Category: proza

KRATKA PRIČA SRĐANA GAVRILOVIĆA: POLIGON

proza

Bio je to naš omiljeni komad zemlje. Napušteni vojni poligon kraj obale, odlagalište smeća i šuta. Dominirao je salonit, azbestocement razbacan na gomilama građevinskog otpada. Ostaci kamenih baraka bešćutno su se trunili na čvorištu vjetrova. Umorna trava odbijala da u potpunosti izumre i pretvori se u šljunak.

Udarom prvih mrazeva pucali smo dugačke šetnje. Svjetlost se naprezala da osvoji taj dio prostora. Prašina jeseni navlačila se po rastinju i starim brdima. Drveće spuštalo korijenje kraj vode kako bi produžilo život na goleti. Pušili smo džointe u zavjetrinama i pješačili desetine kilometara. Prepušteni zakašnjelim pejzažima najčešće nismo razgovarali. Sjeverac je udarao u prsa. Nadjačavali su ga samo točkovi vozova sa željezničkog mosta. U tim godinama bez kompasa sve je djelovalo zaustavljeno. Odustajanje se rađalo s novim danom. Na umu je jedino bilo osamljivanje.

Parkirali bismo uz jednu od baraka. Cugali uz muziku s radija izolirani u mrakom presvučenom prostoru. Osjećali smo mu puls kad bismo napustili kabinu auta da se ispišamo i provjetrimo zadimljene glave. Govorili su da će kad se dovrši novi most tu niknuti naselja i stambeni blokovi. Ti planovi zvučali su neizvodivo i daleko. Niko nije želio tu kontaminiranu pustoš. Izgriženi betonski elementi za vojne vježbe izbijali su iz zemlje poput rebara drevnog kolosa. Trebale bi godine da se iz temelja iščupaju armirane žile i zemlja poravna. Vjerovao sam da poligon treba zaštititi i onda pokazivati kao spomenik okupacije. Pomoglo bi moje buduće iskustvo vodiča, a turista željnih raspada i smrti neće nedostajati.

Ponekad sam pješačio sam. Sretao pokojeg lovca na štigliće, ljude s psima ili u potrazi za metalom. Na nasipu pod kojim su zviždale napuštene prostorije izraslo je debelo drvo rusovine. Pramen na ćelavoj glavi bunkera. Penjao sam se i osmatrao tačku u daljini. Erodirani komad planine. Na to sam mjesto oduvijek želio stići. Jednom sam bio blizu, skupljali smo divlji šipak u podnožju Prenja, ali noć je glasno odjeknula u klancu i donijela studen. Žurno smo se spustili i odvezli nazad u grad. Od tada, kad putujem na sjever, taj odlomljeni otisak ispraćam s gorčinom.

Uskoro su građevinske mašine užurbanije opsjedale most. Noću smo sjedili na njegovoj nedovršenoj konstrukciji. Čuvar nas nije tjerao. Posjedio bi i popio s nama pivo, povukao koji dim. Kontejner u kojem je noćivao imao je ispisan rok za završetak radova. Prošao je još davno, a on rekao da se kralo na materijalu, kao i uvijek kod nas. Tih mjeseci slabo smo izlazili u grad. Pokoji koncert, tek da se pojavimo među ljudima. Slušali smo proticanje rijeke pod kičmom mosta, život je i dalje stajao kao zaljepljen za pod. Bilo nam je tek dvadeset, a bili smo umorni. Omamljeni pivom i travom, razišli bismo se besciljno, jedan po jedan, kao ljudi bez stalnog staništa.

Svakog prvog decembra u godini, ritualno smo palili grmlje čička odrvenilo od starosti. Vjerovali smo da donosi pročišćenje i odmiče nesreću. Lomača je bila dovoljno velika da rasvijetli dobar dio stare kasarne. Bilo je nečega paganskog u tom činu, našim obasjanim licima i načinu na koji smo se smijali dok se gust dim otakao u nebo. Oganj je gorio svega deset minuta, jedini plamen na otvorenoj noći. Osušeno granje pucketalo je snagom petardi i najavljivalo povratak zime u kotlinu.

Adis je volio spomenuti da je svo zemljište nekada pripadalo njegovoj porodici. Dolaskom monarhije, ono im je oduzeto. Podignuta je pojasna utvrda kasarne. Voljeli smo tu priču. Vjerovao je da je nesuđeni nasljednik koji gazi po otetoj zemlji. Prisjeća se posjeda kroz nepravdu Austrougara prema svojim pokojnicima, nekadašnjim trgovcima svilom.

Kad mi je uginuo pas, odabrao sam smekšan grumen poligona i zakopao ga. Obilazio sam obilježeni grob tokom šetnji ali su ga ubrzo prekrile nove naplavine šuta. Ti arhipelazi su pod rafalima kiše cijedili bijelu krv i slijevali se niz stjenovite obale u rijeku. Dan poslije, okamenili bi ih sunce i vjetar. Ostajali su stajati kao tek isklesani kipovi kojima nedostaje završna finesa. Bivalo ih je sve više, davao sam im imena jadranskih otoka. Usred zime posjetio bih Cres i Lastovo, onda se zaputio prema Kornatima.

Bio sam tada zaposlen u firmi za proizvodnju i ugradnju prozora. Sirova radna snaga. Natovareni otpad iz stanova kamion je vozio prema poligonu. Istovarali smo ga pred kućom romske porodice usidrene na samom kraju oblasti. Bili su jedini živi stanovnici kasarne, sviknuti na okrutnost krajolika. Radovali su se svakom našem dolasku. Iščupano drvo su koristili za ogrijev, a sačuvane prozore ugrađivali u svoju staklenu utvrdu iz koje je uvijek sukljao dim. Čudio sam se kako taj osamljeni kućerak izdrži zimske navale vjetrova i avgustovsko sunce. Kakvom božjom statikom ostaje uspravan. Viđao sam ih sve do trenutka kad su im čergu zapalili lokalni poduzetnici. Glad za eksploatacijom šljunka uveliko je bujala, nije bilo mjesta za prepreke. Pogotovo za ciganska posla.

Betonska korita bazena kasarne služila su nekada za borbe pasa. Tu se noću okupljala dizelaška omladina s podivljalim rasama. Izmučene životinje su se borile do iznemoglosti, na kraju bi ih dokrajčili pištoljem ili kamenovali u nedostatku olova. Pokretala ih je krv i zabava, nešto sitnih opklada. To su bile priče starijih od mene i doba takve anarhije minulo je prije nekoliko godina. Kožu bazena presvukao je korov i bodljikavo cvijeće. Masa izgrafitiranih imena. Ono što je preostalo od psećih života sada je zarasla površina, a žestoki momci su uveliko među grobovima.

Kad je most napravljen, prestali smo odlaziti na poligon. Preselio sam u kafane i pronašao lakše poslove. Prošlost je djelovala mračna i promašena. Pasivnost je izgubila toplinu, postala hladna i željezna. Nisam se želio sjećati. Akumulacija odložene snage razvila se u želju za stalnim izletima. Krenuo sam putovati. S novim pasošem konačno sam izašao iz države. Zaredale su studentske razmjene, djevojke i hemija. Nastavio sam posjećivati napuštene prostore po raznim gradovima, tražiti ostatke tuđih života. Usađena satrulost tjerala je dušu u slične mirise, tamo sam se osjećao udomaćen. U zagrljaju hrđe i ruševina.

U jednoj posve neobičnoj noći na istanbulskom aerodromu, upoznao sam čovjeka koji je služio vojni rok u našoj kasarni. Sjedili smo jedan do drugog na gejtu i čekali let za Sarajevo. Upratio je na mom rancu prišivku lokalnog pank benda i raspričao se. Bio je to izlijev sirovih refleksija na godinu dana pred žuborenje rata. Ispričao mi je kako je na dopustu odlazio uvijek u istu kafanu gdje je šankerisao mladić koji mu se sviđao. Davor. Družili su se i povremeno igrali bilijar. Za otvorene emocije nije bilo prostora. Kad se plotun već ustalio u zraku, Davor se priključio jednoj vojsci, on drugoj. Kasarnu su uskoro raznijeli eksplozivom, a Davor poginuo u deblokadi grada. Sjećanje na poligon je znoj izbačen kroz vježbe nakon pijanki. Sve ostalo je trauma, rekao je i ukrcao se u avion sa ženom Turkinjom.

Već sam emigrirao među Ardene i Atlantik. Dolazio sam povremeno u pauzama između ispita. Grad je vukao za sobom sidro masovnih migracija i živio sezonski. Osipanje poznatih faca se nastavilo. Ljeto se udaljavalo od svojih starih oblika koji su zauvijek zamukli. Boravio sam među najužom ekipom u starom gradu. I dalje su se dobro držali, posvećeni nametnutim planovima godina. Porodica, stan, bolje plaćen posao. Odgovornosti koje sam i dalje odbijao prihvatiti s pokrićem da sam na studiju vani.

Natjerao sam se da odem na svadbu prijatelja. Lijepa lokacija na uzvisini među ljubičastim gorjem. Vidio se bočni greben planine. Svega pedesetak gostiju okupilo se na privatnom imanju s bazenom i voćnjakom. Smiješio sam se i nazdravljao dignutim čašama, podmazan prahom i vinom. Drugi su jeli, plesali i kitili mjeh harmonike. Fotograf kružio i hvatao zanos. Otišao sam taksijem među prvima, dugo se vozeći cestama smekšalim od noćne rasvjete. Zamolio sam taksistu da me ostavi na mostu kraj poligona. Stajao sam oslonjen na ogradu, u daljini su bljesakala svjetla reflektora diskoteke na otvorenom. Pratio sam još malo tu predstavu na nebu, onda se odvukao u ponoćne kafane.

Svaki dan proveden kući sjenčio je razum. Udisao sam ostatke prašine u svojoj staroj sobi. Prošli mjesec u stan su ušli moleri i prekrečili plavu boju zidova. Dočekala me bjelina u kojoj nisam mogao zaspati. Vrtio sam se osluškujući strujanje saobraćaja, glasove turista s kasnonoćnog autobusa. Ujutru je sunce rastakalo zidove, i s roletnama je bilo nepodnošljivo. Odmor sam proveo svodeći bilancu. Posjedovao sam skoro pa ništa, naviknut na stalno kretanje. Nije bilo predmeta vrijednih priče. Ostali su toponimi koji su mi i dalje pripadali i od kojih sam se sve više udaljavao. Poludjela brda hučala su vrelim dahom, rijeka vrištala iz korita. Besvjesno nebo skrivalo je odgovore, odnoseći svježinu i strast sezone. Javljalo se beznađe koje je nadilazilo jezik. Željan amnezije, prebukirao sam let i odlučio skratiti odmor.

Tri dana pred moj polazak stigla je vijest da je nestao otac našeg poznanika. Nije ga bilo već drugi dan. Običavao je izbivati kad popije ali povratak čašici je sada djelovao besmisleno. Bio je povučen čovjek okrenut vjeri. Bivši alkoholičar koji se posljednih godina doveo u red i posjećivao džamiju. Išao je i na hodoćašće u Mekku, drugovao sa lokalnim hodžama. Vrata dženneta su za njega bila otvorena.

Krenuli smo u podne. Skupilo nas se petero. Odlučili smo prečešljati obalu rijeke, mjesta gdje su ga viđali kako šeta nakon molitve. Bio je početak septembra, sunčana subota. Dugo smo hodali i dozivali ga. Obuzimala nas je povremena tišina. Bili smo svjesni kako takve potrage obično završe. Nasilne smrti su nas zaobišle. Ispratili smo rane odlaske mnogih roditelja i nekoliko naših vršnjaka. Sjećali smo ih se kao lagane svjetlosti u oknu prozora. Znao sam da će se još kratko držati u sjećanju, onda će i svjetlosti nestati.

Stali smo na trenutak da se odmorimo. Izvukao sam džoint, pripalio ga. U mene se uselio neobjašnjiv strah. Gledao sam oko sebe, u lica svojih prijatelja, izmoždena naglim odrastanjem. Tek tada sam ih prvi put zaista vidio, u zlatnom satu, pod tupim uglom padajućeg sunca. Bila su to lica mladih staraca. Pogled na njih gužvao je grlo. Htio sam ih ovjekovječiti fotografijom da ih takve zapamtim, ali su ruke posustale. Oni su upijali posljednju toplinu, okrećući se za pticama što su šestarile iznad kompleksa kasarne.

Dan se gasio uslijed nadiranja pomrčine. Zašli smo na poligon i zaputili se prema jednoj od tri preostale barake. Bile su ruševnije od posljednjeg puta kad smo ih vidjeli. U drugoj smo našli tijelo kako visi s metalne grede. Najhrabriji od nas, Miki, skinuo ga je i položio na ošljunčani pod. Ostalo je završila policija. Dženaza je bila mala, kiša i radni dan razvodnili su svijet. Popili smo kafu da prekinemo repove smrti i rasuli se u maršrutama rane jeseni.

Ujutru sam otputovao nazad. Izašao sam na ostatak ispita i sjeo u voz za Rotterdam. Tamo sam dugo vrludao smočenim ulicama. Bezdoman i napušen. Našao sam jedan prazan surinamski kafe. U međuvremenu je stigla poruka od prijatelja da je postao otac. Naručio sam čaj i zaplakao.

– priča je izvorno objavljena na Stranama 24.6.2023. –

______________________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu “Gabrijel Jurkić” u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu “Strane”. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Ljetne himne” (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Njegova druga knjiga, zbirka priča “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), objavljena je u izdanju VBZ Zagreb, Buybook Sarajevo i LOM Beograd. Povremeno piše poeziju.

KRATKA PRIČA NATAŠE SKAZLIĆ: CRVENI SHINKANSEN

proza

Čekamo pred Franšom. Crveni se tramvaj sporo spušta niz ulicu, očigledno je imao nesreću, odlazi u garažu pa u otpad, pretpostavljamo. Boja je na mnogo mjesta oguljena, lim je iskrivljen i pod upravljačkom kabinom i bočno, ali putnici su unutra, ima ih barem petnaest.
– Ovaj prometuje redovno. Tatra KT4, imamo ih mi još nekoliko, ali u mnogo boljem stanju. Nije to baš normalno, izginut će im ljudi.
– Da ikako mogu, sad bih ga popravila.
– Zašto?
– Ne znam. Osjećala bih se bolje. Znam da zvuči glupo, ali zamisli da smo ugledali sjajan japansko crveni tramvaj s blistavim kromiranim dodacima. Kako bi se osjećao?
– Vjerojatno bih nešto opsovao. To stvarno ne bi bilo u redu.
– Bilo bi najbolje da je prosječan, onako kao naši. Ni spektakularno nov, ni olupina.
– Ne, mislim da je baš u redu što je olupina.
– Pa nisu ti ljudi krivi.
– A tko je kriv?
– Sigurno ne ovi.
– To ne možeš znati.

Gubi se u njegovom zagrljaju. Zaplakala bi da nije toliko napeta, ali ovo nisu ta vrata. Gomìlā još stresa i suza u tijelo. Grli mene. Govori mi da sam lijepa. I ti si lijepa, kažem. O, ne, ne, ti si ljepša. Prihvaćam jer mi se učini da joj je to važno. Muškarac pruža ruku. Zove se Milan. Djeluje nježno i krhko kao što to mogu samo visoki, krupni muškarci. Njegov je stisak čvrst, ali pažljivo doziran.
– Hajde da ručamo – pozove.
Trčkaramo do ulaza. Hladno je.

Brusketa Franš – guščja jetra s crnim tartufom, carpaccio od bifteka, plata kozjih sireva i junećih pršuta, kajmak. Sanja pita hoćemo li mešano za glavno. Hoćemo, miješano je uvijek dobro, i vi znate, čim predlažete. Tri konobara nose pladnjeve s biftecima, pa saltimboccu, Stroganof, opet guščja jetra. Pogledam Zvonca, nama je nešto drugo miješano. Dolazi još jedan konobar, nečujno spušta novi pladanj – uštipci, vješalice, pljeskavice, neki nepoznati mi zamotuljci, janjeći ili kozleći kotleti, maleni, za zalogaj. Miriše roštilj. Salate kojekakve posvuda. Hrskavi krumpiri, zapečeni grah, topao kruh, pogačice sa čvarcima.
– Još netko dolazi? – pitam
– Poneti ćemo kući – govori Sanja – Nismo znali kolike su porcije.
Zvonac me trkne nogom, pomirljivo ga potapšam po bedru.
Restoran je lijep, zima je pa ne možemo u vrt, ali čujem šum vode koja se prelijeva u nešto metalno, baš tu pod prozorom. Divno je leti, svakako ćete još doći.
– Pogledaj – Milan mi pokazuje jelovnik u kojemu su posebno istaknuta maslinova ulja – Čak tri iz Hrvatske. To su sigurno dalmatinska.
– Sva tri istarska – kažem. Objašnjavam mu razliku, a onda prelazimo na pršute. Zainteresiran je. Volio bi da jednom odu živjeti na selo. Ne, ne razmišlja o uzgoju svinja. Priča mi anegdotu o nekom Leskovčaninu na letovanju u Rogoznici i zabuni oko duvanja i puhanja vetra. Ne čujem dobro, sad je već poprilična gužva, ali smijem se. Toči mi Dingač. Pita me što radim, koliko smo već zajedno i planiramo li nešto, Sanji se sviđam, kaže. Gura mi menu otvoren na stranici s desertima. Zvonac se pridružuje, biramo s nevjerojatno duge liste, prislanja prst, čitam: Banana „Split“. Zatomljujemo smijeh, okrećem stranicu, a tamo je popis vrsta soli. Nude i iransku i britansku, nema paške, ni sira ni soli. Nije nam jasno zašto su navedene te soli. Naručiš, valjda, biftek s plavom perzijskom ili crvenom sicilijanskom.
– Nema žita sa šlagom – šapne mi.
– Ima kesten pire – odgovorim.
Sjedimo ovdje već treći sat, ne prestajemo jesti.
– Što znači Franš? – pitam Sanju
– Nazvan je po ulici, ovde u blizini, a reč je o nekom francuskom generalu iz Prvog svetskog rata koji je osobito gotivio srpske vojnike. Glupost neka, kao i sve.
– Pod njegovom je komandom probijen Solunski front i oslobođena Srbija. Dobio je titulu srpskog vojvode. Dobro Sanja kaže, glupost neka. Hajde da krenemo. Hoćemo li?

Kuća je stara, udobna prizemnica. Gledamo filmove. Najprije Mi nismo anđeli, a onda Maratonce po ne znam koji put u životu. Valjamo se po trosjedima, pijemo, pjevamo. Sanja ne skida osmijeh. Sve je dobro, sve je kako treba biti.
Na zidu pored televizora u ružičastom je okviru uvećani ultrazvučni snimak. Vidi se profil bebe, prćast nosić, brada, visoko čelo. Ne pitam ništa, ali Milan vidi.
– Izgubili smo bebu. Bila je sama – zadrži pogled na Sanji – dok sam bežao od mobilizacije. Dolazili su svaki dan, mesecima. Tako. Zabole njih za život.
– Pusti. Ajd nećemo sad – kaže Sanja pa počne grcati i odjuri u kupaonicu.
Milan krene za njom – Izvinjavam se, samo vi gledajte. Desi se još nekad, sad ćemo mi.

Ležimo kao nasukane jadranske tune u krevetu apartmana kojeg su pripremili za nas. Prsti su nam isprepleteni pod pokrivačem. Steže me.
– Evo časna riječ, da mogu sad bih im kupio crveni Shinkansen bullet s kromom visokoga sjaja. I japanski i japansko crveni pa neka osvoje Beograd ili svijet, u inat ili na radost, kako god hoće.

– iz zbornika natječaja/konkursa za kratku priču “Trenutak kad je meni počeo mir”, ForumZFD, 2023. –

___________________________________________________

NATAŠA SKAZLIĆ rođena je u Puli. Autorica je zbirke pripovijedaka Oni, humani bestijarij (prvo izdanje Aora, Zagreb 2008., urednica Nela Milijić; drugo izdanje BEK – Besplatne elektroničke knjige, Zagreb 2019.) i romana Bidon (Hena com, Zagreb 2015., urednik Davor Šišović). Osnivačica je i voditeljica Kreativnog pisanja, u sklopu kojega podučava pisanje proznih tekstova. Živi u Zagrebu.

KRATKA PRIČA SIMONIDE LONČAR: PRILIKOM CRTANJA

proza

Dugo sam u svesci crtala pantalone – dugo, zato što sam, u nanošenju tragova na papir, u oblikovanju antibrazdi, nabrajala tako da čuju samo prsti: april, maj, jun…[1] Kretanje moje pisaljke – u ovom kontekstu razumnije je reći crtaljke – bilo je na izvestan način kockasto i veselo (u stvari, veseo je bio zvuk crtanja) u poređenju sa nepotpunim isihazmom, u okviru toga sa statičnošću i tišinom okoline.

O pantalonama razmišljam više u tamnozelenom smislu, kao što je zelen svetoličko-gorskocarski realizam – nešto postavljeno u razuman, realan lokus: na ljudsko telo ili u brdsko selo; u realno vreme: u određeni čas ili određeni vek. Ipak, u svemu tome kola (od glagola kolati) rastinje, divlja žalost i udaljenost, kao da je tamnozelena – a sa njom, dakako, i prostor i vreme – posledica grubog kasa ili galopa ka nečemu što nije život i čovek. Vodušekovski kažem: Ne morem. Bog – predaleč si, predaleč. Utrujen tonem v svet, ki ves gori. Razumem ih – pantalone – dva kraka koji se šire, oble, bez namere da povrede – one su jedne pseudomakaze. Moram, pri crtanju, uzeti u obzir i njihov beskrajni, neopozivi plural (aha, utoliko je slučajna veza sa makazama manje slučajna!) jer čovek, ako ima potrebu za jednom pantalonom ili jednom makazom, bira da za takve stvari koristi reči suknja i nož.

Ne plutaj!, zato što nekad prestanem da pratim ono o čemu razmišljam, a to se često desi kod levog džepa, kao da postanem mesingana vaza koja me uvek upućuje na potpunu utrnulost, jer kada padne, proizvede takav gong koji ne iskrivi naše lice u empatičnu grimasu, zato što se nametne osećaj da je mesing pod večitom anestezijom (međutim, i čoveka se tiče takva gravitacija pada ili gravitacija smrti). Bela leđa telefona, odoše misli – moram naučiti da prebrodim levi džep, moram naučiti da strasno zaronim u čitanje i dosadne literature, moram prihvatiti korišćenje kišobrana kao uobičajeno i neupečatljivo. U oporosti samokritičnosti, praćenje misli se ponovo uspostavlja.

Čovek čoveku prodaje sukno – onaj koji je predao svoj novac i dobija nešto što je naizgled dobro, mačku u džaku takoreći, sukno u džaku koje se može pokazati kao izrazito nekvalitetno, možda pomisli: moj život se kreće iznad ravni sumnje. Ako ne pomisli, on svakako postupa tako. U kolu prenesenog značenja, život se u nekim segmentima svodi na poklanjanje poverenja – život je poverenje. Međutim, ako je sve tako neizvesno, ako je sve mačka u džaku, izvesno je da i mačka mora zadržati nešto od svoje mačeće, naivne pitomosti i da ona, takođe, mora ukazati određeno poverenje nama ranjivima, sirotima. Onda, život je uzajamno poverenje (zubar nam veruje kada mu obećamo da ga nećemo ujesti dok nam naživo popravlja zub). Obostrano poverenje ponekad znači obostranu korist i ništa više, a to je kao kada čovek po hladnoći nosi veoma skromne haljine. Iza koristi može da se krije i želja za sigurnošću kao svojevrsni monolit, koja treba da bude utemeljena, sveobuhvatna i planirana – da li je to samo jedan od načina da se suočimo sa sopstvenom konačnošću? Da li zato staračkiuporno pazarimo nove džempere, rolke, nove pantalone? Pitanja se poludeterministički nižu – zato što su u lancu, dolaze jedno za drugim ali među njima ne mora biti naročite veze – a čovek vrlo često ne odgovori ni na jedno od njih.

Vas dve ste rešile da potamnite zajedno, tako se obraćam nogavicama; prvo je potamnela desna, farbala sam je dugo, dugo, neumoljivo marljivo, jer ja to radim tako što presečem celu muku na pola, dakle, prvo jedna nogavica, pa druga. Onda je nastupilo oivičavanje u vidu predaha, jer nanošenje boje ponekad određuje čovekovo disanje, kao vežbe istezanja, pa lako nastupi umor. Leva je, zatim, potamnela na isti način, pa me je obuzela nekakava pohovana radost, unutrašnje, pojedinačno slavlje – crtanje je dobro zato što čovek mora steći široko iskustvo da bi se služio rečima onako kako želi. Tamnozelene pantalone razumeju poštovanje drugačijeg ritma olovke, razumeju poverenje i postavljaju se u položaj mačke – dok se sve ne završi, reklo bi se, ne zna se šta se dobija, sem neminovnosti iskustva koje je preduslov i posledica i ruka i noga i mlečni zub i kasni umnjak. Zadovoljan, tako, konačni čovek odlaže tunele razmišljanja, jezikom napipava nepce, krevelji se bez zrcala, proteže prste i mišiće i odlazi da počine slatko, prosto.

[1] Vreme i prostor, dve uporne babe. Kroz vreme, u prostoru, u toku crtanja, razgovaraju ljudi. Njihove reči oblikuju moje ctranje, položaj olovke, intonaciju boje, odlučuju o tome da li ću čekati refren razgovora da se dovuče kao sanjiva vučica, da li će pri rubu nogavice zazvučati tonika ili terckvartakord, gde će postati modulacija i tako dalje. Pa je l’ radi? (11.43) Olja ti je u Ive Lole Ribara, otišla je za krave, da, dnevnica hiljadu dinara, obećao Milisav, eeeh pa to joj je bolje nego da rmba u čarapari… (13.21) Biba prodaje papriku eno ga na ćošku pitaj ga reče mi Milada lepe su široke kao dva dlana, jest. (15.58)

***

SIMONIDA LONČAR rođena je 26. februara 2001. godine u Vrbasu. Studira na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bavi se pisanjem proze i eseja. 2022. godine je u ediciji Prva knjiga Matice srpske objavljila knjigu proze Pneuma.

književna pretpremijera: KNJIGA IVANE MAKSIĆ “VEJAVICA”, Nojzac, Novi Sad, 2023; odlomci

proza

KIYAMET U MOM VILAYETU

*

Jugoslavija je već naprsla, ali ja imam tek pet godina i plešem uz „zvezdanu prašinu“.

*

Godi mi samo boljševička ljubav. Ne ti meni – ja tebi, nego izvlačenje praznog vedra iz onog drugog, prelivanje jedne bure u drugu, bez predaha. Zanima me samo pohod uzbrdo, manevar uzvodno, samo revolucija. Snažan zamajac i nikad dovršeni poduhvati u jeziku: telima. Voleti te znači imati zajednički jezik sa svim zaboravljenim precima koji izbijaju iz tvog lica.

*

Kako bi i mogao da me daviš crnim oblacima, ti, koji si rođen usred najcrnjih oblaka?

*

Moje poreklo: jedno dete skrenulo s puta.

*

Ako otkrijem svoju prošlost, budućnost će, tako ogoljena i bez vela, pristupiti, nema: štedro će mi lupati šamare, iza neke, po mogućstvu crvene, zavese. Možda bih samo jedno: da mi se ovom pričom ništa ne oduzme, niti dodaje.

*

Gde su naše strune? Jesu li pukle? Nisu? Nisu pukle. Uzdahneš. Vuci me, kao brod me vuci, da se nasukam, kao svetionik zaslepi, izigraj. Nijedan svetionik dovoljan, nijedan kao naše meso crven i opasan.

*

Kada čujem reč četnik, pretvorim se u žilu kucavicu mog pradede dok beži kroz šumu, samo da umakne od sečiva, dok se milosrdne grane raspoređuju tako da padaju ničice pred njegovim, u grlu zaglavljenim, srcem.

*

Kiyamet u mom vilayetu. I sporo otkucavanje meda sa saćem u čaju od kamilice.

*

Naša simultanost hrani i obmotava zaštitničkim štitom.

Tvoje tu sam, iako nikada nisi zbilja tu, neporecivi je dokaz gotovo opipljivog prisustva.

*

Kad neko kaže ako bog da, znaj da vam bog neće dati.

*

Sklonjeni od mećave, ali iznutra izloženi snegu koji oboje volimo; kraj zamagljenog prozorskog okna niz koje klize pahulje puštam te da kliziš mojim telom, bez opreke, reči i predumišljaja.

*

Uostalom, ta zima beše hladna, a snovi puni stranaca koji su mrtvim jezikom krili da razumeju.

*

U meni si otkrio, poput vrha ledenog brega, kontinent koji sada, još uvek, sama otkrivam.

*

Sekli su tu našu šumu kao komade ničije rođendanske torte.

*

Kada im je hladno, ljudi hodaju blago povijeni i zgureni, kao da će im taj položaj tela olakšati zabadanje ledenih iglica u krvotok.

*

Preboleti: srce stvara oko sebe paučinastu pokoricu koja može pući bilo kad i bilo gde.

*

Ostavština mojih pretkinja: sto od trešnjinog drveta, jedna šivaća mašina, nekoliko haljina i jedna zaključana fioka.

*

Sanjala sam kišu metaka, ali ostala živa.

*

Hoće li se i život odvijati sam od sebe ukoliko sve kreditne stope, prihodi i rashodi, dugovanja i potražnja, nađu svoje mesto u vremenu i prostoru?

*

Dubravka Ugrešić drži predavanje na otvorenom. Još pre toga saznajem da su njeni koferi smešteni u mojoj sobi (tačnije, u sobi gde sam privremeno odsela). Iznenađena sam što u tekstu koji čita nekoliko puta u pohvalnom tonu pominje novu Žižekovu knjigu, a posebno njegovo objašnjenje tranzicije i balkanskih zemalja kao otpada Evrope. Onda otpočinje paralelno da čita na dva koloseka. Drugi tekst je bio analiza nečije poezije, mislim da je glavni motiv bila polarna lisica. U tom trenutku, pogled mi je odlutao sa njenog snežno belog mantila i bakarne kose, na jednu zemunicu koja kao da je opstala još iz neolita. Na njoj piše maršal-depresija. Shvatam da je neko nazvao po motivu iz mojih crtica. Zaledim se. Pogledam još jednom – nema ničega.

*

Svako ima svoju javu, ali nam je zbilja zajednička.

*

Kada čujem reč četnik, pretvorim se u svako vlakance tela Hasana Kikića.

*

Oko mi se pretvara u pupoljak. Tvoj stomak mi je spržio ruku. Desnu.

Plamen je zahvatio kosu. Iz nje su iskočili blizanci: jedan vuče moju levu ruku. Drugi – tvoju desnu. Na mestu moje desne ruke raste oblak pepela. Vi ste sada dva plamena jezička koja se kotrljaju daljinama. Lizala bih vam stomake samo kad bih znala da me to ne bi ugasilo.

*

Ljudi (večni poznanici) leže pokopani u bekstejdžu memorije.

*

Nemoguću ljubav čini sam njen potencijal, njena mogućnost. Ona je poput stvaranja te čudovišne iskre, tople tračice koja nije postojala ni tren pre no što smo je izumeli, ni sekund pre materijalizacije tog pokreta, jer više nikada mentalno ili čulno nećemo moći da se vratimo u tren koji joj je prethodio.

*

Kada se otrgnem od tvojih reči, sustigne me telo. Kada odjurim od tela, progone me reči.

*

U istorijskim spisima koji opisuju plemenski život mojih crnogorskih pretkinja stoji rečenica: gađale su ih kolevkama.

*

Kad čujem reč četnik, pretvorim se u belu plahtu, u sve

žene silovane,

kuće spaljene,

decu raznetu.

*

Mediteran se prostire dokle i drvo masline.

*

Jedno: zato što te volim, kada su se vrata već zatvorila, kada sam prestala da čujem jer me je vijugavo stepenište već prokrijumčarilo u noć. Sada mi je zauvek postalo nemoguće saznati ko se nalazi iza tih vrata. Ko se nalazi iza mene.

*

Privlačenje: strela zapne. Poremeti meso, preusmeri krvotok.

Pitaš se: gde je nestao predeo u koji treba da se vratiš. Onaj koji te je odapeo topi se i kaplje.

Tako je: nemoguće je svako nazad.

*

Nikada u meni strah od samoće nije bio jači od žudnje za čovekom koji nije pored mene.

*

Čežnja ionako ne ume da pliva. Ona samo pluta. Lebdi kao pahulja što na tren dotakne površinu jezera, a potom se zaledi ili otapa.

___________________________________________________

IVANA MAKSIĆ (1984.) piše poeziju, kratku prozu, eseje, kritičke tekstove i prevodi sa engleskog jezika. Objavila je knjige poezije Kćeri, zar ne vidiš da gorim (Treći Trg, 2020.), La mia paura di essere schiava (transl. Fabio Barcellandi; Gilgamesh Edizioni, 2014.), Izvan komunikacije (Presing, 2013.), O telo tvori me (Matica srpska, 2011.) Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, grčki i slovenački. Sa engleskog jezika je prevodila poeziju, eseje, kao i knjige iz oblasti kritičke teorije, sociologije i filozofije. Knjiga poetske proze Vejavica izlazi ove godine u izdavačkoj kući Nojzac iz Novog Sada.

književna premijera: ROMAN RADE JARKA “PUT NA SOLARIS”, Jesenski i Turk, Zagreb, 6/2023; ulomak

proza

Jednom prilikom, bio sam krenuo u osnovnu školu, u posjetu kod nas na selo došla je obitelj dobrostojećeg odvjetnika, koji je bio prijatelj mog oca. Ostali su nekoliko dana, ne mogu se sjetiti točno je li bilo proljeće ili rano ljeto, dani su bili sunčani, ali još se nismo kupali. Samo smo se šetali okolo i upijali zrake sunca koje je sijalo sve jače. Gospodin odvjetnik bio je snažne građe, ali na rubu gojaznosti, tamnih mastiljavih očiju, a njegova supruga je bila mršava ženica, svijetle puti, kosu je držala upletenu u punđu visoko na tjemenu. Njihova kćer jedinica Khira bila je moja vršnjakinja i ja sam tako iznenada dobio društvo na nekoliko dana. Khira, djevojčica kestenjaste kose i krupnih tamnih očiju. Kad bi glavu okrenula prema suncu pod određenim kutom, vrhovi njezine kose presijavali su se crvenim sjajem.
Ni slutio nisam – naravno – pojma nisam imao da će ona biti moja buduća žena. Tada sam imao samo neku nejasnu sliku o tome što znači „biti muž i žena“. Stvorio sam predodžbu gledajući odrasle, moju mamu i tatu, ili ujaka i ujnu, Khirine roditelje i druge. Nikako nisam vidio sebe u toj ulozi, pa bio sam dijete. Ipak, smatrao sam da ću jednom kad odrastem imati svoj stan u gradu kao i moji roditelji, nekakvu kuću na selu sličnu ujakovoj, voziti automobil „terenac“, navečer igrati karte sa svojom ženom, koja će me voljeti i svuda pratiti, i bit će lijepa i sređena, s novom frizurom sjajne kose i s novim parfemom na golom ramenu i ja ću je voljeti, po noći ćemo se u krevetu „malo grliti“ i sve će biti u najboljem redu. E, da, i radit ću neki važan posao za dobrobit čovječanstva.
Tako sam maglovito shvaćao život odraslih i vidio sebe kakav ću biti kad odrastem. Khira je bila moj novi drug u igri, te smo smišljali načine kako ćemo provesti dan, tražeći neku novu pustolovinu, popeti se na drvo, vidjeti bjeloušku ili guštericu, uloviti neku ribu. Naš pas Monso često nas je pratio u tim igrama i bio je treći član naše male družine.
Bio sam naućio veslati i nas dvoje smo odlazili na vožnju po jezeru, u malom ujakovom čamcu. Jednom prilikom, kad smo bili daleko odmakli prema sredini jezera, Khira se nagnula prema meni i rekla – Jesi li se ikada poljubio kao na filmu? Onako filmski? – Da – odgovorio sam. A nisam se nikada ljubio na taj način. Davao sam poljupce mami i tati, ili drugim rođacima. Dalje se sve zbilo munjevito. Nagnula se prema meni i prislonila svoje usne na moje, ovlaš, tek djelić sekunde. Ipak, i u tako kratkom vremenu, osjetio sam punoću i mekoću njezinih usana od koje mi se zavrtilo u glavi. Naglo sam se izmaknuo u stranu i zaljuljao čamac, tako da smo se oboje uhvatili za krajeve. – Hi, hi – nasmijala se mangupski dok je hvatala ravnotežu i sjela natrag na svoje mjesto na pramcu. Čamac se stabilizirao i počeo sam veslati natrag prema obali. Veslao sam sigurno bjesomučno jer smo se brzo približavali plićaku. U plićoj vodi, pod blijedozelenom površinom na vodenoj struji povijale su se zagasito zelene jezerske alge. Khira je spustila ruku do vode, položivši gornju stranu dlana u vodu, zatvorila je oči i prepustila se maštanju. Gledao sam njezin maleni ružičasti dlan, prekrasno oblikovan s dugim prstima kako blago zasijeca vodu koja oko njega proizvodi blijedoplavi lijevak. Veslao sam, prepustivši se mehanici i ritmu pokreta, zureći u njezin dlan i tamne vlati koje su se uvijale pod vodom kao vilinska kosa. U ušima mi je šumilo, a srce mi je snažno tuklo. Tek kad je čamac kljunom udario u obalu, uspio sam se smiriti. Khira je spretno skočila na obalu, okrenula se i uhvatila vrh čamca. Kada sam i ja izišao, pomogla mi je da ga izvučemo vani, kao da se ništa nije dogodilo. Ponovo sam sreo Khiru tek mnogo godina kasnije.

*

“Ako je suditi po lakoći i zanimljivosti pripovijedanja, onda je Rade Jarak najbolji suvremeni hrvatski prozaik. Čega god se dotakne, bilo da je riječ o složenoj i tmurnoj povijesno-društvenoj temi („Duša od krumpira“), napetoj obiteljskoj drami („Yu-puzzle“) ili uspomenama iz djetinjstva („Pustinje“), on to pretvara u zabavno i pitko štivo. Osim toga, uvijek vas iznenadi nekom spisateljskom inovacijom. Tako i ovaj put: prepričavši na svoj način možda najbolji SF film svih vremena („Solaris“ Andreja Tarkovskog, koji je snimljen prema istoimenom remek-djelu Stanislawa Lema), romanom „Put na Solaris“ Jarak je stvorio prvi remake u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Kad počnete čitati, do kraja ga ne ispuštate iz ruku.”
— Matko Sršen

_______________________________________________

RADE JARAK rođen je u Dubrovniku 1968. Likovnu akademiju završio u Zagrebu. Dobio je nagradu Jutarnjeg lista za roman Pustinje 2006. godine, kao i nagradu Večernjeg lista za kratku priču Nino Rovinjež 2001. Boravio je na studijskom putovanju u Japanu 2009-10. Objavio je dvadesetak knjiga: Demon u pari kupaonice (poezija), Vlak za Bangalore (poezija), Kiša (roman), Termiti (priče), Sol (roman), Duša od krumpira (roman), Enciklopedija očaja (roman), Pustinje (roman), Pohvala ulici (eseji), Strašni (SF roman), Tango (novela-poema, s pogovorom Mirka Kovača), Japanski dnevnik (dnevnik), Crna svila (priče), Sutra (priče), Wakamono (novela), Žuto (novela), Kaja (poezija s fotografijama Mia Vesovića), Plaža (priče), Yu Puzzle (roman), Duša od krumpira (drama), Emigranti (roman) itd. Pokretač je internetskog projekta za književne teme Knjigomat, danas Pikolo knjigomat, na adresi https://www.pikoloknjigomat.com/

KRATKA PRIČA MILENE STANOJEVIĆ: KVAROVI, ONI NEVIDLJIVI

proza

Taj moj ujak me strašno nervira. Naročito sada kada se uselio kod nas.

Kad god odemo za Nikoljdan kod njega, keva i on se, po pravilu, posvađaju. Ako malo bolje razmislim, to i nije ona prava pravcata svađa, više je tihi rat, stalna napetost. I briga bi me bilo za sve to da mi keva posle toga ne odlepi. Ne samo da mi presedne doček Nove godine, o prazničnim danima i da ne pričam, nego se i neka tiha depra uvuče u stan tih dana i ne ume da stane da mi prosto bude blam bilo koga da pozovem na gajbu. Doduše, nikoga i ne zovem, sem Jovana i Marije, nema ko drugi da mi dolazi, a i njih mi je nekad pun kofer. Marija prosto ne ume da stane sa pričom, ima ta šta da kaže, ali meni posle posla ne da se ne priča (onaj klipan od mog šefa natovari na jednog čoveka ono što bi trebalo na tri), nego mogu samo da se strovalim na krevet onako obučena sa sve obućom. Marija ne mari mnogo ni za moj umor, ni za kevu. Juče mi je držala predavanja naširoko, sva se uživela, kao da je za uvaženom katedrom nekog amfiteatra.

„Pusti ženu, vidiš da je u klimaksu. To je stanje specifično, treba joj podrška, a ne tvoje zvocanje.“

„Povedi je kući, pa je podržavaj kol’ko hoćeš. Jedva sam je smirila prošle zime, lepo sam joj rekla da ne ide u tu nedođiju opet, ima da mu pere i riba sve što on nije pipnuo od prošle godine u ovo doba. Briga mene što je sam samcit, njegov izbor, a ona se tu sažaljeva, sudbina, šta će, nesrećnik, sam tamo, čeka godine za tu bednu penziju. Kako da ne, mogao bi on da zasuče malo rukave, a ne kevu da mi pretvara u služavku svaki put kad ode, a na sve to još zna i predavanja da joj drži i do suza da je dovede, smarač matori.“

Što je onda Marija zapenila, to je tek za priču. Čula sam svaku treću reč, ionako sam već sve napamet znala o tim čuvenim recepturama uvaženog psihologa kog manijakalno prati hiljade ljudi na fejsbuku. Da se kokneš koliko se samo naložila na tog docu, sve to zvuči sjajno u teoriji, ali ajde budi baja pa primeni ako možeš.

„Reci sve to mom ujaku, ima da te gleda kao tele u šarena vrata. Taj ako ne primeni docinu tehniku otpuštanja emocija, niko neće.“

Marija ume da gnjavi, ali ni izbliza mi nije naporna kao Jovan. Ležim u krevetu, slušam ujaka kako krklja u toaletu, valjda mu je to neki ritual pre i posle spavanja, i razmišljam kako je večeras najbolji trenutak da Jovanu dam šut kartu. Do Nove godine moram da raskrstim s njim. Nije da mi nije drag i da nismo imali lepih trenutaka, pojma nemam zašto, znam samo da moram. Ima stvari koje se odvijaju po automatizmu, bog te pita šta su im uzroci, neki prožive čitav život a da se i ne zapitaju o uzrocima o kojima mi Marija non-stop drobi. Htela sam ja to da rešim po dolasku iz sela, da stisnem ende i završim jednom za svagda. I sigurno bih to uradila da je mogao da se pojavi na parkingu tu iza zgrada, ali neće život tamo gde ga ti guraš, sve se migolji i izmigolji, pa ode na onu stranu koju nisi predviđao. Tako se i Jovan izmigoljio, iskrslo mu hitno nešto kod Paje, neki program da mu Paja instalira, šta li, kao da je nešto namirisao, keva mi je uvek pričala da se te stvari, rastanci i napuštanja, namirišu danima unapred. Tako je makar bilo sa njom kad nas je matori napustio. Nije, doduše, mogla da zna da će da nestane tek tako, a nestao jeste baš tek tako, spakovao se govoreći da ide na službeni put a otišao je sa petnaest godina mlađom, klinka je bila, mislim da je imala dvadeset dve godine. Keva kaže da je znala da nešto nije u redu, ne pitajte kako, jednostavno je znala, ima u nama odgovora na sva naša pitanja, a mi ih uporno ignorišemo kao majka trojku iz vladanja svog sina jedinca. Jeste, tako je rekla, u par navrata samo, mada ga uglavnom nije spominjala. Da vam potvrdim ništa ne mogu, bila sam tek rođena, takoreći beba koja se tek odbijala od sise, Jelena bi možda mogla nešto više da kaže, spremala se tada za polazak u prvi razred.

 I posle sam ja odlagala, sve to trabunjanje kevino po kući ne bih podnela u kombinaciji sa Jovanovim telećim pogledom. Samo da se ona malo smiri, pa ću lako. Da, samo bi me tupo gledao, sigurna sam, sto posto, kad god bih mu saopštavala neprijatne stvari, zverao bi naokolo sve kao tragajući za bogtepita čim. A onda bi me pogledao onako bezazleno i taj pogled nisam mogla više da podnosim, mame mi. Dobro, to je trenutak, samo jedan jedini trenutak, stisni zube, budi laf, hrabrila sam sebe samu. Kad bolje razmislim, bolje bi nam bilo da smo ostali ortaci i da nismo započeli romansu. Nisam ni nameravala da se to pretvori u vezu, ljubav kad umeša prste, nikad se to dobro ne završi. Ne mora ni da progovori, njegova ćutnja će mi ići po ganglijama, a to će me sa kevinom prednovogodišnjom deprom samo odvesti u of.

Lepo sam joj još letos rekla da ne idemo na slavu kod ujaka ove godine, neka slavi sam, ionako se pravi pametan i misli da sve zna, a zapravo pojma nema, ali keva je čudo, pola godine mi se, posle slave, žali na njega i kaje se što mu se našla uvek kad mu je bila potrebna, a narednu polovinu godine provede u brizi pitajući se kako mu je tamo samom.

„Dobro, bre, kevo“, pokušala sam još jednom, „ujak je frik i voli da popije, a dobro znaš kakav je tada. Presešće ti i ova slava.“ Ajde što će tebi, nego što će i meni zajedno s tobom, mislila sam.

Ništa ona, kao da me nije ni čula, to joj je manir, majstor je ignorisanja i samodestrukcije. Kad nas je matori napustio, pričala mi je Jelena, keva je samo ćutala i ležala u krevetu, mesecima. Doduše, ni posle više od dve decenije dani joj se ne razlikuju mnogo od tad, vikendom izađe sa Askom do pijace i eventualno iznese đubre.

„Šanse nema da mi još i nedelju uzmeš“, rekla sam joj, „radim kao crnac cele nedelje kod onog matorog dripca što mi je natovario sav mogući posao, i svoj i moj, nemoj da mi nedeljom Aska grebe po vratima ni da mi ti tu šuškaš kesom sa lekovima, hoću jednom ko čovek da se naspavam.“

Jelena je još surovija, kad krene da joj zvoca s one strane bare, to je mučno slušati. Keva ume satima da je sluša i klima glavom u znak odobravanja. Da se našminka i sredi frizuru, da se soba okreči u neke vedrije boje, da je ležaj na kom spava star i neupotrebljiv, mora hitno da se menja i da se komšinici Mici kaže jasno da prestane da pušta muziku posle devet uveče.

„Ma, daj, bre, kevo, tresni joj slušalicu, smara više!“, izustila bih kad bi mi puko film. Lako je njoj odande da drži slovo i da izdaje direktive. To ne ume da stane kad jednom krene. A što, da neće ona da mi menja ležaj. Hoće, sve trči! Bitno da je ona otperjala preko sa onim njenim bandoglavkom mesec dana nakon što je napunila osamnaest. I od tada slušam ta sranja o boljem životu redovno, to vam je kao priča za laku noć, znam je napamet, Jelena se trudi da nam te baljezgarije utisne u svest, ali ja ne nasedam na te gluposti. Ona je našla da priča kevi kako treba da živi, a sama prstom ne mrda nego dopušta onom njenom klipanu da joj urla svaki put kad joj baci šaku dolara pod nos, i ona ne samo da to trpi već kenja o tome kako živi američki san. Mora da je i zveknuo pre par nedelja, kad sam je zadnji put čula kako kevi prosipa fore, mala Meri se zaplakala i počela da joj cmizdri kako je tata u dovorištu i kako šamara malog Roberta. Od tada bari kevu kako joj je crkla kamera, pa ne mogu da se gledaju.

Ne seri, Jelena, pomislila sam, nećeš ti uključivati tu tvoju kameru dok te masnica ne prođe.

Saznala sam da će nam ujak doći kada je držala slovo kevi kako ujaka treba lepo da pusti da iznajmi stan, a ne da ga prima u svoj jednoiposobni u kom se jedva i vas dve sa Askom ugurate. Taman sam se spremala da preživim kevino jadikovanje, kad me ta vest izula iz cipela. Ostalo mi je nenašminkano jedno oko, maskaru sam bacila u lavabo i momentalno istrčala u dnevnu sobu da se obračunam.

„Je li, bre, kevo, kad si mislila to da mi kažeš? I je l’ se ja, koja ovaj jebeni stan održavam u životu i nas zajedno s njim, pitam nešto ovde, koji đavo?!

„Stani, sine, samo s Jecom da završim.“

„Koja Jeca, koji ujak, koji bakrači?!“

Svi su mi podjedanko išli na živce. Da mi onaj zevzek od šefa nije odbijao od plate svaki put kad zakasnim, obračunala bih se sa obe još tad. Umesto toga, uzela sam maskaru i prešla njom brzopotezno preko drugog oka, pa tako unezverena uletela direktno u saobraćajni kolaps. Na njega se, doduše, u ovom gradu punom nadrndanih likova uvek moglo računati.

Ujak se, razume se, stvorio tu u stanu od tridesetak kvadrata uprkos jasnom i, ovog puta mom i Jeleninom usaglašenom protivljenju. Ne vredi, keva te tu prevesla na keca jednim plačljivim pogledom. Znala bih oštro da joj se suprotstavim, ali oružje sam odlagala suviše brzo kad bih je videla kako usne savija nadole i oči puni suzama, a pritom prokleto ćuti kao dete kom su upravo oduzeli najomiljeniju igračku pa ti deluje da od njega nema nesrećnijeg stvora na planeti. Tako bi me savladala svaki put, pa i onaj kad sam htela da iznajmim garsonjeru na Banovom brdu. Spakovala sam kofere i već ih prinela vratima, kad sam je videla kako, tiho i bezglasno, uzima onu svoju kesu lekova i jednu po jednu kutiju baca u kantu za đubre. „Šta će meni život…“, čula sam je kako cmizdri. Raspakovala sam se u tišini.

Ujak je bio primetan samo ujutru i uveče, kad pere zube i kad se umiva, tad bi krkljao i pljuvao na sav glas i posle ga čovek gotovo nije čuo. Aska ga je obožavala, i ne samo Aska, već i sva komšijska deca, piljila su u njega kao da je lepotan prve klase. Još nisam srela čoveka sa grubljim izrazom lica, taj se nikada nije smejao, i čudo jedno, za kratko vreme postao je najomiljeniji lik u zgradi. Jeste imao preku narav, naročito kad popije (po tome pamtim svaki Nikoljdan), ali svoj gnev nije nikad usmeravao ka drugima, već samo ka najbliskijima, a od keve bliskijeg nije imao (ako je to bliskost, odmah treba da se koknem!). Tako to biva, rekla mi je jednom Marija, istresamo se na onima koje volimo i sa kojima delimo životni prostor, sva druga naša lica samo su naštimovane grimase, lažljiva maska.

Iako je redovno kevi držao slovo, i to povišenim tonom, na mene se nije izdirao, ne znam da li to ima veze sa mojom namrštenom facom, biće da je  genetika, i to baš nasleđe od njega. Doduše, ovde kod nas tog izdiranja gotovo da nije bilo, nijednom nisam čula da je preda mnom vikao na kevu, a nije ni pio pravo govoreći, više mi je bilo mučno da ga gledam u trenucima nekog nejasnog nadošlog gneva ili bola, šta li je, koji mu se ocrtavao na licu. Kontam da je i keva imala sličan osećaj iako skoro nikad nismo pričale o tome šta oseća. Nema u našoj familiji toga ko bi se podičio emocionalnom pismenošću, valjda se to tako zove, moram da proverim sa Marijom, zanela se likuša sa tim profanom sa fejsbuka, zna sve o tim psihološkim terminima i emocionalnim zajebancijama. Šanse nije bilo da se na tu temu progovori, nije što se nije htelo nego što se nije znalo.

Moj ujak je bio zdrav i snažan čovek. Uvek sam se pitala u kom su mu stanju pluća pošto je gutao cigarete, po dve kutije dnevno minimum, i to, razume se, one krdže, nije se imalo za više. Kad smo jednom išli u planinu kod njega na selo, niko nije mogao da ga sustigne, kao atleta na vrhuncu svoje karijere. Vitalnost tela nije pratila svežina lica, zadnjih godina lice mu je naglo pocrnelo, a oči se utopile u naduvenim podočnjacima. Dijalog se između njega i keve svodio na par reči. Kad bi s vremena na vreme pokušala stidljivo i tiho da mu kaže kako bi mu kuća bila u boljem stanju da nađe neku ženu, samo bi kroz zube prezrivo procedio: „Ti mi nešto znaš.“ Posle bi zaćutala.

Ovde kod nas u stanu je bio podnošljiviji, čak se i Marija zadubi u njega dok pričaju, tačno vidim kako ga psihoanalizira. Ali, pred ujkov dolazak sam htela da odlepim, keve mi, mislila sam da ću ga zgromiti još na pragu. I tako sam zbog ujaka opet morala da odložim  raskid sa Jovanom. Vozi ga na jedno gradilište, pa na drugo, jedva da sam stizala da jedem i da spavam. Primili su ga, napokon, takva gromada od čoveka pogodovala je baš onim grdosijama koje niču na Beogradu na vodi. Čim primi prvu platu, kaže, tražiće stan.

Jovan se nijednom nije naljutio što se tako dugo nismo videli. Nadala sam se da će shvatiti do sada. Umesto toga, lik mi kaže: „Imaćemo više vremena za nas kad ujak iznajmi stan. Nećeš morati da brineš i o njemu i o kevi, a uskoro će i praznici“. Predložio mi je da idemo na Frušku goru za Novu godinu. Jeste, frajeru, ali ko će da vozi? Pa, ja, razume se. Sto puta sam ga pitala što radi toliko ako nije u stanju da kupi jedan auto. Pa, majku mu, nije jedini koji bi uzeo kredit. Nisam materijalista, mame mi, ali mi se malo smučilo da ih sve redom vozam po gradu sa ovom mojom krntijom koja je na izdisaju. Kakav auto, kakva Nova godina, sinu mi! Jedino novo što će biti je on solo, i ja solo. Tuto finito, ende, konec.

Kad malo bolje razmislim, ko zna ko je koga tu vozao, stvarno ne znam, ništa mi više od svega toga nije jasno. Jovan se odlučio za mene, nije tu bilo sumnje, žena zna kada je muškarac odabere, ne mora to da joj kaže. Nije bilo lako takvom muškarcu zadati ozlede. I nije lepo, rekla bi mi sigurno Marija. Zato joj nisam ništa ni rekla, ni njoj ni kevi. Tačno bi me odvraćale, znam, a onda nije lako odvažiti se. Slome ti volju i duh, nabiju krivicu, i eto te začas slabe i smućene. Uradiću to, znam da hoću. Brzo, u dve tri rečenice, nema šta tu da se razglaba. Kao da je iko ikad pronašao prave reči. Neću sigurno da mu prosipam one glupe fore ti si sjajan lik, ne želim da te povredim ili hajde da ostanemo prijatelji.  Ko je još uspeo da druguje nakon seksa? Ruku na srce, ni on nam nije išao u zadnje vreme. Mislim, hteo je on, ali par puta nije išlo. Tačno znam da će raskid dovesti u vezu sa tim, a koji muškarac ne bi. I oni najzreliji teško da će položiti taj test, smrtonosne su to ozlede za njih. Oni makar to tako vide. Marija kaže da najnovije studije pokazuju da je ova nezgodacija u porastu, i to sve češće među mlađim muškarcima. Naravno, zavet ćutanja na tu temu se podrazumevao. Čik da se usudi reč da progovori. On ćuti i kad su bezazlene stvari u pitanju.

Večeras ću mu reći, nemam šta više da odlažem, kad ujak krene na spavanje, a keva počne da petlja u kuhinji, uvek je nešto za sutrašnji ručak spremala posle Slagalice, čudna žena, ta moja keva. Izvešću Asku u šetnju i pozvaću Jovana da mi se pridruži. I tad ću mu reći da ne ide više. Neće mu biti svejedno, šta svejedno, neće mu biti dobro. Ali, šta sad, potrajaće tako neko vreme, posle će se već lakše nositi sa tim. Svaka faza posle napuštanja razbije te na sitne komade. Kad me je Petar ostavio, u prvi mah kao da nije bolelo, kasnije mi je Marija ispričala da se to stanje zove stanje emocionalnog šoka. Posle se nekako navikneš. Saživiš se sa tim osećanjem. I život te samo vozi, pojma nemaš gde, slediš neku matricu i stigneš valjda baš tamo gde i treba da budeš. Marija i taj njen doca tvrde da je prvi i najvažniji korak uvid u uzrok. Koji će mi đavo ta saznanja? Ona služe samo da te rašrafe dodatno, ionako raštimovanog, na još sitnije delove i šta ćeš posle ti, tako razbijen, kako ćeš opet među ljude? Svi smo oštećeni, neko više neko manje, kaže mi Marija, a njoj, razume se, mudrosti prenosi njen omiljeni fejsbuk prijatelj. Živo me zanima koji je stepen oštećenja imao Petar kada je ispario bez traga i glasa, dripac najobičniji. A nije mu bilo malo godina, uzeo je tada bio tri banke, ja tek devetnaestu godinu, mada zrelost i nema neke naročite veze sa godinama, moj matori je živi primer. Pisala sam mu sa one stare motorole, užasna serija telefona, prsti su mi otpadali dok sam mu sklepala neku poruku, trudila sam se da ne budem patetična, ako nešto ne mogu da podnesem onda je to patetika i cmizdrenje. Ne sećam se tačno, nešto tipa ako mi se sad ne javiš, nemoj nikad više, (al’ sam izbegla patetiku, ubilo se!). Znam samo da je Marija predložila da odemo kod onog njenog ortaka po pljuge i pivo, valjda nam je uvalio i neku vutru te noći. Bila sam uverena da se mora javiti, ko bi mogao da se nekom tako usere u život bez reči. Stvar je elementarnog vaspitanja nekome odgovoriti na poruku, nisam ga jurila kao što to današnje klinke rade, kažem vam, najviše od svega prezirala sam prenemaganja. Ali, eto, nije se javio, ni pre ni kasnije, trebalo mi je neko vreme da naučim kako se sva ta sranja prevazilaze, mnogo je kvarova od tada u meni, onih nevidljivih, a krupnih, sile nema koja tu nešto može popraviti. Faks sam brzo batalila, buljila jesam u knjigu mesecima nakon toga, ali nije išlo. Kada sam ga videla na parkingu svoje zgrade pre dve nedelje kako se na jedvite jade izvlači iz kola, Aska mi se zamalo izmigoljila. Samo sam mu zverala u stomak, porastao mu je kao kod trudnice u šestom mesecu trudnoće. Razume se, ostala sam na bezbednoj udaljenosti, nisam mu se javila, sve i da sam htela, noge nisu htele da se maknu, čuka je odradila svoje, i onda je zamakao tu odmah iza Maksija. Trajalo je svega par sekundi, a onda se pokvareni deo u meni zalaufao, nije bilo te sile koja bi ga obuzdala. Te iste večeri, odlučila sam, konačno, da ostavim Jovana.

Snaći će se i Jovan već nekako. Izvešće neke svoje zaključke, zadržaće ih samo za sebe, neće ni pokušati da ih proveri ili preispita i, tako skenjan, odlučiće da je bolje da se preda stihiji da ga nosi. Lakše je i sigurnije tako. Ko se još izlaže vetrometini kad je najjača? Neće me se setiti svakog dana, možda ga samo kosne posred grudi kad prođe kroz moju ulicu, tuda prolazi šezdeset peticom na putu do posla, ne može je zaobići, osim ako me ne posluša i ne podigne kredit, pa kupi neki krš. Dobro bi mu bilo da to uradi, neće valjda večito da se gura sa poluoznojenim dripcima po šugavim šklopocijama GSP-a. I tako će, pre ili kasnije, zavisno od njegovog kvara, Jovan da me preboli. Tako to uvek biva na kraju. Koji li je njegov stepen oštećenja, o tome se može samo nagađati.

Aj na parking, krenula bih za pola sata sa Askom.

Seen.

Ajde. Vidimo se tamo.

Košava je šibala, osećala sam se kao da mi je neko uperio hladan fen u facu. Sa terase ujak mi je mahao i ovoga puta jasno sam primetila da se blago nasmejao. U susret Aski dolazio je Jovan užurbanim hodom, kao čovek koji se vraća sa dugog odsustva.

Košava se razbesnela, lišće sa trotoara se zakovitlalo i razbežalo kud je ono htelo. Iz daljine sam čula pisak voza.

________________________________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Radove objavljuje u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, Književnoj radionici Kordun, regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis. Objavila je zbirku priča „Na korak do cilja“, dok je u pripremi druga zbirka priča „Gledanje u mrak“. Pored pripovetki, književnih i filmskih prikaza, piše i poeziju. Pleše tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

KRATKA PRIČA GROZDANE POLJAK: OŽILJAK

proza

Svako ljeto ranog djetinjstva u mome sjećanju je vruće i užareno, s puno muha. Razvlači se kao žvakaća guma, u hladovini na skalinama uz igranje briškule, trlje ili ubacivanja franja u male rupice iskopane u pjeskovitu tlu.

No zabava „numero uno“ tog ljeta je bio ples uz tek izašlu singlicu Bijelog dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac/ Ne spavaj mala moja muzika dok svira“.

Vrtjela se na smeđem radio gramofonu u strininoj kući mnoga poslijepodneva, dok su predvečerja bila rezervirana za odrasle. Slušalo se humorističko „Veselo veče“, popularna emisija Radio Beograda, ili emisija za pomorce, „Pomorska večer“, Hrvatskoga radija.

Tog poslijepodneva nije bilo zvuka, ni muha, niti vrelih zraka koje smo pokušavali sprati polijevanjem vode.

Valovi vrućine su se slagali po tijelu u ugodnu težinu tek pojedenog graha dok sam držeći se rukama prebacivala jednu po jednu nogu preko ograde na teraci.

Osjećaj ljubavi za grah u trbuhu je trajao korak, možda dva i onda je nastupio mrak. Ništa. Bezdan.

Bila sam mrtva. Koliko dugo, ne znam.

Svijet je dolazio k meni u sjenama stričevih uplakanih očiju. Bila sam samo maleno ispruženo tijelo u njegovim rukama.

Zašto plače, ne znam, žao mi bi što je tužan.

Sjene su se zgušnjavale u kuglice i prekrile nebo, lice je izgubilo konture, razlilo se, utonula sam u njegove ruke, lagano treskanje i ja više nisam bila tu.

Povratak je bio miran i nepomičan, bijel.

Gledao me, nikad neću zaboraviti njegov izraz lica, nikada!

– Zašto ne plačeš? – pitao je.

– Ti si tako hrabra.

Zašto sam hrabra? I zašto on plače?

– Ti si tako hrabra – ponavljao je.

Rastužila me njegova bol, možda sam i htjela nešto reći ali nisam se pomakla.

– Ti si tako hrabra, hrabra – stalno je ponavljao.

Pasivno sjedenje bez posebnog objekta fokusa. Meditacija na ništa.

Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih želja, potreba i aktivnosti.

Šikantazi, zen, moj bijeli povratak. Bez tjelesnog bola.

Možda bi taj opis odgovarao nečemu što je obujmilo cijelu mene.

Kamenčići su polagano nestajali iz moje brade, i sad je doktor koncem sastavljao dva razdvojena dijela.

Mirnoća je ležala u svemu što sam vidjela.

Vrat mi je sad imobiliziran ovratnikom. Dugo je slamčica bila jedini predmet putem kojeg sam se hranila.

U vrijeme moga ranog djetinjstva ljudi su se često družili u večernjim satima, pričajući priče. Uglavnom su to bile priče koje su me plašile. Bojala sam se vila sa magarećim nogama koje plešu kad izađe Mjesec, bojala sam se duše umrlog čovjeka koja se nastanila baš u stablu kruške pored koje sam morala proći, bojala sam se zvona zvončara koja su se čula u daljini.

(Da li su odrasli razmišljali što takve priče čine djeci? Čudno je to vrijeme bilo!)

Sad su imali priču za neko vrijeme, do sljedeće dogodovštine.

Stric je pričao priču o mojoj „smrti“.

– Pribirali smo kumpire, ja i strina, u podrumu. Čujemo, nešto je palo. A onda tišina. Da je koje od dice, plakalo bi. Ajde ti ipak vidi, rekla mi je strina. Kad san izaša vanka vidin ja tebe di ležiš sa licem na kamenu, ma kud si baš pala na kamen! (Ka da je teško bilo past nakamen – smijeh). Podignen ja tebe, i vidin, dite se ne miče, mrtvo je, ajme meni! Tresen ja tebe a ti ništa, pa opet tresen, a ti malo otvorila oči, ja plačen ka kišna godina, samo da dite neumre! Pa brzo kod doktora, ma nisi uopće plakala kad ti je vadio ono kamenje, nit kad je to zašio. A bogami, ja nisan moga izdržat!

Strica već dugo nema, godine razvlače crtu spojenih dijelova prema rubu čeljusti.

Ponekad pređem prstima po malenom podbratku koji je nastao rascjepljivanjem, kao muškarac po svojoj puštenoj bradi, i sjetim se priče iz davnine.

_________________________________________________

GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.

književna premijera: KNJIGA SANDE LONČAR RUŽIĆ “NA VILINSKOM TRAGU”, Znanje i Ars Illyrica, Zagreb, 6/2023; ulomak

proza

– Dide, dide, snig! – uzviknu Petar oduševljeno.
– Ma di, mišjeg ti repa?
– Pa evo, pogledaj, pahuljice – pokušavao je jednu uloviti šakom.
Prsti na rukama bili su mu crveni od bure, no ipak se slabašna pahulja na njima brzo otopila.
– Ma, kakav snig, slabo je to. Još malo i eto nas gori, a onda ćemo pomalo nazad, mrzlo je i bura je sve jača.

Završno penjanje do Gradine bilo je najteže. Smještena na vrhu brda stara je utvrda, isprepletena modroljubičastim suhozidinama, zarasla u grab i kupinu. Na mjestima je sa zapadne strane bila posve nepristupačna, a u njezinu su podnožju kameni blokovi ponegdje bili viši i od djeda. Nije se dječak mogao domisliti koliko su snažni bili ti ljudi koji su je gradili. Šutke se penjao za djedom znajući koliko je važan ovaj dan, i nakon kraćeg vremena njih su se dvojica konačno uspeli.

A s Gradine si, s njezinih visokih ruševina, mogao dotaknuti mrkle teške oblake, toliko se visoko učinilo Petru. U njezinoj utrobi opružila se ledina prekrivena mahovinom i mladom igličastom travom iz koje su mjestimično izniknuli buseni divljih šafrana, kao da nije zima i kao da se mrkli nebeski svod upravo ne kani spustiti na zemlju. Oko razbacanih razvalina natiskali se mesnati i oštri listovi perunike.

Popne se Petar na golemu kamenu stijenu da s nje još bolje promotri okolinu, podigne ruku u zrak kao da će dohvatiti oblak. Bura je oštro obliznula crvenkastu dječju šaku i Petar brzo uvuče ruku u džep, pridržavajući drugom kapu. Zima je na ovoj visini bila još zubatija i oštrija.

Pogled je s Gradine bio veličanstven, okolna su brda klecala pred njezinom ljepotom. U daljini su, jedan iza drugoga, izvirivali magličasti brežuljci, sve jedan veći od drugog. Još dalje, iza njih, snježni su se vrhovi dalekih planina zamatali u oblake kao u naramak čađave vune. Imao si na toj visini osjećaj kao da ploviš cijelim krajem, da jašeš na toj kamenoj gromadi.

U modrim su se grozdovima nanizali suhozidi duž Gradine. Ispod jednog od njih je, doviknu djed Petru, baš tamo ispod vilinske ploče jednom kao mali dječak sjedio i čuvao stado ovaca, kadli mu je iznad glave proletio vuk.

Petar pogleda djeda razrogačenih očiju.

– Vuk!? – uzviknu sa strahom, nevjericom i oduševljenjem.

– Eee, vuk!

Djed izvadi vrećicu s duhanom. Petar primijeti kako mu teško ide motanje cigare na vjetru, ruke mu podrhtavale od starosti a možda i leda. Bura je uporno gasila plamen šibice. Napokon pripali i nastavi, gledajući u daljinu:

– Je, bio je to vuk. Stado se razbižalo na sve strane, a ja se od straha nisam moga pomaknut. Vuk se zagleda u mene, kozjeg mi roga i, dok se stado rastrčalo i blejalo ka prid smrt, ja sam osta sidit skamenjen. Nekoliko je trenutaka gledala ta beštija u mene, mislio sam, srce će mi iz prsa iskočiti. A onda je vuk, isplaznute jezičine i razjapljenih usta, pogleda negdje iznad mene i zacvilio isto ka naš Garo kad nešto skrivi…

Zastade opet, okrenu se i promotri vrh cigare, sklon dramatici u ključnom trenutku. Otpuhnu polako i obliznu usne, suhe od bure i cigare:

– I? Šta je bilo dalje, dide? – upita Petar bez daha.

– Podvio je rep i odjurio cvileći, a da ni ovce ni mene nije ni taka – pljucnu djed duhan i zagleda se ispred sebe.

Petar se namršti u čudu i pomalo sumnjičavo. Ako je išta znao o životinjama, znao je da je vuk najstrašnija beštija na svijetu koja ne cvili kao pas niti se ikoga boji.

– Ja znadem da to što je vuk iznad mene ugleda, da je to bila vila, sinko moj.

– Vila?! – Petrovim čuđenjima danas nije bilo kraja.

Djed nastavi istim glasom:

– Je, je, vila je to bila! Nisam ja baš nju točno vidio, ali vidio sam njezinu bilu haljinu koja se bila zavijorila iznad moje glave ka zastava. Ja se od straha nisam moga pomaknit niti pogledati. Ali, nakon što je vuk odjurio, čuo sam tihi ženski glas kako mi govori: „Ne boj se, Perija, neće ti vuk ništa, na Gradinu su došli i njome prošli i vukovi i ljudi, prošli su dječaci i poskoci, ništa im se nije dogodilo. Pođi kući mirno i ne boj se.“

– To ti je rekla?! Vila ti je to rekla?! I nisi se boja?

– Ma jesam, ali opet i nisam. Kad sam se napokon usudio okrenit, iza mene nikog nije bilo… Ovce su se bile šćućurile uza zid, drhtureći. Brzo sam ih pokupio i drito kući. Nisam to nikome kazivao, ne bi mi niko ni virova, nego evo tebi sad.

*

“Čitajući, još dok je bila u rukopisu, knjigu o malom Petru, njegovu didu i vili, koja se događa na jednom imotskom brdu, uskliknuo sam: Brdo, prepoznao sam te, ti si Liskovac! Liskovac je pri vrhu presječen stožac, nastalo podnebesno guvno. Po rubu ostaci zidina ilirskoga grada, na sredini vilinski kamen, srednjovjekovni stećak. U Sandinoj priči, Liskovac se uzdignuo do olujno ljubičastih nebesa. Pod Liskovcom četiri sela, Podbablje, Podosoje, Runovići i Zmijavci. S Liskovca se gleda sva Imota, od Bijakove do Zavelima, grad Imotski i jezera do dna njihovih modrih i crljenih bunara. S njega su nadzirani svi puti kojima je od Cetine do Neretve i od snježnih bosanskih gora do mora putovala povijest. Mogao se vidjeti konjanik i mrav. Na Liskovac slijetale munje i vile. Sletio i odletio ilirski grad. Po njemu rasle i nestale liske, lijeske, ostavile mu ime. Ostala ilirska božanstva rogati poskoci, njegovi vječiti čuvari, cvijet iris ilirika, perunova perunika. Ostao starohrvatski stećak, vilinski kamen. Guvno na kojem vile i munje igraju kolo. S Liskovca sletila Sandina vilinska knjiga” – Petar Gudelj

_________________________________________________

SANDA LONČAR RUŽIĆ (Imotski, 1972.) piše kratke priče, poeziju i priče za djecu. Objavljivala je u skupnim zbirkama Krom i pakao, Jedna priča iz Domovinskog rata, Oberon i PitchWise. Priča “Amerika” objavljena je u nekoliko časopisa i novina. Urednica je i autorica monografije U kamenu čvor – kravata Imota te istoimene izložbe fotografija. Urednica je biblioteke Radičevac i autorica projekta Mitsko Podosoje. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Poduzetnica je i živi i radi u Zagrebu.

KRATKA PRIČA DRAGANE ERJAVŠEK: GOST (Melonostalgična razglednica u tri čina)

proza

U prvom činu smo bili musava i neukrotiva djeca. Đavli, etiketirani od najranijih sjećanja, do mjere da smo se navikli na tu riječ kao na nešto milo i toplo što se svija oko svačijih nogu i čarapa za višekratnu upotrebu kad nas zima potjera oko šporeta.

Scenografija: blago rečeno skromna. Nešto što bih danas nazvao kaučem, iako je bilo neudobno i za kosti meke poput memorijske pjene, stajalo je u najboljem ćošku. Kredenac drečavo zelene boje, pun posuđa koje se čuvalo za nekoga ko nikad došao nije, bar ne dok sam živio u maloj kući podno planine, bio je naslonjen na pregradne daske na suprotnoj strani. Šareni tepisi po kojima smo gazili bosi, čisti kao posteljina u koju bi se zavukli svo troje, bili su hladniji od svih zidova. Pod jednim od njih sam sahranio pauka. Danas ta uspomena ponekad sahrani mene. Uz treći zid, odmah do vrata stajao je šporet na drva. Nešto kao korito sa provučenim baštenskim crijevom tačno ispod najizrazitije ubuđale fleke koju je majka zvala Šiško jezero, sto za ručavanje i frižider bili su sav inventar. Kako nijesam ulazio u tuđe kuće, nijesam osjećao nelagodu koju skromnost, a još više siromaštvo, mogu da proizvedu.  

Sve mi je u toj kući bilo pod prstima osim ostave. Zabranjeni špajz u kome su bile poređane tegle, vreće i kace sa sirom. Onim najboljim, koji nikad vidio nijesam u gomili na stolu, kao da je prizivao đavla koga još nisam u sebi zamrzio, da proviri u tamu najbogatije prostorije u kući. To su bile moje prve velike batine, ali su bile vrijedne svega. Mastan oko usta, plakao sam pomalo na silu, samo da bih zaustavio naninu natikaču što se zalijetala visoko iz vazduha. Ono što je bilo ostavljeno za goste je prvi put bilo opipljivo. Opipljivije od gostiju, da budem pošten. I bilo je ukusno toliko da i danas mogu na svakoj osjetljivoj tački jezika da istopim davno pojedeni grumen žućkastog slanog sira.  

Na dan kad smo odlazili nana je plakala, zaboravivši sve ono što nas je proizvodilo u đavle. Sestre su plakale s njom. Majka se pozdravljala kao da ćemo već sjutra biti u svojim krevetima. Ispred kuće je čekao blatnjavi karavan sa natpisom TAXI, naš cijeli život je stao u tri torbe od kojih će se jedna pocijepati na aerodromu, ali to nije ta priča. Nana je, dobacila je majka u prolazu, plakala jer se cijela kaca sira pokvarila čekajući važnog gosta koji će ga pojesti. Je li tu bilo ironije – ja ni danas ne bih prepoznao.

U drugom činu smo u zemlji u kojoj razumijem samo tetku, njenu djecu i Šekija koji nam popravlja osigurače, u zemlji bez pozdrava i bez zagledanja u iznošene cipele sa čičkom u kojima sam putovao.

Tada to nisam znao, ali majka je bila nesrećna u selu koje smo napustili i vjerovala je da ćemo jednog dana i mi, njena djeca, jednako patiti za dinamikom života, čistim poslovima, putevima i kupatilom u kući. Smučili su joj se lavori, kante sa vodom, korita i pepeo. U početku od ljubavi prema mom ocu nije vidjela taj teži dio života. Ali od trenutka kad je umro ona je tražila izlaz. Za sve nas, ne samo za sebe.

Znao sam da će život u tuđini biti drugačiji, posebno zato što Alma, Azra i ja više nijesmo bili sami, i nije više bilo šume oko nas. Nedostajala mi je širina, miris negaženog, miris koji se kroz godišnja doba mijenjao. Do vremena kad sam to shvatio, u kući tetke Dunje na tri sprata, s njenom djecom sam odrastao i više nisam bio siguran da li sva ta hrana na stolu i sve te gomile sira imaju ikakvog smisla kad dvije udovice, moja mati i njena sestra, nikad nijesu kući, kad im je djecu podizao sistem, kad je vrijeme postalo luksuz, a svega drugog je bilo taman toliko da ne fali. Majka je do kasnih sati služila vizbadenske pokeraše, naše zemljake koji nijesu zaboravljali da im je neko ostao doma, ali nijesu ni mogli ništa sa svim onim što su znali. Zorom je čistila tuđe ulaze i parkinge, a nas su čekale ceduljice sa natpisima gdje je doručak, gdje je ručak, džeparac i čiji je red da iznese smeće.

Nane bih se sjetio samo kad su se mijenjala godišnja doba ili kad bi mi iz uskih i mračnih hodnika podsvijesti izletjela zaboravljena psovka ili kletva. Njenog gosta koji nikad dolazio nije pretvorio sam u anegdotu kojoj bih se smijao kad ostanem sam sa sobom. Još tada sam znao da ću ga staviti u priču. Nije to bio ni glavni brkajlija u selu koji svima cijepa drva, iako mu je nana činila blagi naklon kad god ga put nanese. Nije bio ni Puco poštar, iako je svraćao samo jednom mjesečno da donese pisma i penziju koju je nana zvala crkavica. Nije bila ni Stana Mustafina, nanina jedina prijateljica, kojoj je sve moglo bit, osim onoga iz ostave.

Nikad nisam prestao da se pitam ko je taj kome čuva najbolji sir, sitno nasjeckane salate, orahe i suvo meso, brašnjave, smežurane smokve i cijeđenu drenjinu, kafu upakovanu u metalnu kutiju sa zlatnim natpisom. Ali užurbanost života i majčino odsustvo potrebe da se, od onog trenutka kad je sredila ostatak svog života, vraća u zemlju iz koje je potekla, odaljili su me od velikih i romantičnih uspomena u kojima bi ta osoba imala bar neke crte lica ili obrise neviđene dobrote. 

U trećem činu sam, gurnut nostalgijom takvom silinom da sam već u kostima naslućivao da ako sad ne odem, nikad više nanu vidjeti neću živu, vratio se pod staru planinu, u prvi snijeg koji još nije bio siguran da li da se zadržava ili da okopni, i našao sam je na vratima kao da me čekala, iako nijesam javio da dolazim.

Plašio sam se povratka, nije da nijesam. Navikao na korumpirano vrijeme, ubrzana disanja, hladna klimanja glavom, izgubio sam iz vida da sam jednom, ne ni toliko davno, bio dječak. Negdje na začelju svjesnosti, sjećanja na zagrljaje i mirise budila bi se asocijativno. Kao da sam djetinjstvo poznavao iz prepričavanja, ne iz neposrednosti.

Sada je na starom zelenom kredencu stajala mikrotalasna, kuhinja je bila obnovljena, a moderna i udobna ugaona garnitura je u potpunosti promijenila opis prostorije. Tepih je bio isti i u izmaglici sjećanja nazirao sam tri figure prostrte po njemu kako čavrljaju rasterećeno i ne znaju da van podplaninskog sela postoji bilo što, osim možda nekog zlog vuka, tuđe nane i Karakondžule kome smo svi crtali različite rogove. 

Nana je odložila štake.

– Isti si otac, kaže i glas joj se zaguši kod posljednjeg slova, pa kao da zacokta od nataložene tuge što je godinama postala noseći zid stare kuće. Nije željela da umre samo da bi što duže patila.

– Mora da si umoran, sažaljivo je šapnula.

A nisam bio. 

Ona nije razumjela taj koncept. Od Vizbadena do našeg sela se ne pješaci ni koraka, nano, htio sam, a nisam rekao. Nije se tako putovalo u njeno vrijeme. Bila je jednom do Berana na operaciji, sina je rodila u kući, a kćer uz potok. Kćer koju nijesam upoznao. Sina kojeg njegovo dvoje od troje djece nije upoznalo. 

Ponijelo me nešto čemu nijesam znao ime da raširim ruke prema njoj. Odviknuta od zagrljaja izmakla se tek toliko da nije sasvim uz mene, a onda stajala tako kao žalosna vrba, drhtala i odglumila da joj je svejedno, da sam mogao i da ne dođem u naše selo. Na pomisao da je selo naše sam se malo postidio, pa sam pokušao da prizovem bar nešto od onoga što sam na prazan pogled i ohladnjelo srce prisvojio. Ovo nije već odavno bilo moje, a opet, ništa drugo nisam imao što sam osjećao više svojim.

– Zaboravio sam koliko je lijepo, propustio sam kroz zube nesvjesno. 

Iz neprijatne tišine zamrle bliskosti sam se otrgao naglo i pošao prema autu da izvadim poklone koje je majka spakovala, poklone koje sam kupio usput na majčin savjet, poklone koje sam sam birao. 

– Nijesi to trebao donosit, rekla je. 

– Majka je poslala. 

– Kako je kučka? 

Nasmijao sam se. 

Nije joj oprostila što nas je odvela, iako je razumjela. Mlada udovica zarobljena u selu bez žive duše za druženje, bez posla, bez prihoda, s troje djece koja će jednog dana htjeti drugačije, više. Morala je da ode tamo gdje je imala bar nadu. Pa makar to bilo čišćenje parkinga i hodnika u zgradama većim od svega što smo do tada vidjeli.

– Da se bar preudala, da se ne muči, dodala je. 

Dok sam gledao slike po zidu, na kojima sam prepoznao jedino svoje stare cipele koje su me odvele nesvjesnog u zemlju bez razumljivog jezika, nana je slagala po stolu hranu. Perifernim vidom sam uhvatio kako se nižu suvo meso, sir, orasi, drenova voda, rakija, domaći hljeb, smznuta jagnjetina, zaleđeni kolači, tegle pune ukiseljenog povrća.

– Ne može biti da nijesi gladan, rekla je. 

Došao je. Njen gost je došao. Oboje smo mu se obradovali.

– prvonagrađena priča na konkursu Festivala priče “Zavičajne staze” 2022, iz zbornika “BIHORSKI MEMENTO”, NVO Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2023. –

_____________________________________________

DRAGANA ERJAVŠEK je rođena u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Novinarka je i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je devedesetih dvije zbirke poezije (“Horizontala preko bola” i “Vertikala bola”) i roman “Otvorena knjiga” 2008. godine. Poeziju, prozu i eseje objavljuje u književnim časopisima. Na konkursu “Queer Montenegro 2021” osvojila je treću nagradu za priču “Primabalerina”, a na konkursu “Zavičajne staze 2022” u Petnjici prvu nagradu za priču “Gost”. Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, piše u vozu.

ROMAN EDINA SALČINOVIĆA “BESPOTREBAN ČOVJEK”, IK Vrijeme, Zenica, 4/2023; odlomak

proza

Prvi put se dogodilo u Ulici Koševo. Bio je kraj aprila, noć je izronila iz višednevne kiše, vlaga se uvukla u sve mirise, vonj je bio težak, zaustavljao se u nozdrvama i dugo valjao niz grlo; tih se dana čulo mnogo kašlja, ljudi su se kretali bezvoljno i nervozno, nalikovali su neobičnom plemenu koje živi u memljivim zemunicama sagrađenim u prastaroj močvari.

Jedva da su prošle dvije godine od velikih poplava, strepili su od kiše, sjećanje na kataklizmu iz 2014. bilo je živo, malo ko se usuđivao pogledati u nebo. Naviknuti na nepravdu, za loše dane krivili su meteorologe, vremenska prognoza danima se vrtjela u udarnim vijestima. Uživao sam lutati noću kroz taj grad sluđen strahom od vode, krstario sam kroz vlagu i sumaglicu kao da prevaljujem neke predjele iz snova, kao uklet, zalazio u ulice u koje nikad ranije nisam kročio. Htio sam da moje izlizane i poderane cipele pregaze svaki pedalj grada koji strahuje od vodene stihije, noću sam se penjao na krovove napuštenih zgrada, mnoge su već duže od dvije decenije stajale opustjele, oprljene topovskom paljbom u minuloj agresiji, čekale su da se riješe imovinsko-pravni odnosi i da budu srušene. Stojeći na tim kosturima, u noćima bez mjeseca, s nekom čudnom energijom u krvotoku, osjećao sam kako Saturn, Veliki zlobnik nakinđuren prstenjem, povlači konce kojima su ušivene naše sudbine. Visoko iznad mene, nad neprobojnim talogom oblaka, u fluorescentnom sjaju treperila su sazviježđa Vodenjaka i Jaraca. Ispod je ležao bijesan grad na amfetaminima.

Te aprilske večeri, umoran i izgladnio od cjelodnevnog lutanja, spuštao sam se pustom Ulicom Koševo, kada je pred mene izronio čovjek u crnoj kabanici. Nikada prije nisam primijetio dućan iz kojeg je izašao. Izgledao je kao biće iz minulih vremena, bakalin opisan u pričama iz prošlog i pretprošlog stoljeća, nosio je pusteni šešir široka oboda, dugo je poslovao oko brave, gvožđe je ciknulo i glasno škljocnulo, bakalin je ispustio otegnut uzdah, kao da zahvaljuje samom vragu što je protekao još jedan dan, i uputio se uz ulicu prema starim jevrejskim palačama. Glavu je držao pognutu, kao da put vodi u zemlju, kao da je smjer pod đonovima, i već sam mislio da ćemo se sudariti, a onda sam ga nekako izbjegao. Za trenutak sam imao utisak da je prošao kroz mene. Neka prozirnost vukla se za tom pojavom, kao da je ulica izranjala iz prošlosti za svakim njegovim korakom, na kraju je nestao u mraku starom više od sto godina. Poigravanje s nervima pripisao sam umoru, gladi i samoći, koja me svakim danom činila sve više neurotičnim i bolno osjetljivim. Požurio sam niz ulicu s nadom da ću negdje pronaći jeftin obrok.

Kada sam nekoliko dana kasnije prošao koševskom, na mjestu dućana nalazio se neugledan restoran brze hrane, skromno namješten, mastan i prazan. Riješio sam svratiti i potražiti topao sendvič. Par za šankom doimao se bezvoljno, mogli su biti supružnici, mogli su biti i suvlasnici, on je pržio filete, ona tostirala hljeb i premazivala ga topljenim sirom i majonezom, sve su činili lijeno i nespretno, kao da rutinom posla tek trebaju ovladati. S razgovorom nije išlo. Spomenuo sam, kao usput, dućan koji je tu nekad bio. Naravno, nisu se sjećali. Sendvič nije bio toliko neukusan koliko je izgledao nejestivo. Jeo sam sporo, dugo žvakao zalogaje, nadajući se da će se tako razvući i vrijeme od jedne do druge gladi. Nisam razmišljao o priviđenju od prije nekoliko noći, po glavi su mi se motali stihovi:

Šta ja to tražim u ovim sobama oblijepljenim vizijama novca? Koliko bih mogao da zaradim kad bih skratio kosu? Kad bih stavio nove đonove na cipele, okupao svoje tijelo što zaudara na masturbiranje i znoj, na slojeve i slojeve izmeta sasušene u biroima za zapošljavanje…

Od početka godine bio sam bez posla i trošio posljednje ostatke ušteđevine. Dao sam otkaz na mjesto loše plaćenog novinara crne hronike u redakciji u kojoj sam proveo dvije godine. Usamljen, bez ambicija, s nervima u rasulu, danima sam tumarao gradom kao da nešto tražim ili kao da očekujem da ću nekoga sresti.

U maju su konačno nastupili sunčani dani. Bilo je toplo i ugodno predvečerje kad se na Atmejdanu pojaviše dva čovjeka u poodmaklim godinama, jedan krupniji, očito domaći, u starom bosanskom odijelu, hodao je sporo i nekako nevoljko, a drugi uz njega u neobičnoj odjeći, azijatskih crta lica, koračao je dostojanstveno, iako kratkim korakom, kao da želi sakriti nešto o svojim nogama. Pomislio sam da se radi o nekoj atrakciji za turiste, neke turističke agencije nudile su historijske rute, a glumci iz sarajevskih pozorišta maskirali su se u Franza Ferdinanda, Gavrila Principa, Gazi Husrev-bega, Hasana Kaimiju, Behku i Ljucu i druge znamenite likove, i igrali u gradskim legendama. Ona dvojica su, nogu pred nogu, gazili preko trave, a pratila ih je skupina jednako neobično odjevena. Pomislio sam da su i turisti uključeni u performans, pa sam odlučio da ih pratim, jer ništa pametnije ni zanimljivije nisam imao raditi. Na mahale se, rumen kao jabukov cvijet, stao navlačiti suton, kad se ova nesvakidašnja povorka uputi sokacima. Iako sam bezbroj puta prošao uskim uličicama, sad mi se učiniše nepoznate, kaldrma pod nogama kao da nije bila jučerašnja, mirisalo je drugačije, a i fenjeri, crven, blijed i žut, zamijenili su električne svjetiljke. Sokak je bio pun mladića obučenih u odijela, takozvana tradicionalna, s fesićima na glavama, stajali su pod strehama i šaputali u prozore. Sitniji čovjek naglo zastade i poče nezadovoljno siktati na uho onom krupnijem, a ovom se lice zgrči kao od neke neugodnosti, pa se poče umiljavati riječima, sve rukama crtajući krugove u zraku. Primakao sam se da bolje čujem, uvjeren da se radi o predstavi, ali ni riječ od onoga što su govorili nisam mogao razabrati. Tek mi se učinilo da čovjek azijatskog lica ponavlja baka, baka, a jezik na kojem su govorili mogao je biti turski, kao i turkmenski, kazaški, kirgiski, uzbečki, ujgurski, tatarski… Nakon dvadesetak opisanih krugova onaj manji nezadovoljno klimnu, kao da se mora složiti s onim što ne misli, pa nogu pred nogu nastaviše uz sokak – onaj krupniji korakom koji kao i da hoće i neće naprijed, a manji svejednako kao da nešto krije u nogama. Za njima se uputi i gomila turista, a meni je već bilo dosadilo da pratim povorku o kojoj ništa ne znam. Zato sam odlučio prići jednom od mladića što šapuću pod prozorima. Kad sam se primakao, učini mi se da je neka prilika umakla sa prozora, a šaptač, koji i nije bio mladić, nego sredovječan čovjek, sa čuđenjem se zagleda u mene. Nepovjerljivo me slušao, kao da razgovara sa strancem, a kad je otvorio usta, sa jezika mu spadoše arhaične riječi, kakve se danas mogu samo pročitati, odavno ih niko nije tako izgovorio. Jedva sam razumio da su to prošli vezir Topal Osman-paša i Mujabaša Bešić, a za njima vezirovi seizi. Govorio je nešto i o tome kako vezir momcima daje pare da se žene, ali sam malo šta od toga razumio, a nije me ni zanimalo, jer sam i dalje bio uvjeren da se radilo o historijskoj šetnji za turiste. Neko se zaista potrudio da sve bude autentično. Sutradan nije bilo nikakva traga od Topal-paše i Mujabaše, a i sokaci su opet bili ovi današnji, a ne oni iz stare Turske carevine. I opet je padala kiša.

Nekoliko dana kasnije, pred pljuskom sam pobjegao u haustor u Ulici Zelenih beretki. Nije me iznenadilo to što sam unutra zatekao još jednog bjegunca od potopa, ne znam je li taj dio zgrade bio napušten, u svakom slučaju vrata su uvijek bila otvorena, a stepenice su vodile sve do krovne terase, gdje se ljeti mogla provesti cijela noć. Mjesto nije bilo nepoznato, tu su se zavlačili tinejdžeri i mladi ljubavni parovi, ponekad i neki narkoman, svi koji su tu zalazili bili su naviknuti da sreću druge ljude. Čovjeka koji je bio unutra, međutim, moj nagli ulazak kao da je uplašio, povukao se dublje u sjenu, a kad sam uključio svjetlo, gotovo da je vrisnuo. Nosio je crn kožni mantil, presjekao me prijekornim, ispitivačkim pogledom, oči su mu bile crvene, pomućene kao da danima nije spavao, bio je mlad, dvadesetak godina, ali je nosio smiješne brkove, kakve su nosili glumci iz 40-ih. Ruku je ispod mantila držao na pojasu:

– Možete li isključiti svjetlo – upitao je.

Glas mu je, kao i cijela pojava, bio komičan, ostavljao je dojam filmske imitacije; ironično sam se nasmijao prije nego što sam napomenuo da će se svjetlo samo isključiti.

– Zašto ste došli ovdje – pitao je strogo, kao da nam o mom odgovoru ovise životi.

– Sklonio sam se od kiše.

– Zašto baš ovdje – nastavio je kao da mu mogu reći nešto važno.

– Slučajno, prolazio sam ovuda kad je zapljuštalo.

Prije nego što se svjetlo ugasilo zapiljio se u mene; u tim mutnim, zakrvavljenim očima bljesnulo je nešto neurotično, trepnuo je kao da ima tikove; ostali smo u mraku.

– Lozinka – tražio je iz tame svojim teatralnim glasom.

– Kakva lozinka – trudio sam se da moje riječi zvuče neozbiljno.

– Znaš li lozinku – iz tame je tiho zarežalo.

– Vazduh trepti kao da nebo gori – rekao sam i nasmijao se.

Primijetio sam da je izvukao ruku ispod mantila i čuo sam kad je nešto škljocnulo. Naredio mi je da budem miran i da polako uključim svjetlo. Neka bude; u njegovoj ruci ukaza se pištolj, prastar komad gvožđa, Mauser C96 nervozno je podrhtavao.

– Vaše isprave – zapovijedio je s tom skalamerijom uperenom u moj stomak.

Polako sam izvadio novčanik i pružio mu ličnu kartu. Nevjerica s kojom je blenuo u dokument iskrivila je njegovo lice u grotesknu masku, činilo se kao da želi protrljati oči i uvjeriti se da je budan.

– Šta je ovo? Ko vam je izdao ove dokumente?

– Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – rekao sam hladno, unoseći u riječi ironiju koja je očitovala ponos.

Moja smirenost kao da ga je uplašila, na trenutak se činilo da će povući obarač, a onda se ugasilo svjetlo. Silueta se naglo pomjerila i čovjek je izjurio na kišu, vidio sam kako se kreće u sjeni pod mutnom uličnom rasvjetom, lice je pokušavao zaštititi kožnim mantilom, u desnoj ruci pištolj je bio spreman da zapuca svaki čas. Sijevnulo je nekoliko munja, kao da na nebu neko pokušava spojiti dva komada gvožđa, a onda je jako udario grom. Vratio sam se u haustor i popeo na posljednji sprat, sačekao sam da prestane padati i izašao na krov. Nisam pokušavao objasniti šta se dogodilo, moja psihoza već se bila produbila, više se nisam trudio razlikovati realne događaje od obmana koje su kreirala moja osjetila. Uživao sam u čudima koja su za mene, u sumanutoj kooperaciji, proizvodili čula i um.

________________________________________________

EDIN SALČINOVIĆ, novinar i pisac. Bio je dugogodišnji urednik kulture u dnevnom listu Oslobođenje. Učestvovao u pokretanju knjiženog časopisa (sic!) i otvorene medijske platforme Naratorium. Tekstove objavljivao u magazinu Dani, kulturno-propagandnom kompletu Beton, portalima e-novine i XXZ. Autor je romana „Bespotreban čovjek“.