Svaki radnik bi me dočekao istim pitanjem: “Ko je tebe rodio, lipoto?“ prilikom dolaska po alat koji se nalazio iza mojih leđa.
“Ja sam tatina”, odgovarala sam s strpljenjem, nepromijenjenim riječima, sramežljivo sjedeći na stražnjem dijelu kamiončića na kojem su prevozili šljunak za nasipanje cesta po otoku.
“Da, tatina!”, smijeh se prosipao između zvukova strojeva i nabijanja šljunka. Prekriveni oblakom sitnih čestica i natopljeni znojem, radnici su štitili svoje glave od vrućih sunčevih zraka šiltericama koje su nosile oznaku poduzeća u kojem su radili. Promatrala sam njihovu užurbanost do određenog stadija, a kako su odmicali dalje, moj interes je jenjavao. Žvačući dio sendviča, lupkala sam nogama po vozilu, i čekala da se sve već jednom završi.
Nakon vožnje koja je isprekidano prolazila, udisanja zraka natopljenog prašinom i otiranja vlažnih ruku, ubrzali smo ritam. Odvezli smo se po vrećicu rogača, pokušavajući dosegnuti izgubljeno vrijeme.
Rogači su bili neizostavni dio obroka, zamjena za slatko ili kolače koji su ionako rijetko bili na trpezi.
Dan je ubrzano odmicao, kao i mi. Pejzaž se razlijevao na staklu, more je nestajalo u daljini, a pjesma cvrčaka se gubila među kamenčićima ispod kotača.
Na povišenom dijelu imanja, kućica u zagrljaju par trsova vinove loze pružala nam je daleki pogled na nekoliko starih maslinika. Ugodni vjetrić njihao je prostrti stolnjak s uzorkom trešnje.
Sjedeći vani uz čašu soka, jedva sam se suzdržavala da ne povičem “ajmo već jednom ća”, slušajući beskonačne jadikovke dosadnih priča.
Nisam mogla smiriti noge, pa sam udarajući u nogare stola i samu sebe iritirala. Međutim, to nije ometalo domaćine da još s većim žarom nastave:
“Iz mista su judi uvik hodili ća, zošto svit grie iz mista? Školovanje, posol, iz vega ili nega rozloga odlučili skupiti kufere. Naši nounoti su bili težoki, imali su jednostavan život. Kad rodiš naporno, ko času oni rodili, onda i živeš jedon, možda ne lagan, ali iskren život. A če lipje od tega? Diguod i ne primijetiš koliko su lipi bili dobri stori doni dokli ne pasodu. Jo mislin da je već dovoljno vrimena pasalo, triboš imat niki plon, a čaćeš. “
Nakon što su secirali svaki detalj lokalnih priča nekoliko puta, počeli su pokazivati interes za mene.
“Vo lito ostani s nama, nimamo dice, ni fameje, sve ćemo ti ostavit.”
Protegnula sam ruke prema tatinim nogama, potežući ga za nogavice. Nimalo nisam željela ostati s tim starijim ljudima, koji su vjerojatno bili mlađi od mene sada.
“Juhuuu!”, uzviknula sam, kad smo napokon ponovno sjeli u auto. Najradije bih, kao indijanci iz western stripa, poslala dimni signal s tog brijega: “Mi smo krenuli. Puf (jedan kratki oblačić) i Za-gor-te-nay već bi bio spreman na jednom drvetu u dubini Darkwooda.“
Kasno smo stigli do imanja u središtu mjesta.
Unatoč još uvijek nesnosnoj vrućini, ispod svodova samostana širila se svježina, ne narušavajući mir i tišinu.
Otac me je pogladio po glavi i rekao: “Vidimo se, Elizabeta.” E na kraju izgovora se rastegnulo kao i dan koji je bio na izmaku.
Ugurao mi je u ruke morskog konjića i još jednom mahnuo svima. Stajala sam između časnih sestara zatvorenih šaka.
Ranim jutrom, dok su se prve zrake svjetlosti izvlačile iz mraka, teta je češljala kosu sjedeći na krevetu do mog. Pospanim pogledom, raščupanih pramenova od okretanja, pratila sam njene pokrete. Uhvatila bi moj pogled i smijala se kao da padaju kišne kapi zvončića, a onda bi se ti zvončići razbili o zidove i rasuli poput sočne lubenice.
“I časne sestre imaju kosu “, rekla je, skrivajući debeli sloj ispod redovničkog vela.
Još topla od sna, obavijala sam joj ruke oko vrata.
Dok su one tiho izgovarale molitve u maloj kapelici do samostana, visoka vrata cvilila su u ritmu pucketanja starog drvenog poda pod mojim sitnim stopalima. U polumračnoj sobi naguravala sam tanke, sitne latice hostija u usta. Birala sam one nepravilnih oblika ili ostatke od rezanja. Topile su se kao pahulje snijega, bez ikakva okusa. Samo bih cmoknula jezikom, i nestajale bi u dubini ždrijela.
“Eta ga vraže”, bunila bi se časna koja je tog dana brinula o meni. Moje opetovane vratolomije – preskakanje, valjanje i puzanja po oblim stepenicama Gospe od Karmela – zadavale su joj brige, iako se nije ljutila. Nakon završetka mise, vodila bi me u kamene kuće gdje bismo čistile prašinu sa školjaka nanizanih u lančiće. Klokotale su i zvonile poput laganih valova vjetra s mora.
Hodajući ulicama mjesta, pričala mi je zanimljive priče, sasvim drugačije od priča onih staraca kod kojih smo bili tata i ja.
Kad bismo se umorile od vrućine i hodanja, zaposjele bismo mali traktor, kojim su se služile za poslove na imanju. Oko nas, širom raširenih krila, trčale su kokoši uplašene od štektanja stroja. Djeca iz obližnje kuće gledala su nas s zavišću.
Ponekad, koračajući prema blagavaonici, susretala sam sijede ljude izgubljenih pogleda – neki u kolicima, a drugi već umorni od života čekajući obrok u svojim sobama. Miris jela iz blagovaonice dopirao je i do najudaljenije sobe. Prostorija je bila prostrana, s dugim drvenim stolom smještenim u sredini. Police na zidovima krasile su tegle začinskog bilja i nešto pribora za jelo okačenog na kukice.
Ljeto bi bilo savršeno da tog popodneva nije bila na meniju manistra.
Farfalle, možda mafalde, začinjene umakom i školjkama.
Na verandi, nakon svakog obroka, odvijalo se neobično, gotovo kazališno, božanstveno druženje.
U sjenci, zavaljene u naslone stolica, slušale su bujice riječi koje su izvirale iz mene, ubacujući se između njih šalama. Ponekad nam se pridružio i župnik, no nisam ga smatrala zanimljivim; jednostavno je bio osoba koja voli lagodan život, ispijajući vino na oltaru i uživajući u plodovima njihova rada.
Tog popodneva, prije nego što je otac stigao, mlada časna me je razveseljavala škakljanjem, trbuh me bolio od previše smijeha. Klizeći sa stolice do poda, uvijala sam se kao riba na dnu kaića. Hvatala me za ruke i vrtjela kao da sam na ringišpilu, i moj svijet je eksplodirao, rastegnuo se, lomio pod nogama, uvinuta pašta prijetila je da izleti iz tijela.
“Ajme, bila je ka sir, pusti je sada. Duša će joj isplivati vanka”, upozoravale su je ostale podižući se iz naslonjača.
Savinuta tjestenina mi je dolazila do grla i vraćala se natrag, praveći sićušne tamne grudice u glavi.
Mučnina me gušila poput mračne sjene, bljedilo je odvajalo od stvarnosti, a slabost je prožimala svaki dio mog bića. Znoj je klizio niz tijelo, stvarajući hladne kapi na koži. Osjećaj propadanja vukao me prema bezdanu, kao da tonem u tminu iz koje nema povratka. Svaka misao o netom pojedenoj hrani izazivala je gađenje, a mučnina se vraćala s još snažnijom silom, kao val koji nemilosrdno ruši obalu.
Moje posljednje sjećanje, tamna točka na kraju ljeta.
U sobu, svjetlost prodire kroz gusto zatvorene škure, stvarajući titrave sjene koje se umnožavaju i rasprostiru po plafonu i zidovima.
Pratim ih dok se polako budim i dugo ostajem u krevetu.
Budućnost još nije stigla: Elizabeta nije ostala nijema i zauvijek okačena ispod njegovih sklopljenih kapaka bez snova. Morski konjić nije postao pepeo u dubini našeg doma.
Moja soba je tiha oda reda i urednosti.
U njoj se osjećam dobro, bez crnila ili gustih sjena koje bi me povlačila prema dnu. Misli su mi uredne, posložene poput zraka svjetlosti na bjelini lancuna. Miris iz blagovaonice poziva me na marendanje, molitva je već odavno završena.
Veselim se ponovnom proživljavanju događaja iz mojih otočkih boravaka, iako me još i danas uhvati mučnina pri pomisli na paštu leptirastih oblika. Mozak je trajno pohranio simbiozu manistre i školjaka.
__________________________________________
GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.
Ljeto je već bilo na izmaku – osjetila sam bila kako polako meandriram iz onog psećeg tijela koje blesavo jurca, zaljubljeno u cijeli svijet, u kutove misli koji se hrane sjećanjima, minulim vremenom i krivicom. Nismo imale neki plan, a ni puno para. Rekla bih da smo imale jedna drugu, ali upravo će senzacija jula učiniti da se potrošim na svaki cvijet, pomirišem svako ćoše Zemlje i zaboravim da pripadam nekome. Otići ćemo negdje, mislila sam, svađe onih koje se vole u stanju su pomiriti sve distance svijeta. Sunce će polako da dobija zube, mi ćemo mu se ceriti u lice. Smijat ćemo se i živjeti od zaborava. Ideja je stvarno i poprimila odraze, prvo odlučnosti, i same akcije naposljetku, pa sam cijeli august oponašajući Hello Kitty, u debeloj maskoti u jednoj dječijoj igranonici i na kraju mjeseca imala toliko da se otisnemo u zaborav. Imale smo po stotinjak eura, i ja još dva zlatna prstena. Otkad je baba umrla, mama je od njene staklene Gospe načinila stalak za nakit, pa sam spremajući ruksak, obesprstenila Gospu. Oprostit će mi Gospa, to su svakako njena posla – ukazati se pa nestati kao da te nikad nije ni bilo. Sjele smo na noćni autobus za Beograd. Ona me gledala – pojma nismo imale na šta ovo treba da liči, ali smo obje znale da se želimo kotrljati što duže, ovako male ispod zvijezda, pa sam njen prijedlog da kupimo karte do Pala i prešutno nastavimo do Beograda, oduševljeno prihvatila. Tih pet-deset minuta koliko je bus stajao na Palama iskrcavajući torbe i njihove putnike, postalo mi je jasno da ovim putovanjem ne pokušavam ispeglati brazde, pomiriti daljine i ovu mučku tišinu bar iz mola u dur prebaciti. Opet sam bježala pred zakonom, u njemu tražila rupe, izmišljala svakojake svjetove samo da iz svoje glave pobjegnem pa i ovaj put kad me, kao da dopire izdaleka, a sjedila je do mene na sećiji autobusa, prenu njen glas koji mi sa oduševljenjem dobaci da je bus krenuo i da nam je, izgleda, plan uspio. Stvarno jeste, osvanule smo u Beogradu. Smijale smo se. I bilo je od srca. U Beogradu smo se već prvu noć našljokale spizdivši većinu para, pa je logično bilo da planiramo kako nazad. Sjećanja su lažna, dosadna su kao julske ljepljive mušice, moja pogotovo, osjenčena crnim rupama od alkohola, ali u tim rupama, to je bila istina, stvarno je moglo lijepo da se zeza. Jedna misao, ipak, nije bila poput ljeta varljiva, ona mi je kristalno jasno pohranjena u vrijeme memorije. Mislila sam o S. Plath – nešto u meni je htjelo više. Ona je samo jedan trenutak oklijevala – već u drugom smo se našle u vozu koji je milio prema Budimpešti. Satak smo provele hodajući gore-dole, istražile svaki ćošak i wc voza mimoilazeći se s kondukterima i, kad nam se učinilo da su napokon pretresli sve karte iz džepova i novčanika putnika, skrasile smo se u jedan od kupea. Jedan Novosađanin, mislim da se zvao Miloš, sjedio je sam u kupeu i rukom je dao znak da upadamo unutra. “Ulazite, moraju i oni malo odmoriti!” Skapirao je da se šveramo; nije to bilo tako ni teško, sam bog zna koliko smo puta hodnikom duž voza prošle. Ona i Miloš su se odmah prepoznali – već sljedećeg trenutka su igrali šah, a ja sam iskoristila trenutak da se prepustim vrtlogu svojih misli. Sa njom bi to ponekad bilo teško; obožavala sam stvari i lica viđena njenim očima, njen osjećaj za lijepo, a i jebiga – znala je da voli. Međutim, jednom kad se nađeš u gejziru te energije kakvu je imala, tu, brate moj, nije bilo hladovine. Bila je jedna od onih žena s kojima možeš ludo da se zabaviš u petak navečer, a već u subotu da te spremi u hodnike zaborava ili u hladnjaču ako baš zasereš. Ja sam, sa druge strane, ne mogu tačno reći kad se to desilo, melanholiju u sebe kao hostiju primila i, kasnije će se ispostaviti – zaljubila u nju. Misli su ronile duboko ka djetinjstvu. Zarobljena u tom klinču uspomena, sjećala sam se kako bih, kad sam bila mala, u nemogućnosti da djelujem, ne znajući kako da se izrazim, zamišljala da sam voz, da hučim, ostavljam samo paru i prašinu za sobom, pamteći, pritom, sva ljudska lica i tuge iza njih. Život se u kratkim intervalima odvija, ljeto se uvijek čini daleko. Sačekaj, sačekaj proljeće, Bandini. Melanholija je jača i od zalutale frekvencije na radiju. Vozovi pamte. Mogla sam tako mislima da žongliram do beskonačnosti. I otišla bih bila tiho u tu blagu noć, puno je nasilja trebalo da se do nježnosti koju sam tada osjećala dođe, da se iz šutnje oplemeni tišina, verglala bih ja još dugo, ko zna koliko, da nisam ugledala na vratima kupea dvojicu konduktera. Miloš je pokazao svoju kartu, oni su ćutke klimnuli glavom u znak odobravanja i čekali da mi nađemo svoje. Nismo ih imale. Nismo imale ništa u tom trenutku osim jedna drugu. I smijale smo se. Pustila sam nju da se igra sa kondukterima i ostavila si ljepotu promatranja. Već godinama mi je tijelo bilo u konstantnom stanju samoodbrane koja će me, danas to znam bolje nego tad – kasnije dovesti u stanje potpunog samouništenja: od igre sa alkoholom, kasnije supstancama preko sve češćih paničnih napada do konačnog primirja sa slikom koju sam o sebi stvorila. Potrajalo je to naguravanje sa kondukterima neko vrijeme, bili su nesalomljivi u svom naumu da nas izbace iz voza. Ona se nije dala, imala je taj ciganski dar u sebi da ti čudo u treptaju oka proizvede, da učini da povjeruješ u razrješenja čudom, žednog da te preko vode prevede, ali ovu dvojicu kao da je neko protiv uroka krstio – mrka kapa. Tad je nastupio Miloš; pogledao je, prvo kroz prozor, pa na sat, pa nam blago, skoro ispod svakog tona reče: “Cure, sljedeća stanica je tek dvadesetak minuta udaljena od centra Budimpešte, rade gradski autobusi, radije izađite, vidite da neće popustiti.” Bojim se da smo iz voza morale izaći baš na toj stanici svakako, jer, kako rekoh, ona dvojica su zaista bili istrajni u namjeri da nas izbace, ali eto, bilo je lijepo znati da nećeš baš hop iz voza na neki peron tame, u neku mađarsku pustopoljinu, sličnu onim vukojebinama iz kojih, čini se, ne možeš ni naprijed više, ni nazad. Pozdravile smo Miloša, ona ga je izgrlila, zahvalila na dobroj partiji šaha i pod pratnjom konduktera, da se uvjere da im se nećemo provući, kao što dovdje, pak jesmo, kao što se izvlačim čitav život, kao što pokušavam izvući vezu ovim putovanjem, izašle iz voza. Istina je bila, za nepunih pola sata bile smo na gradskom trgu. Jedno nismo znale – da će ta stanica na kojoj smo izašle, neposredno prije grada, odrediti cijeli dio naše mađarske putešestvije. Tumarale smo gradom bezglavo, lučem pokušavale naći domaćina na couchsurfingu – bezuspješno. Para za hostel smo možda i imale, ali trebalo se vratiti kući. Dobro sad, nismo samo ni tumarale, svaki smo second hand u Budimpešti obišle. Sjećam se svog oduševljenja kad sam u jednoj od radnjih našla za nekih 400 forinti Starry night, pa kao da nisam već dovoljno natovarena, odlučila cijelim putem kući vukljati još jednu kutiju sentiša koja će, godinama kasnije, šećeriti moju melanholiju. Protavorile smo nekako dan, ali noć se nije dala. Sitni sati, duboka noć, imamo desetine kilometara u nogama, po flašu vina u svakoj i jedno njeno pitanje: “Hanadi, jebote, šta ćemo sad?” “Znaš li ti da je Van Gogh jeo žutu boju vjerujući da će mu donijeti sreću?” “Daj, ne seri sad s tim, ozbiljno te pitam!?” Sve se manje smijala. “Što šta ćemo sad, kao da smo prije imale plan, pa je tek sad postalo upitno – bilo mi je smiješno. Ne znam, jesi li bila kad u Pragu?” “Nisam, ne misliš valjda, Hanadi…” “Baš to mislim. Dočekamo svitanje i pićimo. Stopirat ćemo, malo za promjenu.” “Može!” Na cesti smo bile čim se na obzoru prikazalo svjetlo. Čini mi se, nisam stigla ni dići ruku, već sam čula kako kočnice paraju cestu. Ispred nas staje kamion, upadam prvo ja u sredinu, upada za mnom ona. Vozač kamiona je Turčin, osim turskog, priča samo njemački, pa je sva naša konverzacija, kako smo u njemačkom i ona, a i ja, k’o u gostima, svedena na nemušto oduševljenje – moje i njeno, a i njegovo zatim. Bio je to istinski joy, ne sreća, baš joy jebote, da nije ni čudo da je poput vaške bilo prelazno. Prevozio je “textil fur Damen”, i mi smo s njim prešle dobar dio puta. Izašli smo već bili iz Slovačke kad nam je saopštio da po zakonu ubrzo mora parkirati kamion i odmoriti nekoliko sati prije nego nastavi dalje. Izbor je bio na nama – odmoriti sa njim u kamionu ili nastaviti same dalje. Mene je umor već dobro bio savladao, ali ona nije dala čuti da čekamo s njim tih nekoliko sati. “Daj Hanadi, neću, ko zna gdje ćemo završiti, idemo dalje!” “Ajde, makar nas može obući poslije. Kad se nisam rodila k’o dama, evo – nisam damom ni postala, makar da umrem!” H. se nasmijala: ”Može te jebati samo. Poselamimo se i idemo dalje.” Tako je i bilo. Bar sam je nasmijala opet. Promijenile smo još dva auta do Praga. Posljednji nas je čak doveo tačno do adrese hosta kojeg smo u međuvremenu za čas posla našle. Tu noć sam zaspala k’o klada. Sutra smo prostrujale gradom, osvajao nas je Prag obje, mangupski je to bio klik, kao sa pravo dobrim haverom. Šmekerski te omađija pa brojiš tom starom poznaniku na ulici nešto od posljednjih eura za dva ekstazija. Nije nas bilo briga; kući nam se ili ovako ili onako vratiti, a te pare svakako nisu dovoljne, a sad smo tu, i kad ako sad ne, mislile smo. U klubu će se vrlo brzo ispostaviti da smo umjesto boba dobile brašno, a mene je, umjesto dobrile i orgazmičnog lupanja srca, proradila moja poznata hostija melanholije, opet. Htjela sam da plačem, a ona nije zatvarala usta vrteći se u pirueti čas tamo – čas ovamo, u rikošetu mojih vrtoglavica koje su me u času progutale. Na jednom od spratova kluba, prpošno su se kretale plesačice obavijene u raskošno perje; sjećam se da mi je na trenutak došlo da se ispod tog perja jedne djevojke sakrijem i isplačem kao dijete. Više se nismo smijale. Sutradan smo krenule kući. Stopirale smo do Beča, a kako sam u Beču samo mjesec prije bile, znala sam red vožnje svih autobusa koji su saobraćali za Sarajevo. I jedan od njih je baš tada, za koji sat, trebao da krene. Ušle smo u autobus, svaka sa svojim talentom. Ona sa onim svojim ciganskim na koji, za razliku od mađarskih konduktera, bosanski vozači nisu bili imuni; uspjela je uvjeriti vozače da smo prepuštene na milost i nemilost. Moj nam je talent omogućio da spavamo mirno – sadomazohizam koji sam godinama u sebi zalijevala je prepoznao isti kod šofera koji se otimao, suprostovaljao, prijetio da ćemo morati već u Grazu van. Zapravo, sviđalo mu se što je ta milost, odnosno nemilost kojoj smo bile prepuštene u njegovim rukama, pa je našao tu prostor i da se zeza. A vjerujem i da ga je njen performans zabavljao – bila je čista poezija gledati je kako istinski vjeruje da je vidjela sve rubove očaja. Rekla sam joj – neće nas dirati, i zaspala snom pravednika. Probudila se tek na granici. Ponekad se tako probudiš u Bosanskom Brodu. Onda se probudiš u Sarajevu. Prstenje vratiš odmah na Gospu, jer su čuda moguća. A onda, poslije nekoliko godina nađeš onaj sentiš od 400 forinti. Puzle su bile polovne. Složila sam Zvjezdanu noć, falila je jedna puzla. Nismo pomirile sve distance svijeta, nismo uspjele ni naše. Zalijepila sam složene puzle na jedan od zidova sobe i ispod njih naškrabala: The missing poem is the poem. Melanholija je bila jača i od zalutale frekvencije na radiju. A život se nastavio odvijati.
Aleksić je krenuo niz uzani hodnik TOC-a. Pošla je za njim dok je Miljan naprosto jezdio niz hodnik kao da ga ništa ne zanima. Umeo je da se tako vešto pretvara da nikoga ne primećuje, dok su svi oko njega mislili kako on sve zapaža. Miljan Aleksić je, pored toga što je bio viđen za princa žapca MUP-a, zapravo bio jedna od Veoma Interesantnih Persona: od onih koje su se motale po celoj zemlji i izdavale naloge koje su svi bez pogovora izvršavali. Sanji nikada nije bilo sasvim jasno šta te tačno čini Veoma Interesantnom Personom, ali nije joj bilo drago što neko takav zna za nju. Jedna Bezlična Osoba otvorila je, nasumice, jedna od bočnih vrata. − Trebaće nam ova soba − tiho je rekao Aleksić, i dvoje službenika brzo je iz nje izašlo. Jedan je u prolazu uputio Sanji napola sažaljiv, a napola uplašen pogled. − Možemo ovde − okrenuo se Aleksić Sanji i propustio je. Bezlične Osobe su namestile fotelje jednu naspram druge. − Sedite − rekao je Aleksić, pa je seo i sam. Ovo dvoje stali su levo i desno od njega. Osećao se miris duvana i osušenog kafenog taloga sa dna plastičnih čaša. − Kako ste, Sanja? − Aleksić je konačno progovorio. Sanja je jedno dve sekunde preispitivala moguće odgovore . − Dobro? − Zašto tako nesigurno? Slegla je ramenima. Pretpostavljala je da je najbolje da odrobija ovu situaciju uz što je moguće manje ličnog učešća. − Kako vam je na novom rasporedu? Nemate problema u… Majke Jevrosime? Aleksić je pravio pauze na ključnim mestima kao da je čekao da mu se došapnu bitni podaci. − Nikakvih problema − odgovorila je. − Čujem da ste viđeni, u petak, na protestu. − Raspoređena sam u pratnju službenog lica Lutrije. Protest je i dalje trajao kada se emitovanje završilo. − I zato ste tamo bili − zaključio je Aleksić. Donji kapci na njegovim vlažnim očima blago su se podigli. Nastavio je: − Zgrada Televizije ima tri izlaza. Jedan na Abardarevu, jedan prema Crkvi Svetog Marka, i onaj na koji ste vi izašli. A ima i restoran, gore, na… šestom spratu. Jeste li bili tamo? Zgodno je da se tamo sačeka ako je napolju gužva. − Može da se popije kafa − dopunila je jedna Bezlična Osoba. Sanja se trgla; skoro je zaboravila da su prisutne. − Ili čaj − dodala je Druga. − Je li to preporuka za sledeći put? − upitala je Sanja. − Kako vam leži novi zadatak? Pratnja nije previše zahtevna? − Pa i nije − rekla je Sanja. Osetila je grč u donjoj vilici i sa užasom konstatovala da se osmehuje. − E, pa, drago mi je da je tako. − I Aleksić je razvukao usne i pokazao zube. Zubi su mu bili bleštavobeli i pravilni. Sanji su se činili neskladnim sa njegovom vodozemačkom fizionomijom. − Veliki je MUP i ima posla za razne ljude. − I žene − oglasila se Bezlična Osoba. − I konje − dodala je Druga dok su je Aleksić i Prva presecali oštrim pogledom. − Ne znam koliko nam je Sanja za konjicu, uglavnom, drago mi je da ste se uklopili. Imali smo prilično problema sa vama, sećate se? Sanja se sećala. Otkako je rasformirana Jedinica za posebne istrage, svi njeni preživeli pripadnici bili su sklonjeni uz otpremnine u nadi da će im to izazvati amneziju u vezi sa istragama koje su vodili. Sanja je, koliko joj je bilo poznato, jedina ostala u službi. − Sećam se. − Dobro. Drago mi je da sve ide kako treba. Neka tako i ostane. Sanja nije imala komentar. − Dobro − ponovio je Aleksić. − Dobro − rekla je Bezlična Osoba. − Dobro − dodala je Druga. − Dobro − složila se i Sanja. − Slobodni ste − rekao je Aleksić. Konačno slobodna, Sanja je izašla bez pozdrava i zaputila se ka kući.
***
PRELOM
− Super − rekao je − samo ne znam šta hoćeš od mene. Siniša Veličković zagrizao je sa izvesnom setom komad prasetine i masnim prstima prošao kroz ostatke svoje sede kose. − Pa, kako ne znaš! − izričita je bila Stefana. − Hoću da znam pravi broj. Znam da je ovo što pričaju glupost. Veličković je još jednom na tabletu pogledao fotografiju. − Samo na osnovu ove fotografije rekao bih da je bilo mnogo više ljudi nego što je zvanično objavljeno. − Odlično! − uskliknula je Stefana. − Dakle, visoko pozicionirani izvor iz policije tvrdi da je procena broja učesnika protesta koju je iznela ministarka potpuno nerealna i da je na protestu bilo mnogo više ljudi. Može? − Teško da sam ja visoko pozicionirana ličnost. Ja sam samo penzioner − odgovorio je Veličković, pogledom pretražujući ostatke Stefanine slavske trpeze. Posle kraćeg razmišljanja prstima je svukao sa poslužavnika samosu sa krompirom i graškom na tanjir. − Okej. Je l‘ može onda dobro obavešten izvor? − Kako hoćeš. − Veličković je žvaknuo punjeno testo i slegao ramenima. − Odlično! − Stefana je nakratko ostavila Sinišu i vratila se pisanju članka. − Evo, ovako će izgledati na sajtu. Kako ti se dopada? − oglasila se Stefana posle nekoliko minuta i okrenula tablet ka njemu. Siniša je naočare svečano stavio na nos, ali je čak i s njima mogao samo da se pravi da čita. Slova su mu bila kao mravi. Crveno, belo i sivo zaglavlje Uličnih novina zauzimalo je gornju četvrtinu ekrana, odmah ispod bio je bombastičan naslov: SVE NAS JE VIŠE, dok je desno bila fotografija kolone demonstranata. Ispod naslova bio je Stefanin prvi samostalni tekst. − A, bre, ćero. Nekako mi je, ova fotografija, onako, znaš, amaterska. Ni moj šahovski klub ne bi je u mesečnom biltenu objavio. − Morali smo da improvizujemo. Trebalo je da Kristina fotografiše protest, ali se ne javlja, ima već nekoliko dana. − Slušaj, znam zašto si me zvala. − Veličković je otresao mrvice sa košulje. Stefana je zaustila da uzvrati, ali on ju je prekinuo podignutom rukom. − Znam. Brineš se, pošto je baba umrla, da ću da se obesim o neku voćku. Ne brini. Mlade su još, samo bih im grane polomio s ovolikom guzicom. I ne gledaj me tako. Kažem ti, uzalud se brineš. Imam ja šahovski klub, imam lov na fazane… − Budi bog s nama, deda, pa zar ti nije bilo dosta oružja! − Ništa oružje. Samo dron. − Kakav sad dron? − Pa ja zapravo ne lovim. Kupio sam neki vijetnamski dron sa kamericom, i tako njime preletim preko polja, a sve to gledam na mobilnom, pa kada ugledam fazana, ja opalim. − I šta onda? − Onda fotografije okačim na Fejsbuk; a vidim da ne pratiš dedu, ne pratiš, dobro; dok ja sa drugarima pijem pivo. Dobro me podseti − rekao je, dok je ustajao s mukom − imam sastanak lovačkog udruženja. Đurica Mišković, sećaš se Đurice, on je imao onaj meksički restoran, kupio novi dron, idemo da ga malo podignemo. − Hajde, deda, lepo se provedi, i svrati. I hvala ti na doprinosu u borbi za slobodu i demokratiju. − Doprinos, do mojega. Sve smo mogli to i preko telefona da završimo. − Deda… − ‘Ajde, dete, da me ispratiš − rekao je, gurajući teglicu ruske salate u džep. Siniša je, dok se vozio liftom, počeo da se smejulji Stefaninim dobronamernim pokušajima da ga uvuče u nekakav društveni život, ali već je negde oko prizemlja shvatio da mu je unuka, možda, u pravu. Sastanci šahovskog kluba održavali su se mahom u njegovoj glavi, jer se igra ostarelih članova, sve manje voljnih da napuštaju svoje domove, preselila u najvećoj meri na internet. Lovce je počeo da eskivira kada je uslikao sto osamdeset prvog fazana i bez iznenađenja shvatio da se tek neznatno razlikuje od sto osamdesetog i da su njegovi sulovci triput iscrpili skroman repertoar viceva koje su razmenjivali. Otišao je na slavu kod unuke a ne kod njenog oca, koga nije voleo da gleda i sluša bez preke potrebe, otišao je zbog prasetine. Počeo je da primećuje kako se učauruje u dedastosti. A iz dedaste čaure neće se izleći leptir. Izašao je na oštar zimski vazduh i osetio vibraciju pod levom miškom. Okej, dakle, infarkt, pomislio je, a onda se setio da mu je u džepu mobilni. Zvala ga je Stefana. − Alo, deda, a je l‘ možeš da nam pozajmiš možda taj tvoj dron? Video si kakve su nam fotografije loše ispale. Sinišin pogled pao je na kontejner za smeće pored Stefaninog ulaza. Neko je na njemu ljubičastim sprejom napisao − Gledaj u svoj tanjir. − Dron? Mogu dron… A je l‘ vam treba operater?
MILOŠ PETRIK je pravnik iz Beograda koji je napustio glamurozan posao u advokaturi zarad glamuroznog posla u medijima, a glamurozni posao u medijima zarad glamuroznog posla u proizvodnji kompjuterskih igara, koji je napustio zbog glamuroznog posla u marketingu, a trenutno se ponovo bavi strukom, uz koji posao prevodi i piše. Objavio je zbirku natprirodnih policijskijh priča „Siva hronika“ 2016. godine i zbirku tužnih kratkih priča humorističkog karaktera „Mlad si da se proslaviš“ 2019. godine. 2023. godine objavio je svoj prvi roman „Električni organizam“. Sarađivao je sa Radiom Beograd 202 i više puta učestvovao na Međunarodnom salonu stripa u Beogradu. Književnost prevodi od 2016. godine. Preveo je romane Naomi Alderman, Sandre Njuman, Endži Tomas i Dejvida Mičela, kao i strip Snowpiercer. Udat je i živi u Beogradu sa suprugom i decom.
Koliko se krvi prosulo, to niko ne može izmjeriti a niti izvagati, teško je vagati krv iako neki vagaju. Bezveze je raditi nešto što se ne može. Kao da trčiš uz planinu i usput glumiš Crvenkapicu koja bere šumske jagode. Sve crveno i zeleno, nosi ona baki i saplete se i prospe, naiđe vuk pa joj, brate, pomogne, a već je prije toga pomogao baki. Stara narodna priča, prava bajka, o neminovnoj pobjedi dobra nad zlom, onog dobra u nama i onog zla u nama. Znao je narod predstaviti zlo kao vuka, naivnost i stranputicu kao čednu djevojčicu, a svijest kao lovca. Znao je narod unijeti mudrost u bajke, i znat će narod pričati o prošlim vremenima. Eh, kako je nekad bilo, pa se trgne i sjeti se da je u tom nekad bilo i vukova. Tako je tog dana u Titovoj bilo nejasno odakle je ispaljena granata koja je pokosila narod, pa su čak i preživjeli ostali pokošeni. Doduše, prvo se nije znalo kakva je to eksplozija. Veliki, strašni lančani sudar širih razmjera za čije raščiščavanje treba više godine? Narod se potresao pa mu je naumpalo da je zemljotres kakav se ne pamti u ovoj regiji. Tektonske zemljane ploče neočekivano su se pomakle, jedna nalegla na drugu bez ikakvih razloga, samo onako, sudbinskim pomjeranjem planetarnih zbivanja. Pa i planeta ima svoj život i svoju sudbinu, zar nije tako? Astrolozi su održali brzi simpozij da ustanove poremećaj zvijezda koji je doveo do iznenadnog preokreta mira u nemir; uzet je u obzir i Mjesec sa njegovim sumnjivim privlačenjem morske vode i novim mrljama koje su sateliti snimili na zemljanom pratiocu. Ili pratitelju.
Uglavnom, teško je bilo išta shvatiti. Čak se pojavila teorija o pobuni životinja. Dosta im je bilo gospodstva i vladavine ljudi, sad malo oni da preuzmu ulogu namjesnika na Zemlji. Novinari su na ovu teoriju vrtjeli glavom, sablažnjavali se i izvještavali ipak o katastrofi širih razmjera. Čak je jedan novinar podlegao pred kamerom, tako što ga je zalutali geler pogodio. Tako ti je kad hoćeš da budeš prvi u svemu, pa i na licu mjesta.
Također teška teorija na koju su svi reagirali odbojno bila je o prokletstvu i upotrebi crne magije. Neko je nekad napravio tvrdi, jezivi čvor i zakovao ga u nekoj dasci, sve je to mirovalo dok se daska nije otvorila zbog truhljenja, a onda su izašli demoni starih neprijateljstava i ušli u ljude.
Ipak, najteža teorija raširila se brzinom munje, a to je, Bože sačuvaj, da povremeno dođu ratovi. Bože nas spasi od tog belaja, od te utvare, strahote i katastrofe koja se zove rat.
Narod je zanijemio od straha.
***
Jedino nisu bili nijemi oni koji su ležali u svojoj i tuđoj krvi u Titovoj. Vodili su monologe a, bogami, počeše i dijaloge. Šta ćeš kad su bili jedno na drugom, oko uz oko, usta na usta, uho na uho. Čak su se i grlili, pravo ko kad tješi insan insana. Najteže im je bilo kad su ih počeli razdvajati i grupisati po krvi, neke su čak htjeli, Bože nas sačuvaj, dio po dio u različite grupe, jer se nisu mogli dogovoriti kojoj krvi pripadaju. Bože zakloni, rek’o bi narod. Titova je doživjela masakr. Izlozi su popucali, pa i onaj najljepši i najjači, izlog starih ljubavi i uspomena, izlog prijateljstava i matura, izlog susjeda iliti komšija, izlog avlija i dvorišta, izlog saraja. Dugo su ga morali popravljati, baš dugo. Nikad ne znaš jesu li ga dobro popravili, iako ima dobrih radnika, sve daju od sebe ne bi li vratili sjaj najpoznatijem izlogu u Titovoj. Opet šetači oprezno stanu, gledaju knjige, slike, tašne, razglednice, suvenire, ali izviruju hoće li ih odnekle šta pogoditi, pa brže bolje bjež. Čak ne smiju kao nekad da se slikaju pred tim izlogom, samo najhrabriji. Jer, ruže ih, kažu im: Šta ćeš, bogati, tu? Nisi odan ideji. Kojoj ideji? Ideji patriotizma! E, tu nastane problem, došlo se do puno raznih patriotizama, jer, čovječe, svaki pojedinačni narod na planeti ima svoj patriotizam. Ispadneš ko od šale izdajnik svog naroda ako nisi drugonarodamrzac. Ne d’o ti Bog da si kosmopolita, ti su najgori. Najbolji su oni koji mrze komšije ili susjede; ako mrziš tamo neke daleke na drugom kontinentu, to se ne pika, nisi dovoljno dobar patriota.
A, najgori od svih su umjetnici, oni su pravi umetnici, koji su se umetnuli i krše pravila razgraničenja, čiste krvi i nadrasa. Oni su najveći problem, zato je u nekim sredinama počela hajka na umetnike. Treba izbaciti strane i sumnjive elemente iz jednog naroda. Pa, valjda je jasno, narod mora biti čiste narodne krvi. Izmišljen je i aparat, skener za čistoću krvi od drugih primjesa. S obzirom da se mnogi boje stati pred taj aparat, dozvoljeno je i da se napiše izjava. Pod moralnom i krivičnom odgovornošću. O čistom pripadanju od davnina. Dok, u zadnje vrijeme, malo se popustilo pa se dopustilo nošenje oznaka, grbova, bedževa, simbola sa zastava, čak i religioznih obilježja. Iako se zna da religija i narod nisu isto, progledalo se kroz prste, pa, eto, vrijeme donosi promjene i olakšice, šta ćeš.
***
Duhovi su zaista hodali okolo, ispred izlogā, ispred Vječne, u Ferhadiji, po Baščašiji, oko Skenderije, Pošte… a najviše ih je bilo u Titovoj. Duhovi umjetnika i onih koji su ih voljeli i podržavali, duhovi glumaca, statista, naturščika, gostiju, turista, stranaca, duhovi građana i seljaka, provincijalaca i uvaženih glavnograđana… ipak, ruku na srce, najviše je bilo duhova naroda. Kao kad se svira ili pjeva himna. Narod i ima najviše duhova, neke krije, neke ne taji, neke skrije pa otkrije, a najopasniji su duhovi neprijateljstava iz davnih, zaboravljenih vremena. Kad oni uskrsnu, treba vojska i vojska da ih vrati gdje im je mjesto, u prošlost. Treba vrijeme, ono isto ljekovito koje služi za zarastanje rana. Dođete u ljekarnu, a može i apoteku i obratite se finoj, uljudnoj, odgojenoj i vaspitanoj, obrazovanoj i naobraženoj farmaceutkinji (uglavnom su one), pozdravite se na jednom od mnogih svjetskih pozdrava i kažete:
„Ja bih malo vremena od kojeg zarastaju rane. Imate li?“
„Svakako, gospođo/gospodine, toga imamo redovno u ponudi. Koja Vam doza treba?“
„Pa, šta Vi mislite? Koliko Vam izgledam bolesna/ bolestan?“
„Izgledate manje nego drugi, čim ste došli po lijek. Da samo znate kako bolesni hodaju ulicama, no, ja nisam doktorica/doktor, pa ne bih o tome. Prednost je što se ovaj lijek može nabaviti bez recepta. Nije ni skup, vjerujte, u odnosu na sve drugo što imamo tog tipa.“
„Poslušat ću Vašu preporuku i reći ćete mi cijenu.“
„Po mom prosuđivanju, treba Vam 20, 30 godina. Izvolite, imamo veeeliko pakovanje, jedna tableta mjesečno. Za rok se ne brinite, nadmašuje ljudske živote.“
„Uh… A cijena?“
„Nije skupo, morate se odreći dva-tri bliska rođaka, pet-šest daljih, morate promijeniti komšiluk, grad i proglasit će Vas izrodom. To će trajati jedno vrijeme pa će doći na svoje. Ali ćete se izliječiti, znam iz povratnih informacija drugih pacijenata.“
„Kako ću to platiti?“
„Samo se ovdje potpišite, molim, ništa više.“
„Pa to je pristupnica nekom udruženju, stranci ili čemu već. Stvarno neočekivano.“
„Svako se tako iznenadio, niste prvi. Je l’ de jednostavno?“
„Malo sam zbunjena/zbunjen…“
„Pa neko mora predstavljati narod i tako nuditi vrijeme koje liječi rane. Slažete li se sa mnom?“
„Ne znam ni šta sam očekivala/očekivao… Neke tablete, kapsule… sirup… nešto kao flaster… šta već…“
„Sve je to praćeno placebo efektom, zar ne, gospođo/gospodine?“
„Eh, to mi već liči na plačego… ili plače ego… ili povećanje plaće. Od tog bi svi ozdravili. Dajte to jedno pakovanje, vrijedi probati.“
„Potpišite ovdje, molim.“
Čim izađete iz ljekarne, desi se da sretnete rođaka koji je pratio vaše korake.
„Izrode! Kako si mogao?“
„Dobro je, djeluje…“, i nastavite plačući.
***
Pisac je bježao od samog sebe, od duhova, od izloga, od inata i od ponosa. Trčao je koliko su ga noge nosile. Trčao je prema Titovoj. Iako su ga zaustavljali, policija, barikade, narod, nisu ga mogli spriječiti da sazna od čega je odjek, šta je puklo, kakva je to eksplozija, granata, teški sudar, zemljotres jednog područja… Od čega je eho proizveo eho u narodu? Začepio je uši da spasi bubne opne, stavio je tamne naočale da spasi vid, otvorio je usta jako i trčao prema dugoj sarajevskoj ulici. On je inače imao kondiciju, nije mu bilo prvi put da tako trči, već je iznio više maratona za narod, za grad, za domovinu, za zavičaj, bio je poznat kao trkač na duge staze.
Najduža staza koju je pretrčao bila je tunel ispod piste i pista iznad tunela. Toliko je bila duga da je mislio da se neće nikad završiti, da će sustati, da će se srušiti i da tako neće donijeti najvažniju poruku koju je ikad nosio. Poruka je bila o miru. Od naroda potpisana. Tražio se mir, tražio se hljeb, tražila se svjetlost, tražila se voda, struja, komunikacija, suživot i tolerancija. Tražila se Evropa i renesansa, preporod ljudskog uma. Tražila se demokratija i demokracija. Razumijevanje i ljubav. Tražio se Raj i Džennet. Tražio se razum i um. Racio i misao. Kultura i umjetnost. Hoćemo mir! Vrištalo je u njemu dok je trčao. Hoćemo da čujete glas naroda! Kojeg naroda?, nasrtali su duhovi dok je bježao.
Maratonac se napio vode kad je krenuo sa Baščaršije. Ne namjerno da bi se vratio nego namjerno. Iz inata. Takav je bio Irfan. I trčao je iz inata. Maraton se i ne može iznijeti s drugim ciljem, šta god vam neko rekao. Inat je najjači poriv. Onaj fini, istančani, onaj što liči na leptira, na pticu, na jato ptica, na proljeće, na preporod, na prirodu koja uvijek iznova pokaže svoje ukrase i život, život, život iznova. I ponovo i ponovno. Again. Afresh. Anew. Opet.
„Vidi ga, bogati, on opet trči.“
„Pa taj je neuništiv!“
„Kô naš Irfan. Bravo, Irfane, bravo, samo naprijed! Stigni prvi, pobijedi! Pokaži im ko si!“
„Recite nam, molim Vas, otkud Vam ideja da se upustite u ovu utrku, ovo je, maraton, čovječe!“
„Jeste li opet ono Vi koji kažete svakom ti?“, osmjehnu se Irfan i obrisa znoj sa čela. „Sklonite se da vidim od čega je odjek. Sklonite se da udahnem sad kad sam donio poruku. Ljudi, sklonite se.“
I pustili su ga. Napravili su mu prolaz. Svečani, pobjednički, zasluženi. Ne znajući da je trčao ne bi li saznao ko je pobijedio.
Ili šta je pobijedilo?
Glas, svijest, razum, ponos, inat?
Jesu li pobijedili oni koji su nadživjeli eksploziju ili oni koji su poginuli?
***
„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite. Tolstoj, Dostojevski, i čitava svita pisaca ne mogu opisati čoveka. Krleža, Andrić… Pa Vi mislite, profesorko, da sa tih razglednica možete videti kako izgleda ljudsko srce… Varate se… Vi ne znate da se tu krije nešto opako… zver… Zver, draga moja…“, pričao je direktor Pošte dok je širokim dlanovima okretao volan svog starog mercedesa. „Ne morate mi verovati, ali bih voleo kada biste me poslušali.“
„Malo me prepadate. Nije to lako slušati, ipak… Opet ću sutra doći na posao, sve je normalno i mirno, muž mi je u Sarajevu, otišao je na ispit… Sve je isto, a Vi pričate o nekom ratu.“
„Mislite da rat ne postoji?“, okrenu se čudni sugovornik prema Dunji.
„Postojao je.“
„E baš ste naivni i smešni ako gurate ratove u prošlost. Rat je sadašnjost, već kuca na vrata i razvaljuje bravu.“
„Nemoguće“, pobuni se Dunja, ali sa strahom u glasu.
„Moguće, draga profesorko. Tako ste… neobično blagi… Vaše lice je retko. Ne mogu da dopustim da Vam se nešto dogodi. Molim Vas, napustite Zvornik što pre. Danas!“
„Ne razumijem“, uzdahnu Dunja.
„Ovde se nema šta da razume. Ko je ikad rat razumeo!? Možda tek jedan deo kada uđe u istoriju, ali dok je tu, to je samo haos.“
„Vi baš mislite da će biti rata“, Dunja se poče znojiti.
„Ne da će biti, već je tu, samo Vi ne vidite. A biće kasno kad ga ugledate.“
Auto je stao pored mosta. Dunja je još sjedjela, blijeda i uplašena. Znala je ona da je radi nečega trebala pristati da se poveze sa direktorom Pošte, ali ovako nešto… Nije mogla pokrenuti noge.
„Strah me“, jedva izusti.
„To je dobar znak, uspeo sam… Molim Vas, profesorko, imate možda vremena još samo koliko ovu noć. Bežite! Decu za ruke i pređite most, idite linijom kroz Srbiju, samo ne ostajte tamo“, glavom pokaza prema bosanskoj strani.
Dunja je polahko i nesigurno izlazila iz starog mercedesa.
„Dozvolite“, vozač uze nježno njenu ruku i poljubi je u nadlanicu. „Nadam se da ćemo se nekad opet sresti. Sretno, profesorka.“
„I Vama…“, gledala je za čudnim čovekom i dok je prelazila most, sjeti se njegovih riječi:
„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite.“
ESMA BANDIĆ-SOFTIĆ rođena 1961. na obali mora u Posedarju, pored Zadra, no obogatila se i obalom Drine, u Zvorniku. Dva zavičaja isprepletena sa trećom trakom u pletenici sudbine, putovanjem i premještanjem iz grada u grad. Studirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, stekavši zvanje profesora historije književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog/ hrvatskosrpskog jezika, diplomirala na komparativnom prikazu romana Meše Selimovića. Radila u Zvorniku, Malom Zvorniku, Splitu (Eksteritorijalna škola za izbjeglice iz BiH pod pokroviteljstvom Ambasade), u ratnom i poslijeratnom Sarajevu, u Novom Travniku, sada živi u Travniku, gdje radi kao profesorica.
Članica Društva pisaca BiH.
Dobitnica nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.
Pobjednica na konkursu za kratku priču „Fra Ivan Frano Jukić“, Banja Luka, 2021.
Prvonagrađena na konkursu za Međunarodnu književnu nagradu „Marko Martinović Car“, Vitez 2021.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.
Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.
Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.
Do sada objavila sljedeća djela:
„Razgovori sa Šejhom“, zbirka duhovne poezije, Connectum, Sarajevo, 2013.
Zbirka ušla u najuži krug za nagradu Hasan Kaimija 2014. i najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.
„Tajna (samo za predodređene)“, roman, Presing Izdavaštvo, Mladenovac, 2014.
Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2014.
3. „Potomcima dah za voljenja“, zbirka pripovijesti
4. „Simfonija historije“, roman
5. „Dragulji uz Dragulje mudrosti“, reminiscencije na Ibn Arebija
6. „Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“, zbirka poezije
„Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“ zajedno sa „Razgovorima sa Šejhom“ušla u najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.
7. Misterija, roman
Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2015.
Naslovi pod rednim brojevima 3,4,5,6,7 objavljeni skupno kao Petoknjižje „Ilham“ u izdanju Presing Izdavaštva, Mladenovac, 2014. godine.
8. „Oko Ognja“, roman, Književna zaklada/fondacija Fra Grgo Martić, 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.
9. „Sultanov ferman“, roman, Izdavačka kuća Arte, Beograd 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.
Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.
Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.
10. „Tražim objašnjenje“ (Roman jedne konvertitkinje), Zavičajni muzej, Travnik, 2016.
12. „Mevludski šapat“, zbirka priča, BZK „Preporod“, Travnik, 2022.
13. „Nešto je puklo u Titovoj“, roman, Izdavačko-štamparska kuća PLANJAX KOMERC d.o.o. Tešanj, 2023.
Roman je kao rukopis dobitnik nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.
Brojne promocije u gradovima BiH (Tuzla, Jajce, Zenica, Žepče, Travnik, Sarajevo, Vitez, Zvornik, učestvovanje na brojnim manifestacijama, npr. otvaranje Dana Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka u Žepču, Dani Ilhamije u Travniku, Andrićevi dani u Travniku, Dani Hasana Kaimije u Zvorniku, Festival duhovne poezije i muzike u Jajcu, Dani Nikole Šopa u Jajcu itd.), u Republici Hrvatskoj u Sinju u okviru 500. obljetnice Sinjske alke, u Turskoj (na Međunarodnoj manifestaciji u Bayburtu predstavljala BiH), u Beogradu na Međunarodnom sajmu knjiga.
Bavila se i lekturom (“Riznica mudrosti”, “Odnosi velikana“ itd.) Prisutna u zbornicima „Antologija balkanske poezije“, Međunarodni književni susreti KNS“, „Sebiljska riječ“, „Eho poezije“, „Dozivanje stihova“ itd.
Nasuprot zatvorskog kompleksa veliki je tržni centar koji se vidi s prozora vaše spavaonice. To bi vam doslovce bio prozor u svijet, kad biste smjele uz te prozore stajati i gledati druge kako normalno žive. Ali to je zabranjeno. Građanke i građane vani uznemiruje kad ih kažnjenice promatraju. To su ti tvoje cimerice objasnile čim si došla.
ʺNe smijemo stajati uz prozor.ʺ
One su već bile svladale male trikove lovljenja kratkih prizora vanjskog života od kojih u glavi sastavljaju dulji. To je svojevrsni reality show po vlastitom konceptu, hrana za snove o budućnosti izvan požeških zidina.
Recimo, žena stiže svojim automobilom, ne mora biti nikakav noviji ni skuplji auto, bitno je da je dovoljno neovisna da vozi i da sama ide u kupnju. Parkira, gasi svjetla, gasi motor, uzima sa suvozačkog mjesta torbicu i mobitel, izlazi, pritisne onaj gumbić na ključu za centralno zaključavanje, na visokim potpeticama ležerno korača prema ulazu u tržni centar, pred ulazom uzima kolica jer će nakupovati svega – i to nešto znači u cijelom prizoru jer ne radi se o ženi koja kupuje s košaricom, koja zbraja svaki novčić i uzima proizvode na akciji. Pola sata kasnije puna će kolica odgurati do svog auta, otvoriti prtljažnik, premjestiti stvari unutra, zaklopiti vrata prtljažnika, odgurati kolica na mjesto za odlaganje, otvoriti vrata na suvozačkoj strani samo da ubaci tamo torbicu, a onda će sjesti za volan, okrenuti ključ, možda čak i zapaliti cigaretu prije polaska, staviti u rikverc pa u prvu pa drugu pa treću, i odvesti se s tog parkirališta u svoj dom u kojem će frižider i ostavu napuniti stvarima koje je kupila.
Vlasta stalno gravitira prema prozorima. Prolazi cijelom dužinom tog zida virkajući ovlaš, kao da je zapravo ne zanima što se događa na parkiralištu nego baš tim putem mora do svog kreveta. Ponekad ima monologe u kojima slikovito, do zadnjeg detalja, opisuje što je tamo vani vidjela ili nije, što je posudila za prizor iz vaše budućnosti: ʺZamislite cure, sjednete u auto, vozite, parkirate pred trgovinom, izlazite u haljini i čizmama s visokom petom, hodate, hodate, lepršate na krilima slobode, stavljate kovanicu u bravicu kolica, ulazite u trgovinu, zadržite se prvo na odjelu voća i povrća, važete pa stavljate u kolica sve ono čega ovdje nema: borovnice, dinje, grejp, avokado, batat; gurate dalje, tamo su sve one tjestenine u boji: crna od sipe, narančasta od mrkve, zelena od špinata, ona miješana šarena, s više boja u kutiji… ali jebeš tjestenine, idemo do police s vinima… ma šta police, to je cijeli red – bijelo, crno, rose… ne možete se odlučiti pa ćete uzeti od svega po malo, od svega po puno… a onda svakako i koju bocu žestice, možda džin, votku, viski… zaslužile smo, treba se prisjetiti tih okusa, treba nazdraviti slobodi…ʺ
Dok ona tako govori, dok tijelom oponaša guranje kolica između polica, sve druge u mislima pune svoja kolica proizvodima koje su nekad kupovale, novima koji su se u međuvremenu pojavili na tržištu, onima koje si nekad nisu mogle priuštiti ali kad izađu hoće, stvarima bez kojih se ne može, ali i onima bez kojih se itekako može, trpaju i trpaju i trpaju dok se kolica ne prepune jer takva je njihova poželjna budućnost, sloboda o kojoj se sanja, neograničena mogućnost izbora, futur u kojem će nadoknaditi i prošlost i sadašnjost koju nisu zaslužile.
Ti razmišljaš o tome kako svi oni ljudi vani vjerojatno imaju krivu predodžbu o tome o čemu zatvorenice sanjaju iza ovih zidina. Vide li vas na prozoru kako stojite i buljite prema njima, doživjet će to kao prijetnju, a ne kao skupljanje materijala za velike snove o maloj, najobičnijoj kupovini koja je vama sada nedostupna kao i toliko drugih stvari koje oni uzimaju zdravo za gotovo.
Ti, recimo, nikad nisi vozila sama. Baš si namjeravala na kredit kupiti svoj prvi auto kad si upoznala njega, a kako si već dva tjedna kasnije počela živjeti s njim, više nije bilo potrebe. On ti je objasnio da nema potrebe. Dva auta u domaćinstvu su nepotreban luksuz ako imaš partnera koji će ti biti šofer kad god zatreba, ili će ti prepustiti svoj auto koji sad možeš smatrati zajedničkim. U početku te zbilja svaki dan vozio na posao, a često i nakon posla dolazio po tebe, no već nakon nekoliko mjeseci počeli su se pojavljivati razlozi zbog kojih ne može. Ili je prekasno legao da bi se tako rano budio, ili baš u to vrijeme ima obaveze na fakultetu koje prije nije imao, ili bi se posvađao s tobom oko bilo čega baš kad biste trebali krenuti. Što god je bilo, auto treba njemu, a i da mu ne treba, ne bi ga se usudio povjeriti neiskusnoj vozačici. Nisi se ni okrenula, a već si završila u javnom prijevozu. Dolazio bi po tebe samo ponekad, nenajavljeno i neočekivano, vjerojatno ne bi li te ulovio u nečemu, a onda svaki taj iznenadni prijevoz pretvarao ili u veliku uslugu ili u romantičnu gestu – ovisno o tome što si taj dan zaslužila.
Zato si i ti danas u snovima jedna od onih žena iz Vlastinog monologa, samo što si ti o tome kako sama ideš autom u kupovinu sanjala i prije zatvora. Imaš trideset i šest godina, a nešto tako benigno i normalno nisi nikad iskusila.
* * *
Od onog utorka nisam izgovorila tvoje ime. Ni sebi, ni tebi u prazno, ni policiji, ni odvjetnici, ni ženama u spavaonici. Ti si meni ON. Ti si mi ʺubila sam GAʺ. Zamjenica, kao da te je moguće zamijeniti.
Ime još mogu prešućivati, ali tvoje prezime i dalje nosim. Ono zbog kojeg nismo razgovarali danima prije vjenčanja pa sam na kraju zbog mira u kući popustila i odrekla se svoga.
Mir u kući. Kako naivno.
Koliko sam samo mira u kući mislila da proizvodim. Ako ti posvetim vremena koliko očekuješ. Ako se ne šminkam. Ako nosim hlače umjesto haljina. Ako se ne nalazim s prijateljicama. Ako ti se smiješim i kad te se bojim. Ako nemam nikakvih želja mimo tebe. Ako dam otkaz. Ako se ne tuširam prije izlaska iz kuće. Ako namirnice naručujem online. Ako izbjegavam roditelje i sestru.
A taj nezajamčeni ʺmir u kućiʺ dogodio se tek nakon što sam te ubila, kad u toj kući više nikoga od nas nije bilo.
* * *
Dok Vlasta naglas puni ona kolica, ti svoja prazniš. Sve one fine butelje koje je donosio kući sad vraćaš na police u trgovačkom centru kako ih on u vašem zajedničkom životu ne bi popio. I fine buteljei sve one druge boce sa žestokim pićima iz kojih je sadržaj nestajao da bi onda jednako misteriozno kako su se praznile osvanule pune u vašem ormariću s pićima. To si primijetila tek kad si počela pratiti, kad si njegova stanja i raspoloženja povezala s alkoholom. Trebalo je vremena da shvatiš da uz onaj jedan aperitiv koji će popiti pred tobom još nekoliko popije potajno, ili vjerujući da nisi primijetila da je viskija ili travarice maloprije bilo tek pri dnu čaše, a onda je odjednom opet popunjena dopola.
Nisi imala pojma kakve su sve taktike prikrivanja alkoholizma u stanju razviti ljudi koji piju. Strateški raspoređene boce u raznim dijelovima stana, na primjer – tako da se piće može dotočiti bez svjedoka. Skrivanje praznih boca u ostavi za alat, na primjer – da bi ih se iznijelo u pogodnom trenutku. Zato je iznošenje smeća bio jedini kućanski posao koji je na vlastitu inicijativu obavljao. Na nekoliko praznih vinskih boca koje ste odvajali za povrat ambalaže uvijek je bilo barem još toliko bačenih u kontejner, ali u početku nisi toga bila svjesna jer bi se uvijek pobrinuo da ona butelja iz koje toči djeluje kao jedina otvorena.
U prvim mjesecima ta čaša u njegovoj ruci činila ga je tako muževnim. Bio je tvoj sommelier, tvoj svjetski čovjek koji se razumije u vina i u žestice, koji ima odgovarajuću čašu za svaku vrstu alkohola, koji barata sljubljivanjem hrane s raznolikim bukeima bijelog i crnog, opola, rosea, suhog i polusuhog, barikiranog, likerskog, desertnog, pjenušavog, aromatiziranog, stolnog, vrhunskog i kvalitetnog s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, arhivskog, pa i vina za koje prije njega nisi znala da postoji – predikatnog. Zlo ti je kad danas pomisliš koliko ti je to bilo privlačno, koliko je bilo erotično da ti tvoj muškarac otkriva da postoji vino koje se zove predikatno, koji ti strpljivo objašnjava da to vino postiže posebnu kakvoću u dobrim godinama i prikladnim uvjetima dozrijevanja grožđa na trsu, ovisno o postignutom stupnju prezrelosti grožđa te vremenu berbe i prerade.
Ako si prije njega i bila seljančica unatoč tome što si odrasla u gradu – seljančica po neznanju u području biranog hedonizma više klase – eto njega da te obrazuje i kultivira, da te nauči kako se drži čaša, kako se vino kuša, kako se uparuje s hranom i atmosferom – a onda i kako to isto vino budi zvijer u čovjeku, kako se s njim pretjeruje, kako ga se loče, kako predikatno od romantičnog postaje dramatično, kako taj pridjev postaje prijeteći glagol, predikat u svim rečenicama u kojima ćeš ti biti objekt neželjenih događaja.
MARINA VUJČIĆ na književnoj se sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), Pitanje anatomije (2017.) i Pedeset cigareta za Elenu (2019.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izlazi 2021. godine. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015. godine.
Nismo se vidjeli ima desetljeća 2, ulijeće, zzzuummm, moj barjaktar lijepih povijesti, jipijej abrakadabra slijeće kao zvrk u tijesnu kutiju, odbija se od rubova rotira u ritmu valcera heheheheejj vrisne s drskim smiješkom uličnog cirkusanta, minijaturni tsunami, dvajst godina pauze a kao da sam se probudila nakon jučer, u vrtnji me povlači za ruku da iskačem iz čizama i kes i ja i ja i kes letimo, otkazujemo sadašnjost, let nas vodi skroz prek puta ceste u birtiju, o kako daleko je doma, illica je danas posebno zmijolika, odrasle žene na +10 nutra spuštaju debele džempere pokazuju napudrana ramena, lijepa su im ramena, prozor na tramvaje i veljaču radijator, kess/i/ja zabijeni u šalove do usta, kava samo jutros miriše na bolognu, a u našem gradu dogodile su se veće stvari od grafita od prve sekunde misli se dodiruju prestižu 1 drugu kao kvrgave dječačke noge iznad plićaka onda, u prošlosti stojeva na rukama u moru, ukradenoj, ukrali su mi je toliko da ne znam je li se zaista dogodilo, tko su oni bili oni su bili, oni su bili jači od nas, prošlo je, prošlo je, oni su sada bogati i mirni a mi i dalje siromašni i nemirni slažemo si šarene kuće od karata kes laže da je čist kenja govna o radostima življenja, pije me, baš me ono siše, gnječi mi mozak koncepcijama za život koji je pred nama, ala ga sere, bodrim pravi sam navijač, je život je pred nama, troši mi zrak, troši mi vrijeme za moju cigaretu, zaglavio je u prošlosti kao bumerang-igračka s greškom u letu se zakačio za rebro radijatora i nitko ga nikad više nije našao, samo ja malo sad baš sad neodoljivo miriše na prašinu, oči su mu fakin prekrasno mutne, žličicom miješam bijeli šećer i njihove tamne vodene boje, zgasio je zjenice na minimum i priča tako neodoljive gluposti tako spoorrro, otežući rečenice kao da ima sutra, reveri kaputa dižu se i spuštaju od bubnjanja srca mog pixieja srca su nam živa jetra još prate ritam vadim oči drškom žlice kao pingpong lopticama gađam ga u glupu glavu odapinjem pogled kroz prozor u pravo kvalitetan, supernovama osunčani zimski smog, uvlačim tri dima u jednom, želim ga do dna pluća, plazim jezik do brade s usana kupim vreli kapučino, pulsira mi cijeli moj život ispod sljepoočnica jezičinom potežem lijevo, barmenn me prostrijeli pogledom, jezičinom potežem desno, pogled umornomakinalno slijeće natrag na kesa, da, znam da kuži stvari i znam da smo najebali, plaćam kavu kovanicama, ostavljam mu darove, ostavljam mu sve što imam i ostavljam ga samog, tjeram ga grubo i baš sam kučka, popio mi je 500 kalorija pubertetskim masterplanom za svijetlu budućnost, rastajemo se na ledenom pločniku sunce je točno iznad nas sjene su nestale plastični lutak na električnom romobilu zaustavlja se na gumb danske proizvodnje, spajam kapke konvulzivno titraju ne osjećam ništa osim boležljive želje za proljećem, kostur mi krcka ispod leopardovog uzorka, guram svog najdražeg klauna preko zebre, idi bre, ne da mi se, više mi se ne da, umorna sam redarstvenica, kad su nam ukrali naših par godina, meni su ujedno ukrali par godina pešče, znaš li to keseru, zbog te otmice ti i ja nismo stigli podijeliti pešču, a mogle su biti bajke pričalice drhtim od zime, imam sitne suze u kutovima stisnutih očiju, vraćam se na job, kes viče doći ćeš mi u posjet- ne čujem ga više, obrisao se, zvoni mi u ušima njegovo veselo zviždukanje kroz zube, otvaram vrata ofisa lijeno pružam vrat vampirima otupjela na prostituciju u malim bljeskovima francovo lice na jastuku još 5 sati i spašena sam zovem ga da me smiri glasom preko žice još 5 sati i spašena sam na toplom jastuku uzet će mi lice i kosu u ruke svrbi me koža grebem je do krvi nema veze nema veze za davnu krađu pešče sad je mojamoja nema veze za otmicu sad sam blatni veteran ne peče me čik na koži ne plaši me tuđa istina krv mi se pjenuša ko heroin u žlici mmmm šamarčina koju bi mi rado udijelile tuđe istine čini se kao slastan doživljaj volim kad mi uzavre krv u obrazima pomisao na mogućnost takve jedne lijepe šamarčine, akter nebitan, omogućuje mi da konačno izdahnem i iznova udahnem kisik, ali to je to, samo jedan udah jedan sat prolazi kao 3 pa 3 prođu u sekundi patim od nesanice u pola 6 kroz staklo gledam ljude kako prolaze otežani rekvizitima dok se mrači ne znam jel to ja stojim u mjestu a oni klize na traci il je obrnuto mrak je pao – meni na oči – upada kes kolutam očima mišići su mi umrli on je pregorio od današnjih iščekivanja došao se oprostiti i odjuriti u noć kao da noć nešto donosi palimo cigaretu na ulici, dok slatko kaže ej plešu ti neke crvene točkice po licu, pratim igru reklamnog lasera na njegovom ramenu i rukavu, noć je ultramarin plava, rastopila mi se snaga, rastopio se i kesss, bacamo čikove i bek tu neonska svjetla ofisa, probadaju mi očne jabučice, on pred ogledalom popravlja kaput kao vojnik pred povratak u rat, ja uništavam skupe čizme izvrćući gležnjeve na pločicama visokog sjaja, zamišljam školicu s kredom nacrtanu pitam se tko će od nas sutra pljuvati krv trgnem se kes nešto govori, posjetit ćeš reći ćeš da si mi zaručnica hoću posjetit ću, evo ovaj prsten ću nositi, ok, zapovijeda na talijanskom kad dođeš, poljubit ćeš me jako blizu usta, jesi čula, da, poljubit ću te jako blizu usta i doći ću, krivim glavu na ramenima, dobro izgledaš, ajde sad, ok, šaljem ti broj, da, a sad ispari ako bi nekako moglo, ovaj put ne buš zasro jel tak tak je da, popravljam mu revere i otresam smeće s kaputa dok on pjeva nešto što je baš najljepše, himnu naše anamneze, tenorom urla lavarsi i dentiiii mattina e seraaaa, noge mi od tuge postaju nepouzdane kao stupovi od pijeska, naslijepo dohvaćam barski stolac iza sebe svaljujem na njega pijano tijelo u džepu grčevito trljam palac o prstenjak koncentriram se da ne povratim pjenu, srodne duše ne postoje niti se njihovi krugovi mogu djelomično preklapati možeš samo voljeti a možeš i do ludila dozivam u glavu franca indijanca, ljeto i naša stopala na pijesku kraj kupe, krckanje crnobijelih školjki u jednoj riječi izdahnem dnevnu molitvu da umre drugi, danas ću ga nahraniti plodovima interšpara jer krv su mi popili pa nemam da mu dam, a bilo bi fer i korektno, dat ću mu dušu, ako ovaj dan ikad završi i tramvaj me ikad dopremi do doma da kes, još je tu kao muha koja ne nalazi put kroz prozor, reveri su na mjestu, ispraćam ga, on ima pitanje posjetitćešposjetitćeš da da oću prsten mjesec dana da, otvorim oči, otisnem rukama kosti guzice sa stolca, popravim mu kosu i poljubim jako blizu usta i zavlada mir, neprocjenjiva milina šutnje, nebo se rastegnulo od olakšanja, rastanci nisu i nikada neće biti spokojni, pogotovo kad se rastaju dva ridikula koja razumiju sve, ali baš sve, pa tako i jedan drugog, pravim smiješnu grimasu da ne skuži da grizem jezik do krvi, preko stakla iz mraka domahuje mi u slowmotionu, znam da ga vidim zadnji put
_________________________________________________
VLATKA BRIŠKI rođena je 1979. u Zagrebu. Pjesnički prvijenac “Perice, pjesnici su stoka” objavljuje u kolovozu 2023. Sama podiže dva sina junaka i osim toga malo za što mari, našla je dobar bend. Priprema novu zbirku “Domašaj dece” i sa spomenutim izviđačko-HC-emo-folk bendom “Turpija” povremeno izvede hitove “Jutro kad se vratio Mehmedin”, “50 dana 50 noći” a.k.a “Cigani se žene” i ostale. Nije druželjubiva i ima nekoliko vjernih fb pratitelja.
O tome šta su Radenko i Gavra radili tokom bombardovanja mogao bih da pričam u nedogled, ali nisu baš sve stvari podjednako važne. Recimo, znam da je bio 6. april, načelno dobar dan za bacanje bombi, sirene za vazdušnu opasnost su upravo ispraćale dnevnu svetlost sa ulica Jagodine, a njih dvojica su se sa rukama u džepovima vukla preko Kamenog mosta, dalje, ka Ruskom groblju, dok su im se senke lenjo gegale uz njih. Nastave nema već dve nedelje. Nisu sigurni kako će izgledati prijemni za srednju školu ako se ovo ludilo brzo ne završi. Obojica su već bili prepuni nepotrebnog znanja, ali kao da je polako počelo da im bledi sećanje na život kakav su poznavali pre početka bombardovanja. Ništa više nije imalo smisla, osim da u diskontu kupe limenke nečega što se zvalo Viski-kola i da se popnu na jedan od najboljih vidikovca u gradu.
-“Ese sećaš kad nam je pričao istoričar da su Švabe, kad su se povlačile odavde, digle u vazduh sve mostove na Belici” – reče Gavra, tražeći pogledom špijunske satelite među zvezdama. -“Čuj mostove na Belici? Brate, to je praktično potok, ne moraš da budeš Karl Luis da bi je preskočio.” – reče Radenko, glasom koji je trebalo da zvuči zrelije.
Radenko je bio dobar u matematici, njih dvojica su zajedno mogli da izračunaju da je pre tačno 48 godina bila nedelja, a tog dana 1999. godine je, eto, bio bezvezni utorak, i to stvarno nije imalo nikakvog značaja u njihovim životima. Radenko je prvi popio piće, spljoštio limenku i bacio je preko ograde, na koju će se koji sekund kasnije nasloniti i početi da plače.
-“Kojti kurac? Šta bi odjednom?”, Gavra nije znao kako da se ponaša, “Nije valjda zbog neke ribe? Ajde isplači se pa mi kaži…” -“Ma, brate… Sinoć su bombardovali aerodrom dole u Prištini, ćale mi je tamo raspoređen… Nemam pojma da li je živ… Znam samo da spavaju u nekim hangarima njih dvadeset ko sardine… Čuli smo se samo jednom od kako je počelo ovo sranje…” – odgovori Radenko, uz prigušeno jecanje. -“Ahaaa… pa š’o ne kažeš, meni isto bila frka sad kad je ćale iš’o dole po cigare, zamalo ih omašilo negde kod Leskovca, mogao sam da ostanem siroče.” – reče Gavra, koji se nije sećao svoje majke, kao ni kada je poslednji put video muškarca kako plače.
Ostatak noći je protekao mirno.
Radenko se sutradan probudio kasnije nego inače, a kada je izašao iz svog dvorišta video je na desetine ljudi kako se tiskaju u redu ispred Gavrine kapije. Otišao je po burek, a u povratku mu se činilo da je red samo još više narastao. Posle doručka je ponovo zavirio na ulicu, red je i dalje bio pozamašan. Pošto mu je već postajalo dosadno, a nikad ne znaš kad će sirene ponovo da te sateraju u kuću, rešio je da se probije do Gavre i njegovog oca. “Čika Gavro, kad će Neša da dobije slobodno, da idemo da vozimo bajs?” – bili su to retki momenti kad je morao svog najboljeg druga da zove po imenu. Ljuba Gavrić, sitni biznismen sa dobrim vezama na jugu Srbije, nije ga ni pogledao, samo je brzinski odmerio kraj reda i rekao: “Za sat vremena”. I tako je i bilo, čak i za nešto manje od sat vremena, Radenko i Gavra junior su već bili na svojim polovnim ponikama i jurili ka Đurđevom brdu.
-“Misliš da će da naprave vašar ovde kad se sve ovo završi?” – pitao je Radenko kad su stigli do potoka i seli na travu. -“Pffff… ima da naprave najveći vašar na svetu… Znaš kol’ko ću se vozim na ringišpil? Familije mi, dok se ne ispovraćam…” – rekao je Gavra i onda nastavio posle kraće pauze, “E, bale, zakuni se, ako ikad budem propušio da mi odsečeš ruku… obe ruke, dogovoreno? Jesi video ti one paćenike ispred moje kuće jutros? Njih dvojica došli čak iz Ćupriju, ej!” -“Ma da, strašno…” – odgovori Radenko odsutno. -“Šta ti još uvek brineš zbog ćaleta? Znaš šta je dobro u svemu tome, kad se nešto desi to se brzo sazna. Tako da, bale, opušteno za sad… A i nešto sam razmišljao, sinoć kad si mi to rek’o… Zar ti nisi pričao da te ćale leši redovno od batine?” – upita Gavra sa malom zadrškom. -“Pa ono, nije baš redovno, ali u poslednje vreme često, naročito od kako je keva ostala bez posla, svi su odjednom mnogo napeti, još cela ova situacija…” – reče Radenko. -“Hm, da… a Baneta je l’ tuko?” – upita Gavra nešto tiše. – “Ma ne… Njega nikad… On je mali, njemu samo ja klepim zaušku kad mi upadne u sobu dok drkam.” – odgovori Radenko onim istim glasom od sinoć. -“E, bale, nego da promenimo temu, sad si me podsetio, znaš da se ložim na Kseniju već godinu dana, i sad kad je počelo sve ovo, ja se kao ponadao to je prava prilika, pre neki dan joj kažem sve, i da mi se sviđa i sve…” – reče Gavra i zastade…
-“I?” – upita Radenko posle preduge pauze. -“I ništa, kaže ona bi da budemo drugari… Ej, zamisli, ne znam da l’ ću se probudim čitav sutra, a ona bi da se druži?! Pa imam tebe za druženje, šta će mi to sa devojkama… I tako, ma sve je sjebano.” – zaključi Gavra.
Međutim, i Gavra i Radenko su se budili čitavi i naredne dve nedelje. Tako je bilo i onog dana kada su se svi probudili sa vešću da je u Beogradu bombardovana zgrada Radio Televizije Srbije. Te večeri je, neposredno pre nego što će se sirene ponovo oglasiti, Radenkova majka Biljana ušla u žustru raspravu sa dobrim delom komšiluka ispred prodavnice u njihovoj ulici. Tvrdila je da je Milošević znao da će RTS biti bombardovan i da je namerno ostavio ljude unutra kao žrtvenu jagnjad. Tvrdila je i da je ovo što se sada dešava “naš Drezden” i da ne znamo šta nas je snašlo jer nam je rat konačno došao kući posle osam godina rasipanja smrti svuda oko nas. Sa druge strane, ljudi su joj poručivali da je luda, da ima sreće što joj je muž na ratištu inače bi joj on sam pokazao gde joj je mesto, da ide u Hrvatsku pa da tamo bljuje te gluposti o Srbima kao agresorima, i da pazi šta priča pred decom. Radenko i Gavra su se trgli tek na ovo poslednje, jer se očigledno odnosilo na njih, a oni su imali utisak da su za ovih mesec dana pod bombama dovoljno sazreli i da ih više niko neće zvati decom. Uglavnom, to je bila kap koja je prelila čašu. Otišli su demonstrativno na drugi kraj ulice da vezuju konac između komšijske ograde i bandere, vrebajući slučajne prolaznike. Gavra je želeo da pita Radenka o stvarima o kojima je pričala njegova majka, ali se malo plašio šta će ako se ne budu slagali o politici, hoće li se i oni posvađati kao što su se odrasli svađali oko toga u svakoj prilici? Gavra je bio prilično siguran da ne zna kako da se naljuti na Radenka. Ovo razmišljanje prekinuo mu je jedan od prolaznika koji su upali u njihovu zamku, a kome očigledno nije bio veliki problem da se ljuti na decu, i koji je počeo da ide ka njima, preteći i psujući. Gavra je počeo polako da se povlači nazad, a Radenko se dao u beg preko ulice, ne primetivši auto koji se pojavio sa druge strane. Na svu sreću, i ovo veče je prošlo bez žrtava. Radenko je već ujutru bio kod kuće, sa prelomom leve ruke, bolom u kuku i povećom ogrebotinom na licu od pada sa haube Zastave 101. Stari “Stojadin” je takođe prošao sa manjim oštećenjima, dok je vozač ostao bez dozvole na šest meseci, ali je bar pronašao svog novog dilera cigareta. Sve u svemu, niko nije izašao previše nezadovoljan iz cele ove stvari. Radenkova majka je razmišljala o tome da se privremeno sklone na selo, kod njenih roditelja. Uspela je da se nakratko čuje i sa mužem koji nije smeo da joj otkriva gde se nalazi, nakon povlačenja sa Kosova. Na kraju su otišli na selo za 1. maj, ove godine dodatno obesmišljen, ali je jednoglasno odlučeno da samo Radenkov mlađi brat Bane ostane kod babe i dede dok se ova ludnica ne završi. Gotovo ceo prelepi mesec maj Biljana i Radenko su proveli u svom dvorištu, plešući u novim rutinama, između dve vazdušne opasnosti, neprekidnog bombarodvanja unutrašnjom propagandom, tajanstvenih telefonskih javljanja Radenkovog oca sa ratišta, i Gavrinih prepričavanja švercerskih dogodovština njegovog oca. I baš krajem maja, kada je Radenkovim roditeljima godišnjica braka, eto ih u podrumu kuće Gavrića. Susedna Ćuprija je te noći sravnjena sa zemljom, ili je bar tako zvučalo sa tih par desetina kilometara vazdušne razdaljine. Ali kao da više niko nije osećao strah. U podrumu je mrak, jedna sveća obasjava njihova lica. Udovac Gavrić bez naznake emocija, potencijalna udovica Biljana, večno zabrinuta za sve oko sebe, zatim Radenko, čiji glas i dalje mutira, a lice se bori sa pubertetskim bubuljicama, i naposletku Nenad Gavrić, mršavi plavušan, sa večitim osmehom na licu, koji iznenada započinje pesmu:
“JUUUU-GOOOO-SLAAAAA-VIIIII-JOOOO NA NOGE!”
Ništa manje iznenada se pridružuje i Radenko: “PEEEEVAJ, NEK TE ČUUUJU!”
Zatim se pridružuje i Gavra stariji: “KOOOOO NEEEE SLUŠA PESMU…”, a onda se svi okreću ka Biljani, koja nema kud, i kroz poluhisterični smeh otpeva: “SLU-ŠA-ĆE OLUUUJUUU!” Muškarci padoše u trans nakon ove uspešne izvedbe i zagrliše se kao fudbaleri kada proslavljaju gol, a Biljana nastavi da se smeje, sa suzama u očima. Kraj je stvarno morao biti blizu.
Dva dana nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, u dvorištu Gavrine kuće priređena je velika fešta, pekao se roštilj, svako iz ulice je doneo ponešto od hrane i alkohola, a Radenko i Gavra su rešili da ipak žele da budu deca makar još to jedno leto. Iz novina su sakupili slike čelnika NATO pakta i vodećih zapadnih zemalja i zapalili ih na gomili. Bili su to začeci Gavrinih piromanskih tendencija, koje će kasnije poprimiti znatno ozbiljnije razmere, ali to je bila samo jedna od blažih posledica ovog izgubljenog proleća. Usred tog paganskog obreda, Radenkova majka je počela da ih grdi, pričala o nekim gradovima koji su bili pod opsadom godinama, a oni su pregurali to jedno pišljivo proleće pod bombama i odmah zamrzeli ceo svet. Nisu je slušali, naročito ne Radenko, koji je kroz vrh plamena mogao nejasno, ali sasvim dovoljno, sa druge strane ulice da nasluti figuru svog oca.
– priča je objavljena u zborniku “Trenutak kad je meni počeo mir”, ZDF, 2023. –
ĐORĐE MAJSTOROVIĆ rođen je 1986. godine u Tuzli. Veći deo dosadašnjeg života proveo je u Nišu, gde je diplomirao na Filozofskom fakultetu, na departmanu za istoriju, nakon čega se seli u Novi Sad. Rukopis njegovog nultog romana “Zbirka zbrke” ušao je u finale konkursa izdavačke kuće VBZ za najbolji neobjavljeni roman 2011. godine. Nakon toga se posvetio pisanju kratkih priča, od kojih su mnoge objavljene u različitim zbornicima. Rukopis njegove prve zbirke “Ulica izgubljenih reči” pobedio je na konkursu “Golub 2016.” za neobjavljeni rukopis autora mlađih od 40 godina koji nisu samostalno objavljivali dela. Knjiga je objavljena juna 2017. godine, u izdanju Gradske biblioteke “Karlo Bijelicki” iz Sombora. Osim što objavljuje, Majstorović je aktivan u književnosti i putem radionica kreativnog pisanja “Pisalište” u okviru Omladinskog centra CK13 u Novom Sadu, gde je šest godina radio kao urednik književnog programa, a vodio je i književni podcast “Knjigofilija”.
Dotrajali voz kreće se sporo. Stenje potmulo kao starac nakon progutane vijagre. Putovanje traje već puna četiri sata, ali Roko i dalje strpljivo sedi sam u kupeu. S vremena na vreme ustane, poravna rub kaputa koji mu se nabrao pod zadnjicom i baci pogled na prtljag iznad glave. Tamo je odložio putnu torbu i omanju kartonsku kutiju, temeljno oblepljenu širokim selotejpom. Kroz staklo isprskano blatnjavim kapljicama posmatra kako bledunjavo nebo zapinje za oštre grane samoniklog rastinja uz prugu. Sviće. Kraj je jeseni i hladno je. Grejanje u vozu ne radi.
Za sat vremena Roko će stići na kraj sveta. Tako u njegovim očima izgleda mesto u kojem je rođen. Školski primer vukojebine. U vreme kada je on bio dete postojala je tu nekad osnovna škola. Odavno je zatvorena. Sada u selu žive samo malobrojni starci i starice. Na ulici pre možeš sresti vevericu nego živog čoveka.
Dok se voz približava odredištu, Roko u sebi ponavlja: torba i kutija. Torba i kutija. Ne sme ih zaboraviti.
Kada se voz zaustavi, jedino Roko uzima svoj prtljag i izlazi.
Dugo nije bio ovde. Železnička stanica mu izgledao isto kao i pre. Oronula je i neugledna. Ipak, pre nije bila pusta. Danas više nema Jadranke u mini suknji i njenih zgodnih nogu u plavim borosanama. Nema ni otpravnika vozova. Sve prostorije su zakatančene. Jedino je čekaonica širom otvorena. Tupu nepomičnost ovog prizora narušava jak vetar koji, poput deteta koje se dosađuje, šutira opalo lišće iz jednog ugla u drugi.
Roko je poslednji put putovao vozom pre sedamnaest godina, onoga dana kada su sahranili majku. Preko puta njega u kupeu sedeo je njegov mlađi brat Vid. Roko je prekraćivao vreme tražeći na bratovom besprekorno lepom licu crte lica pokojnika – njihovog oca i majke. Tada je shvatio da se u tim krupnim plavim očima, uokvirenim neobično dugim trepavicama, pojavio isti onaj melanholični pogled njihovog oca koji je sve pare zarađene u nadnici ostavljao u kafani. Onih dana kada nije imao novca, otac je ostajao kod kuće. Te dane bi Roko naradije potpuno izbrisao iz sećanja. Na Vidovom licu video je i majčine usne. Ružičaste i pravilnih ivica. Lepih oblih linija poput siluete labuda.
– Evo ti ključ. Znam da želiš da se jednom vratiš tamo. Ja nemam nameru – rekao je tada Vidu i on je ćutke iz Rokove ruke uzeo ključ. Nije tražio od Roka nikakvo objašnjenje. Sve je bilo jasno.
Ipak, Roko se danas vraća upravo tamo gde nije imao nameru da se vrati. Kući.
*
Vid zna da zidovi trošne nabijače nisu živi, ali da ipak moraju da dišu. Obilazi kuću slobodnim vikendima. Prespava par dana usred leta. Par dana za zimske praznike. Kada se vrati, opravdava se Roku: morao sam da pustim malo svežeg vazduha. Ili: treba s vremena na veme razmaknuti zavese da uđe malo sunca.
Svoja malobrojna sećanja na rano detinjstvo Vid nema ni sa kim drugim da podeli osim sa Rokom. I najneuglednije banalnosti koje ga presreću u roditeljskoj kući, podižu u njemu talog zaboravljenog. Vid se trudi da pronađe izgubljene delove prošlosti. Predano rudari po ostacima uspomena. Pokušava da ih sklopi u jasnu sliku. Često postavlja pitanja Roku. Naglas razmišlja. Iznosi zaključke.
Roko uglavnom ćuti.
Našao sam našu fotografiju sa Crnim. Je lʼ se sećaš Crnog, Roko?
Roko ne mora čak ni da zatvori oči da bi istog trena pod prstima osetio gusto krzno mađarskog pulina. Voleo je tu neuglednu toplu njušku. Dok trči, Crni trči za njim. U šumu. Na kraj sela. U njive. Daleko. Ili… Crni se skriva ispod kuhinjskog stola i čeka da mu on tajno baci neki zalogaj. U znak zahvalnosti liže mu dlan. Ili… kada otac podigne ruku na majku, Roko ga slabašnim šakama stisnutim u pesnice udara po leđima najsnažnije što može, a Crni mu pomaže. Laje iz sveg glasa i vuče oca za nogavicu, sve dok ga jak udarac njegove cipele ne utiša. Roko tada satima plače. U kasnu noć zaspi u bunilu. Ujutru je čaršav pod njim mokar. Tiho, u jutarnjem polumraku, da niko ne vidi, presvlači mokre gaće. Tokom dana ih kradom pere na bunaru i stavlja u rernu šporeta da se osuše.
Roko, da li si znao da je majka volela da čita ljubavne romane? Našao sam u ostavi punu kutiju.
Roko je stariji skoro pet godina od Vida. Dobro se seća. Jednom mesečno njih troje idu vozom na poštu u obližnji grad da majka podigne dečiji dodatak i socijalnu pomoć. U povratku obavezno kupi ljubavni roman na trafici. Roko za čuvanje njene tajne dobije sladoled ili lizalicu. Nekad i sličice fudbalera. Ako otac nije kod kuće, a majka je ipak uplakana, Roko zna da je ljubavni roman imao tužan kraj. Dok čita, ona se potpuno uživi. Strastveno se preda snažnim emocijama. Potpunim krajnostima. U njenom svetu nijanse ne postoje. Sve je ili crno ili belo. Setićeš se ti mene kada jednoga dana budeš nekoga stvarno voleo, videćeš koliko može da te boli duša. Onda ćeš me razumeti, kaže mu sa potpunom ozbiljnošću u glasu. Roku se čini da je ljubav precenjena. On ne zna u koga je majka zaljubljena, ali je uveren da otac ne može biti taj.
Hteo sam da bacim u vatru onu drvenu hoklicu, ali sam odustao. Sva je rasklimana.
Ubrzo nakon što je otac umro zaborav je postao deblji i crnji od sloja zemlje koja je prekrila njegov kovčeg. Roko je imao samo dvanaest godina. Začudo, sada ga je jasno video kako sedi na maloj hoklici pored šporeta. Tako šćućuren, otac liči na dečaka. Ćutke kruni kukuruz u zarđalu limenu kantu. S vremena na vreme loži vatru. Majka prži uštipke za večeru. Kuća prijatno miriše na kiselo testo i toplu svinjsku mast. Zatišje je. Roko se nada da je nekada zatišje samo zatišje. Da ne najavljuje buru.
Drvena hoklica, prevrnuta ispod oraha iza kuće, budi i ono poslednje sećanje na oca. Sneg mirno pada. U daljini se čuju divlje guske. Preleću nebo u izlomljenoj liniji. Očevo telo visi sa najdeblje grane. One iste grane na kojoj majka svakog leta, od starog užeta i drvene daščice, pravi ljuljašku na kojoj se Roko ljulja satima i gleda kako njegova stopala dodiruju toranj seoske crkve.
Uopšte ne znam kako sam rukom srušio sa stola onu keramičku činiju. Srećom, odlomio se samo komadić. Ne vidi se da sam je lepio.
U činiji na kuhinjskom stolu majka drži plastično voće. Tri banane, crvenu i zelenu jabuku, veliki plavi grozd i jednu narandžu. To je voće za gledanje. Majka ga često glanca mekom krpom. Voli da sija. Da izgleda lepo. Roko i Vid jedu voće samo kada ga ima u sezoni, ubrano sa živih grana drveća u dvorištu.
Znaju da je činija sa plastičnim voćem uprošćena metafora nekog budućeg srećnog života. Njihovog konačnog cilja. Majka bez trunke ironije u glasu nekad kaže da će jednoga dana sve doći na svoje mesto. Naučila je to čitajući ljubavne romane.
Tada će na stolu umesto plastičnog, stajati pravo voće.
Zatvorio sam žicom sve otvore na tavanu. Više ne mogu da dolaze golubovi.
Roko je bolešljivo dete. Kad ima temperaturu, majka ga leči guščijom mašću. Žene u selu kažu da je to najbolji lek za bolesna pluća. Nakon što mu namaže i leđa i prsa, i umota ga vrućim krpama, majka se poput vešte mačke popne na tavan da uhvati nekoliko mladih golubova. Pravi od njih supu. Lekovita je. Roko mora da pojede sve iz tanjira. Deca kao što je on, treba da je jedu što više. Roko je sav na oca. Slabašan i providan. Ružnjikav. Uz to i rođeni cinik. Izraz lica mu je uvek podsmešljiv kao nekoj zloj starici iz susedstva. Za razliku od njega, Vid je na majku. Zdrav, jedar i lep. Iako je mlađi, krupniji od Roka. Viši za glavu. Ima široka ramena i pravilno držanje. Snažne ruke. A lice mu je blago, često nasmejano.
Majka se uvek ozari kada ga pogleda. Lečiš mi dušu svojom lepotom, šapne mu nekad, misleći da je Roko ne čuje.
Stavio sam opet na sto onaj tamnoplavi stolnjak. I uglancao voće.
Dok se drugi dečaci igraju na ulici, Roko sa visokom temperaturom leži u krevetu. Kroz pravougaoni ram koji je u vazduhu napravio prstima, žmureći na jedno oko, posmatra činiju sa plastičnim voćem na kuhinjskom stolu.
Postoji jedan deo dana između jutra i podneva kada uski zrak sunca, poput pozorišnog reflektora, osvetli upravo to mesto. Tada prizor u ramu od njegovih prstiju izgleda kao barokna slika mrtve prirode. Majka nekad pored činije sa voćem stavi i visoku staklenu vazu. U nju par stabljika suve lunarije. U proleće lunariju zameni pupoljcima lala ili grančicom procvetale kajsije.
Iako ona ne zna ništa o likovnim elementima, kompoziciji, kontrastima i ritmu, ume da uhvati tačno onaj trenutak kada na stolu zavlada savršen sklad. Tada se odmakne nekoliko koraka i uživa u prizoru.
Izaberi ti, Roko! Ne sumnjam u tebe. Ti i majka ste uvek imali osećaj za lepo.
Pred Rokovim očima pruža se široko dvorište zaraslo u samoniklo drveće i šiblje. Na granama kasne kruške više nema lišća, ali zadržao se još pokoji zdrav plod. Ispod stabla oraha leže krupni plodovi u trulim crnim ljuskama. Pred ulaznim vratima na tremu razbacano je perje i neugledni ostaci neke ptice.
Roko nevoljno ulazi u kuću. Vazduh miriše kao i uvek. Na čađ i vlagu. Unutra je jedanko hladno kao i napolju.
Roko sa prozora sklanja zavese. Pali vatru u šporetu. Iz putne torbe vadi konzervu salate sa tunjevinom i sveže voće: tri banane, crvenu i zelenu jabuku, veliki plavi grozd i jednu narandžu. Sporo doručkuje, sedeći na rasklimanoj drvenoj hoklici pored šporeta. Potom istresa tamnoplavi stolnjak. Vraća ga na sto. Slaže u činiju sveže voće i stavlja je ponovo na sredinu stola. Iz fioke vadi nož. Seče trake selojtepa kojima je oblepio kartonsku kutiju. Sporo je otvara. Iz nje vadi urnu sa Vidovim pepelom. Potom je pažljivo, zaustavljajući dah na trenutak, odlaže pored činije.
Onoga dana kada ga je posetio u bolnici, obećao je Vidu da će za njegov pepeo odabrati najlepše mesto u kući. Roko je siguran da bi Vid, da sada ovo može da vidi, bio zadovoljan. Ne zbog mesta koje je odabrao, već što je on, Roko, večiti cinik, po prvi put u životu posumnjao u svoj stav da je ljubav precenjena. Roko oseća da ga boli duša.
Već danima pred očima vidi Vidovo lice iscrpljeno teškom bolešću. Izbledele oči i svele usne. Njegovu posivelu kožu.
Roko se odmiče nekoliko koraka od stola. Kao nekada kada je bio dečak, pravi ram od svojih prstiju. Podiže ga u visini očiju. Žmuri na jedno oko. Gleda. Jesenje nebo se zatvorilo, tmurno je, ali on će čekati koliko god je potrebno da se uski zrak sunčeve svetlosti pojavi i spusti tačno na sredinu stola. Ovo je poslednja prilika da uhvati trenutak potpunog sklada u kojem će sve, konačno, biti na svom mestu.
– prvonagrađena priča na Natječaju za kratku priču “Marija Jurić Zagorka”/ ZA najbolju GORKU priču, Vrbovec, Hrvatska, 2024. –
DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku.
Osnovne studije završila je na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Objavila je knjige poezije: Cikličnosti (1997), Mesto za savršen beg (2015), Šećer, led i varikina (2021) kao i dve knjige proze, roman Tragom rasutih trenutaka (2014) i zbirku kratkih priča Kvadratno disanje (2018).
Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018, koja je u Mađarskoj prevedena i objavljena 2022. godine. Nagrađivana je na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016.
Uskoro iz štampe izlazi njen novi roman Stolica bez naslona.
Članica je Srpskog književnog društva.
Radi u Somboru. Živi i piše na pustom ostrvu bez mora.
„Znaš li ti što je život, mama?“, pita me moj uskoro četverogodišnjak nježno i nevino, kao da prosipa šarena zrnca klikera nemarno ostavljenih na rubu stola. „Ne znam, sine.“ „Život je igra.“, odgovara mirno, jedva trepnuvši. A u meni se pomjeraju tektonske ploče, ruše bedemi godinama naslagani i predrasude vijekovima usađene u naše misli i postojanje. Da je život ono što nastupa kada odrasteš, ono ozbiljno, ono zabrinjavajuće, ono na što se ne možeš pripremiti, ono što nas plaši, ono što nas pritišće. Da je život ono što nismo mogli shvatiti kao djeca. Da nismo bili u pravu kada smo mislili da mjesec prati naš auto posvuda i da ona ptica koju čujemo u vrelo, ljetno jutro koje se veže ljepljivo oko gležnjeva ne govori „kupuj kruh“. Da prašina koja se diže po usahlom i uvelom dvorištu poslijeratnoga Mostara dok žedni i bosi igramo nogometa nije ništa drugo doli obična prljavština. Da srce koje se skupi u stisnutu šaku dok uzbuđeni i nestrpljivi liježemo u svoje krevete znajući da nam je sutra rođendan ili Božić tek treba naučiti prepoznati ono što je istinito i bitno. Da miris svježih buhtli i tek skuhanoga kraš ekspresa i plahi, bijeli dlan na našim orošenim čelima nikako ne može biti sigurnost i spokoj koji nam život tek treba donijeti. Da nikako nismo mogli znati kako ona bezglava vrtnja s rukama raširenim oko tijela i stopalima koja grabe pred sobom i dah koji se zaustavlja u plućima i vriska, zaglušujuća, divljačka, vriska koja nam napušta dušu i negdje iznad naših zabačenih glava se pretvara u smijeh i nije ništa više od toga vlaka za odraslost u koji uporno pokušavamo sjesti, jer nam je obećano da nas sve tamo čeka. Pa zapinjemo i posrćemo jedni preko drugih, klateći se i klibereći na vrhovima vremena i svojih prstiju, balansirajući između djetinjstva i života, osvrćemo se zbunjeni i nesigurni, zarobljeni između niti vlastitih želja i obećanih snova, potpuno nesvjesni zamagljenoga obrisa prozirnoga vela koji nam zastire pogled. I onda se odjednom nađemo s druge strane. Jer tako treba. Jer su nam tako rekli. Jer smo se spotaknuli i zapeli tamo od kuda povratka više nema. Sve dok povratak ne vidimo. Na malenome zidiću uz tek iznikle tulipane i zumbule, koji obrubljuje stazu na mome putu za posao. U treptaju oka zadržane dječje suze. U zrncu smijeha i udaru peta jednu o drugu. U preskakanju kocki, kao da igramo školice. U mijenjanju boja proljetnoga predvečerja. U pošaranim zidovima dnevnoga boravka. U nesparenim čarapama. U slobodi naših nekadašnjih očiju koje nam govore da je život igra.
***
Oduvijek mi je bio čudan behar u drugim gradovima. Bijeli i rozi raskoš drveća za mene je mogao postojati isključivo u Mostaru, svugdje drugo je bio posuđen i manje lijep. Jutros je u park došla starija gospođa mlađahna izgleda s malenom djevojčicom. Već nakon nekoliko minuta prišla mi je i upitala od kuda sam, rekavši da je ona iz Jablanice, dvadeset i šest godina živi u Osijeku. Odmah smo se ispričale kao da smo najrođenije, saznala sam da joj je jedan sin u Karlovcu, drugi ima psa i ne zna hoće li se ženiti, kćer je onako na svoju ruku. Već je najavila mužu da na ljeto opet ide kući, prošli put je bila samo tjedan dana, ništa nije stigla, tri tetke uopće nije ni obišla. Za ručak je danas kuhala puru, ne može više, kome ne paše ima pekara. “A što sam ti ja dobru učiteljicu imala, znaš, najbolja je bila. Mislim da ona više sigurno i nije živa, e zvala ti se Rajka Ištuk…”, nabraja dalje. “To je moja baka.”, čujem svoj glas kako ostaje lebdjeti u bijelim laticama nošenim laganim vjetrom. Još uvijek nije zapuhala prva marčana, a moraju biti tri, govorila je baka svakoga proljeća. Otirem suzu iz kuta oka i čini mi se najednom da je behar u Osijeku jednako lijep kao onaj u Mostaru
***
“Drži me, mama”, govori mi moj trogodišnjak dok pokušava preći preko ljuljajućeg mostića. Njegovi koraci su plahi i ruka se bojažljivo klati po zraku. Pred očima mi je moj kompletić za prvi dan škole. Donijela mi ga je kuma iz Australije. Roza suknja prošivena bijelim koncem i majica na prugice s velikim srcem na sredini. Stojim u gomili djece i oči su mi okrugle od straha. Preda mnom se stvara jedina ruka koju sam čekala i kojoj sam vjerovala. Prehodao je mostić i nastavlja trčati po livadi okupanoj ivančicama. Sve više vjerujem da smo zalutali na ovaj planet, u ovaj trenutak, u ovaj život isključivo da držimo jedni druge. I pustimo kada dođe vrijeme.
***
Sutra je neradni dan u Konzumu na Sjenjaku. Redovi za blagajnu su večeras bili kilometarski. Slažem stvari na pokretnu traku i promatram punašno lice trgovkinje. Oči su joj umorne i obješene u kutovima. Na kartici piše da se zove Ružica. Ime joj okružuju motivi Zvjerića. Gospođa koja je na redu se žali na cijenu gumenih bombona i govori da na žutom papiriću piše da su na akciji. Ružica strpljivo uzima vrećicu i nestaje na čas. Ljudi nervozno otpuhuju i lupkaju nogama. “Na akciji su oni od 100 grama, ovo su od 200, želite li da ih vratimo?”, govori Ružica. Zvjerići na prsima se njišu u ritmu njena daha. “Ne treba, uzeti ću ipak ove”, odgovora gospođa i lice joj se zateže od naleta iznenadne ljubaznosti. Sa ispružena dlana mršave bakice Ružica polako broji sitne cente. S osmijehom ju pita želi li sličice. Ja čekam i čujem kako se otapaju ramena ljudi koji stoje iza mene. “Svaka vam čast, kraj radnog vremena, a toliko smirenosti i topline.”, govorim dok spremam u vrećicu patlidžane i piletinu. “Lakše je tako.”, odgovara Ružica. Koračam po orošenoj stazi i mislim o životu. I o snazi koja je potrebna za osmijeh dok ti na prsima poskakuje ime ukrašeno debelim, iskrivljenim fontom Zvjerića.
***
Na sjevernome ulazu u Mostar smjestila se već kultna pijaca zvana Vrapčići. Radi isključivo vikendom i već više od dvadeset godina subota je okarakterizirana kao „udarni dan“. Moje sjećanje na Vrapčiće zauvijek će ostati tata i njegov, u Indiji izučen, zanat cjenkanja. Tata je bio neumoljiv. Nakon ponuđene cijene hladno bi okrenuo leđa trgovcu i nonšalantno se odšetao, a mi bi s uzbuđenjem čekali iznervirani glas koji ga zove natrag. „Hajde, evo ti, nosi!“ i prst koji sječe zrak, kofol prijeteći. Za tatu nikad nisam bila sigurna blefira li, no za trgovce jesam uvijek. Znao je to i tata, pa je u svoj hod dodavao skoro bezobraznu dozu šepurenja i frajerstva. Kao jednu od svojih najvećih pobjeda isticao je uvijek kupovinu bež stolnjaka s konavoskim vezom, na samim zidinama Dubrovnika, za sto kuna. Cjenkanje je bila jedina stvar koja nas je zapravo veselila u tim odlascima na pijacu. Odjeća je u Vrapčićima tada bila znatno jeftinija nego u buticima po gradu, pa smo hlače i majice isprobavali iza visećih, zelenih cerada i strahovali od imalo jačega naleta bure. Tata bi uvijek natezao da ostanemo i na ćevapima, no ta ideja je bila primamljiva samo njemu, pa bi iscrpljeni i umorni sjedali natrag u auto i vraćali se u grad. Kako smo odrastali odlasci su se prorijedili i na kraju su ostali mama i tata sami u svome ritualnome pohodu na Vrapčiće. „Nikome nisam uspio spustiti cijenu, nisu ni Vrapčići više što su bili“, izgovorio je tata jedne subote za ručkom i nakon toga ni oni više nisu odlazili. Posljednjih nekoliko godina jedino što me veže za tu pustopoljinu s zakupljenim štandovima jest činjenica da ju prvu ugledam kada se vraćam u rodni grad. Jutros je u Osijeku bio Sajam antikviteta. Održava se svake prve subote u mjesecu i jedna je od prvih stvari koje smo počeli pohoditi kada smo se doselili u ovaj grad. Zbog radova u Tvrđi sajam je prebačen u Park kralja Držislava i čini mi se da je tu lokaciju i zadržao. Moja djeca su me jutros spremna čekala skoro sat vremena. Već kod Eurodoma počeli su se derati „vidim ga, vidim ga“. Gledala sam ih kako jure prema šarenim štandovima i glazbi koju trgovac pušta s gramofona. Ne znam možeš li u životu imati više ljubavi, ali sigurno možeš imati više gradova. Za razliku od moga tate, ja se nikada ne cjenkam. Kući smo se vratili s malenim glinenim ćupom, šarenim zekom od fimo mase i satom Psići u ophodnji. Novce sam gurala u ruke trgovcima, no oni su nas ispraćali sa smješkom i govorili „vidimo se za mjesec dana“, skupljajući mi kovanice natrag u šaku. Ako će moja djeca ponijeti ikakve uspomene iz ovih dana, neka to budu šarena dugmad na kaputu prvoga trgovca s ulaza od Srednjike i žuta francuzica na sitnome licu tete s nakitom i slikama. Jer, postoje stvari za koje je nemoguće odrediti cijenu.
***
Danas sam ispred škole pronašla ozlijeđenoga goluba. Posrtao je na polomljenim nogama i glavom udarao po kamenim kockama. Bilo je nešto neopisivo tužno u njegovim pokušajima da ponovno vrati smisao životu. Prolaznici su ga gledali s čuđenjem i strahom. Nitko ne voli odlaske i patnju. Prema njemu smo istovremeno krenule djevojka u crvenome kaputu i ja. Djevojka ga je nježno primila i smirila lepet uznemirenih krila. Po rukama joj je ostala krv. Naslonila ga je na klupu i on ju je pogledao. Činilo mi se da ju gleda dijete koje je netom prestalo plakati. U školi smo pronašli staru kutiju, spremile ga u nju i djevojka ga je odvela veterinaru. Ne znam što se dogodilo dalje, no znam da golub više nije bio sam. Možda mu tada ni smrt nije bila toliko teška.
***
Rođendani moga djetinjstva imaju okus čokolade i smokija. Jela sam ih istovremeno, uživajući u toploj mješavini slatkoga i slanoga. Neke proslave imam zabilježene samo na fotografijama; djeca u prevelikoj odjeći, natiskana oko mamine torte od oraha. Kasnije su to bili i prijatelji iz razreda i ulice, treninga i glazbene škole. Prostrli bi šareni stolnjak u dnevnome boravku, tata bi iz kuhinje iznosio beskonačan broj toplih sendviča, mama bi napuhala balone i sve je bilo bučno, glasno, ubrzano. Godinama su rođendani dobivali druge dimenzije, roditelji bi nam ostavili stan na par sati, imali bi zajedničke proslave osamnaestih u lokalnim kafićima i prostorima, izlazilo se posvuda, ovisno o godišnjem dobu, slavilo se intimno, tiho, divlje, žestoko. Zaista, bilo ih je svakakvih, dobrih i loših, uzbudljivih i dosadnih, sretnih i tužnih. No, jedan rođendan posebno pamtim sve ove godine. Bila sam osmi razred i popularne su bile proslave u stanovima. Bili smo na pragu odrastanja i cijela godina je bila nabijena nekim čudnim, jakim emocijama. Roditelji bi nas ostavljali uz bezbroj upozorenja i uputa i čim bi zalupili vratima mi bismo spuštali roletne, palili lampe i pojačavali muziku. Iz nekog razloga popularna je bila pjesma „A u međuvremenu“ i balada „Obsesion“. Stali bi u krug, zagrlili se i pjevali iz svega glasa, kao da nas netko lovi, kao da bježimo, kao da se spašavamo. Virili smo iza oznojenih ramena u svijet kojemu smo tako žarko željeli pripadati. Nismo ni slutili koliko ćemo se samo puta poželjeti vratiti. Marijan B. nije bio uzoran đak. Imao je loše vladanje i ocjene, nastavnici ga nisu voljeli i često su ga slali kod pedagogice. Jedina koja je stajala u njegovu obranu bila je razrednica Neda, nastavnica hrvatskoga jezika koja je vješto vidjela kroz sve naše oklope i boli. Kada je Marijan B. slavio rođendan u školi se danima pričalo o tome tko će prihvatiti poziv. Kružile su priče da se drogira, da mu roditelji piju, da im je kuća puna miševa. Sa strepnjom sam išla na njegovu proslavu, bojala sam se da nitko neće doći. Pred domom Marijana B. susrela sam osam mojih prijatelja, nasmijala se i odahnula. Dočekao nas je u malenome, tijesnome dnevnom boravku. Većinu prostora zauzimao je ogromni stol, prekriven bijelim stolnjakom. Njegova mama je pred nas iznijela pizzu, čokoladu i Coca-colu. U prostoriji je bilo vruće i zagušljivo, svi su polako zauzeli svoja mjesta i opuštali se. Marijan B. sjedio je na čelu stola i gledao nas sve s tolikim oduševljenjem i ushitom. U godinama koje su uslijedile doživjela sam mnogo lijepih stvari, stvari koje ću pamtiti zauvijek. No, ponekad mi se čini da nikada u životu nisam bila toliko sretna kao Marijan B. u svome dnevnome boravku, dok gleda u prijatelje i slavi rođendan. Nismo se grlili i pjevali, nije bilo mjesta za to. Nismo imali muziku, njegovi roditelji su bili cijelo vrijeme u sobi pored. Sjedili smo, smijali se, razgovarali, jeli debelu pizzu s previše sira i bili zajedno. Večeras sam pokupila moga sina s proslave prijateljeva rođendana. Na licu je imao nacrtanoga Spidermana, mokar od znoja. Bila sam umorna i gladna, smetala su me prejaka svjetla igraone i požurivala sam ga u oblačenju čizmica. On je bio šutljiv i dezorijentiran, pokušavao očima obuhvatiti sve blještavilo i šarenilo, ugurati ga na silu u svoju sitnu i nevinu glavu. Previše mu je, znam. Previše mi je, naslućuje. Izlazimo van u hladnu, siječanjsku noć. Držim njegovu toplu ruku i slušam ga kako diše. Ne znam je li do moga naopakoga uma koji iskrivljuje stvarnost dok mi ne postane prihvatljiva, no čini se da nikakav paket proslave koji nam danas nude ne može izazvati osmijeh kakav je imao Marijan B., dječak koji je proslavio rođendan u koji nitko nije vjerovao
***
Subota je, dan prije Badnjaka. Zbunjeno stojimo pred zatvorenim vratima frizerskoga salona i pokušavamo proviriti kroz zastrte zavjese u mračnu prostoriju. Iznad kvake je nalijepljen maleni, bijeli papirić s telefonskim brojem. Moj tata vadi mobitel i pruža mi ga da ukucam broj, jer ja sigurno bolje vidim. Ruke su mu velike i grube, mirišu na dogorjele cigarete i suho meso. Pažljivo tipkam i vraćam mu ga natrag, on će pričati. Naš nijemi dogovor prekida zveckanje potpetica o napukli beton. Prilazi nam starija gospođa s njegovanom paž frizurom, crvenim ružem i naočalama s mačkastim okvirom. „Ja skroz smetnula juče’ da je danas subota i da ne radim popodne, ali reko’ Marku aj ti mene odvezi, doći će mi čovjek, dovest će dvoje djece“, govori dok vadi svežanj ključeva iz torbice i zveckajući otvara vrata svoga frizerskoga salona. Ulazimo unutra i već na pragu me zapahne miris dima i ustajaloga zraka. Po prozorskoj klupici su naslagane razne vrste kave i Zbregov mlijeko. Ona polako skida svoju lažnu, crnu bundu i pali klimu. Od nekuda joj se u ruci stvori kutija crvenoga Yorka i laganim zamahom pripaljuje cigaretu. „Evo samo nek’ se malo ugrije, pa ćemo odma’“, uvodi nas u svoj svijet u kojemu vrijeme i nema baš neku ulogu osim one da postoji. Moja djeca su uzbuđena i postavljaju joj milion pitanja, ona je Teta Ljubica, napola mitsko biće, dedina frizerka i jedna od prvih asocijacija na Mostar. Ja sjedim zbunjeno na kožnome kauču i promatram ju kako nježno barata s mašinom za šišanje, kako rukama spretno pomiče dječju kosu, kako su joj oči upale i umorne iza naočala i kako joj se ramena svijaju prema naprijed. Svako malo se uspravi i zategne, noge su joj u pomalo neprirodnome položaju i nešto u njenim pokretima me podsjeća na stare crnobijele fotografije, na buket crvenih ruža i heklani stolnjak, na neka minula vremena i riječi koje su značile. „Ja sinoć u ponoć pravila oblande, kažu mi unuci da su im moje najdraže“, odjednom nam saopćava i nastavlja s tiradom svega ostaloga što je napravila, do kada je ribala podove, kakvu je juhu zakuhala i na koliko je oprala zavjese. U salon ulazi stariji gospodin u prevelikoj, sjajnoj jakni zakopčanoj do grla i kapom nakrivo namještenom na lice. Iznenadio se da je otvoreno i pita hoće li biti išta od onoga o čemu su pričali. Ljubica mu govori da nema pojma i daje mu pet maraka da joj ode kupit čokoladu za kuhanje, kad je već navratio. Ja i dalje sjedim i šutim. Nijemo promatram moje djetinjstvo ispred mene, moj grad kojemu se vraćam, moje vrijeme kako stoji, moga tatu kako broji bakšiš, moje sjećanje i moju mladost, moje ulice, moj Badnjak. Zateklo me sve iznenada, u hodu frizerke koja dolazi subotom popodne da otključa salon i šiša moju djecu kao da joj je to nešto najvažnije što je ovoga dana morala napraviti. Život zaista nije ništa drugo nego obećanje da ćeš doći kada te trebaju.
***
Danas je treća nedjelja došašća, materice. Sjećam se nadolazeće hladnoće Badnje večeri i majke koja nas brižno pakuje i sprema u posjet tetki. Tetka je radila najljepše salenjake, kolače od lisnatoga tijesta i svinjskoga sala s toplim nadjevom džema od šljiva. Jela sam ih uvijek samo i isključivo na taj dan i proustovski mi se vrate mirisi i boje tetkinoga doma, veliki dnevni boravak i predsoblje koje je bilo sivo i hladno, stepenice koje vode na tada još uvijek neizgrađeni kat i naši pogledi obavijeni znatiželjom i bojazni dok gledamo u crni otvor na vrhu stubišta, široka kamena avlija i mačići koje uporno pokušavamo namamiti da priđu, slika mame i tetke kako sjede na kauču i tiho razgovaraju mješajući polagano kavu u šalicama s plavim šarama. Jedne godine mama je odlučila napraviti lisnato tijesto i iznenaditi nas za materice. Ni sada ne znam što ju je točno prevarilo, no kada smo pojurili stolu i njenim kolačima dočekale su nas nakvasale, bezoblične kiflice iz kojih je curio fil od čokolade i oraha. Usne su nam bile bijele od šećera u prahu i smijali smo se jedući ih, godinama nakon smo ju zezali na račun tih naizgled neuspjelih kiflica i mama je odustala od bavljenja lisnatim tijestom. Nikada joj nisam priznala da su mi bile lijepe, tako rastvorene i čudne, da je korica hrskala i da su mi se svidjeli nesamljeveni dijelići oraha, da im pamtim još uvijek okus i da mi se slika toga tanjura koji je s ljubavlju spremala urezala u misli i sjećanje, kao i njen pogled zbunjen i plah, dok se naguravamo oko stola i svađamo se tko joj je zapravo prvi zavezao noge. Ovaj prosinac je bio neobičan. Zadnjih dvadeset dana kroz kuću nam prolaze majstori, keramičari, vodoinstalateri i moleri. Sve stvari iz kuhinje smo nagurali u radnu sobu, balkon i široku klupicu francuskoga prozora. Mislila sam kakav je to advent bez kuhinje, bez kauča i bez stola, kako ću ispeći kolač, kako ću postaviti lampice, kako ću počistiti, kako ću išta? Pitaju me svi je li nam nezgodno. Želim reći da jeste, ali ne mogu. Jer pamtim samo suze moje djece kako im nedostaje stara kuhinja, ona ista koju smo i zatekli u stanu, koja je napravljena sredinom osamdesetih skupa s zgradom, kako im nedostaje stol, klimav i obojan, trosjed poklonjen i uzak. Pamtim smijeh i duge dane u kojima ništa nisam morala, u kojima smo se valjali po krevetu i škakljali stopala, zagrljaje i naramak knjiga naslaganih za čitanje, ushit zbog smrznutih pizza i pomfrita, skrivanje u razrušenome zidu i skakutanje po novim pločicama, moga sina kako ponosno na tržnici svima obznanjuje da imamo sve novo, crvenu deku i na njoj naslagana tri jastuka kako nam glume kauč, ležanje ispod malene svjećice i jaslica i nagovaranje da tu spavaju, na podu, na tepihu, razgovore, poljupce, mađarice iz Lidla i puhanje u adventski vijenac, kavu skuhanu pored nota Čajkovskoga i Prokofjeva, sreću, nadu, vjeru, život. Hodala sam jučer kroz prepun Kaufland s poznatim osjećajem anksioznosti i nervoze kakvu može donijeti samo prosinac. U pošti su ljudi psovali tete na šalteru, bilo im je presporo. U trgovini su se dvije mame posvađale oko zadnje kutije Lego Spiderman auta snižene na 6.99 eura. Ja nisam mogla naći mlijeko i čokoladu za kuhanje, a popis nije bio ni na pola dovršen. Nisam mogla disati i izašla sam van, poslala njemu poruku da ne mogu i da stižem kući. Na radiju je svirala „Christmas in our hearts“ i shvatila sam da mi je drago što nisam imala prosinac kakav se mora imati. Imala sam svoj prosinac, daleko od onoga s Tv-a i trgovačkih centara, čisteći blato s dječjih čizmica i grijući Podravkin grah u mikrovalnoj, smijući se i plešući na Feliz navidad. I odjednom sam poželjela mamine kiflice, velike i rastvorene, na bijelome tanjuru, zasute šećerom u prahu i osmijehom, kao obećanje da život neće biti savršen, ali će biti stvaran.
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka. Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima. Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.
Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke. „Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči. „Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju. Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život. Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima.
***
Kad prestaje djetinjstvo, pitam se misli otežanih i nabubrenih od života. Dok se miris mora i rogača plete oko mojih gležnjeva i bosih stopala, a galebovi nadlijeću obzor svega onoga što mislim da znam o životu. Mama i tata bi početkom kolovoza išli na godišnji. Sjećam se tatinog pompoznog ulaska u stan i objave da je stigao jedan mali crv, pretrpanih kolica za kupovinu u nekadašnjem Mik-u i auta prepunoga stvari. Nijedno putovanje nije bilo tako dugačko i beskrajno kao ono kada znaš da te na kraju čeka more. Sjedila bi na zadnjem sjedištu našega bijeloga Renaulta ekspresa i zamišljala kako kamen i brda koja mi jure u susret polako prelaze u plavi tepih pučine i našega gorućega smijeha. Na staroj cesti za Split bi stajali između Ciste Velike i Ciste provo, na nekropoli stećaka i jeli sendviče u lepinji na leđima kamenih spavača. Bila bih uvijek pomalo tužna kada bi odlazili jer nisam znala ostavljamo li ih same ili netko ipak čuva kućice tih neznanih junaka i vremena koje ostaje zauvijek zarobljeno na glatkoj površini kamena. Na izlasku iz posljednjega tunela načičkali bi se po prozorima i natjecali se tko će prvi ugledati more. Onda bi vrištali i smijali se i pjevali „čulo se buć, bać, boć, palo je sunce u Jadransko more“. Iz auta smo iskakali naglavačke, jedno preko drugoga i poredali se za poljupce obitelji i rođaka očima tražeći onaj jedan uzvraćeni pogled koji će nas sigurno odmah odvesti na plažu. Nije nam smetala vrućina, ni sol, ni podnevno sunce, ni umor, ni stijene po kojima smo već naučili hodati. Vječno bosih i prljavih stopala i usta umrljanih od lubenice i breskvi lovili smo rakove i odljepljivali školjke s obale, tražili morske krastavce i zvijezde, vadili iglice kada bi stali na ježa, grcali od morske vode i iskašljavali nakupljenu gorčinu. Večeri su bile najduže i najgore, jer nismo mogli dočekati prve zrake sunca i početak novoga dana. I kunem se, nikada ništa nije donosilo takvo ushićenje kao saznanje da imaš još jedan dan na moru i boje i mirisi ljeta koje nas ne napušta, dugi drveni stol i na njemu bezbroj tanjura, dva ogromna lonca prepuna tjestenine i crvenoga umaka, šarena salata iz koje bih vadila luk i vrčevi hladne vode na koje naslanjamo vrele dlanove i obraze. Pitam se kada prestaje djetinjstvo i kako to uopće znaš? I najednom, u odsjaju sunca i tišine na površini mora i smijehu moje djece i njihovih okruglih, uzbuđenih očiju i bosih, prljavih stopala, ja shvatih da je djetinjstvo moj izbor i moje opredjeljenje. Moj štit i moj zavjet, moje obećanje i moja vječnost. Dok nabadam po oštroj površini obale i namještam ruke iznad glave za skok, u susret mi dolazi moje djetinjstvo, smije mi se i pruža dlanove.
***
Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. “Bila je čista rana”, reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena. A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.
***
Kesa je plastična vrećica s obaveznih pola kilograma kave uz koji opcionalno dodaješ neki keks ili neko voće i kocku šećera. Prednost je nekako oduvijek išla Jadru ili Domaćici, no znala se tu naći i kakva pomodarska, zdrava, fitnes poslastica. Kesu nosiš sa sobom kada ideš u nekoga bilo kakvim povodom. Kese moga djetinjstva imaju različite boje, ovisno za koju prigodu su spremane i okuse prošarane svim emocijama, od tuge do ushita. Sjedila sam večeras na sumrak ilindanskoga dana ispred kuće moje kume na Slipčićima i upijala odsjaj sunca na hercegovačkom kamenu i već umorni pjev cvrčaka, dječju graju i staračke oči vlažne od ljubavi i sjete. Nečujni koraci su nagrizli dokonost i svi su podigli glavu, kao da su samo Njega čekali. Trideset i osmo godište, ranjen u ratu, u svečanoj košulji i popeglanim hlačama, prilazi tiho, kao sjena, gotovo lebdeći, usta blago otvorenih i udova preteških za krhko, staračko tijelo. U mršavim prstima mu se klati kesa. A meni se plače. Jer sam ju ja godinama prestala nositi sa sobom. Ne znajući da tako prestajem nositi dio duše i tihog poštovanja, predanosti i ljubavi. Ne znajući da je kesa puno više od pukog običaja kojemu me naučila majka. Da je kesa sve ono što jesmo i nismo, ogledalo naših života i prkosa kojim podižemo glavu, gluhi i nijemi za bol i nepravdu koja nas gnječi kao mlade orahe u zelenoj ljusci. Kesa je naš ponos i naša ostavština, sve ljudsko što imamo i što nemamo i sve što u predvečerje života želimo biti. Dok drhtavih prstiju kopčamo dugmad ilindanske košulje i slažemo uredno kavu i kocku šećera, kao da su najvrjedniji dragulji.
***
Komšiluk je skupina ljudi koji većinom sasvim slučajno žive jedni pored drugih i često su ti bliži od same obitelji. Uvijek se unaprijed zna koga je red zalit kavu s obveznom šoljicom viška. U komšiluk ideš po čašu ulja ili brašna ili ako ti fali jedno jaje. Ostavljaju se ključevi kada ideš na more, da ti nekad obiđu stan i malo prozrače. Komšiluk bolje od bilo kakve obavještajne službe zna kada si došao kući, tko te dovezao i koliko ste se zadržali ispred ulaza. Za blagdane se prelazi jedni kod drugih, ovisno tko šta slavi, a svi znaju da se „taperver“ posuda ne vraća prazna. Ako ti nemaš kolača dovoljno je ubaciti unutra bronhi bombonu. Kad nestane struje u stanu prva stvar koju radiš je otvaranje vrata da vidiš je li i kod komšije isto i ima li bateriju ili svijeću da mu ne treba. U komšiluku si uvijek istovremeno zaštićen i ogoljen do srži, komšiluk istovremeno pamti i prašta, skriva tvoje nestašluke i krišom zapaljene cigarete i pucka te po prstima da ti to više nikad ne padne na pamet, viri kroz ključanicu i spušta roletne, raste i voli zajedno s tobom u tom neopisivom osjećaju pripadnosti i slobode. Jutros mi je baka iz kuće pored ubrala buket ruža iz svoje bašte. Jer, najvažnije od svega, s komšilukom se moraš gledat.
***
Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki. U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima… I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja…“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada. Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču. Plaža u Rio de Janeiru, dan sparan i vruć, užegli pijesak pod nogama, kutija crvenoga Marlbora i Ray-ban naočale nehajno zakačene na obrub maslinaste majice. Otišao je plivati, nesvjestan vremena i oceana ispred njega. Kada se okrenuo, umjesto plaže vidio je sitne, šarene točkice u daljini i odbljesak sunca po namreškanoj morskoj površini. Krenuo je natrag, no uzalud. Pomakne se jedan metar, a val ga vrati dva. Divlja struja nagrizala mu je stopala, gubio je dah i gutao slanu morsku vodu. Obrazi su mu bili vrući od sunca i straha i ruke su ga pomalo već izdavale. Najednom mu se od uskovitlaloga tamnila pučine učini jedna sjajna crna kosa, a kristalići svjetlosti na krijestama valova su bljesnuli kao osmijeh koji je poznavao i volio. I kune se da je iz daljine čuo dječji smijeh, onaj koji su tek sanjali i o kojemu su maštali. Skupio je srce u šaku, duboko udahnuo i zaronio. Ispod struje i ispod razuma, logike i vlastite nemoći. Grabio je kamenja, alge, pijesak, puzao i vukao se po morskome dnu, izronio natrag po dah, pa opet u tamu. Sve u njemu je luđački udaralo i pulsiralo, no on je čuo samo smijeh, samo toplinu i mekoću dlana, samo odjek obećanja. Centimetar po centimetar probijao se kroz nemoguće i nije ni razmišljao o neuspjehu. Olakšanje mu je prostrujalo cijelim tijelom kada je voda postala plića, tlo drugačije i osjetio je da može stati. Pred sobom je ugledao gužvu, nagurane spasilačke ekipe, posadu, kolege, prolaznike. Hodao je među njima kao avet, tapšali su ga po ramenima, a on je iskašljavao sol i morsku vodu i pokušavao doći do daha dok mu pred očima treperi crna kosa i lice žene koju voli. Odrasla sam u tome snu, vjerujući u ljubav i noseći srce na dlanu. Mahala sam njime kao raznobojnom štafetom, kupila ga kada bi se rasulo u djeliće, sastavljala ih ponovno popunjavajući pukotine zlatom i maštala. „Ljubav je vječna dok traje, Anice.“, rekao mi je jednom profesor nakon što sam mu odsvirala drugi stavak Bruchovog koncerta za violinu. Danas, zajedno s svojim mahajućim srcem na dlanu, znam da traje onoliko koliko se za nju borimo. U trenutku kada se sve ruši i kada se osjetimo sami i napušteni, kada uspomene počinju bljedjeti, a razum izgurava emocije iz jednadžbe, borimo se. Kada je knedla u grlu i riječi teško pronalaze put u večerima koje se razvlače kao okrugla, crvena žvaka i misli se odbijaju od okrenuta leđa kao od zidove tamnih špilja, borimo se. Kada nam je tijelo teško i kada ne uspijevamo pronaći ni jednu nit svjetlosti u lošim vijestima i dijagnozama koje straše i prijete i kada se sve oko nas urušava kao loše sagrađena kula od karata, borimo se. Kada je neizvjesnost obojala sve kutove našega postojanja i plaše nas daljine i granice koje se stišću oko isprepletenih zagrljala kao lešinari što kruže oko već izgubljenoga plijena, borimo se. Grabimo kamenja, alge i pijesak, pužimo i vucimo se po svemu što možemo dohvatiti, po trulome morskome tlu, po naplavinama života, po olupinama bivših želja, misli i osjećaja. Jer, ljubav traje onoliko koliko se za nju borimo.
***
Pogled mi se zaustavio na rubu njene najlonke, koji je strpljivo i ritmično čupkala. Oči su joj vrludale po cijeloj prostoriji, smiješak bi stidljivo i nenametljivo prošetao njenim licem dok mi priča o svome danu i unuku koji nije dobio vrtić. Odjenula je svečano, crno odijelo i držanjem pokušavala prikiriti to da joj nedostaje njena udobna odjeća i sigurnost doma. Ramena je savila prema unutra i u rukama stiskala zahvalnicu koju je dobila za kupovinu karte za koncert. Sjedile smo u zadnjim redovima, prostorija je bila zagušljiva i vruća. Ja sam odmah skinula svoj kaput, a ona je svoj pregrnula preko leđa, za svaki slučaj. Nagnula je glavu lagano prema pozornici i oči su joj sjajile od uzbuđenja i iščekivanja, činilo mi se da je jedina osoba u publici i da se čuje samo lupanje njenoga srca kako preskače preko svakodnevnice. Kratko je udahnula na prve taktove, a meni je odjednom sve zamirisalo na džem od šljiva i vreli kraš ekspres. Bio je kišni dan u Mostaru, grad je potpuno siv i potopljen. Rijeke vode su se slijevale ulicama, ljudi su nervozno trubili iz kolona automobila, krošnje tek procvalih lipa se savijale pod težinom kišnih kapi koje su se lijepile po mojim golim nadlakticama i vreloj koži. Mama i ja žurimo do auta, ja u ruci stišćem vrećicu s tek kupljenom lanenom bluzom s svijetloplavim obrubom. Bosa sam, da mi kiša ne uništi nove sandale, mama ih nosi ispod kišobrana i požuruje me da uhvatimo zeleno na semaforu. Završavam prvi razred glazbene škole i taj dan imam svoj prvi koncert. Uzbuđena sam i sretna, veselim se što ću obući novu majicu i ne mogu dočekati početak. Doma smo i spremamo se za koncert, mama otvara svoj ormar i prebire po komadima odjeće, razmišljajući što da obuče. Ja bih htjela da obuče svoju majicu s kockicama, jer se na svakoj nalazi cvijetić drugačije boje i oblika, no ona bira crnu majicu s žutim kuglicama na ramenu, kaže da je svečana. Nije mi baš najjasnije što znači svečana, jer mi je ona s kockicama puno ljepša, ali važno klimam glavom i pitam ju je li i moja majica svečana. Mama me grli i ljubi u kosu i govori mi da je moja majica savršena. U dvorani je vruće i ima previše ljudi, ja koračam prema izlazu s pozornice i očima tražim po moru istih lica koja me ispraćaju aplauzom. Susretnem njen pogled pri samome kraju dvorane, plješće oduševljeno i oči su joj pune suza, smije se široko i kuglice na njenom ramenu poskakuju od sreće. Ja trčim u njen zagrljaj i nikada u svome životu se nisam osjećala tako važno i ponosno. Razmišljam o te tri zlatne kuglice, o skromnosti i jednostavnosti, o nenametljivoj blagosti kojom one boje naše živote i sjećanja, o vremenima iskrenosti i dobrote koja nosim oko sebe kao šareni, nepobjedivi plašt, o zanesenom i uzbuđenom osmijehu moje mame i njoj tako toploj i nježnoj kako se naslanja na zid pri izlasku iz dvorane i ispraća sve moje nastupe. Jer, najčudesniji ljudi ovoga svijeta su oni koji su za sebe uvjereni da su posve obični. U moru namještenih osmijeha, skupih toaleta i prejakoga mirisa parfema, na paradi lažnih lica i ostavljenih prvih redova iz kojih se najbolje čuje, labavih ruku i ulaštenih cipela od talijanske kože, sjajnih odijela još vrućih od netom napravljenoga poruba i istih, praznih pogleda…. Očima vlažnim od ljubavi gledaju nas one. Majke iz zadnjih redova, koje mirišu na džem od šljiva i kraš ekspres, plješću najglasnije u dvorani, smiju se najšire i grle najjače. Učeći nas da je život najčešće ono što se događa iza paravana stvarnih zbivanja, u zadnjim redovima, kada se pogase sva svjetla i svi napuste dvoranu, kada ostanemo sami i nestane uzbuđenja i ruku koje nas tapšaju po ramenima. I tek tada, ako imamo sreće, možemo ih čuti. Odjeke prošlih života i vremena, zarobljene u nitima postojanja, kao kapi kiše zaostale na laticama cvijeća, šapućući u beskraj da je samo ljubav ono što nam na kraju ostaje.
***
Početak moga sjećanja je Zagreb devedesetih, maleni stan na Dubravi, prostorija na pola pregrađena velikim ormarom i prolaz u svijetlu kuhinju. U vrtlogu boja, zvukova i malenih figurica poredanih po heklanome miljeu televizora izranja moj tata kako ulazi na vrata i pruža mami kutiju u kojoj se nalaze crne, lakirane cipele, s utisnutim dezenom kvadratića. Te njegove izranjajuće ruke su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje, samo one imaju oblik, sve drugo je u nekakvome čudnome bluru i izmaglici. Godinama sam dodavala još sitnica u taj događaj, kako otresa snijeg s crnoga kaputa koji mu se vuče oko stopala, poginje glavu da ne udari o štok, mrsi prstima moju kosu i spušta poljubac na mamine usne. Iste ruke su se i stisnule oko mojih ramena kada sam uplašena zurila u lica ljudi koje ne poznam, dok izlazimo iz bijelog Renault expressa prenatrpanoga stvarima i vraćamo se tamo gdje zapravo nikada nisam ni bila. Zaklopile su mi te ruke i oči kada sam zaprepašteno gledala stan u kojemu trebamo živjeti, a u njemu se ne nalazi ništa osim praznih okvira prozora i jedne komode s izvrnutim ladicama. I grlile su me kada sam pošla u prvi razred škole i kada sam sastrugala koljena i kada sam izlazila na koncerte i kada sam se vraćala u sitne sate doma i kada sam se udala i kada sam odselila iz svoga grada i svaki put kada bi se vraćala. Ali, nikada nisu bile toliko snažne kao kada su pružale cipele mojoj mami u izmišljenoj kulisi mojih misli. Žurila sam s svojom djecom na predstavu, uzbuđeni smo jer nastupa njihov tata i ne želimo zakasniti. Moj četverogodišnjak me odjednom naglo zaustavlja pored trgovine s odjećom i pita me koja mi je haljina najljepša. „Pa, ne znam, ova šarena..“, odgovaram mu smeteno. „Uredu, onda ćemo ti je ja i tata kupiti za rođendan.“, mirno zaključuje i vuče me da nastavimo dalje. Trideset i dvije su mi godine i nemam pojma o životu. Znam samo da imamo jedino ono što damo.
***
U Hercegovini tarač je stara krpa, ručnik ili majica, najčešće prepuna rupa i pohabana, koja stoji zgužvana u kutu kupatila ili hodnika i s kojom se briše pod. Bez tarača nezamislivo je dočekati bilo kakav blagdan, događaj ili običnu subotu prijepodne. Majka bi napunila stari zeleni lavor vodom do vrha, ponekad stavila par kapi deterdženta za suđe i četveronoške oribala cijeli stan. Mi bi se poredali na narančasti trosjed, dignuli noge u zrak i nestrpljivo mahali stopalima, jer bi u svakome prolazu dotaknula i naše tabane s toplom vodom i grubom površinom tarača. Kuća bi mirisala na bezbrižnost, a ja sam zamišljala kako živimo u ogromnome dvorcu i kako se naši podovi sjaje kao tisuće šarenih kristalnih lustera i plesala bih po njima u nečujnome ritmu dvokoraka. I možda se čini banalno, ali ništa na svijetu ne govori dom kao tarač zgužvan pored našega umivaonika, podsjećajući me kako najvažnije stvari na svijetu nemaju ni oblik, ni boju, ni cijenu, ni ulašteni sjaj novoga. U vremenu iskrivljenih vrijednosti i duša izvrnutih naopačke, grlim svoj tarač kao zavjet i obećanje da je sreća u jednostavnosti. A sloboda u skromnosti.
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka. Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima. Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.
čovjek-časopis 