proza – Page 28 – čovjek-časopis

DVIJE PRIČE ŽELJKA BELINIĆA

PRIČA O MENI I MOJOJ MAMI I MOJEM BRATU TOMISLAVU KOLETIĆU KOJI NIJE NIŠTA KRIV

Kad je mene moja mama rodila bio sam težak kao tri kile mandarina što smo ih mama i ja kupili jučer od jednih koji su s kamiona vikali: Mandarine! Naranče! Lubenice! Iz Neretvanske doline! Povoljno! Kad je mene moja mama rodila bila je najsretnija žena u rodilištu a tog rodilišta danas više nema jer su ga ukinuli zbog nedostatka novih beba i jer im se nije isplatilo. Kad je mene moja mama rodila – mama kaže dosta više s tim kad je mene moja mama rodila napiši sad nešto o svom mlađem bratu. Kad je mojeg brata moja mama rodila ja sam bio od njega stariji petnaest godina koliko sam i sada kad je prošlo puno godina i kad ću u listopadu napuniti 49 a on je na Novom Zelandu i sve do nedavno bavio se uvozom i izvozom s Australijom. Zove se Tomislav Koletić ali svi ga tamo zovu Tomi a Tomislav samo Hrvati. Hrvata tamo ima preko dvije tisuće i ponekad se sastaju i pjevaju dalmatinske i druge naše pjesme, ovisi otkuda su im očevi i djedovi stigli na Novi Zeland. Moj brat Tomislav Koletić nije imao nikog na Novog Zelandu nego je tamo došao sam od sebe i ostao svo ovo vrijeme a mama je često govorila i bolje da je tako kad ovdje nije imao perspektivu iako je ekonomski fakultet u četiri godine završio dok drugima je trebalo i deset. Mi nikada nismo išli kod brata na Novi Zeland jer je mama rekla kako ćemo u ovoj situaciji nego je brat došao jedanput kod nas i ostao mjesec dana. Prekrasnih mjesec dana jer smo išli na svakakva mjesta autom od bratića koji nije s nama išao zbog multiple skleroze nego je vozio moj brat. Vidio sam naprimjer Plitvička jezera i slikali smo se pokraj jednog ja i mama i brat i ta je sad slika u hodniku a ona iz Zatona u sobi od mame i mene. Mama mi kaže svakako napiši da je tvoj brat tokom cijelog studija radio preko studentskog servisa u autopraonici i da je na Novi Zeland otišao trbuhom za kruhom a ne zbog provoda i avantura. Tvoj brat je pošten i vrijedan čovjek i sve to što mu se događa namještaljka je poslovnog partnera Buzza Goldsmitha iz Aucklanda. Tvoj brat nije imao nikakve veze s krijumčarenjem ljudi niti s organiziranjem lanca prostitucije. Nevin je naš Tomislav u zatvoru na osamnaest godina! Ja sam sad ogladnio i jedem mandarine a one su mi ako ne računamo pile što ga je moja mama upravo otišla ispeći u pećnici najomiljenije jelo na svijetu i prava je šteta da ih nismo kupili pet kila za petnaest kuna koliko nam je jedan s kamiona nudio nego samo tri za samo deset kuna. Taj je moju mamu pitao gospođo hoćete li moći a ona mu je rekla moram moći mladiću jer ništa mi drugo ne preostaje. Na to je taj s kamiona rekao razumijem samo polako gospođo i sretno. A ja sam mu rekao dođite nam opet s kamionom tu ali jako vičite jer mama baš i ne čuje. Moja mama je predavala tehničku grupu predmeta u školi za strojarske tehničare i bila je najbolja nastavnica a tata je predavao matematiku i fiziku ali u suprotnom turnusu. Bio je najbolji nastavnik. To je bila velika prednost da rade u suprotnim turnusima pošto na taj način nikada nisam bio sam nego me je čuvala ili mama ili tata a vikendima i mama i tata zajedno. Moj brat je već bio na Novom Zelandu kada je tata umro ali mu nije mogao nažalost doći na sahranu jer je čekao dijete sa ženom Kineskinjom u rodilištu. Moj brat je bio u velikom strahu za život svoje žene Kineskinje i njihovog djeteta u trbuhu zbog toga jer je žena Kineskinja prije dolaska na Novi Zeland radila u punionici toplomjera živom i došlo je do velike eksplozije u pogonu. Ali ona je sva sreća preživjela zato što je bila na izlaznoj rampi. Moj brat i njegova žena strahovali su da će im se dijete roditi možda nakazno ili da uopće neće ugledati svjetlo dana. Kemijski simbol žive je Hg. Ali sve je dobro prošlo i ja sam već dugo stric i ponosim se time i u svibnju je moj nećak proslavio trinaesti rođendan. Zove se Xiuan Koletic. Moje mame dugo nema a rekla je da ide časkom staviti pile u pećnicu. Ja ću sad prekinuti pisanje i otići ću vidjeti što je s mojom mamom.

Mama je ležala na linoleumu u kuhinji a do nje je bilo pile umotano u aluminijsku foliju iz koje se pušilo. Vikao sam mama mama mama! Zašto si me ostavila? I ranije se događalo da je moja mama izgledala kao da je umrla ali sam je uvijek prodrmao i spasio joj život bez problema. Mama bi mi tada ljutito rekla zašto me budiš nesrećo taman sam zadrijemala. Ovaj put je imala širom otvorena usta i da sam joj u njih ubacio muhu sigurno se ne bi ni trznula. Četrnaest minuta otprilike gledao sam u mamu i u njezine oči koje su gledale u luster. A onda sam s ulice začuo: Mandarine! Naranče! Lubenice! Iz Neretvanske doline! Sve dam samo da prodam! I ispuzao sam iz kuće najbrže što sam mogao. Kupio bih još mandarina striček – rekao sam onom s kamiona. Nije me stigao pitati ni koliko gospodine gdje vam je gospođa majka danas pa da mu kažem da se bojim da me je zauvijek napustila. Čim je s kamionske prikolice skočio na asfalt dvojica policajaca koja su se tamo iznenada stvorila tražila su ga da im pokaže papire. Imate li dozvolu za prodaju na otvorenom? Uplašio sam se da će me povezati s njegovim mutnim poslovima pa sam otpuzao nazad u kuću najbrže što sam mogao. Nipošto nisam želio robijati nevin u zatvoru kao moj mlađi brat.

Prošla su tri dana a moja mama još uvijek leži tamo na podu u kuhinji. Dva i pol dana sam neprekidno plakao a onda sam nazvao broj što ga je mama zapisala na papirić zalijepljen na ormarić u hodniku. Javio se moj nećak Xiuan Koletic. Helo helo govorio sam no s druge strane čuo se samo razgovor na kineskom. Ne razumijem kineski ni riječ ali mi se čini da je nećak nekom nepodopštinom baš gadno razljutio mamu si Kineskinju i da sam ih nazvao u nezgodno vrijeme.

***

TEČAJ OPĆE LINGVISTIKE ZA DOKTORA I LUĐAKE

Dragi doktore, znam da se nalazite na odmoru u društvu medicinske sestre Natalije i da nipošto ne želite da Vas uznemiravaju ni vlastita djeca i unuci, a pogotovo ne Vaša supruga i pacijenti, no stvar je urgentne prirode pa Vas molim da u hladovini borove šumice pažljivo pročitate ovo pismo, na čijem će Vam se kraju spontano nametnuti zaključci poput: “Što ovaj Berislav uopće radi u ludnici, čovjek je savršenog psihičkog zdravlja i nije opasan po okolinu!”.

Da bih potkrijepio da je tome tako, a ne onako kako ste Vi ishitreno dijagnosticirali pred odlazak na makarsku rivijeru, napisat ću Vam, ovako po sjećanju, sve što znam o lajpciškoj školi, odnosno mladogramatičarima, o Ferdinandu de Saussuru i o kopenhaškom strukturalističkom krugu, o čemu, složit ćete se kasnije, nenormalan čovjek, da ne kažem luđak, ne bi bio kadar napisati ni retka, a kamoli desetak stranica trgovačkog papira, nabavljenog specijalno za potrebe ovog popularno-znanstvenog izlaganja.

S ciljem usvajanja pojmova sinkronije i dijakronije, neophodnih za razumijevanje podataka koji slijede u ovom tekstu, molim Vas da na dva dijametralno suprotna načina pristupite analizi npr. Vašeg braka s poštovanom gospođom Gorankom. Promatrate li taj Vaš suživot isključivo i jedino sa zamišljene platforme koju ćemo nazvati A1 i prostorno je i vremenski smjestiti usred borove šumice i ovog ljetnog jutra, Vi ćete jednostavno konstatirati da je taj brak propao, što je bilo bilo je, nema se više što reći, the end.

Analizirate li ga, dakle, iz perspektive nekog tko je pod stare dane otišao, što se kaže, na kvasinu i podivljao za trideset i devet godina mlađom ženskom koja bez pomoći medicinske sestre Barbare ni injekciju nije znala dati kako treba, Vi ćete Vaš brak sagledati sinkronijski, odnosno statički, odnosno baš me briga što je bilo, postoji samo Natalija i ova Makarska, more, romantika i sl. Ako pak na analizu objekta primijenite komparativno-historijski metodološki postupak, secirat ćete svoj brak kao žabu, prisjećati se ugodnih trenutaka provedenih s gđom Gorankom, možda se čak i precizno sjetiti trenutka kad su kola krenula nizbrdo, usporediti Natalijino ljubavno umijeće s umijećem Vaše zakonite, te eventualno pokušati izgladiti nesporazume i ostati u bračnoj zajednici.

Ukoliko ste promišljanju svog braka pristupili dijakronijski, u što ipak sumnjam, za Vas se može reći da imate nešto zajedničko s grupom ljudi koja je sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća živjela i radila u njemačkom gradu Leipzigu, s tom razlikom da objekt njihovog proučavanja nisu bile tjelesne čari praznoglavih ljubavnica (barem ne primarno), a ni psiha savršeno uravnoteženih pojedinaca, koji su protiv svoje volje dopremljeni na zatvoreni odjel Neuropsihijatrije (to svakako ne). Lajpciška gospoda Brugmann, Osthoff, Paul, Delbruck i Leskien bili su, naime, baš kao i gospoda Ferdinand de Saussure i glosematičar Hjelsmlev (o kojima nešto kasnije) – lingvisti. Ono što ih razlikuje od drugospomenutog i trećespomenutog bio je, između ostalog, upravo spominjani metodološki pristup proučavanju jezika, a taj je bio komparativno-historijske provinijencije.

Prozvani mladogramatičarima (Junggrammatiker), što im je laskalo u istoj onoj mjeri kao što bi muškarcu Vaših godina laskalo biti okarakteriziranim mladićem u punoj snazi, Brugmann i njegovi poletni kompanjoni ustalasali su močvarne vode onovremene komparativne lingvistike, koja se ponajviše bavila istraživanjem indoeuropskih prajezika i rekonstruiranjem indoeuropskih praoblika eda bi se na temelju nj zaključivalo o razvoju i preobrazbama nekog jezika. Pritom se, kao ni danas u mnogim segmentima života u našem društvu, nije vodilo računa o glavnom nositelju jezika – čovjeku, nego se je zanimanje koncentriralo isključivo i jedino na jezik, a čovjeka ‘ko šiša, fućkaš čovjeka, zatvori ga u duševnu bolnicu.

Čekajte malo, gospodo, rekli su Osthoff i Brugmann, ako ste već jezikoslovci i bavite se poredbenim lingvistikama, dajte se okrenite suvremenostima jer na modernim germanskim, romanskim i slavenskim jezicima možete bolje izbrusiti metodologiju! Kakva vam korist od toga da po cijele božje dane proučavate staroindijski, starogrčki i latinski kad vam pisani spomenici tih mrtvih jezika svjedoče uglavnom o književnom jeziku kakvim se nije služio običan smrtnik onog vremena? No, ako ste se već uhvatili rekonstrukcije najstarijih faza indoeuropskih jezika kao pijan plota, znajte da i mi svoje konje za tu trku imamo! Jedan od njih sam ja, Karl Brugmann, koji sam se u svom kapitalnom djelu, čijeg se naslova ne mogu sjetiti ovako pješice, uhvatio u koštac s problemima njihove fonetike i morfologije, a drugi je moj bliski suradnik i prijatelj Berthold Delbruck, koji se pozabavio i sintaksom! Mi, mladogramatičari, duboko smo uvjereni u pravilnost zakona jezične evolucije! Smatram da bi prvenstveno u fiziološkoj konstrukciji čovjeka trebalo tražiti razloge različitih razvojnih težnji, dok je moj kolega Paul skloniji davanju prednosti psihološkom faktoru, premda i on naglašava značaj fiziološkog momenta, držeći da čovjek podsvjesno udovoljava želji za komotnijim artikulacijskim pokretom! Što sada kažete, je li? Nakratko je nastao muk. A onda rafalna paljba: vi atomizirate jezik, opsjednuti ste hvatanjem beznačajne niti u ukupnosti jezičnog tkiva, ispuštate iz vida cjelovitost jezičnog razvoja, maknite se već jednom s aktualne lingvističke scene!!! – grmjele su nove generacije lingvista, odbijajući poći utabanim stazama tada već ostarjelih, a danas već stotinjak godina mrtvih, mladogramatičara.

Jedan od Brugmannovih, Osthoffovih i Leskienovih studenata na kojeg se može primijeniti ona “učenik nadmašio učitelje” bio je Švicarac Ferdinand de Saussure, mlad i strastven proučavatelj indoeuropskog vokalizma, a kasnije predavač sanskrta, grčkog, germanskih jezika, latinskog i litavskog i, ono najvažnije, najveći lingvist svih vremena, no došlo je vrijeme kad viša medicinska sestra Barbara kreće na svoj tour de l’ hopital i dijeli farmako-pripravke (koje ja uredno uzimam), pa ću sada nakratko prekinuti pisanje i ostaviti praznim jedan red, u koji možete onim svojim švrakopisom upisati svoje opservacije na dosadašnji tijek mog izlaganja, ali i iskoristiti to međuvrijeme da još jednom o svemu promislite, doktore.

Mnogi se luđaci motaju oko mene, koji ne spadam u njihovo društvo, i svaki želi doznati kome i o čemu pišem. Prešutim da pišem Vama, jer s luđacima nikad ne znate, pa odrješito odgovorim samo na drugi dio pitanja: o Ferdinandu de Saussureu. Oni me blijedo gledaju. Pokušam s igrom asocijacija, otvarajući polje B3; langue-parole? Ništa. B4: Signifiant-signifie? Ne. Vidim da ću morati zauzeti omiljen mi predavački gard i objašnjavati ab ovo. Što je lingvistika. Lingvistika je skup znanosti o jeziku, koje proučavaju jezične pojave i tumače razvoj jezika ili pojedinih jezičnih pojava. Ferdinand de Saussure, lingvist, otac sinkronijske lingvistike i utemeljitelj ženevske lingvističke škole bio je… Što je to sinkronijska lingvistika, što je to sinkronija. Suzdržim se da kažem pitajte doktora kad se vrati, njemu sam već na primjeru njegovog braka objasnio, on je to apsolvirao pa će vam rado pojasniti. Ipak: sinkronijsko je ono što se tiče statičkog aspekta, tj. gledišta, u čijoj je opreci nešto što se odnosi na evoluciju, tj. postepeni usmjereni razvoj prema određenoj zakonitosti, a to se naziva dijakronijskim. Ovdje ih zamolim da odu do toaleta, uzmu komadić toaletnog papira, vrate se i zapišu da je de Saussure (Desosir) smatrao da je jezik sustav čiji svi dijelovi mogu i i moraju biti sagledani u svojoj sinkronijskoj solidarnosti. Pogledaj hahahaha kako je hahahaha ovaj napisao hahahaha slovo S, kaže onaj koji je ovdje zbog silovanja njemačke turistice, pokazujući na papir onoga koji se nalazi ovdje jer je previše volio šibice. Nije bitno, kažem, vrijednost slova je, kaže de Saussure, potpuno negativna i diferencijalna, bitno je samo da se to slovo ne pobrka s nekim drugim, kao npr. sa F. Znakovi pisma su arbitrarni, što će reći proizvoljni, i nikakav odnos ne povezuje slovo S i glas koji to slovo označava. Oblik grafičkog znaka je važan samo u granicama koje nam nameće sustav. Također, kada je značenje posrijedi, ama baš nikakvu ulogu ne igra sredstvo kojim je napisano S, je li to HB olovka, flomaster ili što je već tko pokupio na putu od toaleta do dvorane za radnu terapiju. Na primjeru funkcioniranja pisma de Saussure je pokazao kako funkcionira sustav jezičnih znakova. Jezični znak ne spaja jednu tvar i jedno ime, nego pojam iliti označenika i akustičnu sliku ili označitelja. Jezični znak je, rekli smo, arbitraran, ali je svako sredstvo izražavanja… kakvo? Kon-kon…? Konceptualno?, pokuša onaj koji se ovdje nalazi jer je pokazivao svoj organ u mraku parkova. Koncesijsko?, netko. Ne, nego konvencionalno, ja. Iz razrade odnosa signifiant-signifie nastala je nova lingvistička grana – semiologija. Saussurovi pogledi na jezik objavljeni su tri godine nakon njegove smrti, 1916., u knjizi “Tečaj opće lingvistike”, nastaloj prema bilješkama njegovih studenata. Premda je knjiga imala revolucionarnu ulogu, postavši svojevrsnom lingvističkom Biblijom, ona u stvari ne odgovara najvjernije onome što je de Saussure izlagao o jeziku tijekom svojih predavanja. Smatra se, primjerice, da nije bio toliko radikalan kada je posrijedi strogo razlikovanje govora pojedinca (“parole”) od jezika koji je svojina cijele zajednice i koji, nalazeći se u govornoj svijesti pojednica, regulira konkretnu strukturu individualnog govora (“langue”). Da bih razbudio one kojima je glava klonula na stol, predložim malu govornu vježbu. Individualno pokušajte istodobno izgovoriti “hoćemo” i “ručak”, koristeći samo svoja usta. Žamor. E, pa, vidite, cijenjeni pacijenti, ljudski je govor fenomen linearnog tipa: svaki element od kojeg je sazdan izgovara se pojedinačno u vremenu i sačinjavaju ga jedinice sukcesivno upredene u govornu nit.

Pokucala nakon ručka Kaja sa centrale i rekla mi: jezičaru, stiglo ti je pismo. I, šeretski se smiješeći, dodala: od ljubavnice. Rekoh, mlada djevojko s pola tone šminke na licu punom prišteva, od kakove ljubavnice, pobogu?! Zar si, Kajo, zagrezla u narkomanski glib? Ni u ludilu ne bih prevario voljenu mi Ines, čak ni sa tobom, krasotice. Jedino pismo koje ja ovdje očekujem jest ono otpusno, od Vas, dragi doktore, no svjestan sam da neće tako skoro stići. Pismo koje mi je Kaja donijela napisao sam roditeljima neprežaljene Ines, ali se ono, baš kao što sam i očekivao, vratilo nazad na ovu moju nesretnu privremenu adresu, što me je još jednom prisjetilo na to da sam ostao sam i neshvaćen na ovome svijetu, baš kakav je usred hladnog Kopenhagena sredinom prošlog stoljeća bio i utemeljitelj danske strukturalističke škole profesor Louis Hjelmslev (čitaj: Jelmslev) nakon smrti svog najznačajnijeg suradnika, izvjesnog prof. Uldalla. Zapravo, ako ćemo pravo, imao je Hjelmslev još suradnika i učenika, no oni su za povijest lingvistike bili i ostali beznačajni kao šljunak iz ptičje perspektive. Do posljednjeg je daha Uldall pokušao razraditi Hjelmslemovu teoriju jezika kao opću teoriju humanističkih nauka, no prerana ga je smrt prekinula u realizaciji tog mukotrpnog čina. Lingvistici bi u humanističkim naukama, prema zamisli L. Hjelmsleva, pripadalo kraljevsko mjesto, poput onog koje matematika zauzima među prirodnim znanostima, a preko lingvističke teorije sve bi humanističke znanosti trebale postati egzaktne. Da bi lingvistika postala egzaktna nauka, ona mora jasno odrediti svoj predmet od kojeg se razlikuje od drugih naučnih disciplina. Taj predmet je jezik, ali ne kao sredstvo, nego kao objekt spoznaje i mora ga se proučavati kao strukturu. Istraživački je pristup egzaktan samo onda ako istraživač barata jednoznačnim terminima i strogo definiranim pojmovnim aparatom. Upravo je zato Hjelmslev smislio novi naziv – glosematika, odbacivši terminološki neegzaktan termin lingvistika. Smatrao je da se konkretnom predmetu istraživanja treba prilaziti deduktivno (iz aksioma ili općenitih sudova izvode se pojedinačni sudovi).

Drag je i simpatičan bio taj Hjelmslev, doktore, no dosadan i naporan da Vam pamet stane, pa kad bi ga ljudi susreli na ulici, prešli bi na suprotnu stranu, ne bi li time izbjegli razgovor s nekim tko se samoproglasio jedinim dosljednim provoditeljem de Saussurovih teoretskih principa i izgovarao rečenice poput: “Supstitucija podrazumijeva odsutnost mutacije među članovima paradigme u sistemu” ili “Proces je korelativna hijerarhija”. Hjelmslevljeva, odnosno glosematička, teorija jezika ostala je mučna i nerazumljiva većini lingvista, pa kako onda ne bi i meni, amateru na tom polju, koji sam se nakon završenog osnovnoškolskog obrazovanja opredijelio za struku autolakirera. Da sam, dragi doktore, uspio završiti tu školu, ostao bih upamćen kao prvi maturant u invalidskim kolicima u povijesti autolakirerskog zanata na ovim geografskim prostorima. Ali, eto, nisam.

Nitko me i ništa ne očekuje u vanjskom svijetu; uostalom, nemam se kamo ni vratiti. Smetnite s uma, doktore, sve ove cmizdrave molbe za otpustom iz bolnice što sam Vam ih dosad napisao, ne samo u ovom pismu, nego i u šesto šezdeset i četiri prethodna, pisana u razdoblju od srpnja 2005. do kolovoza 2012. Znam da će Vam taj posao, posao zaboravljanja, biti jako lagan, jer, kao prvo i prvo, ne možete se sjećati sadržaja pisama koja nikada niste ni primili, a kao drugo i drugo, gdje se Vi zapravo nalazite, koja je Vaša točna adresa – upravo tim riječima pitao me za Vas nedavno, posve ozbiljnim tonom, novi mladi poštar, i kao treće i treće, Natalija i Vi stradali ste u prometnoj nesreći u srpnju 2005., što znači da ste, vjerovali ili ne, mrtvi već sedam godina. Kako vrijeme leti.

_______________________________________________________

ŽELJKO BELINIĆ (Kutina, 1973.) uređuje “čovjek-časopis”. Trenutno živi i radi u Njemačkoj.
Ove dvije priče, napisane 2012. i 2017. godine, želi spasiti od nestajanja u bespućima interneta.
Dosad nije privatizirao i zloupotrebljavao “čovjek-časopis” s ciljem da promovira sebe kao pisca. Jer on to nije.

književna premijera: ROMAN DUNJE MATIĆ “MIROVANJE”, V.B.Z, 9/2022; ulomak

proza

Bile smo

Bile smo četiri.
K. je skupljala stripove i nabijala balun po igralištu. Plava, skandinavski hladna, spretna i snažna. S. je bila mimoza poput mene, majstorica crtanja po traperu i gatanja metodom mačjeg mijauka. M. je bila najljepša, s lješnjak očima i samim peticama. Prva koja je bojila kosu u crveno i nosila prozirne bluze. Prva koja se poljubila s tipom kojeg su zvali Tava i onda onim drugim kojeg su zvali Struja.
K. i M. imale su pse, ja uličnu mačku. Tigricu s David Bowie očima koja se voljela množiti više nego Boga vidjeti. Zato ga je jadna i vidjela. Omacila se u nečijem podrumu i s mačićima završila u vreći koja je završila u moru. Zvala sam je Pustolovko. Prvi put kada smo se srele, ona je otrčala od svoje hrane i skočila mi u krilo. Nikome se nije dala u krilo, samo meni. Neko je vrijeme ta privilegija bila prihvatljiva zamjena za prijateljstvo. Onda su došle njih tri pa smo bile četiri.
Naše djetinjstvo pamtim u bojama i teksturama. Horor filmove petkom guta gusta narančasta nijansa bundeve. Provaljivanja u uklete kuće pastelno su plava. Košarka na igralištu nedjeljom zeleno-siva. Druženja kod K. oštri su potezi olovke. Prisjećanje plaže zrnato je poput pijeska.

***

Male priče našeg djetinjstva progutala je velika priča koja se dogodila našoj zemlji. Već smo bile žive u doba rata, ali ga zapravo nismo doživjele. U naše je kuće rat stizao s vijestima na televiziji i razgovorima naših roditelja, na rat su nas podsjećali poklon-paketi s odjećom i igračkama koje su velike zemlje slale nama, maloj djeci u malim zemljama. Male zemlje poznate su samo po svojim gubicima, jedino su veliko što male zemlje imaju tragedije. Tko je to rekao? Kada bi uz poklon-paket stiglo i pismo od nekog prekooceanskog vršnjaka, mi smo se okupljale i rugale njihovu neznanju. Imate li telefon i televizor u boji, znate li za Dextera i Johnnyja Brava, Toma i Jerryja i Flintstonse, pitali su u tim pismima na engleskom. Mi smo se pitale što su im to sve rekli o nama i kako našu zemlju zamišljaju djeca koja ne znaju gdje se ona nalazi. Možda su mislili da njihova pisma, umjesto kroz prostor putuju kroz vrijeme, a mi smo samo pleme zaglavljeno u prošlosti kao u klopci, bez telefona i televizora u boji. Tamo smo i danas, ratujemo u raspravama, živimo u svađi oko sjećanja na to jedino što nam se dogodilo. Postali smo Ono Jedino Po Čemu Nas Poznaju Oni Koji Nas Ne Poznaju. Ključno po čemu se međusobno raspoznajemo i mi sami. Da nema te tragedije, što bi od nas ostalo?
Velikim zemljama koje zaborave na svoje male ljude prijeti da i same postanu male. Danas nam o tome nešto više mogu reći prekooceanski vršnjaci u svojim pismima na engleskom.
U međuvremenu, nitko ne zna ništa o njih tri i kako smo postale četiri.

_________________________________________________________________________________

"Mirovanje Dunje Matić naglašeno je urban rukopis, a optikom pa i tematikom savršeno bi funkcionirao u Barceloni ili Kopenhagenu. Ipak, taj fino uslojen roman koji zavodi mekim intimizmom pseudodnevničkih zapisa izrazito je lokalno i situacijski obojen, ukotvljen ne samo u riječki postindustrijski ambijent, nego i u specifičan trenutak, pa tako predstavlja književni otisak i jednog globalnog iskliznuća.
Uzbuđenje riječkih kulturnjaka zbog zadaće prijestolnice kulture pomračit će te 2020. pandemijsko zatvaranje što se pak preklapa s fazom čahurenja mlade D. gdje njene zdravstvene neprilike kao da su refleksija intenzivnog procesa samotumačenja. Pitanje je kako bi sve to prošlo da nema čvrstog emotivnog sidrišta, tog nepovredivog „mjesta za dvoje“ koje ovu knjigu čini ultimativnom ljubavnom pričom, snovitom i rokerskom u isti mah.
Smion feminilni roman, aktualan, no izvan struje i sumnjivih hajpova, Mirovanje Dunje Matić koleba se između saturiranih slika događajnog obilja i monokromnosti samotnjačke melankolije, između prividne krhkosti i zdrave drskosti, između dokumentarnog samoizlaganja i poetske igre. Roman je to, naposljetku, koji hipnotizira suptilnim titranjem, čiji je forte u fragmentu, u fluidnosti, u atmosferi, u tom gotovo neobjašnjivom, a tako samosvojnom, skoro pa organskom ritmu pripovijedanja." - VBZ

DUNJA MATIĆ (Split, 1988.) objavila je romane Troslojne posteljine (Studio TiM, Rijeka, 2017.) i Sinestezije (Vertia, Rijeka, 2019.). Članica je neformalne književne skupine Ri Lit. Živi i radi u Rijeci.

ZBIRKA PRIČA EDIT GLAVURTIĆ “JAGODE I PAPAR”, Naklada Ljevak, 4/2022.

proza

MIHOLJSKO LJETO, odlomak

Ivana se diskretno ogledala hoće li na palubi ugledati neko poznato lice, no s olakšanjem je odahnula kad nije vidjela nikoga. Nije bila naročito raspoložena za razgovor, ali on se na trajektu teško mogao izbjeći kad biste naletjeli na čovjeka iz istog mjesta. Istina je da je na otoku zadnji put bila prije dvije godine, ali tada je obnavljala kuću, a to je bio posao pri kojem je kontaktirala s mnogim ljudima. Otočani su bili prilično razgovorljiva i znatiželjna sorta jer je u svjetovima zatvorenim poput otočkog svatko svakog poznavao i o svakome sve znao, pa su vrijeme rado kratili razgovorom. Otok je bio mikrosvemir od ostatka svijeta odvojen svojim pričama i ljudima koji su na njemu ostajali i nakon što je sezona završila a ljeto prošlo. Turisti su se vratili u svoje velike gradove i ubrzane živote kakvima su živjeli i prije odmora, a otok se, poput okamenjene, uspavane praživotinje uvukao u sebe slijedeći svoj usporeni ritam kojim je živio kroz ostala tri godišnja doba. Promjena se mogla osjetiti već na trajektu koji je vozio rjeđe jer je putnika izvan sezone bilo malo.

Bio je prvi dan mjeseca listopada, a u to doba godine Ivana nikad ranije nije boravila na otoku. Već je gotovo i zaboravila vrijeme kad se trajektom vozila redovito, svakog srpnja, putujući prema mirisima i bojama svoje otočke oaze koja ju je svake godine dočekivala poput zagrljaja. Onda je, u jednom trenutku, njena svakodnevica postala bolna, mučna i jako komplicirana i na otok je zaboravila. Zaboravila je i miris slanog vjetra na palubi izmiješan s mirisima broda, kao i radost koja bi je preplavila svaki put dok su se približavali portu gledajući kako se obrisi mjesta izoštravaju. Sad joj se sve to vratilo, tako poznato i drago, dok je stajala na palubi, pohlepno gledajući more, udišući ga i uživajući u slatkoj odvojenosti od obale. Oduvijek je voljela trenutak otisnuća, činilo joj se kao da na kopnu ostavlja teret i gnjavažu svakodnevice i postaje netko drugi dok klizi ususret otoku, uzbudljivom poput obećanja slobode.

Prije nešto više od dvije godine počela je, bez nekog stvarnog povoda, sve češće misliti na malu kuću u kojoj je provela tolika sretna ljeta djetinjstva i rane mladosti, kao i ona nešto kasnija, kad je kao mlada zaljubljena žena ovamo dolazila sa svojim Lovrom. Kuća joj se najprije javljala u snu, nevezano uz neki dnevni događaj, ili bi u nekom filmu vidjela detalj koji je na nju podsjetio: sličan kameni prilaz, pergolu, malenu terasu okrenutu moru. Nije znala kako ni zašto se kuća pojavljuje, ali kao da ju je dozivala, i želja da je ponovo vidi bivala je sve jača. Tako se jedne subote ujutro ukrcala na trajekt, a bio je početak travnja i bila je potpuno nespremna na nevinu proljetnu ljepotu kojom ju je otok dočekao. Učinilo joj se kao da je zakoračila u san kojeg je davno sanjala, pa sve prepoznaje a ipak je nekako drugačije. Putem od trajekta do kuće doživjela je cijeli niz malih mirisnih i vizualnih senzacija uzbuđeno upijajući glasove i vizure, bjelinu kamena i odbljeske svjetlosti.

Sama kuća, godinama zatvorena i prilično zapuštena, predstavljala je iznenađenje i šok. U snovima i uspomenama bila je puna života, zaustavljena u vremenu u kojem se u njoj pripremala hrana, odzvanjao smijeh a na terasi sušili ručnici s plaže. Uvijek joj se pojavljivala veća nego što je zapravo bila, dok su je u stvarnosti dočekale dvije nevelike prostorije, kuhinja i kupaonica, sve staro, ugaslo i tamno, onako kako su još davno sagradili i uredili njeni roditelji. Godinama je plaćala jednoj ženi iz mjesta da svaki mjesec provjetri i dvaput godišnje očisti sve prostorije, ali to nije puno koristilo. Kuće u kojima se ne živi kao i one u koje nitko ne navraća gase se i propadaju i nikakvo ih čišćenje od toga ne može spasiti.

Vidjevši da se u tom turobnom prostoru neće moći zadržati, nazvala je ženu koja je čistila da se raspita za apartman u kojem bi mogla boraviti nekoliko dana da o svemu u miru razmisli. Odlučila se na radikalne zahvate koji su bili nužni i hitni, jer je kuću trebalo temeljito obnoviti, da bi se u njoj moglo ljetovati. Unajmila je ljude koji su izbacili sve što se raspadalo, a toga nije bilo malo. Dogovorili su se o popravci krova, zamjeni prozora, obnovi svih podova, te kuhinje i kupaonice, sa zaključnim bojanjem svih zidova. Dva tjedna kasnije, Ivana se morala vratiti u grad na posao, ali je svaki vikend odlazila provjeriti kako radovi napreduju. Ljudima koji su ih izvodili rukovodio je stari prijatelj njenih roditelja, pa je do ljeta sve trebalo bilo gotovo. Za kraj je kupila nešto namještaja: novi krevet, stol, stolice i ormar, i prostor je, onako oskudno namješten, odjednom zasjao i prodisao. Spavaću sobu dala je obojiti u modru boju dubokog morskog dna, čudeći se hrabrosti svog izbora. Nije bila sklona eksperimentima, otkako zna za sebe svi su njeni zidovi uvijek bili bijeli, a poriv za promjenom, koji ju je i samu iznenadio, ispunio ju je dubokim zadovoljstvom nakon što je vidjela rezultate.

Kad je sve bilo gotovo i posljednji radnik isplaćen, a ona u kući ostala sama, preplavila ju je radost. Duboko u sebi osjetila je da je ovo bila dobra odluka pa se osmjehivala poput Trnoružice koja se napokon probudila, sretna zbog ljeta koje će provesti na otoku. Sezona je već počela, odasvud su do nje dopirali glasovi, plaže su mirisale na mlijeko za sunčanje a riva na brzu hranu iz obližnjih restorana i zalogajnica. Za samo mjesec dana, početkom kolovoza i sama će postati dio te vesele šarene razglednice. Namjeravala je ostati sve do početka rujna, odmarati se u svojoj novoj staroj kući, po cijele dane čitati i kuhati a predvečer odlaziti na kupanje. Dugo u noć sjedit će na terasi, gledajući zvijezde i more i pijuckati crno otočko vino, a posljednjih deset dana odmora doći će joj Barbara, pa će se prije povratka na posao site ispričati.

A onda se, glave pune očekivanja i slatkih planova na najgrublji način probudila. Jedan je dan u njen frizerski salon ušla gospođa koja nije bila njihova stalna mušterija, ali joj je hitno trebala frizura pošto je njena frizerka morala iznenada otputovati. Bilo je izuzetno vruće, pa je košulja koju je Ivana nosila taj dan bila nešto otvorenija. Nakon što je žena bila počešljana i uređena, obratila joj se riječima: "Smijem li malo bolje pogledati madež koji imate na ramenu, na stražnjoj strani?"
Nakon kratkog promatranja, nastavila je: "Ja sam dermatolog, morate s ovim u bolnicu. Shvatite me ozbiljno, hitno je, nemojte čekati ni dana."
Zatim je zaprepaštenoj Ivani u ruku utisnula posjetnicu, izlazeći iz salona prije nego što se ova snašla da išta suvisloga upita.

Kad je poslije, uz pomoć ogledala i sama proučavala taj madež, učinio joj se bezazlen, no ubrzo se ta bezazlenost pokazala podmuklom. Pretrage su pokazale da je madež zapravo pečat smrti, i od jednog do drugog dana Ivanin se život potpuno raspao. Jednim udarcem izbačena je iz svoje dobro organizirane svakodnevice i suočena s borbom za život i ostanak u njemu. U početku se, paralizirana šokom, nije snalazila u užasnoj noćnoj mori u kojoj je nestalo sve što je poznavala i na što se oslanjala. Čeznula je za trenutkom u kojem će se probuditi, ali, agonija se nastavljala a to se nije događalo. U pomoć joj je priskočila praktična i trezvena Barbara vodeći je kroz snomoricu dan za danom, korak po korak. Svojim staloženošću i mirnoćom pomogla joj je da pronađe izgubljenu ravnotežu i aktivira snagu za najtežu borbu koja je ikada bila pred njom.

Usporedo sa snagom, otkrila je i golemi strah. Suočavala se s njim promatrajući se svakodnevno u zrcalu. Virio joj je iz očiju kao nešto grabežljivo i užasno čemu se pojedinih dana prepuštala nemoćna kao pred elementarnom silom, a drugih grcala od užasa i panike. Strah ju je paralizirao tako da je teškom mukom ustajala je iz kreveta, uz najveći napor se odijevala i kretala. Istražujući vlastitu slabost, sjedila je iza spuštenih roleta satima buljeći u jednu točku bez ikakvog osjećaja za vrijeme, prostor i ljude oko sebe. Prethodnih se godina već tu i tamo događalo da korača rubom depresije, i to joj stanje nije bilo nepoznato, no zdrava, s njim se je mogla nositi. Sad je samoća pojačana bolešću pokazala svoje pravo, zastrašujuće ravnodušno lice.

A bilo je i dana u kojima se u njoj budio neki žilavi prkos pa ju je obuzimala volja za životom i onda bi se našminkala, odjenula omiljenu haljinu i cipele s visokim potpeticama i krenula u grad, da u luci gleda brodove i galebove, a u povratku u omiljenoj slastičarnici pojede sladoled. Sve je bilo konfuzno, izmiješano i zbunjujuće, raspoloženja su se mijenjala od jednog do drugog dana. Nije željela umrijeti sama, nije željela umrijeti tako, po strani i neprimijećena, nije željela umrijeti a da je tako malo doživjela. Nikad ranije nije razmišljala o vremenu podrazumijevajući da će ga biti dovoljno, a sad, kad je postalo upitno, otkrila je koliko je skupocjeno i opterećujuće istovremeno, ali ni uz najbolju volju nije mogla otkriti način kojim bi mu dala smisao.

Vrlo brzo nakon što je dobila dijagnozu, uvjerila se da njen frizerski salon može poslovati i bez nje, što ju je umirilo. Barbara ga je sjajno vodila i na nju se zaista mogla osloniti, kao što se pokazalo bezbroj puta u proteklih desetak godina koliko su zajedno radile. Sve je teklo uhodano i bez poteškoća, a olakšavajuća okolnost bila je što su i druge namještenice godinama radile u istom postavu. Barbara, pouzdana i praktična bila je motor salona, i njena najbolja i jedina prijateljica, koja ju je vozila u bolnicu, jer sama nije bila vozačica, i dolazila po nju nakon što je primila terapiju, pa je vraćala kući i kad se uvjerila da joj je dobro i da ima sve što je potrebno, jurila na posao.

Pokazalo se da ne može računati s podrškom braće i njihovih obitelji, jer oni, obojica politički vrlo aktivni, nikad ni za što nisu imali vremena. Odaniji domovini i karijerama nego sestri, ugrabili su sve privilegije koje ratovi donose spretnima, iako su, u vrijeme dok se ratovalo, i jedan i drugi velike riječi prosipali iz sigurnog zaklona. Sličnom retorikom nastavili su i poslije, dok Ivana u jednom osjetljivom trenutku nije uvidjela svu ispraznost njihova tobožnjeg aktivizma, pa se od njih distancirala. Životi su im se rijetko dodirivali, a kad bi naišla kakva obiteljska svečanost ili okupljanje, obojica su se ponašala kao da su na političkom skupu na kojem moraju nadglasati protivnike i uvjeriti neistomišljenike.

Kad je nekoliko dana prije prve terapije, u strahu koji ju je posve paralizirao, nazvala mlađeg, Bartola, zamolivši ga da je otprati u bolnicu, zapravo joj nije trebao vozač nego oslonac, netko njen tko će osjetiti delikatnost trenutka, držati je za ruku i reći joj da se ne boji jer će sve biti u redu. Ali, on je na dan njene terapije imao važnu sjednicu, i u Gradskom vijeću nikako nisu mogli bez njega. Stariji, Borna, morao je na put koji se nije mogao odgoditi pa ju je uputio na svoju suprugu koja će prebaciti obavezu u školi u kojoj je radila, da joj se nađe pri ruci. Na to se je Ivana zahvalila i rekla da nije potrebno i da će se snaći nekako drugačije. Tjedan dana nakon terapije, obojica su nazvali ispričavajući se poslom, postavljajući pitanja kamo to ide ovaj ludi svijet i nudeći pomoć u budućnosti. Jedna je sestra, oni su ovdje za nju. Bude li išta trebala, neka se slobodno javi, oni će već sve urediti.

O detaljima liječenja nije voljela ni govoriti ni razmišljati. Doživljavala je bolest kao sjenu koja se nadvijala nad njom oduzimajući joj svjetlost i zrak. Uspjeh liječenja bio je neizvjestan, šanse osrednje, ishod upitan. Nakon prvog ciklusa terapija, na prvoj kontroli nalazi nisu bili takvi kakvima su se liječnici nadali, pa je poslije kratkog odmora uslijedio novi iscrpljujući ciklus. Nakon što su i te terapije okončane, njen joj je onkolog rekao: "U ovoj smo rundi napravili što smo mogli, sad je na vašem tijelu. Pođite nekamo gdje se dobro osjećate i gdje će vam biti lijepo, šetajte, dobro jedite, odmarajte. Provedite vrijeme bez stresa, s ljudima koji su vam dragi. "
"Znači li to da su prognoze loše?" pitala je a glas joj je drhtao.
"To znači da se vidimo za tri mjeseca, pa ćemo vidjeti kako ćemo dalje. Puno ovisi o vašem psihičkom stanju, zato se pokušajte opustiti."

Iz ordinacije je izašla glumeći hrabrost, ali je u sebi teturala. Na parkiralištu, u automobilu, u Barbarinom se zagrljaju tresla od jecaja, a kad se malo primirila, prijateljica ju je odvezla kući nagovarajući je da se već sutra ponovo aktivira u udruzi oboljelih od iste bolesti.
"Isto kao i nakon prve runde liječenja", rekla je. "Pomoglo ti je, sjećaš se?"
"Ma da, pomoglo mi je", odgovorila je Ivana bezvoljno. "Ali umorila sam se i ne znam imam li ovaj put snage. Nekako sam mislila, nadala sam se da ..."
"Nemoj previše misliti", prekinula je prijateljica, "nego se lijepo odmori. Zamrači prostoriju, vruće je danas. Legni u kadu, ili pokušaj drijemati. Ja sad moram u salon, imamo puno posla danas, a sutra ujutro idemo na kavu pa ćemo o svemu razgovarati i isplanirati što i kako dalje."

Ivana je poslijepodne provela iza spuštenih roleta, ležeći na bijelom kožnom trosjedu u svojoj velikoj dnevnoj sobi. Glavom su joj se rojile misli od kojih nije mogla uhvatiti ni jednu jedinu. Što je liječnik mislio kad joj je rekao da provede vrijeme s ljudima koji su koji dragi? Vjerojatno to da više nema puno vremena. A opet, nije imala nikog osim Barbare koga bi željela dnevno viđati, a nju je već ionako preopteretila svojim životom. Jesu li ovo njeni posljednji mjeseci? Nije imala snage za nove terapije, a opet, nije željela ni umrijeti, nikako nije bila spremna za to. Tko je uopće ikada za to spreman?

Napetih živaca pokušala je s molitvama, pa s vježbama disanja, ali sve je djelovalo kratko, a onda bi je ponovo preplavile kaotične misli. Njen unutarnji svijet je poput razbijenog zrcala odražavao stotine odraza istovremeno, a nijedan nije bio pravi. Pogled joj se više puta zaustavljao na plavoj Lipovčevoj slici kojom se počastila prije osam godina, kad je slavila četrdeseti rođendan. Prizor je djelovao tako umirujuće, prikazivao je mornara i njegovu punačku dragu zagrljene na koloni. U pozadini se vidjelo more, nebo i brod za koji se nije moglo pouzdano reći odlazi li iz luke ili se u nju vraća. Slika puna vedrine i svjetlosti na optimističan je način govorila o nečem prastarom i neizrecivom - trenutku zagrljaja pod ljetnim nebom. Prizor je na Ivanu djelovao dvojako, ponekad joj se zagrljaj činio kao susret a ponekad kao rastanak, već prema raspoloženju, no svaki put slika ju je uvlačila u svoju modrinu, ispunjala nadom i mogla ju je promatrati satima.

U jednom trenutku, po sjenama u sobi opazila je da se vani spustila večer pa se trgla, ustala s trosjeda, popila čašu hladne vode a zatim birala Barbarin broj.
"Odgodimo sutrašnju kavu, Barbi. Idem na otok prijepodnevnim trajektom. Ne brini ništa, samo pazi na salon, i radi sve što i inače radiš."
"Kako si to tako naglo odlučila?" pitala je prijateljica.
"Znaš što mi je rekao liječnik, moram se oporaviti, a na otoku ću imati mir, i bit će mi lakše. Osim toga, lijepo je vrijeme, a kažu da je listopad na otocima divan."
"Jesi li sigurna da ćeš moći sama?"
"Sigurna sam. Kad sam prije dvije godine obnovila kuću, razboljela sam se i završila u bolnici umjesto na odmoru. E, sad je vrijeme da to nadoknadim."
"Ali, kako ću do tebe?"
"Postoje telefoni, znaš. Čut ćemo se svaki dan."
"Dobro. Za salon se ne brini. A za drugo, ako išta zatrebaš, istog trena sjedam na trajekt ... ili ću ti poslati trajektom, samo reci ..."
"Znam, znam", prekinula ju je Ivana dok su je u očima peckale suze, "ako nešto zatrebam ionako nemam nikog drugog koga bih mogla zvati. Prema tome, možeš biti mirna, neću se suzdržavati", nasmijala se.
"Čuvaj mi se i dobro se odmori. Ja ovdje branim položaje."

Nakon što su se pozdravile popila je tabletu za spavanje, i noć provela omamljena snom punim čudnih prizora, a jutro je ispunila pakovanjem stvari u dvije velike torbe, jer je na otoku namjeravala ostati barem mjesec dan. Tako se nenadano i sasvim neplanirano našla na trajektu koji se u međuvremenu već uvelike približavao portu, pa je automatski krenula za putnicima koji su krenuli prema izlazu pripremajući se za iskrcaj. Nije joj se žurilo, još sinoć je obećala sebi da na otoku neće gledati na sat, i da će postupati prema trenutnim porivima, bili oni besmisleni ili ne. Potpuno sama bila je slobodna od svega, nije morala ništa, pa ni glumiti optimizam pred Barbarom. Mogla je sjediti na suncu i ići na plivanje, ili popiti bočicu tableta za spavanje, ako izgubi hrabrost i osjeti da je preumorna i da joj je dosta. Više ništa neću odgađati, obećala je sebi, uzet ću sve što mogu dobiti i sve što mi bude trebalo, što god to bilo.

U tim je mislima zakoračila na čvrsto tlo pristaništa ogledajući se za nekim tko bi joj pomogao prenijeti prtljagu do lokalnog taksija. Čovjeka koji je vozio nije poznavala otprije, i nakon što mu je izdiktirala adresu, na njegovo je pitanje neodređeno odgovorila da ide u svoju kuću za odmor, i ne zna koliko će dugo ostati. Sad, nakon što je sezona prošla, mjesto je bilo prazno i vrlo su brzo stigli na odredište. Vozač joj je pomogao donijeti stvari do vrata, a ona je poštujući važnost trenutka, pričekala da se automobil udalji, pa je polako, u tišini otključala kuću.

Bilo je kasno poslijepodne, i nebom se razlijevao zlatni sjaj sunca koje je izgubilo svoju ljetnu snagu i jarost. Osim galebova i jednog udaljenog brodskog motora ništa se drugo nije čulo. Dok je širom otvarala prozore i na terasu iznosila jastučiće, osjetila se nekako svečano, kao glumica koja priprema scenografiju za svoju posljednju predstavu, u kojoj je svaki pokret važan i ima značenje rituala. Već nakon pola sata prostor je oživio kao da netko u njemu stalno boravi, a ona se začudila radosti koju je osjetila, jednako snažnoj kao što je bila ona koja ju je obuzimala u djetinjstvu i mladosti, svaki put kad bi došla ovamo. Sjedila je na terasi sve dok sunce nije nestalo u moru, a zatim je pojela krušku misleći kako će se ujutro u mjestu opskrbiti hranom i nekim potrebnim sitnicama. Zatim je provjerila je li se voda u bojleru ugrijala, pa se je istuširala i presvukla odlučivši da prozor plave sobe ostane širom otvoren. Uvlačeći se u krevet kao u školjku prepustila se omamljujućem mirisu mediteranske noći i prostorije u kojoj predugo nitko nije boravio.

***

Spavala je duboko opijena slanim zrakom, a pred jutro je zahladilo pa se čvršće omotala pokrivačem. Kad je otvorila oči, plava je soba bila puna svjetla i prvih nekoliko trenutaka učinilo joj se kao da lebdi. Nakon što se sasvim razbudila i shvatila gdje se nalazi, ustala je i prihvatila se posla. Izvadila je sve stvari iz kofera i rasporedila ih u ormare, vlažnom krpom prebrisala podove i namještaj, stavila narančasti stolnjak na stol na terasi, uključila hladnjak. Zatim se starim biciklom uputila u kupovinu namirnica i novina, a namjeravala je navratiti i do mjesne knjižnice.

Kuća se nalazila podalje, u pojasu sličnih kuća za odmor, sagrađenih prije više desetljeća i odvojenih od mjesta borovom šumom. U njenim je sjećanjima šuma bila puno veća, no u međuvremenu su se u nju utisnule kuće kojih ranije ovdje nije bilo i koje su oduzele mjesto borovima. Da bi stigla do rive i dućana, trebalo je hodati pola sata, ali biciklom je tu razdaljinu prevalila začas. Sad, kad je ljeto prošlo, njena je uličica bila pusta, a gotovo sve kuće prazne i napuštene, zatvorenih škura i opustjelih terasa. U jednoj, sasvim blizu njene, nekoga je ipak bilo, vidjela je to po ručnicima koji su se sušili na konopu. Naznaka blizine drugih ljudskih bića bila je ugodna, iako nije namjeravala razvijati dobrosusjedske odnose. Svoje je kave oduvijek najradije ispijala sama. Kuće s šarenim ručnicima sjećala se otprije po stablu limuna koje joj se sviđalo toliko da je i sama željela isto, no njeno se, nažalost, nakon nekog vremena osušilo. Ovdje je nekad ljetovala jedna obitelj s djevojčicom, ali to je bilo davno, kad su još ona i Lovro ovdje provodili svako ljeta. Gdje je ta djevojčica danas, pitala se. U međuvremenu je odrasla, kuća je možda prodana, limun se razgranao u stablo koje je terasi davalo lijep hlad, a Ivana je razmišljala o vremenu koje je prolazilo utiskujući svoje tragove u ljude i mjesta, i samo mu se more odupiralo.

Ispruženo poput mačke na suncu, nekadašnje ribarsko a sad turističko mjesto bilo je poluprazno. Ostali su domaći i nešto vikendaša turista pa je bilo otvoreno tek nekoliko trgovina, kiosk za novine i tri kafića. Tišina u kojoj je čula odjeke svojih koraka bila joj je nepoznata, ali je djelovala blagotvorno i umirujuće. Odluka da dođe ovamo bila je dobra, mislila je dok se na rivi i u uskim kalama prisjećala gdje se što nalazi. Kupovinu je obavila brzo, opskrbivši se kruhom, mlijekom i voćem, navratila je u knjižnicu i odabrala nekoliko knjiga i na kraju se odvezla do kafića kojeg je otkrila još kad je prije dvije godine boravila na otoku. Nalazio se na pola puta između mjesta i njene kuće, a zvao se Sidro, i na njenu radost, bio je otvoren. Odmah se u njega zaljubila jer je bio nepretenciozan i starinski, bez kroma, stakla i mramora, a najvažnije od svega, u njemu nije bilo glasne muzike nego je svirao radio. Sjela je na malu terasu, za isti stol za kojim je sjedila i ranije, a vlasnica, zgodna brineta njenih godina ili nešto mlađa, donijela joj je kavu, ljubazno je pozdravila i udaljila se ne započinjući razgovor.

Bilo je vrijeme da se javi Barbari, jer je znala da ona očekuje njen poziv. Izvijestile su jedna drugu o stanju na terenu, kako su se voljele šaliti, potvrdile da je sve u redu, i da svaka sa svoje strane pametnog telefona svoj komadić svijeta drži u ravnoteži. U Barbarinom glasu osjetila se nota brige, dobro prikrivene šalom koja je oduvijek bila njen način komunikacije sa svijetom. Za razliku od povučene i tihe Ivane, vesela i brbljava Barbara bila je idealna frizerka koju su mušterije obožavale, tim više jer je uz humor i vic sjajno baratala škarama i četkama. Vremenom je, onako energična i odlučna postala zaštitni znak salona dok je Ivana, premda vlasnica, ostajala u pozadini, zahvalna što ima prijateljicu koja joj to omogućava.

Ispijajući posljednje gutljaje već hladne kave, opazila je da se malobrojni koji su prolazili pored kafića pozdravljaju poimence. Dok je plaćala, raspitala se kod vlasnice gdje može nabaviti svježu ribu.
"U mjestu je mala ribarnica, ali nije otvorena svaki dan. A gdje ste odsjeli?"
Ivana joj je rekla.
"E, onda imate susjeda koji skoro svakog jutra ide u ribolov. Danilo se zove, prijatelji smo i često uzimamo ribu od njega. Prepoznat ćete kuću po velikom stablu limuna."
"Hvala vam puno."
"Ako vam nešto zatreba, slobodno se javite. Ja sam Mirela, suprug i ja cijelu smo godinu ovdje."

Vrativši se kući, Ivana je ispekla omlet, odrezala krišku kruha, napravila salatu i sve iznijela na terasu. Zaboravila je kupiti novine, a za knjigu joj je nedostajalo koncentracije. Zato je posegnula za ilustriranim časopisom koji je stajao pored vrata na vrhu omanjeg snopa novina i magazina spremnih za kontejner, i zaboravljenih još onog naprasno prekinutog ljeta. Pošto se nikad nije oslobodila navike da čita uz jelo, časopis je listala uz ručak. Nimalo je nije smetalo što su unutra vijesti stare dvije godine, pažnju joj je privukao bogato ilustrirani intervju s nekim slikarom, koji se protezao ne nekoliko stranica, a čovjek je po nečemu podsjećao na njenog Lovru. Bio je privlačan muškarac koji je činio skladan par s ženom koje je stajala pored njega. Oboje su bili lijepi, svatko na svoj način, i zračili su nekim dostojanstvom i zadovoljstvom koje nisu mogle umanjiti ni njihove zrele godine. Slikar se proslavio slikanjem nekakvih spirala, što ju je nasmijalo jer je i sama često, za vrijeme telefonskih razgovora, po rubovima notesa ili novina iscrtavala slične znakove. Čudna mi čuda i velike umjetnosti, pomislila je ravnodušno. Ali, mora da je divno imati nekoga s kim možeš opušteno starjeti, nakon što, kao ovo dvoje, zajedno proživite život nerazdvojni u svemu što on donese, dan za danom, godinu za godinom.

Slične priče o poznatima i uspješnima zaboravljala je čim bi odložila časopis, ali ova je u njoj pokrenula nešto što je cijelog poslijepodneva nije ostavljalo na miru. Možda je to bilo zbog sličnosti slikara i Lovre, ili su oživjeli duhovi kuće, ili su je osamljenost i tišina mjesta vratili temama o kojima godinama nije razmišljala. Velika praznina urasla u samo središte njenog života širila se, a ona ju je povremeno opipavala ispitujući boli li je, ili je čini ljutom, tužnom ili ravnodušnom. Jednostavno, nije znala kako se osjeća, zapela je na tom čudnom, kontaminiranom prostoru, i dok je vrijeme prolazilo praznina se širila.

_____________________________________________________

EDIT GLAVURTIĆ rođena 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika, kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine.
Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikava pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Universität für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti.
Od 2003. godine živi u Zagrebu i radi kao samostalna likovna umjetnica.
Ovo je njena prva knjiga priča.

KRATKA PRIČA DRAGANE ERJAVŠEK: POD TREPAVICAMA

proza

Povremeno bi se otvoreno zabuljila u mene bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti. Tada bih je pitala o čemu razmišlja.
– Ne pokrivaš bubrege. Kao kad si mala bila. Gola leđa su smrt za ženu. Spora smrt.
Ili:
– Eurokrem nije hrana. Moraš ponekad nešto zeleno. Znaš, vlakna su…
Izvirale su njene zaostale pridike pune ljubavi koja ne pravi granicu između nesnosne gnjavaže i brige koja se rodi prije nego dijete. Bar tako kažu.
– Ti si kriva za sve – kažem i znam da neće ona biti ta koja plače. Odjednom je na krevetu, mazi mi kosu, povlači mi potkošulju preko leđa, ali ne osjećam njen dodir, ne registrujem miris, sad je već pomalo i blijeda poput odraza u mutnom jezeru želje da je zagrlim. I glas joj se gubi. Sve mislim kako je to zato što me tjeraju da živim pod konstantnim svijetlom. I ti neki ljekovi koje pijem, od njih mi se dosta razvodnjava stolica i vrti mi se u glavi.
– Jesam li ja zla? – pitam je nakon što rukavom osušim obraze, ignorišući svrab navučen od deterdženata kojim peru posteljinu i koji se kroz pidžamu uvukao pod moju kožu.
– Kako možeš biti zla kad sam te ja vaspitavala?
– To nije odgovor – negodujem kao derište.
– Razmažena si, nesposobna, zavisila si od mene previše i to je sve moja greška – kritikuje me s pola glasa, ali sjećam je se i kad je bila glasnija.
– Jesi li zato tu?
– Otići ću kad me pustiš – slegne ramenima, dune u šiške i okrene se u stranu kao da u sobi ima nečeg osim tog jednog kreveta na kome ležim i jedne stolice na kojoj sjedi.
– Nisam još spremna. Ne mogu ovdje sama da podnesem dan.
– Spavaj, mila – prošaptala je kao da sam već na pola puta do nevidjela.
Znam da neću zaspati, iako je izmaglila onako kako sjećanja postaju daleka. Neću zaspati kao što nisam spavala danima.
Slika stana koji gori, bebe koja se guši u plaču, muža koji se zalijeće na mene, vatrogasaca i policije kako uzmuvani dovikuju jedan drugom nešto, bolničarke koja se preznojava nad novorođenčetom i majke koja sjedi u fotelji kao da se ništa ne događa… Te su slike toliko jake i ti su glasovi toliko intenzivni da razbude sve ono što je umrlo u meni odavno. Stare ljubavi, prvu adresu, tatin broj telefona na prošlom poslu, onog čovjeka koji na Vranjini uz ulicu prodaje ošamućene šarane a koji je umro prije nego Majkl Džekson.
– Kako ostavljaš bebu samu i šporet upaljen i mlijeko na šporetu? – pitao je.
– Nisam je ostavila samu, majka je bila tu – ljutito sam odgovarala čekajući da neko vikne da je sve to samo igrokaz ili nešto slično.
– O čemu pričaš, pobogu?
– Majka… – nastavila sam ali me je prekinuo.
– Majke nema, Barbara!
– Ali tu je, kako… – okrenula sam se.
Nasmijana mati u fotelji posmatrala je očajnike koji su zamalo ostali bez svog prvorođenog. Njega slomljenog, mene izgubljenu u vremenu. Utopljena je u fotelju i sitnija nego ikad. Ali bez odraza na staklenom, sad već nagarenom stolu, bez odraza u srebrnkastoj Metalac šerpi, majka u fotelji, ali bez odraza u ogledalu koje je bilo pozadina za stari sat i filadendron i drvo života.
– Pripazi mlijeko, moram da trknem do apoteke – rekla sam.
– Ne mogu ti ja paziti mlijeko, Barbara. Ponašaj se kao da nisam tu.
– Ali tu si. Beba spava, samo skloni mlijeko kad prokuva – ubjeđivala sam je dok sam vezivala pertle na pragu između dnevne i hodnika.
– Barbara, mene nema ovdje – bila je uporna.
– Vidim te. Odmah se vraćam – doviknula sam iz hodnika i zalupila vratima.
Vatrogasci su izlazili, jedan po jedan. Smrdjelo je još uvijek na spaljenu plastiku i tkaninu. Drago je razgovarao sa bolničarima i povremeno gledao u mene nervozno klimajući glavom, a zatim kroz mene, s dozom straha i nevjerice.
U ćoškovima misli zveckaju majčine perle, hladno je i tišina i mrak se sudaraju pod mojim trepavicama.

_________________________________________________________________________________________

DRAGANA ERJAVŠEK, novinarka dnevnog lista Pobjeda i književna teoretičarka. Objavila u mladosti dvije zbirke poezije i jedan roman. Nagrađena na Konkursu za najbolju kvir priču 2021. godine, a nedavno je na regionalnom Konkursu Zavičajne staze osvojila prvu nagradu.
Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, stvara u vozu.

PROZNE MINIJATURE UNE KAPETAN

proza

SYLVIA PLATH SE NE BI UBILA DA JE POZNAVALA DUNJU

Sto je serviran, deca su nemirna, isto je tako bilo aprila devedeset i šeste kada su jednu Dunju, tada bebu, dečaci stavili na tepsiju i sakrili u rernu. Dunja ima srce bar veličine dunje, zato se nije ispekla, preživela je. Bogu hvala na njoj jer danas uvek ima neko ko religiozno proverava rernu, a ako te tamo zatekne, gasi je i vadi te, tek toplu, još ne pečenu. I kaže oćemo po jednu dunju, i još kaže živeli.

***

ISPOVED

Na vitoj beloj brezi čudan oglas stoji: brata Vuka, o koga se grdno ogrešila, i tek sada razume kako se osećao kada je napisao “predugo te nema da delimo kozare”, ponizno za oprost moli sestra, koja sada zna da nije ispunila svoju moralnu obavezu i koja sada uviđa kakvo je silno bogatstvo prokockala zanemarujući mlađeg brata kome se i divi, jer za razliku od nje nikada nije pristao na čopor. Javi se. Oglas je požuteo i natopljen je kišnicom. Rđav znak.

***

KOLONIZACIJA

Desanka sada miluje kompjuterski miš gledajući lice svoga unuka na monitoru, zamišljajući da prstom gladi njegov meki obraščić, a kada se 1946, u doba kolonizacije, našla u vozu koji hrli put Vojvodine, od upaljenih farova i od traktora mislila je da je ustala strašna rogobatna zver koja će pojesti i nju i čitav voz Crnogoraca.

***

I KADA BI GA UBILI – VOLI JE

Dragoljub govori dišem te ženi koja je upravo stigla iz ljubavnikovog stana i tik do iskoraka preko kućnog praga vratila željezni prsten na ruku.

***

EL DIABLO (POMOZBOG)

Evo đavola ponovo! U grm se sakrio u otisak se svoj otisnuo. Tek što pomisle gotovo – evo đavola ponovo! Smeši se pasjim kutnjakom, češe se oštricom meseca. Taman su prestali da lažu, taman su svi poverovali, u ljudskom grkljanu prostire postelju. Pletenicom se devojačkom pokriva, majčinom suzom umiva. Taman se ludilo zapusti, taman su krenuli u crkvu, evo đavola ponovo! Mislili su da mole za pomoć, ali samo on pruža šapu.

__________________________________________________________

UNA KAPETAN (1997) rođena u Kuli. Mapira nekoliko priznanja na svom kreativnom putu: dva puta osvojeno prvo mesto na literarnom konkursu “Mesec knjige” za vreme srednjoškolskih dana i, kasnije, osvojeno treće mesto na prošlogodišnjem Bookstanu, u Sarajevu, za književnu kritiku.

književna premijera: ROMAN VLADE UROŠEVIĆA “MADŽUN” [Маџун], Buybook, 8/2022; s makedonskog prevela SEIDA BEGANOVIĆ; odlomci

proza

Mrzim jesti paradajz: unutra je gnjecav i ljigav. Mrzim bijeli sir. Mrzim jesti sve što miriše na mlijeko. Tjeraju me da jedem kiselo mlijeko, ali ja odbijam. Ne volim da mi mažu maslac na hljeb. Želim da mi hljeb mažu samo madžunom. “Ne možeš samo madžun jesti”, viče baba. “Treba i kuhanog malo da pojedeš!” Kažu mi da je sav madžun napravljen jesenas već pojeden, ali ja znam da u podrumu ima još tegli punih tog gustog soka od grožđa koji miriše na zagorjeli šećer i kore od jabuka koje se zimi bacaju na zagrijani štednjak u kuhinji, da se “pročisti zrak”, kako kaže djed. Gošće se, kad im tetke prepričavaju moje zahtjeve, čude: “Šta li to toliko nalazi u tom madžunu, kako mu više nije dosadio?” “Nema apetita”, zabrinuto kažu tetke. “Pa, dajte mu ujutro čaj od kunice, ali bez šećera”, savjetuju pakosne gošće. “To je od‑lič‑no za apetit.” Djed kaže da trebaju pozvati liječnika i prijeti da će on sigurno preporučiti da mi se daju injekcije. To s injekcijama mi se uopće ne sviđa, ali skoro sam siguran da je riječ samo o prijetnjama. Ako izdržim i ne jedem sve one odbojne stvari kojima me nasilu obasipaju, oni će mi na kraju ipak morati dati madžuna.

***

Ptice stvarno unose nered u vrt. Odjednom neka od njih uzvikne “čik‑čirik!”, i sve zastaje kao ukočeno od te drskosti. Leptiri, koji prave pravilne krugove na cvijeću, ose, koje se skupljaju oko malih barica u podnožju česme, rovci, koji mile po trulim daskama od šupe – svi kao da se ukoče na trenutak; usklik ptice prikuje ih za mjesto na kojem su se zatekli. Gušter s dva repa, koji se popeo na kameno koritočesme, munjevito iskrivljuje glavu i gleda netremice. Kad ptica vrisne po drugi put svoj uznemirujući poziv, gušter nestaje, kao da se nikad nije ni pojavio. Zelenilo načuli uši. Treći put? Da ili ne? Bit će i treći put? Ne – ptica odlijeće, mravi produžavaju juriti prema mravinjaku, jedan veliki bumbar, svjetlucavo ljubičast, prolazi bez zadržavanja, usmjeren oštro prema nekom samo njemu poznatom cilju, jedna latica od rascvjetanog cvijeta pada, sunce peče. Šta je ptica htjela reći? Ja stojim na vrtnoj stazi i držim u rukama stari zahrđali kavez koji je izvučen iz paučinastog carstva starudija iz šupe. Sunce prži.

***

Čitava nenapisana porodična historija kao da je sakupljena u dvjema kutijama – jednoj kartonskoj, u kojoj su nekad, prilikom kupovanja, bile zapakirane neke sada već odavno iznošene i bačene babine cipele, i drugoj, metalnoj, u kojoj je nekada stajao cejlonski čaj i na kojoj je slika, pomalo izgrebana, nekog crvenkastog zmaja s raširenim krilima. U onoj kartonskoj su razbacane, bez ikakvog reda, fotografije; u metalnoj, onoj od čaja, skladište je dugmadi koja je, zbog modnih promjena, izašla iz upotrebe, ali ipak se čuva. Kada uspijem doći do neke od kutija, ja se zavlačim u neki ćošak polutamnih soba i upuštam se u odgonetanje te nemušte arhive haotično izmiješanih uspomena.
Među fotografijama su neke, pomalo požutjele, zalijepljene za karton, s kojih me gledaju neka nepoznata lica: žene s jelecima obrubljenim krznom, s niskama srebrenih para oko vrata, koje su posjedale na fotelje prekrštenih ruku, netremice gledajući naprijed, pomalo uplašenog izgleda; muškarci u tamnim odjelima, s fesom na glavi, zagledani negdje u daljinu, isturajući grudi preko kojih prolazi lanac džepnog sata. Rekli su mi da su to moji preci – izgubljene halke porodičnog stabla koje ne mogu povezati u pregledan niz. “Oh, to je baba Fanula”, rekla bi mi samo tetka Milka. “Da, ona mu dođe ujna od tvog djeda, tako nekako.” “Gdje je ona?”, pitam. “Pa, umrla je odavno, od španske groznice, čini mi se, ja sam je samo jednom vidjela.” Zatim slijede neke grupne fotografije učenika iz neke škole, u školskim uniformama, izleti do vinograda, porodične svečanosti, veselja na kojima neko svira na harmonici a neko drugi drži pečeno prase nataknuto na ražanj, grupa lovaca s lovačkim puškama i ubijeni jazavac, događaji kojim prisustvuju poneki pop s kadionicom i neki uniformirani muškarci. Pokušavam prepoznati nekoga od tih lica pretvorenih u male svjetlosne mrlje, ali ne uspijevam. “Ovo je kada smo bili u Solunu”, kaže mi tetka Julijana. “Vidiš, ovo sam ja, a ovo je tetka Milka, a ovo ti je majka.” “А gdje je tetka Lepa?” “Ona je tada bila veoma mala, preplašila se fotografa, kao stravu da je dobila kada je on prebacio onaj crni ogrtač preko glave i počela je vrištati, izbuljila oči i derala se kao blesava, pa smo je odnijeli u predsoblje da ne smeta.”
U metalnoj kutiji leži cijela jedna arheološka zbirka dugmadi koja su otpala s nekih haljina i kaputa koje su već odavno pojeli moljci. Ima koštanih, metalnih, sedefnih; ima velikih, od šarenog stakla, neobičnih oblika. S lupom u ruci, pokušavam na fotografijama otkriti haljine na koje su bila zašivena. Ponekad mi se čini da uspijevam povezati dvije vrste dokumenata koji govore o prošlosti porodice: veliku ovalnu dugmad, od kojih u kutiji imaju tri, kao da ih prepoznajem na haljini tetke Julijane – ona stoji na fotografiji pored kamene vaze pune cvijeća, a s druge strane vaze stoji jedan oficir naslonjen na svoju sablju. “Da”, kaže tetka Julijana, koja se pažljivo zagleda u fotografiju, “tu haljinu nosila sam onog ljeta kada smo bili u Vrnjačkoj Banji. A tom konjičkom kapetanu, eto, zaboravila sam ime. Kako li se zvao? Jednom smo šetali kroz park i, ne znam kako, jedno dugme s haljine mi je otpalo – nisam ga mogla naći. Tražila sam, tražila – ništa. Onda sam morala promijeniti svu dugmad.”
Uvečer, kad izlazim u dvorište, kao potvrda istinitosti porodičnih priča, svijetli, zašiven za nebesko platno, mjesec, kao veliko jorgansko dugme.

***

Jedan blistavo crn gavran slijeće na kameno korito česme. Stoji zagledan u grlo česme, izvijajući glavu, očekujući da iz nje kapne sljedeća kapljica. Djed se u tom trenutku pojavljuje na “domaćem ulazu” kuće i zastaje na stepenicama. Gavran ga gleda, ne pravo, nego – kao što rade gušteri i ptice – samo jednom stranom glave, mičući kljunom lijevo‑desno. “Hoćeš li da piješ?”, pita ga djed. Gavran pogleda česmu, onda opet okreće pogled prema djedu. Čini mi se da se razumiju. “Čekaj”, kaže djed, “dat ću ti.” On prilazi česmi, a gavran samo odskače na neki smiješan način – op! op! op! – kao nekakva mehanička igračka na navijanje, prema suprotnom uglu kamenog korita, ne spuštajući pogled s djeda. U jednom trenutku – kada djed pruža ruku da otvori česmu – samo malo pridigne krila, zatim ih opet spušta. “Ti si pametna ptica”, kaže mu djed. “Znaš da nema čega da se bojiš.” Iz česme sada teče tanki mlaz vode. Gavran ga još malo gleda, onda izvija glavu i pruža kljun prema mlazu vode. Usisava jedan dugi gutljaj, zatim podiže glavu i voda mu klizi niz grlo. “Pij, pij”, kaže mu djed. “Žedan si, znam.” Gavran pije još, a djed stoji na dva koraka od česme i gleda ga. Ja sjedim u vrtu, iza grmlja ribizli, i ne mičem se, da ne pokvarim čudesni prizor. Puno bih volio da mogu znati tako da razgovaram s pticama kao moj djed.

***

Neke prijateljice mojih tetaka donijele su mi nekoliko bojanki. To su glupe knjige – s jedne strane su slike stvari koje već imaju svoje boje, s druge strane su iste takve stvari, samo okružene debelom crnom linijom s bjelinom unutra; od mene se očekuje da ih sam obojim. Pritom se ne smije prelaziti linija neobojenih stvari i boje treba da se nanose kratkim potezima, bez žurbe. Moja kutija s drvenim bojicama je prorijeđena – negdje sam izgubio neke od šarenih olovaka, a neke su već istupljene, a meni, koliko god da pazim, ne uspijeva da ih naoštrim šiljalom jer im je obojena srž veoma krhka i stalno se lome. Zbog toga upotrebljavam boje koje su mi pri ruci. Paradajz nije crven, nego smeđ. Kućni krov je plav. Kruške su također plave. “Nema plavih krušaka”, kaže baba, “nigdje nisam vidjela takve kruške.” “Kakav ti je ovo avion?”, pita ujak Čedomir. “Zeleni avioni – ne vjerujem da negdje prave zelene avione.” “On boji stvari onako kako ih on vidi”, kaže ujak Aleksandar. “Tako rade futuristički slikari. Ispast će od njega jednog dana umjetnik, vidjet ćete.”
Zaboravljam bojice u vrtu i noćna kiša ih nakvasi. Boje se razlijevaju, razmazuju se, avion nalikuje na zelenog skakavca kojeg je neko zgazio i spljoštio. “Samo džabe bačene pare”, kaže djed. “Skupe knjige, a ti ih ne umiješ čuvati.” “Ma, da on to ne radi namjerno?”, pita sumnjičavo tetka Milka. Listovi od debelog papira su savijeni, a na njima je vlaga ostavila ružne otiske. “Ovo je protest revolucionarnog djetinjstva protiv diktature odraslih”, daje svoj zaključak ujak Aleksandar gledajući uništene bojice. Na kraju baba potpaljuje šporet njima.
Nakon nekoliko dana nalazim bojice koje sam izgubio – crvenu, srebrenu, modru. Pokušavam naslikati “propast Titanika”, ali brod ispada nekako previše sličan stjenici smrdibubi koja se davi u proključaloj marmeladi od modrih šljiva.

_____________________________________________________________

VLADA UROŠEVIĆ (Skoplje, 1934) makedonski je pjesnik, prozaist, romanopisac, esejist i prevodilac. Studirao je i doktorirao na Univerzitetu u Skoplju, gdje je kao redovni profesor Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” predavao historiju evropske književnosti devetnaestog i dvadesetog vijeka. Od 1959. godine objavio je nekoliko zbirki pjesama, više romana, knjiga književne kritike i eseja, te putopisnih zapisa. Član je Makedonske akademije nauka i umjetnosti, Evropske pjesničke akademije i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti. Za svoj rad na približavanju francuske i makedonske poezije Vlada Republike Francuske imenovala ga je Vitezom reda umjetnosti i književnosti, a potom i Oficirom istog reda. Knjige su mu prevedene na engleski, bugarski, njemački, poljski, ruski, slovenski, francuski i španski jezik.

*

“Madžun, poslastica u kojoj su “zgusnuti svi mirisi ljeta”, omiljeni je slatkiš dječaka kroz čije je oči, prepune radoznalosti, predstavljena njegova porodica i veliki svijet uokolo.

U godinama uoči Drugog svjetskog rata neobična i mnogobrojna dječakova porodica živi na periferiji grada u velikoj kući sa šest soba i kuhinjom, bogatom bibliotekom i podrumom u kojem baba krije tegle s madžunom. Okružena živopisnim vrtom s uzbudljivim biljnim i životinjskim svijetom, porodična kuća čudesan je univerzum na čijem čelu je dominantna figura djeda, dok babinu privrženost i brigu o porodici odaje kulinarska raskoš koju proizvode njene čvrste ruke… tu su još i roditelji, koje dječak posmatra kroz njihove dolaske i odlaske; neudane ujne i neoženjeni ujaci – od kojih je najharizmatičniji i najzanimljiviji najmlađi ujak Aleksandar.

Članovi porodice – krijesnice na noćnom nebu dječakovog svijeta – blistavi su kamenčići u mozaiku prošlih događaja, gdje dječiji pogled na svijet unosi čuđenje u racionalno uređenu stvarnost.

Madžun je velika i prozaična metafora djetinjstva – katalog muzeja uspomena, ali i mapa dječijeg srca. Roman o čudima djetinjstva, sjaju i iskonskoj ljepoti njegovih prvih otkrića, njegovih tajni i spoznaja, ali i o mračnoj strani ovog razdoblja ljudskog života i tragediji koju predstavlja njegov neminovan kraj – jedno od najznačajnijih djela savremene makedonske književnosti.” – Buybook

ROMAN NIKOLE RADIĆA “NIZ PUKOTINA”, NoRules izdavaštvo, 6/2022; odlomak

proza

« Znam da kasnim, izvini. Bolje pešaka da sam došla », zbrzala je Marta.

Pretrčavali smo preko novosti, izuzimali zamorne detalje, Marta je žurila do poglavlja o Ivanu, dečku, grafičkom dizajneru, ja sam galopirao do vesti iz redakcije.

« Nikad gore, Hladni rat, believe it or not », manično se okrenula oko sebe, osmatrajući goste čuburske kafane. « Ne znam da li si ispratio, ali izgubili smo kolegu. Uzeo čovek stvar u svoje ruke i ćao. Dve godine, eto. Dve godine radio na toj narko-priči i skoro toliko su ga pratili. Brate, two fucking years! Slali mu pretnje preko poruka, dodavali ga lažni profili na fejsu. Znaš kad im je pretnje naučio napamet... Nekad smo se u pauzama za ručak zajedno smejali porukama, ispravljali pravopisne greške. ’Ćoravi, da sam na tvom mestu nebi se previše šetao po kraju’», izvestila je paleći samo-uz-kafu-i-alkohol cigaretu.

« Anyway, da se vratim na Simovića. Ništa brak, ništa deca. Ćaleta izgubio davno nešto, pa onda keva za njim. Ali se držao, mislim, kako-tako. Barem je nama tako izgledalo. Nije se ni vraćao u Milanovac, tamo je valjda imao samo babu neku i strica », zaustavila se, još jednom pivotirala i uputila mi značajan pogled. Upitno sam ga ispratio.

« Ništa, samo kažem », odvratila je. Dva stola dalje, sedele su sredovečna žena i njena jarkocrvena farba za kosu. Čitale su novine iznad svetlucavog ekrana telefona. Marta je spustila ton, primakla stolicu.

« Simoviću su non-stop visili za vratom. Znaš ti kako je bio ćutljiv, nekad si kleštima morao da mu vadiš reči iz usta. Kaže on meni jednom – počeo sam da ih prepoznajem, dajem im nadimke. Smešno da nije jezivo! Zar nije? Od nas troje koji smo radili na toj priči, baš su se na njega nameračili, pitaj boga zašto. Mislim, svima nam se dešavalo, ali ne baš toliko... A i njega skoro da nisu imali čime da ucenjuju... Kako da ti kažem, niko tu neće baš da pripuca... Ne bojimo se mi metka. To ti je jedna posebna vrsta torture. Hoće jednostavno da te izbrišu... Drže te na oku, ti izbegavaš ljude, prestaneš da izlaziš... Osudiš sam sebe na zatvor, i to ti je to. Tako je bilo i sa Simovićem. Pa onda, samoća, manjak smislenih veza, u stvari bilo kakvih veza. I onda provala. Prevrnuli su mu ceo stan naglavačke, znaš li ti na šta je to ličilo... Nisu mu ništa digli, a komp je uvek nosio sa sobom... Čak su mu i štek love ostavili na stolu u dnevnoj. Klasično zastrašivanje. Našli smo ga nepomičnog u stanu, dve nedelje kasnije. Tablete... »

Zgrčio sam se na stolici, zatim protegao i dobro potegao vino. Osećao sam da mi jezik i mišići trnu. Prstima sam stiskao donju usnu.

Marta je palila i gasila, tišina se crvenela, za jednim, drugim stolom. Bilo je slika, negde iza, trake su pucketale. Prvi film: predvidivi sporogoreći triler sa Simovićem. Drugi: rimejk, kadar po kadar, sa Martom. Ili serija gde se jarkocrvena doušnica vanredno dosađuje snimajući razgovore nepoznatih ljudi. U svakoj epizodi vija drugo lice, prisluškuje nove vokalne registre, zatim uredno isporučuje sate snimljenog materijala nadređenima.

Iskorači sa platna. Pocepaj ga. Gasi. Dobro je. Samo pepeljare pune duvanskih lešina, poluprazne čaše.

« Dobro, pričaj mi sad. Šta bi u Francuskoj? Kakav je faks? »

Iz Liona sam se vratio nakon skoro dve godine, pregažen, duboko izrezanih podočnjaka, žedan. Dok sam cedio fabrički sovinjon na Sent-Egziperiju, prelistavao brošure u avionu, prebrojavao kofere, na nekom šalteru zapečaćen sam kao povratnik. Pitanja poznanika sam znao unapred: do kad si tu, kad se vraćaš u Francusku, kako za vizu, ima li šanse tamo nešto da nađeš, gde si sa stanom; a onda i predusretljive zaključke, u beskonačnim varijacijama: ma dobro, snaći ćeš se ti, može i u Beogradu da se nađe nešto sa stranim jezicima, ako ništa drugo, bar imaš kol-centar, svako malo nova strana firma na Novom Beogradu; ili predloge: probaj nešto sa ambasadom, ko zna, ili časove francuskog na Skajpu, javi se za kafu, ima neka svirka u subotu; obećanja: nešto sam u gužvi, javim se, palim do Crne Gore pa kad se vratim.

Beograd se raštrkao. Zraci su se odbijali od staklenih površina, dubili temena, zabadali se u trotoar i uvlačili u retko zelenilo. Usedeoci su već varili šljašteće migrene, druge je leto usisavalo kao divovski krematorijum, gulilo im leđa, utiskalo kraste i polagalo pečate, zaslepljivalo ih i konačno pretvaralo u mlevenu smesu kratkih misli rasutu po lepljivom betonu. Omorina je saplitala preživele po Bulevaru, klevetala pse. Autobusi, žute migrene-krematorijumi, štucavo su selili ostatke putnika od stanice do stanice. Lomio sam se da odagnam mučninu, šakom podizao nadstrešnicu u visini obrva u potrazi za licem, insektom, pticom koja će mi skrenuti tok misli sa Francuske. Muzika mi probija čepove za uši, u trenerci jurim au troisième, može to malo tiše, il est deux heures du mat’, imamo mi valjda pravo, le droit, le droit, le droit, da živimo, zadah trave, suzne oči, imam i ja pravo da zovem pandure... U pekari je visilo skamenjeno testo, kečap cureo sve do prodavca naočara za sunce. Još uvek na Bulevaru.

Veče sam namenio obračunavanju sa prašnjavim inventarom iznajmljenog stana u Novopazarskoj. U desnom uglu dnevno-spavaće sobe: korpa, beživotnija od svake druge zamislive plastike. Ćošak dijagonalno od nje bio je prazan, ukoliko se ne računa paučina koja se nakupila duž zidova, takođe lak plen. Nedaleko od njega stajala je slika nepoznatog autora, sva pastelna i nepripadajuća. Bili su to koncentrični krugovi, nepravilno opisani gustim potezima četkice, možda pupak ili vir ili levak, u kom počinju i zatiru se ljudska i životinjska tela.

Na Grundigu nije bilo ničeg, ničeg od Niksona, od Titove posete Danskoj na poziv kraljice Margarete II. Grundig je bio ogledalo za štrafte bež sofe na rasklapanje, za peć sa istopljenim potenciometrom. Komoda od punog drveta, dve stolice.

Na dasci za hleb od ručka jeste bilo nečeg. Kuhinjskog noža, sa čije sam hrapave drške poskakivao do jezgra slike, saplitao se na zamišljenim Simovićevim tabletama, rastvarao se u čaši vode. He not busy being born is busy dyin’, neko je intonirao, uveravajući da je S. mogao da se pozabavi svojim rođenjem, u nekoj drugoj zemlji, trećem gradu. Mogao je da nije bio previše zauzet umiranjem.

___________________________________________________________________

NIKOLA RADIĆ (1989) je književnik, filmski kritičar i esejista, dopisnik francuskih medija, prevodilac i muzičar. Godine 2017. objavljuje zbirku poezije „Prolećima si potreban“, 2018. album „Karta slučaja“ sa bendom Barka Dilo, 2022. roman „niz pukotina“. Nakon Beograda, Bordoa, Rena i Zagreba, trenutno živi na bretonskoj obali.

KRATKA PRIČA DEJANA KANAZIRA: U NJEGOVOJ PORODICI MASOVNO JEDU BRESKVE

proza

Ceo život sam kleptoman. Želja za posedovanjem tuđih sitnica javila se kada sam od Luke Apostolovića koji je živeo u stanu pored našeg, pozajmio mali, crveni automobil. Luka se žalio svojoj majci. Njegova majka mojoj. Nikada nisu pronašli igračku jer sam je sakrio u kutiju sa crvenim kockama. Imao sam pet godina.
Petnaest godina kasnije, glad je porasla. Kaputi su bili izbušeni hemijskim olovkama, upaljačima i kockicama za jamb. Iz jednog toaleta beogradskog kluba gde se okuplja umetnička mladež, krao sam jeftine reprodukcije pejzaža i portreta. Kasnije sam prijateljima poklanjao uramljena dela za njihove rođendane. Jednom sam čak prijateljici poklonio sliku za krsnu slavu. Vlasnici me nikada nisu uhvatili. Nikada nisam uhvatio "Čas anatomije" sa zida tog toaleta. Isuviše je viosko zakucan.
Na drugom danu prijemnog ispita za fakultet, upotrebio sam svoju manu krađe sitnih predmeta pa sam kao motiv za filmsku scenu koju je trebalo da napišemo, uzeo Brankov most. U tom filmu iz kog sam pozajmio motiv, "Žena sa slomljenim nosem", žena upada kod taksiste sa bebom u naručju. Usred gužve, otvara vrata i skače sa mosta. Na kraju preživi. Uzeo sam taj toponim jer smatram da se sve tragične sudbine Beograda, raskidi, tuga, krah na berzi, mogu predstaviti uz pomoć tog mosta. Scena je bila jednostavna. Hemijska je ispisivala znojne tragove koje sam brisao nadlakticom. Lidija i ja smo pre nekoliko meseci putovali na sahranu našeg prijatelja, Abrahima. Pored nas je sedeo i Pavle ali sam u ovoj sceni, izbacio dotičnog. Putovali smo ka Bežaniji a negde kod Bloka trideset, udario nas je automobil. Svi putnici u autobusu su bili histerični. Mi smo plakali znajući da kasnimo. Ništa od ovoga se nije dogodilo. Stigli smo na vreme i sve ali smatram da je to bilo vrlo deskriptvino za scenu. Prvi put sam to radio u životu i smatram da sam to školski izveo. Imali smo tri sata da predamo svoj rad ali sam ja svoj završio za nekih pedesetak minuta. Izašao sam na glavni ulaz. Glumci su sricali svoje monologe. Neki su glasno pričali. U dvorištu su se nalazili budući filmski i pozorišni stvaraoci samo niko nije znao ko je od njih bio odabran. Popušio sam cigaretu sedeći skupljenih kolena. Pomislio sam kako je život po muzičkim studijima sa Lidijom, Kostom i Abrahimom bio deo života koji sam upravo izneo pred svetlo pozorišnih i filmskih umetnika. Ukrašće to u najmanju ruku kao što sam i ja krao. Pozajmiće. Zaplakao sam posle izgažene cigarete. To je trajalo četrdeset sekundi. Stavio sam svoju kopiju Ray ban naočara uputivši se kući.
Kod kuće nisam ništa radio. Pio sam i posmatrao ptice na drvetu. Na svakih pola sata, osvežavao sam pretraživač na računaru ili telefonu kako bih saznao da li sam prošao u drugi krug prijemnog ispita. Drhtao sam, plakao sam pred spavanje. Stanja svesti koja nisam nigde zapisao, menjala su se od euforije do teške kliničke depresije kao metronom koji smo koristili Lidija i ja kada sam svirao bas gitaru, Kosta električnu a ona je pokušala da otpeva svoj tekst o haljini koja miriše na pivo i nekog tipa. U ponoć, pod rednim brojem devet, ugledao sam svoje ime. Uzbudio sam se. Javio sam svim prijateljima koji su očekivali rezultate. Oni su sigurno želeli da dobro prođem ali smatram da je i među njima bilo lažova. Sledeće jutro, spremao sam se da odem na književnu promociju neke autorke. Kasnije kod Vere i Žarka u stan. Da kao proslavimo. Na promociji sam kupio autorkinu knjigu. Izjurio sam zbog sunca koje je pokvasilo moju kosu. Uveliko sam zamišljao kako će ljudi, za deset godina, dolaziti na premijere predstava ili filmova čiju sam radnju sam osmislio. Kao kod ove autorke. Grabio sam po dva stepenika svojim stopalima. Brankov most je iznad mene ispaljivao automobile ka Terazijama. Sunce je već bilo kod Starog železničkog mosta. Padala je noć. Noć je bila čudna. Pomislio sam da je potez da sa Verom i Žarkom odem na veče queer poezije, dobra ideja. Našli smo se kod Palmotićeve na tramvajskoj stanici. Grlili su me uz čestitke kao da sam već potpisao za adaptaciju Aristofana na Brodveju ili za neko malo pozorište u Čačku. Smejali smo se usput prisećajući se izlaska od pre par dana. Put tramvajem nije bio dug pa smo se vrlo brzo našli u toj rupi gde se čitala queer poezija. Nije to bila rupa. Kafić je bio zanimljivo uređen ali se nalazio u prizemlju zgrade. Mesto je bilo krcato ali smo tu neočekivano, naleteli na nekoliko prijatelja. Svetozar i Filip su isto bili tu. Svi su naručili pivo a ja sam sebi kupio gazirani sok pod izgovorom da za dva dana imam razgovor sa komisijom. Trebalo je da ostanem trezan. Pošto je soba gde su LGBT pesnici čitali svoje radove bila puna, nije bilo mesta za nas. Nas šestoro je podelilo uloge. Čitali smo moju dramu koju sam predao za ispit. Bilo me je sramota ali sam posle nekoliko stranica, počeo da se uživljavam u dijalog. Posle sat vremena, svi su bili pijani osim mene. Slušao sam njihove reči prvi put trezan. Razgovor je bio komičan i nasumičan. Posle nekoliko cigareta i slomljenih čaša, uputili smo se do Vere i Žarka. Opet sam to uradio.
Čitaocu ove priče sam ukrao nekoliko minuta života nabrajaući događaje. Unapred se osećam loše i sve što je ostalo u toj večeri bilo je da brucoš, Konstantin, jeste sin Verinog nadređenog na poslu. Svet je mali, pogotovo ovaj gradski svet. Pun queer poezije, spletki, seksualnih afera i alkohola. Svet bez ikakvog tereta. Tako sam se osećao. Tog jutra. Došao sam prvi na prozivku jer je moje ime bilo prvo za taj dan. Komisiju je činilo nekoliko scenarista i dramaturga uz par asistenata. Jednog sam poznavao ali sam se tokom četiri dana ispita, pravio da ga ne znam. Mislio sam da je to u redu jer sve mora proći regularno. Pred komisijom sam izjavio kako je na moju dramu uticao jedan film kada sam radio na recepciji hotela. Rekao sam da sam svega sedam puta bio u pozorištu. Pomenuo sam tri omiljena domaća filma i nekoliko stranih. Govorio sam tiho. Sve u prethodnih sedam dana nije bilo loše. Analiza, scena. Dramsko delo je bilo solidno. Ali taj trenutak. Tada. Ja sam bio loš. Osetio sam karmu na svojim kolenima. Drhtao sam. Članica komisije je rekla da je čitala neke moje pesme i da sam jako dobar u tome. Zahvalio sam se i nastavio svoje izlaganje nepoznatih činjenica. Uhvatili su me. Samleli su me. Znao sam da nisu zadovoljni.

Nedelju dana posle, duvao sam. Toliko sam pušio marihuanu da sam shvatio kako bih morao od nečeg da živim. Posle rezultata, ja neću imati novca. Sve sam dao na štampu, na potrebne dokumente. Nešto konkretno. Šećerana ili call centar. Bilo šta.

Sedmi dan, Konstantin šalje sliku sa šest imena. Na njoj, nema mog imena. Otišao sam na potkrovlje. Drao sam se pet minuta. Udarao sam zid. Javio sam Žarku. Žarko je rekao da dođem do njega kako bi pričali. Tešio me je. Pričali smo o Konstatinovoj porodici koja gaji jednu breskvu u saksiji. Porodično se okupe i dele jednu breskvu na šest delova. Smejao sam se. Sigurno je to napisao za scenu. Smatrao sam da je karma odradila svoje i da je sve ovo kazna. Vera je došla i pričala o nečemu. Sve se pomešalo. Izašao sam iz stana u dva ujutru. U džepu sam pronašao tuđ upaljač. Upalio sam cigaretu. Opet sam to uradio zar ne? Ne znam kako sam se osećao. Svetozaru je za mesec dana rođendan. Pisalo je na jutarnjem nebu. Na putu do kuće, ugledao sam drvo breskve. Zažmurio sam. Kada sam otključao vrata, uleteo sam u sobu. Bacio sam se na krevet. Pogledao sam knjigu na polici. Ukrao sam je. To ću mu pokloniti, rekao sam. Onda sam dugo spavao.

__________________________________________________________

DEJAN KANAZIR rođen je 1997. godine u Beogradu. Aktivno piše poeziju od svoje četrnaeste godine. Bivši polaznik radionice kreativnog pisanja u Biblioteci „Milutin Bojić“ koju je vodila Violeta Vučetić. Pobednik „Zvezdarijade“ 2015. u Beogradu. Kasnije je postao pasivan član i posetilac skupova Književnog društva „Orfisti“. Svoju poeziju javno je čitao na beogradskim večerima poezije (Poezin party, ARGH večer poezije, Pet minuta pažnje, Na sav glas, TROP Autsajder, Punchtown poetry Pančevo). Njegove pjesme zastupljene su u: „Rukopisi 40“, „Rukopisi 43“, „Časopis TEMA, Zagreb“, „Poezija Zagreb“,“Časopis Gradina“, “Beogradski književni časopis”, blacksheep.rs, astronaut.ba, strane.ba, čovjek-časopis, hiperboreja.blogspot, fenomeni.me., nigdine.com, zbornik ljubavne poezije bludnistih.com.
2019. godine, njegovu prvu zbriku pesama „Ništa se ne dešava utorkom uveče“, objavljuje PPM Enklava pod okriljem Zvonka Karanovića kod kojeg je išao na radionicu u DKSG Beograd.
Dve godine kasnije objavljuje drugu zbirku poezije "Ljudi koji skaču na haube" (PPM Enklava, 2021.)
Sledeće godine biva uvršten u antologiju savremene srpske poezije "Logične pobune" koju je priredio profesor Stevan Bradić (Laguna, 2022.)
Pored poezije, piše kratke priče i dramske dijaloge.
Živi i radi u Beogradu.

KNJIGA DNEVNIČKIH ZAPISA SELVEDINA AVDIĆA “MALI SMAKOVI – KAKO SE ZAISTA DESILO?”, Buybook, 2022; tri odlomka

proza

NEW YORK
(22. decembar)

Lou Reedov album “New York” dobio sam na poklon za rođendan 1990. godine, dok se zagrijavao haos iz kojega do danas nismo izašli. Ništa nisam slutio, danima sam svakodnevno slušao tu ploču i sve na njoj volio. Kad sam prestao, nisam je više niti jednom stavio na gramofon. Uvijek je nešto bilo preče od nje. Večeras sam je izvadio iz najlona. Na vinilu se skupila sitna prašina, decenijama stara. Četka ju je lako pokupila i ploča je zasvirala kao nova. I dalje znam svaki refren, riff, solo na gitari, i dalje mi se sve na toj ploči sviđa. Kao da se ništa nije promijenilo od tada. A onda vidim posvetu na omotu. Mnogi dragi ljudi odavno su otišli iz Bosne i Hercegovine.

Prije nekoliko godina bio sam u New Yorku, nakratko, možda tri ili četiri dana. Odlučio sam da ne obilazim turističke lokacije. Lutao sam, bez ikakvog plana, nasumično skretao u uličice, kratko odmarao u barovima i Starbucks kafeima, pa nastavljao pješačenje. Mislio sam da tako mogu bolje osjetiti taj veliki grad. Moje lutanje nije bilo sasvim bez cilja, tražio sam prodavnicu ploča. Planirao sam da kupim neku tipičnu njujoršku ploču, albume Ramonesa ili New York Dollsa, “Marquee Moon” od Television, ili bilo koji Reedov album. Želio sam to bude prvo izdanje, nije trebalo biti pretjerano očuvano, ne bi mi smetale ni sitne ogrebotine niti ljepljiva traka, tražio sam predmet sa tragom vremena na sebi. Bio bi to, mislio sam, idealan suvenir.

Našao sam tobacco shop u kojem je desetak tipova nalik na Wu Tang Clan ozbiljno pućkalo iz lula, comic shop sa figurama Batmana od par hiljada dolara, popio kafu sa rastafarijancem od tri metra koji se zove Dino i kojem je bilo jako smiješno moje ime na Starbucks čaši... U ulici skupih cipela, stisnutu između dva bara sa live muzikom, naišao sam na neobičnu prodavnicu. U izlogu je imala samo kartonske maske klaunova, suncobran, ogromne rugby lopte i ofucane plišane pse, a unutra gomilu starih novina u koje je zabodena američka zastava. Prodavac sa staromodnim cvikerom na nosu razgledao je staklenu bočicu kao da je dragulj. Sada nisam siguran, možda je ta prodavnica bila u Washingtonu ili nije bila nigdje, ali tako je se sjećam.

Bilo kako bilo, prodavnicu ploča koju sam tražio, nisam uspio naći. Odavno je prošla ponoć i odjednom sam shvatio da sam zaboravio broj avenije, ulice, pa i naziv hotela. Možda zbog jet laga, uzbuđenja, umora, par votki i previše kafe? Ne znam, ali nisam brinuo, vjerovao sam da ću se sjetiti tokom večeri. Stao sam ispred jedne pepeljare na trotoaru, zapalio cigaretu da bih razmislio, okrenuo se i vidio da se nalazim baš ispred hotela u kojem sam odsjeo.

Sergej Dovlatov je New York uporedio sa brodom napunjenim milionima putnika, gradom toliko raznolikim da svaki došljak pomisli da u njemu može pronaći kutak za sebe. Odatle, pisao je, čovjek može pobjeći samo na mjesec. Meni u New Yorku niti u jednom momentu nije bilo neugodno. Ništa me nije plašilo u tom gradu, niti sam se u njemu osjećao kao stranac.

Kući sam donio samo otvarač za flaše u obliku “Les Paula” i moju fotografiju ulaza u podzemnu željeznicu, koji izgleda baš kao onaj sa omota albuma “Loaded” grupe Velvet Underground. Donio sam i ovu mutnu, nepouzdanu uspomenu. Življe sjećanje na New York daje mi moja stara “Jugoton” ploča.

***

SJENE
(23. decembar)

Haris mi je poklonio zbirku Adama Zagajewskog “Pravi život”, u prijevodu Đurđice Čilić.
Već u prvom, površnom čitanju, nekoliko puta se vraćam pjesmi “U Drohobiču”, dotiče nešto što još uvijek samo naslućujem ali mi je jako važno.

Ali ima malih gradova
u kojima su sjene
zbiljskije
od stvari

Tamo također
dolazi noć
Stare kuće
spokojno čekaju

Potom je mrak

Pogledaj
kako je ugodno

***

NESANICA
(12. januar)

Nesanica.
U tri sata fotografisao sam brdo sa kuhinjskog prozora.
Ujutro, posmatram fotografiju. Snijeg i mjesečina obojili su je u plavu boju, pa sve izgleda neobično, kao da taj prizor prvi put vidim. Ali, slutim da nije samo plavetnilo uzrok. Posmatram fotografiju, uporno tražim još nešto i tek tada uočim - previše prozora je osvijetljeno.
Grad je bdio nad nečim.

„Svoj dnevnik je Selvedin Avdić pisao godinu dana, od marta do marta. Knjiga doslovno ima početak i kraj. Naime, naslov prve dnevničke zabilješke je Početak, napisana je 1. marta na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a posljednji zapis zove se Kraj i u njemu je opisana smrt oca. U taj okvir su stali događaji, sjećanja, komentari, skice za priče, brzi portreti ljudi koji su obilježili Avdićevu prošlost. U selekciji dnevnih događaja, pisac često bira one slike u kojima se manifestira neki gubitak, neki mali smak ovog svijeta zaustavljenog u – često ratnoj – prošlosti iz koje ne uspijeva pronaći izlaz. U egzemplarnom fragmentu knjige, Avdić govori o čovjeku koji je iskopao rupu duboku 4,5 metra, u nju doslovno sahranio ostake svoje kuće srušene u ratu, na humci je postavio nadgrobnu ploču, a onu tablicu s brojem kuće ponio sa sobom u Švedsku kao uspomenu. U isto vrijeme, sve što je u dnevniku napisano vodi ka završnom fragmentu, velikom ličnom gubitku. Ova knjiga iznimne ljepote posveta je ocu, elegija o gradu i o našem svijetu u iščezavanju.“ - Semezdin Mehmedinović

__________________________________________________________

SELVEDIN AVDIĆ rođen je 1969. godine u Zenici. Do sada je objavio zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, knjigu reportaža Zemlja, roman Sedam strahova, turistički vodič Jajca, a priredio je i knjigu o zeničkom zatvoru Kazniona. Objavljivao je priče u književnim časopisima, a neke su štampane u par antologija i zbornika.

KRATKA PRIČA VAHIDA DURAKOVIĆA: HASAN

proza

Ako ga ubijete, niko neće odgovarati!

***

Kako ćemo tek tako, usput, ubiti čovjeka nismo mnogo zapitkivali komandanta. Više smo negodovali što nemamo odmora. Taj dan smo stigli s prve linije prema Donjem Vakufu, krštenom u Srbobran. Odmor se pretvorio u pripravnost za novi rat. Herceg-Bosna je obilježila naš grad kao svoj teritorij. Blokirani smo sa svih strana. Oni imaju svega, mi ničega. Kutija cigareta je 20 maraka, litar ulja 30, vreća brašna 100. Mi smo pretis lonac.

Imamo tri sata da navratimo do kuće. Do mraka moramo biti u selu Arnauti. Kući nismo otišli. U nekoliko kafana u gradu i jednoj drumskoj, raspitali smo se o Hasanu. Na početku rata je bio u specijalnom odredu. Nakon prve uspješne akcije dezertirao, bez objašnjenja. Odmetnuo se, zaratio sa svima u selu i svijetu. Dobio nadimak hajduk Hasan. Sumnja se da je ubio i opljačkao neke Srbe i jednog Hrvata u okolnim selima. Vojna policija je tri puta pokušala da ga uhapsi, ili ubije. Jednom im je izrešetao auto, drugi put ranio policajca.

***

Ispod sela, na proplanku je spomenik civilima srpskog življa pobijenog od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu. Gospina trava i šipurak izrasli su iz grobnice. Imena žrtava su izblijedjela do nečitljivosti.

***

U selo smo stigli predvečer. Oko seoskog trga, zapuštenog harmana, u zelenilu i beharu strši desetak kuća, starih, opkoljenih štalama i šupama. U praznu kuću, čija su čeljad izumrla, smješten je naš vod. Ima podrum i iznad tri sobe. Logistika je donijela spužve, poredala ih po podu u dvije sobe. U trećoj je peć napravljena od automobilskih felgi, kredenac i sto sa štokrlama. Iza kuće je poljski zahod sa srcolikim prorezom na vratima. Na ivicama srca, razmazani prstima, okorjeli tragovi govana.
Kroz prozor vidimo Hasanovu kuću, prizemno ognjište. Ispred ulaznih vrata izdužen je trijem, ograđen medenim mušepcima. Šarena ponjava je prostrta pred ulaznim vratima. Dva prozora kao dva kockasta oka su s lijeve i desne strane trijema. Zelena farba na njima je ispucana, nakostriješena. U selu tišina. Sve zamrlo. Nema užurbanih seljana koji hitaju za poslovima, niti stoke s pašnjaka. Iza zavjesa se pomjeraju tamne siluete.

Načičkani oko peći pijemo brlju i mezimo kuhani krompir. Vatra bukti. Po felgama se širi džehenem. U ponoć, zaduženi osmatrač Hasanove kuće, utrča u sobu.
- Izašo iz kuće!
- Gdje je!?
- Ode prema planini!
Neki na prozore, neki istrče napolje. Hasanu ni traga, ni glasa. Progutao ga planinski mrak. Dogovorimo se da trojica stražare oko kuće.

***

Ujutro stražari kažu da se kući vratio u zoru. U osam nam dovukoše doručak. Semir pita jesmo li ga ubili. Na njega je pucao hajduk Hasan. Doručkujemo ispred kuće, na proljetnoj travi.
Komšija Milan, starac sa širokim brkovima, jedini Srbin u selu, donio nam kafu. U strahu, čovjek je darežljiviji. Pitali smo ga za Hasana. Mota škiju i priča. Prije tri mjeseca su tri vojnika sa šahovnicama na ramenima došla s kamionom i počeli tovariti Milanove ovce. Dvanaest ih natovarili. Preko harmana nose janje, muško od jedne godine. Puške im na ramenima. Preko rosne trave Hasan s puškom obješenoj u jednoj ruci, bos, dođe na sred haramana i stade ispred njih.
- Šta to radite? – pita držeći pušku raširenih nogu poput Vajat Erpa. Trojica vojnika stanu, spuste janje na zemlju, jedan ga pridržava da ne pobjegne. Janje bleji, trza se.
- Šta te boli kurac!
Hasan povuče posljednji dim, odbaci čik cigarete u stranu. Polako ispušta dim.
- Znaš li ti da je ovo moj komšija?
Trojica se raširiše, puške im se klate ispod pazuha, spuštaju ruke na njih, umiruju ih.
- Jebe nam se i za tebe i tvog komšiju!
- Istovaraj! – vikne Hasan pogleda ukočenog ka govorniku. On pokuša da skine pušku s ramena, Hasan mu saspe rafal pred noge. Janje se trgnu i pobježe u bašču. Vojnici se pokunje, istovare dvanaest ovaca.
- Neće ostat na ovome, harošćiću! – kroz prozor kamiona dovikne vojnik. Drugi pritišće gas.
Milan uvrće brkove, dlakaste rogove, odsutan od ljudi i od Boga.
- Tako vam je to bilo, krsne mi slave! – veli Milan i zašuti. Gleda izblijedjelim očima u žižak cigarete. Zabada ga u travu, žižak umire. S crnih planina iz pravca Kupresa vojnici iz Srbobrana ispaljuju granate, nasumice. Znali su oni tako ponekad ćeifiti kad koju popiju. Detonacije u gradu protresaju Milanovu utrobu. Na licu mu bubre bore. Pri svakoj eksploziji u gradu se zalede. Sin mu je u Armiji, i njega gađaju iz Srbobrana, što znaju i bore pa se lakše tope.
- Vrijeme nije ništa izliječilo! – stisnutog grla izgovori Milan. Ustane i odlazi prema svojoj kući, svome ognjištu. Svaki korak, decenija života.

Ispred druge kuće pojavi se starica glave umotane u šamiju. Hoda kao pingvin.
- Hiš, šejtanu, nalet te bilo! – maše rukama prema jednookom horozu. Krila frenetično lepetaju, ali horoz ne poleti. Provuče se ispod šiljaka. Ispravlja se i ponosno uzdiže glavu. Koraća preko harmana isturenih grudi. Na sred harmana stane, osvrne se oko sebe, izduži vrat prema nebesima i ponosno kukurikne.

Domalo, iz Hasanove kuće izađe žena od nekih trideset godina. Nemoguće je da prvo ne primijetite njezine sise, bijele i mekane poput egipatskog pamuka. Otresa ponjavu. Namješta sto i stolicu na trijemu.
- Znam je, bila kuharica u Armiji! Davala ju je vojsci ko obrok – reče Ruhko očiju zarobljenih bujnim grudima.

Na pragu se pojavi Hasan. Stasit čovjek u četrdesetim godinama, širokih ramena i koščatog tijela. Lice mu obraslo crnom bradom. Kosa tamna, čekinjasta. U maskirnim hlačama i košulji. Rukavi su mu zavrnuti do laktova. Bos. Žena iznese džezvu i findžan. Sipa mu i šećeri. On pripaljuje cigaretu.

Jednooki horoz poskakuje oko stola. Hasan mu baca kocku šećera. Horoz kljuca.

Doručkujemo i zagledamo puške pored sebe. Niko ništa ne govori. Krišom gledamo Hasana, sise smo zaboravili. Išaretom se dogovaramo šta da radimo. Ne možemo tek tako zapucati, nenaoružan je, a i žena je tu.
Rukho otkine cvijet tratinčice, kida bijele latice i gata naglas:
- Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me, voli me, ne voli me...
Hasan ispod oka proviri prema Ruhki, razvuče tanki osmijeh.
Sprečo ustane, na harmanu nogom povuče crtu po zemlji. Stane ispred nje i skoči prema Hasanu.
- Hajde da vas vidim!

Skačemo prema Hasanu. On srče kafu, odbija dimove. Svi se izredamo po dva skoka. Hasan ustane. Ide prema nama, bos. Neugodno nam da uzmemo puške. Zatečeni, stojimo ukočeni i očima kulatamo jedni prema drugima pa prema Hasanu. Njegov pogled kljuca naša tijela, puške na travi. Hoda uspravno, raširenih ruku i nogu, poput Minotaura. Njegovo tijelo nikom ne vjeruje. Pa čak ni svojoj glavi.
Stane na crtu, savije koljena, žile mu nabreknu, pomodre. Skoči. Sve nas preskoči za dva pedlja.
- Jebem vam mladost! – reče i nasmija se. Širok osmijeh provjetri sparinu.
Sprečo se skine bos, skoči. Ni blizu. Hasan uzme kamen. Namjesti se uz crtu i baci ga, tek tako.
- Hajde, junaci!
Bacimo svi po dva puta. Dvojica prebacimo Hasana. On ponovo uze kamen, prebaci ga metar.
- Jebem vam mladost!
Ale nosi litar brlje.
- Haj živio, ljudino! Svaka ti čast!
Hasan ga odmjerava. Nemirne oči skaču s flaše na Alina poluotvorena usta. Uzme flašu, otpije najmanje dec.
- Živio, junačino!
Rukavom obriše usta. Dodaje flašu dalje. Pijemo stojećki poredani u krug kao da smo se uhvatili u kolo.

Viverica, vižlast i rastegljiv poput gume od dimija, ode do štale, uze kolac za nošenje naviljaka sijena. Dođe do čelične sajle razvučene između štale i kuće, štrika za veš. Odmjerava visinu, jedan pedalj iznad glave mu sajla. Zagleda kolac, oslanja se na njega. Priđe nam.
- E, ljudino, da te vidim!
Viverica se zatrča s kocem, upre ga u zemlju i izvije se iznad sajle. Ispusti kolac, doskoči na drugu stranu ne dodirujući sajlu.
- Ne zovu njega džaba Viverica! – dobaci Pidun.
Hasan uzme kolac, oslanja se na njega, podiže ga u vis kao Sergej Bubka. Spusti ga na travu. Zavrće nogavice i rukave.
- Jebem te žgoljava! Poješću i sajlu i kolac ako ne preskočim!
Isprovocirana zvijer u njemu se budi. Sajlu posmatra kao gladni vuk janje. Niz usta mu pljuvačka curi. Rukama stišće kolac. Izdiže se na nožne prste, uvija koljena. Savija se kao da će trčati četvoronoške.
- I hoćeš kako si uzeo kolac! Nije ti to ćuskija! Okreni ruke! – upozorava ga Viverica.
Hasan ne okreće ruke. Odmjerava korake. Trči s kocem kao da koplje drži u rukama, zabije ga u zemlju, ali na stranu, izvije se više na bok nego u visinu. Noge istegne iznad, ali stomak mu nalegnu na sajlu. Preko stomaka, grudi, sajla struže. Dugmad frcaju s košulje. Vibrirajući čelik mu potkači bradu, zabrazda po ustima i nosu. Sajla mu istrgnu kolac iz ruku. Tijelo, koje nikom ne vjeruje, strovali se na drugu stranu. Ranjena krakata zvijer skoči na noge, oči mu krvave. Glava, kao u opkoljene žrtve, mahnito zvrnda okolo, vreba neprijatelja. Ruke i noge mu se izdužuju. Ne trepćemo, niti puštamo glasa. Iz usta i nosa Hasanu kapa krv. Pogled mu se smiruje, odmjerava nas jednog po jednog, brzim pokretima glave. Njegovi udovi se uvlače u njega. Na licu mu popusti grč. Tijelo mu se raskravi. Rukom opipa krvavi nos. Zagleda krv na svojoj ruci, pa Vivericu.
- Jeba me žgoljo!
Uzima flašu rakije, zalijeva rane, pije. Smijemo se zajedno s Hasanom. Smijemo i pijemo. Flaša kruži. Kolo je sve veselije. Hasan pogleda prema kući. Iz usta mu još uvijek kapa krv. Briše je razdrljenom košuljom. Ruhko mu donio zavoj, neće.
- Mlada! Mladaaa! – viče i ispljuvava krv.
Iz kuće izađe žena.
- Ponesi nam onog sira.
Uskoro mlada donese ovčiji sir, bijel kao i njezine sise. Hasan se smješka. Vidi da svi blejimo prema siru. Flaša brlje je već pri kraju.
- Donesi nam i litar rakije.

Pred mrak naložimo vatru na harmanu. Pijemo i mezimo. I komšija Milan nam donese litar šljivovice i suhog sira. Hasan sve komotniji, a i mi. Jednooki horoz mu igra oko nogu, on mu baca sira.
- U selu poštujem samo ovog horoza! To ti je čistokrvni Bosanski pjevač. Kažu da u Sarajevu ima stećak na kojem je oslikan. Pogledaj ga, nikad glavu ne saginje i ne savija perje. U jednom dvoboju mu oko curi, ali on ne odustaje. S jednim okom je rastrgao krvnika.

U toku dana smo dvojicu zadužili da ne smiju piti. U ponoć smo se uz grlat smijeh rastali od Hasana. Dvojica trijeznih su ga kriomice pratili. Ušao je u kuću, ugasio svijeću. Tišina je trajala petnaestak minuta. Škripa vrata budi uspavanu noć. Hasan izlazi ispred kuće. Trijezan. U mraku mu samo oči svijetle. U ruci drži kalašnjikov. Na njemu jurišni prsluk s devet rezervnih okvira, bombe na opasaču. Na leđima zolja. Oko glave mu stegnuta izviđačka marama s petokrakom. Naša dva suborca ga drže na nišanu. On zagazi u mrak, prema planinskoj šumi.

***

Sljedećeg jutra Hasan ispred kuće pije kafu na slamku. Rana na ustima mu nabubrila, prlji ga vrućina kafe. Mi doručkujemo na harmanu.
- Jebali ste ga! – viče mlada.

U podne Hasan zakolje janje. Natakne ga na kolac i postavi na drvene račve. Oko janjeta, jednooki horoz poskakuje, lepeta krilima, kukuriče. Mlada postavlja sto, rakiju, sir. Komšije brzim korakom i oborene glave obavljaju neophodne poslove oko kuća. Iz komande bataljona nam javili da će nam jebat mater što pijemo s Hasanom.

Pred mrak, razuzdani rakijom i janjetinom, zapjevamo s Hasanom. Do u gluho doba mezimo i pijemo. Rugamo se komšijama, komandi i zvijezdama. Smijemo se Hasanovim ludorijama iz djetinjstva. O ludorijama u ratu nismo pričali. U ponoć, Ale i Tale, naša dvojica, u pripitom stanju se tuku pored vatre. Hasan ih rastavlja, miri. Mi navijamo kao da se tuku dva horoza.

Kao i prethodne noći, Hasan oko jedan iza ponoći pripit uđe u kuću. Nakon pola sata izlazi trijezan. U punoj ratnoj opremi odlazi u šumu.

***

Za ručak narednog dana, mlada nam napravi sač. Iz sela, komšije se žalile komandi na naše opijanje s Hasanom. Kurir donio poruku. Komandant nam prijeti zatvorom. Jedemo krompir i teletinu, gledamo sise i pijemo Hasanovu šljivovicu. Poslije ručka, nas šestoricu koji smo s njim provodili najviše vremena, Hasan izdvoji i pozva da idemo na livadu iznad sela.
- Vi ste odabrani, vatreni momci, spremni na sve. Niste vi od blata i kaljuže. Nije vaše da se klanjate slabićima, lopovima. Da nasjedate na naivne parole. Ovako ćemo! Ja ću biti komandir našeg specijalnog odreda. Vi moja vojska. Niko nas pobijediti ne može! Za tri dana možemo upasti u ono hrvatsko selo. Na brzinu pobit i protjerat živalj! Nema tu stotinjak jada i kukavica. A ono što oslobodimo je naše. Stoku, traktore, televizore i sve što vrijedi dovući ćemo vamo, iznad sela. Bratski podijelit, svakom isto. Ja neću biti kao moj bivši komandir koji je samo sebi grabio.
Mi bez daha. Gledam njegovu pušku. Jeza me hvata. Njegovi prsti nervozno dobuju po metalnom obaraču. Namještam se da mi je puška bliže ruci. Zvijer u Hasanu osjeća nemir, meškolji se. Iznenada se nasmije, ne od srca.
- Kako hoćete, šejtan je svakako već u vama. Dok insan obuče uniformu i uzme pušku, čovjek u njemu crkne! Nikom nema spasa! Ni meni, ni vama! Zato, kad je već tako, bolje vam je da ste svoji, nego tuđi, ničiji. Ginut ćete i ubijat nizašto! A ovako, sa mnom, bićete gospoda barem na ovom svijetu!
Zatečeni, ništa ne odgovaramo. Povjetarac kruni maslačak i behar. U daljini, prema gradu, odjekuju eksplozije granata. Oni iz Srbobrana su opet koju popili.
- Znam ja da ćete vi biti moja vojska, čekat ću! Jer ja znam ono što vi ne znate!
Ustane i uputi se niz livadu, puška mu obješena u jednoj ruci. Ruhko podigne pušku prema njemu, nišani.
- Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me...
Hasan kukurikne.
- Kukurikuuu!
Ruhko spusti pušku. Legne na leđa, otkine dugu slamku, stavi je u usta poput seoskog šanera.

Kad je počeo mrak da se zavlači oko kuća, Hasan nam donese litar rakije i tanjir sira. Dao Azemu kad se vraćao iz poljskog zahoda. Nije htio ući u našu kuću. Tu noć nismo pili. U njegovoj kući je žmirkala svijeća. U komšijskim mrak. Igrali smo pokera u cigare. U ponoć je ugasio svijeću, za pola sata izašao iz kuće i otišao u šumu na konak.

***

U zoru narednog dana, brektanje kamiona nas probudilo. Prebačeni smo na ratište prema Srbobranu. Očekuje se napad. Čekali smo pet dana, napad se nije desio. Konačno smo dobili odmor, dva dana. Kad smo se vratili s linije, roditelji su nam rekli da je dolazio neki Hasan prije tri dana. Tražio svoju vojsku. Hvalio nas je više nego naše majke.

A Šporet nam je ispričao o događaju u Hasanovom selu. Prije dva dana Hasan je sam na harmanu pio i pjevao. Hvalio se kako ima svoj specijalni odred. Jednooki horoz se šepurio oko njega, kukurikao. U sumrak, dozivao je komšije na rakiju. Rafalo na zvijezde. Prijetio im da će im sve kuće zapaliti ako ne popiju jednu s njim. Mlada je pokušala da ga uvede u kuću.
- Mrš u kuću, kurvo!
Iza zidova kuća i štala, tri puške su zapucale po njemu. Prvi metak je ispaljen iz snajpera kroz srcoliki otvor zamazan govnima. Sa zadnje strane zahoda je bila razapeta vojnička deka ispod koje se uvukao snajperista. Zvijer u njemu je zaspala na trenutak. Horoz mu je iz dlana kljucao kocku šećera kad mu je snajperista probušio oko. Krvavo tijelo ležalo je na seoskom harmanu. Selo pusto. Ni zavjese više ne drhte. Jednooki horoz lepeta krilima, kukuriče.

***

Ubili su ga, niko nije odgovarao. Milan mu opremio dženazu.

***

Uskoro je počeo novi rat. Ubijamo se na ulicama, trgovima, oko svake kuće i štale. Nas šestorica odabranih, po zadatku češljamo jedno hrvatsko naselje. Iza nas tutnji vojska, provaljuje, razbija. Po obavljenom zadatku, vratimo se do jedne bogate kuće. Vrata su otvorena, uđemo bez kucanja. U dnevnom boravku šank i šankerske stolice. Nađemo litar viskija i šteku Marlbora.

Sjedimo za šankom, šutimo, pijemo i pušimo. Kroz prozor vidimo ratnike kako nose motorke, televizore, fotelje...
Svađaju se, potežu puške jedni na druge zbog traktora.

Na šanku plišani horoz, ne kukuriče.

- iz zbirke kratkih proza "ČETIRI PAROLE I DVA LJUBAVNA STIHA", Planjax komerc, 2022; nagrada Fondacije za izdavaštvo Sarajevo 2021. -

____________________________________________________________

VAHID DURAKOVIĆ rođen je 1971. godine u Bugojnu. Na FPN Sarajevo je na Odsjeku sociologije diplomirao 2000. godine a zvanje magistar dramaturgije je stekao 2018. godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Dobitnik je značajnih priznanja i nagrada za radio-drame, drame, filmske scenarije i kratke priče. Kao direktor KSC Bugojno ja obnovio Susrete pozorišta lutaka BiH, Bijenala jugoslovenskog lutkarstva pod nazivom Bugojansko lutkarsko bijenale, Bugojansko likovno bijenale, Festival FEDRA, pokrenuo konkurs za kratku priču „Bugojanska vaza“ te kao uspješan menadžer u kulturi 2014. godine dobio priznanje „Safet Ćišić“ i World Wigwam Organization za doprinos razvoju likovnih, muzičkih i scenskih umjetnosti u BiH 2017. godine.