas ili mačka lutalice, ili kakav jež iz obližnjeg gaja mora da bi aktivirali senzor i odašiljali tako snopove svjetla. Znaci života.
Ali tamo se nikad nije živjelo. Domaćini su boravili u inostranstvu, a kući bi dolazili samo po nekoliko sedmica ljeti. Travnatu okućnicu dali su pod najam komšinici koja drži stoku. Nju se u ljetna popodneva da vidjeti dok kosi i od prosušene trave pravi plastiće sijena, koje kasnije strmim putem prevlači na tačkama i pored naše kuće. U noći, kuća je silueta na dvije vode između naselja daleko desno i šumarka koji se spušta niz padinu i liže krovove kuća u podnožju. Dika bi običavala reći kako je šteta što onakva kućerina propada i zjapi prazna. Tada bih rekao nešto u znak slaganja. Sada tu kuću shvatam drugačije. Ogledam se u njoj i razmišljam kuda su otišli svi naši životi. Na kakvim kaučima su ostale naše mladosti, zadirkivanja, brige i preljube (zamišljene, uvijek zamišljene)? Na kojim adresama možda još čekaju, kao fotografije – rijetko spontane, još rjeđe pregledavane.
Dike više nema. Sam sam pod zvijezdama u gluho doba. Od Ozrena odbija pisak noćnog voza Doboj-Tuzla, koji prvu komšinicu uvijek podsjeća na polaske brzog voza za Budimpeštu koji bi čula ispraćajući sina. (Više ne saobraća.) Noć je frula. Iz mraka dopire tutnjanje točkova automobila. Jedno oko boje pomoranči zauvijek se zatvorilo, drugo jednako stražari.
***
VELID BEGANOVIĆ BORJEN autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, Stolac, 2013.) nagrađene Nagradom Mak Dizdar 2012 g. Pjesme, eseji, kratke priče i crtice, te prevode sa engleskog objavljivao je u časopisima Novi plamen, Symposion, Gračanički glasnik, Strane, P.U.L.S.E., NE-MA, i drugdje. Literaturu pisanu izvorno na engleskom objavljivao je u časopisima Rattle, The Maine Review, AZURE, EcoTheo Review, IceFloe Press, The Esthetic Apostle i slično. Poezija mu je uvrštavana u više antologija, najskorije u dvojezičnoj Antologiji mladih bosanskih pjesnika (Vakxikon, Atina). Gostujući je urednik dva američka časopisa za poeziju, Palette i Frontier. Možete ga pronaći na Twitteru (@Borjen), ili Instagramu (samoniklo).
Nekada davno imena izmišljenih bića ispisivala su se u vazduhu. Mnogo kasnije imena su se ucrtavala u pločice ili papirus, neka su imala sreće da se zavuku u hartiju. Imena posebnih bića upisivala su se u oblak koji bi se zatekao iznad mesta njihovog rađanja. Taj oblak je bio krštenica. Neka vrsta svedočanstva o postojanju putujuće inteligencije. Takvu krštenicu ima Divka. Ona je ženski patuljak. U tunelima galaksije ispija belu kafu. Komadiće meteora stavlja u ćup s vodom. Sutradan halapljivo guta vodu, kao nadu. Divka želi da poraste. Da se pomeša sa zvezdama. Dok hoda, zvezdani zraci se lepe za njenu kosu i prave kapu nežnosti. Divka kopa u rudniku. Korača koracima većim od sebe. Na mesečini Divka je div. Pred svemir baca bisere i baštenske patuljke.
***
KLOPKA ILI KOLEVKA
Grad počinje da raste dobroćudno. Pojavljuju se mostovi sa svetlima koja obasjavaju senke. Ulice dišu ubrzano, jer vreme ubrzava samo ljudsko ludilo. Ako prestigne Boga, ludilo će postati čovek. Ako prestigne sebe, ludilo će postati svemoćni Bog. U mojim očima grad izgleda kao veliki pešački prelaz. Prelaz od sveže izgaženih kokica. Dok prelazim zatvorenih očiju, pucketanja me vode u stari deo grada! U teskobu. U zidine. U nedorečeni tajac. U bezdan, koji se postavlja i rasklapa bez stida. U kući sa zastakljenom dušom živi moja najluđa ljubav. Zbog nje sam toliko puta umrla da se pitam kako sam još uvek živa. Svaki put kada me ljubav zagrli, iz bezdna odjekne još jedno beskonačno pitanje. – Koga sve ljube hladne planete dok se vrte i putuju?
***
NA USIJANOJ STENI
Odvedi ljubav na smrtonosno mesto i ona će preživeti. Okuj sjajem njene korake, rukom iskusnog ratnika.
***
PISMO MAČKU HARALAMPIJU
Čovečanstvo je htelo da se uspenje na nebo, prvo stepenicama, a potom, kada su ga zabolele noge, izmislilo je lift. I šta sad? Ne mogu svi u lift! Nastaje guranje, ubijanje, ratovi. Veoma malo ljudi zakorači u raj, što dokazuje da je put ka Bogu jedini put koji prelazimo sopstvenim nogama. Od života se ne može pobeći! On je u svemu onome što mislimo da nije! Izbija iz mene neki imaginarni elektricitet. Duša napunjena besom oslobađa čestice straha. Izbija i seksualni zrak, kao neutoljiva želja za posedovanjem. Potrebno je mnogo truda i dara za slobodno posedovanje nečije slobode. Otkucavajući uobličene elemente, ukucavajući svetlost, popunjavam crne rupe i prazan pogled. Vešam svoj zanos na papir. Izbacujem agresiju, ogromnu agresiju iz male nervne ćelije.
***
SVETLUCAVI VODIČI
U ovom trenu grad je osveštan bilbordima. Ulice su okićene eksplozivnim svetlima. Ta moćna svetlašca zamajavaju nečiste umove da čine sve što nije dobro. Ljudskost, kao zli vajar, izliva površnost u izlomljenom zlatu. Vrti se, brzo se vrti kugla. Sve više ubrzava. U ovom trenu Isus otvara oči. Umiva se vodom iz majčinog bokala. Zaviruje u sanduče, proverava poruke, zvučne signale, tajanstvene šare na pločicama. Niko ga nije zvao, niti pomislio na njega. Ljudi su izabrali puteve posute sitnim đavolima. A đavoli su vešti vatrogasci duše i njenih ognjišta. U ovom trenu Isus pruža ruke da dohvati obuću obešenu o krst. Njegove sandale su neuništive. Miropomazao ih je uljem, utrljavajući u ispucalu kožu neophodnu pokretljivost. Mesto gde se rodio, putevi kojima je prolazio, ucrtani su na đonovima, kao svetlucavi vodiči. U ovom trenu Isus neće hodati po vodi. Spustiće se na Zemlju da utisne ljubav u njive i doline, u drumove i obale, u grmove i šiblje. Urezaće strpljenje u zavist, glad i bolest. Utisnuće stope duboko i naširoko, kao da ih utiskuje u hleb. U ovom trenu erupcija Sunca pokazuje da je 2021. godina. Slučajno ili ne, Isus je u istim sandalama i diše prečistim plućima. Hod mu je siguran. Koraci laki, leptirasti.
***
JASMINA MALEŠEVIĆ rođena je 18. 10. 1962. godine u Beogradu. Po obrazovanju je doktor veterinarske medicine. Član je Udruženja književnika Srbije. Živi i radi u Beogradu.
Autor je knjiga: Skarabeg (Beograd: Sfairos,1992) – poetska proza, Jadi mladog anđela (Beo grad: Asocijacija Ars et Norma, 2010) − poezija, Dnevnik urbane sirene (Beograd: Draslar partner, 2013) – poetski roman, Čarna šuma (Beograd: Print 2 Print, 2014) – poetska proza, Mačkaste priče (Beograd: Print 2 Print, 2015) – knjiga za decu, Legenda o majci (Podgorica: Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, 2019) – poezija.
U koautorstvu s Vojislavom Brkovićem objavila je knjigu Rođeni iz iste smrti (Beograd: Sfairos, 1990) – poetski dijalog o ljubavi, a s Aleksandrom Slađanom Milošević knjigu proze Adame ne ljuti se (Beograd: Draslar partner, 2001).
Dobitnik je književnih nagrada: „Milan Lalić” za knjigu Skarabeg (Beograd, 1992); Nagrada publike, „Smederevska pesnička jesen” (Smederevo, 2012); Specijalna nagrada za najlepšu pesmu o vinu (Vršac, 2015); Druga nagrada za poeziju, Festival poezije „Subotica − Palić” (Subotica, 2016); Specijalna nagrada za lepotu poezije, Manifestacija „Dani Mome Dimića” (Beograd, 2017); Treća nagrada za ljubavnu poeziju, „Vidakovićevi dani kulture” (Rudo, 2017 i 2021); Nagrada „Andra Gavrilović 2018” za najbolju pripovetku (Resavska biblioteka, Svilajnac, 2019); Nagrada za najbolji pesnički rukopis Legenda o majci (Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Podgorica, 2019); Druga nagrada za poeziju, „Šumadijske metafore 2019” (Mladenovac, 2019); Pobednik glasom publike 2019, „Šumadijske me tafore 2020”, (Mladenovac, 2020).
Knjiga poezije Legenda o majci bila je najužem izboru za Nagradu „Milan Rakić” (UKS, Beograd, 2020); Treća nagrada za poeziju, „Šumadijske metafore 2021” (Mladenovac, 2021).
Rukopis kratkih priča Isusove sandale bio je u najužem izboru za Nagradu „Bogdan Čiplić 2021”.
Pre nego što su se sabrale u zbirci, neke priče su bile nagrađene, pohvaljene, odabrane ili samo objavljene: Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Akt” (Valjevo); „Književne novine” (UKS, Beograd); Zbornici „Šumadijske metafore” (Mladenovac); „Evenstar festival” (UKS, Beograd, 2015); Zbornici „Najkraće priče”, IK Alma (Beograd); Kratke priče, Festival kratke forme „Potpis” (KC Apatin); Zbirka kratkih priča „Knez Vladimir” (Refestikon, Bijelo Polje); „Diogen” pro kultura magazin (Sarajevo); Časopis „Bdenje” (Svrljig), Zbirka kratkih priča „Virus 21” (Refestikon, Bijelo Polje); Zbornik „Ravnicom raspevano” (KC Zrenjanin).
O knjizi:
Knjiga „Isusove sandale“ (svitak kratkih priča) je objavio je Banatski kulturni centar (Novo Miloševo 2021). Rukopis bio u najužem izboru za nagradu „Bogdan Čiplić“. Urednik i direktor je Radovan Vlahović, dizajn i prelom – Senka Vahović, recenzija i lektura – mrs Milana Poučki. Na naslovnoj strani je crtež olovkom „Hercegovka na straži“, slikara Đorđa Krstića, iz 1876. godine. Knjiga govori o kretnjama duše do onog najljubavnijeg mesta, koje sam najdublje mogla da opišem raznorodnim pričama (33) nejednakih dužina.
Između palca i kažiprsta, pojavila se rupa iz koje je, kad sam rastvorila dlan, izronilo nekakvo ljigavo, ali čvrsto tkivo. Probijalo se vani drsko i nezaustavljivo, poput gnoja iz zrelog čira. Nije se trgalo, šikljalo je u jednom komadu i savijalo se poput tanke žice. Kad je ta žica napravila križ na mom grudnom košu, probudilo me kloparanje srca. Glava mi se pretvorila u goruću loptu. Po nogama i rukama baškarila se tjeskoba, ostavljala za sobom trnce i prekidala vezu između tijela i svijesti.
Rodila se sa mnom. Mama mi je rekla da je to tako s nama. S bake je prešla na kćeri. To nam je miraz. Stalno se širi i grana, korijenje joj je duboko i čvrsto. Udomaćila se, preuzela gazdinsku ulogu. Ne znamo što je opuštanje, spokoj i mir. Pojavi se, ponekad, koji trenutak ugode, kad ona skrene pogled, kad popusti stisak. A inače, uvijek sam oprezu, jer – nikad ne znaš.
Ništa ne planiraj, govorila je mama meni, a baka njoj. Baki nije imao tko, majka joj je umrla dok je bila u kolijevci. Ona nije ni znala da to ima ime, ali znala je da nikad ne možeš biti siguran što dolazi. Zato oprez! Nemoj se uljuljkati, jer nešto će te stići, kad-tad. Ja tome danas znam i ime, i formu, i sadržaj. U grču, u obrambenom položaju, podignutih i napregnutih ramena, savijenim ka unutra, čekam. Ako te zgrabi opuštenu, satrat će te, slomiti. Pitanje je kad ćeš se i hoćeš li se ponovo uspraviti. Kad očekuješ, lakše je podnijeti.
Generalized Anxiety Disorder. GAD. Tako se to stručno zove.
*
– Što radiš? – upitao me Marko ugledavši me u polutami spavaće sobe. S uzdignutom rukom, pokušavam uhvatiti stvarnost. Izmiče mi. Moram nekako izaći iz sebe.
– Ne brini, legni. To je samo moja tjeskoba. – prošaptala sam pogledavši u krevetić pored – Ali, zašto opet? Zašto se vratila, sad kad sam sretna? Kad imamo konačno njih dvoje?
– To nema veze sa nama, ni njima. Ti u tom zraku hvataš sreću, bojiš se da ćeš je izgubiti.
*
Prvi put smo se srele u bolnici, moja tjeskoba i ja. Vjerojatno i prije, u maminoj utrobi, ali tada se probudila. Bilo mi je četiri godine. Dobila sam
zarazno žutilo, takozvanu bolest prljavih ruku. Ja sam vjerovala da je to zato što su me u bakinom selu zvali Žuta, zbog boje kose. Od tada ne volim žutu boju. Plačući sam roditeljima mahala kroz prozor s rešetkama. U nekom uskom hodniku popločanim bijelim linoleumskim kockicama s crnim obrubom, čudnog mirisa. Opsjedala me noću. Nije mi dala spavati. Šaputala mi je da će taj hodnik s rešetkama na prozoru biti odsad moj jedini svijet, da više nikad neću vidjeti roditelje. Ne podnosim rešetke, a ona mi ih je slala čim bih sklopila oči.
Približavale su mi se, jedna po jedna, kao da plešu, istrgnute iz ležišta.
Podrumski prozor roditeljske kuće imao je nekoć rešetke. Nikada se dolje nisam spuštala sama. Ne volim ni uske hodnike s podovima od linoleuma. Dolaze mi u san, presijecaju jedan drugoga, tvore labirint, ja trčim tražeći izlaz, a vidim samo rešetke i tako unedogled. Ruke i sada perem dvadesetak puta dnevno.
*
Tjeskoba ima razrađenu taktiku. Najviše se naslađuje kad mi zaprijeti ono materijalno, od krvi i mesa, jer zna da jedino tada na nju mogu privremeno zaboraviti. Šćućuri se u neki zabačeni kutak moje duše i čeka da se tvrdoglavost ispuše, da se opijem vlastitom snagom, pa da me presiječe iznenada, kad vanjska opasnost prođe.
– Što je danas prljavo more – rekla sam prijateljici iz razreda plivajući prema pučini, razmičući rukama travu, alge i otpad. Prvi je dan ljetnih praznika nakon završene osmogodišnje škole. Plivale smo sve dublje, prestravljene neizvjesnošću, opčinjene naglom slobodom što se pružala sve dalje i dalje, daleko od puta do škole i njezinoga dvorišta.
– Nije prljavo, nego šporko! – začula sam nepoznati i neugodni glas.
– Ova ti je, Tome moj, Srpkinja. Ajde mala, glavu doli, buć, pa ćeš lipo reć šporko kad ti glava izroni nazad.
Posljednje riječi skoro da nisam ni čula, jer mi je jedan od dvojice mladića koji su doplivali do nas gurnuo glavu ispod površine mora. Gledala sam mjehuriće koje sam ispuštala iz usta i nosa, i brojala sekunde. Nekada sam to radila u kadi, ili kad smo u stričevom vrtu, umorni od igranja i trčanja, čekali na red da zagnjurimo glavu u bačvu ispod vrtne slavine. Kad sam prešla broj dvadeset, panika mi je počela obuzimati cijelo tijelo. No inat je ipak prevladao.
– Prljavo je! – izderala sam se koliko sam mogla, uspaničena, sa suženim bronhijama i morem u ustima. Nisam ni uspjela udahnuti punim plućima, a isti mi je mladić već ponovo zabio glavu u valove. Kada je maknuo ruku, a moja se raskuštrana glava s kosom preko očiju opet pojavila iznad površine, čula sam Tanju kako viče:
– Ja sam Hrvatica pa kažem prljavo, pa to je književni jezik, čovječe, pusti je!
– E, vidiš, Tome moj, lipo san ti reka, zna san da je Srpkinja!
Glava je ponovo otišla dolje, ovaj put poslušno, nisam više imala snage ni za odupiranje ni za brojanje sekundi. A kad je izmigoljila vani, Tanja je plačućim glasom molila da me pusti. Oglasio se tada i Tome.
– Ajde Ante, pusti malu. Koji ti je đava, udavićeš je.
– Neću, dok ne kaže šporko – odbrusio je gad. Tome ga je uhvatio za rame i povukao. Dok su se raspravljali, skliznula mu je ruka s moje glave, a ja sam snažnim zamasima počela grabiti ka Tanji. Dok smo se približavale obali, iz daljine smo čule:
– Ej, trofazna, uspori malo, utopit ćeš se!
*
U našoj kući nije bilo Božića, i mene je zbog toga mjesec prosinac užasavao. Nismo imali okićeni bor s darovima, blagdansku trpezu ni božićne kolače. Nismo imali Boga. Nisam se odvažila pitati roditelje zašto. Znala sam da to ima veze s tim što smo srpska gamad, iako nisam bila sigurna što to znači. Čula sam to od nepoznatog čovjeka kad sam sa sestrom bila kod susjeda.
Dragi moji, došlo vrijeme da se riješimo srpske gamadi!
Susjeda ga je prijekorno pogledala, znakovito okrećući oči prema nama, a sestra me ščepala za ruku. Kad sam je upitala što to znači, po njezinom sam izrazu lica shvatila da je to nešto jako loše, i da smo to mi.
Jako sam se stidjela što nemamo Božić. Nekoliko puta sam u školi o tome lagala. Kad sam pitala Tanju o čemu uče na vjeronauku, rekla mi je da uče o Bogu stvoritelju svega na zemlji. Rekla mi je i da je Bog ljubav, a meni nije bilo jasno zašto mi onda taj Božić izaziva toliku bol. U mom se mozgu i tijelu taložila odbojnost prema svemu što na to podsjeća: crkva, križ, tamjan, svećenici, mantije, ikone, freske…
Nikad se s tobom ne bih mogao oženiti, mama mi je rekla da si pravoslavna.
Po izrazu lica razredne simpatije shvatila sam da to ne može biti dobro. Pitala sam mamu što to znači biti pravoslavna. Rekla mi je da je to skoro isto kao i biti katolkinja, samo mrvicu drugačije. U nižim razredima osnovne škole, ne želite biti drugačiji. Želite s društvom iz razreda na vjeronauk, na talijanski kod časnih sestara, želite se pričestiti i biti u bijelom, želite se krizmati, premda u tog nekog boga stvoritelja svega na nebu i na zemlji baš i ne vjerujete.
Srpska kurvo, danas ti je Božić!
Slušala sam tu rečenicu svakog 7. siječnja iza svojih leđa. A mi ga jednostavno nismo slavili. Još nam samo to treba, govorila je majka. Dovoljno je što smo Srbi.
*
Netko je pozvonio na vrata. Potrčale su otvoriti moja šestogodišnja rodica i njezina prijateljica. Čuli smo najprije jedan, pa drugi dječji uzvik. Izletjele smo u hodnik i sestra i ja. Mama je ostala sjediti za stolom, s jednom nogom podignutom na drugu stolicu i štakama naslonjenim na zid. Djevojčice su stajale ispred zatvorenih vrata, upirući prstima prema staklenom dijelu iza kojeg se vidjela sjena. Otvorila sam. Pred nama je stajao bradonja u crnoj halji, s ogromnim križem oko vrata. Na njegovo iznenađenje, i ja sam vrisnula. Shvativši tko je, odmah sam se mrmljajući ispričala i upitala ga što treba. Pitao je da li smo mi pravoslavna obitelj tog i tog prezimena, kao što su ga obavijestili susjedi, potom mi čestitao Božić i dodao da je vrijeme za blagoslov. Rekao je i da se zove Ilija, otac Ilija. Rekla sam mu da smo mi obitelj tog prezimena, ali da Božić ne slavimo. On je odgovorio da nema veze, da je blagoslov potreban svima, i zakoračio unutra. Sestra mi je preko ramena dobacila da ide odvesti djevojčice kućama, a da ja ostanem i pomognem mami. Srce mi je već bubnjalo, dlanovi su bili mokri od znoja, glava se užarila. Nije mi bilo jasno zašto. Bila sam uvjerena da sam pobijedila svoj strah od sakralnog. Pohađala sam kulturno-znanstveni smjer nakon prva dva razreda opće gimnazije, pročešljali smo sve crkve u gradu. Na kraju četvrtog, izgledale su mi potpuno bezopasno, samo zagonetno i lijepo. Otkud opet onaj stari osjećaj?
Moj je užas sada nosio pravoslavnu halju. Miris tamjana izazvao je u meni mučninu i pomućeni vid. Dok je otac Ilija razgovarao s mamom o lomu noge, operaciji i ugrađenim šipkama, ja sam donijela svijeću, prezirući sebe, dvadesetogodišnju studenticu koja se oduzela zbog jedne crne mantije. Pokušala sam uvjeriti sebe da je to samo maskirani, bradati čovjek. Pa čak je i prijatan.
– Zašto ste upisali politiku? – upitao me s neskrivenim negodovanjem.
– Studiram politologiju, to je… To nije politika, ne studiram da bih bila političar, mi proučavamo politiku, odnose među ljudima u društvenoj zajednici…
Nije mi odgovorio, samo me okrznuo prodornim pogledom i energično posegnuo za kandilom. Tjeskoba se pretvorila u ljutnju i nervozu, a potom i u bijes, kada je kandilo uperio prema mojoj glavi i unjkajućim glasom procijedio da će neke duše lutati vječno dok se ne okrenu Bogu. Nakon toga ga je protresao nad stolom na kome se nalazio časopis s Titovom glavom na naslovnici. Maršal se izgubio u magli tamjana, koja je polako prekrivala njegovu zalizanu valovitu kosu, visoko čelo, istaknute jagodice i stisnute usne. Kako se njegov lik gubio, gubila se i moja stabilnost, a rasla želja da viknem, da pobjegnem, da kažem tom popu da mi ne treba njegov zadimljeni blagoslov, ni meni ni mojoj duši, ni mami ni njezinoj nozi slomljenoj na dva dijela, ni Titovoj fotografiji. Mamu nisam mogla izbaviti iz tamjanske omaglice i pojanja, ali sebe i Tita jesam. Zgrabila sam časopis, strpala ga u torbu i istrčala iz kuće.
Čim sam izašla, odmah iza ugla kuće naletjela sam na gimnazijskog profesora hrvatskog jezika i književnosti.
Pobogu djevojko, politika je kurva, bio sam siguran da ćeš studirati književnost.
Nakon par godina, prigrlio je kurvu i postao dvorski pisac oca domovine.
*
Uvrijediti znači citirati prošlost. Uvreda svoje značenje crpi upravo iz ponavljanja tolikih mnogih govornika… Koliko su me samo puta nazvali pederčinom ili sličnim pogrdnim riječima?
Napisao je to Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims. Didier se razračunava s tuđim uvredama i svojim stidom zbog homoseksualnosti, ali i zbog pripadništva radničkoj klasi. Ono što je za njega “peder“, “pederčina“, “tetkica“, za mene je “Srpkinja“, “pravoslavna“, “trofazna“. Riječi, čije moći ranjavanja poznaješ oduvijek, koje su za tebe projekcija u budućnost, jezivi predosjećaj da će te pratiti cijeloga života.
Otišla sam, pobjegla. Ovdje mi neće reći da sam trofazna. Ali taj stigmatizirani identitet ti prethodi, nemilosrdan je Didier, u njega ćeš ukoračiti, utjelovit ćeš ga, i s njim ćeš se, na ovaj ili na onaj način, nekako trebati nositi.
*
Tjeskoba, prokuženi identitet i ja prešli smo granicu. Do kuće se više ne može bez kontrola. Od srpske granate poginuo je prijatelj iz školske klupe. Poželiš da te nema. Rat mi je ubio svaku nadu da ću se svoje tjeskobe ikada riješiti.
Posjetila sam najboljeg prijatelja. Nije razumio suze koje smo njegova žena i ja prolile grleći se na ulaznim vratima. Došao je kući na dopust zbog ranjavanja na prvoj liniji. Čemu emocije, pitao je. Njegova mama, koja je mog muža zvala drugim sinom, posjela me na suprotnu stranu stola. Samu.
Svrstali ste se na drugu stranu. Poruči svekru i svekrvi da nam daju vikendicu na otoku, a mi ćemo njima našu koja je u Krajini.
Nisam se svrstala nigdje, a ipak sam se skrivala od susjeda. Osjećala sam se krivom. Kažu da je taj moj identitet bacao granate, ubijao i pucao, protjerao njihovu rodbinu, srušio groblja i crkve. Krivnja je potiskivala tjeskobu. Ja sam mogla otići, roditelje sam ostavljala. Na milost i nemilost puškama i dinamitu. Susjedima koji s njima ne razgovaraju i okreću glavu kad ih sretnu. Napuštenim i srušenim kućama. Tajnoj policiji, jer su me susjedi po povratku prijavili misleći da sam došla iz Beograda. Dvojici uniformiranih, jedva punoljetnih mladića koji su ih držali u podrumu satima, govorili da će platiti za Škabrnju, tjerajući oca s pištoljem pritisnutim na sljepoočnicu da kaže da je četnik, jer su oni sebe nazivali ustašama.
Susjed Srbin je platio za Škabrnju. Odveden je iz svog doma u pidžami u rano jutro. Sutradan je pronađen mrtav u nekom jarku. Drugi susjed je mučen, vezan za stolicu zajedno sa ženom. Rekli su mi da su njemu odrezali uho, a njoj radili svašta, i da je otišla na živce…
Osjećala sam se krivom listajući stare časopise, upijajući priče iz vremena prije. Krivom jer sam izmakla vremenu poslije. A ponajviše kad sam im dolazila na prag u vrijeme primirja, sa Zapada ispraćana suosjećajnim pogledima i neizgovorenim mislima. Mislili smo da takvih divljaka u Europi više nema, ali ipak, vi ste Balkan, a znamo da tamo… Osjećala sam se krivom dok mi je sestra pričala da ima radnu obavezu i da se na putu za posao utrkuje s granatama. Dok sam slušala imena i prezimena susjeda iz ulice koji su otišli prije ili nakon što je na njih bačen dinamit. Dok sam gledala oca kako spušta telefonsku slušalicu bez riječi, jer je opet netko nazvao i vikao Srbi, zar ste još tu?! Kad sam čula kako je u čekaonici kod doktora htio pozdraviti nekadašnjeg kolegu, a ovaj mu uzvratio urlajući kome pružaš ruku, srpsko govno, mislio sam da ste davno svi otišli. Kada su mi roditelji rekli pričaj tiše, i zidovi imaju uši,nakon što je rat već davno završio.
*
Moja se tjeskoba selila sa mnom svuda po Evropi, zajedno sa jednom kutijom starih časopisa, koje sam svugdje vukla sa sobom, i koji su mi služili umjesto sredstava za smirenje. Zaklela sam se da je neću prenijeti svojima sinu i kćeri. Ne vjerujem da ću tu zakletvu moći održati. Prečvrsta je linija nasljeđivanja. Premda mi se jednom već učinilo da su pošteđeni, kad im je bilo četiri, dok su se propinjali na prstima na brdašcu iza zgrade, čekajući da se spuste sanjkama i upadnu u kanal, poput ostale djece. Vrištali su od zadovoljstva kad bi se strmoglavili. On se neprestano smijao, a ona ponavljala:
Mama, što ti je, što se tako mrštiš, ne boj se, to je samo zabava!
Sve što im se može desiti je da se malo ogrebu i ugruvaju… Njima ne govore da su trofazni, dobro je… Ovdje nitko ne ide u crkvu. A i nisu Srbi, doduše, napola ipak jesu. Ovdje su “Jugoši“, stranci. Iz zemlje s najljepšim morem na svijetu. Mogu samo pasti i povrijediti se, slomiti neku kost, ali time im se duše ni slomiti ni saviti neće. Diši, udahni, izdahni, ta rupa i nije tako velika, sve je dobro… Njih nitko ne vrijeđa, dobro je…
*
– To je naša klupa, tu sjede moja žena i djeca, diži se odatle!
Sjedila sam na praškom dječjem igralištu i razgovarala telefonom s prijateljicom iz Hrvatske. Podigla sam pogled prema namrgođenom, istetoviranom gorostasu obrijane glave.
– Ovo je javno mjesto, klupa nije ničije privatno vlasništvo!
– Ovo je moja zemlja, diži se odmah! – rekao je prijetećim glasom i krenuo prema meni.
Ugledala sam svoju djecu kako se približavaju, nasmijani pričajući na češkom. Ostala sam sjediti.
– Češka je i moja zemlja! – rekla sam tom bijedniku.
Okrenula sam pogled prema djeci. Nisam htjela da se uplaše. Ni za mene, ni za sebe. Da osjete stigmu zbog svog identiteta. Već skoro deset godina me smirivalo to što oni nisu Srbi iz Hrvatske. Da li je to dovoljno ovdje, 900 kilometara daleko?
Došli su do mene i prošli pored muškarca koji je i dalje stajao pored klupe sa stisnutim šakama. Pomilovala sam ih po kosi. Izvadila sam iz torbe sendviče za njih i stari časopis za sebe. Prišao nam je crven u licu, s podignutom rukom i pesnicom usmjerenom prema meni. Moja su ga djeca upitno pogledala. Spustio je ruku, zgrabio časopis, bacio ga na pod i nagazio crnim čizmama. S naslovnice nas je promatrao zgužvani i iscijepani lik onog čovjeka iz vremena prije.
***
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
čovjek-časopis 