Category: proza

PUTOPISNI ROMAN JANE PREVIĆ FINDERLE “PUT U SANTIAGO”, Fotoepoetika, 2024; ulomak

proza

Ujutro nas Franka i Antonija sustižu i zajedno nastavljamo prema Zubiriju. Naš plan je bio prvih dana krenuti lagano, hodati 20 km dok se tijelo ne navikne, no planovi nam odmah padaju u vodu. Od hodočasnika u samostanu cure su saznale da u Zubiriju nigdje više nema slobodnog mjesta pa poučene jučerašnjim iskustvom u laganoj panici počinjemo zvati iduće hostele. Do prvog slobodnog kreveta morat ćemo hodati 15 km više od planiranog. Bit će to vatreno krštenje. Nakon prvih sat vremena hoda odlučujemo popiti kavu. U idućem selu nailazimo na bar i sretno sjedamo unutra. Cure uzimaju kavu i doručak, a ja samo čaj. Antibiotik koji sam morala popiti prije puta upropastio mi je probavu i sada mi paše topli čaj. Uz njega si otvaram konzervu tune s povrćem, no vlasnik kada me vidi brzo prilazi i izbacuje me van, bez obzira na to što smo ona tri doručka i taj moj čaj platile gotovo 40 eura. Tata je kupio baget u obližnjoj pekari i na vanjskom stolu vlažnom od kiše ga reže na komade kako bi mu stao u torbu, a vlasnik odjednom izjuri van pa tjera i njega iako je sve vlažno i vani nitko ne sjedi.
Skrećemo s ceste na blatni puteljak, upoznajemo Slovenca s kojim neko vrijeme hodamo. Na mjestu velike blatne lokve ja krećem prva zaobići je s gornje strane, ali nepažljivo zapinjem za bodljikavu žicu koju nisam primijetila i padam. Srećom prolazim bez udarca, ali sada me prati tračak nesigurnosti.
Na idućoj uzbrdici Danieli od napora toliko počinje lupati srce da ne može dalje. Moj tata joj uzima pretrpani ruksak i tegli ga uzbrdo, no ni to ne pomaže. Kada napokon izbijemo na cestu pokušavamo zaustaviti neki auto da je preveze do idućeg sela, no nitko nam ne staje, a zatim žena koja staje ne razumije ni riječi engleskog i u strahu je ne želi primiti u auto. Tek nakon nekoliko pokušaja uspijevamo je poslati nekim autom da nas čeka u idućem selu.
Nastavljamo se penjati i uskoro u šumi ugledam grmove šimšira. Pomislim: nemoguće, pričinjava mi se, ali stvarno izgleda kao šimšir. Kao mala išla sam u školu u barokni dvorac ispred kojeg su rasli grmovi šimšira, pušteni u svojoj prirodnoj formi, i nakon dvjesto godina izgledali su upravo ovako. Uskoro, cijela je šuma puna šimšira, nisam nikada čula da postoje prirodne šume šimšira i sada sam očarana. Kasnije zovem prijateljicu koja je doktorirala na biljkama koje žive u zajednicama s bukovim šumama Pirineja i ona mi s veseljem objašnjava: da, to je stvarno šimšir, ni ja nisam mogla vjerovati kada sam ga vidjela. Nije mi jasno kako je preživio napad šimširovog moljca koji je pred desetak godina uništio većinu baroknih perivoja zapadne Europe, no evo ga, šimšir je ovdje živ i zdrav i slobodno raste svojim sporim životom.
Na izlazu iz ove šume spuštamo se stazicom koja više liči na vododerinu nego na stazu, sve je mokro, cijedi se voda ili stoji razgacano blato. U jednom trenutku tata pada. Stojim gotovo kraj njega, vidim ga kao u usporenom filmu, vidim kako mu se presavija noga, kako klizi i ne mogu ništa, u strahu ukipljena stojim gotovo sekundu dok se ne saberem i pokušam ga dići. On se sam diže, otresa blato i govori da mu nije ništa. U strahu ga sumnjičavo gledam, razmišljam je li to kraj Puta, no izgleda da smo imali sreće i on stvarno nastavlja dalje, malo pažljivije gledajući sklisko kamenje.
Iz šume izlazimo na zaravan iznad Zubirija. Tu je veća grupa hodočasnika okupljena oko kamp kućice pretvorene u kafić. Odlučujemo popiti kavu i skinuti gojzerice. Stavljamo ruksake uz rub terase i uživamo u zračenju nogu kojima nakon dvadesetak prehodanih kilometara već lagano bride tabani. Odjednom idilu prekida radnik koji trimerom kosi travu oko nas. Ne mareći za naše stvari približava se ruksacima, za par trenutaka oni su već puni samljevene trave, a jedan od štapova leti okrznut sajlom. Skačemo i vičemo mu da stane, no on nas ignorira. Imamo osjećaj da gotovo pakosno uživa što nam kvari odmor. U panici hvatamo ruksake da ih ne rasiječe. Moj tata je posebno ljut, vidim mu na licu kako se naživcirao i viče na hrvatskom na tog čovjeka da prestane s tim, no ovaj ga i dalje potpuno ignorira, a svi preostali hodočasnici zure u neobičnu scenu. Neugodno mi je i pokušavam smiriti tatu da se samo maknemo, a on poslije, nakon par dubokih udisaja, objašnjava ostalima kako je kao profesor naučio govoriti djeci kada rade nešto krivo pa više ne zna drugačije, to je njegova profesionalna deformacija. Zanimljivo mi je kako tata, inače strpljiv i smiren, nakon što je čitav dan pomagao ostatku grupe, nosio po dva ruksaka da drugima bude lakše, strpljivo čekao i bodrio, sada eksplodira i ne može se suzdržati. Najviše me brine što tu njegovu osobinu vidim i kod sebe, zato mi i smeta.
U Zubiriju sjedamo na kavu, ja naručujem coca-colu nadajući se da će mi ona smiriti proljev i grčeve u želucu. Odmah pokraj bara je i trgovinica pa mi tata dobronamjerno kupuje čašu jogurta nadajući se da će i on pomoći riješiti problem s probavom. Ponavlja se scena iz jutrošnjeg bara, dolazi konobar objašnjavajući da ovo nije mjesto za piknik i da mu moja čaša jogurta upropaštava posao. Cure su ljute, a ja si mislim na naše turiste koje s prezirom svi spominju kada gladnoj djeci na plaži namažu kruh s paštetom poslije kupanja, umjesto da im kupe nešto iz skupih kafića. Hodočasnici su ovdje dobrodošli ako troše. Ipak, dok sjedimo Jan mi javlja da je prošao težak kolokvij o kojem mu ovisi prolazak godine i to mi popravlja raspoloženje. Znam da mu je sada pao kamen sa srca i sretna sam, veselo čavrljamo o Baskiji. Jan je čitač poput mene i često kada mu s oduševljenjem pričam o nekoj knjizi i on je uzme i pročita. Tako smo nedavno oboje pročitali roman Patria Fernanda Aramburua na kojem se sada temelji naša slika o Baskima. Prepričavam mu detalje s kojima sam se srela, grb Euskarije u kući gdje smo spavali, natpise na euskeri, a poslije pomislim na njega kada vidim grafit: ovo nije ni Francuska ni Španjolska, dobro došli u Baskiju!
Nakon Zubirija već smo umorni, a još je deset kilometara pred nama, Franka i Antonija se dogovaraju da će moliti, a i moj tata im se pridružuje. Ja se sklanjam na kraj kolone i slušam repetitivno mrmljanje koje dopire do mene. Nazirem riječi koje sam nekoć naizust znala, no više mi ništa ne znače. Ipak, ugodno mi ih je slušati, razmišljam kako različiti ljudi u različitim izvorima nalaze snagu za prevladavanje životnih izazova, a svaki od tih načina je dobar dok čovjeka u teškim trenucima drži iznad površine. Moj izvor snage su priroda i hodanje, nakon dana u planini tijelo mi se smiri, a misli raščiste i ponovo sam spremna za svakodnevni stres. One objašnjavaju svoje zavjete, Franka priča za koga danas hoda, a ja si zamišljam za koga bih ja hodala da vjerujem da to stvarno može pomoći. Hodala bih za svoju djecu, posebno za Jakova koji sada prolazi najosjetljivije godine, za njega najviše brinem. Maštam o tome kao o dobitku na lutriji, raspoređujem u glavi izmaštani dobitak iako nikada ne igram lutriju. Bilo bi lijepo da hodanje ima i tu magičnu moć. Monotoni koraci miješaju se s repetitivnim dijelovima njihove molitve i gotovo automatski me vode za njima kroz par prašnjavih kilometara oko velike betonare i šljunčare. Opet radimo pauzu nakon trideset kilometara u hotelu uz rijeku Argo. I tu smo pitali za smještaj no sve je puno. Ipak uzimamo bar večeru, tata i ja dijelimo jedan hodočasnički menu, on jede pečena jaja na koja sam ja alergična, a ja par komada pečene slanine. Dok smo čekali da večera stigne, uživam hladeći brideće tabane u hladnoj rijeci. Nakon što izvučem noge iz hladne bujice osjećam kako mi je divljački proradila cirkulacija i opet mogu hodati. Čak trčkaram po mekanoj travi uz rijeku nadajući se da neću ugaziti u govna kokošaka s kojima dijelimo dvorište hotela.
U osam navečer stižemo u Arre, spavamo u staroj kući odmah uz most, tata šalje obitelji slike mosta govoreći: ovdje spavamo!
„Pa ne valjda stvarno ispod mosta?“ zabrinuto pita Boris, na što se tata smije sretan što mu je šala uspjela. Smještaj liči na stari samostan, preko malenog dvorišta ulazimo u spavaći dio, no ako želimo internet moramo izaći iz zgrade jer signal ne dopire kroz debele kamene zidove. Sjedim na ulici, na zidu s pogledom na most i rijeku, šaljem Julki slike stada smrdljivih ovaca kroz koje smo se danas provlačili, čitam mailove i listam po fejsu dok ne počnem drhturiti od hladnoće. Gasim internet i vraćam se u zgradu. To je to za danas od povezivanja sa svijetom. Preko dana nemam interneta pa sada primjećujem koliko često posegnem nesvjesno za njim. Bit će ovo i čišćenje od tehnologije.
Kreveti su na kat, škripe čim se netko pomakne, no svi smo presretni s njima. Sutra čak ne moramo rano ustati. Inače se hostele za hodočasnike mora napustiti do 8, no kako je sutra subota možemo ostati do 9 i pol. Dogovaramo buđenje oko 7, no već u 5 prvi su na nogama. Ujutro osjećam kako me zatežu listovi i ramena, jučerašnji dan je bio prenaporan.
Pipam svoju brzosušeću majicu koju sam jučer oprala i objesila, no potpuno je mokra. Drago mi je da nisam oprala i hlače, koliko god da su blatne, njih bih puno teže sušila na ruksaku. Već jučer sam čitav dan hodala s dvije čarape i gaćama obješenima na vanjski džep, danas ću tako nositi majicu i druge gaće. Nadam se da ćemo idućih dana naići na perilicu i sušilicu pa da sve opet bude stvarno čisto. Nisam ručno prala rublje od faksa, a ni tada baš nisam bila sigurna je li dobro oprano.
Ujutro uz kavu za samostanskim stolom razgovaram s mladim Nijemcem koji je krenuo iz Bayonne. On je problem smještaja koji nas muči riješio vrlo jednostavno, na leđima nosi šator. Nakon mog šokiranog pogleda objašnjava da je šator težak tek jednu kilu. Izlazimo, prosjedim još par minuta na zidiću uz rijeku spojena na internet, a zatim krećemo prema Pamploni. Nakon prvog kilometra začuje se zvonki zvuk, osvrćemo se da vidimo što nam je ispalo. Na podu leži komadić tatine gojzerice, najgornji držač vezice. Tata prevezuje pertle i govori da mu to ionako ne treba, a ja malo zabrinuto gledam sva popucala mjesta na njegovim cipelama, on ih je ipak razgazio malo previše. Nadam se da će izdržati do kraja puta. Hodamo dalje. Gledam svoj odraz u izlozima, izgledam kao moj Jan nakon ljeta koje provede po punk festivalima: kosa mi strši u zrak, već 4 dana se nisam počešljala. Naš gradić spojen je s predgrađima Pamplone, čija se katedrala i zidine uskoro pojavljuju ispred nas. Pričam ostatku grupe detalje koje znam o gradu, no brzo mi postaje jasno da ih to ne zanima pa ušutim. Navikla sam hodati i putovati s ljudima s kojima dijelim iste interese i strasti, međusobno si pokazujemo lijepa stabla i zanimljive biljke, ja pokazujem detalje arhitekture, Jan i Toni znaju povijesne priče i ja uživam u tom dijeljenju znanja. S Natašom pričam o knjigama, s malo riječi znamo što koja osjeća i misli i sigurno posuđujem knjige koje mi ona preporuči. Sada mi nedostaje to razumijevanje i povratna reakcija. Srećom, tu je tata koji razumije s kojom radošću pokazujem orhideje, romaničke portale i gnijezda roda.

_______________________________________

JANA PREVIĆ FINDERLE rođena je 1980. u Zagrebu, odrasla u Daruvaru. Završila u Zagrebu studij arhitekture, živi u Pazinu. Radi u vlastitom arhitektonskom uredu. U slobodno vrijeme planinari i putuje.
Objavljivala je u nizu časopisa; Tema, Poezija, Zarez, Forum, Nova Istra, te na web portalima: Ajfelov most, Čovjek časopis, Pjesnikinja petkom, Lupiga i drugdje.
Objavljene knjige:
1997. „Šum mladosti“ u izdanju Gimnazije Daruvar, zajednička zbirka poezije s Marijom Bogeljić.
2013. samostalna zbirka poezije „Ti još pričaš o nogometu“ u izdanju Gradske knjižnice Pazin i ogranka Matice hrvatske Pazin.
2020. prozna knjiga „Most od sedre“, zapisi o putnicima, u izdanju Malih Zvona
2022. prozna knjiga „Herbarij, priče o biljkama“, u izdanju Malih Zvona
2024. putopis „Put u Santiago“, u izdanju Fotopoetike
U pripremi joj je izdavanje knjige „Zootrop“ u izdanju Jesenski i Turk

MIKROPRIČE ZORANA ANTONIJEVIĆA IZ RUKOPISA “IZBROJANI ZALOGAJI”

proza

LETO

Kada smo posle letnjeg raspusta došli u školu, učitelj nas je pitao gde smo proveli raspust. Jedni su govorili da su bili na selu, drugi na moru, treći su se samo igrali, ja sam nabio ruku na šiljak ograde.

***

KREDENAC

Kada sam bio dete igrao sam se sa prastarim kredencem. Ta drvena kutičina i sada izgleda isto i pitam se od čega je napravljena. Koja je to vrsta drveta koja ne gubi sjaj i kvalitet i nakon dva veka. Viđao sam iste takve kredence, ali su svi od reda propali i prazni su za razliku od mog kredenca u kojem još uvek živi rogati patuljak i crta šumu.

***

OBEŠENJACI

Bila jedna familija, zvali smo ih obešenjaci. Imalo je tu dosta braće i bili su mnogo ljubomorni jedan na drugog, svađali se oko imanja i ženturača pa su se zbog ljubomore jedan za drugim povešali. Moj brat Draga imao fotografsku radnju. Slikao ove obešene kako vise i stavljao slike u izlog. Dođe komšija i razbije mu izlog. Posle su tog komšiju ljudi umlatili jer je peko kučiće na ražnju i kučetinom služio duvaraše na svadbi svoga sina.

***

MISTERIJA

Prešao most, putem kroz mladu močvaru stigao do crvenolisnog drveta i nestao. Više ga nikad niko nije video.
Crveno drvo izniklo je iz kamena,iz kamena teče vodica.
Ovčija lobanja jednom je pastiru šapnula da kad prolaznik pokvasi lice ispod sitnog mlaza, stane neprestano da gleda između crnih godova, opčine ga rajevi upokojenih insekata.
Neki to čuli, otišli da se umiju pa se izgubili iz svačijeg vida.

***

VISOKOLETAČ LOCA

Loca sanjao da leti. Leti, leti, ma kako hoće da se spusti on sve više ide u vis. Probudio se ozaren srećom koju je u snu osetio. Toliko je bio radostan da je srušio kuću i na mesto negdašnjeg doma veliku ljuljašku postavio.

***

ŠAMANI

Kafana ko špajz i po, na zidu veliki mesingani krst, do njega kalendar ugašene firme preterao deceniju.
Na plafonu zapisi od crne vlage. Napolju plus četrdeset, unutra plus šezdeset kad poludimo od pića pa naložimo peć.
Pivo se brzo greje pa se samo pije rakija, i cider ko oće da gasi. A napolju ulica se beli pod sunčevim prekrivačem, gola ko pseća kost, zaslepljujuća ko aljina belog anđela. Padne mrak, mi izađemo, igramo kolo, na glavama nam se smenjuju lica pokojnih pijanica.

_____________________________________

ZORAN ANTONIJEVIĆ (1979), živi i radi u Mladenovcu. Objavio zbirke pesama: Snovi oblačara, Sabor senki, Srce obavijeno zmijom, Crna kuća, Bela kuća, Živeti se može samo bez ljudi, Tmina, zver i pesnik i Sva ta raskršća te zbirku haiku poezije Cvrkut u magli. Pored poezije piše kratke priče. Objavljivao u kulturnom dodatku dnevnog lista Politika, časopisima – Buktinja, Bdenje, Alternator, Apokalipsa, Akt, Književne novine, Savremenik, Metal Helm.. kao i na književnim portalima – Strane, Fenomeni, Nigdine, Šraf, Bludni stih… Zastupljen u zbornicima i antologijama u Srbiji i regionu.

KRATKA PRIČA IVANE BULATOVIĆ: ZAPADNA OBALA

proza

Moj sin zaboravlja srpski.
Kad se dopisujemo u mesindžeru, pa napišem, recimo: Taj je lud kao beli konj, on se čudi: Šta ti je to? Kakav beli konj?
Ne pita, zapravo, rečima, samo u poruci pošalje:
?
U našim dijalozima uvek ima poneki znak pitanja.
Sin mi je otišao na zapad, nije se zaustavio sve do Zapadne obale, a iza nje nema više ničega. Samo kažnjeničke kolonije. On nije prvi iz porodice koji je dotle stigao. Tamo se zaputio i mamin stric, oko Prvog rata, da radi u rudniku. Nije se vratio ni da se kopa, upozorava me majka. Amerika je loša. I na to me upozorava.
A kad je moja mama bila mala, Amerika je bila dobra. Iz Amerike su stric i strina koje nikad nije upoznala, pedesetih godina u crnogorsko selo slali pakete sa konzervama kafe u zrnu, kutijama keksa, mirišljavim sapunom, nekad čak i igračkama za decu. Jednom je iz paketa prosinula lakovana cipelica za devojčicu. Mami je stalo srce od lepote. Bila je ko malo sunce. Onda od strepnje hoće li joj cipela biti dobra. I bila je taman. Jedino nije bilo druge. Tada joj je srce stalo treći put.
Druga đeca nemaju nijednu, opominjala ju je majka, što je bilo tačno, ali neutešno. Mora da je negde usput ispala jer niko ne krade samo jednu cipelu, zaključili su. Tako je mami iz američkog paketa stiglo pola sreće. Čvrsto se držala dobijene polovine, pa su zajedno spavale, mama i rasparena sreća. Mora da mi je rekla za tu tugu čim sam progovorila, jer tvrdi da sam je, gledajući neki film, obavestila: „Hajdi ti je uzela cipelu”, a ona se zapanjila kako sam je prepoznala, jer jesu bile iste.
Reci mu da potraži svojtu, uči me majka.
Moj sin je odlučio da potraži devojku. I našao Sesil. Pametna je, zanimljiva i voli muziku. Sve je kako treba. Veza cveta. Mnogo su slatki. Kad pošalje sliku sa Sesil, srcujem sliku i poruku. Pozdravljam Sesil i ona mene. Jednom smo se čak nakratko i videle preko skajpa. Stidljivo je rekla: „Hi”, a meni je ispao upaljač iz krila kako sam skočila, jer bilo je nenadano. Mislila sam da sam ostavila loš utisak, jer em sam skočila, em je videla da pušim, što ukazuje na svakovrsnu niskost. No, nedugo potom, uprkos pušenju i skakanju, dobila sam poruku:
Rekao sam Cecile da ti pišeš. Pita imaš li nešto na engleskom i kakva ti je recepcija?
Ovo sam shvatila kao da mi je Sesil oprostila pušenje. Zahvalila sam na zanimanju za moj slučaj i odgovorila da ništa moje nije prevedeno na engleski, a da me od recepcije zanima isključivo večnost. Tako sam nekako napisala. Mislila sam da sam se izvukla.
Odjednom, bez ikakvog uvoda stiže poruka:
Nisam ti rekao, Cecilina majka je nobelovka.
Čitam prvi put, dišem, pušim, prošetam se do kuhinje da popijem gutljaj vode, uzdahnem, brojim unazad, pa čitam ponovo. Piše šta piše: Sesilina majka je nobelovka. Zaboravio je da mi spomene. Ne znam odakle mi snaga, ali srcujem i ovu poruku, računam da je tako najpametnije.
Ova sitnica baca sasvim novo svetlo na Sesil i moj život. Nije mi rekao iz koje je oblasti nobelovka, ceni da mi njeno ime ništa ne znači, kao i da su mi sve naučne oblasti podjednako nepoznate.
Književna nobelovka nije, računa da bih to znala, i predstavio bi mi je imenom: Sesilina majka je Olga Tokarčuk. Ovako je samo nobelovka, a ime je za posvećene, koji umeju da ga izgovore sa razumevanjem.
Moj sin smatra da je istina ono što se objavi u časopisima Science i Nature. To je njegov Stari i Novi zavet u čije redakcije ima bezgranično poverenje. Smatra i da se ljudska pamet meri Hiršovim indeksom. Ako si nešto pametno rekao, onda te je već neko citirao. Ceni laboratorijski izmerene reči, zgodne za uklapanje u tabele, rastvorljive u nule i jedinice od kojih kodovi oživljavaju.
Kad bi ga neko postavio za kapetana Nojeve barke, garantujem da bi tamo mogli da uđu samo oni sa najvišim Hiršovim indeksom. I nobelovci, naravno.
Sve sam to znala. Ono što mi nikad do sada nije palo na pamet, bilo je da bih ja ostala da se davim sa ostalim neznabošcima, a Sesilina majka bi mi mahala s palube.
Već se davim.
Reci Sesil da ti je majka umrla, nego si zaboravio da joj kažeš.
Taman da pritisnem send, a stiže sledeća poruka:
Sesil je potvrdila. Dolazimo zajedno u Beograd za Božić. Očetkaj malo tvoj engleski.
Ne daju mi ni da umrem.
Moj sin od mene očekuje da ga ne brukam pred Sesil lošim engleskim. On je izuzetno organizovan. Pošto je sada jun, daje mi celih šest meseci da usavršim engleski. Zamera mi što pogrešno koristim članove, mešam predloge i priloge, a koristim reči koje nisu za moj gramatički uzrast. U laboratorijama mrze takve organizme što se nepravilno i nepredvidljivo ponašaju jer kvare rezultat eksperimenta. Šest meseci, to je ceo semestar. Za to vreme, sem ispravljanja engleske gramatike, mogla bih i da napišem roman, dam da ga objave i dobijem dobru recepciju. Sesilina majka za šest meseci sigurno dovrši eksperiment ili reši jednačinu ili popravi reaktor ili šta već rade nobelovci koji ne izmišljaju za platu, a kad objavi rezultat šestomesečnog rada, ceo svet stane mirno i sluša šta je novo rešila.
Daj malo masti iz lakta. Glasi sledeća poruka. Sokoli me da budem dostojna budućeg srodstva. Zastideo se majke! Sad ću da mu jebem mater, onu dečju! Kako se to bes zgrudva u brabonjke, pa ne može da prođe kroz jagodice na prstima, ne znam, jer vidim da sam otpisala:
U srpskom nema masti u laktu. Toliko.
‘Eto, nemam s kim da pričam srpski, pa nekad pogrešim’, odmah odgovara.
Kad je bio mali, grešio je u govoru, morao je kod logopeda.
Dislalija, koju mi je otkrio sistematski pregled. Meni je zvučao savršeno.
„Kako se to ispravlja?”
„Govornim vežbama za ’l’.”
Pouzdajem se u intuitivno znanje.
„Znači – Lipo li je, lipo li je, na lažini morskoj ležat’…”
Logoped se samo izbečio i čak ništa nije ni rekao, samo mi je tutnuo u dlan cedulju ispisanu štampanim slovima.
U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla. Lov na lavove je vrlo opasan.
Tri puta dnevno po petnaest ponavljanja.
Kontrola za tri meseca.
Sedmogodišnjaci znaju ko je dobio, a ko izgubio u okršaju.
„Zašto si žeuea da uežiš na morskim uažima?”, odjednom čujem svako ‘l’ koje nedostaje. Kako dosad nisam čula?
„Nisu to laži, nego lažina.”
„Šta je uažina?”
Ne znam šta je lažina, ali sećam se da je baba, kad ujutru potpiruje vatru, šporet najpre čistila od lužine. Preblizu stoje te dve reči, tako da…
„Lažina je morski pepeo.”
„To je mekano”, osmehuje se sedmogodišnjak koji još spava sa plišanim kucom.
‘U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla. Lov na lavove je vrlo opasan.
U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla…’
Stavi jezik na prednje zubiće, nemoj da ga zavrćeš na nepce.
Vidi kako je „л“ levoruko. „L“ je lakomo. U bokalu je mleko.
„Baka kaže mlijeko, može li tako da se vežba?“
U bokalu je mlijeko. „Baka govori mliječni jezik.“ I to mu se dopalo. Prevrtao je „ije“ po ustima kao orah.
Na mliječnom jeziku lavovi su postajali „lijavovi“…
Kiša lije kao iz kabla. Ovo je dosadno. Ima ui još negde „u“? Za glas koji je ispuštao tom prilikom, zapravo, nema znaka u Vukovoj ortografiji.
Što ne znači da majka neće naći zabavno „l“.
Lubenica je uzaludna. Lepo pliva Ledi Lamar. Lipov lad je šaren, ali je i zelen.
Ponavljali smo tri meseca i nismo oterali dislaliju. Jedino što ja više ne znam da kažem Hedi Lamar, previše sam vežbala.

Sesilina majka će, uoči Božića, biti na konfrenciji u Budimpešti. Došla bi da vidi Sesil, a kaže i da nikad nije bila u Beogradu. Dolazi i prijateljica!
Aoh! – jeknula je najdublja struna iz dubina moje rođene ijekavice, da me podseti da se duševni potresi samo na njoj mogu izraziti.
Srce kuca, kuca, kuca, pa zaboravi. Neće da otkuca, čeka.
Onda se javi, ali sa pogrešnog mesta, odozdo. Zakačilo se za vita rebra. Za lakat.

Kako mi se čini Ivana? Teška je žena. I puši.
Kad sam je pitala zašto to radi, rekla je: „Zato što je kampanja obećala da pušači umiru mlađi. To bih želela da postignem. Da se podmladim pre smrti i utvrdim hoće li iko na ovom svetu održati reč.”
Oh, Sesil, spremi se za okršaje. Ivana će uvek želeti da bude u pravu.
Nadala sam se da će se Ivana ponuditi da me vodi u obilazak grada, ali to se nije desilo. „Šta mislite da se zajedno prošetamo Beogradom?”, podstakla sam je.
„Pusti Tita i hramove, nego da te vodim da igramo.”
Odvela me je u Cetinjsku, u majušni lokal gde puštaju pristojnu muziku uz koju igraju uglavnom žene. Ivana lepo igra i ja sam uz nju malo cupkala. Pazila sam da me ne udari, malo se previše razmahuje, a tamo je tesno.
Ivana čudno govori engleski, ali uglavnom je razumem. Tvrdi da i srpski govori čudno, iako se trudi. Kaže da je zgazila rođenu ijekavicu, kao što se skrca orah, ali ljuske je progutala i otada ima problem sa viškom želudačne kiseline. Nekad joj se ijekavica vrati iz stomaka, kao refluks. Podjednako loše govori i hrvatski i crnogorski i bosanski i sve jezike i zato igra. Glupa je na svim jezicima i igra. To joj je jedino pouzdano sredstvo izraza, tako kaže.
Sem što puši, Ivana ne pazi na ishranu. Za doručak jede burek. Za ručak ćevape. Za večeru tortu.
Sem ovsene kaše za doručak, jedem samo salate i to nervira Ivanu.
„Neki ljudi se goje od bureka. A neki od toga što im se bližnji uvlače u bulju. Ja se gojim od bureka.”
Učinilo mi se da u njenom tonu ima nečeg neprijateljskog.
Biće ti izazovno sa njom, Sesil.
„Kako bi bilo da nešto radimo?”, pitala sam Ivanu misleći da će predložiti planinarenje ili makar vožnju biciklom.
„Znam šta ćemo”, odmah je smislila. „Mogle bismo da sednemo u kombi agencije ‘Terra’ i da zapalimo u Mađarsku. To je samo malčice nelegalno, jer ta agencija nema dozvolu za organizovani prevoz putnika na teritoriji Evropske unije, pa kad nas na granici zaustavi mađarski policajac i pita šta ćeš ti u kombiju, moraš da odgovoriš da si vozačeva tetka! Onda će on da ti gleda pasoš, a tvoj je američki, pa će da mu bude sumnjivo, ali neće smeti protiv američkog pasoša. A ako krene da te izvodi napolje i drka, pa se ti pozoveš na nobelovsku privilegiju, cimneš američkog ambasadora iz Pešte, on doleti helikopterom, postroji mađarske carinike i policajce, natera ih da kleknu, a ti da prođeš sa ambasadorom, da ih šutirate u guzicu, a oni da viču kesenem sepem, a migranti iza žice i ja da gledamo i da seirimo.”
Nisam baš najbolje razumela šta Ivana predlaže, jer engleski joj zaista nije sjajan, a bila je i uzbuđena te sam odgovorila:
„Divna ideja, da idemo na izlet.”
„Jeste, na izlet”, rekla je i pozvala „Terru”.
Evropa je neobično mala. Samo pomisliš da nekud odeš i posle par sati vožnje, već si u drugoj zemlji, sa drugačijim dvorcima. Ivana je odlučila da idemo na izlet u austrijsko mesto Fucking. Da se tamo slikamo pored table na ulazu u mesto i da nam se nešto desi.
I evo nas, u „Terrinom” kombiju, čekamo da nam se nešto desi.
Mađarski policajac pobožno mi je udario žig u pasoš i brzo ga vratio, da nešto ne pokvari.
Jedva čekam da se nešto desi.
Da se nešto desi… Da se nešto desi… Da se nešto desi…
Zasad se ništa ne dešava. Vozač svako malo staje da zapali cigaru.
Pored nas promiču vetrenjače iz vetro-parkova. „Gori more, tope se planine…” Vozač kažiprstom dobuje po upravljaču. U kombi ulazi morski pepeo. Lažina je ljubičasta, kako bi drugačije i mogao biti obojen morski ostatak. Kroz prozor se pomalja beli konj. Trči uporedo sa kombijem. Galop se čuje kao ‘mast-iz-lak-ta, mast-iz-lakta’… Krilo vetrenjače probija kroz okno. Ubada posred grudi. Gume cvile ‘li-po-li- je, li-po-li-je’…Srce kuca, kuca, kuca… Na konju je žena.
„Pa to je Hedi Lamar!“
To nije Hedi Lamar, to je moja majka. Moja mlada majka raspuštene kose dovikuje s konja: „Nađi mi cipelicu, prijateljice. Lijevu. To je moja sreća.” Iz grive prosine nešto crno. Kao malo sunce.
„Ma to je Hedi Lamar. Valjda znam kako izgleda Hedi Lamar.”
„Hedi Lamar”, zadivljeno govore i ostali putnici. „Lepo jaše Hedi Lamar.”
Ti ne umeš da kažeš Hedi Lamar, zar ne, Ivana? Reci, Hedi, „h”… Jezik zavrni prema nepcu, ne na zube. „L” je likvid, „h” je bezvučno…
Hedi, Hedi, Hedi…
Srce kuca, kuca, kuca…
Po savetu lekara uzimam vanrednu dozu beta-blokatora.

Mama, ništa ne odgovaraš
Mama
?

– priča je drugonagrađena na natječaju/konkursu Ulaznica 2023. i objavljena je u časopisu Ulaznica, br. 265, 2023. –

________________________________________

IVANA BULATOVIĆ diplomirala je na FDU, u Beogradu, 1999.
Zbirka „Ruska i druge priče“, objavljena je u Nolitovom izdanju 2009. Objavljivala je priče u „Koracima“, „Poljima“, „Sarajevskim sveskama“, „Gradini“…
Roman „Praćerka“, objavljen u izdanju Partizanske knjige 2021.
Drugu nagradu za priču, na konkursu “Ulaznica”, gradske narodne biblioteke “Žarko Zrenjanin”, u Zrenjaninu, osvojila je 2023.
Dobitnica je nagrade “Laza Lazarević” za 2024. godinu, za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku, u organizaciji Kulturnog centra Šabac.
Živi u Beogradu.

KRATKA PRIČA SAFETA BERBIĆA: MRGA (iz zbirke “MOJA LITVA”, Lijepa riječ, Tuzla, 2023/24.)

proza

Adilu Demiroviću*

U bolničku sobu broj 119 u kojoj leži osam ranjenih boraca, s jutarnjim suncem i jutarnjom svježinom sa istoka ulazi i jutarnja vizita. Glavni doktor stade pored praznog kreveta uz prozor i zamota zabrinutost u šaljivo pitanje:
– Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u onu njegovu ludu glavicu?
– Uteko! – viknu jedan ranjenik sa Majevice.
– Kad bolan uteko? – uplaši se i uozbilji doktor te u trenu skide sa lica onaj šaljivi izraz.
– Jutros, ha je svanulo, nako u pidžami i u papučama, ode, ma da se i pozdravio s nama, obazro se nije, samo stavio kažiprst ‘vako duž nosa i usta a drugom rukom mahn’o. Mi mislili bogami ode u halu. Čuli smo iz hodnika njegov glas: Samo vi lezite, idem ja branit’ Bosnu.
– Jeste li išli u wc? Ima l’ ga? Da mu se nije šta desilo? Da se nije ubio, Bog ga na hajr okrenuo?
– Ne boj se doktore, takvi ne dižu ruku na se. Ako ga drugi ne ubiju, neće ni on sam sebe.
– Ja manjeg čojka a većeg srca nisam vidio – dobaci drugi ranjenik odnekud iza doktorovih leđa, jednako malen kao i Mrga, mršav i srastao sa krevetom, kao da je sam čaršav progovorio.
– Veliki ljudi su oni koji imaju srce – reče doktor nekako sebi u njedra, a onda, zadovoljan ovom iznenadnom navalom mudrosti, obrati se svima – kažete „uteko“, ha?
– Uteko, uteko. Jučer mu je bio u posjeti jedan, ‘vako krupan, neobrijan, ko kakav komandant meščini, pa mu pričo o nekakvoj akciji što se sprema. Čuo sam kad mu je Mrga reko: „Ne počinj’te bez mene. Džabe ćete izginut’“.
– Pa, on nije normalan, danas smo ga trebali operisati. On ima košuljicu od dum-dum metka u sljepoočnici. Ona može svakog trena krenuti, a onda je Bôgin. E, svašta i u ovoj Bosni. Neće ono „hiruršku“ hoće ono „ratnu“ operaciju.
Doktor se primače prozoru i pogleda ka Skojevskoj ulici, a onda, kao da se iznenada dosjeti:
– Je li još šta rekao?
Onaj nevidljivi i još manji od Mrge, onaj zboreći čaršaf, također, kao da se iznenada sjetio:
– Jutros je spominj’o nekakve štrumfove, he he, nekakvog Zulfu, Kadru, Arkana, Senu, Zudu, štajaznam. Pa se onda nešto smij’o. Kaže: „Mi svi štrumfovi a Zudo i Seno k’o od brda odvaljeni“, tako je prič’o. Je l’ sanj’o ili je bio budan, nisam načisto.
– Zanimljivo – počešao se po bradi doktor kao kakav istražitelj – zanimljivo, a je li još šta spominjao?
– Ne znam šta je jutros sanj’o, ja ništa nisam čuo – uključio se opet onaj ranjenik s Majevice – ali sinoć je, sjećaš se (okrenuo se nakratko kolegi na krevetu do njegovog), sinoć je govorio o tom Arkanu kako je skupo platio svoju igru sa minama, kako je Seno isto ost’o bez noge a Zudo pogin’o na Vijencu.
– I Džemsad, i Džemsad – dobaci neko.
Šutljivi ranjenik na susjednom krevetu jednako je šutio.
– Spominj’o je i nekakve „tigrove“, sve sa imenima. Ne umijem ponovit’ imena ali sjećam se nekih: Kobra, Brko, Caco, Dejo, Šiljo, Šećko, Katić, Ćehaja, Tale, Pićok, Subaša, Džana, Fićo, Isko, Rogo, Harika, Lišče, Moki, Koka… ko će to sve popamtit’ – prozborio je opet čaršaf koji zbori, te osjetio potrebnim da dodatno pojasni jedno ime, odnosno nadimak – hahaha „Arkan“, nije to doktore onaj Arkan – gluho bilo – nego naš Arkan.
– Koji je danas dan? – upita doktor sestru koja je stajala korak iza njegova desnog ramena.
– Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak.
– Znam da je ponedjeljak, datum, datum te pitam?
– Šesti juni 1994. godine.
– Hm, popitat ćemo se nas dvojica Mrga, neka, neka – promrmljao je doktor za sebe, naslonivši bradu na vlastite grudi kao da govori stetoskopu što mu poput mikrofona visi o vratu – neka Mrga, neka – nastavio je baš kao da nešto zna a što ne smiije i ne želi kazati nikome. Najmanje ranjenicima.
– Uzmite doktore trešanja, halalosum – reče onaj s Majevice – to su Antini hrskavci, moj brat ukr’o, nema bolje trešnje u tuzlanskom srezu. Nit slađe od ukradene.
– Čuj ovo „ukr’o“ a daje s halalom.“ Pa još Antine. Ništaniščim – kroz smijeh izbaci komentar onaj čaršaf koji zbori.

Opsjednut svakojakim brigama doktor nije imao kad misliti na datume. Dvije sedmice poslije, ista soba, isti doktor, ista sestra, isto pitanje.
– Koji je danas dan sestro?
– Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak.
– Opet ona „ponedjeljak“, to znam, jučer je pobogu bila nedjelja, nego koji je datum?
– Dvadeseti juni 1994. godine.
– Uh! – uzdahnu doktor zabrinuto – pa zar opet ponedjeljak.
U bolničkoj sobi broj 119 isti sastav vizite ali odjeljenje ranjenih boraca dobilo je smjenu. U krevetima nova lica, na licima nova briga. Opet je sa Glavice stiglo najviše ranjenika. Brzo se u ratnim krevetima mijenjaju postave. Bezmalo kao u rukometu. Nema se tu kad izležavati, valja prazniti krevete za nove ranjenike jer topovi ne ušućuju, saniteti zavijaju i dan i noć. Prioritet, ranjeni borci i civili pa tek onda ostali. Povadi gelere, očisti, zavij, previj, prepakuj i natrag kući.
A šta bî s onim odjeljenjem u kom je bio Mrga?
Onog sićušnog, što se stopio sa čaršafom premjestili u šok sobu a odatle u sanduk od svježe izrezanih dasaka bijelog bora, pa na groblje u Živinice: Dragi naš… herojski si poginuo… Bosna će znati cijeniti… čitao je četni moralista. Onaj s Majevice otpušten. Onaj šutljivi, isto. Ona četverica bezimenih isto otišli.
– Je li ko bio na Glavici jučer? – upita doktor glasom što odaje zabrinutost.
– Jesam ja doktore – reče jedan baš sa Mrginog kreveta.
Doktor se trznu i naglo okrenu:
– Kako je bilo? Čujem da ste zauzeli Glavicu?
– Gadno bogami doktore, gadno. Istina, oslobodili smo je a ne zauzeli, pobili desetak četnika, jednog smo zarobili, dosta naoružanja i municije zaplijenili, ali smo poslije nadrljali, kad su počeli granatirati. Ne mo’š oka otvorit. Otkud im samo ‘nol’ke granate. –
– Dobro si me ispravio, „oslobodili“, a ne „zauzeli“ – nevoljko prizna doktor i onako ljutito, a u ljutnji je čovjek valjda najiskreniji, otkri svoju dobru upućenost u stanje na ratištu – dva naša borca su poginula, a devet ih je ranjeno.
Kao da je slutio sljedeće pitanje, ranjenik reče i imena poginulih.
Nijedan od njih nije bio Mrga, s olakšanjem je, onako za sebe, zaključio doktor. Nema ga ni na spisku ranjenih. Dobro je. Ali gdje je, dobro ga našlo.

***
U bolničku sobu broj 119 ulazi doktor na čelu odjeljenja bijelih mantila i s vrata pita:
– Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u njegovu ludu glavicu?
Pokazujući na isti onaj krevet do prozora, trojica ranjenika horski odgovaraju:
– Tu je doktore!
I zaista, ovaj put krevet je bio pun. Dobro, napola pun. S malo podignutim uzglavljem Mrga je jedva sezao do polovine kreveta. Na glavi mu bijela ahmedija raščupala kosu, desna noga u krvavim zavojima, na licu osmijeh. Odmah je poznao doktora.
– Kako ste doktore! – pozdravio je veselo Mrga.
– Dobro sam Mrga, dobro, a tebe neću pitati za zdravlje nego ću te pogledati, pa ti onda kazati kako si. Znam da nisi normalan, ali najprije da vidimo nogu. Mina, ha?
– Nagazna doktore! Šta kažete, hoće l’ mi ostat noga?
– Hoće, ali samo zato što sad i da hoćeš ne možeš pobjeć’. Hm. Kako se to desilo takvom borcu?
– Ne znam ni ja doktore. Išli smo Caco, Lišče i ja – govorio je to baš kao da doktor zna i Cacu i Liščeta, i Iliju, i Tomaševića, i Muhameda, i Muamera, i sve te „tigrove“ – išli tako, a prije nas tuda prošlo dvajst hiljada boraca. Četeres. Kako? Da me ubiješ ne znam. Uglavnom, ništa me nije boljelo. Ništa. Samo me hitilo. Tek kad sam izuo čizmu vidio sam šta j’ bilo. Noga mi je bila sva krvava, stopalo izvaljeno iz zgloba. Mujo Ikan je izvadio zavoj i previo… Hoće l’ mi ostat noga, doktore?
Kao da je ignorisao ovo pitanje doktor odmota čalmu sa glave i jagodicama srednjeg prsta i kažiprsta kliznu po Mrginoj sljepoočnici.
– Još je tu. Srećom da te u glavu zgodilo. Od čega ti je ta tikva hljeba ti? – našalio se.
– Hoće l’ mi ostat’ noga, doktore? – ponovio je Mrga pitanje.
– Da se ne lažemo Mrga, povreda je ozbiljna i ako hoćeš da spasimo od noge što se spasit’ dâ, valja ti ostati u bolnici možda i tri mjeseca. Ako sve bude uredu operacija bi mogla potrajati i petnaest sati. Ne može manje. I ako sve bude kako treba, onda ćemo o jednom trošku odstranit’ i tu košuljicu od dum-dum metka iz tvoje lude glavice da ti opet ne bi šta ludo dum-dumnulo na pamet. Moraš me slušati Mrga!
– Hoću doktore, hoću. Noga je to, nije glava, hehe! – nasmijao se Mrga ohrabren doktorovim riječima.
Tog popodneva i duboko u noć Mrga nije mogao zaspati. Bol u nozi udarala je pravo u mozak, a i ona košuljica od dum-dum metka u sljepoočnici, valjda, kad je čula da će i ona biti odstranjena, uzjogunila se pa zajedno s bolovima u nozi, nekako udruženo napada. Žigovi su se tek povremeno smirivali, baš kao da i oni znaju šta je umor. Mrga bi žmirnuo tek tren a onda bi se opet zagledao u žutu zavjesu što se lagano klatila kondenziranom atmosferom bolnih sudbina u sobi broj 119. Tà i tišina zna njihati zavjese.
U tom trenu, iza spuštenih trepavica vidi Mrga: Prva godina rata. Pedeset metara od onog dalekovoda na Prijevoru. Ribonjina njiva. Tranšeje. Rovovi. Na liniju dođe traktor, na traktoru browing, teški mitraljez kalibra 12,7 mm. Malo pripucaše i odoše dalje. Mrga šmaga, da je i njemu, ama ako ima šta jače, sa većim kalibrom, kakav PAM ili PAT, pa da vrati onima na Grebu ha oni zapucaju. Nek znaju s kim imaju posla. Ne prođe puno Mrga dobi PAM-a, pravog pravcatog PAM-a, sovjetskog, sve onako sa postoljem, sa optičkim nišanom, grudobranom. Obradovao mu se kao rudar novoj lopati. Kad sad sjedne za njega i kad oplete tamo prema Grebu i Hatinoj vodi, četnici će se pitati, kakav je to mitraljez koji sam puca. Nigdje nišandžije.
Kako nigdje nišandžije a za PAM-om Mrga?
A u rano ljeto devedeset treće nameračili se četnici da zauzmu Prijevor. Došli noć ranije, konačili pred našom linijom, iznenadili ljiljane i najurili ih iz četiri rova. Razlijegali se rafali, zujali meci, a kraj Mrginog mitraljeskog gnijezda bezglavo bježali uplašeni saborci. I ko zna dokle bi to išlo da Mrga nije zakrenuo strojnicu udesno i opleo po njima, kako se kaže: „ko maksim po diviziji“. Iznenadio je on sad njih jer su od silne buke mislili da je čitav Drugi korpus krenuo. Odozdo, od Ostrića, pripucao još jedan nalik Mrgi i eto ti preokreta: sad četnici bježe otkle su i došli. Mrgi se brk razvuče u osmijeh. Sjetio se potom kako je otišao do komandanta bataljona pa mu rek’o da mu je na liniji dosadno i da bi volio ići u manevarsku jedinicu jer je čuo da se tako nešto upravo formiralo. Komandant se začudio (čuj, dosadno mu), malo zamislio (ko će mi sad čuvat’ liniju) a onda ipak odobrio (u redu, đavo nek nosi i tebe i tvoju dosadu). Potom s „tigrovima“ gazi svim ratištima bosanskim, juriša na neprijateljske utvrde. Nemaš ga šta vidjet’, a time, ne možeš ga ni vidjet’, a srce golemo k’o Konjuh. Šta god zamisliš i sračunaš da ne može, zovneš Mrgu i vidiš da može: forsiraj Krivaju kad je nadošla – eto Mrge; inžinjerijski uredi šta hoćeš, most, prilaz, nasip – eto ti Mrge; deminiraj ispred četničkih rovova – zovi Mrgu; noćno izviđanje, ko će – Mrga… treba li gdje šta zavarit’ – zovi Mrgu, nema boljeg varioca. Sve Mrga. Svemogući Mrga. Ma dajte da mu damo kakvo priznanje, rekoše na jednom referisanju oni što imaju činove na epoletama, zaslužio je. Ne bî malo, izvedoše Mrgu na pozornicu i dadoše mu pismenu pohvalu komandanta Drugog korpusa za onaj podvig sa PAM-om. Drago Mrgi. Fala im. Ne prođe malo eto još jedne nagrade, opet od komandanta Drugog korpusa, ovaj put za oslobađanje Vijenca. Ista k’o ona. Čekaj-čekaj, nije ista, da nije kakva greška. Nije. Jest. Nije. Jest. Jest greška: na prvoj nagradi piše Demirović (Najila) Adil, a na drugoj Demirović (Adila) Najil. Haj ti sad budi pametan. Pogriješili? Pogriješili jašta su. Da su mu dali zlatni ljiljan, ne bi pogriješili, pisalo bi Demirović (Najila) Adil.
Počeše se Mrga nesvjesno po sljepoočnici, zasvrbio ga geler, pa se sjeti grudobrana, pa kako se ono bio naslonio na bor kad je u njega zvekn’o dum-dum metak. Suljo, šta ovo bi? Nije ni znao da je ranjen, opet sjeo za PAM i opet otjer’o četničku izvidnicu, pa još prida pripucao ka njihovom PAM-u na Grebu. Nije im dao dahnut.
Pa onda vidi mater Hajriju kako sjedi na verandi, melje kahvu i zove dječurliju svoju: „Ibrahime, Redžo, Ademe, Adile, Asmire, hajte, gotova je“. A onda pogleda Ibrahima: „Đe je tebe sine tako zgodilo? Boli li te, sine?“
Tako je Mrga sanjao, ili je samo mislio, svejedno, u ratu je jedino misao slobodna.

– Koji je danas dan sestro?
– Srijeda, doktore, srijeda.
– Ma, znam da je srijeda, ali koji je datum? –
– Četrnaesti decembar 1994. godine. –
– Dobro je, makar nije ponedjeljak.
– Mrga! – viknuo je doktor okrenuvši se Mrgi – slušaj ovamo, rat se hvala Bogu, bliži kraju i sam Bog zna nije li ti baš ta noga sačuvala glavu. Čim te prepakujemo i podignemo na noge, ženi se. I to nađi kakvu Ribničku. Kao i ja što sam. Cure s Krivaje su kršne, lijepe i vrijedne. Nek ti rodi djecu. Lati se aparata za varenje dijete, i vari, zato si se školovao, a pušku, pušku okači na klin.
– A da ja nju podmažem doktore, šta znaš, zlu ne trebala.

*Adil Demirović Mrga, sin Naila i Hajrije, rođen je 12. septembra 1969. godine u Crnjevu, općina Zavidovići. U srednjoj školi odškolovao je svoju ljubav prema varenju i postao nadaleko čuven majstor. Vojni rok u JNA služio na Kosovu, u Peći, i to 1989/90 godine (tamo se već kuhalo) tako da je praktično iz rata došao u rat. Braneći Bosnu i Hercegovinu dva puta je ranjen. Njegovu invalidnost doktori su procijenili na 60%. U Banovićima mu se 1997. godine desila ratna ljubavna priča, prognanička. Cura baš iz Ribnice, Mensada se zove, i upravo je onakva kakvu je zamišljao Mrga kad ga je u bolničkom krevetu sjetovao doktor. Dvije kćerke mu rodila: Eminu i Jasminu. I sina Rijada. Valjalo je djecu hraniti i školovati te se Mrga dao u potragu za poslom. U Fabrici građevinske opreme u Banovićima čekale su ga oplate i svakojaki željezni profili, a u Ljubuškom džinovske korpe za bagere i metalne prikolice. Sve je to on vario. Iako radno sposoban, Mrga je 2013. godine, kad je napunio 44 godine, otišao u invalidsku penziju. Privatne firme i danas (2024. godina) traže da im Mrga vari svakojake metalne profile. A Mrga gdje zavari, tu više ne puca. Pa i onda kad baš „puca“ (u ratu, vidjeli smo to), znao je Mrga opet zavariti sve pukotine. Nadamo se da više nikad neće ni pucati i da Mrga više neće imati potrebe intervenisati.

*

“Rudar je stvorio Moju Litvu. Rudar je Litvi promijenio i ime. Rudar dakle, može sve. Rudar je nama i inače sve: i otac i očuh, i majka i maćeha, i privilegija i prokletstvo, i radost i usud, i maljuga i sladoled, i ćasa gluhe čorbe i lovačka šnicla, eros i tanatos, senklo i šubler, babajička i mehanizovano široko čelo, zeleni blok i MasterCard, ćiro i savremeni transportni sistemi, blagoslov i prokunstvo, klavir i ćemane, Vivaldi i Braća Bojići, kolo okolo i svečana akademija, i Puračić i Čevljanovići… Sve je nama rudar. Rudar je banovićki inače načinjen od malo laporca, malo vode i puno puno ćumura. A da ne bude tvrd k’o kremen-kamen Bog mu je s Konjuha poslao malo vjetra. I eto ga, jedinstvo sadržine i forme što izaziva trnce miline na mišićavim podlakticama.

Pred tobom je, uvaženi čitaoče, svojevrsna knjiga portreta. Slikao sam velike ljude, one koji čine grad gradom, Litvu Litvom, odnosno Banoviće Banović ima. Najbolje među nama slikao sam najbolje što sam umio. Nekima sam dao više, nekima manje prostora jer, složit ćete se, jednostavnost je jako složena.” – iz autorovog predgovora knjizi

______________________________________________

SAFET BERBIĆ, romansijer, pripovjedač i slikar, rođen je u Tuzli 1964. godine.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Banovićima, a književno obrazovanje stekao je na odsjeku za Jugoslavenske književnosti i hrvatskosrpski / srpskohrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Tuzli i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Posjeduje veliku zbirku portreta rađenih olovkom i iza sebe ima nekoliko samostalnih izložbi. Urednik je autor radijske emisije Radio forma koja se emituje u programu Radio Banovića od 18. februara 2008. godine.
Autor je brojnih novinarskih tekstova, reportaža, putopisa i filmskih scenarija: Jedna priča o Banovićima, Sunce za rudare, Blizanci itd.
Utemeljitelj je Međunarodnih književnih susreta Lejla Avdić. Urednik je i recenzent brojnih književnih djela domaćih i stranih autora. Za svoj književni rad višestruko je nagrađivan.

BIBLIOGRAFIJA:
pripovijetke:
Sjenke na mjesečini (1996),
Plava kuverta (2018).
Moja Litva (2023/24)
romani:
Edžel (2001),
Otava (2008),
Fatimina ruka (2012),
Fuga za Amaliju (2017)
zbirka pjesama:
Vjetar nešto nosi (2021)
monografija:
„65 godina Odreda izviđača Plamen/Mijo Kerošević Guja“ Banovići (2021).

KRATKA PRIČA IVANE BUTIGAN: GLAVOM I BRADOM (iz zbirke “KLJUČ USPJEHA”, Jesenski i Turk, 6/2024.)

proza

Baš sam umorna. Nemamo više sladoleda. Ne, zapravo sam dehidrirana. Pa da. Osjećam se sasušeno iznutra i hladno mi je. Pila bih nešto, a ne znam što. Kava mi je sad prejaka, čaj mi ne paše uz cigaretu…Tok misli prekine mi materijalizacija šalice Nescafea od vanilije u rukama. Pa da! Toplo, a kremasto, a nije agresivno za želudac ili za popiti ovako kasno. I idealno ide uz cigaretu! Bruno mi je savršeno pročitao misli koje nisam još do kraja ni formirala. Upalio je TV, ugasio svjetlo i pokrenuo film koji večeras gledamo.

– Spremna?

– Evo, zapalim još, pa možemo početi. Ti pripremi sve.

Dok sam pušila na balkonu, nisam bila svjesna da je to posljednja cigareta koju ću popušiti na miru. Pažnju mi je potpuno zaokupila bizarna igra u kojoj grupa prijatelja, od kojih su neki u intimnim odnosima, za vrijeme jednog druženja odluči staviti na stol sve mobitele i čitati sve poruke te slušati pozive koji dođu za vrijeme njihova druženja. To se ispostavi nezgodno za sve uključene jer se razotkriju razne tajne i laži koje su godinama bile u pozadini njihovih veza. Pretjerano sam se lako uživjela u novonarušene odnose, a satima nakon tog prokletog filma nisam se uspjela riješiti osjećaja pulsirajuće izdaje i neke sveprisutne tajne čije je otkrivanje tek na pomolu, a ima moć uništiti naš dosadan ali zadovoljavajući zajednički život.

Nakon filma primijetio je da nisam baš od volje, pa mi je donio čokoladu. Pružila sam ruku, odmjerila neprijatelja i njegove namjere i sumnjičavo je prihvatila. Navalila sam na čitavu tablu sama, gonjena željom za endorfinima, ali i nekim neodređeno lošim osjećajem, najavom neke buduće praznine, koji nikako nisam uspijevala odagnati. Slatka ljepljiva prerađevina kakaovca nije mi pomogla da se osjećam bolje, pa sam pribjegla svom starom triku – legla sam u krevet i odlučila prespavati napadaj loše volje. Shvatio je koliko je sati, pa me samo poljubio pri odlasku na počinak da ispravi nanesene nepravde i prevenira lavinu mržnje nagomilane preko noći.

Usred noći se promeškoljim i nožnim prstima dotaknem njegovu nogu. Nije topla koliko moji ledeni prsti žele da bude. Ali i ne pomiče se prema meni kao inače. Obuzme me osjećaj zazora. Uviđam da ne znam osobu koja spava sa mnom u krevetu. Izgleda kao moj muž, ali ne prepoznajem ga. Panično palim svjetlo i krećem u inspekciju njegova lica ne bih li se smirila i zaspala, ali lice mu je nejasno, sastoji se od točkica koje plešu, sastavljaju se i rastavljaju, a kad napokon stanu, shvatim da cijelo vrijeme ima masku koja me sprečava da ga uistinu vidim. Ta maska njegova je brada.

Budim se nervozna i ljepljiva od znoja. Nikad vlastita muža, u svih ovih 15 godina otkako se poznajemo, nisam vidjela bez brade. Osjećam da je pod tu prokletu bradu sakrio sve što ne valja s njim, sve svoje tajne. Neprirodno brzo hodam do ladičara u kojem držimo stare obiteljske albume. U pokušaju rekonstrukcije njegova lica, rekonstruiram njegov izgled kroz godine. Posljednja fotografija bez brade – Bruno ima deset godina. Na prvoj sljedećoj nakon toga ima 25 i bradu. Nedostaje 15 godina fotomaterijala. Noć odlučujem provesti na kauču jer odbijam spavati sa strancem, odluka koja će me ujutro koštati ukočenog vrata.

Ujutro dok kuham kavu, smišljam izliku da posjetim njegovu majku u njezinu stanu. Vesna se ne opire druženju, pa smo dogovorile kavu odmah nakon mog posla. Treba provjeriti arhive na izvoru.

Grlim je s vrata, ona iznosi kavu, palimo cigaretu i skrećem razgovor na Brunu bez brade.

Moram paziti što govorim da ne ispadnem preagresivna, pa to pokušavam predstaviti kao kuriozitet koji me ovlaš zanima. Vesna ne pronalazi fotografije svog prvorođenog bez brade uz objašnjenje kako se kao pubertetlija mrzio slikati i da su odustali nakon što su razvili nekoliko filmova fotografija na kojima ih umjesto lica njihova sina gleda ogromni dlan. Vidno razočarana zahvaljujem joj i pokušavam odglumiti da sam dobre volje i privesti to druženje što prije kraju. Mozak mi već grozničavo nudi rješenje u obliku sljedeće mentalne slike: aparat za brijanje i uređivanje brade. Pozdravljam Vesnu, žurim do trgovine i kupujem aparat. Nosim ga doma i stavljam na stol pred Brunu.

– Molim te, obrij se – ne okolišam.

– Molim? Zašto?

– Zato što sam shvatila da ne znam kako izgledaš bez brade.

– A kako bih izgledao, ništa posebno, a ne bih se baš brijao ako ne moram.

– Ako želiš da ovaj brak opstane – moraš.

– Šta te spopalo? Šta se događa? – namrgodio se.

– Ništa se ne događa, šta bi se događalo, ne smijem li htjeti znati s kim živim?

– Nisi normalna, pričat ćemo kad se smiriš.

Ujutro smo ustali u tišini, svatko je obavljao vlastite pripreme za dan. Izašli smo iz stana uz usiljeni pozdrav. Preburno sam reagirala, bez imalo takta, grizla sam se. Sad je ljutit na mene i na moje divljanje i neće ozbiljno razmatrati mogućnost brijanja. Pustit ću ga da se ohladi, neću više potezati tu temu i u međuvremenu smisliti plan.

Te sam subote čula zujanje aparata u kupaonici. Opa! Brijanje! Nažalost iz kupaonice je izašao jednako prekriven bradom, samo je dlaka bila neznatno kraća i urednija. Mudro pričekam da završi s kupaonicom te najavim svoje tuširanje. Dok voda u tušu stvara zvučnu kulisu mojoj laži, prebirem po aparatu i namještam ga na nulu. Sljedeće subote nekog čeka iznenađenje!

Naredne subote iz sna me probudi zujanje iz kupaonice. Pripremam se na likovanje. Držim i mobitel da ovjekovječim taj trenutak. Bruno izlazi vidno potkraćene brade, no i dalje nije golobrad. Izgleda da je osim broja na aparatu trebalo promijeniti i nastavak. Dok mi uzbuđeno priča o katastrofi kojoj je gledao u oči, ne uviđa da sam je ja pokušala orkestrirati. Još jedan primjer kako možemo dijeliti životni prostor s osobom koju ne poznajemo do te mjere da ne možemo ni naslutiti koje su njezine namjere i kako nam podmeće nogu. Tim sam više učvrstila svoju namjeru da raskrinkam ovog uljeza koji mi glumi muža.

Dani koji slijede povlače se sporo. Pomaka s bradom nema, dapače, ona raste svojim prirodnim tempom. Dok guglam metode obezbrađivanja, koje uključuju svakakve kreativne načine: od brijanja u snu, posipanja ljepljivom smjesom, do polijevanja kiselinom, od kojih se ni jedna ne čini izvedivom, zazvoni mi mobitel. Javljam se na poziv nepoznatog broja, zovu iz bolnice. Bruno je u bolnici, imao je nezgodu. U bunilu jedino uspijevam saznati o kojoj je bolnici riječ i krećem.

Upućuju me na odjel na kojem leži, glave zamotane u zavoje.

– Je li pri svijesti? Ima li opasnosti od unutarnjeg krvarenja ili oteknuća mozga?

– Gospođo, oprostite, zašto bi imao unutarnje krvarenje?

– Glava mu je u zavojima, to znači da je udario glavu?

– Gospođo, vi ste u šoku. Vaš je muž imao nezgodu s vatrom. Plamen mu je zahvatio bradu. U zavojima je zbog opeklina. Nije udario glavom.

Požar… Znači prokleta brada došla ga je glave. Ako mu je lice u opeklinama, to znači da sad napokon više nema dlake? Na čudan je način svemir naveo vodu na moj mlin. Sad nam još samo ostaje čekati oporavak jer pala je jedna maska, ali je odmah navučena nova. Zavoji se previjaju tek nakon tjedan dana, u sterilnim uvjetima. Ako sam izdržala 15 godina, mogu još tjedan dana, racionaliziram.

Pomazim ga po ramenu i poljubim mu dlan. Ne brini, tu sam. On pokuša nešto promrmljati, ali učas ga spriječim: Pssst, samo odmaraj. Sad je najvažnije da se naspavaš i oporaviš. Donosim mu križaljke i Kindle da ne umre od dosade.

Bruni to očito nije dovoljno, pa svejedno od komplikacija umre prije prvog prematanja zavoja. Inzistiram na tome da vidim tijelo, da me ostave samu s njim. Na sebi još uvijek ima zavoje. Moj Bruno. Nadvijam se nad mrtvački stol i krećem polako ali odlučno odmatati zavoj, u čemu me patolog spremno prekida.

– Gospođo, ne bih vam savjetovao da to činite. Znate, nekad nas proganjaju slike pokojnika kakve smo ih posljednji put vidjeli.

U pravu je, ništa ne bih dobila s otkrivanjem teško opečenog lica. Sjetim se da mi je sestrična pričala priču o susjedu koji je poginuo u teškoj automobilskoj nesreći u kojoj mu je glava bila smrskana, ali pogrebnik je uspio dotjerati tu glavu do savršenstva za potrebe sprovoda s otvorenim lijesom. Tražim je kontakt.

– Oprostite, preminuo mi je muž. Željela bih organizirati sprovod, ali imam jednu specifičnu želju. Naime, poginuo je u požaru, međutim kako je bilo naglo, voljela bih otvoreni lijes da se mogu s njim za kraj pozdraviti.

Na dan pogreba pojavila se gomila ljudi. To me nije začudilo. Bruno je prema svima bio pažljiv i dobar kao kruh. Svi su ga voljeli. Bilo je dirljivo gledati sve te ljude kojima nimalo nije smetalo što ne znaju ni kako tom njihovom voljenom prijatelju i poznaniku uopće izgleda lice. Nakon što sam primila izbezumljujuću količinu izraza sućuti, još sam jednom pogledala u Brunu prije nego što će zatvoriti i spustiti lijes.

Fuj, zaključim.

________________________________________________

IVANA BUTIGAN (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 2021. počela je pisati kratke priče, koje su joj najdraža forma. Ušla je u uži izbor natječaja Sedmica & Kritična masa 2022. godine.
Osvojila je nagradu Prozak za 2022. godinu, na temelju koje objavljuje ovu zbirku.

fotografija autorice: Ana Šolić

književna pretpremijera: ROMAN DANIJELE REPMAN “STOLICA BEZ NASLONA”, Treći trg, 6/2024; odlomak

proza

*

Sećanja iz detinjstva u mojoj glavi nekada naprave veliku buku, kao zarđala limena kutija u kojoj je baba čuvala pribor za šivenje. Ne možeš da je otvoriš, a da glasno ne zazveči.

Strahovi zbog kojih sam se kao dete noću budila na mokrom čaršavu, vremenom nisu postali manji. Još uvek se jednako snažno preslikaju na sadašnjost. Jasni su kao otisak mastiljave tetovaže iz žvake koja ostaje preko slane polizane kože. Godine su samo ovlaš promenile neke slike i oblike. Ukus kože i znoja još uvek je isti. I osećaj bespomoćnosti i stida. Ni on se nije promenio.

*

Dan je neko vreme bio gladak i sedefast kao unutrašnjost prazne školjke. Ali više nije. Prvi ovogodišnji sladoled na koji sam čekala nekoliko nedelja, nisam uspela da zadržim u ruci. Pao je. Đačka knjižica i pohvalnica su par trenutaka kasnije poletele visoko u vazduh, silovitije od jata preplašenih golubova, a potom završile ležeći na debeloj ravničarskoj prašini.

Kada sam dobila poslednji udarac u glavu, Josipino lice je postalo nalik odrazu u barici koju je zarozao vetar. Ipak, u blizini nema nijedne barice. Tlo je žedni suvi sunđer. Ležim na leđima na vreloj stazi ugrejanoj zracima junskog sunca. Koža mi gori kao da su preko mene bacili zapaljeno ćebe. Ćutim i čekam. Pretvaram se da sam mrtva pregažena životinja ostavljena nasred puta. Ako se pomerim, Josipa će mi đonom svojih novih sandala napraviti još koji plavi pečat na leđima. Glavu sam pokrila rukama, nadlaktice čvrsto priljubila uz uši. Pritajila sam se kao noćna buba. Skupila celo telo. Dišem plitko, skoro neprimetno. Do nosa mi mili miris otopljenog sladoleda.

Josipa je niža od mene za glavu, ima široka ramena kao moj otac i stamenost fabričkog dimnjaka. Dok sam padala na tlo, instiktivno sam pokušala da se uhvatim za nju. Ipak, to mi nije pomoglo da ostanem na nogama. Pala sam ravno. Pravo na zemlju. Kao metla naslonjena na zid za koju je neko nehotice zapeo. Usput sam Josipi počupala pramen kose. Ona je kratko jauknula, izgleda nije shvatila šta se desilo, i čim je videla da ležim na zemlji, zaboravila je na bol i počela da se ceri.

Znam da ne umem da padnem spretno i lepo (uvek me je zgražavala činjenica da i padovi imaju svoju estetiku), ali bar nikada ne plačem kao ostale devojčice. Kada padam, padam bez drame. Dostojanstveno i ćutke. Naučila sam kako da čvrsto stisnutih usana, onako kako ih namestim dok lakiram nokte svojoj lutki, podnesem bol koji se nekoliko sekundi kasnije razlije duž celog tela.

Josipa me pipa vrhom štapa koji je pronašla pored puta. Proverava da li sam živa. Dok me gleda, imam osećaj da iščupani pramen njene kose poput dlakave gusenice mili ispod mog lakta. Ako ga i ona primeti, neću stići ni da ispljunem komadić slomljenog zuba koji držim pod jezikom. Biću načisto gotova. To će je naljutiti i nastaviće da me udara. Možda će me udarati do smrti, dok ne prestanem da dišem.

Pogled kroz trepavice je sličan rendgenskom snimku povređene ruke ili noge: neki delovi su beličasto magloviti, neki prepuni nepravilnih crnih mrlja. Ipak, mogu da razaznam kako Josipa sa obe ruke povlači svoje kesaste pantalone ka struku i snažnim pljeskom ubija leptira koji je sleteo na list čička. Srebrnasti prah sa njegovih krila razmazuje po poleđini moje pohvalnice.

„Glupačo, ne pravi se važna!“, dovikuje. Šutne me još jednom u leđa, ovaj put nešto slabije, i odlazi.

Strpljivo čekam. Ustaću tek kada budem potpuno sigurna da je otišla.

Dok ležim, razmišljam. Dobro je što je Eja pre par dana otputovala svojoj kući. Ona bi odmah primetila da imam modrice pa bih morala da joj ispričam šta se desilo. Majka i otac ih sigurno neće primetiti.

Ustala sam polako. Sačekala da osetim da li je bol podnošljiv. Jeste, kao i uvek. Jedino me jako peče oderana koža na ramenu. Ulepila se u nju prašina, a na površini se lagano pojavljuju prozirne kapljice limfe. Pljunula sam delić zuba u šaku. Napipala vrhom jezika onaj okrnjeni, donju jedinicu sa leve strane. Josipin pramen kose sam snažno izgazila nogom. Pljunula iz usta gustu pljuvačku metalnog ukusa. Ruke lepljive od sladoleda i prljave od prašine obrisala o svetlu letnju haljinu. Zategnula kaiš na sandali. Podigla pohvalnicu i školsku knjižicu i vratila ih pod mišku. Uputila se kući, praveći se da se ništa nije dogodilo.

Ipak, osetila sam da se unutar mojih grudi širi prašnjava stara prostirka. Njene froncle me guše i ostaju u grlu. Bol ne zna kako da izađe.

*

Najčešće subotom, majka me probudi pre svitanja. Oblačimo se u polumraku sobe i šapućemo. Čujemo oca kako glasno hrče. Kada je dobre volje, majka oponaša pokrete testerisanja drveta pa se obe prigušeno kikoćemo. Moramo biti tihe da ne probudimo Bogdana.

Uskoro krećemo. Laka jutarnja svetlost trči za našim koracima. Majka se plaši da ćemo zakasniti na voz. Nekada stignemo mnogo ranije, nekada u poslednjem trenutku. Nikada ne zakasnimo.

Čim kondukter pregleda karte, ona se nasloni preko ruke na staklo prozora. Čini se kao da putuje sama jer samo gleda kroz prozor i ćuti. Ako je neko od putnika nešto upita, odmahne odsutno glavom i oči ponovo uposli poljima pšenice i kukuruza ili rasutih seoskih kuća. Ja ne gledam kroz prozor. Stavim njenu drugu ruku na svoje krilo i pomno gledam crveni kamenčić na njenom prstenu. Najčešće ga vrtim levo-desno ili ga skidam i vraćam na njen prst. Nekad ga stavim u usta i guram kroz njega vrh jezika. Majka to nikada ne primećuje.

Na pola našeg višesatnog putovanja, ona iz torbe izvadi sendvič i stavi mi ga u ruke. Ništa ne govori. Nastavi da gleda kroz prozor. Ako je toplo, izuje cipele i napravi stopalima par kružnih pokreta u vazduhu.

Zagrizem sendvič par puta, a potom ga dugo gledam. Onda se opet nateram da uzmem zalogaj-dva. Nikada ne mogu da ga pojedem do kraja. Između dva debela parčeta hleba uvija se tanki list parizera i širi svoj ružni aromatični miris.

To je miris mojih putovanja iz detinjstva. I miris tople želudačne kiseline koja se poput živog stvora mreška u tankoj najlon kesici. Nakon povraćanja je strpljivo držim ispred sebe, sve dok se majka ne seti da je u nekom trenutku izbaci kroz prozor voza. Kao da je završila neki važan posao, ona nakon toga otrese dlanove i zapali novu cigaretu.

*

Dok pešačimo sa jednog kraja velikog grada na drugi i žurimo da stignemo na vreme na svoje odredište (posete su uvek od tri popodne), dok sedimo na starim klupama u bolničkom parku ispod krošnje drveta čijeg imena majka nikada nije uspela da se seti, dok gledamo u dno presušene fontane i čekamo da dođe vreme za posetu, dok se vraćamo kući udišući iznova gusti zagušljivi vazduh voza – majka me drži za ruku.

Jedini dodir koji ona ume da mi pruži. On je zamena za poljubac u bolno mesto nakon udarca, koji nikada nisam dobila. I sprej za dezinfekciju rana. I nežna priča pred spavanje koju nema snage da mi ispriča. I upletene pletenice za prvi dan škole. Tim dodirom pokušava da nadomesti sve ono što ne može da mi da, sve ono što ne može da iskaže kroz druge nežne dodire.

U majčinoj šaci smeštena je jedna nezgrapna i hroma ljubav kojom me vuče kroz svoj tužni, zastrašujući svet, pokušavajući da tim neveštim dodirom obuzda i svoj i moj strah.

*

Kad god bi me uzela za ruku, ja bih, poput radosnog psa, polizala delić njene slankaste kože na dlanu da bih joj pokazala koliko je volim. Tad je bila samo moja. Mogla sam da joj se približim koliko god sam htela. Da osetim njenu kosu koja je mirisala na sveže voće. Mogla sam da je osetim toplu i isceljujuću. Upijala sam je svakim udahom. Puštala me je u sebe i ja sam dodirivala njenu lepotu. Bila je prozračna. Moja majka vila. Moja majka oblak. Nepregledna. Široka. Nasmejana. Mlada i lakomislena. Majka bez ijedne sede vlasi. Laka i treperava kao vetar. Moćna kao jutarnja svetlost.

Onakva kakva je bila pre nego što smo Bogdan i ja došli na ovaj svet.

*

Danas se čini da ta majka iz prošlosti uopšte nije ni postojala. Da sam je sama izmislila jer je bila želja. I glad. Majka nežnost. Majka zagrljaj. Sitna i mila majka Palčica koja se tek nakratko obistinila u ljusci oraha, a potom se zauvek izgubila.

Jer ova, čije svelo lice već godinama gledam, moja stvarna majka, samo je ostarelo telo i tiha patnja. Žena spuštene glave u psihijatrijskoj ambulanti koja ne ume da odgovori na najjednostavnija pitanja.

_________________________________________________

DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku.

Osnovne studije završila je na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Objavila je knjige poezije: Cikličnosti (1997), Mesto za savršen beg (2015), Šećer, led i varikina (2021) kao i dve knjige proze, roman Tragom rasutih trenutaka (2014) i zbirku kratkih priča Kvadratno disanje (2018).

Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018, koja je u Mađarskoj prevedena i objavljena 2022. godine. Nagrađivana je na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Priča Mrtva priroda je 2024. godine na 4. regionalnom konkursu Marija Jurić Zagorka proglašena za najbolju gorku priču.

Roman Stolica bez naslona izlazi u izdavačkoj kući Treći Trg i Srebrno drvo.

Članica je Srpskog književnog društva.

Radi u Somboru. Živi i piše na pustom ostrvu bez mora.

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA VALENTINE MAVRETIĆ “LJULJAČKA”, OceanMore, Zagreb, 5/2024; jedna priča

proza

PORTA KARDO

Dok je sjedio usred prazna gradilišta, Rikardu se učini da je potpuno sam na svijetu. Njegov je stolac bio malčice neudoban, ali Rikardu to nimalo nije smetalo. U svojih dvadeset godina nije imao kada uživati ili bezbrižno sjediti. Odmorit ću se kad umrem, govorila je njegova majka, a isto je tako počeo i sam razmišljati. Odmorit ću se, dakle, za nekih tridesetak godina, pomislio bi Rikardo, jer nije imao u planu dugo biti na ovom svijetu. Pušio je od svoje devete godine, isprva se skrivao od roditelja, a kad je ušao u tinejdžerske godine, pušio bi s njima na terasi uz kavu ili uz čašu nečeg žestokog. Jedine tri minute koje je mogao posvetiti samome sebi. Uvijek je trebao brinuti i o mlađim i starijim sestrama i braći, jednako glasnim, znatiželjnim crnookim blizancima. Svi su bili jednako visoki, pa je tako najstariji brat bio jednako visok kao najmlađa sestra. Sveukupno ih je bilo sedam, on je bio treći po redu. Majka ih je rađala svake druge godine. Tišina koja ga je sad okruživala bila mu je neobična. Premda se gradilište nalazilo usred grada, uličice koje su ga okruživale bile su većinom slijepe, ulice koje nikuda ne vode osim ako ondje ne živiš. Prazne, neprijateljske ulice.

Jednom je tako navečer šetao kvartom i primijetio da ga s prozora promatra sijedi muškarac u invalidskim kolicima. Iza prozorske daske virile su mu samo sive oči i vrh biserne glave. Sigurno me promatraš zbog moje boje kože, pomislio je Rikardo na svome materinskom jeziku. Latino baby, pisale bi mu djevojke na Tinderu.

Kardo, tako ga je od milja zvala njegova tadašnja djevojka, Ana. Taj mu se nadimak sve više sviđao, pogotovo zbog načina na koji bi se ona poigravala izgovorom i naglaskom. Ana i Kardo proveli su zajedno godinu dana, a posljednji dan koji su proveli zajedno bio je dan prije novog posla, na novom gradilištu. Od samog početka veze Ana ga je pokušavala motivirati da upiše studij, ali njemu se problem jezika činio najboljim mogućim izgovorom.

Pronašao je posao u skladištu dućana s mješovitom robom i ondje naučio upravljati viličarom. Viličar me razumije, govorio bi Ani na engleskom jeziku. Taj mu je posao odgovarao: imao je svoj mir i što je najvažnije, nije morao razmišljati. Volio je imati rutinu i živjeti tako da zna što, kada, gdje i zašto.

Cigarete je uvijek imao pri ruci, točnije, pri struku. Oko pojasa nosio je zakopčanu torbicu u kojoj je držao cigarete s duhanom koje je sam svakog jutra motao. U torbici je svakog dana bilo oko pedeset cigareta, nikad mu ih nije nedostajalo. Ruke su mu poprimile miris duhana, ali uvijek se tješio činjenicom da njegove ruke ionako ne njuši nitko osim njega samog. Svoje je ruke Kardo često promatrao. Nokti su mu bili tanki kao filter-papir, a ploče nokta oble i zdepaste, šire nego što su bile duge. Svaki nokat kao bijele linije aviona na nebu presijecale su paralelne bijele crte. Nedostatak vitamina, govorila bi mu Ana, Kardo, poslušaj me i pojedi barem dvije kockice ananasa. Ananas iz konzerve za njega nije bio ni sjena pravog, osunčanog ananasa, ali nikad nije imao vremena pripremiti ga za jelo. Bilo mu je jednostavnije u vrećicu koja je nosila ime po dućanu u kojem je radio utrpati nekoliko konzervi ananasa, graha, slanutka i zveckajući otići doma.

A dom je za Rikarda predstavljao malenu sobu u stanu koji je dijelio s cimerom, Petrom, studentom građevinarstva. Petar je bio plahe naravi, uvijek se skrivao iza nekoga komada namještaja ili iza naočala, tih poput ribe u akvariju. On ne bi preživio jedan dan na gradilištu, pomislio je Kardo. Premda zahvalan cimeru što mu je našao ovaj posao, rad na gradilištu isprva mu je stvarao osjećaj kamenja u želudcu. To bi ga sjetilo na epizodu iz djetinjstva kada su iz njegove bake izvadili nekoliko kamenčića, a on je prestrašeno pomislio kako je baka pojela kamenje dok ga je čuvala tijekom igre u pješčaniku. Po svoj prilici, Rikardo je bio i ostao osoba koja sve doslovno shvaća. Zato je i na mobilnu kućicu na gradilištu napisao crnim sprejem Porta Kardo 091322444. Ako ga netko zatreba, neka nazove njega, čuvara i portira.

Nekoć je na tome mjestu, u devedesetima, bila tvornica cipela. Ploču s nazivom tvornice posljednju su uklonili bagerom. Prvo su uklonili beskućnike koji su provodili noći u toj nekadašnjoj tvornici. Dugo je trebalo da otjeraju jednog, rekao mu je Petar. Taj se nije htio olako odreći svoga komada razrušenog zida, popucalog betoniranog poda, grafita umjetnina na pročelju. Posljednje je noći šibicom podmetnuo požar koji su vatrogasci gasili cijeloga sljedećeg dana. Tako mu je pričao Petar.

Ponekad je Rikardo osjećao strah na gradilištu, pogotovo noću. Bojao se da će mu se iz mraka došuljati taj beskućnik i učiniti mu nešto nažao. Zato je pokraj noge od tankog plastičnog stolca držao komad kamena koji je s gornje strane bio zaobljen poput oblutaka u plićaku izlizanih morskom pjenom, a s donje strane oštar poput rakovih kliješta. To mu je ulijevalo barem neku sigurnost. Znao je satima razmišljati kako je pogriješio što je klimatizirani dućan zamijenio užarenim gradilištem, pitomi viličar s glasnim bagerom. Osim toga, vrijeme nije provodio čak ni u bageru. Nakon što su srušili zgradu, taj je nepregledni teren postao gradilište. Trenutačno ga je okruživala golema rupa, koja je postajala svakog dana sve dubljom i dubljom. Ta će rupa jednog dana biti podzemna garaža. Rikardo se užasavao te pomisli, nije podnosio zatvorene prostore.

Kad je radio u dućanu, do skladišta je išao protupožarnim stubama, nikad liftom. Ali jedna stvar koja je ovdje bila puno, puno bolja bila je glazba. Na mobitelu je imao najdraže pjesme, a duge bijele žice slušalica spuštale su se od ušiju do prednjeg džepa u tričetvrt hlačama isprane crne boje. Sjetio bi se tada svoje braće i sestara koji su uvijek željeli s njim slušati glazbu. Do selidbe je navikao imati samo jednu slušalicu u uhu, druga je uvijek bila rezervirana za nekog od njih. Znali su tako satima sjediti jedno pokraj drugog i slušati, slušati, slušati. Bio je uvjeren kako je na jedno uho postao nagluh.

Bez glazbe bi mu radni dan trajao mnogo duže od predviđenih deset sati. Biti čuvar gradilišta odgovoran je posao, psihički zamoran. Kardo nije volio ni u školi dugo sjediti, uvijek bi se vrpoljio. Jedna noga ispod stražnjice, druga lupka po uglancanome razrednom podu, sad se nagne unatrag, pa kvrcne vratom ulijevo da vidi što rade drugi razredne kolege. Kad bi podignuo ruku u zrak, profesorice i profesori bi zakolutali očima jer bi znali da mu je odlazak na toalet samo izlika za besciljno tumaranje školskom zgradom.

Na isti način sada ustane sa stolca, protegne preplanule ruke i noge i krene hodati po gradilištu. Vrijeme je subotnjeg ručka, nitko nije na ulici. Na asfaltu se prže kamenčići i otisak pseće šape. Rikardo ispod jednog drveta uz ogradu ugleda mrtvu vranu kako leži pandžama okrenutim prema nebu. Njegov je posao da na gradilištu nema smeća, pa tako ni leševa. Osvrne se oko sebe i pomisli kako bi bilo nehumano da je samo baci u kantu za smeće. Uostalom, smeće se izlijevalo preko kante poput vode. Približi se vrani i prisjeti se kako mu je ona ili netko iz njezina jata priuštio nezaboravno jutro.

Promatrao ju je kako prilazi cesti i pažljivo iz kljuna na cestu položi orah. Potom bi se odmaknula i čekala da projuri automobil. Vruće gume od oraha bi napravile ukusnu kašu za vranu. Rikardo je sve to snimao mobitelom, kako bi jednog dana kad se vrati kući mogao pokazati sestrama i braći. Ondje gdje oni žive vrane nisu uobičajen prizor, za razliku od papiga.

Kardo uzme vranu u ruku, bila je suha i teška kao vrećica oraha. Polako uđe u rupu i rukama otkopa još jednu, dublju. U nju položi vranu i zatrpa je pijeskom i kamenjem. Potom se vrati na svoj radni stolac i zadovoljno se zavali. Jednog dana, kad rupa postane podzemna garaža, vrana će biti okružena automobilima, baš kao nekoć dok je bila živa.

Srećom, zahvaljujući koronavirusu, ima osigurano besplatno sredstvo za dezinfekciju ruku, pa ga obilno poprska po rukama i nogama prašnjavima od pijeska. Ljepljivi ga gel ohladi iste sekunde, ali i prouzroči neugodno peckanje na sitnim ranama koje je dobio dok je kopao jamu rukama. Tako osvježen i čist, Rikardo pomisli kako je sada oprao ruke od svega. Vrana se odmara, a mogao bi malo i on zaklopiti oči, dok mu u ušima odzvanja nova pjesma Ariane Grande.

Probudio ga je poziv na mobitelu. Već je bila noć, prespavao je većinu radnog dana. Javio se promuklim glasom ocu koji ga je zamolio da pronađe posao i za najmlađeg brata, a i za sestru, ako uspije. Kardo mu je odgovorio da je jedva i sebi našao posao, a da ovakav težak fizički posao nije ni za jedno od njih.

Nakon što mu je poziv poremetio vremensku zonu, Kardo je odlučio da će ostati spavati na svome radnom mjestu. Ne isplati mu se ići na noćni autobus da bi došao u sobu skoro u istom trenutku kada bi trebao opet krenuti na posao.

Ujutro ga je dočekao nervozni starac u invalidskim kolicima, gledao je prema porti. Cijelo ovo vrijeme otkad Kardo radi na porti usred ničega, nitko nije došao postavljati pitanja. Tu i tamo poneki bi znatiželjni susjed zavirio prema ploči s opisom radova i potom produžio dalje niz ulicu.

,,Dobar dan! Dokad ti misliš ovdje čuvati ovo smeće?“ Obojica su pogledala prema velikoj rupi iz koje je već počelo rasti šipražje.

Rikardo je zastao, nije znao kako odgovoriti ovome neumjesnom starcu. Zapalio je cigaretu i tek mu onda odgovorio, uvijek je to radio kako bi si kupio više vremena za smišljanje odgovora i prevođenja na hrvatski.

,,Plan je do kraja iduće godine.“

,,TO isto ste rekli i PROŠLE godine. Već je sve trebalo biti GOTOVO. Tu nam dovode ovakve strance poput tebe u našu ulicu.“

Rikardo je samo gledao za njim dok je ovaj odlazio. Čulo se ,,krrrc“. Zatim još jedan ,,krrrc“ i malo kraći „KRC“. Starac je namjerno kolicima prelazio preko oraha kako bi ih zdrobio. Vrane su sretno doskakutale i jele plodove skrivene u tvrdim ljuskama. U znak zahvalnosti, jedna mu je sletjela na rame, a on ju je nervoznim pokretom ruke odgurnuo sa sebe.

Ako ništa, pomislio je Kardo, barem je ovaj zločesti, jezivi starac nahranio vrane. „Istina, možda je ovaj posao samo nečije pranje novaca, možda stvarno nikad neće sagraditi ništa ovdje, a ja ću svakog dana čuvati ovo prazno zemljište. Možda na ovome mjestu izraste šuma u koju će doletjeti na tisuće vrana željnih novih oraha, a ja ću živjeti u kućici usred ničega, okružen vranama i gore i dolje. Toliko sam se trudio da pobjegnem od papiga iz svoga rodnog grada, a na kraju su me dočekale njihove crne blizanke“, razmišljao je Kardo u sebi dok se svuda oko njega čulo „krc“.

________________________________________________________

VALENTINA MAVRETIĆ rođena je u Rijeci 1993. godine. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije. Dobitnica je poticaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture za zbirku kratkih priča; raznih scenarističkih poticaja Hrvatskog audiovizualnog centra za filmske i TV projekte (“Uho”, “Mama je kriva za sve”, “Biti u rodu s Johnom Malkovichem”) i Nagrade „Marin Držić“ za dramski tekst “Kod Peregrinovih”. Članica je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela. Živi u Zagrebu s obitelji.
“Ljuljačka“ (Ocenamore, 2024.) njezina je prva zbirka kratkih priča.

PROZNI ZAPISI DARIJE ŽILIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “TORBE ZA KRATKA PUTOVANJA”

proza

PLOVDIVSKE TREŠNJE I JAGODE SA SOFIJSKOG BAZARA

Trešnje, razgrnute na stolu u središnjoj plovdivskoj ulici. Kupujemo.
Srpski prodavači bacaju koštice slavenstva na pločnik, da ih pokupimo kao bisere, i odemo u dan s mirisom bugarskih ruža.
I crvenim plodovima koji u hotelskim sobama se rasprostiru pokraj velikih kreveta s brokatom. I nakon jutarnjih šetnji, pjesnikinje ptice zoblju svoju hranu. Da se obnove.
Jagode s bazara u glavnom gradu, meke i mirisne, za nova putovanja, pranja u čekaonicama zrakoplovnih pisti, nakon životnih turbulencija.
Nekad sam pisala o divovskoj jagodi pjesmu, i zamišljala da se u noći te iste jagode pretapaju u sok. I da je ljeto vječnost.
Dok danas jedem mnoštvo jagoda i malina i pišem o Galešnjaku, arhipelagu zaljubljenih, svježina crvenog voća prolazi kroz moje prste i dišem mirno, sa sjećanjem na bugarski svagdan.

***

SAPUNI

Malo mjesto Golyazi, na poluotoku nedaleko Burse, gdje je bila kuća za pisce, tijekom tjedna bivalo je pusto. Ulicom iz koje se od kuće do glavnog gradskog trga moglo doći za svega desetak minuta, prolazili smo svaki dan. Tijekom tjedna mjesto je imalo svoje uobičajene rutine. Cestom bi prolazili psi, stanovnici, poneki auto ili bus koji bi svaki sat vozio za Izmir ili Bursu. Na štandovima su starije žene prodavale jaja, poljoprivredne proizvode svih vrsta, neke bi na velikim zamašćenim kotlovima pekle pite nalik uštipcima. Neke su trgovine bile zatvorene, no ona s drangulijama nikad. Magnetići, torbice, šalice. Šetali smo svaki dan tom cestom, čak i kada bi išli do Burse, i to cestom bez pločnika za pješake. No nije on niti bio nužan, jer promet nije bio gust, auti su povremeno prolazili, a vozači su pazili na pse i djecu. No već u petak, a posebno vikendom, to se mjesto mijenjalo. Odjednom bi došli turisti iz grada na vožnju jezerom, na objed uz jezero, da vide crkvu s početka dvadesetog stoljeća, zaštićeni spomenik kulture, stoljetno drvo, ili ostatke antičkih tvrđava i teatar. Tada bi se na glavnoj ulici pojavili brojni štandovi s voćem, bile su tu murve, trešnje, šljive, obrtnički proizvodi, predmeti od tkanina, kamp prikolica sa sredstvima za čišćenje. Otvorili bi se tijekom tjedna zatvoreni dućani, ponekad bi zvuk trube ili žive muzke čuo se uz našu kuću koja se nalazila blizu grkokatoličke crkve, raritetnog kulturnog blaga. Jedne subote tako sam, očarana mirisima i bojama, kupila više većih sapuna od žene koja ih je izložila. Nisu bili skupi, kao što je uostalom sve jeftinije u Turskoj. Birala sam ih po bojama, od manga, do kokosa, ruža, samo sam izbjegla lavandu. Prodavačica je bila sretna, poklonila mi je i mali, lijep magnet kao suvenir. Kad je prošao vikend, nestale bi te kulise, i taj štand sa sapunima, a ostao je tek jedan s trešnjama na putu prema Bursi. Za putnike namjernike. I sve se činilo kao filmska čarolija.

***

MLIN

Mlin u Golyaziju, pravi donkihotovski. Stoji sam, dvjestotinjak metara cestom je jezero. Mlin kao da je podsjetnik na neki vlastiti oblik borbe protiv vjetrenjača, koji zauvijek ostaje u srcu… Kao minuli aktivizam. Jezerom plove opet brodići, sve do šaša, preko 400 000 vodenih ptica živi tu. Da, dobro ste pročitali. I sav taj divlji svijet, jezero s najviše lopoča… Limunada i  priče o novim prijevodima, o ljepoti rukotvorina, o miru i povoljnom životu u Turskoj…

***

IZRAELSKI DORUČAK

Malo sira i rajčica, paprika i kruh, ili samo mrvice. Na balkonu su ptice i pogled na dvorište. A u sobi blagujemo, ispred nas papiri s pjesmama i velike sunčane lopte koje ulaze kroz prozor. Na stropu zaustavila se kabala u najširem smislu, svako biće dobiva svoj znak. Ja te promatram sa zahvalnošću. Fokus, fokus i eto, sad mirno jedemo sir i zamišljamo kako će se te pjesme sabrati  u zbirku i prebrisati godine gorčine i buđenja. Sjećam se: netko je opsovao Boga u sinagogi i zaspao. Biblijske žene tu su sa nama, mi ih pozivamo za stol, da ostanu sa nama i do podne sanjaju. Pa se onda sve skupa prepuštamo danu koji pršti iz obližnje fontane.

***

ZVUKOVI

Zvuk alarma dok prolazim kroz radar na aerodromu.
Grudnjak je okidač. Treba ga maknuti, govori mi žena dok rukama prelazi po mom tijelu. Trebala bih hodati samo u košulji, pustiti grudi da vise kao velike naranče, dok još nisu napustile jedrost svadbenih kolača.
Zvuk molitve ujutro, ezan uvečer, kraj jezera na kojem žene odjevene odlaze u vodu, hoće li ih tkanina potopiti na dno? Ili će isplivati kao pamučne krpe ispale s palube kruzera? Zvuk tijela koje se baca u Crni Drim u središtu grada, moguće je doplivati do periferije, slijedeći ribe koje plivaju brzinom svjetlosti.
Zvukovi jezika koji se miješaju dok se ista pjesma čita u više prijevoda, kao rukavci rijeke, ulazi poezija u širinu jeguljinih gnijezda, i potom pliva pliva, sve do oceana, do Tel Aviva, ili američkih daljina, Filipina. Naočigled.

***

JEZERO

Pet žena s pokrivenim glavama, sjelo je u kafe blizu jezera. Smijale su se, pričale. Kasnije smo ih vidjeli na pramcu izletničkog broda. Kičasto zlatni, s ornamentima, fingirajući kraljevski brod, plovio je sa tim ženama prema drugom otoku. Naš brodić klizi prema šašu i lopočima, patkicama, i vraća se potom na mjesto s kojeg smo isplovili. Iz daljine, vide se ruševine još iz starogrčkog vremena, kuće sagrađene od kamenja koje je ostalo od tih rastvorenih bivših kula. Jezera su mirna, idealna za lakističku, romantičnu poeziju, za inspiraciju koja dolazi odmah. I te ribe koje je prodavač izvukao na kamen, duge i šiljate, i ti šareni dućani puni svega, šećerne džamije, svuda stvaraju dojam bajke, davnog vremena iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jezero je voda koja okružuje otok koji je povezan mostom s kopnom, a život teče u obliku hoda visoke čaplje, uspavanih pasa i lemonate, odličnog pića uz tursku kavu. Mlijeko kao dodatak ne postoji. Ali prisutno je u mitu o Hadrijanu, Apolonu, jer kažu, ovo je njegova prapostojbina, i svim božanstvima, zemaljskim i onim nadnaravnim koja nose iskonsku transcendenciju, kao početak života…

***

WHERE THE BLACK ROSES GROW

Prije nepunih mjesec dana, jezero Halfeti. Potopljene kuće. Odvjetak rijeke Eufrat. Početak civilizacije. Ili njezin kraj, u blizini je sirijsko turska granica. Na jezeru brod na kojem trešti folklorna muzika i miriše prženo meso. Začas može biti potopljen. Kao kuće koje su nekad stajale čvrsto na tlu. A sad su dio vodenog, neljudskog svijeta. Na vrhu jedne od njih, obnažujem se do pasa, i gledam planine koje me okružuju. Nijeme svjedoke ženskog počela i ne tako davne povijesti…

***

JESENSKO LIŠĆE

Plitvice su najljepše ujesen, rekao je brat. Crveno, zeleno, žuto lišće. Onda je zavrnuo rukave i u podrumu popravio prespori bicikl. Sad će opet letjeti preko ulica. Sve do zime i leda, tad će kotači postati spore pahulje. Od jesenjeg lišća djeca stvaraju kolaže, lijepe list po list, nastaje kompozicija. I takva slika s umetnutim tkivom na papiru, može nastaviti život u stvarnosti.Jesen boji lišće crvenom. Ta boja se uz zelenu i žutu čini kao ugasli plamen. Kao nikad dovršena revolucija. Jesenji pločnici imaju podove od lišća koje je već u ljeto počelo otpadati s grana. Ljetos, suho lišće prekrilo je zelene livade i činilo se da je rujan blizu, čak i u lipnju. Lišće će letjeti ponekad, ležati, spavati, u kapilarama će se širiti tmaste boje, kao one na vunenoj kapi koju je isplela baka. Tamna trešnja oko vrata. I početak crne melankolije. Od koje srca više neće stradavati.

***

ANYTHING GOES

U gepeku kabrioleta sakrile su se crvene čizme, zlatne potkove i šal nalik onom od kojeg je stradala Isadora Duncan. Šaren i svilen. I vetar je puhao. I zvuci najnovijeg folka su se razlijegali ulicom, onog melosa koji je spandžan s kompjutorskom sferom, pa se širi Svemirom nalik virusu koji ne prestaje. Kič i krunica, davna barunica, dvorac Castelli i sve to se vrti ukrug oko nas. Anything goes. Možeš saviti kičmu i baciti rukavice pumama, svi će odlepršati u noći na krov novog vala da čekaju dah prošlog vremena. Jer na reveru revolucije još stoje pjesme i himne o svijetu bez pjega, o zidu i sumraku, o potoku koji teče usred nove civilizacije. Je li u tome spas?!

***

DOBRO I ZLO (PARABOLA O PISANJU)

Jutros je gomila ljudi sjedila na tratini blizu šume. Na tlu je bio veliki nož.
Sveta nedjelja. Pred mnoštvom jedan jedini covjek. Sjede oko njega u krugu oni koji trebaju donijeti odluku: je li on Dobar ili Zao? U maloj rijeci pršte odrazi umornih ljudi. Bacaju se i praćakaju sitni identiteti, kao ribice. Ako uhvatiš jednu, poznaješ krucijalnu razliku. Je li čovjek Zao? Je li poezija nadrasla tjelesnu hrestomatiju? Na poljani ostaci novina, pokidane strane i olovna slova. Sadrže li istinu? Ili su samo mokri papiri bez ikakve spoznaje? Sjedi gomila, na roštilju peče se mlado meso. Nož koji treba rasjeci Dobro od Zla, malo se zaoštrio, pa onda upao u vodu. Bačen zrakom Sunca, apolonijskom sjetom, prepolovio se napola. I ostao na dnu zatečen. Čovjek je bio slobodan. Kao umjetnost, onkraj Dobra i Zla.

_______________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila je:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu

Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije).
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi.
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.

Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

KRATKA PRIČA MILANA ŽIVANOVIĆA: RELJINA SOBA

proza

Bilo je to pre skoro šest godina – 31. avgusta 1989. godine. Sećam se jer je baka baš tog dana punila sedamdeset godina. Sedela je na fotelji u dnevnoj sobi – siva kao mrlja od buđi. „Stanko!“ – tako joj se zvao pokojni brat – vikala je sve dok ne ostane bez glasa „Vodi me kući, Stanko!“ Niko više nije ni pokušavao da joj objasni da je već kod kuće i da tu živi od 1962.

„Uvek traže majku, brata, sestru“, rekao je lekar kad je poslednji put došao, „Ništa valjda nije sigurno kao detinjstvo. Pa se vraćaju tamo, sve dok se ne zaglave u uspomenama. Posle nema nazad“. Nakon toga sam često razmišljao o tome u koji bih se dan ja vratio. Nikad nisam uspeo da smislim. Znam u koji ne bih.

Relja je tog dana došao na ručak kao da je to najnormalnija stvar na svetu. U stvari došao je u vreme kad ručamo, nisam siguran da se tu našao zbog hrane. Ne znam kad je otvorio vrata. Majka je babu hranila supom, otac je bučno srkao dok su mu valjuškasti rezanci visili s brade kao da je džungla. Mršava prilika je došla do stola, izvukla tešku stolicu i sela. Niko tu nije smeo da sedi. Osim njega, to je bilo njegovo mesto – sad je visio nad stolom, kao krpa kojom čistimo špajz.

Na slepoočnice mu se nahvatala plesan – jedna veća tačka i više sitnih, crnih kao katran. Osim toga je izgledao isto, bar mi se tako učinilo. Onda sam ga pogledao u oči. Pre mu je u uglu desnog oka uvek titralo nešto veselo, sad je bilo prazno. Osim zenice koja je poput crne rupe gutala sve u šta je gledao, i tamnozelenog irisa, ništa. Isto tako i levo – kao da gleda ka unutra, u neki drugi svet u kojem nema razloga za veselje.

Kad je seo, majka se trznula. Ipak je nastavila da pomera kašiku, dok je baba zevala kao gladni ptić. Pošto je završila s hranjenjem, ustala je i otišla u Reljinu sobu. Prvo je iznela kutije koje su se tu vremenom nakupile, onda se čulo šuštanje čaršafa. Potom je došla do Relje i spustila mu ruku na rame. Ustao je kao po naredbi. Kroz otškrinuta vrata sam video kako mu svlači nogavice s mršavih nogu. Izašla je, zatvorila vrata i dvaput okrenula ključ.

Sutradan sam bio naročito ponosan na novostečenu veštinu čitanja. Išao sam po kući kao uzbuđena muva i čitao sve što mi padne pod ruku – recept za kolač svekrvine oči, TV program, poruku koju je otac ostavio kad je krenuo na posao (Ne diraj auto!), novine. Pažnju mi je privukao pasus uokviren crvenom olovkom:

Relja nije mogao da zna kako će ljudi dočekati njegovu bolnu iskrenost. Verovatno nije ni naslućivao da bi mogao da postane „društvo za izbegavanje“. Jer, imati HIV za mnoge je značilo samo jedno – sklanjaj se da se ne zaraziš. Relja se hrabro uhvatio u koštac sa predrasudama i neznanjem koje je vladalo kada je reč o opakom virusu. Rešio je da se bori. Lavovski.

Majka mi je prišla s leđa, nisam je ni osetio. Besno je zgrabila novine, tako da su na trenutak zaličile na zaklanu kokoš – video sam jednom kako se bez glave batrga po dvorištu i maše krilima. „Gubi se!“, rekla je odsečno. Baba je sedela u fotelji i ljuljala ćebe zamotano u valjak, Relja je ječao kao sirena za uzbunu.

Dani su prolazili, niko nam nije dolazio. Roditelji su se ponašali kao da Relja ne postoji – prvo su zelene patike s rupama u kojima je došao bacili u smeće – video sam kako leže na gomili ljusaka od krompira, pomirene sa svojom sudbinom. Onda su sklonili sve fotografije. Potom su još češće zaključavali vrata od njegove sobe.

„Ovo je Dunja“, rekla je majka kad je jednog jutra u dnevnu sobu ušla visoka devojka plave kose, „Došla je da pomogne“. Kad sam joj zatražio čašu mleka rekla je „beži, bre, mali“ i otišla u Reljinu sobu. Kasnije sam čuo kako mu nešto govori, posle i kako plače. Jedva da je izlazila odatle – samo da uzme nešto iz frižidera i da se istušira. Otac i majka nisu s njom razgovarali, bar ih ja nikad nisam čuo.

„Dobro je što ništa ne pamti“, čuo sam oca jedno jutro, „Da je drugačije opet bi morala da se rveš s njim. Ovako će u toj svojoj izmaglici da sačeka čamac za preko“.

„Nije baš da ništa…“, rekla je kad ju je prekinuo.

„To neću ni da čujem!“, zalupio je vrata za sobom.

Nigde nisu išli, iako ih za Relju odavno niko nije pitao. Samo je teča jednom rekao „meni je to bolesno“. Izgovarali su se da ne mogu da me ostave samog s babom, jer može da joj dođe ono njeno. Ruku na srce, nikad joj nije ni odlazilo, bila je mirna – kao zbunjeni oblak iznad pustinje.

„Možda ne bi bilo loše da izađete malo“, rekla je Dunja majci jedno popodne.

„Ma gde…“

„Verujte mi, biće vam bolje“.

Nije joj trebalo mnogo da nagovori oca, jedva je čekao da ode negde gde dan ne počinje sa potrošenim mozgovima. Tako ih je zvao. Spremili su se brzo, za njima je ostao oblak duvanskog dima pomešan s kiselkastim vonjem kolonjske vode.

Čim su izašli, Dunja se uzvrpoljila. Vrtela se oko prozora, onda je otišla do vrata. Priljubio sam se uza zid između moje sobe i predsoblja tako da me ne vidi.

„Ajde“, šapnula je i u kuću je ušla krupna senka.

Kad je stao pored lampe, video sam da mu je lice neprirodno belo. Kosa mu je zbog toga izgledala još tamnija, kao ilustracija iz neke knjige o duhovima. Otišao je za Dunjom u Reljinu sobu. Polagano sam prišao vratima koja su ostala odškrinuta.

„Sami smo?“, pitao je posle kratke pauze.

„Mali je tu. I baba – ali ona ko da nije. Slobodno…“

Stranac je kleknuo kraj Reljinog kreveta. Video sam kako mu dlanovima obuhvata šaku i prinosi je svom licu. Relju nisam video, ali sam po ječanju koje se promenilo shvatio da ga poznaje. Muškarac je počeo da plače. Isprva tiho, onda sve glasnije. Učinilo mi se da neka sila nadire od njih, kao topao vetar od kojeg može da se poludi.

Kad sam osetio bol u stomaku, otišao sam u dnevnu sobu. U video rekorder sam ugurao traku Nindža kornjače 13. Na ekranu se pojavila metalna, loptasta skalamerija, a potom i ružičasti mozak. Uzeo sam daljinski, pritisnuo dugme sa oznakom plus i pustio da linija na televizoru ode do kraja. Krang je pretio svojim piskavim glasom. Iz dubine kuće je dolazilo nešto teško, masno, prigušeni urlik koji ništa nije moglo da nadjača.

__________________________________________________________

MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. do januara 2024. u XXZ magazinu gde je uređivao književnu i LGBTIQ+ rubriku. U Optimist magazinu radi već tri godine.

KRATKA PRIČA ALEKSANDRA PETROVIĆA: JUTARNJA KAFA

proza

Gospođa Vedrana je još uvek u postelji, iako je letnje jutro već odavno osvojilo njen neveliki stan. U poslednje vreme imala je sve manje volje da ustane. Vrućine i vlažan vazduh oduzimali su joj i onu mrvicu snage preostalu posle loše prospavanih noći.

Zurila je neko vreme u tapete uvijene po ivicama, izbledele od sunca i kuhinjskih isparavanja. Na zidu je visilo trideset šest kalendara. Centralni deo zauzimao je onaj za tekuću godinu s fotografijama mačaka. Ostali su okačeni hronološki. Pored trodelnih kancelarijskih, sa crvenim obeleživačem, ima i manjih, sa cvetnim motivima, reprodukcijama slika, pejzažima, fotografijama gradova. Datumi su precrtani crnim flomasterom.

Kapljice znoja klize niz krivudave linije staričinog lica, slivajući joj se ka vratu. Okreće se ka ventilatoru koji je sinoć uključila. Na trenutak se zatalasa Vedranin svileni kombinezon i paperjasta kosa sedefastog preliva. Ona zatvara oči i uživa u naletu hladnog vazduha.

Starica se konačno uspravlja, oslanjajući se rukom o jastuk. Bosa odlazi do kuhinje i s radnog dela uzima papirni ubrus. Briše njime čelo, a zatim ga blago tapka po obrazima. Baca papir u kantu za đubre i seda za trpezarijski sto.

Na suprotnom kraju stola otvoren je registrator u koji se slažu providne fascikle, popunjen do polovine. Pored njega naslagane su istrgnute stranice sa čituljama iz dnevnih novina. Vedrana uzima prvu s gomile. Reckavim makazama seče veliku umrlicu. Duboko udahne i tužno izdahne. Na crno-beloj fotografiji je portret mladića: blago iskošene glave, oštrih crta lica, razdeljak s desne strane.

Prisetila se njegovog zbunjenog pogleda dok je prekjuče razgovarala s njim.

I posle trideset šest godina naporne službe uvek joj je teško padalo kada je otpusnicu morala da napiše nekome ko je tek počeo zaista da živi. Tešila se time da je tu osobu poštedela muka kojima još niko nije zaista pronašao smisao. Uostalom, nije ona određivala pravila. Profili za obradu s datumom krajnjeg izvršenja stizali su direktno iz Centrale. Uvodila ih je u evidenciju, proučavala i određivala najpogodnije mesto i vreme susreta. Nakon što bi stupila u kontakt s kandidatom pokazivala bi mu mrlju razlivenog mastila na papiru, pitala na šta ga podseća i zapisivala ono što bi rekao. Dugo je iz radoznalosti pokušavala da poveže sliku i odgovor koji su davali pozitivan ishod, ali bez uspeha. Svaki slučaj bio je jedinstven.

Kovertiranu dokumentaciju slala bi u pisarnicu Udruženja. Narednih nekoliko dana proveravala je osmrtnice. Nekada je obrađivala i deset slučajeva dnevno, sada jedva da je mogla da postigne dva. Zato je i podnela molbu za razrešenje. Po Pravilniku, odgovor je trebalo da dobije za sedam dana. Prošla su tri. 

U sve ovo, ušla je potpuno neplanirano, jednostavno se desilo. Mada, kada malo bolje razmisli, možda to i nije bilo tako slučajno. Dan pre nego što će postati udovica, na ručku im je bio Razvigorov kolega Dobrivoje. Kada su se rukovali na rastanku, primetila je da duže zadržao levu ruku na desnom ramenu njenog muža koji se, jedva primetno, stresao. Tek kasnije saznala je da je to bilo tradicionalno obeležavanje subjekta. Posle nesreće, dok su se lekari još borili za Razvigora, Dobrivoje je bio prvi koji je došao u bolnicu. Tada nije razmišljala o tome kako je saznao gde treba da se pojavi kada nikoga još nije obavestila, jedino joj je bilo važno da ne bude sama. On ju je i ubedio da, kada bude spremna, nastavi Razvigorov posao u njihovoj Organizaciji. Biće materijalno obezbeđena, a imaće i čime da skrene pažnju sa setnih misli.

Vedrana do tada, zapravo, nije tačno ni znala čime se njen muž bavio. Na prvom sastanku Opštinskog odbora dobila je plastificiranu karticu sa imenom i fotografijom kao iz lične karte. Na trenutak se začudila odakle im baš ta slika, ali nije imala snage da se dalje bavi time. Ljubazne mlade pomoćnice dale su joj i nekoliko priručnika koji su je uputili u strukturu, program, obaveze i pravila članova Organizacije. Posrednici, kako su sebe nazivali, bili su deo međunarodnog Udruženja. Osnovani su još u doba prvih plemena. Tada su, doduše, imali drugačiju, manje razvijenu strukturu. Jedini preduslov za prijem u članstvo bilo je da je osoba izgubila nekog bliskog i da kao zalog poverenja prizna svoj najveći strah. Zbog osetljive prirode posla kojim su se bavili obavezivali su se da će biti posvećeni ciljevima društva sve do sopstvenog biološkog kraja. S preletačima koji su, zavedeni lažnim sjajem večnosti ili ispravljanjem grešaka u ponavljanim životima, odlučili da istupe i pridruže se drugoj strani, surovo su se obračunavali. Toga nije bilo u knjigama, Vedrana je glasine čula tokom sastanaka povodom mesečnog pregleda učinka.

Pogledala je na sat. Tri minuta do osam. Uskoro će doći kurir da joj donese današnji spisak. Datum na pečatu kurirske službe morao je da se poklapa sa onim u izveštaju. Nadala se da će ovoga puta biti neko bliži njenim godinama. Bilo je manje neobično kada bi s njima stupala u razgovor. U prvo vreme, kao pripravnica, bila je stidljiva, ali vremenom se oslobodila. Bilo joj je važno da bude dobra u tome što radi. Kada je uspešno prošla probni period odlučila je da zadrži status koji je imala. Nije postala punopravni član sa svim prednostima i mogućnošću da je izaberu u glavni Odbor. Nju je zanimala druga vrsta moći. Ako nekome može da pomogne da za neko vreme odloži sopstveni kraj, onda će to i uraditi. Znala je da je njen uspeh relativan i da je to značilo da će radi zadovoljavanja neumoljivih brojki neko od kolega morati da štiklira više ljudi na svojoj listi, što mnogima od njih nije predstavljalo problem.

Otišla je do spavaće sobe. Spustila je bretele negližea i izmigoljila se iz njega. Iz ormana je uzela haljinu boje peska i navukla ju je preko glave. Vratila se do stola, zatvorila registre, uredno ih poslagala u plastičnu kutiju koja je stajala pored stolice. Opet je bila sva mokra.

Dobrivoje joj je, pre nego što je postao koordinator Zapadnog regiona, pričao kako je Razvigor, kao i on uostalom, bio vrlo slavoljubiv. Obrazovan, uporan i snalažljiv brzo je napredovao. Svi su se divili njegovoj posvećenosti i neverovatnoj energiji. Još kao početnik zalagao se za radikalan pristup. Svako odlaganje neizbežnog smatrao je produženjem agonije koja nikome nije bila od koristi. Zalagao se za ukidanje Odlagača i unosnije povezivanje pogrebnika i Udruženja. Pred odlazak na novi položaj, Dobrivoje joj je u poverenju rekao da je Razvigorov prerani kraj bio posledica anonimne dojave jer je prilikom prijave slagao koji mu je najveći strah. Nalog je došao neposredno od osnivačice. Bila je ćudljiva, tašta, ponekad nemilosrdna i potkupljiva, ali nije trpela neistinu u svojim redovima.

Vedrana se pitala zašto ju je onda Razvigor pozvao da mu se pridruži u vožnji ako je znao da će možda biti kobna? Ubrzo je shvatila da zapravo ne želi da zna odgovor.

Ponovo je pogledala na sat. Osam i četrdeset osam. Kurir nikada nije ovoliko kasnio.

Dok je stavljala džezvu na ringlu pitala se koji li će joj od kolega doći u posetu, i da li pije slađu ili gorču kafu.

_____________________________________________

ALEKSANDAR PETROVIĆ. Beograđanin. Pisac, učitelj kreativnog pisanja i putnik kroz vreme.

Objavljeni romani Zamak, Beogradska knjiga mrtvih i Kolaž za dvoje

Dramska minijatura Voz za Edenvil (po motivima iz romana „Zamak“) osvojila je prvu nagradu na konkursu Radio televizije Srbije za 2017/2018

Član Udruženja književnika Srbije.

Predavač na Kursu kreativnog pisanja A+ i individualni mentor kreativnog pisanja.

Predavač na radionici kreativnog pisanja (Koja je tvoja priča?) u Share Square-u. (avgust i septembar 2018)

Predavač na kursu pisanja kriminalističkog romana (februar-mart 2017) u okviru udruženja Baza Crna Ovca

Pohađao kurseve kreativnog pisanja kod prof. Zorana Živkovića, prof. Miomira Petrovića i Marije Ivanić. 

Završio kurseve Start Writing Fiction na The Open University, How to Read a Novel na The University of Edinburgh, Literature and Mental Health na The University of Warwick, Life Coaching Certification na New Skills Academy kao i Masterklas kurseve Margaret Atvud, Džejmsa Patersona, Džojs Kerol Outs, Nila Gejmana i Džudi Blum.

Ako nešto ne znam, izmislim pa zapišem.

Ljubitelj teorija provere i tajnih spisa.

Pobornik luksuza popodnevnog spavanja.

Obožavam britanski humor i mediteransku hranu.

Želja mi je da se okušam kao DJ na pustom ostrvu.

U stalnoj potrazi za savršenim bedekerom koji ću jednom i napisati.

Priča “Semafor” osvojila je drugo mesto na konkursu “Tragom Nastasijevića 2022” u Gornjem MIlanovcu

Priča “Mehurovi od sapunice” objavljena u zborniku priča “Zavrti točak V” (maj 2022)

Priča “Na pravom mestu, u pravo vreme” objavljena je u zborniku priča fantastike “Iza uma” (januar 2022)

Priča Katanac objavljena u zborniku Priče iz izolacije (januar 2021)

Priča Školjka objavljena u književnom časopisu Koraci (januar 2021)

Pesma Večiti objavljena u zbirci Tragovi pjesme Balkanske pjesničke unije 2020

Pesma Ko zna zašto je to dobro objavljena u zborniku Kiprijanov kladenac 2020

Priča Vanila objavjena u zborniku Crtice i reze 10 u okviru konkursa za nagradu Andra Gavrilović

Priča Lišće objavljena su u onlajn književnom časopisu “LIbartes” (decembar 2019)

Priča Vanila objavljena u zborniku Najbolja kratka priča Pirota 2019

Priče Jedinica i Bouvi objavljene u književnom časopisu Libartes (decembar 2018)

Priča Jedinica uvrštena u književni deo programa festivala Dev9t (jun 2018)

Priča Jezik uvrštena u zbornik Najkraće priče 2017

Priča Lutke uvrštena je u zbornik priča fantastike Svetovi u nama Udruženja nezavisnih pisaca

Tri kratke priče na engleskom jeziku Ecounter, Foreigners i The Smile uvrštene su u zbornik takmičenja Once upon the Balkans udruženja The Balkan Writers Project, a priča The Smile je ušla u finale i po njoj je urađen kratki film.

Priča Jutarnja kafa uvrštena u zbornik Festivala kratke forme Potpis u organizaciji Kulturnog centra iz Apatina (septembar 2017)

Priča Klikeri uvrštena u zbornik Putovanja nakraj noći udruženja Oksimoron

Priča Kiša uvrštena u WH Fanzin kratke priče na West Herzegovina festivalu No 15

Priča Oil rig objavljena na engleskom u okviru projekta The Balkan Writers Project

Priča “Potonuće” uvrštena u zbirku priča “Rečna kraljica, River Queen” u izdanju Narodne biblioteke “Ilija M. Petrović” iz Požarevca (2016)

Priča Koverat uvrštena u zbornik udruženja Oksimoron inspiran Kamijevim Strancem, 2015

Priča Bušotina objavljena u 16 broju časopisa za fantastiku UBIQ, 2015,  priča Jutarnja kafa u broju 17 (mart 2016)

Esej Preobražaj uvršten u zbornik radova Preobražaji udruženja Oksimoron 2014

Pohvala žirija za priču Kada pomislim na smeh na XXIII svetosavskom književnom konkursu, Knjaževac 2014

Objavljene priče u antologijama Najkraće priče 2002; U priči i okolo, Najkraće priče 2003 i Najkraće priče 2004, u časopisu Akt 2007. god.

Pisao kolumne za portal Black Sheep i Wannabe Magazin