Category: proza

LAPIS HISTRIAE 2023: ALENA BEGIĆ, “NEOČEKIVANA SMRT”, prvonagrađena priča

proza

Psiholog mi je rekao da je to sve zbog toga što ne mogu podnijeti istinu. Ali ja ne mislim da u istini postoji bilo kakav problem (štaviše, smatram da uopće nemam nikakvog problema, ali to je teško objasniti ljudima koji žive od tuđih problema). Kako bi mogao u istini postojati problem? Ona jednostavno postoji bez ikakvih problema, jer ako bi ga imala, onda ne bi mogla postojati. Meni osobno istina nikad nije smetala. Najzad, ne bi imalo nikakvog smisla ni da mi smeta, pošto bi i dalje bila onakva kakva je.

Ono što meni smeta kod stvarnosti jeste kada istina ne može doći do svoje realizacije. Naprimjer, kada se mora desiti, ali se ne dešava zbog nekog određenog razloga ili više njih. Treba joj dugo vremena da se desi. Kada ispričam ljudima kako me živcira ta stvarnost što neprestano odugovlači, oni mi kažu kako ja to lažem samoj sebi i ne prihvaćam istinu, izmišljajući neku alternativnu realnost koja ne postoji.

Ali iskreno, to su glupi ljudi koji žive u snovima i ne znaju šta govorim. Jer, kada bi se radilo samo o alternativnoj realnosti, onda se ona uopće ne bi desila, već bi ostala u mogućnosti. Ali ova istina o kojoj ja govorim uvijek se desi, samo joj treba jako dugo vremena da bude tako. To vrijeme koje se nesuvislo vuče i bezveze prolazi prije nego što se ta istina napokon izrazi uvijek je jako naporno za mene. Jer, prije nego što se ona izrazi, ljudi oko mene žive u nekoj kvaziistini koju smatraju pravom i to me nervira. Tako i mene često optužuju da sam paranoična i da stalno nešto prizivam unaprijed. Kao da sam nekakva vračara, a za to svi znamo da ne postoji u pravom smislu te riječi.

„Jeste li možda pomislili da svojim strahovima privlačite u vaš život baš ono čega se najviše bojite?“ rekao mi je jednom psiholog (kažem rekao, jer on misli da je jako pametan, pa uopće ne postavlja pitanja, već samo odgovore).

Usput da napomenem, ne znam jesu li gori muški ili ženski psiholozi. U svakom slučaju, i jedni i drugi opsjednuti su opsjednuti čovjekom. To smatram najvećom bolešću današnjice. Ne znam kakav moraš biti da te pored svih stvari na ovom svijetu i izvan njega zanima čovjek. To ne kažem sa nikakvom lažnom skromnošću (ljudi uvijek vole govoriti kako su mali i ništavni naspram velikog svijeta, a sve rade kako bi se još povećali u očima samih sebe – samo pogledajte kako smo mali i ništavni, toliko mali i ništavni da smo tu ništavnost čak i izmjerili u odnosu do drugih planeta i sunčevog sistema, kažu).

Kada sam kao učenica sjedila na času geografije, bilo mi je isto kao kada sam sjedila na časevima vjeronauke. Jednom nam je profesorica pokazala neke planete (Jupiter, Veneru – uglavnom one veće i svo crnilo oko njih) pa je onda pokazala Zemlju. „Vidite kako mala je ova Zemlja, kao točka.“ rekla je. „A onda zamislite kako ste vi mali u njoj. A zatim zamislite kako je malen taj vaš problem zbog kojeg ne možete spavati. On je nevidljiv, sasvim nebitan!“ rekla je velikim očima vrebajući po učenicima, koji su tada blago uzdahnuli, kao da su nešto novo saznali o sebi i svijetu.

Tog dana je mene uhvatila nekakva ljutnja da sam jedva došla sebi. Pitala sam se kakvo stvorenje moraš biti da si izmislio znanost, napravio raketu i pripremio svu posadu samo da bi mogao otići izmjeriti stupanj svoje bitnosti u svemiru. Onda otkriješ planete i sunčev sistem, pa svo to crnilo oko sistema i ti to upotrijebiš kao parabolu za svoju nebitnost. Ali najgori su ipak oni koji se ne mogu odlučiti o svojoj bitnosti ili nebitnosti. Prvo kažu kako su mali i nebitni, pa im bude lakše zbog njihovih problemčića; a onda se suoče sa suprotnim problemom, jer, ako nisu bitni njihovi problemčići, tome logično slijedi da ništa drugo također nije bitno, pa nemaju nikakvog razloga da žive. Ako ništa drugo, njihovi problemčići im barem daju utisak da je nešto bitno za život. Zato su izmislili stres i kortizol, koji stvaraju dobre utiske i čovjeku pružaju iluziju bitnosti.

Onda se beskonačno raspravljaju i navode kako svemirom vlada slučaj, kako je sve to puka materija u kojoj nema ništa, jer ne mogu zamisliti da nešto drugo ima svoj smisao, ako ga već nemaju oni. Najzad, oni zamišljaju da sve mora imati smisao, inače je besmisleno, pa tako optužuju i slučaj, kao da je njega stvarno briga za njihov smisao ili besmisao. I tako se vrte u krugu sa svojim znanstvenim teorijama, u kojima im je uvijek bitna samo čovječija guzica, čak i kad se pretvaraju da je toliko mala i ništavna.

Sama već godinama idem kod psihologa i ništa mi ne pomaže. Ljudi me pitaju zašto uopće idem, zašto ga ne zamijenim, pa onda često zaključuju kako je problem stvarno u meni i tako dalje. No ja idem kod psihologa kako bih si nekako osigurala da ću i dalje biti prihvatljiv član društva. Postoje ljudi koji se sami prijave policiji i prije nego što išta urade. Tako se i ja sama prijavljujem psihologu i prije nego što poludim, čisto preventivno.

Koliko god pričala, čini mi se da ovaj psiholog ne može prihvatiti činjenicu da ja nisam žalosna. I da zapravo nemam nikakve „kognitivne distorzije“, već da se desilo ono što sam cijelo vrijeme predviđala kao istinu.

„Znate, bilo je tako čudno svaki dan dolaziti kući i vidjeti ga živog. Bilo je tako neprirodno“, rekla sam psihologu. „Jednog sam dana došla kući i skoro sam ga upitala kako to da se već nije ubio. Ali, zaustavila sam se usred rečenice. Kao da sam najednom shvatila kako je neprimjerena takva rečenica za živog čovjeka. Istini za volju, nije da sam se zaustavila zbog suosjećanja ili nečeg sličnog tome, već čisto zbog toga što ne možeš živog čovjeka tek tako pitati zašto je još živ. Pitanje malo nije na mjestu, pošto živi ljudi ne znaju zašto su još uvijek živi, kao što trava ne zna zašto je još uvijek trava ili bebe zašto su još uvijek bebe. Takvim pitanjima ih samo zbunjuješ.

Na pitanje uopće nije reagirao, što je još više učvrstilo moje čuđenje da je još živ. Koji se živ čovjek ne bi osvrnuo na pitanje zašto je još uvijek živ? Takvo pitanje činilo bi mu se čudno ili čak pomalo nasilno u odnosu do njegovog vlastitog života. Možda bi se osjećao čak i krivo, zašto je još uvijek živ ako bi mogao biti mrtav kao svi ti drugi, mrtvi ljudi? Po čemu je baš on zaslužio da bude živ? Odsustvo njegove reakcije još je potvrdilo moje uvjerenje da je njegov život sasvim neprirodan – da je to, da je on još uvijek živ, sasvim neprirodno. Možda me nije dobro čuo, pa zbog toga nije reagovao na pitanje – no nije gluh i kada bi nekako sudjelovao u životu, upitao bi me šta sam htjela reći ili zašto sam se tako naglo zaustavila. Ali on nije pokazao nikakvo zanimanje. To je dodatno potvrdilo moju hipotezu o neprirodnosti njegovog života.“

„Jeste li mu možda pokušavali nekako pomoći, predložiti terapije?“ upitao me psiholog nakon te moje izjave. A zatim je natuknuo kako je sasvim prirodna moja briga oko čovjeka koji je izgledao kao da će se sad-sad ubiti. Šta da čovjek ikako odgovori na takvo pitanje? Jesam li mu pokušavala pomoći?

Ti psiholozi imaju stvarno visoko mišljenje o sebi. Kao prvo, predložiti čovjeku psihoterapiju značilo bi njegovu žalost pretvoriti u bolest koju bi trebalo riješiti nekakvom terapijom, što i nije najveći izraz psihološkog licemjerja. Oni će reći čovjeku, koji više ne bi živio, da je sasvim normalno katkada imati takve osjećaje i misli, a istovremeno će ga pokušati ozdravljivati, kao da to ipak nije sasvim normalno ili poželjno. Najzad, ako može čovjek tek ponekad imati takve misli, znači da to nije nešto što se nalazi u unutrašnjosti čovjeka, već se pojavljuje potpomognuto nekim vanjskim okolnostima, čime opet dolazimo do zaključka da nije u pristojnosti psihologa da rješavaju ikakva pitanja života i smrti.

Ali sve se to ionako previše zakompliciralo. Na kraju, možda on uopće ne bi završio tako kako je završio da ga ja nekako nisam natjerala. Ali za to je opet kriv moj psiholog, koji je natjerao mene, a to samo zbog profita, pošto psiholozi osiguravaju svoju znanost i profesiju time što imaju što više potvrđenih primjera za svoje teorije. Što zapravo uopće nije teško – potvrditi bilo kakvu teoriju.

A sve je to počelo time kada sam ja rekla svome psihologu da ne mogu izdržati gledati svoga muža kako sjedi pred televizijom i šuti već dvadeset godina. Mislim, ni prije nije posebno govorio, ali tada je makar bio nešto ljut i stalno je galamio. Uvijek sam mislila da je najgore kada čovjeku ponestane ljutnje, jer mu tada ponestane i života.

Uglavnom, tipičan odgovor mog psihologa mogla sam već unaprijed predvidjeti – kako je on nesretan u braku, nije zadovoljan svojim životom, kako bih trebala s njim porazgovarati i rješavati probleme. Ali on ne razumije da ja dolazim iz generacije i okoliša kada ljude još nisu prisiljavali komunikacijom kojom bi morali nešto rješavati. Najzad, nije bilo tako da moj muž nije razgovarao samo sa mnom – on ne priča već dvadeset godina. Razgovara on, ali to je kao kada bi dvadeset godina razgovarao samo o vremenu. Kada bih ga pogledala u oči, naprimjer, on bi uvijek izgledao kao da mu je neugodno i onda bi nekako prokomentirao vrijeme. Jednom sam ga pitala šta bi jeo, a on je rekao kako je ovo vrijeme glupo, jer nema nikako sunca. „Ali danas je već cijeli dan sunce“, rekla sam mu. „Ma da, ali nije to ono sunce.“ A kada bi pričao s drugim ljudima, onda su to većinom bile neke opće teme o iskorištavanju ljudi i politici, pošto takve teme ljude uzbude kada im je taj razgovor inače dosadan i beskoristan.

I tako je pričao već dvadeset godina. A prije toga također nije naročito puno pričao, nego je samo galamio kada mu nešto ne paše, kao mačka koja samo spava, jede te hoda iz sobe u sobu pa te ponekad ugrize ako je previše diraš. Tako i ja, na primjer, svoga muža poznajem samo po onome što on ne voli, a ne voli ništa.

Ništa što bi nekako zatražilo utrošak njegove energije, koju troši praćenjem slika koje se mijenjaju na ekranu. Da gleda televiziju samo da potroši energiju uvjerila sam se tako što sam ga za vrijeme gledanja televizije pitala šta gleda, a on je rekao „ma ne znam“ i stvarno nije imao pojma šta gleda, jer sam ga vidjela kako prati emisije na jezicima koje uopće ne poznaje i za vrijeme toga često radi nešto drugo, većinom čupa dlačice na nadlakticama. Za njega je gledanje televizije bilo isto kao što je za neke ljude fitness ili nešto takvo (ne razumijem se puno u hobije).

On je smatrao (ili je mislio da mora tako smatrati) da čovjek živi samo da radi, jede i spava. A mrzio je rad, bilo kakav. Da mu nije bilo potrebno raditi zbog novca, vjerovatno ne bi nikad ni radio, jer je bio zadovoljan s onim što ima – odnosno, bio je zadovoljniji kada je imao što manje i bio je nesretan ako bi šta dobio.

Tako me uvijek sramotio pred narodom sa svojim ponašanjem, jer je volio izgledati kao prosjak. Namjerno se namještao kako bi izgledao što jadnije – vadio bi izderane majice i ponošene cipele koje bih bacila u kante za smeće i skrivao novu odjeću koju bih kupila za njega, praveći se glup, kao da nema pojma o kojoj novoj odjeći govorim. „Je li me uvijek moraš tako sramotiti i izgledati jadan bez ikakve potrebe?“ upitala sam ga jednom po bezbroj koji put prije nego što smo nekud krenuli. „Pusti me na miru, za koga se ja moram oblačiti i udovoljavati šupcima?“

Nije imalo smisla da ga uvjeravam kako bi se trebao oblačiti zbog sebe, pošto je on za sebe volio biti jadan. Neki bi pomislili, možda ovaj moj psiholog, koji objašnjava sve sa stajališta žalosti, kako moj muž voli biti jadan jer želi privući pažnju ili tobožnju ljubav potaknutu sažaljenjem. Ali, to je bilo tako daleko od istine, kao što je zemlja udaljena od čovjeka.

Jer on je želio biti jadan iz posve drugačijih razloga. Smatrao je da ljudi previše traže od onih koji izgledaju bogato, uspješno, zdravo i zadovoljno. Traže njihovo društvo, njihovo vrijeme, a ponajviše njihovu pomoć – u financijskom, duševnom ili bilo kojem drugom smislu. Najgore je kad čovjek izgleda bogato u različitim aspektima, pa tako samo postane magnet za siromašne, koji čine većinu ovog svijeta. On je mrzio ljude koji traže, a svi nešto traže ako nešto imaš, mada to ne govore direktno. U trenutku kada nešto imaš, navući ćeš na sebe nekog tražioca. Ako ne bude imao ništa, mislio je, neće imati ljudi koji će od njega nešto tražiti.

Tako je isplanirao svoju ekonomiju, ali mu se izjalovilo, pošto je zaboravio izračunati da ljudi ne traže samo neko izobilje, već i siromaštvo slično sebi. Mada, moram priznati, takvi ljudi mu nisu toliko smetali, premda su ga i oni iscrpljivali. Vidjela sam to kada sam išla s njim po nedjeljskim pijacama, uvijek se družio s najružnijima. Dronjavima, prljavima, jadnima, i uvijek su pričali iste priče, kako je život težak i kako svijet iskorištava ljude poput njih.

On je jako uživao u pričama kako ga svijet iskorištava, mada je, po nekoj logici, bilo teško zamisliti kako iskoristiti ljude koji nemaju ništa. „Pa baš zbog toga“, rekla sam mu jednom podmuklo, „siromašni ljudi su najjeftiniji.“

Dakle, on se jako zajebao u svojoj ekonomiji iskorištavanja. I to ne zato što ljudi iskorištavaju i siromašne, to već zna svako živ i to je neka dosadna istina. Pogrešno se izračunao, pošto je ljudima oko njega počeo smetati njegov konstantni biljni život, a naročito meni. Tako si je privukao još više pažnje nego što je zapravo želio. Ljudi oko njega odjednom su počeli tražiti da prestane biti tako jadan i utučen, da se malo razveseli, da pokaže kakav interes za život. Ukratko, počeli su oblijetati oko njega i iziskivati veselje. „Eto šta se desilo“, rekla sam mu još podmuklije, „ljudi teško podnose siromaštvo i žele ga čovjeku oduzeti.“

Da siromaštvo ima neki materijalni oblik, sigurna sam da bi našao nekakav kredenac i tamo ga zaključao, toliko se prestravio.

Tada se istovremeno tako naljutio na mene da nije htio objašnjavati vrijeme nekoliko dana. Kako li se mogao samo tako preračunati? Ništa više nije imalo smisla za njega, činilo se, ljudi uvijek nešto traže, bio bogat ili siromašan. Svijet se nikako nije slagao s njegovom ekonomijom.

Tada je, čini mi se, sve počelo ići nizbrdo. Jer problem uopće nije bio u njemu, pošto je on samo htio da ga se pusti na miru, već u ljudima koji su uvijek tražili i onda iziskivali da on bude odgovoran za to njihovo traženje.

Sve ovo sam istim riječima rekla i psihologu, kako bih mu objasnila da psiholozi nemaju šta rješavati, pošto nije problem u samo jednom čovjeku, već u masovnom uvjerenju da nekoga ili nešto nikako ne smiješ pustiti na miru.

Na primjer, za mog je muža, koji po prirodi nije puno govorio ili trošio energije, nije imao nikakvih posebnih ciljeva i volio je živjeti kao biljka (pogotovo kad je njegovo raspoloženje bilo toliko ovisno od vremena), bilo pogubno da se rodio u svijetu kao što je ovaj. Jer, kad se rodio, morao je odmah ispuniti nekakve zahtjeve – na primjer, da se ponaša kao beba i tako dalje. A dok je malo odrastao, morao je ispuniti zahtjev da se ponaša kao mladi dječačić i s odrastanjem su traženja postala sve veća, jer je nehotice dobivao sve više i više uloga koje uopće nije tražio i za koje je zapravo bio sasvim nesposoban.

Moj muž (tako sam čula od njegove matere) uvijek je imao „dvije lijeve noge“ i nije progovorio do svoje šeste godine. Tako su ga odvodili različitim ljudima samo da se nauči kao nešto pričati (usput, vjerujem da su različite profesije, kao što je logoped, nastale samo zato što ljudi nisu mogli pustiti druge ljude na miru), a iz škole je bježao pošto su ga tamo očito tjerali da priča. Tako su jadniku izmišljali različite boleštine i počele su se shodno tome izmišljati različite profesije kako bi se nekako ljudima, kao što je on, olakšalo da se odreknu svoga mira.

Ali njemu to ništa nije olakšalo, jer je postajao sve razdraženiji, onda utučeniji, pa je nekako morao još ispunjavati i zahtjev da bude veseo onako kako su oni to tražili. Sve se na kraju pretvorilo u jednu samu katastrofu, pa su svi, srećom, dignuli ruke od njega. Ali, da su makar dignuli ruke na pravi način i pustili ga na miru, već su oni dignuli ruke tako što su se otresito prema njemu ponašali i što su ga otvoreno prezirali – uključujući njegovu mater, koja je više voljela mlađeg brata. Jer, kako se zna, „pustiti na miru“ za ljude znači samo da te isključe, a isključene se logično ne pušta na miru, pošto to ne bi imalo nikakvog smisla. I onda su njegovu sadašnju utučenost i tobožnje „izolaciju“ od svijeta objašnjavali nekim lošim djetinjstvom i neprihvatanjem sa strane roditelja. Koliko poznajem svog muža, on je i želio da ga ne prihvate, samo da ga puste na miru. A imao je samo dvije opcije: da ga isključe i ne puste na miru ili ga prihvate i opet ne puste na miru. Nije se znalo šta je gore, no ipak mu se lošijom činila ova druga opcija. Najgore je kada te prihvate i ne puste na miru, tada imaju dvojna traženja. Kada su ga isključivali, makar je imao izgovor da bude ljut na njih.

„Razumijete kuda sve ovo vodi, zar ne?“ rekla sam jednom svome psihologu, nakon što sam mu ispričala sve to – naravno, u kraćoj verziji. Logično da nisam čekala nikakav odgovor.

Ali stvarno je sve tako kratko i jasno: da nije bilo neke opće ideje kako bi trebao živjeti „zdrav“ čovjek, koju promoviraju sve izmišljene profesije zbog profita, i da se to nije prodavalo ljudima kao istina, ja (a vjerujem ni ostali) ne bih vidjela ništa loše u tome što moj muž voli živjeti kao biljka. Ne bismo počeli strahovati da će se ubiti i onda to ne bi došlo u njegovu glavu nikako, jer se toga ne bi ni sjetio, pa ne bi imao šta ni liječiti. Kako se zna, on je bio čovjek jako osjetljiv na vanjske utjecaje i vjerovatno ga je to jako zbunilo, jer je bilo protivrječno. Prvo su od njega tražili da bude veseo, a kada nije ispunio traženje, onda su logično zahtijevali da umre, pošto nije bilo prirodno za čovjeka da živi kao on, neveseo i poput biljke, jer čovjek mora imati ciljeve i smisao.

Svakako moj muž, kad ga gledaš, nije bio nešto drugačiji od kakvih isposnika, samo što drugima oko sebe nije prodavao nikakve mudrosti. I smatram da je to bio glavni razlog što su mog muža smatrali bolesnim, a isposnike nisu: on im nekako nije bio od koristi, nije imao neke prave ekonomije. Od isposnika su kupovali mudrosti, a moj muž bio je lud sasvim bezveze. Za džaba, takoreći.

Jednog dana sam došla kući i nije ga bilo na njegovom uobičajenom mjestu ispred televizora. Na početku nisam znala da li to da shvatim kao nešto prirodno ili neprirodno – u jednu ruku, bilo je neprirodno što više nije gledao televizor, predvidljivo poput biljke koja se ne pomiče iz svoje vaze. Ali, kao da je ipak bilo prirodno što ga više nije bilo, pošto se nešto napokon moralo desiti. Nisam znala da li bi uopće trebalo reagovati kako ne bih poremetila normalan tok događanja. No neka me sila ipak odvukla u našu spavaću sobu, gdje sam ga vidjela kako leži u položaju fetusa, spavajući. Primijetila sam da je ispio sve tablete na prirodnoj bazi za spavanje i dodatnu kutijicu tableta za regulaciju probave. „Jadnik, kako nije sposoban za život, tako nije sposoban ni za smrt“, pomislila sam.

Uvijek me zanimalo kakvu metodu bi upotrijebio kad bi se odlučio za taj čin, jer smatram da to mnogo govori o čovjeku.

Priznajem, iznenadila sam se. Od njega nikad ne bih očekivala tablete, pošto je on čovjek koji se ne razumije puno u hemiju, a isto tako nikad nije konzumirao tablete koje bi mu pomogle da umre. Sve mi je to malo za tinejdžere, s tabletama. Odrasli ljudi, pogotovo muškarci, izabiru neke nasilnije načine. Ali dobro, njega se po prirodi stvari ne bi moglo svrstati u odraslog čovjeka. Prije toga je samo jednom dobio uputnicu za psihijatra, kada je išao na neki generalni ljekarski pregled zbog posla. Ne znam šta je nabrbljao tom liječniku, ali kod psihijatra nije otišao, niti sam o uputnici šta znala sve do jednog nemilog dana, kada su našeg susjeda našli mrtvog u ostavi.

Tada su se oko njega mrtvog, dok smo čekali na hitnu, sakupili ljudi iz bloka koji su govorili o depresiji i šta sve to može napraviti zdravom čovjeku, pa se odjednom pojavio moj muž, oduševljeno mašući nekim A4 listom u zraku, na kojem je pisalo kratko obrazloženje kako bi trebao da se javi psihijatru zbog znakova depresivnog ponašanja: „Evo vidite“, rekao je hodajući pogrbljeno kao uvijek, ali ipak odlučno. Njegovi koraci su topotali u prevelikim šlapama, a vrat sa teškom glavom bio mu je istegnut prema naprijed, pa je izgledao kao neki osušeni škamp. „Vidite šta nam radi ovaj svijet“, derao se, sa suzama u očima (koje su me uvijek zbunjivale – plače li on jer stvarno ima neki problem ili mu se oči zasuze tek tako, jer želi biti jadan?), „sve će nas ovo pokopati, svijet ovaj ne ide nigdje“, trzao je onda glavom u jednu stranu, stisnutih usana.

Vidjela sam da mu je jako godilo kada je tako dobio svoj trenutak, kao da je susjedova smrt nekako potvrdila da ovaj svijet nije pravo mjesto za čovjeka. Nisam ga uzela za ozbiljno, ali ni on sam sebe, činilo se.

Otkad sam ga našla na krevetu, shvatila sam da je možda ključ u tome da ga pustim na miru. Da makar ja budem čovjek koji mu neće sprječavati da nema nikakvih ambicija i ciljeva u životu, i da mu dopustim da živi mirno, poput čovjeka-biljke. No trebalo je onda promisliti sve uslove koji bi mu na najbolji mogući način omogućili da postane čovjek-biljka, jer ovako je imao previše drugih okolnosti koje su ga u tome sprječavale, sileći ga da živi kao nešto drugo.

Nisam znala koji bi bio najbolji mogući način da mu pomognem pri tome da izrazi svoju pravu prirodu. Pustiti ga na miru s prijašnjim zahtjevima bilo je samo pola posla, jer to mu je pomagalo samo da se oslobodi tih zahtjeva kao prljavštine. Bilo mu je pored toga i potrebno pružiti uslove za njegu, razvoj, da se na najbolji mogući način počne razvijati kao čovjek-biljka. Shvatila sam da jednostavno moram početi raditi sve suprotno od onoga što sam radila do sad.

Kada bi tako počeo pričati gostima o politici i kako nam političari uništavaju svijet u kojem više nije moguće živjeti, tiho bih mu, kada niko ne bi gledao (mada je zasigurno neko gledao), šapnula da se ne treba truditi, pošto ja od njega ne očekujem ništa – neka bude takav kakav je. Prvi put kad sam mu to rekla, izgledao je jako zbunjen (čak malo prestrašen), što je bilo nekako logično, jer od njega nisam očekivala ono što sam uvijek. Meni je ta reakcija s njegove strane bila sasvim normalna, jer ne možeš svaki dan čuti da možeš biti čovjek-biljka, ako to zaista želiš. Pravo takvim riječima sam mu to rekla: „Ne trebaš se brinuti, možeš biti čovjek-biljka ukoliko to doista želiš, ne trebaš se brinuti ništa.“

Bila sam neobično uzbuđena, pravo da kažem. Prvi put sam otvoreno mužu rekla da znam ko je i šta je, da se ne treba skrivati, da znam njegovu tajnu – da je čovjek-biljka. No moj se muž još više nekako zatvorio i činilo mi se kao da je progutao knedlu kad sam to rekla. Na početku sam se malo začudila, ali ipak, kako bi čovjek mogao reagovati kada shvati da poznaješ njegovu pravu prirodu, kao tajnu koju je dugo skrivao? Čovjek je nekako ogoljen na takav način.

Meni se u svakom slučaju činilo da su neke stvari išle na bolje kada sam svome mužu otkrila da znam da je čovjek-biljka. Ponekad, kad bih mu se željela malo više približiti i upoznati ga u njegovoj prirodi, upitala bih ga koja bi biljka želio biti. Možda neka uredna, koja zahtijeva estetsku brigu – kao bonsai? Ili biljka koja želi da je jednostavno pustiš na miru i da je ne otpuhuješ, poput maslačka? Meni se činilo da je više želio biti maslačak nego bonsai, pa mu nisam kupila nikakvu vazu.

Otkad sam prihvatila njegovu pravu prirodu, nije me više čudilo što je još živ kada bih došla kući s posla. Vidjela bih ga pred televizijom, praznog pogleda, i činilo mi se da je baš sve onako kako treba biti. Nikakve napola izgovorene rečenice nastale zbog neprimjerenih misli nisu zapuštale moja usta. Nisam se u čuđenju pitala kako da se još nije ubio, pošto sam shvatila da se može živjeti na neki drugačiji način, ne nužno čisto čovječiji. Pustila sam mu da bude čovjek-biljka koliko god je htio i nisam ga silila nekim smislom koji bi trebao imati čovjek.

Zato me sve to toliko začudilo. Kako to da mu nije odgovaralo niti da bude čovjek-biljka? Kakav vidik života bi mu onda još odgovarao? Ako neće da bude čovjek niti čovjek-biljka?

Začudilo me kada sam se jednom vratila kući i nisam ga vidjela pred televizijom, jer to je bio način života njega kao čovjeka-biljke. Da se nisam možda prevarila? Nije li bio nešto drugo, čovjek-prah ili nešto slično, pošto je volio sjediti i sakupljati život na sebe kao prašinu koju bi bilo potrebno očistiti? Možda mu je dosadilo sakupljati prah, pomislila sam.

Da ne dužim, na kraju sam ga ipak našla mrtvog. Ne zbog samoubojstva, već, kako je obdukcija kasnije pokazala, zbog srčanog udara. Valjda je toliko presjedio pred televizorom te svom dušom i tijelom ispunjavao život čovjeka-biljke, da je umro. „Kako ostvariti samog sebe, a da ne umreš“, upitala sam tada i psihologa više puta, jer me to mučilo. „Vidite li šta sam cijelo vrijeme govorila?“

Nakon njegove smrti, shvatila sam da nisam luda i da zapravo imam dar koji ne bi htjeli imati svi ljudi.

Ja naime mogu unaprijed naslutiti za koga je prirodno da živi, a za koga je prirodno da umre. Za mog muža je bilo tako prirodno da umre, kao da je bio upravo rođen za to. Mada je način njegove smrti bio malo neprirodan za njega. Pošto sam očekivala nešto drugačiju smrt za njega, kako se već zna.

_________________________________________________

ALENA BEGIĆ rođena je 1997. u Njemačkoj. Odrastala je u Bosni i Hercegovini, živi u Sloveniji. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavilo joj je nekoliko regionalnih portala, časopisa i zbornika. Godine 2020. bila je u finalu Lapisa Histriae, a na 19. Festivalu europske kratke priče u Zagrebu osvojila je drugo mjesto. Objavila je zbirku priča „Dan za ispravljanje“ (Durieux, Zagreb, 2022.).

književna premijera: ROMAN IGORA BELEŠA “LISTANJE KUPUSA”, Hena.com, Zagreb, 5/2023; ulomak

proza

Ispred mene nalazila se prazna stolica na kojoj je obično sjedio Slobodan, najviši dječak u razredu. Slobodan je bio nadaren za svaki sport kojim se bavio. Od nogometa do košarke, odbojke ili graničara. Također je bio strastveni navijač Crvene zvezde i vjerojatno se, ako je bio živ, radovao Zvezdinim uspjesima u Kupu europskih šampiona. Slobodan je bio prvo dijete i moj prvi prijatelj koji je netragom nestao iz razreda. Pamtim to jer je u početku bio član naše družine, a da toga vjerojatno nije bio svjestan.

An družina formalno je nastala 1985. godine. Kako smo bili susjedi, Bojan i ja igrali smo se u ulici otkad smo znali za sebe, a isti je slučaj bio s Goranom i Draganom. Prvo službeno okupljanje družine dogodilo se u vrtiću. Međusobna nesnošljivost bila je očita. Bojana su fascinirale Draganove uši, pa ga je Goran branio. Gorana su, pak, fascinirale Bojanove naočale, pa bi na svako Bojanovo nazivanje Dragana klempom, Goran odgovarao s cvikeraš. Ja nisam imao ništa protiv Gorana, ali morao sam solidarnosti radi braniti Bojana pa sam Gorana prozvao debeli, a Dragan, koji je branio Gorana, mene je nazivao kepecom iako sam i tada bio pola centimetra viši od Bojana.

Za konačni obračun odlučili smo se potući na igralištu vrtića. Tučnjava je trajala minutu, ali meni se činila dugom kao vječnost. Bojan je zgrabio Dragana za uši, a ovaj mu je bacio naočale, pa Bojan više nije bio siguran za što se drži. Goran me gurnuo i, prije nego što sam mu uspio uzvratiti, ležao sam na betonu, a na prsima osjećao svu težinu Goranovih neprobavljenih i nataloženih slatkiša. Cijela stvar vjerojatno ne bi bila dobro završila da se nije umiješao Slobodan. I u vrtićkoj dobi bio je najviši dječak. S lakoćom je odgurnuo Gorana i Bojanu vratio vid. Problem je imao samo s odvajanjem Bojanovih žilavih prstiju od Draganovih ušiju. To je uspio tek kad je Dragan počeo vrištati, a potom nas je odgajateljica Marta sve kaznila.

Nakon tog događaja Bojan i ja više se nismo odvajali od Slobodana, a nisu ni Goran i Dragan. Svi smo ga svojatali i bilo nam je dobro družiti se s dječakom koji je u tri poteza riješio nas četvoricu. Sam Slobodan nije pokazivao oduševljenje što ga pratimo u stopu, iako je bio tampon zona između nas četvorice. Naša međusobna prepucavanja samo su promijenila oblik. Više iz očaja nego planski, udružili smo se ne bismo li tako dokazali Slobodanu da smo dobri i vrijedni njegove pažnje. Međutim, Slobodan se i dalje slobodno družio s ostalom djecom i izbjegavao naš novoformirani kvartet. Nije nam bilo jasno kako je ostaloj djeci uspijevalo nešto što nama nikako nije polazilo za rukom. U toj dobi nismo bili u stanju izvagati težinu svojih nadimaka: debeli, klempavi, cvikeraš i kepec.

Kad je Slobodan nestao, nas četvorica pohitali smo do njegove kuće da bismo mu odnijeli zadaću i objasnili što smo učili u školi. Nade da ćemo ga barem tako privući u našu družinu ostale su zajedno s nama stajati pred zatvorenim vratima.

Slobodan se nije pojavio na nastavi ni sljedećih nekoliko dana. Nije to bilo ništa neobično. Događalo se da djeca s roditeljima moraju u bolnicu ili na sprovod, ili u posjet dalekoj rodbini. Čudne stvari počele su se događati kada su nastavnici njegovo ime prestali upisivati u evidenciju odsutnih. Ali nije se to dogodilo samo sa Slobodanom. Prostor u dnevniku namijenjen imenima odsutnih ostajao je prazan unatoč činjenici da se popis djece koja su prestala dolaziti u školu gotovo svakodnevno povećavao. Kad bih nekog nastavnika pitao je li se Slobodan odselio,dobivao bih odgovore tipa: „Da li si sve naučio i napisao zadaću kada stigneš brinuti o stvarima koje te se ne tiču?“

Nedugo zatim iz mog razreda nestale su Jovanka i Dušana, kao i nekoliko druge djece iz razreda koje su pohađali Bojan, Dragan i Goran. Nakon nekoliko dana i njih su prestali prozivati u školi. Ja sam to spomenuo mami i Marinku, ali mama mi je odgovorila da pustim to. Marinko je pitao mamu “šta ja baš svugde moram zabadati nos”, a Sanja se smijala i rekla da se još jedino oni gubitnici žele družiti sa mnom, i da nas sva ostala djeca izbjegavaju, najviše zbog mene, i da zbog toga odlaze. To nije imalo smisla, jer sam pouzdano znao da su i iz Sanjina razreda neki nestali, a s njima se baš nikada nisam družio.

Sjećam se kad je 1988. godine (bila je to dobra godina u Draganovu vinskom kalendaru) na bazenima nestao dječak. Cijelo se naselje uključilo u potragu. Mi, koji smo tog ljeta bili na prijelazu iz drugog u treći razred, aktivno smo sudjelovali. Bojan i ja tako smo ubijali vrijeme dok se Dragan i Goran nisu vratili iz Vojvodine, kamo su išli svakog ljeta u posjet svojim bakama. Bilo nam je mrsko to dvomjesečno razdvajanje družine. Kao da nam je netko oduzeo srž ljeta, a ostavio nam samo mirise pečenog kukuruza i Autana u stiku.

Tog ljeta temperatura nije pala kako je to običavala krajem kolovoza, baš suprotno. Naselje se kuhalo bez najave, soli i začina. Neočekivano vreli dani odbijali su i komarce i ljude te ih natjerali da nastave sa skrivanjem u zelenom grmlju i crvenim kućama. Vruća omara treperila je iznad popucalog asfalta čak i u kasnim poslijepodnevnim satima. Ljudi su velikim noževima rezali lubenice koje su prethodno rashlađivali u kadama punim hladne vode jer su lubenice bile veće od frižidera. Nama dvojici vrućina nije toliko smetala. Vozili smo bicikle i tako ispunjavali vruće dane koji su ispraznili naselje.

Na bazen nismo smjeli ići otkada je dječak nestao. Zbog jednog nestalog dječaka tada se uveo policijski sat, a tri godine kasnije najmanje desetero nestale djece nije u naše živote uvelo nikakva ograničenja.

Dječak je bio tek godinu dana stariji od nas. Taj događaj pokrenuo je cijelo naselje, pretražili su svaki pedalj, posebno bazene. S jedne strane, dobro je bilo što su ih ispraznili od mokraće i ponovno napunili čistom vodom. Pronašli su pravo blago srebrnih i zlatnih tankih lančića kojima se mogao vratiti prvotni sjaj uz malo sode bikarbone. Nekoliko narukvica, kupaćih gaća, tri značke s Titom i po jednu od Lasa i vinjaka Rubin, četiri zlatna zuba i vodootporni sat marke Poljot. Nisu pronašli dječaka.

U američkim filmovima, kada bi nestalo dijete, roditelji bi grad oblijepili plakatima. Mi smo učinili isto. Od listova velike bilježnice na kvadratiće napravili smo plakate na kojima smo flomasterima ispod crvene riječi NESTAO napisali ime i prezime nestalog dječaka te moju adresu, da nas netko s informacijama može pronaći, jer telefon tada još nismo imali ni Bojan ni ja. Mama se ljutila jer je mislila da će se pred kućom skupljati previše ljudi s lažnim podacima, ali danima se nitko nije pojavljivao. Na koncu je došao visoki milicajac s vlažnim mrljama ispod pazuha, koji je popio kavu, pojeo pola lubenice i dva pečena kukuruza, ubio tucet komaraca i upozorio mamu da prestanemo s paralelnom istragom, jer je potraga za dječakom njihov posao, a vjeruje kako je dječak ili mrtav ili prodan u bijelo roblje. Najvjerojatnije u Italiju. Ako je mrtav, milicajac je izračunao, tijelo je Dunavom sada već sigurno putovalo nizvodno od Đerdapa, ali još nije stiglo do Crnog mora. U slučaju da je tu negdje u okolici naselja, rekao je, oni su činili sve da ga pronađu i dovedu kući da ga roditelji toliko izmlate da mu više nikada ne padne na pamet nestati po ovakvoj vrućini.

Mama je bila jako ljutita na mene i Bojana nakon što je milicajac otišao, ali svejedno nam je ispekla kukuruze. Sanja je pobjegla na bazen i nju je tek čekala kazna. Marinko je radio drugu smjenu, što je značilo da sam se ipak izvukao od potencijalnog kažnjavanja. To nas, pak, nije zaustavilo da i dalje kujemo planove kako ćemo pronaći nestalog dječaka. Da su barem Goran i Dragan ovdje, govorili smo dok smo sjedili u mojem vrtu, za stolom koji je prekrivao plastični bež stolnjak s uzorkom neidentificiranog zelenog cvijeća.

Pola ljeta neuspješno smo pokušavali odgonetnuti o kojem se cvijeću radilo. Nas dvojica, Sanja, mama i sva sila susjeda. Stolnjak je bio kupljen u Mađarskoj pa smo pretpostavljali da je to neki mađarski cvijet. Komšinica Marica tvrdila je da joj je drugarica iz tvornice Mađarica pa je valjalo nju dovesti i pitati. Nakon milicajca, pojavila se s Ilonkom.

Ilonka je nosila naočale i osmijeh koji je otkrivao zube boje bijele kave. Marica je tvrdila da se ne može dobro gatati iz šalice ako je kava bila pomiješana s mlijekom. Govorila je da je budućnost tada neizvjesna i nepredvidljiva. Ilonka je puno pušila i nije marila za budućnost. Na Maričin upit da identificira nepoznato cvijeće na mađarskom plastičnom stolnjaku, odmahnula je glavom i odgovorila da ne zna, ali da bi još malo kolača jer su zaista odlični, pa pitala mamu može li joj prepisati recept, a mama joj je odgovorila da nema papira zato što smo nas dvojica cijelo naselje oblijepili plakatima zbog kojih im je i milicija u kući bila. Na to se Marica stala iščuđavati, a Ilonka je pojela preostale kolače s tanjura. Mama je uzela gornji dio kartonske kutije od cipela i na bijeli karton pisala recept, pažljivo, jer se tinta od kemijske olovke razmazivala na glatkom bijelom kartonu pa je puhala u njega kao da su slova tek ispečeni kolači. Mi smo žvakali pečene kukuruze i mazali se Autanom, koji je samo privlačio komarce, trudeći se ne sudjelovati previše. Marica je jednu po jednu šalicu od popijene kave okretala naopako, pa ih ponovno okretala i gledala u njihovu praznu unutrašnjost s velikim zanimanjem. „Neće biti dobro“, rekla je Marica.

Često sam mislio na Maričinu prognozu iz taloga kave kada se situacija u naselju počela mijenjati nagore. Nestali dječak nikada nije pronađen, za novu nestalu djecu nitko nije mario, pa ni milicajac znojnih pazuha, a je li za to bila kriva Marica, talog kave, mađarsko cvijeće ili nešto četvrto, pojma nisam imao.

Više mi se nije dalo smišljati odgovore na preostala pitanja, pa sam predao do pola ispunjen papir i izašao iz učionice. Tišina koja je vladala hladnim školskim hodnikom za vrijeme nastave bila je sablasna. Takvu tišinu zamijetio sam još jedino na djedovu sprovodu.

Zapravo mi on i nije bio pravi djed, ali kako pravog nikada nisam upoznao, poslužio je i ovaj. Branko je bio Marinkov otac, inzistirao je da ga zovem deda, mama mi je govorila da ga zovem čika Branko, a Sanja da ga zovem deduh. Marinka uopće nije zanimalo kako ću ikoga zvati, a ja sam zbog sveg tog pritiska izbjegavao Branka. Bila je to šteta jer je Branko uvijek imao slatkiša koje je dijelio, a ja zbog pristojnosti odbijao. Ponekad je imao i dinara koje mi je silom gurao u džep dok sam ja tobože bježao. Bio je pun zanimljivih priča koje sam ušima gutao sve dok me Marinko, mama ili Sanja ne bi potjerali od Branka, a ja sam bio previše zbunjen da bih im se usprotivio.

Branko je bio veseli starac koji je hodao uz pomoć štapa. Imao je jedan krnji zub i tek nekoliko sijedih vlasi. Koliko god da sam ga izbjegavao, toliko me on uspijevao uhvatiti. Prepriječio bi mi put rukama ili nogama, uperio štap poput puške i rekao: „Ne mrdaj, bre, sad si moj!“

U svakoj recčenici koristio je riječ bre. Bre ovo, bre ono. „Dođi, bre“ kada te trebao ili „Ma beži, bre“ kada si mu smetao.

Jednom je Marinko bio toliko pijan da je mamu zaključao u podrum, Sanju istukao, a meni se prvi put obratio. Rekao je: „Miči mi se s očiju, kopile.“ Tada nisam znao što znači kopile i kako sam mogao biti na Marinkovim očima ako sam sjedio na podu svoje sobe i vozio žuti plastični taksi. Bio je to dan kada je deduh umro, a ja sam ubrzo shvatio kako su i ljudi koje sam izbjegavao mogli ostaviti prazninu.

___________________________________________________

IGOR BELEŠ djetinjstvo je proveo u Borovom Naselju, u vremenu koje je pokušao djelomično iz sjećanja prenijeti u ovu knjigu. Kao dijete vozio je bicikl, a u odrasloj dobi već ga godinama planira iskopati iz podruma.
Pauzu od pisanja bio je napravio kako bi puno vrijeme mijenjao pelene, a danas se ne smatra književnikom, nego sredovječnim ocem jednoga.
Kad ne radi ili piše, svira klavijature u najstarijem crikveničkom punk bendu te slaže piramide od knjiga, stripova i novina pa ih onda čita redom s debelim zaostatkom.

*

“Pet jedanaestogodišnjaka, nerazdvojnih članova An družine, u Borovu je naselju 1991. krenulo istraživati misterij nestanka djece i nekih obitelji iz njihova naselja koje se mijenja iz dana u dan, pa sve brže, iz dana u noć, u noći u kojima se sve češće čuju pucnjevi, detonacije… No, njihovo je prijateljstvo iznad svega, pa im ni činjenica što doznaju da su odjednom postali Srbi ili Hrvati ništa ne znači, dok ona u svijetu odraslih postaje ključna. Zbog prijateljstva i nerazumijevanja svijeta koji im baš nitko ne pokušava objasniti – a teško da se i njihovi roditelji dobro snalaze u galopiranju rata – upadat će u sve veće nevolje i njihovo će idilično djetinjstvo, obilježeno stripovima i glazbom, začinjeno prvim ljubavima, postupno prerasti u triler i horor. Listanje kupusa jedan je od prvo ljepših, pa poslije mučnijih i napetijih, a sve skupa potresnijih i humanijih romana napisanih podosta posljednjih godina.
Roman Igora Beleša svojevrstan je križanac slavna serijala Enid Blyton 5 prijatelja i filma Ostani uz mene, nastalog po scenariju Stevena Kinga, samo što je ovo 5 prijatelja za odrasle i za one koji zbog rata nisu nikada uspjeli odrasti ili su, pak, to uspjeli, ali okrnjeno, ukrivo, a da za to nisu krivi.” – Kruno Lokotar

KRATKA PRIČA LAZARA VELJKOVIĆA: ROĐENDAN

proza

Noć na samoj ivici jutra. Sklanja tanko žensko koleno sa stomaka i oprezno se izvija iz postelje. Odlazi do prozora i gleda ka pustoj ulici. Oseća kako se u njemu gase poslednji plamičci požara.

Posle dužeg vremena okreće glavu nazad ka sobi: ulična svetiljka obasjava siluetu zgodne devojke na krevetu sa lisicama zaboravljenim na levoj ruci. Svetlost i mrak seku njeno lice koje kao da je zaspalo po sred filmskog plakata. Postaje mu toplo oko srca dok je gleda, ali to traje kratko. Ne može da nađe mobilni u polumraku. Ne pali svetlo. Tiho preskače čipkasti veš i uzima laptop sa stola. Odnosi ga u toalet. Beščujno zaključava.

“Prošlo je, koliko, sedam godina od kad smo raskinuli?

Si i dalje sa onim klincem?

Nisam ti ništa pisao, pa ni o njoj. Zove se Mira i ne odobrava moje samosabotaže prerušene u uglancani, akademsko-odbranjivi, pop-referentni nihilizam koji si ti potajno obožavala, i mogu sasvim realistično da zamislim da imam decu s njom, i čini mi se da namerno klizim k tome, i srećan sam, mislim ako je sreća sekira kroz granje samotnjaštva i loših navika.

Pišem ti sada preventivno. Iz straha da ne sjebem stvar. Ne mogu da procenim koliko mi je tanak led pod nogama, pa sam mislio da bi možda bilo pametno da ti kažem, kao protivotrov gubljenju razuma, da te posle toliko vremena i dalje redovno sanjam. To je jedna od retkih stvari koje ti nikad nisam rekao. Bolje da ne znaš ukupan broj (ali evo, za sad, od početka godine — 13 puta).

Pokušavam da rešim stvar. Idem opet na terapiju, skoro godinu redovno meditiram, trčim, na to imam i dva(!) hobija, a probao sam i s pečurkama. Ne znam. Možda ovo jedenje govana pomogne.

Snovi su uglavnom debilni:

– svađamo se

– zajedno smo

– nekad raskidaš

– nekad raskidam (zamisli tu naučnu fantastiku)

– jebemo se ko pomahnitali po krovovima zgrada ili toaletima po čijim zidnim pločicama se sami od sebe ispisuju pohvalni i eksplicitni komentari na naše jebanje kao tekstualni prenos uživo

– ulećeš mi u usta i nozdrve ko mala dosadna vinska mušica

– moje lice je nežna pastorala kojom ti hodaš bosa i spokojna

– nekad te ignorišem dok me ignorišeš

– nekad se gledamo dok se smejemo dok jedemo

…ali u svakom jebenom snu, bez izuzetka, baš u svakom od njih, odvratno, bednički, poražavajuće jako, nedokučivo… te volim(?). Neprijatno glup glagol, znam. Jebiga.

Umesto da radim na ostvarenju realnijeg(?) sna o izmaštanoj zbirci, da pišem priče o radničkoj klasi, o konačnoj revoluciji, o životu kao čekanju smrti, o porodičnoj istoriji, o raspalim brakovima ili egzistencijalističkim nedaćama, apsurdnim paralelama i neočekivanim različitostima, ili, u krajnjoj liniji, o ritualu učestalog kuvanja čaja na poslu kao vrsti surogata za hvatanje vazduha da se ne bih udavio u dubinama besmisla, ne. Umesto svega toga ja te ili sanjam ili ti, evo, pišem o vlastitoj psihopatologiji jeftinim jezikom romantičara.

Ne znam.

Svet je kanalizacija sazdana od ironije i sarkazma, i ja bez poteškoća plutam u njemu. Zato mi ova neočekivana iskrenost deluje kao trenutak mentalne zaostalosti za tim istim svetom.

Ne bih smeo ovo da istipkam u našem skoro-pa-mrtvom vajber-kutku na kome redovno menjaš profilnu jer si jaka i odabiraš da nemaš nikakve društvene mreže pa tim čestim promenama profilnih slika valjda kompenzuješ vrstu nepostojanja. A možda bih i morao da ti ovo pošaljem.

Ne znam.

Taj kanal komunikacije, taj planski, minimalni prežitak nam služi za (neredovno) čestitanje rođendana i da svake prestupne godine napipamo kada smo sami pa nekako eto na par sati kao igrom slučaja uživo rastrgnemo jedno drugo. Kao pre dve zime kad te je oženjeni ostavio a kad sam ja završio sa najdužom šemom, a pre one dvomesečne veze sa sotonom lično.

To veče kad smo se poslednji put progutali je padao prvi ozbiljniji sneg poprskan smradom zapaljenih kontejnera. Pahulje su bile velike i tužne ko perje na živo očerupanih labudova. Bio je duboki minus, ali smo strateški držali odškrinut prozor iznad kreveta da se ne bi spržili od strasti. Kao da smo bili na noć pušteni iz zatvora za izbezumljene.

Znaš šta, valjda sam uz svo silno naprezanje i nadljudsku snagu volje uspeo da te proteram iz svesti ali izgleda da zapaljenje mozga u snovima ne želi da prestane. Malopređašni, 13. san: šetam s Mirom pored reke, kobajagi 25. Maj, nailazimo na tebe, ti vodaš buljuk pasa ko da si prekarijat sa Beverli Hilsa, stajemo da popričamo, požar u meni se rasplamsava, razmenjujemo nebitne reči, požar divlja, plamen se probija kroz sve pore i telesne otvore, nastavljamo svojim putem, budim se, požar jenjava. Grlim komiranu Miru dok se ne ugasi(m), ustajem i sve ti ovo pišem.

Ako ću skroz na skroz iskreno: ima nekih okidača koji mi te vrate i na javi. Žene koje rade špagu kao dobar dan. Mjuzikli, jebali te mjuzikli. Neurotične devojke za koje si spreman da daš život jer samo kad si s njima osećaš da život postoji, a koje tankim, princezastim prstima haotično i bez stajanja uvrću pramenove kose dok grozničavo i sa oduševljenjem pričaju o horoskopu kao da nisu završile psihologiju sa prosekom 9.8. Kliše drečavo crvenog ruža na opušku. Još jedan kliše — životno-ugrožavajuća količina jeftinog ženskog parfema u gradskom prevozu koja štipa oči. Oči ko dva velika kestena koja bih dečački da tutnem u džep u koji ću onda svako malo da guram prste da bi ih dodirnuo i potvrdio da su još uvek tu kao da to nije kestenje već odgovori na sva pitanja.

Čini mi se da mi je dosta. Možda je i za mene i moje dobro došlo vreme da postanem racionalna pička. Nemoj više da mi dolaziš u snove. Nigde. Budi mi zauvek najbolje.

R”

Neće poslati. Zna da neće. To je napisao sebi, za sebe.

Delete all

Undo

Delete all

Undo

Send

(…)

Delete this message for everyone in this conversation.

“Srećan rođendan sa zakašnjenjem od 3 i kusur meseca. Želim ti da ispadneš muško pa da ti meni čestitaš na vreme, da mi daš razlog da ja tebe onda častim uživo. :ljubičasto_srce: ”

To je njena davna, poslednja poruka. Zaklapa laptop i vraća se u krevet. Ne zna šta će do kraja dana da uradi. Navija za to da nekim čudom prespava skroz do onog tamo jutra. Danas joj je rođendan.

________________________________________________

LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020) i jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022).

KRATKA PRIČA ILIRA GJOCAJA: BUNTOVNIK

proza

Roj pčela, kao nešto neviđeno ali potpuno stvarno, zujao je oko košnice i poneka pčela, onako umorna, kao kornjača je prelazila s ruke namrštenog ujaka na prag košnice. A on, onako bezazlen i sasvim bez iskustva, kako to mogu samo deca, počeo je da ih voli.
To se desilo nekoliko dana ranije. Ujak ga je poveo iza kuće gde su se nalazile košnice i, bez zaštitne mreže i rukavica, podigao je sa zemlje nekoliko pčela koje su od umora pale pored košnice. Tog dana, prvi put je upoznao nežnu, prijateljsku prirodu pčela i naučio da njihovi nemilosrdni ubodi prete samo onima koji ugrožavaju košnicu. Osetilo se da on nikada neće biti jedan od tih.
I sada, dok ih je posmatrao iz blizine i udisao topli miris meda, izgledale su mu blagonaklone. (Mada ta blagonaklonost je, između ostalog, počivala na činjenici da su se umorile, a zatim i u njihovom odlučnom letenju, s glavama isturenim napred, kao da ih neke nevidljive niti vuku ka mističnoj košnici.)
I tako, dok je spremao svoj radni alat, mali i simpatičan kao što je i on sam, koji je voleo da koristi kada pomaže ujaku, video je preko velike bašte kako su se ujak i majka udubili u razgovor s nekim na ulici. Kao da je jedva dočekao njihovu zaokupljenost da odjuri do košnice.
Majka je za tren instinktivno okrenula glavu prema kući i pogledala s osmehom sina, koji nekud trči.
Našao ih je u istom položaju kao pre nekoliko dana, kada je sa ujakom prvi put došao: na zemlji, dva koraka udaljene jedna od druge i usamljene među svežim kočevima za paradajz. Izustio je jedno “uuu!” kao izraz oduševljenja što je sam s njima.
Ovoga puta, može se reći, osetio je pravo divljenje: zujanje roja, zatim pčele sa crvenim člancima na nogama koje su aterirale na prag košnice i ulazile polako u nju. I sada mu se učinilo da je dva puta video jednu veliku pčelu, veću od drugih, i srce mu je zalupalo od pomisli da je to Matica. (Ona se nalazila negde u sredini košnice, odakle je mnoštvom nevidljivih niti upravljala pčelama.)
Na kraju, zbog toga je pre svega i došao, približio se polako da pogleda da nije možda dole pala neka umorna pčela. Posmatrao je duže vreme, i taman kada je pomislio da toga dana neće imati sreće, ugledao je jednu pored svojih nogu kako veoma sporo hoda.
Imala je sasvim mala krila.
Pomislio je da je to sigurno sasvim mlada pčela. ali onda je video još dve sa sličnim krilima, uvučene do pola u zemlju. Odjednom, hodanje prve pčele mu je izgledalo kao nemoćno teturanje, a krila su joj bila suva i izgledala su jadno. S pogledom prikovanim za njih, kao da se suočava sa životnim problemom, shvatio je da su sve tri već ostarele. One druge se nisu mrdale. Izgleda da su već umrle.
On je spustio svoj nežni dlan na meku zemlju i ona je nastavila da hoda po njegovim prstima.
Pošto ju je rukom, koja je malo podrhtavala, stavio na prag košnice u nadi da će one gore da je izleče ili da joj nekako pomognu, ona se okrenula, krivudavo vratila i pala na zemlju.
On ju je ponovo stavio na prag, ovoga puta dublje. Ona je krenula napred, a zatim kao da se nečega setila, okrenula se, prošla ispod praga i ponovo pala.
To se ponovilo više puta.
Kada ju je stavio poslednji put, tužan i ožalošćen, učinilo mu se da se ona nečega plaši. Kod ulaza je bila gužva. Osim onih koje su ulazile i izlazile ne primećujući uopšte pčelu koja se kolebala, bile su tu i neke koje su stajale na jednom mestu i kao da su preteći mahale krilima. Kao da su čuvale stražu.
“Možda zbog njih…”, pomislio je dečak. “Starica” je ponovo uzletela. On ju je gledao kako nastavlja svoje besciljno letenje, koje mu je izgledalo kao letenje deteta koje su izbacili iz kuće i koje je izgubilo put. Onda mu se učinilo da je primetio jednu nevidljivu nit koja mu se slučajno obavila oko noge, kao neki mrtav deo tela. (Matica drži niti koje su joj potrebne, ostale kida.)
Iz glave je nešto počelo naglo da joj niče, kao neka nit, takođe i na sredini tela, i na kraju neprekidno zujanje ušlo mu je u uši, poremetilo misli, a zatim, odjednom, povukla se nekoliko metara dalje, ne prestajući s tim zujanjem.
Tada mu se samo od sebe sve razjasnilo.
“To je nepravda!” rekao je skoro glasno. Iznenada, nešto munjevito kao da ga je ščepalo za grlo i stezalo polako ali bez milosti. I trava okolo samo što se nije pokidala od bola. Kasnije se neće sećati skoro ničega. Pamtiće samo to da mu je u grudima postajalo sve teže i teže. Mutan pogled kroz skramu od suza, počeo je da mu se mrači od mržnje prema gomili pčela koje su letele gore-dole, uopšte bez nekog smisla i bez osećaja krivice. Nesvesno je stezao štap koji mu se našao u ruci, kao da mu to pomaže da istrpi težinu u grudima. Kao da je to bilo poslednje sredstvo da stvari privede pravdi.
Iznenada, ruka koja je držala štap završila je pokret udarcem i začuo se prasak, kao suvi kašalj starice, da bi se zatim kao alarm oglasilo zujanje hiljada.
Malo kasnije, dečakova majka, koja je instinktivno okrenula glavu u pravcu kuće, videla je sina kako skače i pravi neke čudne pokrete, kao što se ponašaju deca posle lošeg spavanja. Kada joj je brat užasnutim glasom nešto rekao, oslobodila se ukočenosti i potrčala izbezumljeno prema detetu, ne znajući šta da čini.

s albanskog prevela Naile Imami

– iz knjige “IZ PRIŠTINE, S LJUBAVLJU” /Nova albanska književnost Kosova/, Algoritam Media, Beograd, 2011. –

________________________________________________

ILIR GJOCAJ rođen je u Peći. Diplomirao je na Odseku za književnost i na Odseku za dramaturgiju univerziteta u Prištini. Piše drame, filmske scenarije i priče. Radi u “Kosovafilmu”.

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA TAMARE BILANKOV “IZ KUĆE PO KOJOJ PADA KIŠA”, Jesenski i Turk, Zagreb, 4/2023; jedna priča

proza

JELICA

Mislav je bio zaljubljen u gospođu Jelicu već pune dvije godine. Ona je bila udana žena i majka dvoje djece. Njezin suprug bio je tradicionalan muškarac koji je svakodnevno kupovao dnevne novine s kojima se neprekidno prekrivao, fizički pa emotivno. Mislava nije zanimao Jeličin suprug, jer nije preferirao poliamorne veze, niti su ga zanimala njezina djeca, kći Sanja i sin Duje. Zanimala ga je samo tajnovita Jelica. Njezine upale zelene oči i ružičasti jezik na kojem su se nataložili slojevi crne kave. Potajno je, tijekom jutarnje smjene, uživao u njezinom teškom zadahu kada bi ona zaboravila oprati zube. Maštao je o tome da joj studiozno podere hulahopke i oslobodi njezina bucmasta bedra. Kod kuće je kupio nekoliko sličnih pari hulahopkica pa se s njima igrao kao mačka sa klupkom vune.
Mislav i Jelica zajedno su radili u administrativnom uredu na devetom katu nebodera boje čokolade, koji se smjestio u širem centru grada. Mislav je bio duboko zahvalan sudbini što ih je spojila jer nije znao što bi on bez nje.
S druge strane gospođa Jelica uopće nije primjećivala Mislavove muke. Prepustila se koži sredovječne žene koja se opuštala pred starim televizorom. Uživala je u svemu što je bilo normalno i obožavala je to naglašavati. „Pa normalno“, rekla bi kolegici, susjedi, djeci, mužu pa čak i televizoru.
Jednog dana, oko sedam popodne, Jelica je pred svojim normalnim televizorom iznenadno umrla. Da li se kroz njena umiruća usta uspjelo otkotrljati lakonsko, sudbinsko „pa normalno“, ili jedva razumljivo „normalno“, nije bilo važno. Oko nje nije bilo nikoga. Zabavna televizijska emisija samo se nastavila emitirati, ni minuta šutnje, ni jedan uzdah, baš ništa. Njezina kći Sanja u to je vrijeme bila u kozmetičkom salonu na šivanju ukrasnih noktiju, a sin Duje na rekreativnom nogometu. Muž je još uvijek bio na poslu. S obzirom kako njezinoj smrti nitko nije bio svjedok i kako se njezine posljednje riječi Smrti samoj nisu dopale ona se neočekivano povukla.
To je rijetkost, ali se povremeno događa.
Dakako, nešto od smrti je i ostalo.
Stoga se Jelica, kada je njezina kći Sanja zazvonila na vrata, samo trznula i otvorila oči.
Bez puno razmišljanja digla se i krenula prema vratima, krenula prema svojoj kćeri, kao novorođeni zombi.
Kći Sanja bila je potpuno zaokupljena mobitelom i nije primijetila ništa neobično. Nije čula ni kada je njezina, recimo, mrtva majka Jelica blago zarežala dok je prolazila pored nje. U nekoliko koraka odšetala je do svoje sobe i nemarno zalupila vratima.
Poremećena Jelica samo je stajala na mjestu i blago se treskala čitavom tjelesnom dužinom. U njezinim udovima drmao se probuđeni apetit i pomahnitali libido. Niz usta joj se slijevala slina, a iz vagine joj je tekla tečnost. U dubini sebe, gdje je još uspjela zadržati pristup ljudskosti iz prošlog života, Jelica se čudila kako je mokro biti zombi. Sva ta pohlepna tečnost namakala joj je odjeću i mijenjala miris njezina tijela. Protrljala je jezikom zube a oni su nezainteresirano popadali vani, nekoliko zubi čak je progutala. Izgledalo je kao da se guši, ali to za mrtvaca ionako nije bio važan proces.
Zbunjena i željna vratila se pred televizor i ostala tako sjediti satima. Oko šest sati ujutro podigla se s kauča i vrlo nezgrapnim koracima odšetala do bračne sobe. Njezin živi suprug spavao je u krevetu. Pogledala ga je kroz ostatak svoje istrošene ovozemnosti. Djelovao je kao prekuhani rezanac, nepečeni kotlet, mokri kruh, a takav ni novom zombiju nije mogao biti ukusan.
Nije shvaćala zašto, ali iako je bila živo-mrtva i dalje je osjećala kako mora na vrijeme stići na posao. Nezgrapnim pokretima navlačila je hulahopke koje su, jedna za drugom, pucale od njezinog pritiska. Na kraju je noge uspjela prekriti sa pet pari hulahopki od kojih je svaki par imao po nekoliko velikih rupa. Obukla je radnu odjeću do kraja i izašla na cestu.
Paradoksalno, drugi ljudi, koji su žurno hitali svojim životima, nisu je primjećivali. Kao da su svi na neki svoj način, dolje u vrevi, bili hodajući zombiji. Kao da je Smrt sve zaboravila i preselila se kod Zaborava (to bi bila zaista zanimljiva ljubavna priča).
Mislav je bio pored automata za kavu kada je Jelica sjela u svoju škripavu uredsku stolicu. Većina njihovih kolega u to je vrijeme bila na jutarnjem sastanku sa šefovima. Šefovskim šefovima. Osjetio je kako je Jelica drugačija i prije nego ju je pogledao. Pod tenzijom njezine promjene vruća zaslađena kava iskliznula mu je pod prstima i prolila se posvuda. Bio je dovoljan samo tihi Mislavov poziv „Jelice“ i ona je već bila pored njega. Prvi put od kada je postala zombi netko joj se obratio. Šokiran njezinim izgledom kičmom mu je prostrujala munja, a u ušima mu je zagalamio grom. Brzo ju je odvukao u uredski toalet i zaključao vrata. Dirnuta pažnjom Jelica se Mislavu ozareno osmjehnula bez ijednog zuba u glavi. U njegovoj je pak glavi krv proključala i počela mu hitati krvnim žilama kao da juri u najbržem vlaku smrti. Ona je bila nemilo gladna i njegovi udovi činili su joj se puteno slani i hrskavi. Nespretno je zborila i počela ga glasno lizati. Mislav je proživljavao zanose iz noćne more, ali usprkos nejasnom užasu nije se mogao othrvati mnogim glasnim vrhuncima.
Za vrijeme njihovih bliskosti, ostali uredski zaposlenici sjedili su na svojim radnim mjestima u dubokoj i pažljivoj tišini. Prazno su piljili ispred sebe i gutali slinu kada bi im se popela preko grla. Čekali su da ljubavnici otvore vrata zahoda pa da mogu kriomice pogledati u njihova besramna tijela.
Nakon nekih pola sata Mislav je počeo osjećati veliku slabost u koljenima pa je uz duboki uzdah otključao te otvorio vrata toaleta. Pijano se gegajući pokupio je stvari iz ureda i otišao bez pozdrava. Ona je otišla poslije njega. Nju se nisu usudili ni pogledati.
Nikad se više nisu pojavili na radnom mjestu, niti je itko znao što se poslije dogodilo s njima.
Nakon nekoliko dana izbivanja Jeličin suprug nazvao je ured da pita je li ju itko vidio. Rekli su mu kako im se čini da već par dana nije došla na radno mjesto i to mu je bilo sasvim dovoljno. Nije se više raspitivao za nju i nije ju tražio. Mislio je ponekad na nju, tu i tamo pala bi mu na pamet, ali nije mu se dalo razvijati tu ideju. Takav je život, čudan, rekao bi sam sebi i nastavio dalje. Sanja i Duje dobro su se nosili s nestankom majke i zbog toga uživali u dodatnim bodovima za hranu u kvartovskoj menzi.
Ovu prvu zombijevsku varijantu zamislio je otkačeni Mislav kada su mu navečer, poslije omiljenog televizijskog kviza, iz ureda javili da je gospođa Jelica umrla. Prvotni razlog njihovog poziva, bio je naravno, poslovne prirode, netko je morao preuzeti njezina (zombi-uredska) zaduženja. Mislav se nije mogao pomiriti s tim da je umrla, a da ju on nije makar jednom uštipnuo za obraz.
Nekoliko sati prije nego su mu javili Jelica je još uvijek bila na kauču u mentalnom limbu, a pored nje je čamila Smrt. Jer, Smrt je toliko duboka da čami i dok brzo prelijeće.
U tom jednom trenu kada se Smrt durila na beskrajno dosadne okolnosti u kojima se našla, Jelica je donijela odluku kako će sutra sve biti drugačije. Odjednom se sjetila uredskog Mislava i brzinom svjetlosti shvatila njegovu čežnju. Ustala je s kauča i odvezla se na posao.
Stigla je na posao dotjerana i sređena poput žena sa naslovnica makeover časopisa. Hodala je kao paun i gledala uokolo kao gladna lavica. Bez ustezanja, došla je do Mislava, uzela ga je za ruku i povela ravno u toalet. Zaključala je vrata okretnim pokretom samo jednog prsta i upalila svjetlo. Da, svjetlo. Onda je svom energijom, za koju nije ni znala da postoji, u njenoj dubini, navalila na Mislava. Libido je vrcao s njezinog naboranog, ali gipkog tijela. Mislav ju je pratio poput poslušnog psića, poput gladnog orla i poput naivnog zeca koji hita ravno u rupu. Nije je bilo briga što im kolege uzbuđeno lupaju po vratima. Atmosfera je bila naelektrizirana i svima im nakostriješila dlačice na koži.
Kad je sve bilo gotovo a nije bilo tako brzo, izašli su iz toaleta pred prijekorne poglede. Jelici nije bilo stalo. Vrtjela je glavom amo tamo i pućila usne. Mahnula je svima i samoj sebi u bradu nježno rekla „sutra će biti još bolje“.
Ovu drugu emancipacijsku varijantu u onom jednom jedinom trenu zamislila je gospođa Jelica kada je Smrt na tren postala egocentrična pa izgubila koncentraciju i volju za svoj posao.
E taj tren Jelica, carpe momentum. Ali, za carpe diem nema vremena.
Nažalost, konačna i nepobitna je posljednja, smrtonosna varijanta.
Jer, Smrt je dakako trajna. Pogledala je svojim beskrajnim crnim očima Jeličin trailer o boljem sutra i nije mogla doći sebi kako se samo ta usudila. Već drugi tren završila je ispravno svoj rutinski posao.
Kći Sanja zvonila je na vrata i nitko joj nije otvarao. Zvala je oca i brata na mobitel, ali ni oni joj se nisu javljali. Nakon pola sata zvala je policiju i plačnim glasom im ispričala kako je „bila na noktima“ i kako je sada došla kući i kako mora učiti za test iz matematike i kako će joj se ubrzo isprazniti mobitel, a nitko ne otvara vrata. Policija je došla vrlo brzo i nakon dodatne provjere okolnosti odlučila provaliti u stan.
Jelica je bila u sjedećem položaju pred glasnim televizorom, oslonjena na lijevu stranu kauča. Sanja je prvo brzinski otišla do sobe i stavila mobitel na punjač. Potom se vratila u dnevni boravak, pa zatečena prizorom policiji rekla „pa nije ni čudo da me nije čula, kada ovaj glupi televizor tako krešti“. Uzela je daljinski upravljač i ugasila televizor, sjela pored majke i počela plakati. Crni ekran bio je kao crni pogled velike Smrti. Treptaj u ništa.
Jelica je eto, ipak i unatoč svemu, imala treptaj sreće.
Eh, kada bi Smrt češće treptala (ili, Bože sačuvaj, oslijepila)…

___________________________________________________

TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na poslijediplomskom studiju, u okviru Sveučilišta Radboud, educira se kao RITHA praktičar (stručnjak za edukaciju darovitih). Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa, animacije i vizualne komunikacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak (2020. i 2021.) i nagrade Na vrh jezika za 2020. godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2022. godine, u sklopu čega izlazi njezina zbirka kratkih priča, “Iz kuće po kojoj pada kiša“. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika.

(MKL)

KRATKA PRIČA NATAŠE MATULIĆ: GILIA

proza

– Ajde, Matulova, sidi u kabinu, tote ne puše – govori mi mirnim glasom u pet ujutro, netom prije izlaska sunca. Čvrstim stiskom prebire crna zrnca krunice. Ruke su joj prekrivene staračkim pjegama, a nokti izuzetno lijepog oblika.

Vožnja ribarskim brodićem traje tri sata. U kabini se jače osjeti miris brodskog motora i, uz lošiji pogled na more, to je jedini razlog zbog kojeg nevoljko ulazim.

Sjedam pored nje, na krutu dotrajalu deku, smeđih tonova. Svakim dodirom drvene klupe osjećaj pod prstima mi je hrapaviji. Kao da kristaliziraju od soli. Kroz prozore se slabo vidi, na njima su osušeni valovi.

Gilia malo govori. Sve na njoj je nepomično osim usana, iz kojih većinu vremena ne izlazi glas, već se samo pomiču u ritmu molitve. Usavršila je tišinu u svojih preko devedeset godina.

Brod se ljulja, osjećam mučninu, ali ne govorim. Ona to primjećuje i govori mi:

– Lezi i gledaj u krov kabine. Ja kad bi putovala onin autobusima, stavila bi kumpir vako u džep – rasklapa ruke, prekidajući molitvu.

– I onda kada bi mi bila muka, lipo bi ga uzela u ruku i muka bi prošla. U brodovima je lipše. Na moru si, nema ti šta biti mučno – govori mi ona, koja je rođena na Božić. Vjerovala je da onima koji su rođeni na Božić tijelo nakon smrti ostaje čitavo.

Ležim i gledam u krov kabine. Zvuk motora je jednoličan, a na njegov miris se navikavam. Pogledam je svako malo. Nepomičnu u crnoj suknji i crnoj bluzi, sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac. Stare ruke s lijepim noktima prebiru zrnca krunice sva tri sata putovanja. Jagodice prstiju joj blijede pod stiskom zrna. Ostala je navika držanja motike i povlačenja migavice. Gledam te lijepe nokte.

Njezina kći bi mi govorila:

– Ve kakove nokte ima Gilia. Moji su radnički, ka očevi. A ve Gilijine, ka da je manekenka.

Zamišljam ih krvave. Gilia je bila seoska primalja. Gilia je oblačila mrtve. Bila je doček i ispraćaj na malome otoku, koji je čitav vijek čekao svoj prvi svjetionik. Gilijina ruka bi te dovela u život i njezina ruka bi te pripremila za odlazak.

Stižemo na otok na drugom kraju arhipelaga. Blagdan je Sv. Lovre. Nasmiješena je za čelom stola za kojim sjedi nekoliko generacija. Pjevaju. Promatra ih i umače kruh u bevandu. Čisti ribu napamet. Bez gledanja zna gdje se nalazi svaka kost. Nije govornik, ali je slušatelj. Nema ni jednog zuba. Kaže da joj je zubno meso skoro jednako jako kao da ima zube. Najstarija je za stolom. Najstarija je za svakim stolom.

Prebirem po tanjuru. Čekam da završi ručak kako bih mogla obilaziti štandove s igračkama i nakitom. Gilia me promatra i nakon nekog vremena mi se obraća.

– Ajde, Matulova, poij nešto. Ve kako je lipa riba.

Ne jede mi se.

– Manđare, Matulova. Slabe su ti ruke.

Ne mogu više.

– A onda pojubi žlicu i ostavi. Peri pivcu noge!

Sretna ustajem od stola. Dobivam jedan od njezinih blagoslova. Odlazim razgledavati kičaste drangulije na štandovima. Tražim lančić s početnim slovom svog imena. Ne nalazim pravo slovo i kupujem slovo Z, jer kad se polegne izgleda kao moje. Vrtim lančić u ruci i nehotice udaram njime u ogradu. Ispadaju cirkoni iz slova Z.

Sedam mi je godina. Baba mi raščešljava kosu i govori kako je gusta. Pletenica bi bila široka četiri prsta. Češalj zapinje na potiljku. Jaučem. Gilia govori:

– Ki će kose gojiti, triba suze roniti.

*

Gledam joj pletenice. Pitam se koliko se naplakala.

Pratim je doma. Dvanaest mi je godina. Drži se čvrsto za moju nadlakticu. Poziva me do svoje sobe. Obično je ostavljam pred vratima.

– Matulova, oćeš li me plakati kad umren?

– Šta pričaš? Pa ti ne možeš umrijeti.

– Svi umiru, Matulova. Vidi, ‘vu veliku krunicu sam dobila od Pape.

Krunica visi na zidu. Uzima je i ljubi prije nego mi je daje u ruke.

– Siti se da ju stave s menon kad će me voditi u cimitor.

– Ne brini, baba.

*

Odrezali su joj pletenice. Svaki početak kraja započinje rezanjem kose. Gledam je s vrata. Prvi put je vidim u spavaćici. Nisam znala da ima tako bijelu kožu. Oko kreveta su joj kćeri, snahe i nećakinje. Kažu da ne prepoznaje ljude. Ne znam što mi je činiti. Trebam li je obići u tišini ili pustiti na miru.

– Gilia, evo doša ti je neko. Je li znaš ki je? – govori jedna od kćeri.

Usmjerava glavu prema meni. Nasmiješila se.

Obuzima me nelagoda. Strepim čije će ime izgovoriti. Hoće li me nazvati nekom susjedom iz mladosti.

– A kako ne bi znala ki je. To je ‘na Matulova – izgovara, kao da se to podrazumijeva.

Umire. Odlazi u snu. Cijelu noć bdiju uz nju. U lijes, koji je sa zakašnjenjem pristigao s kopna netom prije početka sprovoda, prebacuju je oni koje je dovela na svijet.

Stiže i križ na kojemu piše ime Gilia Humberta. Do tada nisam znala da joj je to puno ime. Ljudi koji su prolazili kroz kuću, bili su svjedoci njezinog sna i tišine, a ne njezine smrti. Izgledala je kao da samo spava. Tražim pogledom krunicu. Na sigurnom je, omotana oko njezinih ruku. Dodirujem joj ruke. Drvene. Hladne. Nisu sklopljene, već su jedna na drugoj. Jedva podižem jednu, tek centimetar, i stavljam medaljicu s nekim svecem. Znam da nije od viška i da bi joj bilo drago. Gledam joj nokte. Tako su lijepi.

Dolazi svećenik obučen u bijelu albu. Nosi tamjan. Škropi ju blagoslovljenom vodom i započinje antifonu:

– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.

Pridružuju mu se pjevači, držeći u rukama Oficij za mrtve. Stranice s kojih najčešće pjevaju, obilježene su papirićima. Započinju pjevanjem psalma 129.

– Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine.

Komuniciraju pjevanjem. Završavaju antifonom:

– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.

Pokušavam se sjetiti nekih njezinih grijeha. Teško mi ide.

Povorka se sprema na kretanje nizbrdicom.

Jedan od njezinih praunuka uzima metalni križ i smješta se na čelo kolone. Iza njega kreću muškarci, po dvojica s razmakom. Žene uzimaju vijence i popunjavaju razmake između muškaraca. Zatim koračaju pjevači i iza njih svećenik s pratnjom. Iza svećenika je Gilijin lijes, a iza lijesa uža rodbina. Zadnje koračaju žene. Koračamo u koloni, slijedeći njezinu tišinu, koju je usavršila u svojih skoro sto godina. Osvrćem se na najstrmijem dijelu nizbrdice i gledam u nastavak imena na križu.

– Ajde, Matulova, šta si stala – govori mi ženski glas iz kolone. Lica se ne sjećam.

Prolazimo pored crkvice na središnjem dijelu otoka. Na zidiću bi sjedile poredane žene u crnini, čekajući početak krunice, svaka sa svojom oko ruke. Bila je jedna od njih i za sobom ostavlja prazno mjesto. Odlaze jedna po jedna, kao crne figure u šahu.

Zvone zvona. Nebo je vedro. Uskoro je vrijeme za branje maslina. Kolona korača, čuje se Oslobodi me Gospodine, zatim Zdravo Marija. S lijeve strane je polje s bunarom u kojemu se miješaju slana i slatka voda. Zamišljam joj okus. Smokve čekaju na nove plodove, na novo cvjetanje iznutra. Prolazimo uz more, bez zastajkivanja. Otvaraju se crna metalna vrata, zavezana konopcem. Gilijin lijes prolazi uz crkvicu. Uz nju su pokopana mrtvorođena i rano umrla djeca. Nastavljam razmišljati o bunaru i nestašici pitke vode. Svako tijelo je jedna postaja. Muškarci u bijelim košuljama i dalje pjevaju glagoljaške napjeve:

– Promislimo braćo šta smo, razmišljajmo zemlja da smo, čast i dika njenog tila, bit će skoro kano gnila.

Ne plačem. Uvjerena sam da će joj tijelo ostati čitavo, njoj rođenoj na Božić.

Vraćam se natrag, preko Maslenice. Strepim od vijugave ceste preko Velebita. Zavlačim ruku u kaput. Primam krumpir u ruku i gledam prema moru, dok mi ne nestane iz vida i nakon toga zatvaram oči, da slika ostane.

– Na moru ti nema šta biti mučno – zamišljam kako mi govori, Gilia sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac.

____________________________________________________________

NATAŠA MATULIĆ rođena je u Zagrebu 1988. godine. Završila je Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekla akademski naziv magistre Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te radi u struci. U Centru za kreativno pisanje pohađa nekoliko ciklusa radionica romana te piše poeziju i prozu. Na mrežnom natječaju CeKaPe-a, 2013. godine osvaja prvo mjesto za poeziju. Do sada je objavila radove u PiK-ovim zbirkama Poezija zlatnih stihova 3 i Poezija nošena morem. Finalistica je književnog natječaja za kratku priču Marija Jurić Zagorka, 2023. godine. Majka je dječaka koji nosi ime jedne rijeke.

(MKL)

književna premijera: ROMAN UROŠA DIMITRIJEVIĆA “DASKE”, Dom kulture Studentski grad, Beograd, 4/2023; odlomak

proza

Posle pet slomljenih dasaka, reklo bi se da se čovek navikne, ali zapravo nikada ne možeš skroz da oguglaš na to. Ako ste skejter, daska vam je, ako ne najznačajniji, onda barem jedan od najznačajnijih predmeta koje posedujete. Prvo mesecima štekate pare za nju, odvajate od užine i džeparca, koji vam daju babe, dede, uža i šira rodbina, a potom polako birate marku, model, širinu koja vam odgovara. Još ako, kao što je to slučaj u Nišu, nemate pravi skejt šop u gradu – imali ste, ali se zatvorio jer vas je toliko malo da nije mogao da opstane – onda je nabavka nove i dobre daske još teži poduhvat. Jedini ispravan način da vozite skejt je da ga ne štedite. Neminovno je da će daska kad-tad pući, a kad se to desi, prosto ne može da vas ne boli. Boli vas više nego kad vam umre kanarinac. Ma, više boli nego kad vam umre dalji rođak.

– Žao mi je za dasku – kaže Bojana.

Sedimo na ivici korita s lekovitom vodom u Niškoj Banji. Da li je lekovita ili zarazna, teško je ustanoviti, naročito ako sudimo po boji. Ali, kao s Vrežinskim bazenom, i u ovom slučaju nas je baš briga. Uostalom, trideset baba oko nas je već zagacalo u njega do kolena. Ako je njima svejedno, zašto bismo mi brinuli!

– A šta da se radi… Jebi ga, služila me je časno, haha – kažem.

– Aha, sad je s anđelima. Otišla je u velikom stilu.

– Jeste, bilo je grandiozno. Mada, više bih voleo da je stradala od moje ruke, a ne od mašine, znaš? Ako to već mora da se desi, biram da budem Kain.

– Da, ali i ti si završio s povredama. Bukvalno ste pali zajedno.

– Aha, Band of brothers.

Brčkamo noge u zelenoj vodi. Iako je vrućina, ova topla voda na neki čudan način prija. U njoj sam i isprao rane. Još uvek nisu magično zacelile, tako da i nije neko lekovito dejstvo, ako mene pitate.

– Uzećeš već novu i proći će – kaže Bojana i lupa me po ramenu poput fudbalskog trenera.

Ovo je maksimum nežnosti koji sam doživeo od nje, a dvaput sam bio na ivici smrti u prethodna dva dana.

– Ma da, ali nisam nešto dobar s kintom sad. Ne znam da l’ si upoznala onog našeg drugara Dimketa. Nisi? Nebitno, njega boli uvo kad slomi dasku, jer ima još tri rezervne kod kuće.

– Da, znam dosta takvih likova. Ali oni, po pravilu, nikad ne voze nešto specijalno.

– To je tačno – kažem i muljam nogom neku mahovinu u vodi.

Naredna dva sata provodimo u Tramvaj-naselju, snimajući kratki film, čiji smo scenario osmislili za dvadeset minuta, dok smo brčkali noge. Mitar glumi zlog naučnika koji otima Kaću, vezuje je za tramvajske šine i zlokobno urla od smeha, dok ona moli za milost. Izabrali smo jednu tramvaj-kuću, koja je delovala napušteno, improvizovali set i počeli da snimamo. Trenutak pre nego što je Bojana uletela i slomila skejt o Mitrovu glavu – zamahnula bi svojim skejtom, a zatim bih ja snimio svoj polomljeni, tik pored onesvešćenog Mitra, pa bih to spojio u montaži – neki ludak je izašao iz tramvaja i oterao nas sa svog poseda, urlajući.

***

Record.

Ja sam Vuk Vojvodić, imam 17 godina, a danas je 20. avgust. Znam da sam juče rekao da mi je bio najgori dan u životu, ali zapravo je danas najgori dan u mom životu. Ne znam šta je u pitanju, kao da se održava neko takmičenje najgorih dana. Ko zna šta me očekuje sutra. Uglavnom, imao sam smrtni slučaj u porodici. Ostao sam bez daske i… neće biti lako naći drugu. Bukvalno neće biti lako, jer nemam para, tako da moram da smislim nešto. Razbio sam se kao pička, na frontu Bojane nema nikakvog napretka i… ne znam. Ako ništa drugo, ovo je dokaz da putovanje kroz vreme ne postoji. Jer da postoji, dosad je trebalo da se pojavi neka verzija mene iz budućnosti i upozori me da ne radim određene stvari jer će posledice biti katastrofalne.

Stop recording.

_____________________________________________________

UROŠ DIMITRIJEVIĆ (1991, Niš) autor je romana Siroti mali ratovi (2020) i Daske (2023). Njegov prvi roman se našao u užem izboru za Ninovu nagradu. U Beogradu je radio kao novinar portala Vice Srbija i BBC News na srpskom jeziku. Kao novinar-saradnik piše za BBC i Oblakoder iz Pariza, gde trenutno živi i radi u strip industriji.

*

„Mogu da kažem da je ovo Američki grafiti, samo sa skejtovima, ali ne sasvim. Mogu da kažem da je Skot Pilgrim bez fantastike, ali ne sasvim. Mogu da kažem da je savršena posveta tinejdžerskim filmovima osamdesetih smeštena u Niš 2004. i ni onda neću uspeti da dočaram do kraja. Ili mogu samo da kažem da je sasvim svoja stvar, pitka i zabavna, duhovita a melanholična, skromna a samouverena, sjajan omladinski roman upravo kad nam je najpotrebniji. (…) Generacijski, tinejdžerski, adrenalinski, melanholični, duhoviti roman. Klizi kao skejt.“ – Oto Oltvanji

KRATKA PRIČA ANDREJA BLATNIKA: KAD SE SIN MARTIN VRATIO

proza

Kad se sin Martin vratio iz rata, bila je večer. Ništa nije govorio, poljubio je mamu u obraz, vreću koju je nosio preko ramena bacio na kauč i otišao do hladnjaka. Najprije je naiskap popio limenku piva, nije se obazirao na kekse koje je ispekla Marta, zatim se istuširao, obrijao i presvukao u traperice i majicu. Vojničku odjeću sabio je u veliku grudu i ugurao u smeće. Zatim je sjeo u naslonjač i gledao televiziju.
Neka tri tjedna gledao je televiziju, a mama, koja mu je u redovito vrijeme donosila hranu i piće i brinula se da u hladnjaku uvijek bude dovoljno piva, mama je postajala zabrinuta. Jednog ga je dana upitala: – Što ćeš raditi u životu? Uštedjela sam nešto novaca. Ako hoćeš, možeš se nečega prihvatiti… Sin ju je pogledao i odmahnuo glavom i Marti se prvi put učinilo da njezin dečko nije samo umoran, jako umoran, kao što je do tada mislila.
Mirno je rekao: – Mama, svega sam se već prihvatio. Svega.
Marta je čekala. Činilo joj se da će momak sada progovoriti o strašnim stvarima koje je proživio, o gladi, hladnoći, naporima, o prijateljima koji se nisu vratili s bojišta, možda o krvi, o velikim prestrašenim očima. Ali, sin je šutio. Šutio je i gledao je, dok Marti nisu došle suze na oči pa je otrčala u kupaonicu. Kad se vratila, sin je sjedio pred televizorom, kao i uvijek.
Nestala je nada da će se stvari srediti same od sebe. I dok je Marta razmišljala što još može učiniti, sjetio se kako je sin godinama pisao Djedu Božićnjaku za isti dar, za dar koji mu nije mogla nikada kupiti, za električnu gitaru. I pomislila je kako će, ako je sve otkazalo, možda pomoći električna gitara. Nije baš točno znala kakva ona mora biti, zato je za pomoć zamolila susjedova sina koji se valjda razumio u tehniku, kad je već čitave dane ležao ispod svog automobila i iz njega izvlačio sad ovu, sad onu stvar. Kad je susjeda objasnila svoju molbu, on je samo kimnuo glavom i nazvao telefonom. Gitaru su dovezli iz zalagaonice ravno kući, valjda su u zadnje vrijeme imali puno takve robe, puno se gitarista nije vratilo iz rata.
Kad je ugledao tu crnu gitaru, sin Martin je kimnuo, ugasio televizor i uputio se u svoju sobu. Zatim se držao svoje sobe i na električnoj gitari svirao stalno istu Hendrixovu stvar “Star-Spangled Banner”. Marti se učinilo da sin napreduje već samim tim što se nečega ipak uhvatio, dok jednog dana nije zgađeno shvatila kako se momak zaustavlja svaki put na istim mjestima i kako mu svaki put pobjegne ista nota. I tako je skupljala hrabrost i pobjeđivala očaj, dok joj jednog dana nije pošlo za rukom, za vrijeme jednog od rijetkih sinovljevih silazaka u kuhinju, upitati ga kako se osjeća s tom crnom gitarom u ruci.
Momak ju je pogledao, kao da mu je htjela ubiti mamu, i počele su mu se tresti ruke. Marta je razmišljala da možda mora pozvati susjede u pomoć, ali odmah se sjetila da susjedi već dugo zastiru prozore čim uđe u dvorište i konačno je shvatila zašto.
– Nije prava melodija, mama – rekao je njezin dečko, kao da mu je teško govoriti o takvoj neugodnosti – neko vrijeme se pravi da je prava, ali nije, zapravo nije. Pa, čuješ.
Marta je kimnula, rekla je da čuje i pitala zašto nije prava, pa ipak marljivo vježba, ali mu se svejedno i beznadno prekida, zašto ipak ne ide?
– Prsti, mama – rekao je momak.
– Što nije u redu s tvojim prstima? Martu je preplavila tjeskoba, ispunio ju je osjećaj kako je očito previdjela nešto što je doista morala primijetiti.
Sin ju je pogledao s užasom i polagano objasnio što bi moralo biti jasno svakom djetetu:
– Mama, ovi ipak nisu moji.
Kao dokaz ispružio je ruku prema njoj i istegao prste. Marta ih je gledala; sjećala se njegovih prstiju još od samog početka, kad su je milovali po grudima, usne su hvatale bradavice, i ovi su joj se činili isti, jedino nekako, ne posve odrasli; nije znala kako da mu to kaže, jer iznenada joj se učinilo da je njezin dečko tako jako uvjeren da je drukčije, pa nešto i mora biti drukčije.
– Ne znam kad su došli. I kuda su otišli oni prijašnji. – dodao je njezin sin i promatrao prste na ruci.
– Ali.. – rekla je Marta i razmišljala kako da proturječi, jer odgovoriti nije mogla. Stavila mu je ruku na rame, njezini su prsti legli na njegovu majicu, osjetila je kako mu pulsira tijelo ispod tkanine i pomislila je da će sada momak konačno moći progovoriti, moći reći ono što do sada nije mogao. Ali, samo je čudno pogledao, pa je povukla ruku k sebi i počela pregledavati svoje prste, a on je otišao u svoju sobu i opet počeo prebirati “Star-Spangled Banner”, s istim greškama i prekidima.
Marta je gledala pred sebe ispruženu ruku i pokušavala se sjetiti svojih prstiju, ugledati ih onakve kakvi su bili prije nego je počeo rat. Nije išlo, sve joj se vrijeme po glavi vrtio samo onaj čudan, u sebe utonuli zvuk električne gitare koji je dolazio iz sobe njezina dečka i željela ga se riješiti, tog zvuka, ali nije se mogla dosjetiti kako da to učini.
Gledala je prste na svojoj ruci. Jesu li se promijenili? Sve joj se više činilo kako to nije nemoguće i sve je više bila uvjerena kako se prije varala, kako prsti koje je pokazao taj dečko doista nisu sinovljevi prsti od prije rata. Možda joj se počelo činiti i to da ni njezini prsti više nisu isti kao prije, ali sve je već bilo suviše komplicirano i uopće više nije željela razmišljati još i o tome. Željela je samo da se taj neznanac, koji nije našao ni pravu melodiju, iseli iz njezine kuće i da se u nju vrati njezin sin.
I opet je večer. Marta sjedi na verandi ispred kuće, gricka kekse i gleda u daljinu. Zna da se tamo skriva sljedeći rat. Zna da će sljedeći rat biti strašan rat, lijep rat, da će taj rat sve riješiti, da će njezinu sinu vratiti prste, a njoj sina. Negdje gore, negdje u tijelu njezina sina, nešto svira pjesmu koja će toga dana zvučati kako treba.

ANDREJ BLATNIK (Ljubljana, 1963.), iz zbirke kratkih priča “ZAKON ŽELJE”, Meandar, 2002.

– sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik –

fotografija autora: Matija Krajnik

KRATKE PROZE PETRE SIGUR

proza

***

Svaki dan kad se vozim biciklom najdužom ulicom u kvartu na putu prema gradu, prolazim kraj nekoliko lešina mačaka u različitim stadijima spljoštenosti. Ne raspadanja.

Danas sam opet, kao i prije dva tjedna, naišla na friško rasporenu mačku izbačenih crijeva. Scena je zaokupljajuća, jer mačka leži na cesti kao da se odmara. Krzno joj je još uvijek mekano i na pogled podatno, glava ljupko okruglo ocrtana s našiljenim ušima, usta blago rastvorena, nazubljenih, sićušnih zuba. Dođe ti se sagnuti da ju podragaš. Jednom sam to i učinila. Prolazila sam kraj vrtića i u visokoj travi prije zapuštenog zemljišta kojim ide prečica ugledala udobno zavaljenu crno-bijelu macu. Djelovala mi je tako slatka i (s)pokojna da me nešto povuklo dolje k njoj. Čučnula sam i prošla rukom preko krzna svježe izdahnule mačke. Ruka je odmah znala čim ju je dotaknula, da života u tom opuštenom tijelu više nema, no svoj je put preko izbočenog hrpta do kraja odradila bez uzmicanja.

Na cesti izginulim mačkama krzno je obično zamrljano krvlju i tragovima kotača, istog trenutka nastupom smrti postaje neprivlačno, u pramenovima slijepljeno nekakvom vlagom. Glava im je uglavnom razmrskana, pomiješana s krupnom rezolucijom asfalta, konstitucija spljoštena, prvog stupnja poravnanja.

Kad sam prije dvije godine autom razvozila djecu, jedna mi se mačka odnekud iznebuha spetljala u kotač i prije nego sam stigla zakočiti, osjetila sam trupom vozila drhtaj njezine lagane, stradale mase. Djeca su pitala, što je to. Nadala sam se kako je ipak preživjela, nipošto nisam htjela biti uzrokom muke ili nestajanja, jer sam u retrovizoru ugledala živost i poskakivanje, a onda naknadno skužila da je to igra njezinih potrganih živaca radi kojih otraga na cesti izvodi neviđene, okretne akrobacije.

Svaku večer već danima dječaku u krevetu prije spavanja na glas čitam „Bijelog očnjaka“. O antropocentričnoj okrutnosti prirodnog ciklusa i o tome kako smo svi jedni drugima korist i lovina. Pisac saživljava dijete s glađu, borbom, mentalnim vizurama mesoždera koji u svakom pokretu osjeti otkucaj života, hranjivost krvi i mesa. Pod zubima, kao težina kotača, razlaže kožu, tekućinu, mišiće i mast. Pitam se, što bude sa crijevima, punim ili praznim, koja već dva puta u roku dva tjedna viđam izbačena po crnilu asfalta. Mjehurasta i napuhana, ista onakva kakva je moja baba čistila na drvenom stolu kraj korita. Gotovo prpošna, za balone i kobasice, rastezljiva i ponovno iskoristiva, punjena zrakom ili drugim materijama.

Ispala crijeva mačke koja drijema na cesti neobična je kombinacija za pogled otupljen kućama i autima.

Prošle godine dok sam se jednako tako vozila prema gradu na biciklu, baš nekako u ovo vrijeme, naletjela je traktorska prikolica. Tipu se u vožnji otkvačila, krenula na moje golo, nezaštićeno tijelo. Uspjela sam odbaciti bicikl i skokom završiti na njoj umjesto ispod, gdje bi se moja crijeva ili lubanja jednako tako sjajili na suncu koje nije briga. Ono grije za sve jednako, jer idući okret iznova dan početi mora.

Bio je uplašen i sućutan, htio je zvati hitnu i pitao me jesam li dobro dok sam se presavijala, no poslije nije nazvao da vidi kako sam, niti se javio na telefon radi oštećenog bicikla. Pa što, i on je preživljavao. Bila je jesen, dolazila zima, takvom se prikolicom voze drva da bi se kuća zgrijala i tijela zadržala toplima. Oštećeno je meso ostalo iza, jer pokret metala ne daje jednaku šansu zubima. Život ovisi o brzini i sretnim prilikama. Čak je i promišljenost instinktivna reakcija.

Izbjegla i ostala živa. Dočekala se na noge, kao svaka bačena mačka u zraku. Tek potrošila jedan od svojih života.

‘Život mora da se troši, nema jaja bez kokoši’, nabraja hvatljiva pjesmica iz neke stare domaće serije. Negdje iz 80-tih, kad me prvi put poljubio auto i srušio s bicikla.

Odmah po mačjoj smrti, na cesti počinje prešanje. Stanovnici kuća u ravnini s njihovim nastradalim truplima iz nekog razloga više nemaju potrebu micati lešine od svojih pogleda.

Jednoj se još razaznaje mačji oblik, iako je spljoštena poput lista, druga po putu izgleda kao ispuhana dlakava lopta. Onoj zadnjoj, metar i pol prije stupa semafora gdje obično stojim na crvenom, desnom nogom oslonjena o rubnik trotoara, krzneni ostaci pomiješani su s pijeskom i kamenčićima pa iz zgrnute hrpice još samo tanke koščice rebara podsjećaju da je taj pometeni otpad nekad bila živina, slatka mačkica.  

Kolegice jučer pričaju kako im je umrla teta, sestrična, mama. Jedna veli da je odbila posljednji put pogledati mrtvog člana obitelji. Htjela joj je ostati u sjećanju kao puna, sretna i živa slika žene u svojim najboljim danima. Ma dobro si napravila, kaže druga, ja sam išla pogledati svoju prije sprovoda i nikad neću zaboraviti tu suhu kožu i mrtvačke zube. Bože me prosti, ali izgledala je kao prazna vreća.

Pa kažu da smo tijelo. Pokretna anatomija koja u svakom trenutku može biti razotkrivena pogledima slučajnih ili sistematičnih prolaznika. Nečemu je poslužila. Zgranula i podsjetila na tiho prisustvo smrti ili raspored i svojstva organa u tjelesnim šupljinama. Nekoga nahranila.

***

Da se zaoštrava i odlazi k vragu skužila sam kad su sisačkoj navijačkoj legendi Raduloviću trgovkinje zabranile ulaz u trgovinu pa je čovjek navukao na usta ili svoje strgnute maskirne gaće ili neku kvazifantomku od odrezanih štrampli preko cijele glave kako bi mogao unutra po pivu. I zbog toga još završio u novinskom članku o snalaženju građana koji su zaboravili ponijeti masku. Ajde što su se prodavačice u lokalnim trgovinama napokon mogle istresti na pijance koji se oko njih okupljaju da se miču odande, jer je zabranjeno okupljanje… Ali da je Radulović morao popustiti pred imperativom makar improvizirane zaštite za usta i nos, bilo je krajnje indikativno.

Čovjeka koji svoj drčni habitus nije mijenjao negdje od srednje škole, poznat po tome što vrijeme života posvećuje klicanju za Dinamo i Chelsea, koji vjerojatno nije radio dana, već živi od neke naknade i nasljedstva, ulicama hoda svjetlucavih očiju u svojevrsnom zanosu na rubu izderavanja stiha navijačke himne i trzaja slobodne šake, jer u drugoj uvijek drži pivu… Ludog i opasnog, a mekanog istovremeno, nisam vidjela u svom elementu skoro čitave dvije godine otkad je proglašen dolazak korone.

A on nam je vjesnik minusa, ne proljeća.

Znao se nekakav red… Kad god Radulović sa stavom buldoga aristokratski prošeta ulicama grada zimi u donjem dijelu trenirke i kratkoj majici, najmanje je 3 ispod 0.

Što je hladnije, to on hoda ponosnije, izbočenijih prsa, dok se građani samo gledajući ga još dublje zavlače u unutrašnjost jakne.

Prošla sam masu puta ispod njegovog prozora u centru grada, širom raskriljenog, na pendžere okačena engleska zastava, iznutra prlji neki HC… Normalno, kad si dobro raspoložen razvija se muzika i tom žaru svi prisustvuju, Radulović slavi postojanje i dobro se osjeća, neka ga. Ali zadnje dvije godine vlada muk kroz taj prolaz gdje su se njegova dva prozora smjestila između butika i pečenjarnice. Zbog ove druge godine kad je grunuo potres i razrokao sve starije kuće i zgrade, možda sad živi među napuklim zidovima i pod strušenim stropovima pa ne želi runjiti žbuku još i decibelima.

Sve do jutros nije bilo glasa, učinilo mi se da je to on prije par tjedana na puteljku kraj Konzuma, ali nisam bila sigurna, falilo mi je uzdignute i zakrenute glave na debelom vratu koja vječno prijeti: Samo zucni nešto protiv Dinama…

Termometar u autu pokazivao je skromnih minus dva kad sam skretala prema placu, a tamo kraj žardinjere poznat, drag lik… Radulović u kratkoj majici s pivom u ruci…

Iako je teško pao novi zavrtanj u spirali, nešto se ipak znakovito vratilo na svoje mjesto.

I opet sam u blagoj panici, imam li?, opipavala džepove na jakni, kako to činim svaki put prije ulaza u trgovački centar, gdje svraćam nakon placa. Suho je zašuškala u oba džepa, a onda sam se prisjetila kako nisam Radulovića rano ujutro vidjela zabadava. Tko pije pivu u 8 ujutro?! Kad je on uopće pio pivu tako rano?! I to ispred placa, a ne u centru… To je praktički njegova prikaza čija prisutnost simbolično označava prijelaz…

Ušetala sam unutra odlučno, još me u predvorju nitko nije zagledao, a onda sam iza pomične rampe izvukla košaru na kotačiće i počela privlačiti poglede… Neki su je po običaju navukli sve do očiju, pojedini čudaci nagurali su čitavo lice u filcan, obli kljun, zaposlenice su slagale robu na police s pokrivenom bradom i razvučenim ušima koje su već postale otporne na zatezanje, većina je krpe mrljala po ustima ili im je izvirivao pimpek od nosa, kako su prigovarali savjesni higijenski kontrolori što se ne nosi pravilno…  I vidjela sam stripovske mjehuriće s komentarima…  A vidi nje kako je drska! A stvarno, zašto ja to nosim na ustima?

Uhvatila sam nekoliko pogleda prodavačica koje bi nešto zaustile da im maska nije beskorisno visila… Ali nitko nije rekao ništa… Da je i krenuo, pitala bih, zašto? Jebote, rat je, završila je predstava, ima većih problema, i vi ćete uskoro, samo sam vjesnik, šafran iza visibabe Radulovića.

________________________________________________________

PETRA SIGUR – Rođena, odrasla i živi u Sisku. Diplomirala komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od završetka studija zaposlena u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak, gdje obavlja posao katalogizatora knjižne i periodičke građe te voditelja odjela književne kritike i eseja. Književnu kritiku, prozu i poeziju povremeno objavljuje u časopisima. Do sada izdala dvije zbirke priča, „Pozadinsko zračenje“ (2018.) i „Panova katedrala“ (2021.). Mama dvoje djece i strastvena planinarka.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –

književna pretpremijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA BORJANE PROŠEV-OLIVER “ВИ РАСКАЖУВАВ ЛИ” (JESAM LI VAM PRIČALA), Perun artis, Bitola, 6/2023; jedna priča

proza

RUŽIČASTI KOFERIĆ

Moja se ujna Milica ubila. Prije toga obukla je elegantnu crninu, plisiranu svilenu suknju i svilenu bluzu, crne hulahopke i lakirane elegantne salonke, oko vrata stavila je nježnu bisernu ogrlicu. Ne bi me čudilo da se naparfimirala sa svojim omiljenim parfemom, ali tu informaciju ne znam. Zatim je popila punu šaku jakih sedativa i legla mirno u krevet čekati smrt. U jednom je času negdje iz mraka idući prema svjetlu čula daleku zvonjavu svog mobitela, ili joj se možda to samo pričinilo? Kako bilo, ostala je ležati mirna, povremeno ispravljajući rukom poneki nabor na svojoj bluzi i gledajući kroz prozor u vrt koji je tek zazelenio u rano proljeće.

Sljedeći dan me je nazvala njezina susjeda, neka njezina daleka rođakinja, slične osamljeničke sudbine, koja ju je jedina gotovo svakodnevno posjećivala da bi skupa tako lijepo šutjele, i ispričala mi ovo što ja sad pričam vama. Riječima teškim i zasitnim koje su na mene djelovale gotovo hipnotički. Kada joj nekoliko puta nije odgovorila na telefonske pozive, susjedu-rođakinju je obuzeo neki nemir i, budući da je imala ključ od kuće, otišla je provjeriti ženu, koja je nakon smrti muža preko noći postala staricom. Hitna pomoć ju je odvezla u bolnicu, u kojoj je sutradan preminula. Ništa se više nije moglo učiniti. U bolnici su joj otkrili karcinom na maternici koji je metastazirao na okolne organe. O svojoj galopirajućoj bolesti nikome nije govorila. Ni sama nije znala odakle joj hrabrosti donijeti odluku, pripremiti sve, ostaviti sređene dokumente kojim će nakon njezine isplanirane smrti sve ostaviti susjedi-rođakinji te i učiniti to što je učinila. I možda za prvi puta, odlučila je ne biti u svom životu tek fusnota, već samo umjetničko djelo. Njezin je kraj doista bio književno herojski.

Susjeda-rođakinja koja ju je zadnja vidjela u bolnici kaže da joj je netom prije smrti jedna duboka bora spuznula poput guštera iz kuta sasušenih usana.

Otkad je Milica nakon smrti muža ostala sama, živjela je poput starice uz sat koji otkucava njezin preostali život. Bio je to doista veliki zidni sat iz ujakovog obiteljskog nasljeđa kojeg se i ja vrlo dobro sjećam i uz čije sam otkucaje uranjala u spokojan san osjećajući pokraj sebe utješan bakin miris. Taj sat je sada otkucavao Miličin jednostavan, zapravo isprazan život. Život poput zaborava. Život poput vlažne mrlje na bijelome zidu. Život koji ju je na kraju izgurao iz sebe. U kući u kojoj nakon smrti muža nije godinama pomaknula niti jednu njegovu stvar, nije izdržala žestoke ujede samoće. Kuća kao da je narasla, a ona, kao da se izgubila u vlastitoj spavaćoj sobi jer, oduvijek je bila jedna od onih osoba koje ionako nikada nisu bile posve prisutne i koje je teško upamtiti jer oskudijevaju preciznim obrisima. Nikada nije mnogo ni govorila, a šutnja se lako proda za dobrotu ili pamet. Bila je anestezirajuće mirna. A sve što donosi mir krije često u sebi veliku moć, čak i razaranje. Na primjer nema ništa mirnije od pogleda na vodu, a istodobno ništa tako učinkovito ne uništava svijet kao potop.

Udala se za mog ujaka kada je već napunila 35 godina. Do tada, kažu, nije imala niti jednu vezu, a podatak da je u brak ušla kao djevica u obitelji nije mogao ostati prešućen. Djece nisu imali. Tako su zajednički odlučili i trudili se da budu dovoljni jedan drugome. Jesu li oboje bili sebični ili su se tako snažno voljeli, ne mogu reći. Moj ujak je imao kćer iz prvog braka koju je rijetko viđao nemajući za nju, činilo se, niti osobite volje nit roditeljskih vještina. Jednostavno nije znao kako biti tata. Kako se zaustaviti da bi dijete počelo trčati, kako svoje potrebe i želje povući pred djetetovim. A od Milice je dobivao potpunu posvećenost sebi. Umjesto majčinstva, on je bio taj koji je svojoj ženi osiguravao garanciju identiteta. I nakon njega, nestali su okviri koji su njezin život držali na okupu.

Zapravo, nisam je poznavala. Viđala sam je rijetko jer gotovo da i nije izlazila iz svoje sigurnosne zone, svoje kuće koja je bila pretrpana stvarima, namještajem, slikama, knjigama, satovima, vazama, čašama. Niti jednog slobodnog centimetra na bijelim zidovima, niti na podovima prekrivenim teškim tepisima. Kada bi dovezla mamu da vidi brata, provlačili bismo se između fotelja različitih stilova i veličina, stolaca, stolova, stolića natrpanih pepeljarama, zdjelicama s bombonima čiji je rok trajanja odavno istekao, vazama s cvijećem opalih latica, vitrina punih kristala koji se nikad nije upotrebljavao jer ih nitko uglavnom nije posjećivao. Bojali smo se da nešto ne srušimo, otkrhnemo, ne slomimo. Namještaj se činio preglomaznim za te samotne prostorije. A ona se između svega toga kretala gotovo sljepačkom tehnikom posve sigurna u svom prostoru. Nikad nije htjela sudjelovati u obiteljskim proslavama i okupljanjima. Mi je nismo zanimali jer joj nismo imali pružiti ama baš ništa što bi nju zanimalo. A zanimalo ju je malo toga. Bar se tako činilo. Možda poneka knjiga koju je znala škrto komentirati monotonim glasom koji je puzao, posrtao i gubio se pretvarajući se u ravan šum koji je bilo sve teže pratiti. Uglavnom, bila je koncentrirana na sebe i na muža. I da, da ne zaboravim, kanarinca Mateka, čija je velika krletka zauzimala značajni dio jedinog iole slobodnog zida. Budući da se rijetko smiješila, a kamoli smijala, nevjerojatna je bila transformacija njezinog bezizražajnog lica kada bi pogledala tu ptičicu od koje nije bilo nikakve koristi, osim da se za njom čiste izmet i perje. Kažu da tako male ptice svakodnevno pojedu tri puta svoju težinu, a isto toliko iz sebe i izbace. Ali, kad bi je Milica pogledala očima u kojima kao da su zapeli snovi, oblila bi je neka nježnost toliko netipična za njezin zakinut izraz lica, bez radosti, ni tuge, lica poput maske, da se i meni koja nikako ne volim ptice, znalo stisnuti grlo. Oko usana bi joj zatreperio smiješak i obraćala mu se kao maloj bebi: „pa di ci ti meni, cucić, cu, cu cu… dođi ti meni, mali moj, ljubavi moja…“, a ptičica je lepršala sobom dok joj ne bi sletjela na glavu i kratku gustu kosu zapetljanu, punu čvorova poput ptičjeg gnijezda. Meni bi tada bilo neugodno, nekako i sram zbog nekog iracionalnog osjećaja koji me je obuzimao, zbog nje, zbog tih grotesknih i bizarnih prizora i njezinog neprirodno visokog, izobličenog glasa kojim bi tepala ptici. Glupavo bih se smiješila i jedva čekala da odemo doma.

Prije udaje živjela je s roditeljima u maloj kući negdje na Trešnjevki iza autoputa, na mjestu na kojem su sada nikla čitava nova suvremena naselja modernih zgrada. Bila je jedinica kći oca učitelja tehničkog odgoja u nekoj osnovnoj školi na periferiji koji je stekao kvalifikacije na dvotjednom tečaju održanom u lokalnoj mjesnoj zajednici i majke koja je stalno pobolijevala i veći dio svog života provela u bolnici. Kasnije sam čula da se radilo o psihijatrijskoj bolnici. Milica se brinula o tati, revno studirala engleski i nakon diplome zaposlila se u istoj gimnaziji u kojoj je radila moja mama. Mami se skromna, čedna i fokusirana Milica dopala. I dan-danas najiskrenije ne znam kako niti zašto je mama pomislila da bi ona bila dobra partija za njezinog netom rastavljenog brata kojeg su svi znali kao veseljaka i dobričinu. Čudni su putevi božji. Vrijeme je pokazalo da je instinktivno bila u pravu jer, uzevši sve, činilo se da su imali dobar brak. Poznato je da je mama pretjerivala u gotovo majčinskoj brizi za svog mlađeg brata još i za bakina života. Znala je što je dobro za njega bolje i od njega samog i nikada nije to propuštala istaknuti. Nije ni čudno da su između mame i njezine mlađe kolegice osjećaji kolegijalnosti i nekog suzdržanog prijateljstva nakon udaje Milice za mog ujaka nestali. Mama se osjetila prevarenom i razočaranom, a tati se iz prve Milica nije dopala. Zapravo, nije znao kako i čime započeti bilo kakav razgovor s njom jer je uglavnom šutjela i izbjegavala sa svima bilo kakav kontakt. Ubrzo je digao ruke od svakog pokušaja, pa čak i minimalnog, makar samo i zbog mira u obitelji. I tako smo malo po malo i svi mi ostali odustajali. Milica je bila zadovoljna.

Bila je opsjednuta svojim zdravljem, odnosno, nezdravljem. Stalno ju je nešto boluckalo, žigalo, tištilo, peckalo, pritiskalo. Proučavala je studiozno zdravu ishranu bez pesticida, kemijskih tretmana, čitala medicinske studije o probavi, probioticima i hrani punim vlakana, knjige o alternativnom samoiscjeljenju, znala je sve o hranjivoj gustoći, sadržaju mikronutrijenata po jedinici težine, i što, koliko, kada i kako jesti. I koliko se ja sjećam, kada je odlučila nešto reći, govorila je samo o tome. Bila mi je nemoguće dosadna. Kuhala je svaki dan isto, brokulu, mrkvu i cvjetaču kuhane na pari, kuhano bijelo pileće meso i zelenu salatu. Ujak je bio vrlo mršav, ali je Milica i dalje bila ugodno popunjena, kao što i priliči ženi njezinih godina. Sjećam se da sam je jednom uhvatila kako skrivena iza frižidera lakomo proždire masnu hladnu svinjetinu. Kao da sam je uhvatila in flagranti. Zbunjeno i u nelagodi sam se ispričala i brzo izašla iz kuhinje. Nikada me više nije pogledala izravno u oči.

Nekoliko mjeseci nakon njene smrti pozvala me je nasljednica susjeda-rođakinja da izaberem nešto od hrpe kristala, tanjura, slika, knjiga koja je ostala iza moje bake jer je čistila pretrpanu kuću odlučna da se riješi svega prije nego je proda. Zajedno smo kopale po tavanu kao po nekoj odaji kurioziteta punoj nepotrebnih predmeta, memorabilija nekoliko različitih života koji su odavno izgubili svoju funkciju i značenje jer njihovih vlasnika više nije bilo. I ispod hrpe od moljaca pojedenih popluna i deka pažnju mi je privukao mali ružičasti kofer. Čist i sjajan. Sa strahom sam ga podigla i otvorila. Odjednom, među tim teškim tavanskim mirisom slojeva prašine i zaborava zapahne me miris čistoće i omekšivača za rublje. Gledala sam kao u škrinju s neočekivano otkrivenim blagom posložene plahtice, dekice, dječje benkice, pamučne hlačice, trikoiće, čarapice, ružičaste šlapice i flašice. Upitno sam pogledala u susjedu-rođakinju, na što je ona samo slegnula ramenima. Zatvorila sam koferić i vratila ga na mjesto gdje sam ga našla. Osjećala sam se poput uljeza. Izašla sam iz kuće u koju se nikada više nisam vratila. Čula sam da je kuća prodana. Novi su je vlasnici posve ispraznili i preuredili, a ružičasti je koferić najvjerojatnije završio s ostalim stvarima na nekom smetlištu.

__________________________________________________

BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
Na stranici “Jesam li vam pričala” – https://borjanaprosevoliverjesamli.com – i na Facebooku – https://www.facebook.com/Jesam-li-vam-pričala-103325628704630/ – objavljuje vlastite kratke priče, koje će uskoro biti ukoričene.