proza – Page 27 – čovjek-časopis

PROZNO-POETSKI ZAPISI ŠIME MAJIĆ (iz novog rukopisa)

***

Sumraci civilizacija piju stvarnosne likere. Drame su likovi jedne drugima. Kao Alise izmučene čudima u svijetu sladoleda i slomljenih suncobrana. Provlačim život kroz filtere naziva memory. Stavljam ruke na ogradu koja je čitavu noć upijala Mjesec. Stoljeće zrije u nova voća, čije plodove tantalovski kušam. Stropoštava se u njegovim košpicama paradoksalna tagedija introvertnosti. Kao bademi koje kupujem za dvije i dvadeset pet u tužnom centru. Sto grama, molim. I jedan ekstra plavi blok leda koji ću ugraditi u sebe. Naime, sanjala sam priče meke poput jastuka čija mekoća ubija. Izmaglicu koju ne bi odagnalo ni 12665 kava. Zar se ljudi ponašaju nesposobni otključati neke osnovne stvari? Postoji previše objekata koji sliče na balkone na koje bi se mogli instalirati zvučnici koji bi ukazali na takve stvari. Ili mali mikrofoni rapršeni svuda.

***

Biti tisuću metara bliže veličanstvenoj predstavi koju nam nebo prostire na svod. Tisuću metara, treptaj u svemirskom smislu. Postoji jezero koje izgleda kao planinsko oko. Ima taj oblik i boje. Unutar njega, na rubovima se nakupila santa koja se gubi u dubinu zagasitih boja, zelenkastih i modrih.

Upravo ta prisutnost sante formira eliptični oblik oka. Led zauzima veći dio površine, a oko manji. Boje u njemu prelijevaju se kao dani jedan u drugi. Kao dubine i visine u nama. U kutu oka, na mjestu gdje se nalazi suzna žlijezda izrasta jedan grm. Grane mu nisu obrasle trnjem. Opravdava li to dovoljno smjelu usporedbu sa suzom? Tko je to noćima isplakivao jezera po proplancima blidinjskih zima? Očima koje su mogući ostatci ledenog doba. Kome su to vile oduzele kontrolu nad tijelom i nad mislima? Utapala su se jezera jedna u drugima. Topili su se snjegovi i topit će opet. Nema ničega tužnoga u tome sve dok je slutnje da našeg divnog Sunca neće ni biti za određen broj milijardi godina.

***

Agnes Varda priča o tome kako u svakome od nas postoje unutarnji krajolici i kako ćemo zavirimo li u nju pronaći plaže. Što se tiče mene, to bi mogla biti jezera. Nad njima lete ptice čija krila su spojena na valove visoke frekvencije. No začas pregori instalacija. Ne lome mi se riječi nad zgarištima. Mjesec lipanj je, zaklani limun. U koktelima od bazge, metvice i ruma i Verlaineov šešir bi se utopio. Ubijaju me ljetni blagdani, padam lagano kao posječena trava. Depresivni i alergični dani nižu se svojim bjesnomučnim tokom. Raspukla sam se sred njih kao zrela breskva po kojoj se nakupio mraz unutarnjih krajolika. Bačena s nadmorske visine od dvije tisuće metara. U okrilje ideja gdje zasjeda okrugli stol, gdje cvijeće živi u plastičnim vazama. Njena zrelost nas je mimoišla kao meteor. Pijemo jutarnju kavu kao da o tome ovisi poredak povijesti. Čistimo tijelo sirupom od bazge.

Bajke su opasna stvar. Kritička svijest je jedan od indikatora njihovog otrova. Kalkulator opsega gluposti i zla. Pojedinima, jezik je smrskan u aparatu za prosječnost, nema mu spasa. Menta i spirulina obitavale su u kafićima u kojima se ljudi prividno upoznaju i sudjelovale u tome da jedan bude pretočen u knjižaru. U mračnim kupalištima odigravaju se omiljene drame, ne na izljevalištima krvi. Ukupna ljudska svijest po jednom i drugom pliva s mišićima na napuhavanje. Izgleda da se još ima snage za bal vampira. Dok snažni ženski glasovi nadvisuju obronke planina.

***

“Mirimo se sa svijetom i krvarimo.” Cioran

Dan je sumanuto bistar. Komentiramo smjelo proljeće u našem malom gradu. Toliko sam pratila odjek tvojih riječi da sam zapostavila razvoj gradova u njima. Sjetit ću te se uvijek kad napunim se nostalgije. Kad zadnja krpica snijega iščezne s planine V. Kad divlje trave prosviraju kroz naše glave, a piće v. poteče krvotocima. V kao voljet ću te snagom svega što naopako raste u tebi. Sav šarm ovih dana stane u apsolutno sanjarenje Bergsona. Zar sve su harmonike lijepe, ali one slomljene, one oštećene imaju priču? Toliko toga je u meni dramatski posloženog, toliko neposlušnih krajolika, hotela s beskonačno mnogo soba za ponižene i uvrijeđene. Sva se pretvaram u komoru suviše tamnu.

Zar služe za zaboravljanje mora iznad kojih galebovi podsjećaju na dronove, u kojima ježevima traže putovnice za kaktuse, a piloti padaju u trans od tableta za prekooceanske letove. Da ne govorimo o metrou grada kojemu je od voznog reda važniji televizor s kojega dopire glazba. Sjetit ću te se kada od osjećaja rasprsnu bočice ograničenog pristupa. Kiše padaju po malenim automobilima grada predviđenog za doziranje vječnosti. Više ne razlikujem suze od tehničkih voda.

_____________________________________________

ŠIMA MAJIĆ, 1992, Imotski – Tomislavgrad. Autorica zbirki pjesama Potkožni sjever i Melankolija igra badminton, dobitnica književnih nagrada Zdravko Pucak, Anka Topić i Grah za Iliju Ladina. Tekstovi su joj prevedeni na engleski, francuski i makedonski jezik.

PRIČA EMINE ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ: GLAD

proza

Ajde mala raširi noge! Ako se okreneš na leđa dat ću ti dvajest! Dobra si ti ko kruh!

Ležim među šumskim šibljem. Oštro trnje na kojem divlje kupine djeluju crno i sablasno grebu me po tijelu. Velike šake koje smrde na zagoreno motorno ulje gule sa mene dugu crnu haljinu. Njegov dah sporadično se prepliće sa lešom nesretne životinje u jarku. Životinja i ja ležimo obeznađene u istom pravcu. Široka ramena i crne dlake s kojih padaju kapljice znoja na moje bijelo tijelo, čine se nesavladivim pod suncem koje prekriva njegov lik. Iz nosa mu strši sparina ljetnjeg dana. Pomišljam da jedva čeka da završi od straha dok vadi ukrućeni ud iz radničkih hlača. Stišćem raspolutane grudvice zemlje. Moje pepeljaste pletenice prostrle su se oko šiblja.

Dat ću ti i trijest, ako treba! Kaže dok me ugriza za dojku. Njegova velika glava izgleda kao da će se rasprsnuti pod sopstvenom težinom. Grebe mi noge znojnim čarapama. Pod jednom nogom osjetim vrelinu crne rudarske čizme. Želim da ga pljunem u facu i nazovem krmkom. Umjesto toga šutim, moj mozak, organ za preživljavanje, želi uzbuđeno da preživi, želi da se vrati kući i istrese govna i smrt iz sebe.

Pokušavam da uhvatim pogled čovjeka koji mi se sada činio sasvim nepoznat.

Samo sam htjela da mi posudiš, prozborim.

Ne sekiraj se, ti si svoje odradila.

Evo i marka, popij kafu, kaže prolazeći rukom kroz zamašćenu kosu, moj školski drug Kezo. Kezo, bilmez, koji se iznenada razvio u nabildanu seljačinu, nikad se nije oženio, niti je imao kučeta i mačeta. Nije trajalo dugo, ali je bilo mučno.

Pozdravi komandanta, dodaje i odlazi. Dugo sam gledala mračnu Kezinu sjenu kako napušta napušteni voćnjak. Nebo je bilo sasvim nepregledno, plavo i prazno.

Muž i ja utjerujemo ovce u štalu. Sunce žeže. Ovcama govna strše niz vunu.

Jebem im mater, ko će ih ošištat po ovom kijametu. Nabija kamenje nogama. Jedan kamen okrznu nogu na kojoj je stavljena narukvica.

Je li ugrijaloo, viče Suada, kako ste danas?

I tebi jebem mater, kaže muž u znojava njedra. Nikad bolje nismo bilo, odgovara joj.

Uhvaćen je zbog krađe bukovih metarica i osuđen na uvjetnu kaznu od pola godine. To znači da nigdje otići neće, da ćemo se stalno viđati, da ćemo disati jedno uz drugo po cijeli dan i noć. To znači da će nam gore biti nego u ratu, jer nećemo moći bljuvati ni humanitarni gulaš. On više neće biti osvajač nepreglednih šumovitih prostranstava, oslobodilac okupiranih gradova, gospodar krvavih rovova, čelični čovjek dubokih pogleda, nego sasvim obični muž. Moj muž ili ono što je život od njega napravio. Noge mi se tresu, iako sunce prži kao da je poželjelo danas dati najjače od sebe. Moj grijeh je mlad poput prvog leta pčele koja se usudila okusiti slast lipe pod kojom smo se sakrili. Strah mi se uvlači u misli – kako da mu objasnim da imam nešto para za koje možemo kupiti hrane, a da me ne otkrije jednim pogledom.

Imaju samo tri, kažem mu, ako ti je mrsko, ja ću. Dajem sve od sebe da budem dobra žena. Donosim makaze. Ovce se ritaju. Jedna skače na mene, udara me u prsa. Udara me u dojku. Padam na vrelu zemlju, rukom prekrivam ugriz. Do guše mi je padanja. Zemlja se čini tako susretljiva prema meni.

Daj meni, kaže, pušeći jednu duhansku. Sunce otkriva poneku sijedu dlaku u mojoj kosi. Gleda me. Osjećam da će iz mene, velikog tmastog oblaka, pokisnuti čitav naš svijet. Ti si kriva za sve, grebe me nešto iznutra i ponavlja monotonom prisutnošću. Čini mi se da vidi nabreklu starost, čini mi se da me sažalijeva. Ne postoji kutak u očima u kojima bi svijet izgledao sigurno u meni.

Jesi li se to ošišala?

Nisam. Samo sam potrgala kosu u žbunju, kaže moj izgubljeni pogled pun strahopoštovanja.

Znaš kad žene umru, da ih prvu noć u kaburu dočekaju zmije. Jesi čula za to?

Klimam glavom. Tu sam priču čula još kao djevojčica. To čitam svaki put kad stanem pred ogledalom i poželim da skratim kosu.

Ako ti padne na pamet da skratiš kosu, i ne bude duža od leđa, zmije će ti ući kroz usta i izaći kroz oči. Jesi čula, ha?

Svašta je ušlo i izašlo kroz mene, kaže moj zakopani jezik.

Kad umrem – ne želim da umrem. Ne želim misliti o smrti. To bi trebalo biti normalno. Ali nije nimalo normalno to što me zemlja želi utjerati u sebe, a sunce što prije razložiti na bezbroj malenih atoma koji će se sami u sebi iznova rasprsnuti.

Šišam ovce. Muž ih drži i njuši me. Ispred mene sunce topi njegovu ljudsku ljušturu, izgleda poput svježe iskopanog mrtvaca. Sasvim je modar i propao. Gade mi se njegove hrapave ruke i crnilo ispod nokata. Njegovi atomi sablasno truju prostor oko nas kroz skupljene obrve, kroz mladež iz kojeg strše dlake različitih veličina. Osjećam miris njegovih nogu na ljetnoj sparini, nogu koje smrde i u čizmama i na zraku. A znam da je još uvijek itekako živ jer kaže da je dobro sve dok smrde jer ukazuju na život.

Majko, molim vas, otvorite usta.

Podrhtava joj brada. Kao da želi nešto da kaže. Pomjeram jastuke iza leđa. Pomjeram je naprijed prema sebi. Pogledi nam se susreću. Moj muž nikako ne liči na svoju majku. Njeno okruglasno lice čini se nježnim čak i na izmaku života. Nešto iz nje zvuči kao da je zahvalna. Dajem joj ostatke iskuhane kokošije posoljene vode. Posljednje zaklane kokoške. Kada muž kolje kokoške ne izlazim van jer ne mogu da gledam obezglavljena tijela kako jurišaju dvorištem. On obično viče na sav glas da bi umjesto kokošije trebala letjeti predsjednikova glava. Kad čistim krv po zemlji, zamišljam velike predsjedničke glave utabane u tvrdu zemlju, sa crvenim nabreklim jezicima i očima koje se vrte u krug do beskonačnosti. Svekrva prati pogledom kašiku što udara o stari limeni lončić. Pitam se da li čuje zvuk naših propadanja, ovako nemoćna, misleći da smo njeni spasitelji?

Pokazujem joj fotografije iz albuma, u nadi da će zaboraviti glad. Album sam nedavno pronašla sakriven među njenim stvarima dok sam uređivala sobu prepunu madraca za goste koji nikad neće doći. Dok listam album, najviše gleda svoju fotografiju iz nepoznatog mjesta, uzbuđeno pomiče prstima, potom se lagano smiješka. U bijeloj satenskoj haljini naslonjena na oronuli zid. Iznad nje lete dvije ptice. Svekrva izgleda sretno kao da je na hodočašću ljubavi, kao da se upravo susrela sa savršenstvom života. Teško mi je prihvatiti da ispred sebe vidim istu dušu.

Zamislit ćemo da je ova iz vremena kada si željela bila učiteljica. Kažem s nadom da će razumjeti moju potrebu da sačuvam život u njoj koliko god dugo mogu. Ona klimne glavom. Nečujno uzdahne. Znala sam da je oduvijek patila što nije postala učiteljica. Uma je mogla postati sve da je ikada mogla otići van ove kuće i ovog sela.

Zato je postala jaka žena, kaže muž na to. Za to je kriv moj ćaća. Za svu njenu hrabrost. On je od nje napravio i vola i konja u jednom.

Ponekad se složim s tim, ali zapravo ne razumijem, kao što ne razumijem svoj život. Jesam li hrabra uz ovog čovjeka kraj mene? Ko je on u stvari, zapitam se često. Nekad odgovor zvuči nepoželjno, bivši ratni komandant, heroj, ja sam prva dama heroja, propalog heroja čije ordenje gledam kraj goblena koje je majka napravila u čamotinji ljetnih dana. Heroja koji je još uvijek spreman da pogine za pedeset metara okućnice čije granice ne smije prekoračiti. Heroj ne zna za sirotinju i sramotu.

Iz kutije u kojoj je odložen album vadim neke stare zabilješke, a potom čitam da ubijemo izmrcvaljene ostatke ljetnog dana, za koje važi pravilo – samo da se završi svaki dan koji je započeo. Dok smo još mogle razgovarati rekla mi je da je pisala zabilješke u mladosti kada je maštala da postane učiteljica.

Seoska učiteljica?

Bitne mi škole ovdje. Učiteljica života, otmjena venecijanska dama možda, Karenjina par exellence, ko će znati?

Tako je govorila dok nije počela naglo zaboravljati stvari. Bila je svjesna da zaboravlja pa je sve stvari bitne ostavljala u jednu veliku staru kutiju oblijepljenu srcima. Često sam je viđala kako naslonjena na prozor govori Uvijek ću te voljeti. Uvijek ću te voljeti. Upitala sam muža zašto to govori, zar je moguće da neko voli toliko ukopanog muža.

Ne voli njega, voli nekoga koga nikad nije upoznala. Samo je sanjala. Njezin otac reče da je dobro zalutala i htjela pobjeći u neke gradove izmišljene, daleke, pa joj je on našao zagondžiju i tu priču završio.

Kako to? Ona je baš divna, normalna.

Njemu je zaparalo uši normalna.

Ona nije normalna, ona ti je uvijek bila dijete. Imala vremene za te ženske fore. Ti si prava poslušna žena, kaže mi, pa me ukori crnim udubljenim očima.

Kada je pala na postelju uslijed Parkinsonove i moždanog udara, sve je naglo prestalo. Svaki govor završavao je neprestalnim pomjeranjem usana gore-dolje, izgledala je kao riba na suhom. Kada bi se umorila samo je buljila u jednu molitvenu tačku. U početku je osjećala stid, a onda smo se obje navikle. Sad smo pravi tandem: ona digne guzu, ja je operem, navučem pelenu, obučem joj ružičastu suknju, bijelu bluzu, ona odahne.

Želim da izgledaš poput proljetnog cvijeta koji probija hladnu nesnosnu zemlju, kažem joj a zatim čitam.

Noć je. Kiša udara u raspucalu zemlju. Stojim naslonjena na drveni prozor. Kraj plasta sijena, njegova sjena, neuništiva udarom munje, ulijeće u drvenu štalu. Čujem kako stoka se buni. Nebo se sasvim savilo. Ljudi i djeca šute. Strah od Boga, ili strah od smrti – ko će znati. Ogrčem se tamnom dekom, spremna da se prepustim kiši. Kiša ne boli. Kapljice su nježne i samo žele da se susretnu sa zemljom. Uđu u nju i oplemene je. Trčim do štale. Osjećam dah svog oca iza vrata. Pretvara se u velikog džina, on, cijela naša kuća. Sve će me progutati ako otvorim vrata. Ako ne otvorim, progutat će me želja da napokon osjetim slobodu.

Ako si ti ovo pisala majko, baš teško zvuči.

Smijem se ne razumijevajući stvarnost onoga što čitam. Pomalo zabrinuta jer me strah u ovim pročitanim riječima podsjeti na Kezu. Osjećam jak okus svog bila. Obuze me strah od njegove prisutnosti i proguta u trenu. Brže-bolje sam sve vratila u kutiju, bježeći od pogleda majke koji me pratio po cijeloj sobi. Izgledala je tako oslobođeno i živo! Nikada više upitanosti nije bilo u tom pogledu, kao da me hvatala nevidljivm rukama .

Majko, pitala sam Kezu da mi posudi para da kupim hrane. On je ko mutav navalio na mene, i popustila sam, šta ću.

Ona šuti.

Izlazim iz sobe. Lakše mi je. Rekla sam joj, iako nikad više nećemo biti iste.

Grom te jebo, nećeš ti radit nigdje radit. Ne može moja žena radit. Znaš li ti za koga si se udala?

Kaže muž prekrštenih mršavih nogu zagledan u svijet osuđen na stalno pokretanje.

Za vas sve, ja sam uvijek bio gospodin čovjek. Čujem kako šapuće i pljuje otrovni žuti duhanski sadržaj iz usta. Sve je tako divno disalo iza ovih pedeset metara oko kuće, čak i Kezino teško glomazno tijelo. Iznad nas prolazi avion i ostavlja trag, ptice su skrivene u krošnjama lipe, djeca se vraćaju iz škole. Svijet se doima slobodnim. Ja nemam vremena da mislim o svojoj slobodi. Sve vrijeme razmišljam o tome da je majka gladna i da će biti sasvim drugačija kada uđem. Ponekad poželim da niko od nas ne postoji, da nestanemo, a zatim se ponadam da će baš ona razumjeti zašto žudim da se ponovo susretnem s Kezom.

Ali majka nema šta da jede.

Nije tvoja stvar, kome ja govorim ovdje. Idi pripremi lonac.

Taj dan, muž je namamio komšijinu kokoš, a potom sačekao noć i zaklao je na kuhinjskom stolu. Krv je pljuštala na sve strane, obezglavljena kokoš je udara o sve što je stigla. Ja sam povraćala dušu, gladnu utrobu. Povraćala sam na svaki udisaj naših života, svaki zid koji je namjeravao da se uruši na mene. Kidali smo joj perje divljački i gladno, nakon što sam oprala zidove i namještaj u vrućoj vodi i varikini.

Preživjet ćemo mi ovo, rekao je. Nek se samo ne puca, ne znaš ti šta je to.

Nisam ništa odgovorila, nisam vjerovala u sutra.

Dugo sam raskuhavala staru kokoš, i preslagala krpe koje koristim kada dobijem menstruaciju. Okrnjeni lonac sa slikom zubatog sunca mirisao je na svježu rastvorenu krv žena koje su uredno otkuhavale veš i smijale se vlastitim životima. Razmišljala sam o mjestu gdje da ih odložim jer mi više neće trebati. Ujutro sam majki ponovo davala kokošiju vodu na kašiku. Ovaj put je uzela manje i skoro da se nimalo nije nasmijala sve dok nisam ponovo počela čitati zabilješke:

Ne želim da liči na njega. Želim da se u moju utrobu useli sunce. Potom da eksplodira. Njegovom punoglavcu da nestane traga. Lupam se rukama o stomak. A potom plačem. Upravo sam nevinom postojanju nanijela zlo. Nikada nisam mislila o sebi kao o nekome ko može učiniti zlo. Nikada nisam mislila da bi to u meni nešto moglo postati čovjekom, imati njegov lik, duguljasto lice, izbačene zube, osjećaj za niske porive. Ne želim da osudim sebe i ovo na život bez ljubavi. Otac mi samo kaže da se svako može zavoljeti. Ja ne volim sebe. Uvježbavam da oprostim njemu, sebi, ali ne ide. Ništa tako olako ne postaje zaborav. Ja nisam kriva, ali kao da jesam.

Posmatrala sam njen lik. Uma na raskršću svog života. Vitki mali djevojčurak koji je oduvijek podsjećao na neprolaznost djetinjstva očajno želi da se ukrca i spasi. Vjeruje u ljubav i u milost očeva dok zalijeva cvijeće na balkonu koji gleda na autobusno stajalište. Sljedeći će biti njen. Tamo je čeka on, savršenstvo bez premca, potpuno oslobađanje od svega što steže. Ništa je neće zaustaviti, nijedna misao koja je odlučila zauvijek da pada, poput kiša u dalekim gradovima što ih obavijaju. Kada posjeti grad u kojem je on, svakom turistu će pogledati u oči i reći ja sam Uma, neće navesti čija je, reći će da je pobjegla i da se ne kaje. Ovdje će završiti fakultet, postati sve što tamo ne može, ako se nekada i vrati, čekat će je škola u kojoj će djecu učiti da je važno biti svakodnevno slobodan. Činilo se u isti tren da je boli vlastiti život, ali i moj život. Umirale smo podjednako tiho. Pogledala sam kroz prozor. Moj muž smrknut i turoban razmišljao je kako da namami još poneku komšijinu kokoš, a ja sam u daljini čula zvuk Kezinih koraka i nisam razlikovala smrt od života, sitost od gladi.

Stavljamo je na pokretnu stolicu za kupanje. Ona ječi. Umivam je po licu. Prelazim spužvom po hrapavoj koži. Vidim njen lik sasvim odan bolu. Dotičem propalu uvalu od njenog stomaka. Ječi jače. Sitna je to žena, manja od križa. Milujem je. Nadam se da osjeća kako mi je žao. Kako nikada nisam željela izdati, nju, naš dom, našeg propalog heroja. Samo sam je željela spasiti gladi, iako se ne usuđujem za taj novac išta kupiti. Ja ga ne želim. On je prljav. Kako će mi oprostiti što njen život završava ovako i što za moj ima barem malo nade. Ili samo mislim tako. Razmotavamo njenu dugu kosu.

E, moja mater će bit spašena, kaže muž.

Gladna je. Pustit ćeš je da umre?

Ne, ona ti je ko dijete. Njoj malo treba. Ali je jaka, pa nije rat, preživjet će.

I šta ti toliko povraćaš, nikog ne koljem. Ajd malo prošetaj i donesi joj voća – kaže muž i odlazi vani sjediti pod lipom. Za sobom ostavlja trag umora uzrokovan više životom nego glađu.

Buljim u njeno tijelo prekriveno cvjetnom dekom. Podsjeća me na cvijeće koje okružuje Kezu i mene dok vodimo ljubav. Odlazimo negdje na more. Trčimo nevino uzbuđeni plažom. Kezo me grli oko struka i obara u vreli pijesak. Cikoćemo se. Lijepo nam je. Niko drugi osim nas ne postoji. Vadim pare iz grudnjaka. Želim da ih počupam.

To je samo obični bilmez Kezo koji ima koju poželi. Kažem majki. On sigurno ne misli sad o meni. Ali zašto ja mislim o njemu? Pitam nju, pitam sebe. Ne želim ove pare, ne želim ništa, ni njega čak. Reci mi zašto sam prazna? Reci mi zašto ne osjećam ništa, ni tvoju ni svoju glad?

Mirišim na svježi matičnjak iz bašte. To sam posljednje pojela. Kezo me spušta na vojničku deku, dlakav i znojan podsjeća na ogromno šumsko deblo koje nema milosti prema svemu što postoji pored njega. Gledam kako se sunce provlači kroz njegovu raštrkanu kosu. Stišćem ga za ramena. Očajno želim da mu kažem da ga volim, jer ga ne mrzim, ali to ne mogu učiniti. Želim da ga zamolim da me odvede iz ovog mjesta, da me iščupa iz ovog tijela. Pitam se da li uopće osjećam ljubav prema bilo kome, bilo čemu? Čini mi se da u ovom trenutku jedino ovaj osjećaj ima smisla. Ubjeđujem sebe da dajem najbolje od svoje duše, da sam najbolja žena kakva mogu biti. Dodirujem rukama stablo jabuke. Jedna jabuka pada na Kezinu glavu, a zatim na moje grudi. Moja duša želi sablasno da izleti iz grudi, kao da je jabuka baš nju udarila. Smijemo se.

U daljini u kojoj se mrsi moja kosa sa divljim cvijećem

Šapućem ti da trenutak kao ovaj nikad nestat neće

Čak, iako te nađem, a ti ne budeš ti

Zavoljet ću te u svemu što si dotaknuo

Samo da bi ukazao na vječiti bijeg.

Citiram majkinu pjesmu pod drvetom jabuke. Kezo kaže da sam luda. To je rekao Umin otac, tačnije napisala je ispod pjesme: svom ocu sam rekla posljednje stihove koje sam napisala za nedjeljnim ručkom. Mislila sam da će shvatiti da sam za nešto više. Rekao je da sam luda, smijao se. I majka mi se smijala.

Kezo ponovi da sam luda, da je to sranje od života. Jeste, ja nisam kao Uma. Dodajem, smijemo se. Lijepo mi je.

Ispred sebe u obrisu drveća naslućujem lik svekrve iz mladosti. U mojim očima ona više nije svekrva majka, nego Uma, ne znam koja mi se jače obraća. Maše mi crvenim prugama ogromnim račvastim tijelom. Potom se nadviruje nad mojim tijelom.

Kurvo! Rospijo! – govore njena skamenjena usta.

Ne možeš voljeti svog dželata!

Ko je moj dželat, pitam ju.

Ustajem kao u bunilu. Kezo mi utrpava pare u gaće.

Ne želim, vičem. Moram kući. Majka je gladna.

Neka, nek ti se nađe, zaslužila si. Evo ti i cigara jedna. Fali ti da te malo smiri.

Ne želim te pustiti da umreš. Ljubim je u čelo. Molim te pojedi zalogaj jedan. Dajem joj izgnječenu jabuku koju je pala na Kezu i mene.

Trudna sam. Samo ti znaš da sam trudna. Molim je da mi kaže da sam najgora žena na svijetu, da nikada neću biti kao ona, ali šuti i ne umije da proguta nijedan zalogaj, kao da se bori za vlastitu smrt.

Gladna je, kažem sebi. Umrijet će. Umrijet će Uma, na ovome krevetu. Moj jedini sagovornik. Ruke mi se znoje. Osjećam vlastiti puls. Neka divlja zvijer u meni viče na sav glas da je njen život preći od njegove i moje sramote. Usne joj drhte kao da joj je i pod dekom hladno.

Soba miriše na bol.

Ne znam da li spava budna ili me gleda. Voljela bih znati da li kroz njenu glavu išta prolijeće dok se borim sa sobom, sa njom, ili je ona možda samo svedena na materiju, na atome koji su još uvijek zajedno jer ih nešto neobjašnjivo drži na okupu i ne da da unište jedan drugoga.

Pričam joj da smo se Kezo i ja zbližili, ne možemo jedno bez drugo.

Ko bi rekao majko da ja mogu voljeti takvu jednu neobrađenu sirovinu? Sljedeći susret ću mu reći da sam trudna. On će naravno biti najsretniji čovjek na svijetu. Mužu ću reći da ga naprosto više ne volim, odselit ću se kod Keze i sretno živjeti do kraja života. Još samo da to uspijem saopštiti. Od tih riječi osjećam potrebu da zapalim Kezinu cigaru sa željom da tom minijaturnom nedovršenom stvorenju nešto bude, ipak ono komplikuje sve što mi se dešava.

Da, volim ga svojim mislima, volim sve što dotakne, volim možda kao i ti, neku stranu prisutnost. Kažem želeći da bar nešto osjetim dok joj milujem modre hladne noge. Primičem joj usnama voće koje sam donijela. Voljela bih da pogleda na tragove duda na mojim grudima. Ali, ona kao da nije tu, nego na obalama nepoznatih gradova s kojih skok u smrt izgleda kao spasenje.

Čitam joj zabilješke da otjeram smrt koja visi pored nas.

On se zove moj muž. Lice mu je crveno poput rata. Svaku noć pada na mene, ulazi u mene. Ne umijem da dišem. Gadi mi se vlastito tijelo. Posvuda oko sebe vidim potrebu da se na to naviknem. Kažu svi moji, svi njegovi da se moram naviknuti. Ipak je on otac mog djeteta, djeteta za kojeg se bojim da ne bude kao on. On nije htio, jednostavno se desilo. Takvi su muškarci, teško im se obuzdati.

Eeeej, kad je Tito bio živ niko stablo nije smio usjeći!

Vidiš one šume gore, pa ispred ovih kuća je bila. Hajd jarane budi frajer pa usjeci, pa ćeš vidjet svog Boga. A gledaj sad pokrali su i Boga i narod, sad svaka šuga sve posjeće pa da u kurvanje, ni kučeta ni mačeta nema.

Ma slušaj ti, ja nosim ovu narukvicu na nozi jer sam morao krasti, ali nikad nisam bio štetočina. Slušam muža kako se opravdava i rukom upućuje na svoje ordenje. Znam da sve u njemu zvoni jer ga niko ne oslovljava sa komandante.

Buljim čas u ordenje, čas u majčin goblen. Kezo me posmatra ispod obrva, ali se ne osvrćem na riječi žudnje koje upućuje dok serviram hranu na sto. Žena, kreposna i vitka, zalijeva cvijeće u saksiji na bunaru. Iznenada padne u bunar. Okupanu, čistu i napokon ženstvenu pronaći je neće niko. Kosti neće smrdjeti.

Kosti majke još se nisu ohladile iako već punih sedam godina leže na krevetu. Krevet je kupljen nov. Krevet će muž zapaliti čim smrt izađe iz kuće i masa živih ljudi, žena i muškaraca napusti ovu kuću. Žene ispod žene koja zalijeva cvijeće, pokrivene cvjetnim maramama, a neke modernim jesenjim šalovima, plaču za njom, da li iskreno ili ne, to ne znam. Poneke svoj žal izražavaju blagim ljuljanjem naprijed-nazad, neke lijevo-desno. U sredini sjedi bula, diže ruke i poziva nas na zajedničku molitvu. U glas vičemo amin, a zatim pijemo kafu i poneka od nas bulji u ćoškove ili paučinu koju sam zaboravila počistiti, jer se nisam pretjerano nadala njenoj smrti, jer je mrtva odavno. Tijelo prekriveno bijelim čaršafom okrenuto prema Kibli bilo je samo u sobi. Žene na gornjem spratu kuće govorile su šapatom, samo bi se začuo poneki muški glas iz prizemlja i zveket kašika koji je odavao da je objed u toku. Za novac koji mi je dao Kezo kupila sam namirnice za objed u čast njene smrti.

Više puta sam ulazila u sobu u kojoj leži Uma, očekujući da će iznenada ustati. Nije se pomjerala, čak ni na miris stajskog đubriva koje je kružilo kućom. I trebalo mi je dugo da uvidim.

Džaba ti sve, nek ti imaš sve, ako neće rat ponovo nas zadesiti hoće našu djecu. Kaže moj muž.

Držim se za stomak i zamišljam kako dijete koje liči na Kezu nosim preko polja bježeći od rata, umjesto da ga ljuljuškam u krilu. Posljednji put sam poljubila Umu. Bila je lijepa i smirena.

Na autobusnom stajalištu nije bilo nikoga. Stavila sam Uminu maramu pronađenu u kutiji i uputila se u nepoznatom pravcu.

______________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.

KRATKA PRIČA MILANE GAJOVIĆ: KUĆA ZA LUTKE

proza

U detinjstvu se svi boje tame, ali mislim da je to zato što smo skloni da je naseljavamo fantomima. Sama po sebi, bez primesa uobrazilje, tama je čak udobna – ,,Tama i tišinaˮ, A. Genis

Moja samodovoljna mašta je nalazila prikrivenu nasladu u prašnjavim i prljavim zidovima porodičnog stana, opčinjena privlačnom snagom ružnoće na koju se nikada nije navikla. Pored sila prirode, u prljavštini, bezvoljnosti i dosadi oduvijek sam nazirala prve znakove nestanka i propadanja. U našoj pretrpanoj kući, prepunoj stvari kojima niko nije znao ni namjene niti smisla, samo se čulo padanje praha od crvotočine.

Svijest mi je prigušila sve spoljne zvukove izuzev napamet naučenih ili izmišljenih pjesama, dok sam se gubila u nevelikom stanu, koji je u okviru mojih putešestvija dobijao bezmjerne dimenzije i uvijek različite oblike. Mračne sobe s debelim teškim plišanim zastorima i prigušenim i magličastim zracima svjetlosti bile su prostori u kojima sam satima mogla da posmatram uvojite kovitlace blistavih zrnaca prašine. I sve je, izuzev posteljine, odisalo vonjem posustalosti i ustajalog vazduha – ne-disaja.

Moja percepcija je oduvijek bila opčinjena svim pojavama koje su iskakale iz okvira na koje sam navikla. U mračnom stanu bi svaka osoba ili stvar, uz zrak svjetlosti, mogla nenadano da izroni s platna tmine, te da me zadivi svojim čudesnim postojanjem.

Mentalna putanja koju sam nesvjesno iscrtavala bila je povezana s težnjom ka bilježenju i pamćenju svakog pokreta, titraja, oblika koji se isticao i koji bi me uvijek iznova čudio (thaumazein). Uživala sam u osjećaju svevideće nadmoći dok je moje hladno oko posmatralo sve oko sebe; prividno ravnodušno darujući postojanje onome šta obuhvati svojim vidom ili šta iz njega ispusti, vodeći se svojim bezinteresnim putanjama. Tako bih u kutovima sa slašću posmatrala svilen-niti paukova i njihove končaste noge dok tkaju prozirnu paučinu. Bila sam zapanjena činjenicom da je jedan moj pokret dovoljan da uništi njihovo prebivalište, što sam nebrojeno puta rado učinila. U tim trenucima bih osjetila stid, ne zbog samog čina mikrouništenja, već zbog osjećaja da će me blagi i mili, a istovremeno sveznajući sveci osuditi dok stoje na zidovima na svom uzvišenom pijedestalu. Njihovi uzdignuti prsti bili su simbol opomene koja bi me trgla iz hladnog djetinjeg maštanja. Nakon toga bih nastavljala svoju putanju iz prostorije u prostoriju, nadajući se da me oni neće stići.

U novoj mračnoj prostoriji sve je počinjalo ab nihilo. Moja zjenica je usisavala sve zrake svjetlosti, izokretala ih i projektovala na cjelokupni vidljivi svijet kao u spravi camera obscura; činilo mi se da sam skrivena u prostoriji u kojoj mogu da posmatram slike na projektoru. U pećini sigurnosti izmišljala sam mnoštvo opčinjavajućih slika.

Pravougaoni okvir vida, koji su filmski stvaraoci preuzeli iz slikarstva pokušavajući da vizuelno zapišu pokrete u okviru kinematografije (kinema – pokret; graphia – pismo), uspostavljao je granice svemu šta me okružuje. One mi nikada nisu bile dovoljne pa sam ih neprestano rušila i nanovo gradila sa svakim treptajem oka i okretanjem glave u novim pravcima. U svojevrsnom uprostoravanju nalik na ono u video–igrama, vrijeme je u ravni postojalo ad infinitum. Iako sam hodala kroz istovjetne prostorije, one nikada nisu bile iste, jer ih je moja percepcija činila čudesno neponovljivim.

Kada bih oprezno posmatrala majku koja u kuhinji sprema ručak, nakosila bih glavu i postavila oči tako da mi se činilo da njena ruka lebdi u vazduhu, i da njome upravlja neki skriveni volšebnik koji ni iz čega može stvoriti sve. Samo je bilo dovoljno da zažmurim i da počnem da stvaram šta zaželim. Mogla sam satima da stojim tako zagledana u majčinu levitirajuću ruku, sve dok me iz sanjarija ne bi trgnuo njen nagli pokret. Tada bih pomislila na njene svijetle dlačice na rukama koje su se sjajile na sunčevoj svjetlosti ili na tamnu opekotinu na njenoj koži koja miriše na prženo ulje. Razmišljala sam o tome kako bih rado zgulila smeđu skramu koja bi se meko uvila i iscijepala u mojim prstima, nakon čega bi njena ruka ponovo bila glatka i ravnomjerno obojena.

Iz mraka, koji me je bezmjerno opčinjavao i odbijao u isti mah, nalik na onaj u bioskopskoj sali, gledala sam zadivljeno njene kretnje. Ona je, zanesena svojim plitkim mislima, pjevušila pjesmicu i miješala mirisnu čorbu drvenom kašikom. Kada je išla u ostavu, ushitljivo sam pratila kako polako nestaje u prostoriji bez svjetla i kako se ponovo rađa okupana svjetlošću koja joj je darivala nakratko izgubljenu formu. Svaki put bih se iznova uplašila da se neće vratiti iz zemlje s druge strane okvira vrata koja vode do magičnog tamnog vilajeta. Osjećala sam da je svako u mraku sȃm. Tamu nisam doživljavala kao opasnost, već kao bolnu neizvjesnost. Za mene je bila nedostupna čudesna zemlja u koju je ulazila majka kao što je daleka i nedokučiva njena misao. I svaki put poslije njenih malih nestanaka majčino krupno, jako i mesnato tijelo činilo mi se neobičnijim, kao da se odupire obrisima koji ga ne drže dovoljno čvrsto. Nalik na baroknu sliku koja vuče pogled u svoju dubinu i na kojoj se nalaze figure s prigušenim konturama oslikanim sfumato tehnikom. Njeno tijelo je pokušavalo da se izdigne iz okvira koje sam im zadala. Oni su se hranili tminom koja ih je činila životnijima.

Žudjela sam za tim da je posmatram iz prikrajka stoga što mi se tek tada činila kao marioneta koja iza paravana skida svoje konce i stvara svoje pokrete bez prisile tuđeg pogleda. Kada me ugledala sakrivenu iza zida, shvatila sam da se uplašila jer nije znala da sam tu. Strah je zamijenio stid zato što je osvijestila da sam je posmatrala u trenutku kada je mislila da je sama i da je niko ne vidi. Bila je opuštena sve dok svojim radoznalim pogledom nisam razrušila njenu iluziju slobode.

Žila na njenom čelu je slabašno zapulsirala i znala sam da će iz nje nahrupiti bijes kojim je sakrivala svoj stid. Tada mi je njeno tijelo izgledalo još mesnatije i krupnije. Zadrhtala sam i postala svjesnija ružnoće zidova prepunih fleka i rupa na tapetama. Sve granice su tada bile jasnije, a njeno raskrupnjalo tijelo je toliko naraslo kao da teži da ispuni sav vidljivi prostor i da postane orijentir koji će usmjeravati moj pogled.

I prije nego što je izgovorila riječi koje su joj dogorele do jezika, iskoristila sam svoj trik. Pogledala sam je skrušeno i to je bilo dovoljno da osjeti svoju nadmoć. Okrenula sam se i uronila u mrak u hodniku. Iako su se takvi događaji s majkom dešavali i ranije, u ovom je bilo nečeg drugačijeg – nečeg naglog i oštrog.

Gledala sam u zatvorena vrata, zamišljajući da se nalazim u kući za lutke u kojoj je svaka prostorija svijet za sebe – namijenjen samo jednom čovjeku koji stoji u njemu i čiji glas ne dopire do drugog, takođe učaurenog u mekoti i udobnosti svoje opne. Ta pomisao me umirila.

Prišla sam zidu, naslonila uvo. I zadržala dah.

– prvonagrađena priča na Konkursu za kratku priču „Vukašin Conić“ 2022. –

________________________________________________

MILANA GAJOVIĆ – Osnovne studije završila na Filološkom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Master studije završila na Filološkom fakultetu u Beogradu, na kome je trenutno doktorantkinja. Stipendistkinja je Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, pri Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. Učestvovala je na nekoliko domaćih i međunarodnih skupova i objavila je naučne radove iz oblasti književnosti i obrazovanja. Poeziju je objavila u časopisu ,,Vesna” Filološkog fakulteta u Beogradu, a njena priča je ušla u zbornik priča ,,Biber III”.

književna premijera: ZBIRKA MIKROPRIČA IVANA JOZIĆA “ŠAPTANJE BANKOMATIMA (I DRUGE NJEŽNOSTI)”, ciklus “Atlas mrlja”, Fraktura, 10/2022.

proza

ČEKAJUĆI VLAK ZA ELLU

Gazdin krov je limen i ravan pa preko dana na njemu sušimo robu. Uz gaće, majice, hlače, na krovu su: plastična cisterna za vodu, prastara antena za zemljani signal i gazdina malena kći, garave kose i vječno blatnjavih ruku.
Na toplom krovu tri dana smo čekali vlak koji neće stići, pili mlako pivo, slušali zvukove džungle i gledali zvijezde.
Kada smo odlučili promijeniti plan puta i otići iz sela, popeli smo se na krov posljednji put. Ondje je sjedila gazdina kći, u šaci je držala zgužvane novčanice, pružila ih i rekla:
– Povedi me –

***

ČEMU SLUŽE OČI

Na ušću rijeke Mekong ribari brodicama crtaju oči; dva velika oka na pramcu, taman iznad vode, da im brodice nađu put kroz opasne struje, da izbjegnu zle duhove rijeke i sigurno ih vrate toplom krevetu, zagrljaju koji tamo čeka, topotu nogu po drvenom podu i juhi od rižinih rezanaca.
Na ušću rijeke Mekong ribari razumiju čemu služe oči.

***

PJEŠČANI SAT

Na dalekom otoku ceste su očajne. Gledano iz zraka čine rijetku, nelogično razbacanu i isprekidanu mrežu, nedostatnu za postojeći promet. Putevi kojima nas vozi Ayu, naš vozač, dotrajali su, uski i umorni od turista poput nas. Svaka, pa i najbliža destinacija koštat će te barem sat vremena. Ipak, kad god da stignemo na odredište, Ayu se okrene, široko se nasmije pa kaže – već smo stigli.
Gledam u sat pa u njegovo sretno lice: jedno od njih dvoje je u pravu.

***

PARAZITI

Neonska reklama s vrha zgrade baca rozu svjetlost na krevet.
Venice Beach, Kalifornija. Ležimo na leđima, slušamo grebanje u zidovima. – Termiti, – kažeš, pa se smijemo iako to nije tema za smijeh u drvenoj kući. Neon plavi, neon rozi, bljeskaju nam na licima.
Prevrćeš se i namještaš jastuk. Tuđi je, treba se naviknuti – Ako se ikada vratimo ovdje, – govoriš dok pokušavam zaspati – želim ponovo vidjeti ovu čudnu kuću. Želim vidjeti je li išta ostalo. Čujemo kako se niz hodnik približavaju koraci, pod škripi. Zaustavljaju se pred našim vratima. Netko povlači kvaku, zagradili smo vrata krevetom.
– Paraziti! Skvoteri šugavi – udara ramenom o vrata, krevet škripi, ne pomiče se – gubite se odavde! –
Još koja psovka i koraci se udaljavaju.
Naslonim dlan na zid. Koliko će im trebati da sve pojedu? Sigurni smo do jutra. Nakon toga ionako nitko nije siguran.

***

ŠTO SAM NAUČIO U DŽUNGLI

Počinje kapljicom na mesnatom listu i imamo minutu, ni toliko, da nađemo zaklon, no zaklona nema i brzo zamotavamo elektroniku u plastične vrećice
i trčimo
i smijemo se
i trčimo
a ne znamo kamo.
Kiša nas stiže gusta
i topla
i dižemo čela
i gledamo joj lice
i plazimo jezike
i deremo se prema vrhovima krošnji.
Na rubu sela, već mokri do kože, srećemo budista koji korača kroz lokve. Gleda nas kako trčimo kraj njega i smije se iskreno, pokaže prstom u nebo i slegne ramenima.
Monsun kaže, kao da zaokružuje uzaludnost bijega.
Monsun ponovimo, kao da smo naučili nešto novo.
To sam od njega naučio: umjesto da bježim, kažem kiša, kažem šuma, kažem tvoje ime.

_________________________________________________

IVAN JOZIĆ (1981, Zenica) živi i radi u Zagrebu.
Autor zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih i Šaptanje bankomatima i druge nježnosti. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji (pobjednik regionalnog natječaja Record Stories, finalist natječaja Lijepe priče Ede Budiše i MasterCard Broda kulture 20+1 najljepša priča za ljeto 2013.). Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji.
Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli i kao član žirija za nekoliko književnih nagrada. Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji, a najdraži „art gig“ su mu godine rada na FEKP-u. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.

***

“Prvi korak: otvorite je.
Sve što vas nakon toga čeka u Šaptanju bankomatima Ivana Jozića i Vide Meić sasvim je osobito iskustvo.
Igra je lijepa i, zapravo, vrlo jednostavna: dvoje nagrađivanih autora – pisac i likovna umjetnica – stvorili su knjigu u kojoj dijalog vode formom i formatima, karakterom i temperamentom, jezikom i umjetničkim rukopisom. Svaka u nju uvrštena ilustracija i priča osnažuje sljedeću. Svaka razigrava, podbada, nasmijava, gane, vodi do drugih nježnosti.
Lirizam Jozićevih mikropriča, ljubavni i životni itinerari njegovih junaka zrcale se tajanstveno u atlasu mrlja, nizu zemljovida kojima Vida Meić naznačuje put do malih blaga posijanih u ovoj zbirci. Život je u detalju, kao da kažu. Nikad pokazati, nikada ne ispisati sve.
Okrećući leđa grandioznosti i sveobuhvatnosti, dvoje nam iznimnih umjetnika u Šaptanju bankomatima (i drugim nježnostima) daje sliku kudikamo uvjerljivijeg svijeta; fragmente o ljubavi, sreći, obitelji i umjetnosti, uz bonus fantaziju o bankomatu koji – ako mu šapnu prave riječi − dariva sretnike. Ovo je knjiga baš takvih riječi. Niska epifanija za čitatelje i putnike namjernike željne nasmijane nježnosti.” – Fraktura

književna premijera: ROMAN KRISTINE GAVRAN “IZMEĐU”, Disput, Zagreb, 10/2022; ulomak

proza

Rituali gniježđenja

Dolazim u Birmingham s dva kofera i jednim ruksakom. Nosim sa sobom previše knjiga, a premalo tople odjeće. Odjeća se može kupiti i u Engleskoj, ali knjige na hrvatskom samo u mojoj najdražoj knjižari. Za sobom ostavljam uplakane đake 8b i mamu koja se uvrijeđeno pravila da ne primjećuje kako joj kći jedinica odlazi. Ostala je zavaljena u fotelju pred televizorom, budno prateći neku novu seriju.
Marko me čeka s novounajmljenom kućom. Kuća je hladna i golih zidova. Ali Marko to ne primjećuje niti mu je važno. Veseli se toplom doručku i spakiranom ručku za pauzu na gradilištu. Kao tek vjenčani par, spremno uskačemo u neke davno zacrtane uloge – Marko donosi novac, a ja se brinem za kućanstvo dok ne sredim dozvolu za rad. Noću se stišćemo pod poplunom, prvi put u životu spavamo u čarapama, a ujutro starom majicom brišemo nakupljenu vodu s prozora.
Dani se čine beskrajno dugi i neprestano gledam na sat kad će se Marko vratiti s posla. Ne volim biti sama u kući. Zato izlazim i istražujem grad, tražeći nešto prepoznatljivo za što bih se mogla uhvatiti.
Danas odlazim u kupnju, frižider je već poluprazan, a Marko kući dolazi gladan. Njegova mama Vesna uporno zove na telefon: “Snajko, kuhaš li mu štogod? Na vjenčanju je izgledao kao da je izgubio najmanje deset kila.” Njezini me pozivi iritiraju, ali ovoga puta moram se složiti, Marko izgleda ispijeno.
Dvije autobusne stanice i eto me u obližnjem supermarketu. Parkiralište je poluprazno, ponedjeljkom ujutro nema kupaca. Guram metalna kolica i širom otvorenih usta gledam nepregledne redove polica pred sobom. Kao u nekoj bajci, promatram jagode usred zime, narančasti mango s drugog kraja svijeta, kokosove orahe i plastične posudice s četiri velike smokve koje su, tako lijepo upakirane da ne dodiruju jedna drugu, doputovale iz Turske. Za iste bih novce na moru mogla pojesti kilu smokava. Ne mogu si pomoći, iznose u funtama preračunavam u kune i čim rukom posegnem za nekim proizvodom, taj mali kalkulator u glavi spriječi me da ga stavim u kolica.
Sumnjičavo promatram jogurte; čemu toliko izbora? Kefir, skyr, greek, natural, light – od silnih varijacija ne osjećam se dobro. Čudim se pakiranjima već narezane mrkve i luka. U Engleskoj ne treba ni zaplakati, ručak se pravi bez muke. Krastavci su obavijeni plastičnim omotom, glavice salate zamotane u plastične vrećice, meso se kupuje u plastičnim kutijama na točno određenu gramažu, pakirano za samce ili obitelj od četiri člana. Nema mesara koji ujutro na placu pozdravlja s “Dobro jutro, susjeda” i zavodljivo pita “Ma je l’ smeta ako je deset deka više?” Ne smeta. Nikad ne smeta, jer se lijepo smije i jednom godišnje ubaci suhu kobasicu za sarmu kao poklon u vrećicu.
Zalazim u red polica world food gdje putujem od Meksika do Kariba, Indije i Japana, sve do Kine i Koreje. Na poljskoj polici primijetim teglicu kiselog kupusa i to mi izvuče osmijeh na lice.
Kod kuće škarama izbavljam povrće iz plastičnih vrećica. Pripremam gulaš i savijaču od jabuka. Po zidovima lijepim (čavlići su zabranjeni!) fotografije s vjenčanja, pa kuća izgleda kao fotoalbum što se lista od sobe do sobe. Zatim mijenjam posteljinu, stopostotni pamuk iz Name, za lakši san i odmor, vjenčani dar moje kume. Kao pčelar što dimom uspavljuje pčele u košnici, kuću treba ispuniti mirisom i istjerati iz nje vonj bivših stanara. Tek tada ona postaje dom.

Viktorija

To da Englezi ne znaju graditi kuće već je uobičajena šala među dečkima s gradilišta. Svakome su njegove kuće najbolje: poljske, bugarske, rumunjske, turske. Samo Englezi još uvijek žive u skučenim, vlažnim kućama od prije rata kad su se zahodi gradili u vrtu, odmah uz kuhinju. Neko ludo poštovanje prema prošlim, slavnim vremenima brani im da sruše te uske kuće s čađavim dimnjacima i izgrade kuće prilagođene suvremenom načinu života. “Viktorijanska kuća”, reći će puni strahopoštovanja i divljenja, kao da je kuću gradila sama kraljica Viktorija. Kuća koju sam pronašao za sebe i Sandru jedna je od takvih viktorijanskih kuća u nizu, izgrađenih još za vrijeme industrijske revolucije na imanju nekog propalog plemića. Nije se čovjek snašao u povijesnom vrtlogu.
Sandra je inzistirala da unajmim kuću s vrtom.
– Ni ti ni ja nikada nismo živjeli u kući. Ovo nam je idealna prilika. Englezi vole kuće, a ne stanove – objašnjavala je preko Skypea u mjesecima razdvojenosti.
Kad je prvi put vidjela kuću i uski vrt iza nje omeđen drvenom ogradom koja se povijala na svaki dašak vjetra, oči su joj se ispunile suzama. Gdje sam je to doveo, u što sam je to uvalio. Priznajem, osjećao sam krivnju. I zato sam je puštao da po cijele dane gleda televiziju, kupuje neke smiješne kutijice čaja i zatim mi objašnjava razliku između Darjeelinga i Earl Graya. Trebao sam je dovesti tek na proljeće, ova hladnoća, magla i mrak svakoga bi ispunili beznađem.
Tek sam jednom spomenuo kako bi mogla raditi na crno. Dok ne sredi papire i ne nađe nešto bolje. Primijetio sam oglas na autobusnoj stanici na kojem je pisalo da se traže berači šparoga za iduću sezonu. Čim sam joj to rekao, udarila je u dreku:
– Ja sam završila fakultet, za učiteljicu! Uostalom, od šparoga mi se povraća.
– Traže nekoga da bere šparoge, ne trebaš ih jesti.
– Nisam ja jedan od takvih migranata – rekla je ogorčeno.
Možda je bilo brzopleto od mene predložiti da radi na crno, ali bojao sam se da ni s vizom za rad neće lako naći posao kao učiteljica hrvatskog jezika. Za nju je naš migrantski život bio veliko razočaranje. Nije joj se sviđao grad, grozila se što ima tako puno beskućnika, ulice su prljave, a ciglene zgrade i ulice čađave boje. Ne voli našu ulicu ni našu kuću.
– Problem je što si ti u Zagrebu živjela jedan život, a ovdje moraš početi od nule. Nije ovo zauvijek, Sandra. Polako.
– Vidiš li ti gdje mi živimo?
– Isti smo kao i svi drugi. I što je u tome loše?
U našoj ulici žive samo useljenici. Sve su kuće identične, sa zaobljenim prozorom dnevnog boravka i vratima što vode u uzak hodnik. Niska metalna ogradica štiti betonirani komad površine pred samim ulazom u kuću. I po tom komadiću zemlje jasno je u kakvom se kvartu nalazimo. Dok u drugom dijelu grada engleska srednja klasa koristi taj prostor da posadi grmove lavande i postavi plave keramičke tegle sa žutim narcisima koji se rascvjetaju u proljeće, pa širom otvori prozore kako bi uživala u mirisu, u ovom kvartu to je prostor za crne i zelene kante za smeće. Crne se prazne srijedom, a zelene, one za recikliranje, svaki drugi tjedan petkom. Ali malo tko ovdje mari za recikliranje. Poneki vrt ima kamenog lava ili drečavo obojenog patuljka, po tome znam da su vlasnici kuće Europljani, ali ne oni pravi, fini, što dolaze raditi u banci ili IT firmama, nego ovi istočni, što nemaju ukusa. Hindusi vješaju nekakvo lišće i cvijeće na ulazna vrata, a muslimani staklene pločice s natpisima na arapskom. Svatko ukrašava kuću na svoj način.
Naša ulazna vrata su prazna, prostor ispred njih je betoniran, a kante držimo u vrtu iza kuće. Ovdje smo ionako privremeno, ne ostavljamo trag, ali nekog se reda ipak moramo držati. Život je tako jednostavniji.
Susjede ne poznajemo, ali čujem njihovo kašljanje i razgovore kroz tanke zidove. Lijevo od nas živi Indijka s dvoje tinejdžera, ne znam je li se razvela ili joj je muž umro, ali nitko je ne posjećuje i ponaša se kao da je odnekud pobjegla. Pere rublje svaka dva dana, ali nikad ne pozdravlja ako se zateknemo u vrtu u isto vrijeme. Pazi da izbjegne moj pogled preko ograde. S djecom razgovara tiho premda ja ne razumijem njihov jezik. Svatko ovdje ima svoju priču i svatko se drži za sebe. Desno je derutna kuća koja već godinama nije obnavljana. Vlasnik je neki stari Pakistanac koji navodno ima tri kuće. Kupio ih je nakon Drugog svjetskog rata kad su se kuće u Engleskoj prodavale kao kruh i mlijeko, uđeš u banku i dobiješ kredit bez ikakvog depozita. Tad su i granice bile otvorene za sve koji su htjeli raditi. Stari Pakistanac više ne mora raditi, sad zarađuje na pridošlicama. Svaku sobu iznajmljuje posebno, ljudi neprestano dolaze i odlaze, ovisno o tome kako se tko snađe. Ovo im je prva adresa u Engleskoj, s koje svatko želi što prije pobjeći.
Zimi Viktorija progovara dubokim glasom. Brunda, ljuti se, škrguće zubima i negoduje. Iz njezine utrobe dopiru prijeteći zvuci kao da će nas progutati. Osjećam da joj je krivo što upravo mi stanujemo u njoj. U spavaćoj sobi nalazi se veliki bojler od tristo litara koji pri svakom paljenju ispušta strahovite zvukove. Zvali smo vlasnika kuće da dođe podmazati stroj, popraviti nekakav ventil ili, u krajnjem slučaju, zamijeniti bojler. Ali on nam je rekao da se tu ništa ne može. Bojler je dio kuće otkako je on vlasnik, a ako nam nije pravo, nakon isteka ugovora možemo se odseliti.
Zakleo sam se da ćemo do iduće zime napustiti Viktoriju.

***

“Roman govori o migrantskom iskustvu mladog zagrebačkog bračnog para u velikom engleskom industrijskom gradu Birminghamu u razdoblju od 2011. do 2022. godine. Nesvršeni student ekonomije Marko, koji odlazi u želji da otplati kredit u švicarcima, najprije ondje radi kao građevinski radnik, a Sandra mu se vrlo brzo pridružuje zanesena snovima o ispijanju čajeva i engleskom stilu života, no stvarnost je posve drugačija jer kao učiteljica ne može pronaći posao u struci, pa prihvaća mjesto na šalteru autobusnog kolodvora. Roman prati njihov emocionalni i sasvim praktični život između Birminghama i Zagreba, dileme između ostanka ondje i povratka ovdje, njihovo sazrijevanje praćeno razbijanjem predrasuda prema strancima i uklapanjem u britanski način života, ali i sve snažnijom spoznajom da im Zagreb postaje neki tuđi grad. U toj rascijepljenosti, podvojenosti i rastakanju identiteta ne samo da se Marko i Sandra mijenjaju kao osobe već se i njihov službeni status u dvije zemlje mijenja, a njihova veza prolazi kroz svakojake kušnje. Autorica propituje kako ista osoba može biti emigrant u svojoj zemlji i imigrant u tuđoj i kako nam ti termini omogućuju da ljude olako gurnemo u ladicu, a da i ne saslušamo njihove priče.” – Disput

_______________________________________________

KRISTINA GAVRAN rođena je u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Doktorirala je na Sveučilištu Loughborough u Velikoj Britaniji. Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Drama “Pepper and Honey” u produkciji Notnow Collectivea ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji. Drame za djecu “Dječak koji je tražio zmaja”, “Koruptivitis u Mišogradu” i “Sonata za Kantu za smeće” nagrađene su nagradom “Mali Marulić”, a drama za odrasle “Spremni” dobila je nagradu “Marin Držić” i postavljena je u ZKM-u.
U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (2016) i roman Gitara od palisandra (2018) koji je bio u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu t-portalove nagrade, te je osvojio nagradu “Mirko Kovač” za najbolje djelo mladog autora. Roman je preveden na francuski, bugarski i makedonski. Kratka priča “Potpis” osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista.
Trenutno živi u Cheltenhamu u Engleskoj.

KRATKA PRIČA ALEKSANDRE JOVIČIĆ ĐINOVIĆ: NEGDE JE UVEK RAT

proza

Kada je počeo rat u Ukrajini, listovi kalendara na zidu njene sobe počeli su da divljaju, da se prevrću i savijaju. Brojevi su se vrteli unazad i napokon stali. Godina je 1999, sirene za vazdušnu opasnost zavijaju, ptice su se sakrile, avioni paraju nebo.
Svaki rat je njen rat i ona ponovo ima jedanaest godina, gledajući unezverena lica izbeglica na ekranu svog televizora. Pod se razmiče pod nogama, oseća da pada, oči joj se sklapaju i kad ih otvori, isprva ne prepoznaje predeo oko sebe. Onda se iznenada seti. To je prostor koji je često proganja u snovima. Stoji, preplašena, kao i dvadeset jednu godinu pre, na autobuskoj stanici u Prizrenu. Bezbrojni nepoznati ljudi tiskaju se na tom uskom kolodvoru, grleći čvrsto svoj neveliki prtljag. Drže se za prtljag kao da je život sam, možda pomalo i jeste, jer je u njega morao stati ceo bivši život.
Osoba koja je hvata za ruku je njena majka, mlađa i uplašenija nego što je se seća. Grubo je cima i odvlači do najbližeg autobusa, žustro razgovara sa šoferom, prvo se svađa, zatim moli i plače.
„Puno je, nemamo mesta“, govori joj sažaljivo. Majka ne odustaje.
„Stajaćemo“, kaže.
„Ne možete da stojite do Prištine“, odbrusi vozač i zatvori vrata.
Svako se bori za opstanak, nema mesta empatiji. Devojčica je to naučila pre ovog rata, čitajući krišom od roditelja o zloglasnim nacističkim logorima u kojima su ubijali ljude i ljudskost. Opstaju samo najjači, najspretniji, najspremniji da se bore. Nije sigurna da spada među njih. Njena majka, s druge strane, definitivno pripada toj grupi. Ova žena ogromne snage gleda napred i nikad ne odustaje.
Vuku se pola sata od autobusa do autobusa, svuda ista lica, svudi isti nervozni ljudi, guraju se, viču, neki plaču. I svuda isti odgovor: „Puni smo“.
Majka je uporna, nezaustavljivo gazi preko ljudi vukući devojčicu za sobom kao kofer. Devojčica se priseća priče o Alisi koju je nedavno čitala i oseća se kao Kerolova junakinja, čini joj se da će se svakog časa njene ruke izdužiti kao da su od gume. Krhko detinje telo odbija se o zidove, o bokove drugih ljudi. Majka ne obraća puno pažnje na nju, samo je i dalje grčevito drži za ruku.
Devojčica čuje u glavi još jedan književni dijalog koji je nekad pročitala:
„Ideš li, rode?“
„Idem, idem“.
Poput dečaka iz priče, i njen glas je sve tiši, sve udaljeniji, a ljudi se pretvaraju u preteću zimsku mećavu.
Usudi se da postavi pitanje: „Zašto je ovakva gužva, zašto nema mesta?“
Majka, u maniru junaka Beninjijevog filma, pokušava da sačuva kćer od užasa koji ih okružuje i govori: „Penzije, dele se plate i penzije“.
Zatim ućuti i ponovo hrli napred. Devojčica više ništa ne pita, naizgled zadovoljna odgovorom, iako ima dovoljno godina da zna da se penzije i plate sigurno ne dele na autobuskoj stanici. Naposletku, nalaze jedan poluprazni autobus, iskra nade se pojavi u majčinim očima i ona se poput gladne životinje ustremi na plen.
Vozač je u zelenoj uniformi, iz unutrašnjosti autobusa posmatraju ih lica mladića, skoro dečaka, i oni su uplašeni, prerano odrasli, prerano pogledali smrti u oči.
„Molim vas, imam samo ovo jedno dete. Nećemo vam smetati, sakrićemo se. Nećete ni primetiti da smo tu“, govori vozaču, sada već gotovo plačnim glasom. Nekim čudom, namrgođeni, nervozni čovek se sažali i otvori vrata, puštajući ih da uđu. Vrata za spas.
„Idem samo do Prištine“, kaže, „za dalje ćete morati da se snađete.“
Majka zahvalno klima glavom, šćućuruju se na sredini autobusa i vozač kreće. Devojčica je odahnula za tren, nakon buke i gužve, boravak u polupraznom autobusu u kome se ne čuje ništa sem brektanja motora, liči na odmor. S vremenom tišina postaje sve bremenitija strahom, možete ga seći na komade. Šofer vozi oprezno, ne gleda samo napred, već i levo i desno, kao da opasnost vreba odasvuda. On zna da opasnost zaista može doći sa svake strane, čak i sa neba koje više nije prostor slobode i kojim se umesto ptica baškare avioni.
Na prištinskoj autobuskoj stanici se lakše diše, veća je, manje je ljudi, a više autobusa. Traže onaj na kome piše Priština – Kosovska Mitrovica. U daljini odjekuju detonacije, nebo je sivo od dima, iako je vedar prolećni dan. Proleće je te godine bilo sivo, kao i misli ljudi, kao njihove duše.
Majka zaverenički ćuti, kao da time čuva snagu za dalju borbu, kao da će je reči istrošiti. Čini joj se, ako progovori, slomiće se poput trske i neće moći da napravi nijedan korak. Ćuti i devojčica, tako je vaspitana. Retko progovara ako je neko nešto ne pita, a tih dana decu niko ništa nije ni pitao. Deca su se pretvorila u dodatni prtljag, koji živi i diše, ali ga, kao i svaki teret, morate vući za sobom gde god krenete.
Na putu ka Mitrovici autobus iznenada staje, vrata se otvaraju i grupa muškaraca bahato uleće u uski prostor između sedišta.
„Dokumenta“, procede zlobno.
Ljudi poslušno prebiraju po svojim torbama vadeći papire sa imenima i prezimenima. Muškarci u plavom nemaju nikakve oznake na uniformama. Ne znamo koja su imena podobna, a koja ne. U ratu se, kao u nagradnoj igri, imena izvlače nasumično. „Čestitamo, Vaše ime je izvučeno“. I onda sledi: putujete dalje ili idete u šumu sa kundakom puške uperenim u leđa.
Nakon što im je srce gotovo zastalo u grudima, devojčica i njena mjka shvataju da su njihova imena, ovoga puta podobna. Za tren odahnu, a onda gledaju kako nekolicinu putnika grubo izvlače iz autobusa. Neki ljudi se usude da podignu glas, devojčica počinje da plače. Majka je grubo cimne i preteći joj prošapuće: „Umukni!“
Devojčica i dalje plače, ovoga puta bez glasa, skrenuvši svoj pogled u stranu.
Putnici sve glasnije negoduju dok jedan od muškaraca ne zamaše pištoljem i uzvikne: „Šta je, bagro?! Žao vam je? Hoćete i vi sa njima?“ Mrva hrabrosti u ljudima topi se kao kockica leda i više se ne čuje ništa sem ubrzanog daha nesretnih ljudi čija su imena izvučena u ovoj sumanutoj lutriji.
Devojčica se usudi da pogleda kroz prozor, u grupici izabranih uoči dečaka, ne mnogo starijeg od nje. U drugačijim okolnostima mogli su biti prijatelji. Dečak uhvati njen pogled, učini joj se da je očima pita: „Šta se događa?“ Ona mu tužno odmahne glavom i prošapuće sebi u bradu: „Nikada te neću zaboraviti“.
Zatim zatvara oči i kada ih ponovo otvori više nije u autobusu. Ponovo je u svojoj sobi, listovi kalendara su se u nekom obrnutom procesu vratili na svoje mesto, a da nije ni primetila. Nebo u prozoru je vedro, bez oblaka. Njime opet caruju ptice. Preteći avioni i reski zvuk sirena negde su daleko od nje.
Glas sa ekrana i dalje izveštava o ratu u Ukrajini, ponovo vidi pred sobom uplakana dečja lica. Devojčica, sada mlada žena, zna svaku njihovu misao, svaki strah. Može da nasluti sadržaj njihovih dečjih prtljaga. Niz lice joj se slivaju iste dečje suze kao pre dvadesetak godina, pesnice se nekontrolisano stiskaju, odražavajući istu nemoć. Nema pomoći, negde je uvek rat, dečija srca u svakom trenutku negde na ovoj zemaljskoj kugli krvare i lome se u paramparčad.
Devojčica, sada već mlada žena, nikada nije zaboravila strah u očima svog vršnjaka pogrešnog imena. Nije zaboravila kako su mu se zenice širile, moleći za pomoć. Uzima daljinski i demonstrativno gasi televizor, kao da će time prekinuti patnju, kao da će time ublažiti sećanja koja je progone i kune svoje čarne oči, čarne oči što su samo gledale.

– Nagrada „Miodrag Borisavljević” za najbolju kratku priču 2022. –

________________________________________________________

ALEKSANDRA JOVIČIĆ ĐINOVIĆ rođena je u Prištini, odrasla u Orahovcu.
Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnost i jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru.
Dobitnica nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku. (Stolac, 2017).
Na literarnom konkursu u čast Rada Drainca 2018. godine dobila je prvu nagradu sa esej.
Dobitnica je druge nagrade na konkursu “Ulaznica 2020”.
Druga zbirka pesama „Naše male smrti“ objavljena je u martu 2020. godine u izdanju Književne radionice Rašić.
Dobitnica nagrade „Milutin Bojić“ za 2021. godinu, za neobjavljeni rukopis.
Treća zbirka pesama “tridesete nisu ono što smo zamišljali” objavljena je 2022. u izdanju Biblioteke “Milutin Bojić”.
Uređuje elektronski časopis Libartes.

KRATKA PRIČA MARIJE BUTIRIĆ (iz ciklusa “Neobični život sasvim običnih dama”): OLGA I ŠUMSKI PRIJATELJI

proza

Posvećeno mojoj učiteljici Olgi Erceg, prema istinitim događajima

Učiteljica Olga bila je tek nešto malo viša od nas prvašića. Da ste kojim slučajem ušli u naš razred, ne biste je zamijetili među njoj sličnima. Tek kad bi podigla glas, i to ne da nas prekori, već da nas podsjeti da se ipak nalazimo u školi, a ne na igralištu, onda bi vam bilo jasno tko tu kolo vodi.
„Prvi deeee!“, milim glasom bi nas jednim imenom sve istovremeno prozvala, a mi bismo je pogledali i, s osmijehom te nešto tiši, nastavili sa zadacima.
Sjećam se kako mi je mama pričala da su, pri upisu u školu, svi roditelji htjeli da baš njihovo dijete bude u razredu učiteljice Olge! Nisam znala zašto je tome tako, no pamtim veliku dvoranu u koju smo mama i ja došle, zajedno s mnogo druge djece i roditelja, saznati je li nam se sreća osmjehnula. Sjedili smo u masivnim drvenim klupama, stisnuti u redovima kao bobice grožđa, svi sa svojim skrivenim željama u džepu. Znam da je to i meni bio uzbudljiv događaj – iščekivanje da li će nakon imena učiteljice Olge Erceg prozvati i moje ime!
Vrijeme je prolazilo sporo, tako to biva kad si među najmanjima u prostoriji, no premda ću tek naučiti slova, brojeve, životinje, strane svijeta, znala sam zasigurno jedno – ime svoje učiteljice. Barem u svojim mislima. I onda zamislite sreću kad smo čuli moje ime baš u skupini djece koji su imali jednaku sreću biti dodijeljeni u njen razred! Juhuuuuuuuuuuu!!!!!
„Što me sve čeka!?“, mislila sam si dok sam s mamom koračala kući. Već prvi dan škole dogodi se najljepša stvar, a što će sve uslijediti, nisam mogla ni zamisliti.
Učiteljica Olga je jako pazila na nas. Vodila je računa da smo čisti, podrezanih noktića, primijetila bi ako netko nema obrok za užinu pa bi se pobrinula da se svaki višak podijeli tako da su svi siti. Bilo je lijepo znati da nas ima sve na oku i da brine o nama.
I zaista, svi naši dječji snovi o dobroj školskoj učiteljici bili su ostvareni – nije vikala, nije nam davala jedinice, svaki dan bi pripremila neku novu avanturu kojom bi nas okupirala, naš razred je izgledao kao galerija prepuna dječjih radova, eksperimenata i grupnih projekata. Ipak, najbolje od svega dogodilo se kada je, s dolaskom toplog proljetnog vremena, najavila terensku nastavu!
Nitko od nas nije znao što to uopće znači niti što očekivati, ali imali smo povjerenja da će biti zabavno i da ćemo naučiti štošta. No, nismo mogli ni zamisliti ono što je uslijedilo.
Terenska nastava odvijala se na Marjanu, brdu u centru grada Splita do kojeg se moglo bez puno muke doći pješice. Iz školskog dvorišta bi se uputilo nas dvadeset i četvero, koliko je glavica brojio naš razred, uz našu učiteljicu, te bi u koloni, kao kakva ogromna gusjenica, veselo klizili prema našem odredištu. A ono se zvalo Dječji grad. Kakvo je to otkriće bilo za nas. Dječji grad na Marjanu je bio smješten blizu ulaska u zoološki vrt, a krasile su ga brojne sprave za igranje, baš za naš uzrast, raspoređene na dobro preglednom i prostranom terenu brda. Bili su tu, na našu radost, tobogan, ljestve, mostić, ljuljačke, vrtuljci, stupići za skakanje, lokomotiva za vješanje…
Centralno mjesto Dječjeg grada bio je mali amfiteatar koji gleda na nekoliko stepenica uzdignutu pozornicu. Čarobno mjesto!

No, mi se nismo tamo došli samo igrati, nikako. Sjećate se da je to bila terenska nastava? E, tu su stvari postale neobične. Naša učiteljica Olga je bila jako dobra i voljeli smo je, ali imala je svoje tajne, tajne koje je vješto skrivala od nas svo vrijeme u učionici. U Dječjem gradu smo ih otkrili.
Čim smo istražili prostor na kojem se nalazimo i što nam sve nudi te nakon nekog vremena igre i zabave, došlo je vrijeme za učenje. Kao dobri pačići rasporedili smo se u amfiteatru, izvadili bilježnice, pernice i čekali njen znak.
„Što ćemo raditi danas?“ – pitala je Jelena, najbrža od nas. Stipe je već svojim zadirkivanjem stvarao komešanje drugih učenika u svojoj blizini, a Marko, najmanji od nas, mislio je šmugnuti na neku od sprava dok se učiteljica bori da nas „dovede u red“. I baš kad je skriven iza Lordanove torbe mislio poskočiti prema žbunju, učiteljica krene baš prema njemu i kaže: „Spremite bilježnice! Danas ništa nećemo pisati!“. Ohohoho, osmjeh na Markovom licu bio je veći od tobogana iza njegovih leđa te se okretno vratio na mjesto gdje je sjedio, misleći da učiteljica nije ni naslutila njegov plan.
„Danas ćemo rješavati računske priče! Ali vrlo posebne računske priče!“ – nastavila je pobjednički učiteljica, Markov osmjeh se naglo zakiselio, ali je svejedno s olakšanjem spremio sav pribor u torbu.
Računske priče su bile kratki matematički zadaci koje bi nam učiteljica dijelila početkom tjedna, svakome na njegovom listu papira, tako da bismo ih za domaći uradak morali samo izrezati i zalijepiti u bilježnicu te izračunati. Bila je domišljata naša učiteljica Olga! Ali, kako možemo rješavati matematičke zadatke bez papira i olovke barem?
Tada smo začuli učiteljičin povik koji nas je zbunio. Jako zbunio.
„Medooooo! Lijooooo! Zekooooo!“ – počela je milim glasom zazivati.
Mi smo se gledali u čudu, amfiteatrom se proširio žamor, sve dok Anđela nije povikala: „Brzo, svi! Pogledajte na pozornicu!“
Kad tamo, pravi prizor za začuđene oči: lisice su brzim skokovima preskakale stepenice i formirale gustu grupu u desnom kutu pozornice, zečevi su preko ograde uskakali na lijevi dio pozornice, a na sredini pozornice stajao je, ni manje ni više, nego veliki smeđi medvjed s naočalama na nosu i velikim abakom pod desnom miškom.
„Sad kad se društvo okupilo, idemo računati!“ – viknula je veselo učiteljica Olga, namignuvši medvjedu i ostalim pridošlicama, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu – da računamo bez olovaka i bilježnica, dok nas s pozornice gledaju slatki stanovnici šume! Nama još ništa nije bilo jasno.
„Ako četiri zeca i tri lisice odu po kukuruz u stari mlin, a putem jedna lisica i dva zeca odluče zastati kod potoka i okupati se, koliko je zečeva i lisica stiglo na vrijeme po kukuruz?“ – upita učiteljica Olga. U tom trenu, kao na zapovijed, četiri zeca i tri lisice se izdvoje iz svojih grupa te načine novu skupinu, krenu po zamišljeni kukuruz, dvije lisice i jedan zec se izdvoje iz grupe i sakriju iza nogu velikog medvjeda te pred nama na pozornici ostanu samo…
„Dvije lisice i dva zeca!“ – povikasmo svi u glas, kao da smo dohvatili najsočniju jabuku sa stabla, kao da smo otpjevali najradosniju pjesmu iz srca, dvije lisice i dva zeca!!!
„Bravo djeco!“ – kaže medvjed s pozornice i pomakne jednu kuglicu na abaku, kao znak da je prvi zadatak točno riješen. Sve lisice i zečevi krenu pljeskati i skakati po pozornici, dok se ne začuje novi zadatak:
„Ako jedna lisica sa sobom u šetnju vodi tri mala zeca, druga lisica dva, a treća lisica četiri mala zeca, koliko je zečeva i lisica u šetnji šumom? – upita učiteljica Olga.
I opet, lagano kao na ledu, krenu zečevi i lisice formirati grupice iz zadatka, točno kako je učiteljica rekla, jedna lisica i tri zeca, druga lisica i dva zeca te treća lisica i četiri zeca.
„Tri lisice i devet zečeva!!!“ – svi su u glas zapjevali, i oni koji matematiku ne vole baš, i oni koji se srame prvi odgovoriti na pitanje, svi u jedan glas! I opet krene slavlje na pozornici, medvjedova šapa pomakne još jednu kuglicu na abaku i sad smo već dva zadatka riješili s takvom lakoćom da više nitko nije pomislio da mu matematika ne ide!
Učiteljica Olga nasmiješila se medvjedu kao starom znalcu, a on joj se blago nakloni u znak poštovanja i dragosti. Vidjelo se da su već dugo prijatelji, ali i kolege! Tko zna koliko su djece zajedno naučili računati, pisati, čitati!
Zadatke smo rješavali dok sve kuglice iz najgornjeg reda abaka nisu prešle na drugu stranu, što je bio znak da je vrijeme za zasluženi odmor.
Zečevi su se poslagali po ogradi pozornice, umorni, a lisice po stepenicama, iscrpljene. Medvjed, njihov brižan prijatelj, ponio je dovoljno mrkvi i jagoda tako da su svi u kratko vrijeme bili siti! Ali jao, zaboravio je ponijeti vodu za svoje male prijatelje. Sara se brzo snašla i prikupila par naših bočica te ih nasula našim novim prijateljima u nekoliko čaša koje joj je dodala učiteljica. Kako su bili žedni naši mali prijatelji, svu su vodu popili, do zadnje kapi.
Pljeskom smo nagradili Saru što se tako mudro dosjetila što napraviti, a istim pljeskom smo ujedno i pohvalili sebe za odličan rad na našoj prvoj terenskoj nastavi!
Kad smo svi odmorili, bilo je opet vrijeme za igru. Dječji grad je samo čekao da se opet razbježimo po njegovim kutovima i pretrčimo svaki metar mirisne zemlje. Učiteljičin zvižduk bio je znak za povratak u amfiteatar, kada smo primijetili da je pozornica prazna, a naših šumskih prijatelja nije bilo. Mora da su se povukli svojim domovima!
Uzeli smo naše stvari i krenuli natrag prema školi. Cijelim putem dok smo se spuštali niz Marjansku vijugastu široku cestu koja je s obje strane obgrljena dubokom šumom, zazivali smo: „Medooooo! Lijoooooo! Zekoooooo!“. Tu i tamo provirila bi glavica naših prijatelja, ali što smo se više približavali gradu, rjeđe su nam se pokazivali. Ipak se oni ne spuštaju u grad – šuma je njihov najbolji dom, stoga nam je vrlo brzo postalo jasno da je važno da šuma uvijek bude tu gdje jest, zdrava, čuvana i pažena.
Terenska nastava postala je naša omiljena nastava jer smo znali da nas čeka druženje i učenje s našim šumskim prijateljima. Kroz četiri godine učenja s učiteljicom Olgom, napredovali smo u čitanju, pisanju, računanju i prepoznavanju biljaka i životinja. Voljeli smo svako drvo brda Marjan, jer smo znali da je baš svako drvo važno za naše krznene prijatelje s terenske nastave.
A najsretniji smo bili kad smo našim roditeljima na Literarnoj večeri dobili priliku pokazati što smo mi to sve naučili. Bila je to priredba koju je za kraj svake godine u zbornici organizirala učiteljica Olga, kada bi svi učenici imali poseban zadatak kojim bi pokazivali čime smo sve ovladali – jedni su čitali tekstove iz Čitanke, drugi glumili igrokaze, treći pjevali uz gitarsku pratnju, četvrti rješavali matematičke zadatke na ploči, peti pisali mala i velika slova… Možete zamisliti kako su se roditelji iznenadili kad su kao voditelje tih važnih Literarnih večeri u školskoj zbornici ugledali upravo medvjeda, lisicu i zeca!
Ne vjerujete mi? Molim vas, uozbiljite se! Pa sve je zabilježeno fotoaparatom! Pogledajte vlastitim očima!

____________________________________________________________

MARIJA BUTIRIĆ rođena je 1986. u Splitu. Završila je MIOC, potom studij psihologije u Zagrebu, a njen poziv su glazba i pisanje, kako poezije, tako odnedavno i proze. Napisala je nešto više od sto pjesama i tri priče u stihu za djecu. Svi njeni tekstovi strpljivo traže nakladnika.
Poezija joj je objavljivana u bespućima interneta, a i u časopisu "Poezija" Hrvatskog društva pisaca.

fotografija autorice: Anita Nadj

književna premijera: ZBIRKA PRIČA MILANA TODOROVA “KASNI ŽIVOTI MUŠKARACA”, LOM, Beograd, 9/2022; jedna priča

proza

LEPA SI

„Poslednje žene u mom životu.“

Kad je to nekako mucajući izjavio, zazvonilo je na crkvi Imena Marijinog dvanaest sati.

Katolička porta je, inače, zgodna za sentimentalne razgovore. Kao da se nalazi u paperjastom pazuhu anđela. Pazuh je sklon raznim mirisima. Ništa nije neobično.

„Sad smo najluđi“, rekao mi je, „sad kad nam se mač smanjuje i kad se zemlja otvara pod nama kao budući grob“.

Imali smo zajedno više od sto godina.

Bio je razveden i često je menjao partnerke. Priznao mi je i da je počeo da piše.

Na sajtu za istinite erotske priče, čijeg imena u ovom trenutku ne mogu da se setim, objavio je nekoliko svojih dogodovština sa ženama.

„Reci mi, molim te adresu sajta na kome objavljuješ.“

„Ne mogu. Poslednja partnerka mi preti da će me tužiti, jer se prepoznala u priči.“

Pomislih, i ja imam isti problem. Žene sa mnom pričaju na jeziku koji ne razumem.

Zbog toga, a možda i ne, bilo mi je drago što se moj stari prijatelj koga sada retko viđam, odlučio da piše o svojim intimnim kovitlacima.

Uvek sam, naime, smatrao da pisac ne može da bude zakopčan šlic, nego mora da se razgoliti na ulici, šta ulici, bulevaru punog radoznalog sveta i kaže: Evo me, prljav sam, ko želi neka me slobodno zadavi sultanovim svilenim gajtanom i probode glogovim kocem, za svaki slučaj.

Nikad se niko od tih čistunaca ne javi.

Popili smo svako svoje piće, platili zasebno i izašli.

„Dakle, brate“, ponovio sam, „ako hoćeš da znaš šta mislim o tvojim pričama, pošalji mi jednu za uspomenu i dugo nesećanje“.

Toranj katedrale je bio i dalje visoko u nebu. Nebo je bilo bez oblačka, nedeflorisano, spremno za raj koji nam je izmicao zajedno sa četrdeset ili možda za nas hrišćane i više devica koje nas tamo čekaju.

Nije mi obećao ništa.

Posle nekoliko dana imejlom mi stiže sledeća njegova kratka priča. Prenosim je bez cenzure. Molim čitaoce čeličnijeg morala da ovde odustanu od čitanja.

Priča je naslovljena kao „Devojka koju sam popio“.

Zanimljivo, pomislih.

Da li sam ja popio poneku devojku?

Svakako.

Ali pile su i one. Hvata to kad krene.

Elem, evo najzad priče:

„Poznavao sam je delimično i nepotpuno, ako tako može da se kaže.

Viđao sam je povremeno na nekim javnim mestima i tada bismo samo klimnuli očima jedno na drugo. Nisam mislio da sam joj zanimljiv. Ipak, jednog dana sam joj prišao i bez okolišenja pitao da li bi želela da sa mnom popije čašu nekog dobro ohlađenog vina.

Gde, pitala je.

To je bio polupristanak i ja pomislih da nema od toga ništa, da je to opet onaj nemušti muško ženski razgovor koji nijedan prevodilac ne ume doslovno da prevede.

Rekao sam joj: Ispod kamenoloma.

Zatreptala je.

Zezaš?

Ne, to je moja omiljena kafana. Nije daleko od centra grada a naziv je dobila po prethodnom poslu njenog vlasnika. On je, naime, drobio kamen u Beočinu za cement, ceo život i od toga su mu čak i oči postale bele.

Još jednom je zatreptala.

Dakle, ništa. Ne daš.

U redu, rekla je. Vodi me tamo. Ali, samo na lepo vino i posle ostajemo prijatelji. Razumeš?

Sve sam razumeo i ništa nisam razumeo. Osim toga, to je bilo vreme zvano poluvreme u mom životu. Rastajao sam se od svoje najveće ljubavi u životu, koja upravo prolazi, kao voz kroz poslednju železnički stanicu.“

To sa vozom mi se dopalo. Ali, sada je još i gore. Poslednji vozovi nam odlaze i nema nade da će novi doći, jer odmah za vozom ruše stanice.

Ali, da se vratim priči.

„Devojka je došla tačno u osam na dogovoreno mesto. Odmah sam primetio da je svečano obučena i pomislio da od seksa neće biti ništa i da će se sve svesti na još jednu neuhvatljivu ženu.

Naručili smo pečenu rečnu ribu, krompir salatu koju nam je preporučio konobar i litru belog vina. Šardone koji sam ja ironično zvao pardone, jer mi je uvek smetao njegov pomalo caklast miris. U to vreme vodio sam dnevnik svojih veza sa ženama, koje sam zbog džentlmenske prirode svog bića, imenovao izmišljenim imenima. Dosije mojih uspeha kod njih se slabo punio. Razume se, mogao sam da izmišljam, ali čemu i kome bi to išta značilo. Preostalo mi je samo da budem trpeljiv. Ipak, devojka koju ću zvati Anel bila je zanimljiva. Njena zanimljivost kao da je izlazila iz njenih dubokih („Prijatelju, to je banalan epitet!“) crnih očiju. Sve vreme sam se pitao da li je nevina. Mislim, to mi nije mnogo značilo u pogledu njene moralnosti. Ako je još devica, onda od mojih zamisli neće biti ništa. Ukoliko nije, to povećava šanse.

Ispili smo prve čaše i video sam kako joj se oči pomalo cakle.

Pomislih, možda ona i nije bezdušnica poput toliko drugih.

Utom je stigla večera. Lepo pečen smuđ. Šteta što nisam bio gladan. Ni ona nije bila gladna, rekla mi je.

Ispijali smo drugu čašu kada sam je lako kažiprstom dotakao po kolenu, prethodno blago zadigavši krajeve njene lake svetloplave letnje haljine. Nije se usprotivila. Povukao sam prst usled urođene stidljivosti, ali osećaj da se nešto pomera me je lako protresao.

Ipak, plašio sam se ćorka i ništa nisam preduzimao, samo sam lagano ispijao prehladni i bezosećajni šardone. Ona me je gledala onim očima. Sad, teško mi je da opišem kakve su to oči. Uglavnom, to je netrepćući, nemi, dugi, vrlo dugi pogled.

Nije u tome bilo ničeg bestidnog, ali onaj moj se počeo buditi. On, naime, uvek pre mene predoseti događaje.

Sad, ne mogu da tvrdim da je uvek u pravu, Pogotovo u ovom slučaju kada događaja nije ni bilo. Ili ga je bilo više nego da ga je bilo realno.“

Razvukao si to, prijatelju, mislim. Nema tu ništa od akcije.

On ipak nastavlja:

„Zamolio sam matorog, ćoravog konobara čija je smena upravo počela da nam donese još jednu buteljku pardonea, ali za onaj tamo sto, rekao sam. Sto je bio u usamljenom uglu. Hranu, netaknutu, rekao sam može da skloni ili pojede. Naručio sam mu i jedno pivo pride, pošto je rekao da od vina dobija žgaravicu. Devojka je rado prihvatila moj predlog. Otvorili smo novu prvu čašu, kuckajući se A votre sante – iako nismo bili na vi. Naprotiv.

U nekom trenutku se pojavila crna devojčica na vratima sa ružama. Da li da joj kupim kič ružu. Odmahnuo sam. Devojčica je prišla devojci sa kojom sam sedeo i dugo je nemo posmatrala a zatim rekla:

„Ala si lepa, pička ti materina“.

Smejali smo se.

Kad je dete otišlo, opet sam spustio ruku ispod stola i uhvatio je za butinu leve noge. Malo se trgla, ali nije pomerala nogu. Pili smo. Išao sam sve dalje. Moj kažiprst je klizio preko prevoja njenih svilenih gaćica a onda sam… Izvadio sam ga i umočio u čašu sa vinom i popio nadušak.

Ona se nasmejala.

Može i meni jedna takva.

Moj prst je ponovo pošao u slatku avanturu.

Popili smo celu bocu, sve tako sa začinima njenog tela.

Izašli smo.

Da li ćemo se još videti.

Ne, rekla je.

Sve smo popili prvo veče.“

Prilikom sledećeg susreta pitao me je da li sam pročitao njegovu priču.

Jesam, rekao sam.

Šta misliš?

„Pa znaš…kao ideja nije loše, ali u zanatskom pogledu moglo je to mnogo bolje…“

Pogledao me je krvnički.

Ćušnuo sam ga po lopaticama.

„Lepa je, pička ti materina!“

_________________________________________________

MILAN TODOROV, satiričar, pripovedač i romansijer.
Diplomirao je jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Knjige priča: Uhom za kruhom (1976), Bezbroj naših života (2011), Ne mogu ovde da dočekam jutro (2014), Telefonski imenik mrtvih pretplatnika (Nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine; 2019) i Kasni životi muškaraca (2022).
Romani: Lek protiv smrti (2016), Redosled jednostavnih stvari (2017), Pristanište (2018, 2019), Ne mogu svi da umru leti (2020) i Kukavičke junačke pesme (2022).
Drama: Kuninsko leto (Srpsko narodno pozorište, sezona 1985-1986).
Knjige satiričnih aforizama: Crveni i plavi (1981), Sirotinjska zabava (1990), Ostrvo bez blaga (2003) i Pokori se i počni (2013).
Knjige satirične poezije: Boca pod pritiskom (1980) i Pretakani Srbi (2009).
Napisao je više radio drama i pozorišnih kabarea.
Zastupljen je u najznačajnijim domaćim i mnogim svetskim antologijama satire.
Živi i radi u Petrovaradinu.

književna premijera: ZBIRKA PRIČA MARIJE KRTINIĆ VECKOV “MATERICE”, Treći Trg – Srebrno drvo – SKC Kragujevac, 9/2022; jedna priča

proza

USPOMENA IZ SOKOBANJE

kancer. Šta rade ljudi kad shvate da umiru, kad nestane i ona poslednja nada da će se nešto rešiti, da će operacija pomoći, da će se pojaviti neki novi lek ili neki novi doktor, specijalista, koji zna nešto više od ostalih, neka lekovita travka od koje će praviti čaj za imunitet, antioksidans… dobra je borovnica, još je bolja aronija, ali je gorka pa teško ide niz grlo… Kad postane jasno da više neće ni da vas zadrže u bolnici jer samo zauzimate krevet, za takve kao što ste vi više nema mesta, za beznadežne slučajeve, iako vi i dalje gajite nadu, zalivate je kao cveće na terasi u vreme letnje suše, dva puta na dan, i ujutru i uveče, ne sme u podne jer sunce svu vodu odmah ispije. Sunce. Nada najbolje greje dušu, ljudi bez nade sede na terasi i greju se suncem, samo kad nije oblačno, kad ne pada sneg i ne duva vetar. Onda ni Sunce ne može da zagreje bolno telo…

Kuća je konačno prazna. Otkako su saznali da imam rak materice, muž i deca me nikada ne ostavljaju samu. Možda se plaše da ću u takvim trenucima pročitati svoju medicinsku dokumentaciju i otkriti da mi se bliži skora smrt, da ću prerezati sebi vene ne bih li sprečila nadolazeću bol i završiti sve mnogo ranije. Kao da već ne znam da umirem. Operacijom su mi izvadili matericu, ali kancer se proširio; osećam ga u sebi, izjeda druge organe, kreće se po mom stomaku kao mračna sena i odbrojava dane, sate i minute, dok me ne bude zaposeo celu. Nije mi potrebna nikakva lekarska dijagnoza da bih bila svesna da, ko zna koliko već dugo, nešto opasno živi u meni i polako me ubija, iznutra. Možda se stvarno samo brinu da će mi se nešto dogoditi, da ću se iscrpljena i premorena onesvestiti, da neće biti nikog tu pored mene da mi pomogne ako nezgodno padnem i povredim se. Videla sam im strah na licima, svakog dana postaje sve dominantniji u njihovim grimasama. Plaše se moje smrti, čak i više od mene.
S mukom sam ubedila muža da ode do prodavnice, dok su nam sinovi na poslu. Obećala sam mu da neću ustajati. Pa ipak, čim je izašao na vrata, krenula sam iz kreveta. Vučem nogu pred nogom, držeći se za stomak i laganim koracima stižem do kuhinje. Uzimam prljavu emajliranu džezvu iz sudopere prepune neopranog posuđa, ovlaš je plaknem i napunim toplom vodom, a zatim je stavljam na šporet. Umorna od tolikog napora, sedam za trpezarijski sto. Teško je ustajati nakon operacije, ali poželela sam da popijem jednu kafu na terasi. S tom namerom sam krenula u ovaj poduhvat, da sedim na svežem jutarnjem vazduhu od koga se povremeno naježim i protresem, da ne razmišljam ni o čemu već da praznog pogleda piljim ka dvorištu dok mi se u nozdrvama mešaju miris kafe i dim cigarete.
Zavlačim ruku u džep bademantila i vadim paklu monte carlo red. Jednim prstom lupam kartonski omot s donje strane kao da igram klikere, a zatim noktima izvlačim cigaretu koja je iskočila zahvaljujući ovom laganom pokretu. Cigarete spuštam na sto pa rukama tapkam po džepovima tražeći upaljač. Na drugoj strani stola nalazi se pepeljara. Prepuna je pikavaca. Mrzim aljkavost. Neko bi se do sada već navikao na takve stvari: prljave čarape, mokre peškire razbacane po kući, smrad u kupatilu, smeće oko kante za đubre… Kad živiš sa tri muškarca, moraš da se pomiriš s tim da ćeš im zauvek biti kućna pomoćnica. Ja nisam nikada.
Uzimam prepunu pikslu i ustajem. Pravim dva koraka do korpe za otpatke, a zatim još tri do sudopere. Voda u džezvi struji. Dok tresem mokru pepeljaru, kapljice nehotice završavaju na vrućoj ringli. Gledam kako se vrte ukrug, dok nestaju u toploti. Tako ću i ja, tiho šišteći, ispariti u vazduhu.
Voda počinje da vri. Uzimam kutiju s kafom i prvu čistu šolju iz kredenca. Na njoj piše – Uspomena iz Sokobanje. Dobila sam je od muža kada je pre sigurno šest-sedam godina bio tamo. Povredio je nogu na poslu, pa su ga preko socijalnog poslali na lečenje. Na kiosku preko puta hotela, sinovima je kupio po loptu sa crveno-plavo-belim prugama i natpisom Srbija, a meni šolju za kafu.
U staroj limenoj kutiji, od nekog uvoznog keksa koga već odavno nema po marketima, crni prah postoji tek u tragovima. Nema dovoljno ni za jednu jedinu kašičicu. Ne smem da se savijam i tražim po fiokama novu, neotvorenu kesu. Rana me i suviše boli za tako nešto. Odlivam malo vode iz džezve i stružem ostatke, u želji da od toga napravim barem nešto više od mutne vode. Volim vrelu gorčinu jake kafe. Onu od koje ostaješ budan po celu noć. Takvu sam kuvala samo za sebe. Goran pije srednju – slabiju i slađu, pa bih za njega dodavala malo vode i šećera čim odlijem svoj napitak u šolju. On za mene to nikada nije radio. Obično bi mi se posle izvinjavao, kada bi po izrazu mog lica nakon prvog gutljaja, shvatio da je zaboravio. Videlo bi se po njemu da mu je zaista bilo žao. Nikada to nije činio namerno. Jednostavno je bio od onih ljudi koji ne pridaju značaj takvim stvarima. Ni važni događaji u životu nisu mogli da ga iznerviraju, a kamoli takve sitnice. Da sam ja njemu kojim slučajem sipala so umesto šećera ili skuvala čaj umesto kafe, ne bi reč progovorio. Nastavio bi da pije kao da je u tom trenutku baš to poželeo za sebe.
Kafa počinje da ključa praveći brdašca po džezvi. Sipam je u šolju, pa sa njom u jednoj ruci, a pepeljarom u drugoj, krećem. Ipak, nakon dva koraka zastajem i spuštam se na stolicu za trpezarijskim stolom. Ne mogu da odem do terase čija vrata gledaju pravo u mene. Stomak me boli sve jače. Čini mi se da ću pasti. Ostajem tu gde sam se zatekla. Možda zaista nije trebalo da ustajem iz kreveta.
Pogled ka dvorištu kvari musavo okno. Mrlje od tragova masnih prstiju ne dozvoljavaju mi da gledam dalje od granica kuhinje, čak ni ka cveću. Možda je i bolje da ne vidim kako ne zalivaju muškatle. Ove godine bile su posebno lepe, prepune cvetova. Hoće li se krajem jeseni setiti da ih ubace u podrum?
Ispijam gutaj kafe. Mrštim se. Jedva da ima ikakvog ukusa. Izgleda da ništa ne ide po planu. Uzimam cigaretu sa stola i palim je. Dok uvlačim dim duboko u pluća, osećam kako me nikotin polako smiruje. Nehotice gledam ka frižideru. Na vratima se nalazi desetak magneta sa raznih putovanja. Zavidim ljudima čiji se frižideri ne razaznaju od uspomena iz raznih delova sveta.
Pariz. Magnet je doneo mlađi sin sa maturske ekskurzije. Grad svetlosti koji su preplavili turisti, imigranti im prodaju suvenire – žičani Ajfelov toranj, minijaturna crvena vetrenjača Mulan Ruža ili Trijumfalna kapija… Nešto od toga kupuje i Stefan. Figuricu koju je napravila nežna ruka nekog deteta u Kini ili Bangladešu predaje mu Somalijac ili Šrilančanin. Upakovao je u recikliranu kesicu. For your girlfriend, izgovara sa grubim engleskim naglaskom. Yes, yes, uzvraća Stefan, posramljen. Teško mu je da kaže da poklon kupuje za bolesnu majku koja će ga gnjaviti ako joj ništa ne donese iz tog grada koji nikada nije posetila. Polupijan gega se preko Jelisejskih polja. U jednoj ruci mu je vrećica, u drugoj prazna limenka piva, ne sme da je baci na cestu, grad je prepun policije. Vredni plavi mravi mašu pendrecima, prete, čini mi se da ih vidim na tom kamenom predmetu koji emituje bol ka mom telu. Bol od policijskog pendreka, puške neprijateljske vojske, udarca suparničke bande, tremor vrednih malih prstiju azijske dece, drhtavicu pijanog, neiživljenog i uplašenog dečaka… sve je skriveno u tom kvadratiću plave boje na kome je iscrtan i Notr Dam i Sakre Ker, Sveto Srce, Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano.
Pariz. Ja sam u njegovim godinama najdalje išla do Dubrovnika, kod tetke. Do rata sam je redovno posećivala, ali nemam magnet da to i dokažem, samo sećanje, miris slane vode u nosu i sliku Stipa pred očima. Njegovo mokro telo izdiže se i spušta iznad mene dok me grli i ljubi. Nepomično ležim na tvrdoj i klizavoj steni, pazeći da ne padnem, a kasnije šminkom skrivam modrice po telu, nastale od trenja kože o oštre ivice. Da tetka ne sazna. Voda zna da čuva tajne, odnese ih u dubinu kao kamenje. Talasi ih pokrivaju kao grobari mrtvo telo u kovčegu.
Nakon rata more i odmori postali su Sutomore ili Morinj, gde god je najjeftiniji smeštaj, i džakovi krompira i paradajza, zamrznute pečene paprike, ležaljke, suncobrani, gumeni čamci, vruć šporet pored koga provodim pola dana kao i kod kuće, dok se njih trojica premeštaju sa plaže u vodu i obrnuto. Ali popodne plivam dok ne postanem obična tačkica na horizontu, zbog čega me uplašeno dozivaju da se vratim. Nisam sigurna da li to rade zato što me vole ili zato što ne znaju kako da žive bez mene, čak ni na letovanju.
Kako bi bilo lepo sada plivati, kupati se dok se koža na šakama i stopalima ne smežura, a onda leći na pesak slana i mokra. Ne skrivati se od Sunca koje prži, upijati njegovu toplotu, dok se koža steže, svrbi i gori, ležati tu nepomična, dok ne zaboli, postati crvena, kao muškatle, a posle se kod kuće ljuštiti kao krompir, sećajući se mirisa mora, i Stipa.
Osećam bol između prstiju poput uboda ose. Zaboravila sam da držim cigaretu u ruci. Izgorela je do filtera. Ostatke pepela pažljivo prenosim u pikslu da se ne rasprše po celoj kuhinji i ne unište stolnjak, koji je već prepun fleka. Ko zna kada su ga poslednji put promenili.
Vrnjačka Banja. Magnet je letos doneo stariji sin. Išao je tamo zajedno sa svojom devojkom. Ostavili su katanac na mostu ljubavi, napisali su na njemu svoja imena i zakačili ga o metalnu ogradu. Ključ su bacili niz reku, kao i svoje stare živote koje su složili u istrošeni kofer i zaboravili u nekom udaljenom gradu. Sad se vole čisti kao nakon pričesti.
Dubai. Poklon od koleginice iz fabrike. Njena ćerka se pre nekoliko godine udala i odselila u tu arapsku zemlju, a ona ih posećuje kad joj kupe kartu. Pustinja i arapske noći, milioneri sa tigrovima i leopardima umesto maca i kuca, umesto zlatnih ribica, sa srebrnim okovratnicima i kožnim uzicama. Novac ne raste na granama već se krije ispod peščane prašine, samo ga treba iskopati, onda pljušti kao crna kiša, svakog okvasi, čak i nju, nesrećnicu.
Palić. Izlet sa koleginicama iz fabrike. Išle smo preko sindikata. Bilo je to nekih mesec dana pre operacije, dok sam u sebi još uvek imala matericu koja se stezala i opuštala, puštala krv kao ozleđeno srce, Sakre Ker. Ljudi umiru od slomljenog srca.
Srčem kafu. Hladnoća joj je samo pogoršala ukus.
Sokobanja. Te godine dok je Goran bio na lečenju, s decom sam sama otišla na more. Bili su već dovoljno veliki da nisam morala opsesivno da motrim na njih. Gubili bi se u daljini upoznajući nove, bezimene drugare. Tražili su sopstvenu slobodu, baš kao i ja. Moji prijatelji smenjivali su se preda mnom kao glumci u bioskopu, osunčane kože i sa peškirom prebačenim preko ramena, debeli, mršavi, stariji, mlađi, lepi, ružni, neki slobodni, a neki možda i ne. Burme su skrivali ispod kamenčića šljunkovite plaže ili po džepovima šorceva jarkih boja, kao da bih ja zbog toga ustuknula pred tom igrom zavođenja. Govorili su da su mornari, da se spremaju na novo putovanje, da su stranci u novom gradu, na odmoru daleko od svoje porodice, da su starosedeoci koji će mi otkriti sva tajna mesta skrivena od gungule turista. Govorili su da sam lepa kao Kalipsa, magična kao Kirka, zavodljiva kao sirena… da će me povesti sa sobom gde god poželim. Kao da sam slušala šta pričaju. Ukus duvana mešao se sa njihovim poljupcima, teret tela sa težinom talasa. Mešaju mi se njihovi likovi kao sokovi među nogama.
Palić. Prljavi ve-ce i još prljaviji konobar, naterala sam ga da opere svoju stvar pre nego što je ušao u mene. Otkako sam se razbolela nisam mogla da privolim Gorana da mi priđe. Previše se plašio da će me povrediti pa nije uspevao da ga održi u funkciji dovoljno dugo. Biće da me je prljavi konobar poslednji doveo do orgazma. One for the road.
Čudno. Čini mi se da se i on zvao Stipe, ili sam ja bar to tako zapamtila. Stipe. Njegov frižider je sigurno prepun magneta, ako je preživeo rat.
Palim još jednu cigaretu. I prethodna je izgorela, a da nisam povukla ni dva dima.
Bol se širi izvan stomaka. Prati je hladan znoj od teskobe. Meškoljim se u svojoj stolici i rukama grlim kućnu haljinu stežući je uz sebe kako bih se malo ugrejala. Pre nego što se sasvim umirim, na licu mi se nehotice širi osmeh. Gledam kroz prljavi prozor i u daljini, iznad crvenih muškatli, vidim mirno more. Plavetnilo se prostire u beskraj. Struja ljuljka jedan brod. Na palubi stoji Stipe u kapetanovoj uniformi, sa belo-plavom šapkom na glavi. Nešto govori. Pomeraju mu se usne, ali nisam sigurna šta iz njih izlazi. Čini mi se da doziva moje ime…
Da. Kažem hoću. Da.

_____________________________________________________

MARIJA KRTINIĆ VECKOV (1986, Smederevska Palanka) diplomirala je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Novinarka je rubrike za kulturu dnevnog lista Danas. Dobitnica je nagrade Vip Iskorak za novinarsku izuzetnost i popularizaciju umetničke igre u Srbiji.
Prozu i poeziju objavljivala je u književnim časopisima, zbornicima i na portalima. Rukopis zbirke pesama Zazidana našao se u užem izboru nagrada za mlade pesnike „Novica Tadić“ i „Mak Dizdar“. Dobitnica je nagrade „Laza K. Lazarević“ za najbolju savremenu pripovetku u 2021. godini, a po motivima nagrađene priče „Uspomena iz Sokobanje“ snimljen je i istoimeni kratki film u režiji Dušana Popovića i produkciji Kulturnog centra Šabac.
Za priču „Poziv“ dobila je prvu nagradu na književnom konkursu „Trenutak kada je meni počeo rat“.
Rukopis zbirke kratkih priča Materice izabran je kao pobednički na konkursu Studentskog kulturnog centra Kragujevac za 20. kolo edicije Prvenac.

književna pretpremijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA ALENE BEGIĆ “DAN ZA ISPRAVLJANJE”, Naklada Durieux, Zagreb, 10/2022; jedna priča

proza

RAZGOVOR

Došao sam da ti se izvinem. Ne, ne zbog sebe, nego zbog tebe. Jer vidiš, ja znam: nije to kod tebe kao kod mene. Ja ću tebe u sobi čuti kako cmizdriš po noći i neću moći spavati. Bit će mi slabo. Meni će biti slabo, jer se ti osjećaš slabo. Vidiš, sve je to u tome koliko neko može izdržati. Neko zaspe za pet minuta, neko za dva sata, a neko zaspe tek pred jutro.

Ja mogu zaspati kad god hoću. Mene se ništa ne dotiče. Ja sve preživim, jer ja sebe nisam izgradio na onom što mi je neko rekao. Ali ti si drugačija, ja znam. I onda ću ja sve biti kriv. Ali nisi ni ti ništa manje kriva, nisi ti ništa bolja. Šta ti meni sve kažeš, pa me se ništa ne dotakne?
Ne, ne, ne… čekaj… nema veze ko je prvi počeo. Nema veze šta je tu defenziva, a šta ofenziva. Bitno je da ću ja zaspati odmah, a ti tek za dva sata, a možda uopće nećeš spavati. I kad sljedećih dana budem slušao neke zvukiće iz sobe… Sve ću ja biti kriv.
Ljudi ne znaju saslušati jedno drugo. Čekaj, saslušaj me.
U ovoj porodici svi vuku na svoju stranu i kao da im je užitak da samo govore o sebi i tvrde ono što misle. Niko ne zna saslušati drugog. A ti si najviše takva. Baš ti si takva, samo svoje mišljenje forsiraš. U ovoj porodici niko i nikad nije mogao razgovarati sa tobom, jer si takva.

Gledaj, ti nemaš ništa u životu. A ja ti dajem bratski savjet da se popraviš. Ja bih radije umro nego živio tako kako ti živiš, a ti se ljutiš što ti to kažem. Bi li radije da ti govorim kako je tvoj život lijep?
Lijena si, eto. Želucu treba svakakve hrane. Znam ja dobro da ti radiš samo jedno te isto. Ne trebaš ti mene uvjeravati u suprotno. Ti više sebe uvjeravaš. Ja imam sav svijet stvari, ja sam po cijeli dan zaposlen. Iskorištavam svoj dan; svoje vrijeme, svoje sate pretvaram u nešto korisno.
Moj je život raznolik. Bogat. Po cijeli dan sam zaposlen i nemam vremena za razmišljanje. Za razliku od tebe, koja nećeš spavati i osjećat ćeš se nevrijedno jer si lijena, jer ne iskorištavaš svoj život kako treba. I ja kao ne mogu suditi šta za tebe znači živjeti? Kako ne mogu?

Pa kad bih te vidio da se režeš u sobi, ne bih to mogao gledati i učinio bih nešto, zar ne? Ma sve je to isto, ne trebaš ništa komplicirati. Ja tebe ne mogu gledati više u toj sobi kako ti prolazi život, a ti ne radiš ništa. I mene to boli. Ja dok ustanem ujutro i vidim te u jedanaest sati kako još sjediš u krevetu, meni se odmah moj dan smuči. Meni se smuči kada vidim kako ti živiš. Pa daj, uzmi svoj život u ruke. Muči mi se kada te tako gledam. Ne, ne plači i ne govori kako sam te ja povrijedio. Istina boli.

Ja tebe ne slušam, reći ćeš. Pa ja bih tebe slušao kada bih vidio da si zadovoljna svojim životom. Ali na tebi se vidi da si nezadovoljna, pa zašto bih te onda slušao? Tek kada postaneš zadovoljna svojim životom, onda mi pokušaj nešto reći. Ne možeš ti mene ništa uvjeriti, ja vidim da si ti nezadovoljna. I onda sam ja slab? I onda sam ja kriv? Reći ću ti: mnogi ljudi su se prestali družiti sa mnom, a sve zbog toga što nisu mogli više gledati istini u oči.

‘Pretežak si čovjek’, govorili su. Ili čak: ‘Ja se tebe bojim.’ Boje se mene?
Ja nikome ne želim zlo, samo dobro. Ali ljudi se boje, jer odjednom shvate da su bezvrijedni kad im pokažem njihov život. Oni bi radije živjeli u laži, nego sa mnom. Ne mogu izdržati kada vide svu bijedu svoga života, razumiješ li? Oni bi najradije zaboravili, ali ne mogu kada jednom progledaju. Onda se ljute na mene i neće da se druže sa mnom. A oni su, zapravo, ljuti na vlastitu bijedu; na vlastiti, propali život. Pa ipak, savjest im ne dozvoljava da me odbace, jer znaju da sam upravu. Kada imaju trenutke jasnoće, onda mi kažu sa čuđenjem: ‘Ja o tome nisam ni pomislila prije nego što sam tebe upoznala, još nikad nisam srela nekog kao što si ti, promijenio si me.’
Ja njima svima pokažem kakvi su i šta su zapravo. Jer su u životu preda mnom imali samo glupe, nekvalitetne ljude.
Ali ja volim iskrenost, dubinu. Pokažem im njihove fasade koje nose da bi se drugima svidjeli. A u sebi su ništa. Od mene bježe kao od istine.
Razumijem ih. Svako bi radije nastavio živjeti u bijedi i iluziji, nego shvatio da mu je propao život. Zamisli kako je to, propadati u životu nekoliko godina, a možda čak i desetljeća? I onda jednom shvatiš. Neko ti pokaže. Ili se ubiješ, ili promijeniš život, ili jednostavno ponovo staviš masku i nastaviš živjeti isti, bijedni život koji si živio i do sad.
Ali teško je oslijepjeti kada jednom progledaš. Mislim, možeš ti ponovo oslijepjeti, ali zaboraviti baš i ne možeš. I onda si slijep, a vidiš slike u glavi. To je gore nego vidjeti.
Ljudi se većinom odluče za jednu od dviju opcija: da se ubiju ili da se oslijepe. Sa mnom u blizini, nažalost, ne mogu učiniti niti jedno niti drugo. Jer moja prisutnost otvara istu, staru ranu, koju moraju otvarati jer im drugačije ne da savjest.

Ne trebaš ti meni govoriti. Ljudi su takvi, nema tu nikakve kompleksne matematike. Ljudima samo pokažeš kakvi su i odmah se razljute. Ljudi su manipulatori. Oni manipulišu drugim ljudima, da bi pokazali koliko su vrijedni. Oni preuzmu neku sliku vrijednosti izvana. Onda je učine svojom, tako žive, pokušavajući tom slikom uvjeriti, privući, kupiti, zadržati druge ljude. Misle da su uspješni, kvalitetni. Ali oni su prazni i nisu ništa drugo nego slika koju su izvana preuzeli.
Pođi u fitnes, tamo ćeš se uvjeriti.

I onda kada ta vanjska slika nestane, kad ta vrijednost prestane biti tražena, onda tih ljudi nema, dok neki drugi oblik ne padne na njih. Oni manipuliraju tobom pomoću te slike koju su izvana preuzeli. I misle da su poželjni, zato što je ta slika poželjna. Kao da su ljudi toliko glupi.

I ti si manipulativna. Svi smo manipulativni. I ja sam, ako baš to želiš čuti. I ja sam, evo, ja to otvoreno priznajem. Ali ja znam kakav sam, jebote, ja znam ko sam i šta sam. Ja znam i spavam mirno, kao beba, cijelu noć.
Nisam kao ti slabić, pa stalno gledaš kakva si i šta si. Ležiš u onoj sobi i misliš po cijelu noć. Danju sanjaš i melješ kakve riječi sam ti rekao, šta te povrijedilo. Budi kao kamen, ojačaj malo. Ništa te se ne smije dotaći, kao što se mene ništa ne dotiče. Ja znam sebe.
Mene ne treba niko drugi učiti. Za razliku od tebe, koja sve slušaš šta ti neko drugi kaže. Upijaš kao spužva i melješ. A makar da dobro samelješ, da makar dođeš do kraja mislima koje uopće nisu tvoje.
Vidi mene, ja mogu spavati po noći.
Da, mislim da je to najveće mjerilo čovječjeg zadovoljstva – da možeš spavati po noći. I ti, slabiću, ne možeš spavati po noći zbog mojih riječi, zbog onog što ti ja kažem. Ti moraš biti spremna da te se ništa ne dotakne.
Ne moram ja biti kontejner i primati sve tvoje riječi? Kako ti ne razumiješ? Ne radi se o tome da si ti kontejner, nego o tome da se tebe ništa ne tiče. Da te se ne treba ticati.
Čovjek mora biti zadovoljan sobom, a ti nisi zadovoljna sobom. Inače te se moje riječi uopće ne bi doticale. Nemoj ti zato nikakvu krivnju prebacivati na mene. Ja nisam ništa kriv što ti ne možeš spavati po noći. Ali, eto, takav sam kakav sam. Ne mogu izdržati ljude koji ne mogu spavati po noći. Onda ni meni nije dobro i ja ne mogu spavati zbog drugih ljudi.
Eto, onda, jesi zadovoljna sada? Nisi?
To je sve što sam trebao čuti, sve si mi rekla…
Laku noć.

_________________________________________________________

ALENA BEGIĆ, rođena 11.2.1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u BiH, živi u Sloveniji. Uvrštena je u uži izbor za nagradu 15. Međunarodnog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, osvojila je drugo mjesto na natječaju 19. Festivala evropske kratke priče te treće mjesto na Natječaju ZA najbolju GORKU priču, koji je organizirala Narodna knjižnica Vrbovec. Njene kratke priče su objavljivane na nekoliko blogova i časopisa. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.