“Toliko si ružna da te ni Cigani ne bi ukrali”, rekla mi je Ana. Sanja je češljala barbiki kosu i kimnula. Nasmijale su se. Prvo tiho, onda sve glasnije. “Prestanite!” Smijale su se još više. Kao da sam rekla najsmješniji vic na svijetu. Ana mi se izbelji. Ja sam se objema izbeljila i odmarširala prema kući.
Eto, to su bile moje prijateljice. Poznavale smo se od rođenja i živjele smo u istom kvartu. To je bila jedina stvar koja nas je spajala. Kad god im se više ne bi dalo igrati sa mnom, svašta bi mi govorile. “Nismo ti više prije!” jednom su mi rekle uglas iz čista mira. S vremenom sam se navikla na njihove ispade, ali taj dan mi je prekipjelo. Nasmiješila sam se, okrenula na peti i otišla kući.
“Šta sam im skrivila?” oči su me zapekle od suza. Odlučila sam ići dužim putom kući. Umjesto da skrenem lijevo kod potoka, produžila sam ravno. Dugo sam se penjala uzbrdicom okruženom napuštenim, poluizgrađenim zgradama.
Hodala sam jako dugo. Sunce mi je udaralo u tjeme, a ja sam se pitala hoću li ikad imati prave prijateljice. Onda sam ga vidjela. Dolazio mi je ususret iz suprotnog smjera. Prvo se prikazao gornji dio glave, zatim trup, pa noge u kožnatim sandalama. Bio je sav u bijelome. Izgledao je kao Isus iz onih prastarih filmova koje su puštali na TV-u za Božić. Kad je došao ispred mene, rekao je: “Pozdrav, djevojčice!” “Dobar dan”, odgovorila sam. Dlake na nožnom palcu sezale su mu gotovo do noktiju. “Želiš napraviti besplatan DNK test?”
Razbrbljao se o nekakvoj budućnosti. O tome dotad nikad nisam razmišljala. Ali prva stvar koja mi je pala na pamet bila je hoću li jednog dana opet imati prijateljice, ali prave. Taj tip mi se nije činio kao netko tko ima odgovor na to pitanje. “Ne, hvala”, odrezala sam i pogledala ga. “Dobro… ovo je tvoj gubitak”, suzio je oči i primaknuo se bliže. “Druge curice tvojih godina…”
Otrčala sam. Kad sam ugledala požutjelu zgradu vojarne, sjetila sam se da su tu prije nekoliko godina nestale tri djevojčice mojih godina. Jedino što je ostalo iza njih bili su njihovi bicikli, naslonjeni na zid ili zavezani za stup. Još se sjećam panike u glasovima odraslih, ludih, nevjerojatnih glasina među djecom koje bi nekako pronašle put do novina, zidova i stupova oblijepljenih posterima. Jeste li vidjeli ovu djevojčicu? Možda je upravo onaj Isus otimao cure – prvo bi ih nagovorio da odu s njim otkriti svoju budućnost, zatim bi im, kad bi bili nasamo u nekoj šupi, nabio maramicu u usta i radio na njima medicinske eksperimente. Baš kao što su radili nacisti židovima, kako smo učili na satovima povijesti.
Dugo nisam nikoga vidjela. Tek bi povremeno pokraj mene prozujao auto ili bi preko puta prešla mačka. Prošla sam napuštene zgrade i izbila na kružni tok. Prešla sam cestu i spustila sam se niz stube pokraj frizerskog salona. Ispred i pored mene pružalo se još stepenica. Odabrala sam one zdesna i izbila opet na cestu. Ovaj kvart je bio skroz drukčiji od mog. Zgrade su bile toliko niske i razdvojene jedna od druge da sam mogla vidjeti nebo. Umjesto betona okruživala su ih poredana stabla i parkići za djecu. Ušla sam u jedan od njih i sjela na klupicu. Pitala sam se što mama sad radi, je li uopće primijetila da me nema. Pogledala sam na sat. Tri i petnaest. Već je odavno bilo vrijeme za ručak. Ali nju ionako nije briga. Znala sam da prije ručka popije nekoliko čaša vina. Bolje da sam tu vani, na suncu, kako bi ona rekla. Često bi me tjerala iz sobe. “Izađi vani na sunce! Ne budi vampir!” Jedino smo tad razgovarale. Ustvari, ona je meni govorila što da radim.
Gotovo mi je promaknuo plakat na zidu. Približila sam se. Cirkus je u gradu! pisalo je iznad fotografije tigra koji stoji na slonu, a koji stoji na kornjači. Ispod fotografije je pisalo 500 metara i strelica koja pokazuje desno. Pratila sam upute i uskoro se našla usred ciganskog naselja. Oko mene su se naherile kuće s limenim krovovima, poluraspadnuti auti i dijelovi žičane ograde. Tko zna, možda su Cigani oteli one cure i sad su one njihove robinje. “Alo mala, šta radiš tu?” zavikao je duboki muški glas prekinuvši mi maštanje. Došlo mi je da mu priđem i kažem mu da me uzme, da je bolje živjeti kao Ciganka nego s onim dvjema i onakvom mamom? Ali ta je misao trajala samo trenutak. U idućem sam već trčala kroz naselje uvjerena da me hvataju Cigani. Zaustavila sam se na vrhu obronka. Iza mene nije bilo nikoga. Samo limeni krovovi obasjani popodnevnim suncem.
Ispod mene se prostirao veliki šareni šator. Trčeći sam se spustila niz obronak. Ljudi su ulazili i izlazili iz šatora. Vidjela sam i Isusa. Nije me prepoznao. Umornim pokretima je razmontiravao štand na kojem je markerom pisalo Otkrij svoju sudbinu u dvije minute. Zavirila sam u šator. Nije bilo nikoga, samo razbacana oprema – baloni, stolice, užad i loptice. Izašla sam. Vrtuljak s konjićima se nije vrtio. Sjela sam na klupicu i promatrala ga. Odjednom mi se učinilo da na njemu vidim one tri cure. Protrljala sam oči. Nije bilo nikoga.
“Triba li ti nešto?” kaže novi glas, isto muški. Okrenula sam se. Gledala sam se oči u oči s klaunom. Kovrčava crvena kosa, ogromne cipele i košulja na točke. Prepala sam se. Ne zato što je to bio klaun, već zato što nije izgledao sretno. Ispod debelog osmijeha nazirale su se spuštene usne.
“J-je li tu cirkus?”
“Da, bio je”, rekao je hrapavim glasom i nasmiješio se. Lice mu je bilo rupičasto kao palačinka. “Očito nisam polipija dovoljno plakata. Niko nije doša.” “Koma”, rekla sam, reda radi. “Ma, ja se ne znan reklamirati”, zapalio je cigaretu i sjeo na jednu od stolica. Potapšao je onu pokraj sebe. “Sidi malo.” Sjela sam. On je pušio, ja sam šutjela. Prišao nam je Isus. “Šime,” obratio se klaunu, “idem ća. Valjda ćemo imat više sriće drugi put”, namignuo mi je. “Okej. Pozdravi gospođu, Zvone”, rekao je klaun zureći u pod. Zvone Isus je dignuo ruku i odgegao se s opremom. “Mislim da sam prestar za ovo sranje”, rekao je klaun nakon duže šutnje.
“Koliko dugo ovo radite?” “Predugo”, odgovorio je i povukao dim.” I znaš šta? Život je prekratak da radiš stvari koje te ne zanimaju.” “Mene škola ne zanima”, rekla sam. “Vidiš, da sam ja iša u školu, ne bi bija klaun. Vjerojatno bi posta automehaničar.” “Ja još ne znam šta želim biti.” Okrenuo se prema meni i nakrivio usta. Mislim da se htio nasmiješiti, ali mu nije uspjelo.
“Ja san sam ka ćuk. A ne tako davno sam ima sve – kakav-takav posal, ženu i dite.” “Šta im se dogodilo?” “Nisam bio dobar prema njima”, rekao je i povukao dim. Odmaknula sam se malo od njega. Pogledao me. “Nisam ništa napravija. Samo sam…” napravio je gestu kao da pije.
Odahnula sam. Već sam počela zamišljati klauna kako veže ženu i dijete i zaključava ih u nekom vlažnom podrumu. Kad je onom gestom pokazao da je izgubio svoju obitelj jer pije, shvatila sam zašto su mu oči crvene. I mamine su oči bile takve. Ali nije se činio pijan. Niti mu je smrdilo iz usta. Što ako je lagao? Što ako im je ipak nešto napravio? “Znan da je to loše. Ali se tako dobro osićan kad mi votka klizne niz grlo i onako lipo užeže. Uh!” “Votka je odvratna”, rekla sam. “Al si probala?” namrštio se. Ugrizla sam se za jezik. “Ko ti je to da?” nastavio je ispitivati. Nisam htjela ništa reći. Zurila sam u mrava koji je za sobom vukao osušenu travku kao da je teška sto tona. Brojila sam njegove koračiće.
Jen, dva, jen, dva. Ponovio je pitanje. “Neću ništa reć”, napokon sam odgovorila. Tko je on da mu moram govoriti što mi se događa doma. “Jebate, i dici su počeli davati alkohol. Sad bi najradije od muke popija jednu”, zatresao je glavom. Zamalo mu je spala perika s glave, ali uhvatio ju je na vrijeme i namjestio je ponovno. “Bilo je slučajno!” uzviknula sam. “A to ti je reka ćaća? Bogami, lipo te izmasla.” “Nemam tatu”, promrmljala sam. “Dotad je nikad nisam vidila tako pijanu. Uvatila me za bradu i u usta mi ulila votku.” Klaun se nije pomaknuo dok mu cigareta nije dogorjela među prstima. Napravio je grimasu, ali ovaj put nije izgledalo kao da se želi nasmijati.
“To nije u redu”, glas mu se tresao. “Mater ti nema pojma…” “Ajme, nemojte plakat, molin vas!” podigla sam ruke. Zabacio je glavu i dugo se smijao. U tom trenutku sam ga se stvarno bojala. Nagnuo se tako da sam mogla vidjeti da ispod perike nema kose. Obrisao je oči dlanovima.
“Podsićaš me na moju malu”, rekao je. Glas mu više nije bio hrapav. Okrenula sam glavu. Bilo mi je neugodno od njegovog pogleda. “Ne brini. Na kraju će sve ispasti dobro”, rekao je. “A ako slučajno i ne bude… i to je ok.” “Šime,” netko ga je zazvao, “mi ti sad idemo!” Klaun podigne ruku u znak pozdrava.
“Evo, meni se niko nije pojavija u cirkusu, i to mi ne smeta. Ionako bi skužili da san lažnjak”, opet se okrenuo prema meni. “Triba li te odbacit doma? Tu mi je auto.” Htjela sam reći ne, ali bila sam tako umorna od hodanja.
A i nisam znala kako se vratiti doma. Pokazao mi je rukom na suvozačevo mjesto. Nikad nisam sjedila naprid. Zastala sam. “Je l’ te straj?” upitao je klaun. Odmahnula sam glavom i otvorila vrata auta. Prije nego što je okrenuo ključ, dotaknuo mi je rame dlanom. To je napravio jako neprimjetno, ali osjetila sam i toplinu i težinu njegove ruke. Nešto me štrecnulo u trbuhu..
Još nije krenuo, mogla sam pobjeći. Bilo bi tako lako. Samo sam trebala otvoriti vrata i otrčati. Ali nisam. Klaun je okrenuo ključ i ubacio u prvu brzinu. Dok smo se vozili, gledala sam kroz prozor i čekala kad ću ugledati svoje nebodere s prljavim fasadama, beton i smrdljivi potok.
“Evo, možete me tu ostaviti”, rekla sam kad sam shvatila da se nalazim na svom terenu. Pogledala sam klauna u potrazi za znakom. Hoće li me pustiti ili će se nagnuti i začepiti mi usta maramicom? Na čelu su mu titrale kapljice znoja, sjajne kao biseri. Crvena šminka slila mu se gotovo do brade. Kimnuo je i zaustavio se na autobusnoj stanici. Posegnuo je rukom prema vratima. Osjetila sam njegov topli dah na obrazu. Otvorio je vrata. Nisam mu rekla hvala, nisam ga pozdravila. Izašla sam i potrčala prema svojoj zgradi. Dugo sam nakon tog dana imala osjećaj da me netko prati.
______________________________________
LUCA KOZINA (Split, 1990.) objavila je knjige: Važno je imati hobi (2021, proza), Priručnica – od ideje do priče (2023; koautorstvo s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky), Žena duh i njezina soba (2024, poezija) te Vidjet ćeš kad odrasteš (2024, proza). Dobitnica je nekoliko književnih nagrada (Prozak, Mak Dizdar za mlade pjesnike, Ulaznica – prva nagrada za poeziju). Od 2016. godine piše književne kritike za književni portal Booksa. Članica je udruge za promicanje kulture pisanja i književnog stvaralaštva Pisci za pisce. Živi i radi u Splitu kao profesionalna copywriterica.
Sve je počelo kad sam doselila u naš stari stan, i tek s povratkom shvatila koliko je dotrajao. Nije bio onaj ugodni dom kojeg sam se sjećala. U nastojanjima da to promijenim, renovirala sam sve što sam mogla – pločice, parkete, zidove, stolariju, prozore, kupila novi namještaj. Napokon je poprimio obličja onog što sam priželjkivala. Jednu večer, nedugo nakon završetka radova, kad sam sjedila na kauču i uživala upijajući atmosferu svježe uređenog doma, prvi sam put čula glasne jecaje.
U početku nisam bila sigurna kakav je to zvuk. Možda je zavijanje vjetra ili je neki problem s cijevima. Nisam uspjela dokučiti, ali sam pojačala glasnoću glazbe da me ne ometa. Počela sam primjećivati da se svakoga dana zvuk čuje u isto vrijeme. Nije do vremenskih uvjeta, shvatila sam. Prislonila sam uho na sve cijevi u stanu. Ne čini se ni da su one izvor jezivog zvuka. S vremenom sam shvatila da slušam neutješni plač odrasle osobe, i da nema namjeru stati. Nešto kasnije detektirala sam da je izvor tih zvukova susjeda iz prizemlja, u stanu ispod. Stara žena koja je na hodniku uvijek nasmiješena čavrljala sa susjedima. Čim bi zatvorila vrata, nekontrolirana bujica jecaja protutnjala bi van. Pitala sam se čuje li to itko osim mene. Ne znam, nitko nikada nije o tome govorio.
U današnjim zgradama susjedi postaju nehotični ali i nevoljni sudionici u vašim životima, neizgovorena podrška ili za leđima izgovorena osuda. Znaju kad ste došli doma jutros. Znaju čak i je li netko došao s vama. Znaju jeste li povraćali nakon previše vina, a znaju i kad ste se popišali, posrali i istuširali. Znaju kad perete rublje i suđe. Znaju kad se posvađate i, ono najintimnije, znaju kad plačete. Također znaju kad ne idete na posao. Iz svih tih djelića informacija rekonstruiraju vaš život. Vi zapravo imate dva života – onaj koji mislite da živite i onaj koji vaši susjedi čuju da živite.
Sjećam se da me, kad sam napokon ustanovila da sam svakodnevni svjedok neutješnog plača koji bi trajao satima, prožela jeza i intenzivna nelagoda. Tulež se odbijao o zidove, klizio niz namještaj i titrao u zraku sobe. Titrao u ritmu otkucaja srca, u ritmu disanja. Prožeo je cijelo moje biće i nije više bilo moguće razlučiti mene od plača, plač od susjede, susjedu od mene. S vremenom se toliko normalizirao da je naprosto postao dio zvučnog inventara stana, poput kamiona koji dovozi kruh u šest ujutro ili crkve čije nepotrebno glasno zvono u podne iritira susjedstvo. Kad mi se jednom prilikom slučajno u ridanju pridružila i ona, taj me neočekivani duet uznemirio, a zatim i zabavio do te mjere da nisam mogla nastaviti plakati.
Kad je na susjedinim vratima nakon nekoliko dana tišine osvanula policijska plomba, bila sam sigurna da si je napaćena starica oduzela život. Nitko ništa takvo nije sugerirao, ali ja sam to svejedno znala. Upravo sam ja bila tihi svjedok njezine patnje i njezina plača. Kako je prvotno bilo neobično živjeti u jecajima, tako je sada bilo neobično živjeti bez njih.
Jedan sam se dan i sama nekontrolirano rasplakala. Nakupilo mi se. Moj je plač, međutim, puno povoljniji za susjede, ali i za potencijalnu aneurizmu. Crvenog lica jecam i šmrcam i uzdišem, rijetko kad ispuštam zvuk, a od napora naprezanja boli me glava. To me izmori i onda prazna odlazim leći.
Nakon njezina samoubojstva, cijeli sam stan osjećala kao čudan. Može li te samo smrt spasiti od neutješnog plakanja?
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da intenzivnije i češće plačem nego prije. Briznula bih u plač čim bih otključala vrata stana, ušla u tuš ili legla u krevet. Nekad bi suze navrle dok sam obavljala svakodnevne radnje poput ribanja suđa, pranja zubi ili nakon što bih slučajno pogledala samu sebe u oči prolaskom kraj ogledala. Jedna kriva pomisao i gotovo. Netko mora nastaviti tradiciju ridanja, samo se ta tradicija ne spušta kroz naraštaje, već se prenosi dizanjem po katovima ulaza. Na svoje zaprepaštenje, shvatila sam da sam preuzela susjedinu ulogu. Prokletstvo plakanja oslobodilo se iz tijela preminule susjede i opsjelo moje tijelo, obuzelo moj život.
Život koji sam prije osjećala kao pun mogućnosti za sreću i zadovoljstvo, sad je postao niz radnji koje moram obavljati kako bih nastavila biti funkcionalna samostalna osoba. Razvila sam mehanizme kojima svakodnevno aktivno susprežem plač. Iza grozne i neizdržive faze ridanja nastupila je jednako bolna, ali manje teatralna faza praznine. Plakanje se dogodi tek toliko da me podsjeti da sam i dalje živa, i dalje nesretna. Moji mehanizmi obrane popuste jednom dnevno, gotovo uvijek u isto vrijeme. Ne vidim izlaz iz ovoga. Misli o suicidu pokušavam odagnati mišlju:
Ako ja odem, tko će mojoj susjedi kat iznad objasniti što se događa u prvom tjednu ridanja, kad krene početak kraja?
__________________________________________
IVANA BUTIGAN (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2021. počela je pisati kratke priče, koje su joj najdraža forma. Ušla je u uži izbor natječaja Sedmica & Kritična masa 2022. godine. Osvojila je nagradu Prozak za 2022. godinu, na temelju koje objavljuje ovu zbirku.
REZIME 2008. – 2018: UKUPNO TROŠKOVA: 3,503.375,00 kn UKUPNO OTIŠLO NA RATE: 2,469.285,00 kn; OSTATAK KREDITA: cca 2,025.000,00 kn TROŠKOVI MIMO RATA: 1,034.090,00 kn VEĆI TROŠKOVI: djeca (školovanje, putovanja), adaptacija stana, opremanje stana, adaptacija stana na moru, grobnica za tatu i mamu IZVORI: prodaja kuće, prodaja stana, prodaja roditeljske kuće, prodaja dionica, slika, zlata (Svi iznosi zaokruženi na 5 kn.)
“Ti bar znaš koliko je koštalo tvoje desetljeće”, rekla je Ada. Sad znam. Kao dijete voljela sam rješavati zagonetke i rebuse. Nikad nisam varala i virila u rješenja. Jedino sam labirint rješavala od izlaza prema početku, ne znajući da je to varanje. Zašto bih, mislila sam, lutala labirintom i tražila put, kad jednostavno mogu početi od izlaza? Od izlaza vodi samo jedan put, nema lutanja. Ali, ne ide to tako, mora se krenuti od početka. Ni moja profesorica matematike nije dopuštala lakši put. “Ajde ti to nama riješi na teži način”, rekla je kad sam, čudom, nabasala na rješenje, ne koristeći formule, jer ih nisam razumjela. Moja mala nećakinja Ana rekla je: “Jedva čekam da budem starica, da vidim što ću postati kad odrastem.” Tako bi to bilo u priči, u kojoj se može krenuti od izlaza iz labirinta. Priča ima znanje, pa može početi gdje god joj se sviđa, za razliku od života, koji mora teći od početka do kraja, uredno i po redu, ali u neznanju. A sve je počelo da bolje nije moglo.
1. dio: GODINA OBIJESTI
Po horoskopu, Strijelcima je 2007. godina bila najsretnija u životu. Znat ćete da ste rođeni pod sretnom zvijezdom, pisalo je: blagostanje, uspjeh, sklad, ljubav. Tako je i bilo, godina sreće. Te godine kupili smo stan, lijep, velik i skup, na lijepom mjestu, ni sto metara od Cmroka. Kupili smo i novi automobil, Kiju Sportage, i, najvažnije, izašao je moj drugi roman, koji je dobio dobre kritike. Promocija je bila u veljači, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, snimali su za radio i televiziju. Iako je bila zima, ja sam došla u sandalama s visokom petom, kakvu nikad ne nosim, kupljenima specijalno za tu priliku. Umišljala sam nešto u smislu Seksa i grada. Stol za kojim smo sjedili – S., urednik knjige, A., koja me predstavljala, i ja – bio je na podiju uzdignutom možda i cijeli metar, a nije imao zatvorenu prednju stranu, pa je publika vidjela naše noge. To sam neprekidno imala na umu. Pazila sam da mi koljena budu priljubljena i da ne prekrižim noge, eventualno samo u gležnjevima, elegantno, uljudno i ženstveno. Vidjela sam da A. ima tamne, zimske, kabaste cipele, pomislila sam kako je pogriješila što na to nije mislila. Pametna, darovita, maštovita A., a ne zna da za ovakve cipele nema opravdanja. Ona se ne klaunira u ljetnim cipelicama usred zime. Rekla je da meni “ovako talent curi iz prstiju”. S., najbolji od svih mojih urednika, govorio je lijepo i skromno, a ja sam istaknula da mi je puno pomogao da roman bude ovakav kakav jest, što je bila istina. Dvorana je bila puna. Novinari, kolege s televizije, prijatelji, rođaci, svi na mojoj strani, divan osjećaj. Nepozvan je stigao Mani, jedna od mojih dviju ljubavi iz mladosti, blesav kao i uvijek, a malo nakon promocije javio mi se i Damjan, moja druga ljubav iz mladosti, monumentalan kao i uvijek. Ni jednog ni drugog nisam vidjela dvadesetak godina. “Sad se oni svi tebi javljaju jer si poznata”, rekla je mama poslije. Gotovo da sam i sama u to vjerovala, to da sam “poznata”. I da je to nešto dobro, biti poznat. “Kako si se ti mene uopće sjetio?” pitala sam Damjana. “Vidio sam u novinama prikaz s promocije. I sliku. Bilo mi je drago što se nisi udebljala, ne bih podnio da si se pretvorila u debelu ženetinu, ne ti, moja Nina”, rekao je. Damjan se nastavio javljati i nakon promocije, mejlovima, a ja sam nastavila biti obijesna, pa sam mu jednom otpisala: “Oprosti, žuri mi se, idem kupiti stan!” “I ti to kažeš kao da ideš kupiti kruh!” “Da, pa kaj!” odgovorila sam uz nekoliko nasmiješenih kružića i jednim koji namiguje. Stan smo našli u travnju, naš prvi vlastiti stan u životu. Djeca, tinejdžeri, dotad su još spavala u jednoj sobi, u krevetima na kat. Nas dvoje, “intelektualci”, situirani, s dobrim poslovima, vjerovali smo da ga zaslužujemo. Lijep i skup stan, na kredit, ali bili smo višestruko pokriveni drugim nekretninama – imali smo dva mala stana u gradu i kućicu na selu, sve oronulo, ali ne i bezvrijedno – ušteđevinom, nasljedstvom, dionicama, policama osiguranja. Čim sam vidjela oglas, znala sam da je to stan kakav želim. Kad se otkrilo da stan oglašava agencija čija je vlasnica moja školska kolegica, mislila sam da je to znak koji šalje sudbina. Mnogo kasnije shvatila sam da je sudbina samo ono što se ostvari, a mi ne razumijemo zašto, ne zbog složenosti plana iz kojega dolazi, nego zbog vlastitih ograničenja. “Nives, molim te, čuvaj ga za nas”, rekla sam joj. “Bez brige”, rekla je ona, “tek je od jučer u prodaji.” “Blago njima, kako su bez muke prodali”, reći će mnogo godina kasnije naša kći Tena. “A ne kao mi sada, nikome ga ne možemo prodati ni ispod cijene…” Stan je uživo bio jednako lijep kao na slikama. Velik, prozračan, s puno svjetla, s golemom terasom i staklenim stijenama. “Nama se stan sviđa”, rekla sam vlasnicima, “samo ima jedan problem: nama treba vremena da prodamo jedan mali stan i kuću na selu.” Vlasnik je na to pogledao svoju ženu i rekao joj: “Red je ljudima pomoć…” Nama je rekao: “Ja ću vam srediti kredit u banci za puni iznos, to se, sigurno znate, inače ne može.” Srce mi je titralo od radosti. I onda je sve začas gotovo”, nastavio je vlasnik, pristao muškarac, ležerno, ali skupo odjeven, mirišljav i nabildan, uljudnog govora ispod kojega je bi mu se, tu i tamo, omaknula pokoja fraza koja je odavala skorojevićku sirovost, kao što je ispod sloja finih manira probijalo nepoznavanje bontona: mene je, na primjer, pustio da stepenicama idem ispred njega. Odmah na početku dao nam je posjetnicu na kojoj je pisalo dentist i lobist. Trebalo nam je odmah biti jasno. “Samo solemnizacija i to je to”, rekao je. “Što je to solemnizacija?” pitao je moj muž. Gurnula sam ga ispod stola. Znala sam da nije dobro što to pita, nisam ni ja znala što je, ali sam bar znala da to ne smijem pokazati. Ispao je naivan, a kome je bolje odgovarala naša naivnost nego onome tko nam prodaje stan? Poslije nekoliko mjeseci počeli smo otkrivati koliko smo nasjeli. I automobil je bio na kredit. Isto povoljno. Oba kredita u švicarcima. Kad smo sklapali kredit za stan, rok otplate prvobitno je trebao biti trideset godina. Ali nam je bankar s kojim smo dogovarali, kojega smo zvali Robi, jer ga je tako zvao i naš prodavatelj, rekao da to ipak ne bi bilo moguće, zbog naših godina, pa da bi trebalo ugovoriti na dvadeset godina. “Zbog naših godina?” pitala sam. “Pa kako nam onda dajete kredit za mlade parove?” “To je drugo”, rekao je. “To je sad akcija, puno povoljnije kamate…” Iako je skraćivanje roka značilo povećanje rate na gotovo petnaest tisuća, pristali smo, jer je moj muž imao plan: nudili su mu se dobri projekti s dobrom zaradom, a u planu smo imali i prodaju kuće i stana. “Zar se ne brinete kako ćete? Zašto niste nikoga pitali?” rekao je moj brat. Pod “nikoga” mislio je na sebe i tatu. Zabrinuto je odmahivao glavom. “Ja ću to otplatiti za tri godine”, rekao je Živko uvjereno. Divna godina! Horoskop je točno najavio. Ali, nisam na vrijeme primijetila da je moja sretna godina počela ranije, još u prosincu 2006, kad su me nazvali da me pitaju slažem li se da objave moj roman, koji nije, doduše, dobio nagradu, ali se svidio žiriju i bio među pet najboljih, a sviđa se i glavnom uredniku. Slažem li se?! Bože mili, kako se ne bih složila! Da sam primijetila da je sretna godina počela ranije, pripremila bih se na to da može ranije i završiti. Naša sretna godina završila je u prosincu, kako je i počela. Parala se kao pletena vesta. Ne znam otkud taj pomak u odnosu na zemaljski kalendar. U prosincu 2007. naša rata narasla je za petinu. Išla sam u banku reći im da se dogodila neka greška. “Nije greška”, rekla je dotjerana bankarka sjajnih zelenkastih očiju i perfektno manikiranih noktiju. “Samo je ukinuta ona akcija za mlade parove, pa vam je kamata viša.” “Ukinuta akcija za mlade parove?! Nakon mjesec dana?! A mi imamo kredit na dvadeset godina?!” “Znam, znam. Žao mi je”, rekla je. “Pa je li to uopće po zakonu?” pitala sam. “Je, gospođo, sve je to po zakonu.” U studenome, tatu je zaboljelo rame. Zadnji dan prosinca dobio je dijagnozu koja se ne preživljava. Unatoč tome, nismo odustali od dočeka Nove godine. Već smo ranije dogovorili da se slavi kod nas, u našem novom, lijepom, velikom stanu. Dolazi cijelo društvo. Svima im je 2007. bila dobra, a od 2008. obijesno su očekivali da im bude još bolja.
___________________________________________
VESNA ĆURO-TOMIĆ rođena je u Sarajevu 1954. godine, odrasla i živi u Zagrebu. Diplomirala engleski i komparativnu književnost na FF u Zagrebu. Radni staž odradila na HRT-u. Objavila pet romana: Taksi za televiziju, Gola vučica, Crna vreća, Lice iza ogledala, Knjiga troškova.
Pravo da me nokautira dajem Albertu Camusu, iako se taj bavio nogometom. Navuci kopačke na noge i šutni svoj kamen, Sizife, samo pazi da ne slomiš stopalo. Jebe mi se za tvoj apsurd. Zvjerstva koja sam ja vidio na Fudin Hanu kao dijete ti nisi doživio u drugom svjetskom ratu. Komšija Ferid nije bio nikakav pisac, baš kao što to nije bio moj otac. Samo što ja o zločinima ne želim pisati. Meša Selimović je u pravu, odnosno njegov Ahmet Šabo, a nitko ga živ ne sluša. Rat treba zaboraviti, treba ga što manje spominjati, da nove generacije ne pjevaju pjesme o osveti. Sa ratovima se treba šprdati, druge nam nema. Moja sveta dužnost kao bosanskog pisca je da pišem o seksu, kurčevima i pičkama. Na taj način izražavam svoj duboki patriotizam. U svakom mom sljedećem romanu biće sve više i više orgazama. Tu će biti takve brutalne jebačine da će pornografija u usporedbi sa mojom književnošću biti dolina Mumijevih. Nemojte reći da vas nisam upozorio. Mia Khalifa biće Po iz Teletabisa u usporedbi sa mojim likovima. John Holmes – Tinky Winky. Svi će da se karaju međusobno, sva tri konstitutivna naroda, uključit ću u te orgije ono Židova i Roma. Tu se više neće znati tko koga jebe, fabule će biti izuzetno kompleksne. Sperma će da frca na sve strane, od mora do Save, od Drine do Une – veliki gang-bang. LGBT populacija neće biti izostavljena, svi će da dobiju svojih pet minuta. Bošnjak i Hrvat, rasturaju jedan drugome šupak, nasred Starog mosta. Kome to smeta, tko misli da sam ja nekulturan, perverznjak, nek me slobodno zaobiđe, ali ja znam što radim. Mene će klinci čitati, čitajući moje satirične gluposti, pohvatat će i neke pametne stvari. Pisci ne mogu promijeniti svijet, ali ako kao pisac pomjeriš horizont za milimetar samo jednoj mladoj osobi, napravio si čudo. Prošlo je već punih trideset godina. Postoji život i mimo onog jednog dana kad se obilježava Srebrenica. Postoji generacija mladih čitatelja koju rat ne zanima, a žele čitati, žele se nasmijati, žele uživati. Takvi meni šalju poruke na Instagram, tinejdžeri me pitaju kad će, Ahmete, knjiga, djevojčica od devetnaest godina iz Tešnja me to pita, pratila me je na Tik Toku od svoje petnaeste godine, prekida me porukama u po treninga. Da li vi zbilja mislite da ja ovo pišem iz ega. Nitko za tu pametnu djecu ništa ne piše, od naše književnosti kosa im se na glavi diže. Razumijem svu tu generaciju koju je rat obilježio, zbilja razumijem, ali stvara se jedan veliki problem o kojem nitko živ ne razmišlja. Nova generacija mladih bosanskih pisaca, rane dvadesete, rođenih u novom mileniju, u svojim kratkim pričama recikliraju rat. Ja kad sam to vidio, pa ja sam čovječe poludio, doživio sam nervni slom. Da li je to tebi, Alberte, normalno? Netko ih je naučio da je samo to književnost, da se samo na taj način kod nas može postati pisac. Jebo li vam rat mater svima.
Dragi moj Alberte, sve ti je to u Bosni začarani pakao mržnje, veliki Macondo, džungla potisnutog bola. Samo se vrtimo u krug, iz generacije u generaciju. Tko je jučer bio žrtva, sutra će da postane zločinac, generacijski prijenos govana. Tuga, čemer, jad. Nema genocidnih naroda, samo se iz generacije u generaciju predaje štafeta trauma. Svejedno, nema apsurda, jebiga jarane, kod mene sve ima smisla. Možda zato što ponekad u životu stvari rješavam na šake, što me ne zanima previše to tvoje šutiranje krpenjače. Jebo li te tvoj nogomet. Tvoju apsurdnu slučajnost ja zovem sinkronicitet. Nisam imao svoga oca, ali me je kao malo dijete u Macondu tata Marquez vodio da gledam led. Književnost je moj tata, najbolji tata koji na svijetu postoji. Svaki dan ti govori da si poseban, da si pametan, da si drugačiji. Zato što čitaš, zato što kužiš, zato što voliš. Volim te, tata, najviše na svijetu te volim. Nitko i ništa mi neće značiti onoliko koliko mi značiš ti. Za tebe ću umrijeti, za tebe ću poginuti, nitko mi nikad knjigu iz ruke neće izbiti. Tko pokuša, polomit ću mu sve kosti. Netko to može, ali ja ne mogu kroz život bez svoje strasti. Možda je to zbilja dijagnoza, sva moja živa sjećanja na odrastanje u Macondu, planina Grmeč, rijeka Sanica, divljenje bubamari, leptiru, nebeskom svodu. Fudin Han, kulturna metropola. Svako pročitano slovo, svaki pisac, svaka knjiga. Puzle nebeskog mozaika. Sve je na svome mjestu, sve se savršeno uklapa, sve je to tako moralo biti da bi ja postao ja. Poljubac u čelo od dragoga Boga. Mozartova simfonija, Van Goghova terasa, stari gitarista Pabla Pikasa. Tri tone tereta sa leđa isparava, nestaje gravitacija. Postajem lagan kao pero, drhtim dušom, drhtim tijelom. Maljem razbijam cigle sa zida Pink Floyda. Wake Up od Arcade Firea planinom Grmeč odzvanja. Tresem se kao list na grani pred čudom postojanja. Lutka na koncu kojoj je sudbina utefterena u zvijezdama, gdje god se okrenem samo vidim Njega. Šetnja svemirom do Neptuna. Banana Andyja Warhola. Lijevi high-kick Mirka Cro Copa. Simultanka Garyja Kasparova. Satira Predraga Lucića. Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića. Ravno do dna Johnnyja Štulića. Pero za pisanje Dževada Karahasana. Naomi Campbell, duge vitke nogice. Grčki filozofi, na trbuhu pločice. Deep Throat, pioniri ozbiljne produkcije. Sonja Adamov, novi pravac poezije. Woody Allen, urbana neuroza. Velvet Underground, teška hipnoza. Frank Sinatra, talijanski mafijoza. Kim Larsen, danski virtuoza. Henrik Ibsen, Helmer Nora. Kurt Vonnegut, doručak šampiona. Svatko umire sam, Hans Fallada. Elvis J. Kurtović, sarajevska jalija. Ivo Andrić, Travnička hronika. Rocco Siffredi, velika kurčina. Orhan Pamuk, Nobel za Turčina. Christina Aguilera, diže mi se kurčina. Slavoj Žižek, seksi bradica. Roman Stranac, alžirska klošarčina. Bekim Sejranović, Edo Maajka – Brčko jebačina. Marco Missirioli, talijanska novinarčina. Ako ti jave da sam pao – Dario Džamonja. Erich Fromm – umijeće jebanja. Predrag Finci – kratka, a tužna povijest kurca. Catennacio taktika. Durex kondomi – noćni ormarić – puna ladica. Jedan je Hase, svi u napad, ništa obrana. Søren Kierkegaard na otoku Bornholmu procjenjuje mesijanstvo Adolpha Petera Adlera. Kakav ti novi mesija, mani se ćorava posla, koji ti je kurac, puko si ko fosna. Adolf Hitler došao na vlast, oduševljenje senilnog Knuta Hamsuna – evo novog Božjeg poslanika, nikad više bauštela, prokleta je Amerika. Stranka demokratske akcije, zlatna kašika, nema više genocida nad Bošnjacima. Hrvatska demokratska zajednica, Hrvati u Bosni postaju nacionalna manjina. Johann Wolfgang von Goethe, patnje mladog Werthera, po mišljenju Miroslava Krleže, izuzetno sumnjiva veličina. Ferid Avdić, Dijana, Dijana, ljepoto moga sna. Živjela Republika Srpska, idemo svi u zrak tri prsta. Jebem vas glupe sve u usta. Svi hoće biti borci, svi hoće biti ratnici, a svi se boje knjige, svi se boje književnosti. Ako se nisi u stanju potući sa braćom Karamazov od Dostojevskog, šta ćeš ti u kavezu budalo. Poginut ćeš čovječe, koji je tebi kurac, jesi li ti normalan, hvataj se knjiga. MMA nije sport za glupe ljude, nije ti to barbarizam, to je vrhunska umjetnost, treba ti opasna inteligencija. Jedinstvo iz Bihaća, loša uprava, već godinama druga liga. Jebo li vas apsurd Alberta Camusa. Totalni amaterizam, igrači poslije treninga za šankom, točeni Preminger, puna krigla. Kad te UFC profesionalac zakuca laktom u glavu, kao da te pukla cigla. Dupla doza Omege 3 nakon svakog treninga, oporavak mišića. Telefon zvrči, stiže porukica, ma može večeras jebačina, takve prijedloge Ahmet nikad ne odbija. Karat ćemo se nježno, nema grubosti, nema grebanja noktima, nisu mi se ohladili ožiljci od žice na leđima. Hrvanje uz žicu, drilao sam takedown defence, jebo im svima Khabib Nurmagomedov mater. Nitko više ne želi na šake, svi hoće samo da ruše. Nemam kondome, o tome si ti trebala da misliš. Ko ga jebe, nije prvi put da nam se dešava, idemo na rizik.
Dragi Alberte, ja nisam stvorenje koje odbija biti ono što jeste, tu si se malo zajebao. Poredao sam si prioritete, kvantiteta ispred kvalitete, biram tri prosječne ispred dvije ljepotice, u pravu su Charles Bukowski, Slavoj Žižek i Henry Miller. Što Franjo Šarčević ima protiv divljeg libida, zašto njega to naše smeta, zašto on to meni stalno cenzurira, nema se šta bojati – pa nećemo jebati njega. U pravu je Sartre, skromnost je vrlina mlakonja, nisam skroman, sve jebem, jebač sa druge strane zakona. No samo, Alberte, moraš biti svjestan, to nije lako, ima tu puno posla. Nije dovoljno samo biti pametan. Na dating aplikacijama, na jednu ženu idu tri muškarca. Konkurencija do neba. Svi su obrazovani, visoki, plavokosi, uspješni, imaju para, voze sportske automobile, trče, treniraju – ovo ti je, rođače, Skandinavija. Bez pločica na trbuhu nećeš jebati, nema prolaza. Lako je biti konkurentan na Tinder sceni Busovače i Travnika. Prošla su vremena jebača boema, nema u današnjem svijetu prolaza za novog Boru Radakovića. Samo se gleda koliko na Instagramu imaš followera. Ja sam sa svojih 256 followera pojebao sve što mi je bilo dostupno u području Øresund kanala. Slika moje kite, koju moraš imati, koja se šalje isključivo na zahtjev, postala je javno dobro. Tko god se potrudi, vjerujem da je može sa lakoćom na Googleu pronaći. Radim godinama na promociji svoje zemlje u kink svijetu, registriran sam na svim mogućim forumima, imam kultni status na BDSM sceni Kopenhagena, jedan sam od tri glavna mastera u državi, po cijele dane žene mlatim, nitko da mi ukaže poštovanje, nitko da mi kaže hvala. Ambasada BiH u Kopenhagenu nikad me nije na domjenak pozvala. Tu se moram složiti sa tobom, Alberte, to je zbilja apsurdna situacija. Mene nitko ne sponzorira, jednom mjesečno se na spolno prenosive bolesti testiram, osiguranje mi to ne pokriva. Takva mi je sudbina, upornost, rad, disciplina – nema ništa od kukanja.
Zakači se sa mnom, Alberte, šta se bojiš, šta si se usrao, šta šutiš? Gdje su ti muda? Neću ti je uzeti tvog Nobela, kako ne razumiješ, ja samo želim da se pobijem. Mene to radi, meni je to u krvi, jebe se meni za pojas prvaka – ja samo želim da se mlatim. Ja sam tu borbu za titulu prvaka zaslužio svojim radom. Nemaš me pravo odbiti, moramo se pobiti, ti u sebi imaš još tu jednu borbu i moraš je meni dati. Cijeli svijet to čeka, publika to traži. Nema mi ništa gore nego gledati ljude koji se neodgovorno odnose prema svome talentu, malo si se ti meni prerano umirovio. Maži facu vazelinom, vraćam te u formu. Već sutra ujutro želim da te vidim kako trčiš po nasipu uz rijeku. Idem na pošteno, dajem ti vremena, tri mjeseca priprema. Okupi kvalitetnu ekipu oko sebe, nema borca bez dobre dvorane, odaberi prave sparing partnere. Izbit ću ja tebi taj apsurd iz glave. Mani se Sartrea, taj ti ne može ništa pomoći, njega sam lupao još kao dijete na Fudin Hanu. Dobro se pripremi, sa mnom nema zajebancije, čeka te pakao.
____________________________________
ARMIN HARAMBAŠIĆ rođen je 1988. godine u Zagrebu. Živi i piše u Kopenhagenu. Svoje radove objavljivao je na online portalima za književnost. Jedna kratka priča mu je objavljena u američkom magazinu za književnost Gobshite Quarterly u prijevodu na engleski, španjolski i islandski. 2024. godine bio je u širem izboru za nagradu V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman. Povremeno piše za Prometej.ba. Majstor mješovitih borilačkih vještina. Do 2023. godine bio je sparing partner i dio tima profesionalnih MMA boraca. Specijalizirao se za kondicijsku pripremu i nutricionizam.
Rodila sam se u zrelo ljeto kad se sve bere, bogovi sigurno imaju puno darova za mene, ali greške, one nastaju već u hodu, moji kukovi su malo iščašeni i ja sam, ispostaviće se kasnije, takođe malo iščašena. Imam čudne oči s previše sjaja i povjerenja u život. Baba to tumači kao odraz naivnosti. Roditelji se ne petljaju previše u moje vaspitanje. Baba je uvijek tu. Ponekad se zbunim koja me je od te dvije žene rodila, ta mlada i lijepa s pametnim i tužnim očima ili ova starija žena, energična, s debeljuškastim rukama. Ne ličim na moje roditelje nego na tu čudnu ženu, neobičnih crta lica i sa sijevajućim zelenim očima, na ženu koja upravlja kuhinjom, kućom, ocem, majkom, djedom, svemirom. Ipak imam sreće jer me ona voli i u povjerenju mi govori: „To je moja Vanja, zato što ti imaš karakter, zato tebe baba najviše voli.“ To što me je uzdizalo i lomilo, taj nemir i grozničavost koje je i sama nosila zatočene u tijelu, ona je zvala karakterom. Mene su plašili i njena ljubav i moj karakter, i majku i oca i djeda i sve koji me sretnu, osim moju babu. To je karakter po njenoj mjeri, upaljen kao žeravica, spreman da se za sitnicu posvađa, prgav i pogan. Njegova budućnost je tu počela. Ona me je čeličila čas nježno, čas okrutno, kao i život. Brat se rodio tri godine kasnije. Da li sjećanje počinje s njim i njegovim malim rukama koje uporno upire u vazduh kao da po cijeli dan dohvaća nešto nevidljivo ili sam ove slike stvorila na osnovu fotografija gdje na svakoj tako drži ruke. Nasmijan je i vedar, a ja sam ljuta i ljubomorna, ovo sjećanje mi je, znam, poturila majka jer je stalno prepričavala kako sam bila ljubomorna na brata. Sivo, betonirano dvorište se čini beskrajnim kao i naše rane po nogama dok trčimo i padamo po njemu. I kasnije, dok vozimo biciklo brojeći precizno krugove jedno drugom da ih bude jednako. Kada padnemo, odmah ustajemo i sa suzama u očima nastavljamo voziti jer niko ne želi izgubiti svoj krug. Učimo voziti bez točkića i iako sam ja starija i to mi brže uspjeva, brat se očajnički trudi da me sustigne, da ni u čemu ne bude gori od mene jer mu otac govori da pišulje ne mogu biti bolje od muških. I sve su naše igre igre nadmetanja jer oboje su nas opekle te riječi, jer nijedno ne želi biti pišulja. Na fotografijama i u sjećanju mi smo uvijek zajedno kao da smo tako skupa bačeni u život da se u njemu snađemo. Razvili smo svoj jezik i svoje strategije preživljavanja. Odasvud su ka nama stizale prijeteće oči odraslih i zijevala usta aždaje koja nas učas može progutati. Trebalo se svakodnevno boriti jer je svijet oko nas bio zamiješan od nečeg većeg i jačeg od nas i u paru mu se bilo lakše oduprijeti. I sa šibom u rukama jer on ne dolazi da nas mazi nego da bije. Stajali smo pokraj zida i čekali guštera. Još nije bilo dovoljno smrti u našim životima. Još uvijek smo bili više lovci nego mislioci. Jedan dio nas želio je da gušter pobjegne u rupu, a drugi da tanki, savitljivi štap raspali po njegovom malom i brzom tijelu. U tom slučaju mi bismo bili pobjednici, doduše i ubice. To je dodavalo još tereta našim zbunjenim djetinjim dušama. Gubitnici su bili neprivlačni, pobjednici su bili okrutni, a mi smo se neprestano kolebali. Štap je jurio prema gušterovom tijelu. Stjerana u ćošak, suočena sa smrću, mala aždaja je siktala na nas. Bili smo spremni pokazati joj. Udarci su ka nama stizali preventivno kao vaspitne metode, kao vrsta dresure. Otac je istrajno, godinama pokušavao da dresira pse i djecu. Bio je strog. Imao je šibu i za jedne i druge. Ipak, nije mu išlo; jedan nije htio da ide uz nogu, nije htio sjesti kad otac kaže sjedni, bio je krupan i snažan i volio je da se otkine s lanca, preskoči ogradu i trči bezglavo cestom za svim što prođe. Jednom je tako otrčao i nije se vratio. Drugi je trebao s njim ići u lov na lisice i zečeve i druge divlje životinje, ali on je bio u miru s njima, a rado bi preklao komšijske ovce po selu jureći zubom u njihove meke, bijele vratove. Otac se dogovorio s komšijom da ga upuca iz lovačke puške jer nije više imalo smisla plaćati seljanima odštete za pobijene ovce. Treća je bila ženka vučjaka, ona je bila dobra i poslušna, slučajno se zadavila zakačivši se ogrlicom za ogradu. Otac je bio tužan danima. Jedini pas kojeg je uspio vaspitati se objesio. Mi se nismo dali tako lako, iako je otac s batinama htio samo da nas nauči nužnom oprezu jer svašta nam se moglo dogoditi; mogao nas je zgaziti automobil, mogao nas je neko sačekati u mraku, mogli smo se i slučajno utopiti u kamenolomu, gdje se nalilo puno vode poslije kiša. I stvarno, jedan je upao i umalo da se udavi, a mi smo to sve gledali, ali nikad nismo smjeli reći ocu da smo bili tamo. I da smo se i mi vozili na sklepanom splavu iako nas je on unaprijed tukao da takvo što ne bismo uradili. Sve smo dobro krili od njega i čak pomišljali da je bolje da upadnemo u tu mutnu vodu i udavimo se nego da on opet viče i da nas gleda onim strašnim, zažarenim očima i da nas bije, sa onom posebnom šibom za djecu koja je bila nešto duža ali podjednako savitljiva kao ona za pse. Ta pogana zmija se obavijala oko naših tijela, oko nogu i ruku i uz sebe opsesivno vezala naše misli. Bili smo posjednuti njenom moći. Išli smo kroz šiblje iza kuće i brali šibe i štapove koji će kasnije da se utiskuju u naša ili tuđa tijela. Bili smo naučeni da je svijet mjesto udaraca. Treba znati odabrati dobru šibu. Gušter je odavno bio mrtav. Sada smo već o sebi mislili kao o odraslima. Naši pokreti su postajali sve brži i vještiji, naše oči su bivale sve podozrivije. Otkad smo stigli u selo iz naših tijela je iščilio svaki trag dječje naivnosti i razmaženosti. Seoska djeca su nam se činila snažnom i neustrašivom i mi smo se trudili biti takvima. Sjedili smo ispod oskudnog hlada koji je nudilo jadno i iskrivljeno drvo u seoskom dvorištu i pjevušili: Duž oštrog noža leti ptica mrdneš li ode prst zato ti stisak mora biti čvrst Tu smo pjesmu smišljali danima. Sviđalo nam se da u pjesmi ima nož jer smo se osjećali sigurnije s njim, voljeli smo kako pod njegovim pritiskom klizi kora s drveta, a ponekad i naša koža skupa s njom. Bratu se nije sviđalo što duž noža leti ptica jer to nije imalo nikakve veze s nama i tvrdio je da je nemoguće i glupo, ali meni je dobro zvučalo i bila sam nepopustljiva. On je insistirao da samo drvo i prst ili nečiji vrat mogu biti na nožu i da ga moraš držati jako ako nećeš da si otfikariš prst. Noževi koje smo mi koristili mogli su nam u najgorem slučaju zguliti kožu, ali mi smo voljeli umišljati da nam mogu odsjeći prst ako nismo dovoljno oprezni, a to je bilo vrijeme kada je trebalo biti na oprezu.
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar) diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Objavila je šest knjiga poezije, knjigu priča, dva romana i grafički roman More je bilo mirno u saradnji s ilustratorkom Tatjanom Vidojević. Knjige su joj prevođene na engleski, španski, bugarski, mađarski, nemački, poljski, slovenački, makedonski, ruski, češki, danski, italijanski i francuski. Dobitnica je više nagrada za poeziju i prozu, između ostalih Nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. za roman Satovi u majčinoj sobi, Nagrada za najbolju knjigu poezije u regionu „Risto Ratković“ i Nagrada „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju knjigu pesama ženskog autora na srpskom jeziku za knjigu pesama Razmnožavanje domaćih životinja. Za roman Otkako sam kupila labuda dobila je Vitalovu nagradu „Zlatni suncokret“ za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini. Zbirka poezije Zmijštak ovenčana je Nagradom „Vasko Popa“ za najbolju knjigu poezije objavljenu u 2022. godini.
Zastao sam, okrenuo se, čekao ga dok je silazio niz brdo – zasenjen naspram sutonskog neba, silazio je sa štapom niz tamnu stranu brda, a onda purpurni trag aviona iza njegovih leđa što se diže iz daleka, dok je on zalazio sve dublje pod senku a avion nastavljao da se diže, diže, diže u nebo.
Tog jutra ću da ustanem i ubiću psa – i pas me više neće voleti. Vratiću se i ići po dvorištu, pre nego što operem ruke popiću rakiju, tražiću upaljač po kuhinji pa ću šetati sa upaljačem bos po još mokroj jutarnjoj travi i setiću se da sam ostavio lopatu tamo gore na brdu – a onda ću da upalim cigaru što sve vreme žvaćem u ustima i sešću na stepenice zagledan u linije blata u linijama života u rukama – onda ću da odem i da operem ruke, i da bacim netaknutu cigaru u đubre, i žar će sagorevati kroz kesu – i sve to pre doručka: sada spremam doručak. Gledam vodu dok ne provri. I sa vrata njegove sobe – gledam ga dok još uvek spava. Pokriven do usta spava, kao usred zime, mrda ustima, a ja uđem i širim zavese po sobi, otvaram prozore, slažem mu šta će da obuče; on se budi, zakašlje: „Kol’ko je to sati? Kasnim…” „Ustaj ajde da jedemo.” Uzima naočare, gleda na sat. „Jel mi stiglo iz suda nešto, treba da mi stigne…” „Nema šta da ti stigne, ajde ustaj.” Ostavljam ga dok se polako pridiže. Odlazi u kupatilo i za to vreme postavljam mu sto u kuhinji. Onda sedim za stolom dok u kupatilu još voda teče, dok se on umiva i kašlje doručak mu ovde propada. Šetam oko stola, stojim kraj otvorenih vrata u dvorište i gledam kako vetar smenjuje vreme, sve dok se on ne pojavi, i na kraju mili do stola, seda za sto. „Jedi sad, propade ti sve dok se ti spremiš.” Stavljam mu džemper oko ramena, i opet vodu za čaj da provri, pre no što i kaže bilo šta. A onda uzimam i sebi i jedem sa nogu nad sudoperom. Između zalogaja, govori: „Zato te i boli stomak. Sedi lepo…” „Ajde ćale jedi samo molim te.” On žvaće sporo i neuredno i u pauzama govori. Skupljam sudove i perem i trljam jako da operem ruke i blato u tankim pukotinama u rukama što se tu nastanilo. Puštam vrelu vodu niz prste zamišljen nad tim jutrom, a on opet o pošti i o sudu, još ga uvek drži nešto, kao da je sanjao ili šta li je. „Ama šta da ti stigne, nije ništa stiglo – jedi samo.” Voda vri i nastavi da vri. Puštam ga da kaže nešto ali ne govori više ništa. Skuplja mrve oko tanjira salvetom. Vraćam mu nazad čaj za sto, on žvaće, gleda napolje. Kažem da ću da idem da kosim uskoro. Pitam šta da mu donesem iz prodavnice. Kažem da treba da se očisti boks i da držimo od sada drva u boksu. Onda stanem nad njim, gledam u njega, i zbog toga što stojim i gledam, on progovori. „Nemoj samo da rintaš puno.” Jede. I dok jede, kroz otvorena vrata u dvorište, gde zavesa oko vrata vuče i vijori napolje, i gde na stolu ispred u dvorištu, poluzatvorenih očiju sedi jedna siva mačka, sva u jutarnjem vetru i u ranom letnjem suncu; rep joj visi sa stola, sklapa oči sporo, oči gledaju ka nama. Uvije rep niz sto i svaki delić dlake njiše se sam za sebe, povija suncu, kako se i dugo nekošene travke povijaju u ogromnom polju za njom iz kojeg kao da je izašla a u koje ni ne gleda, samo u nas nedirnuto gleda; a preko polja prelaze spori, samalački oblaci, i travke povijaju od vetra, i kuća stoji u sredini polja i oblak stoji nad kućom i preko nje prelazi, a ja još uvek stojim nad njime sa krpom u rukama nakon što sam krenuo da obrišem sudoperu, a u stvari ne znam kuda sam krenuo tog jutra. Zakoračim, krenem, mačka raširi oči, ukruti, pa se s drugim korakom već baci sa stola i za vratima ode i nestane. Oblak se povlači preko kuće, i kao nemi talas preko polja, približava, preko trave i ograde i stola pred kućom – sunce obasja cveće tamo na terasi; neko otvori prozor na drugom spratu kuće, rastresa čaršave.
*
Oblaci, kao sante leda. U suvoj, visokoj travi, među šipražjem. Vodi staza. Zov insekata i nagli daleki lavež, i vezane krave u polju. Odlazim u prodavnicu preko polja i vraćam se znojav sa lubenicom. Sečem je da stane u frižider i pijem hladne vode i kutlaču kiselog mleka. Navire vrućina preko dana, izvire iz zemlje, kao da plavi niz brdo. Po životinjama i po ljudima. On u sobi, iza zatvorenih vrata, verovatno leži, verovatno spava. Posle doručka, i prodavnice, kosim donju polovinu dvorišta, da završim pre velike vrućine, oko prilaza i kanala i ispred ograde. Gledam samo pred sobom, i pred kosilicom, dok visi radio o njoj. Onda ga vidim u gaćama tamo gore, i u majici, stoji kraj stola u dvorištu bez mesta i ideje o mestu, saginje se koliko može i po žbunju traži nešto. Gasim kosilicu i jurim i čuje se muzika u podne dok jurim prema njemu. „Pa što si go sada šta radiš?!” Zove me Peđinim imenom, diže ruke gore. „Tražim…”, kaže: „Pantalone tražim. Gde si mi stavio pantalone?” Stoji u čarapama crnim što ih nosio uz odelo, na betonu je i na suncu i noge mu bele i pretanke, skoro preslabe kao na ledu. Vodim ga unutra, prostirem pantalone na patos, stavljam ga da sedne na krevet, dižem mu jednu po jednu nogu. Promukao dok ga oblačim, viče: „Pa šta jao bože, šta ja da radim!” „Čekaj, drži se za mene. Čekaj ćale, čekaj!” „Ne mogu samo da ležim po ceo božiji dan.” „Hoćeš napolje il’ ćeš unutra, odluči se?” Gleda po sobi kao da gleda u mraku. Gleda u stranu i u pod i kaže: „Ti se samo dereš. Kao da sam ja lud.”, kaže. „Ne derem se nego ne čuješ.” „Stalno si ljut nešto… Sve vreme. Šta ja da radim više?” „Ne ljutim se, pitam te – ako hoćeš napolje daj da te obučem i sedi u dvorištu.” Kažem: „Ima lubenice. Kupio sam ti lubenicu. Dođi sedi u dvorište, taman dok ja kosim da se o’ladi malo u frižideru. Ajde.” Oblačim mu košulju, uzimam ga za ruke da ustane. „Ajde, lepo je vreme, toplo je napolju.” Vodim ga za sto napolju gde seda i sledećih sat vremena sedi za stolom, čita novine, sklapa oči polako, diže oči u nebo. Sav u suncu, gleda niz dvorište u mene kako kosim. I gleda daleko, preko drveća i niz polje.
*
Ovo je kuća koju je izgradio. „Ovo je sve naše”, govori – kao da smo još u Sokobanji. Ali naša je zemlja samo uzani pojas na pola brda, nekoliko desetina ari. Među svom tom tuđom zemljom. Na tom je mestu pre četrdeset godina iznedrio letnju kuću u kojoj sada on i ja živimo, u proleće, i u leto, u jesen, i zimu. Tako od zimus. Kuća pod brdom i za brdom zaseok. U selu, govorio sam: „Tu sam sada”, kad okolo pitaju koliko ostajem. Posle podneva, šeta oko kuće po betonskoj stazi gde je još hladovina. Gledajući od kuće uz brdo, visoka trava – krzno na vetru. Sve što je u selu je na drugoj strani i svakoga jutra idem preko brda. Kasnije sedimo za stolom u dvorištu, iseckao mu lubenica uz krišku hleba – jede s’ hlebom kao što jede grožđe. „Šta ćeš da jedeš sutra?” Sleže ramenima. Iz dana u dan moram da izvlačim stvari iz njega. Srče sok, crveno mu niz bradu, među belim dlačicama što treba da mu obrijem – klima glavom. „Šta?” Sleću mu muve, rasterujem mu sa tanjira, on briše usta: „Šta god ima”, kaže. Sedimo i mirišem travu, tek pokošenu. Kad sam bio mali, kad je kosio, govorio je to trava zove upomoć. Rada mu govorila da ćuti, da ne priča takve stvari. I sad kaže to je poslednji trzaj žive biljke. Kao kad muva sleće na prste.
*
Penjem se na brdo po lopatu i kad se vratim pale latice ruža su pseći jezici u raskopanoj zemlji. Naprežem sebe da ne vidim. On unutra leži i u hladovini spava. Novine mu preko stomaka, gledam ga kroz prozor. Čitav dan da ne kaže, ne primeti ništa. Kasnije, dok grabuljam košenu travu na gomile, komšija prilazi putem, naginje se preko ograde, govori teško je to, selo nije prijalo psu, ovo je najbolje što sam mogao i da je šteta što je baš na mene palo tako nešto. Pita kako je sudija. Kada ode stavim kafu, sedim za stolom napolju, čitam novine. Vrućina jenjava, oseća se na letnji kraj. Na ulici jure deca, šutiraju loptu o ogradu, za njima jure psi – sa kapije baba viče da se sklone sa sunca. On se pojavljuje sav usnuo, u stranom, kao da je odnekud došao, stoji na dovratku još uvek bos, gleda napolje.. „Šta je ćale?” Drži se za stomak: „A gde je Rada?”, pita. Još čekam veče da zahladi, da uhvati vetar, da nakupim svu travu na gomilu. Da upalim vatru.
*
Osamdeset i šest godina ima. Do pre deset godina je mogao da radi, i je radio. Rada je šezdeset godina oko njega jurila. Na njegov imendan, pre šest godina, prešli su zauvek ovde, u praznu kuću, iz Beograda, da prožive svoju starost i ostare. Ostavili stan tamo Peđi, i njegovoj deci. Za mene to su bile poslednje godine Vankuvera. Nije mi bilo bitno onda šta će biti ovde. Stvari su tada još neko kratko vreme bile dovoljno dobre. Sada: psi laju pred kapijom, on stoji nad kapijom – zviždi: „Što ih gnjaviš, pusti ih.” Priđem s kolicima da izađem, da iznesem travu kraj kanala na gomilu – ali na jako kratko uhvati me sada strah pred tim psima s ulice, dovoljno da i sam sebe primetim, a on se naginje, smeje im se, psuje ih, oni laju uz kapiju, njih dvojica psa: „Ajde ćale, ajde da jedeš. Sad će ti i vesti.” Posle stojim ispred dvorišta uz kanal uz vatru, grabuljam travu u plamen, ne dam vatri da se prospe dalje. To uvek okupi decu što okruže i zapitkuju, sve su bliža vatri a ja im vičem da će izgoreti: „Beži, sklanjaj se odatle!”, vičem. Psi što su bili, i što su do malopre lajali, više nisu, i sad su u travi i leže kraj puta. Gledaju svu tu decu. Sa terase preko žena prostire, pa se nagne nad terasom i viče deci da se sklone od vatre, pa im viče da ulaze u kuću a deca dobaciju i sve to traje i na kraju za njima odu i psi niz ulicu. Par ptica preleti nisko nad ulicom i nestane dalje u šumu. Potom nestanu glasovi dece što izuvaju i ulaze u kuću. I lavež negde što je bio, jedva se drži, skoro da ga i nema. I što je skoro vetar, što huče dolinom kao reka, slabi. I na kraju, skoro, a onda skroz i odjednom – osećaj da je život u plamenu i grede života i sve okolo gori – a mi smo tako daleko od vode i nema nijednog vatrogasca na vidiku – potpuno smo, zaokruženo, sami. Sitni plamičci što se cepe od plamena i u vazduhu gase se i u travi nestaju – a on, u svojoj starosti, vidim ga kroz vatru sedi gore sa slamenim šeširom, kao brdo, kao dolina, kao poslednja stalna stvar koja to nije. Nekuda gleda, pa pogledam gde i on, preko ulice – oblaci kao rumeni obrazi nad ivicama doline u drveću, i nad dolinom tiho, tiho pada dan.
*
Predvečerje. Po gašenju vatre odem i pobacam sve cigare u đubre. Uzmem iz frižidera belo vino, kiselu vodu, sednem pored njega za stolom u dvorištu, govori kako su se očerupale ruže duž staze. Kako nije mogao da me odvoji od tih ruža kad sam bio mali, stalno sam kaže šutirao loptu u njih. „To je Peđa”, kažem, „Nisam to bio ja.” Spušta mi ruku na koleno pa je tu drži dok mljacka ustima kao da razmišlja. Pita gde je Rada. „Još je nema”, kaže. „Nema, sutra će ona.” „Šta će sutra, što sutra?” „Ne znam ćale, pusti me…” Vraća ruku, ja ćutim, da ne govorim, kao da će da zaboravi. Ali nedostajanje mu ne ide nikuda. „A Tanja, gde ti je ona?” Kroz vrućinu, pale se ulična svetla preko doline. Od daljine, posle tolike žege, trepere svetla kuća sa druge strane niz ogromnu padinu davno okrenutu od sunca, ocrtavaju placeve sa drvoredima i linije zemlje niz brdo. „Jel se ti sećaš kad ste bili mali kad smo vas dovodili preko leta, pa si video jagnje kod Miše, zaglavilo se u tarabi a ti je vučeš, ono skamuče, Miša viče pusti je, sad će slava za koji dan, a ti plačeš jadan, detence malo?” Meko otiče dan kao voda. Ponestaje mi šta da radim da ukrotim vreme, da mi bude dan. Spuštam laktove na kolena, glavu u ruke: sunce se spušta i spusti nisko, isuviše nisko da opet da stane na noge – udaram u zid negde u sebi, na nekom mestu gde davno nisam bio; gde se čovek ne zadržava i gde nema života, negde gde nije ostalo ničeg više za čoveka da se uhvati i pridigne – i nemam kuda sa tim. On žmirka u predvečerju, u tankom i sve debljem mraku, i zakopčava košulju, a talas raste, kao oblak, kao tišina, i raste brdo za kućom, na pogrešnoj strani od sunca – i diže se svežina, i diže vetar; i raste, raste ogromna udaljenost do sledećeg dana: „Imao sam baš lošu godinu ćale.”
– priča “Moj pas me više ne voli” trećenagrađena je na nagradnom konkursu/natječaju “Lapis Histriae 2024” (Forum Tomizza, Umag), u čijem je zborniku objavljena pod naslovom “I pas me više neće voleti” –
________________________________________
PAVLE ALEKSIĆ, rođen u Beogradu, živi i radi na Aljasci, bez stalne adrese.
Još kao deca, kada bismo s roditeljima išli na odmor, majka je mazala mene i brata nekim čudnim melemom koji je mirisao na ribu. Sećam se da smo oboje osećali gađenje od tog mirisa. Moj brat bi često posle mazanja znao da se sakrije u dvorištu vile gde smo bili smešteni i da toalet papirom obriše ceo sloj što mu je majka stavila na kožu. Jednom je čak i povratio u dvorištu pored masline. Od tada, majka je prestala da ga maže melemom. Nijedno od nas nije želelo da miriše na ribu. Brat se stideo mirisa i izbegavao je da izlazi u popodnevne šetnje. Znao je da će ga devojke tako ne samo izbegavati, već ga neće ni pogledati. Melem je bio delotvoran, i koliko god da nam se nije dopadao njegov miris, brzo je lečio rane, povrede od nepažjivih igara, ali najvažnije od svega, opekotine od sunca, od kojih je moja majka najviše strahovala. Kada smo već imali po 25-26 godina, primetila sam da moj brat tajno uzima melem sa sobom kada bi trebalo da ide na odmor sa prijateljima. Iako upakovan u nekoliko kesa, da bi se prikrio neprijatni miris, prepoznala sam pakovanje sa malom belom trakom na njemu. U jednom trenutku htela sam da ga zadirkujem za glasno povraćanje pored masline. Godinama kasnije, kada se brat oženio, prosvetlio je svoju ženu melemom. Holanđanka je bila oduševljena magičnim proizvodom i bez stida je mazala njihovu decu melemom kada bi izgorela od sunca ili povredila kolena. Njoj nije bilo važno da li će šetati okolo s mirisom ribe. Bila je zahvalna što je moj brat podelio lek s njom. Blizanci, kao i moj brat, nisu voleli miris. On opet, nije imao pravo da im se suprotstavi znajući vlastitu prošlost. Za razliku od brata, ja sam se manje bunila i nekako sam prihvatila miris ribe kao svoj. Tokom godina retko, skoro i uopšte, nismo koristili melem dok smo bili kod kuće, tako da sam njegov miris povezivala s bosim stopalima, vrućim peskom i kapima morske vode sa bikinija koje su mi se slivale po stomaku. Živela sam za letnje odmore, a leto sam čekala celu godinu jer sam ga doživljavala kao svoju slobodu. Tokom mladosti često sam odlazila na mesta gde ima morske vode. Ponekad, znala sam iskoristiti i vikende za boravak pored najbližeg prekograničnog mora, samo da sednem na obalu s brzom hranom kupljenom od lokalaca. To je bio moj dah novog života. Možda ne nov, ali poznat, miran, slobodan, svoj. Čak i u kući, u kojoj sam živela sa mužem, kupili smo akvarijum s ribama, čiji se broj tokom vremena prepolovio. Kada sam nastavila da idem na letnje odmore bez roditelja, nastavila sam da melem nosim na putovanjima i tako ga nesvesno nametnula svojim prijateljima, zatim partnerima koje sam imala u mladosti i na kraju mužu. Nažalost, jednog dana u apotekama su mi rekli da ga više neće uvoziti u našu državu. Jedna farmaceutkinja čak mi je rekla da će prestati da se proizvodi. Nisam verovala vlastitim ušima, pa sam zato na kraju leta spakovala torbu, napunila rezervoar i uputila se ka prekograničnom moru. „Mora da je ima u njihovim apotekama. Mi smo jedan veliki nered od države”, mislila sam, gunđajući. Ne znam zašto me toliko potresla ova vest. Nekoliko dana kasnije, proglasili su me nestalom. Lokalci i policija obavestili su Marka da su me poslednji put videli kod pristaništa kako uveče kupujem brzu hranu i pijem belo vino. Okolne kamere nisu uspele da snime moje kretanje. Moj brat, snaja i najbliži su savetovali Marka da uzme odmor od posla i da pokuša da se smiri dok ne dobiju informacije o mom nestanku. Poslušao ih je i dani su mu prolazili kod kuće. Redovno je otvarao društvene mreže, pratio vesti, telefonski komunicirao s našom, ali i inostranom policijom. Takav odmor mu nije prijao. „Nemamo nove informacije, čim saznamo nešto, javićemo vam se”, dobijao je kao odgovor. Jednog dana sedeo je na kauču i, sa dlanovima naslonjenim na kolena, nemo gledao u pod. Posle nekog vremena ugledao je praznu teglicu riblje masti, kojoj je prošao rok. Otvorio ju je i pomirisao. Naslonio se na trosed, gledajući u tavanicu. Stavio je mast pod nos i nasmejao se sa suzama u očima. Nije znao da sam tu i da ga posmatram s druge strane stakla akvarijuma koje me sprečavalo da plivam kroz vodu i snažno ga zagrlim dok je sedeo usamljen u dnevnoj sobi.
*
МОРСКА
Уште како деца, кога со моите родители одевме на одмор, мајка ми нè мачкаше мене и брат ми со некоја чудна маст што мирисаше на риба. Се сеќавам дека и на обајцата ни се гадеше од мирисиот. Брат ми честопати после мачкањето знаеше да се сокрие во дворот од вилата кадешто бевме сместени и со тоалетна хартија да го избрише сиот слој што му го имаше ставено мајка ми на кожата. Еднаш дури и поврати во дворот кај маслиновото дрво. Оттогаш натаму мајка ми престана да го мачка со кремата. Никој од нас не сакаше да мириса н рибешко. Брат ми се срамеше од мирисот и избегнуваше да излегува на попладневние прошетки. Знаеше дека така девојките не само што ќе го одбегнуваат, туку нема ни да го погледнат. Маста беше делотворна, и колку и да не ни се допаѓаше нејзиниот мирис, за брзо време ги лекуваше раните, повредите од несмасните игри, но најважно од сè, изгорениците од сонце, за кои мајка ми најмногу стравуваше. Кога веќе имавме по 25-26 години, забележав дека брат ми скришум ја зема маста со себе кога требаше да оди на одмор со пријателите. Иако завиткана во неколку кеси, за да се прикрие непријатниот мирис, го познав препознатливото паковање со мало бело рипче на неа. На момент сакав да го задевам за гласното повраќање кај маслиновото дрво. Години подоцна, кога брат ми се ожени, ја просветли жена му со маста. Холанѓанката беше воодушевена со магичниот производ и без срам ги мачкаше нивните деца со маста кога ќе изгореа од сонце или пак, ќе си ги повредеа колената. Неа не и беше гајле дали ќе се шетаат наоколу со мирис на рибешко. Беше благодарна што брат ми го сподели лекот со неа. Близначињата, исто како и брат ми, негодуваа за мирисот. Тој пак, немаше право да им се спротивстави знаејќи го сопственото минато. За разлика од брат ми, јас помалку негодував и некако мирисот на рибешко го прифатив како свој. Во текот на годината многу ретко, скоро и воопшто не ја користевме маста додека бевме дома, па затоа нејзиниот мирис си го поврзував со боси стопала, жежок песок и капки морска вода од бикините што ми се слеваат по стомакот. Живеев за летните одмори, а летото го чекав цела година зошто го доживував како своја слобода. Во текот на младоста се почесто одев на места кадешто имаше морска вода. Од време на време, знаев да ги искористам и викендите за престој до најблиското прекугранично море, само за да седам на крајбрежјето со брза храна купена од локалци. Тоа беше моето вдахнување нов живот. Можеби не нов, но познат, спокоен, мирен, слободен, свој. Дури во домот кадешто живеевме со сопругот купивме аквариум со риби, чиј број низ текот на времето се преполови. Кога престанав да одам на летни одмори без родителите, продолжив маста да ја носам на патувањата и така несвесно наметнувајќи им ја на моите пријатели, потоа на партнерите коишто ги имав во младоста и најпосле на сопругот. За жал, еден ден во аптеките ми рекоа дека нема да ја увезуваат повеќе во нашата држава. Една фармацевтка дури и ми рече дека ќе престане да се произведува. Не им верував на сопствените уши, па затоа кон крајот на летото спакував една торба, го наполнив резервоарот и се упатив кон прекуграничното море. „Мора да ја има во нивните аптеки. Ние сме една голема скапаница од држава“, си помислив, пцуејќи. Не знам зошто толку многу ме потресе оваа вест. Неколку дена подоцна ме прогласија за исчезната. Локалците и полицијата го известија Марк дека последно сум била видена кај пристаништето како вечерам брза храна и пијам бело вино. Околните камери не успеале да го снимат моето движење. Брат ми, снаа ми и најблиските го советуваа Марк да земе одмор од работа и да се обиде да мирува додека добијат информации околу моето исчезнување. Ги послуша и деновите ги поминуваше дома. Редовно ги отвораше социјалните мрежи, следеше вести, телефонски комуницирање со нашата, но и со странската полиција. Ваквиот одмор не му годеше. „Немаме нови информации, штом дознаеме нешто, ќе ви се јавиме“ добиваше како одговор. Еден ден седеше на каучот и со дланките потпрени на колената, немо гледаше во подот. По некое време го здогледа празното кутивче рибина маст, на која ѝ беше поминат рокот. Ја отвори и ја мирисна. Се потпре на троседот, гледајќи во таванот. Ја стави маста под носот и се насмевна со насолзени очи. Не знаеше дека сум тука и дека го гледам одпозади стаклото на аквариумот кое ме спречуваше да ја препливам водата и силно да го прегрнам додека седи осамен во дневната соба.
_________________________________________
RUKOPISI 47, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / glavna urednica: Jasmina Topić; urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija); prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović – Pančevo : Dom omladine 2024.
Lice mu se grčilo dok je posmatrao presjeke sive mase na svijetlećoj podlozi. Strano tijelo je preuzimalo i pritiskalo mali mozak, sad već ugrožavajući i centre za glad i centre za vid. Pacijent odavno nije čuo na jedno uvo i neće ni ovu prognozu čuti, da će, u najboljem slučaju, ako preživi operaciju, zračenjima umrtviti njegovog najvećeg neprijatelja. U najboljem slučaju. Nije vjerovao u sebe. Nije bio od onih koji izigravaju boga. Male su šanse, rekao je sebi u bradu prije nego je izašao pred nepoznate ljude da naglas izgovori ono što nakon tolikog puta i toliko novaca nijesu željeli da čuju. Sestra je virkala u telefon i nije registrovala tu silinu brige, niti da je tražio karton pacijenta kojeg su poslali kolege iz Podgorice. Imao ih je svako malo. Slučajeve koje otpisuju prije vremena pa s kreditnim zaduženjima ili jedva skrpljenim novcem, dolaze kod njega da ih iz sigurne smrti vrati nazad. Zbog pandemije korona virusa skoro cijelu godinu nije operisao nikoga s Balkana. I ovoga bi puta izbjegao pacijenta iz Crne Gore da kolega nije naprasno morao u izolaciju. Krenuo je prema bolesničkoj sobi. Gospođa je stajala iznad postelje. Plakalo je njeno izduženo lice nekako iznutra, bez suza i grimase. Bio je to sami nespokoj zaustavljen ispod očiju poput biljega, grč koji neće nestati ma kako se završilo sve ovo što ih je dovelo njemu. Pretpostavio je da je supruga, ali pored pacijenta koji jedva da je držao jedan kapak blago podignutim izgledala je kao da mu je kćerka. Pozdravio ih je oboje klimanjem glave. – Doktore, mi ne znamo njemački, a on se gubi, čekamo prevodioca – govorila je žena glasno, kao kroz razglas, odvajajući riječi da bi svakoj dala na značaju. Nije podizao pogled prema njoj, ali je stavio do znanja da je čuje. Pokušavao je da uhvati reakcije kod pacijenta, a u isto vrijeme tražio pogledom sestru koja je nosila sa sobom karton, i neka ga jeza protresla od poznatosti ne daha, nego gustine vazduha koji je dolazio iza zatvorenih vrata potisnute nelagode. Pacijent je otvorio jedino funkcionalno oko koje je imao. – Primabalerina, jesi li to ti? „Zvončicina pjesma“ je zasvirala u pozadini misli, rodila se iz violine i flaute diskretno poput blagog strujanja vazduha u zagušljivoj prostoriji. – Primabalerina? – ponovio je pacijent i spustio kapak. – A i bunca stalno – rekla je gospođa, nikome određeno, dok je gledala u vrata. Sestra je ušla naglo i predala istoriju bolesti ljekaru, još uvijek prespojenom na zvuk nimalo prijatne varijacije iz baleta „Petar Pan“. – Ne znam zašto prevodilac kasni – zagrmjela je supruga skoro pa očajnički pokušavajući da komunicira. – Ne morate vikati, doktor Karlo i ja govorimo hrvatski – smireno je rekla bolničarka pokušavajući da ignoriše duboka izvinjavanja. Objasnila je da je njihov ljekar morao hitno u izolaciju jer je bio u kontaktu sa zaraženim pacijentom. Za to vrijeme je doktoru Karlu Tkalecu pogled bio zamrznut nad imenom pacijenta. Perčobić, Nikola. Akustični neurom već dva puta operisan. Benigni tumor koji razara. Opet zaglavljen među kostima, zaustavljao je protok krvi sa svih strana. Predugo se čekalo, a srce teško da ima snage za takav zahvat. Dolazak u Hanover je posljednja stanica za čovjeka iz malog i konzervativnog crnogorskog grada. Razumio je zašto su ga otpisali. Jedni zbog nestručnosti, drugi zbog neznanja, treći vjerovatno zbog nedostatka sredstava. Perčobić. Nikola. Iz tog užasnog grada iz koga je otišao i u koji se nikad više nije vratio. Nije to bilo buncanje, to je bio dobar komad svijesti, iako nekontrolisan. Doktor je izašao iz bolesničkog apartmana ne obećavajući ništa nikome. Njegov težak korak kao da je pronašao način da se produži dovoljno da pobjegne od oboje. Za njim je ostao jecaj, prazan kao utjeha onoga ko nije svemoćan. Nikola. Kolja. Nervozna bačva testosterona koja se valjala po svemu i svakome, postavljala granice reagovanja i određivala sudbine ljudi kojima nije ni ime znala. Lovac na greške, lovac na lapsuse, na emocije, na slabosti. Muka koja uvijek iz prikrajka uhvati one koji ne umiju da se brane i one koje niko nema namjeru da štiti. Prima–bale–rina, prima–bale–rina, materijalizovao se njegov glas u vremenu sadašnjem, jednako zlonamjeran kao onda kada ga je prvi put čuo. Mladi Karlo, onaj od prije 37 godina, bio je kao vreća za udaranje na centralnom gradskom trgu, jedini dječak u pokušaju baletske škole, Petar Pan koliko i Zvončica, nježan i osjetljiv. Rasplakao bi se na ulici u bilo kom trenutku. Plakao je na ulici dok je ispljuvavao sadržaj svoje vilice, zaboravljajući da li je grč od bolova ili su bolovi od grča. Neshvaćen, ali shvaćen, naivan iznad svega. Družio se s djevojčicama jer su njihove igre bile maštovitije, njima je za igru bio potreban i kostim, potrebni su im bili rekviziti i muzika, kreirale su svijet po svojoj mjeri dok su imitirale odrasle, njihove svađe nijesu bile nasilne i njihovi su dijalozi bili tako odrasli. S njima je učio da sanja, da pleše i da glumi. Prima–bale–rina, prima–bale–rina, vikali su za njim i drugi kad god bi ga vidjeli kako se kikoće s drugaricama na povratku iz improvizovane baletske škole gospođe Marije Makarenko. Pacijenta su pripremali dok je muzika Bendžamina Britna kroz Karlovu podsvijest skupljala komadiće sjećanja zgaženih teškom čizmom nekada zdravog i jakog Kolje Perčobića. Sanjao je mladi Karlo velike scene, grandiozne mjuzikle, sanjao je da svoju urođenu stidljivost prepusti izmaštanim likovima iz čuvenih baletskih predstava, da bude Zigfrid u Labudovom jezeru, da se sakrije pod plaštom talenta koji nikada nije uspio da pokaže. Sanjao onda, nedosanjao. Pod njegovim rukama, prepušten u potpunosti, ležao je čovjek koji je zgazio jednom davno njegovu potencijalnu karijeru samo tri dana pred prijemni ispit na Akademiji, u trenutku kad je znao da je nadohvat slobode da cijelog sebe pokloni kao nježno spakovanu besmrtnost umjetnosti za koju je trpio. Britn je sve jače svirao u njegovoj glavi dodvoravajući se mržnji, gladeći osvetu po musavoj bradi i želja da upravo sada, u slabosti odluči da li će prgavac koji ga je preusmjerio na medicinu ikada više otvoriti to jedno oko koje mu je ostalo. Kao što je on, siledžija iz Prvoborca, jednom odlučio da Karlo zadovoljava sredovječnog profesora muzičkog kad ostane poslije časova na dodatne lekcije iz istorije muzike i da mu zato treba polomiti noge u koljenima. Osveta nikad nije bila tako hladna i nikada se nije toliko sama ponudila na operacionom stolu čuvene njemačke klinike kao na blještavoj tacni iz babine kolekcije s vjenčanja. Nakon osmočasovne borbe sa samim sobom, nije želio ni da pokuša da spere sa sebe zle misli. Njegova je slabost postala hrabrost koje nije bio svjestan. Ušao je u stan i sudario se s izrežiranom polutamom toliko poznatom da joj se radovao poput razmaženog psa. Herman je sjedio kraj prozora, dajući mu znak da je kasna večera skoro pa gotova. Naslonio se na njega okupan znojem, pomalo smrdljiv i potpuno hladan. – Hey, ich wette es ist nicht so schlimm [Hej, kladim se da nije toliko loše.] – rekao je nježno, poput pravog zaštitnika. Poljubio ga je u čelo, a zatim u usta, vjerujući da ne postoji ništa na svijetu što njih dvojica ne mogu zajedno riješiti. – Ich hätte ihn heute fast umgebracht [Danas sam zamalo ubio čovjeka.] – priznao je. Htio je da mu ispriča sve u dahu, da ispovijedi cijelu svoju prošlost, onu od prije Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu, da se rastereti poput čovjeka koji je odbacio klavir sa svojih leđa, i klavirovu majku i njenog pijanog muža penzionisanog klavira pomorca. Herman je uspio da ga zaustavi. – Du hast ihn nicht umgebracht, das ist das Wichtigste. Geh dich erst mal duschen, dann reden wir. [Nijesi ga ubio. To je važno. Istuširaj se, pa ćemo večerati, a onda ćemo razgovarati.] Karlo Tkalec je ustao kao po naređenju i pogledao u voljenog čovjeka, prvi put bez okova neispričane prošlosti i uvjeren da je cijeli njegov život bio put do ove i ovakve spoznaje, do ove i ovakve bliskosti. I nije mu bilo žao. Zakopao je Petra Pana. Zakopao je i Zvončicu s njim. Iz kupatila je kroz cviljenje protoka mlake vode čuo prve taktove Debisijeve „Violinske sonate“ i zaplakao od olakšanja.
_________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK, crnogorska književnica, književna kritičarka i prevoditeljka, rođena u je u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Objavila je dvije zbirke poezije („Horizontala preko bola“ iz 1996. i „Vertikala bola“ iz 1998. godine), roman „Otvorena knjiga“ (2008) i zbirku književnih prikaza „Nova crnogorska književnost“ (2023), kao i prevode monografije „Bar, grad feniks“ Maksima Lutovca i knjige „Ženska mistika“ Beti Fridan. Zbirka priča „Ispod glasa“ objavljena je prošle sedmice u izdanju Fokalizatora. Poeziju i prozu objavljuje u brojnim domaćim i regionalnim časopisima, a književne prikaze je objavljivala u dnevnom listu „Pobjeda“ gdje je radila kao novinarka. Uredila je nekoliko desetina knjiga objavljenih u Crnoj Gori i Srbiji. Prevođena je na engleski i njemački jezik. Dobitnica je treće nagrade na konkursu za najbolju kvir priču u organizaciji NVO „Queer Montenegro“ 2021. i prve nagrade na regionalnom konkursu za priču inspirisanu Bihorom „Zavičajne staze“ 2022. godine. Kao rezidentkinja Nacionalnog centra za pisanje (National centre for writing) u Uneskovom gradu kulture, Noriču (Engleska) je u maju 2023. u okviru programa Kreativne Evrope prevodila knjigu „Unexausted time“ nagrađivane britanske pjesnikinje Emili Beri. Bila je selektorka je književnog programa 37. Barskog ljetopisa. Zapošljena je u Matici crnogorskoj.
U osnovnoj školi sam najviše volio sedmice kad sam bio redar. Zaduženje mi je bilo da kvasim spužvu i brišem tablu kada mi nastavnik naredi. Volio sam brisanje table i miris vlažne krede i suhe ruke nakon toga, ali najdraže mi je bilo napustiti učionicu kako bih isprao spužvu u WC-u. Hol bi bio prazan i tih, vonjao je na okupanu djecu i ulašteni pod. Uživao sam u škripi svojih đonova, u odjeku koraka koji se širi prazninom. Polako sam se kretao prema WC-u, usklađujući hod kako bih proizveo škriputavi ritam. Bio mi je uzbudljiv taj osjećaj slobode i samoće, dok su ostala djeca bila zatvorena u učionicama, prisiljena da sačekaju odmor kako bi izašli. Ispirao bih spužvu bez pretjerane žurbe, a zatim bih se polako uputio nazad, maksimalno odlažući trenutak povratka u učionicu. S vremena na vrijeme, zaustavio bih se pred vratima neke od učionica i prisluškivao šta se dešava unutra. Čuo bi se poslušni žamor djece i ujednačeni, ozbiljni glas nastavnika. A najbolje od svega je bilo to što niko nije znao da ja nesputano stojim pred vratima i slušam. Oni mene nisu mogli vidjeti, a ja sam ih sve čuo; oni su bili unutra, a ja sam bio napolju. “Šta je tu bilo toliko uzbudljivo?”, Alma upita i pogleda u ekran digitalne kamere, kao da provjerava jesam li još uvijek tu. “Nemam pojma. Osjećao sam se slobodnim”, rekao sam. “Tu sam, a nisam tu.” Rekla je da veoma cijeni moj rad i da, budući Bosanka, osjeća kao da se u svojim knjigama njoj direktno obraćam. Ona se meni direktno obratila putem moje web stranice i isprva nisam uopšte obraćao pažnju na njenu poruku, ali mi je onda poslala još jednu, ovaj put prijeteći svojim dubokim razočaranjem. Kako ne volim razočaravati ljude, odgovorio sam joj. Zvala se Alma B.; bila je student režije na njujorškom univerzitetu i Bosanka, te samim tim zainteresovana za pitanja “identiteta”; htjela je snimati filmove o “bosanskom iskustvu”. To nas je dovelo do pravog razloga zbog kojeg me je kontaktirala: za svoj diplomski htjela je napraviti film o meni, ispričati priču o mom životu i izmještenosti, o gubitku i preobražaju, o mojim komplikovanim identifikacijama. Svi moji identiteti stoje ti na raspolaganju, duhovito sam joj uzvratio. Nastavili smo se dopisivati, pitala me je brojna preteška pitanja. Obično bi mi trebalo nekoliko dana da joj odgovorim, dugim porukama, u kojima sam se često ponavljao, pišući o svemu što bi mi palo na pamet: o svojoj porodici i ratnim zločinima Bushovog režima; svojim pogledima na rokenrol i kvantnu fiziku; o svojim teorijama o fudbalu i poeziji; o epistemologiji Conrada, Rimbauda i sebe. Pričao sam joj priče iz svog života, tu i tamo bih štošta ukrasio ili bezočno izmislio zato što sam joj iskreno htio pomoći da napiše dobar scenarij i za svoj projekt dobije dosta para. Čak sam je nenametljivo ohrabrivao da razmisli o kratkom filmu u kojem bih ja igrao sam sebe u raznim situacijama iz svog života – to bi mogao biti jedan od onih dovitljivih postmodernističkih uradaka koje svi toliko vole zato što imaju neke veze s identitetom – ali je ona pristojno odbila ovu ideju. Naravno, pomalo sam i flertovao s njom jer, kao što svi znamo, posao pisca je da svoje čitaoce zavede. Iz nekog razloga, sačuvao sam cijelu našu prepisku. Kada su joj konačno odobrili prijedlog projekta, predložio sam da dođe kod mene u Chicago i da se upoznamo, ali je ona odlučila da mora raditi od samih početaka: htjela je prvo upoznati moje roditelje i o meni više saznati. Tako je jednog petka pristigla u Hamilton, Ontario. Moji roditelji su je prihvatili kao moju drugaricu, kao, takoreći, još jedno svoje dijete; po dolasku je odmah morala obećati da će ostati kod njih preko vikenda. Majka je posegnula duboko u svoj repertoar pita i kolača, jer je znala da pravu Bosanku ne možeš prevariti lošom kanadskom hranom; Otac je sazvao svu rodbinu, uključujući i rođaka s harmonikom, da joj pjevaju pjesme i piju u njeno zdravlje, i zdravlje njene porodice, pa onda opet u njeno zdravlje. A ona je cijeli događaj snimala: njihovo pijano zavijanje, Oca dok joj priča o filmu koji sam nekad davno režirao, Majku koja joj se povjerila o mom problematičnom pubertetu – bila je to sigurno totalna katastrofa. Nije mi bilo uopšte teško zamisliti svoju pijanu familiju kako opasno podriva moj imidž mudrog, svjetskog čovjeka otrgnutog od svog rodnog tla koji je spas našao u pisanju, imidž koji sam tako pažljivo i javno gradio. Alma se svega naslušala, priča za koje nisam vjerovao da ih se itko osim mene još sjeća: ispričali su joj kako me Otac uhvatio da kradem ratkape; ispričali su joj o našoj lijepoj mladoj komšinici koja me je za uho dovela roditeljima kako bih im priznao da sam je u mraku zaskočio i zgrabio jednu od njenih povelikih, savršeno okruglih sisa; o mojoj osveti vođi školskih jalijaša čije sam lice isjekao grlićem razbijene flaše. Nije se čak toliko radilo ni o šteti koju je to nanijelo mome imidžu, koliko o tome da sam ja bio jedini koji je imao pravo te priče pričati, ako ih je već trebalo pričati – ja sam bio jedini legitimni pripovjedač u našoj porodici. Pokušao sam od Majke saznati kako je Alma reagovala na njihove indiskrecije – nisam je htio razočarati prije nego što smo se uopšte upoznali – ali me je ona uvjerila da nema razloga za brigu. Čak i kad su prepričavali potencijalno kompromitujuće dogodovštine, moji roditelji su o meni pričali s ljubavlju i simpatijom; uvijek su bili (i još uvijek jesu) konvencionalni i razumni, uvijek spremni da odbace svaku demonstraciju moje zabrinjavajuće svojeglavosti kao “fazu”. Majka je također s Almom podijelila tople uspomene na naša idilična ljetovanja u Crikvenici, pričala joj je kako me puštala da sam otplivam u duboku vodu, znajući da ću doplivati nazad čim čujem zvuk pištaljke (sjećam se pištaljke: bila je crna, smrdila je na pljuvačku, a u njoj je klaparalo zbunjujuće zrno leblebije). Alma mi je pokazala snimak gdje se Majka rasplače prisjećajući se naših zimovanja, naše vikendice na Jahorini, u kojoj sam znao provesti ljeto, ponosno joj je saopštila, gutajući debele knjige i pišući pjesme i priče. Alma se mojoj mami jako dopala. Prava Bosanka, pomislila je, pravi anđeo; puna poštovanja prema starijim od sebe, ljubazna i fino vaspitana, Amerika je nije uspjela iskvariti. “Alma sa svakim može pričati”, Majka je rekla. “Ne misli ona da je specijalna.“ Samo što nije ponudila da je usvoji; štaviše, zabrinuta za moje potomstvo, bez imalo ustručavanja je izjavila da sad, eto, kad sam se razveo, Alma mi je savršena prilika. Kad sam nazvao roditelje nakon Almine posjete, u isti glas su počeli hvalospjev. “Sama samcata je došla u Ameriku. Tetka joj je živjela u New Yorku”, rekla je Majka. “Bilo joj je tek trinaest godina kad je stigla. Tako ti je pametna. Prepametna.“ “Gdje je baciš, tu se dočeka“, rekao je moj Otac. “Samo što joj u New Yorku nije živjela tetka, nego stariji brat. I bilo joj je šesnaest kad se doselila.” “Ma nije, bolan, rekla je da joj je brat umro od raka odmah poslije rata. Mati je imala infarkt, a oca joj je u Sarajevu ubio snajper“, rekla je Majka, s uzdahom. “Tvoj Otac nikad ne sluša šta mu se priča.” “Slušam ja”, rekao je Otac, ljutito. „Majku joj je ubio snajper, a Otac joj je umro nakon rata.“ “Eto ti. Nikad ništa ne sluša, ni mene niti koga drugog. Ovako ti ja cijeli život: pošaljem ga da kupi mlijeko, a on se vrati s dvije janjeće glavuše. Šta ću ja s glavušama. Ko još jede glavušu?”, rekla je Majka. “E, što mene snajper nije strefio.“ Naravno, kad je Alma došla u Chicago da me intervjuira, nisam se usudio tabiriti ko joj je u porodici umro od raka a koga je upucao snajper. Ona je, međutim, zračila spokojem nekoga ko je upoznao patnju, a koji nemaju – i vjerovatno ga ni ne primjećuju – oni koji nisu proživjeli gubitak i bol. Odmah mi je bilo jasno zašto se toliko dopala mojoj majci. Posmatrao sam je dok je u mojoj kancelariji na tronožac montirala svoju digitalnu kameru: kratka, asketska kosa i spretne, odlučne ruke; velika, srcolika glava na kojoj su dominirale krupne, dramatično crne oči; neprestano upereni pogled. Tijelo joj je odavalo unutarnju snagu, nepokolebljivu čvrstinu koju je nosila kao ožiljak na duši. Ali sam u njoj još uvijek nazirao malu Almu, kakva je bila kao djevojčica: u bijeloj košulji i plavoj suknji, s dokoljenicama i crvenim cipelama i dugom blistavom kosom koju joj je majka često češljala. “U redu, počinjemo”, rekla je, ne ostavljajući mi puno izbora. Predstavio sam se kameri, rekao joj kad sam rođen, opisao dio grada pored stare željezničke stanice. Ja sam toliko mator, rekao sam u šali, da se prisjećam parnih lokomotiva. Kao djeca smo se podvlačili pod vozove i povlačili polugu za ispuštanje pare. Na taj način sam si barem jedanput spržio cjevanice. Kino Arena je isto bilo blizu; krao bih pare iz maminog novčanika i povazdan išao u kino. Imao sam predivno socijalističko djetinjstvo, gdje za djecu nije bilo cenzure i mogli smo gledati šta smo htjeli: špageti vesterne, kung-fu filmove, njemačke meke porniće, komunističke ratne drame, kojekakva američka sranja – odrastao sam na uravnoteženoj dijeti seksa i nasilja, rekao sam, i vidi me sad, šta mi fali? Nimalo suptilno me je prekinula, pitajući o periodu kada sam se furao da sam američki komandos i pravio se da pričam engleski. Majka joj je rekla da sam imao pušku od koje se nisam odvajao; ispričala joj je kako sam u svojoj sobi planirao i izvodio vojne operacije, znao sam probuditi sestru u po noći, koja bi onda zauzvrat svojom vriskom probudila njih. “Sjećaš li se toga?”, pitala je. “Možeš li mi malo pričati o sebi kada si zamišljao da si Amerikanac?“ Čovjek svoj život gradi na dosljednosti, podupire ga uvjerenjem, ma koliko stvarnost drugačije govorila, da je uvijek bio to što je sada, da čak i u svojoj usranoj dalekoj prošlosti može prepoznati sjeme iz kojeg je ovaj ukleti cvijet procvjetao. Uopšte mi nije bilo lako shvatiti predanu temeljitost svojih dječačkih furki, mnogobrojne izvore moje bujne mašte – jedan dugi trenutak uopšte nisam mogao prizvati sebe kakav sam nekad bio. Kamera je, sasvim sigurno, uredno zabilježila ovaj moj trenutak nelagode, sjenu koja mi je prešla preko lica, moju sumnju i ranjivost. Ali jednom kad se nađeš ispred ispitivačkog objektiva, teško je skrenuti pogled; jednom kad počneš pričati svoju priču, užasno se teško zaustaviti. Da, kad sam imao desetak godina, želio sam biti američki komandos, priznao sam, ali moraš razumjeti i širi kontekst. Dobar dio svog djetinjstva sam proveo ratujući. Prvi rat bio je inspirisan serijom Quentin Dedward; podijelili bismo se u dvije grupe i onda bismo se mačevali štapovima. Kako se mladi Quentin sa svojim neprijateljima svadio oko lijepe djeve, a Marinu, našu jedinu kandidatkinju za ulogu lijepe djeve, mama nije baš često puštala da se s nama igra, rat je bio gotov za sedam dana, taman kad su nam štapovi počeli pucati po dužini. Onda je tu bio vječiti rat između Nijemaca i partizana. Inspiraciju za ovaj rat smo, dabome, crpili iz filmova o narodnooslobodilačkoj borbi i pobjedama Tita i naših antifašista. U narodnooslobodilačkom ratu štapovi su služili kao puške. Postavljali smo zasjede u žbunju: umjesto bombi i u samoubilačkim napadima na njemačke bunkere smo bacali kamenice; napadali smo nedužne automobile u prolazu, koji su zapravo bili neprijateljski konvoji koji su desetkovanoj Grupi armija D nosili prijeko potrebno gorivo i namirnice. Problem s ovim ratom je bilo to što nismo imali istinskog neprijatelja. Nitko nije htio biti Nijemac, zato što nitko nije htio biti negativac. Pucali smo ni na koga i bacali bombe u prazno, jer su napadi na automobile ipak bili malo preriskantni da bismo ih često poduzimali, posebno nakon što su jednom uhvatili Vampira i do krvi ga nalemali. Rat je nešto sasvim drugo ako ne možeš uživati dok tvoj mrski neprijatelj umire dugom, bolnom smrću. E onda je došao rat za prevlast nad parkom, koji je na nesreću bio smješten između dvije identične zgrade; moja raja je živjela u jednoj, a druga raja u drugoj. U parku smo imali ljuljačke i tobogan, ringišpil i pijesak, a svuda oko njega je bilo žbunje u kojem smo pohranjivali plijen i krili se kada je to situacija iziskivala – žbunje je bilo naša loga. Rat za park je bio nevjerovatno intenzivan i mnoge su se bitke upravo u njemu odvijale: desetine djece u protivničkim vojskama su se mlatile štapovima kao toljagama, što im je bila daleko najbolnija primjena. Pričajući ovo Almi, vidio sam sebe kako zamahujem djedovim štapom i probijam kartonski štit koji je drugi dječak postavio kao jadnu zaštitu. Izgubili smo, ipak, odlučujuću bitku i pravo na korištenje parka, nakon što su se, na putu u školu, dvojica iz osmog razreda pridružila neprijatelju kao pojačanje, i sa ubilačkim uživanjem počela vitlati svojim pretrpanim torbama, koseći sve odreda, dok smo se mi u totalnom rasulu povlačili. I tako smo morali prebaciti svoju logu – svoje zastave, svoje naoružanje, svoj ponos – u baštu iza naše zgrade. Bašta je bila poprilično velika i pripadala je starom bračnom paru koji je živio u kući skroz na drugom kraju. Kuća je bila oronula, velike fleke od vlage na fasadi ličile su na izmišljene okeane; svako malo bi poneki crijep s krova kliznuo i pao. Prije Rata za park tu smo rijetko zalazili, jer smo zazirali od staraca koji bi se svako malo ukazivali na svojim vratima, derući se kao ludi: baba je mlatarala rukama kao pokvarena vjetrenjača; stari je prijeteći mahao štapom kao da diriguje zamišljenim orkestrom. Znali smo da su bolesni: u sred ljeta nosili su debele prsluke i džempere, noge su im bile natečene kao panjevi; smrad truleži i smrti izbijao je kroz njihove prozore, u rijetkim trenucima kad su bili otvarani. Ali je zato bašta bila prostrana teritorija s lijehama krompira i kupusa, sa kolonijama pritki za grah i kukuruznih stabljika gdje smo se mogli sakrivati i obnavljati zalihe ratnih štapova. U jesen bi tu rasle tikve; u proljeće su posvuda štrčale perke mladog luka. Zimi bi se sve pretvaralo u blatnu kaljužu, koja je mogla usporiti svakog neprijatelja koji bi nas krenuo napasti; a ako je bilo snijega, mogli smo graditi neosvojivi snježni bunker. Čak smo imali i jabuku na koju smo mogli okačiti svoju zastavu. Bilo je prosto nevjerovatno da se nismo prije sjetili bašte kao loge. Tako smo mi ušli u baštu i okupirali je, ignorišući, čak izazivajući, babu i starog svaki put kad bi nas bezuspješno potjerali. Na kraju su prihvatili svoj poraz; bacili smo im kamen kroz prozor i ništa nam nisu mogli. Uskoro smo im čupali glavice kupusa i štapovima ih razbijali na komadiće; vježbajući bacanje kamenja, ubijali smo guštere; sipali smo benzin za upaljače puževima u kućice i onda ih spaljivali. Bašta je sad bila naša oslobođena, suverena teritorija, naš domaći teren. “A kakve to veze ima s tvojom fazom američkog komandosa?”, pitala je Alma, pomalo otresito. “Doći ću do toga”, rekao sam. “Strpljenje, mlada damo.” Nekoliko sedmica kasnije, grupa muškaraca u radnim odijelima počela je oko bašte podizati ogradu od iveričnih ploča. Nije im dugo trebalo da završe i ubrzo smo shvatili da više ne možemo tek tako ušetati da pokupimo svoje štapove ili žrtvene puževe. Kad smo se konačno ušuljali u baštu, vidjeli smo staru kuću kako zjapi bez krova; dvojica oznojenih radnika maljevima su rušili zid; iza njih je buldožer strpljivo čekao da sve pretvori u bezobličnu gomilu. Sljedeći dan su kompletirali ogradu i bašta nam je sada bila potpuno izvan dometa, s ogradom koja je bila visoka i začuđujuće čvrsta, bez ijedne rupe ili pukotine. Čuli smo rovokopače i grtalice i buku rušenja i izgradnje, ali nismo uopšte mogli vidjeti šta se unutra dešava. Odjednom smo se našli protjerani s naše rođene teritorije. Danima nismo znali šta se iza ograde dešava. Na kraju smo Vampira, koji je bio najmlađi i najmanji od nas, na lopovsku prebacili preko ograde i poslali u izvidnicu. Čekali smo ga na stepenicama ispred haustora, dodajući jedan drugome cigaretu i nekakav alkohol, razglabajući, kako smo povremeno imali običaj, drkanje i razne vrste smrti. Vratio se sa izvještajem koji nije bio ohrabrujući. Lijeha krompira više nije bilo, nestala je i jabuka, kuća je bila sravnjena, kukuruz i grah počupani; u zemlji su iskopali ogromnu rupetinu i rubove označili kolcima koje su povezali špagom na kojoj su visile žute zastavice. Đorđe je rekao da je to zato što su sve minirali. Ima i cijela brigada građevinskih mašina, pričao je dalje Vampir. A pored ulazne kapije su upravo dovršavali drvenu baraku sa vratima i prozorima koja je očigledno bila zamišljena kao budući štab. Ovi ne namjeravaju nikud ići, rekao je Vampir. Mi ćemo ih otjerati, rekao je Đorđe, i požalit će što su ikad došli. Po cijeloj smo zgradi pokačili letke koji su naglašavali ozbiljnost situacije i pozivali veterane svih naših prethodnih ratova, svu djecu koja su uživala u slobodarskoj bašti, da nam se pridruže na ratnom zasjedanju kako bismo odlučili šta valja činiti. Sastanak je bio u podrumskim prostorijama, u šupi pedera s petog sprata. Razvalili smo mu katanac i tu uspostavili privremeni krizni štab, jer smo znali da ovaj nikad u podrum ne silazi. Šupa je bila puna kofera punih starih časopisa sa fotografijama sunčanih morskih odmarališta i svijeta na plažama. Koferi su bili naslagani, tako da su mogli komotno poslužiti kao amfiteatar za svu djecu koja su trebala doći. Ali došlo nas je samo sedmero: Đorđe, Vampir, Boris, Edo, Mahir, ja, i na kraju, Marina. “Šta je s njima bilo?“, upita Alma. “Kada?” “U ratu?” “U kojem ratu?” “U ovom zadnjem ratu, u pravom ratu.“ “Ma nemam pojma. Ništa dobro, garant.“ Đorđe je predsjedavao; krajnje ozbiljnim tonom je izložio situaciju. Došljaci su preuzeli baštu i izgleda da na njenom mjestu nešto grade. Toliko puta smo do sada bili protjerani da nemamo kuda više ići. Ako izgubimo baštu, ništa više svoje nećemo imati. Ako im dozvolimo da izgrade šta god da grade, gubitak će biti nenadomjestiv i nepovratan. Moramo nešto odmah poduzeti, složili smo se. Rat se činio neizbježnim, ali nas je bilo samo sedmero. Predložio sam da prvo uputimo upozorenje Radnicima – kako smo od tog trenutka zvali našeg neprijatelja – i obavijestimo ih da su prisvojili našu zakonitu teritoriju, te da se smjesta trebaju povući. Prijedlog je dat na glasanje i bio je prihvaćen. Jedino je Đorđe bio protiv (posebno mi je bilo drago kad je Marina podigla svoju nježnu ručicu, imala je kao ugarak crnu kosu i još crnje oči). Mene je zapalo da sastavim pismo upozorenja. Uposlio sam sve svoje napredne književne moći i sastavio natprirodno rječitu poslanicu, koristeći fraze kao što su pravedni gnjev, krvlju natopljena sloboda i put pravednika. Potpisao sam nas sa Pobunjenici, očito inspirisan jugoslavenskom historijom, čije su brojne bratske nacionalnosti tradicionalno ginule, skupa ili pojedinačno, u raznovrsnim ustancima. Ime Pobunjenici sam smislio bez konsultacija i dozvole. Đorđu se nije sviđalo, kao ni Edi. Ali kako sam, radi dramatičnijeg efekta, pismo bio napisao krvavocrvenom tintom, na šta sam utrošio nekoliko mrljavih pokušaja, ponovno pisanje pisma bi mi oduzelo previše vremena. Osim toga, većina nas je smatrala da je ime koje je Đorđe predložio – Jebači majki – ekstremno, kao i način na koji je u svom nacrtu pisma formulirao naš bijes: Ako smjesta ne odete, jebat ćemo vam i majku i sestre i djecu. I tako je upozorenje ostalo neizmijenjen, s tim što smo se složili da bi sljedeće moglo i trebalo biti malo žešće. Opet smo na lopovsku preko ograde prebacili Vampira, koji je na poleđinu ultimatuma pljunuo i zalijepio ga na vrata barake. “E sad te moram pitati”, rekla je Alma, “na šta misliš kad kažeš da ste ga na lopovsku prebacili preko ograde?“ Ne volim kad me se prekida; volim pričati priče kako ja mislim da treba. Ali me je Alma pitala odlučnim tonom i, možda, kao neko nesvjesno upozorenje, bacila pogled u ekrančić kamere. Bilo mi je bitno da joj se dopadnem, da razumije moje iskustvo. “Lopovska je kad se dvoje uhvati za podlaktice (pokazao sam joj, lagano je hvatajući za tanke, nježne zglobove) i naprave kao platformu, na šta bi se Vampir popeo i onda bi ga mi zabacili prema ogradi. On je bio tako spretan i savitljiv da je mogao stajati na samoj ogradi, i tek bi onda skočio na drugu stranu. “A što ste ga zvali Vampir?” “Bio je pravo malen. Nigdje tijela. Bio je tako lagan da za njim uopšte nisu ostajale stope u snijegu.“ “Šta je s njim bilo?“ Zastao sam prije nego što ću joj odgovoriti, međutim, kad sam joj rekao da ga je 1992. ispred naše zgrade strovalio snajper, na licu joj se nisu ukazale nikakve emocije. Pitao sam se da li riječ snajper u njoj obavezno priziva ubistvo njene majke, ili oca, koga je već ubilo, te sam požurio da nastavim s pričom. Bilo kako bilo, Radnici nisu otišli. Sljedeće upozorenje je napisao Đorđe, koji im je zaprijetio grubim jebanjem matere, previdjevši činjenicu da jebanje i nije baš bilo najjače oružje dječaka koji ni do puberteta nisu dobacili. Dao im je rok od jedne sedmice i, kako bi pokazali koliko smo ozbiljni, Vampir je nakon što isporuči prijetnju trebao kamenom razbiti prozor barake. Međutim, kako je stajao preblizu, prozor je samo malo napukao, tako da su Radnici vjerovatno zaključili da se neki vrabac zabio u prozor i slomio vrat. To slanje prijetnji će se ispostaviti kao taktička greška jer, umjesto da nas shvate kao ozbiljnu prijetnju, Radnici su u rupu u bašti izlili beton, valjda praveći temelje za nekakvu ogromnu zgradu. Da stvar bude gora, dok smo mi čekali na njihov odgovor, i škola je završila, tako da smo izgubili Borisa, Edu i Marinu, koje su roditelji odmah otpremili kod rodbine ili na more. Sad kad nešto razmišljam, ne mogu se sjetiti zašto i mene moji nisu otpremili kod bake. “Zato što ti je mama bila na terapiji zbog raka štitnjače”, reče Alma. Ovo je za mene bila novost. Odmahnuo sam glavom, u nevjerici, a ona je klimnula, potvrđujući. “Otkud ti to znaš? Ja nikad nisam čuo da mi je mati imala rak štitnjače.“ “Ona mi je sama rekla.“ “Ona ti rekla? Moja mama? Rekla ti da je imala rak? Pa što meni nije rekla?“ “Vjerovatno nije htjela da se brineš.“ “Pa sad se brinem.” “Sad joj je dobro”, reče Alma. “Nemoj da se brineš.“ Da budem iskren, nisam siguran da bih se bio zabrinuo i da sam znao, onako opsjednut Ratom za Baštu i tim stvarima. Ali njen rak dosta toga objašnjava. Na primjer, objašnjava zašto su me, uprkos mom žestokom protivljenju, upisali na kurs engleskog jezika – mora da je htjela da me udalji iz kuće, a da sam joj ipak u blizini; vjerovatno nije htjela da znam, ali me nije mogla poslati kod bake i djeda koji su definitivno živjeli predaleko. Sad mi je jasno zašto sam toga ljeta mogao ostajati napolju do kasno, planirajući naše ratne pohode, i zašto mi je tada nakupovala igračaka koje joj čak nisam ni tražio, uključujući i pušku koju sam obožavao, imitaciju AK-47, uvjeren da se radi o američkom oružju. Željela me je zaokupiti drugim stvarima, i bio sam zaokupljen. Moglo bi se reći da sam zbog njezinog raka postao američki komandos. Eto ti sad. Uglavnom, mrzio sam časove engleskog. Morali smo sjediti u maloj, pretoploj učionici, sunce je tuklo u zelene roletne, a svuda oko nas su lebdjele cijele galaksije prašine. Bilo mi je daleko interesantnije posmatrati rotaciju i kretanje čestica prašine, nego slušati nastavnicu koja se sve vrijeme vidno dosađivala, osim kada smo pjevali pjesme na engleskom. Kao kreteni smo za njom ponavljali riječi dok je pjevala; ispostavit će se da je oduvijek sanjala da postane slavna pjevačica. Pjevali smo My Bonnie Is Over the Ocean, When Johnny Comes Marching Home, Amazing Grace, pjesme koje danas ne mogu ni pjevušiti, a da mi se ne zapovraća. Catch a Falling Star joj je ipak bila ponajdraža. Prevela nam je riječi i svaki put kada ju je pjevala, posegnula bi da dohvati imaginarnu zvijezdu i stavi je u džep. Užasno patetično; mi smo se samo gurkali i kikotali. Dakle, nabavio sam pušku kakvu sam želio, učio sam jezik koji sam samo ja znao pričati, kako god nevoljko, imao sam roditelje koji su me ostavljali na miru – šta god da je bio razlog – i samo mi je još trebao odgovarajući identitet da se sve to lijepo objedini. Otkrio sam ga u filmu u kojem grupica američkih komandosa uništava cijelu planinu koja je Nijemcima služila kao tajna fabrika oružja. Usporeni snimak apokaliptične eksplozije duboko me je impresionirao: planina je podrignula, i prije nego što će joj vrh nestati u kataklizmi, vatrena dekoracija nagrnula je iz crnog oblaka dima, nakon čega je zavladao mir apsolutnog uništenja, pepeo zaborava sipao je iz neba, potpuna tišina. I onda predivna scena u kojoj Nijemci muče američkog komandosa koji, umjesto da pukne pod pritiskom, umjesto da izda svoje suborce, pjeva She’ll Be Coming ‘Round the Mountain When She Comes. Film se zvao Ukleta planina, a nakon što sam ga pogledao dvaput u dva dana, počeo sam puzati po tepihu u sobi, zamišljajući da sam na mahovinom obraslim planinskim padinama; sakrivao sam se ispod kreveta, kao ispod kamiona; krijući se iza ormara, spremno sam čekao da otvorim vatru na Nijemca, koji nije ni slutio da ga iza ugla čeka smrt. Tako da je dužnost snajperiste bio očigledan i prirodan sljedeći korak. Dok sam s prozora budno pratio Radnika koji je gurao civare zamišljao sam kako mu metak probija glavu i izlazi na drugu stranu, a djelići mozga štrcaju. U neka doba počeo sam sa sobom pričati na jeziku za koji sam mislio da je američki. Bila je to neka udrobljena kombinacija zvukova koje sam pokupio gledajući filmove i pjevajući na kursu i koje sam izgovarao u skladu s pravilom koje je moj Otac jednom ustanovio: za razliku od britanskog engleskog, koji se izgovara kao da su ti usta puna vrućeg čaja, američki engleski iziskuje žvakanje zamišljene žvake. Fow dou sotion gemble, mrmljao sam sebi u njedra, s puškom uperenom u Radnika koji je šmrkom spirao gumene čizme. Fecking plotion, camman. Yeah, sure. Moj se preobražaj u američkog komandosa tačno poklopio sa eskalacijom našeg oružanog sukoba sa Radnicima. Naravno, ovi nikada nisu napustili baštu i, budući ozbiljno zadati u gradnju i zidanje, svuda su iz betona provirivale čelične šipke, a prvi sprat je bio skoro gotov. Kad je Đorđe rekao da je konačno došlo vrijeme da se nekom jebe mater, nitko se nije usprotivio, i tako je otpočeo rat. Đorđe je postao naš vrhovni zapovjednik, predani i nemilosrdni vođa. Vampir je bio Specijalni odred, špijun koji je obavljao tajne operacije: nije puno pričao, nosio je tamniju odjeću, i stekao je naviku da se svima prikrada iza leđa. Mahir je bio pješadija, hrabro izvršavajući naredbe, uvijek pouzdan u borbi. A ja sam bio američki komandos, ispomoć u borbi za slobodu u Baštenskom ratu: bio sam naoružan pravom puškom i tečno sam pričao žvakaći američki, iako sam ga svako malo morao prevoditi svojim saborcima. Prvi okršaj u Baštenskom ratu desio se jednog junskog predvečerja. Većina Radnika je bila otišla kući i samo ih je nekoliko ostalo da sjedi na stepenicama da sa Čuvarom piju pivo. Nisu ni slutili da im se sprema rat; nisu bili svjesni zveckanja neprijateljskog oružja na svega nekoliko metara od njih. U pripremi za svoj prvi napad, bili smo iskopali tunel ispod ograde i rupu pokrili daskama i kartonima. Cilj nam je bio zapaliti drvenu šupu u kojoj su Radnici držali alat i gumene čizme i radna odijela. Te večeri smo se provukli kroz tunel, sa školskim torbama punim starih novina i krpa i džepovima punim bočica sa benzinom za upaljače. Ja sam još nosio i pušku na leđima tako da sam se zaglavio provlačeći se ispod ograde, ali su me uspjeli izvući. Dok se Čuvar sa svojim jaranima opijao, mi smo zubima otkinuli vrhove s bočica, natopili zgužvane novine i krpe i nakamarali iz uz stražnji zid šupe. Dok smo mi palili vatru, oni su se u neznanju kliberili. Brzo smo se vratili do tunela i izvukli napolje. Iako mi je srce sviralo solo na bubnjevima, bio sam dovoljno priseban da ovaj put pušku uzmem u ruku. Kako smo se i dogovorili, odmah smo se razišli svojim kućama. Dok sam ja došao do prozora u svojoj sobi, jedan kraj šupe je već bio u plamenu, a Čuvar i njegovi glupi jarani su na vatru sipali pivo, dok se najtrezniji od njih nije dosjetio da razvuče šlauf i vodom ugasi požar. Oduvijek sam uživao u uništenju; prizori razaranja redovito su mi oduzimali dah. Bio sam sklon nanošenju štete: volio sam čekićem udarati po igračkama i bacati klikere s balkona, a onda gledati kako se rasprše na betonu. Znao sam, jednu po jednu, kidati stranice knjiga koje mi se nisu sviđale, sve dok od njih ne bi ostale samo prazne korice. Čak sam uživao i u brisanju table. Ali nikad nisam bio ni izbliza tako ushićen kao dok sam gledao kako radnička šupa plamti, dok nisam posvjedočio idiotskoj bespomoćnosti Čuvara koji pivom gasi vatru. Znali smo da je ovo bila samo priprema za rušenje nebodera, jednom kad ga naprave – u plamenu šupe vidio sam Ukletu zgradu kako se strovaljuje. Nije bilo bitno što je šupa zapravo bila poljski WC. Gledao sam Radnike kako s gađenjem okreću glavu i štipaju nos dok razvaljuju spaljene zidove šupe i tako impresivno brdo govana. Neko vrijeme nakon toga Radnici su, ponukani splačinama koje su im o ručku donosili u manjirkama, zaduživali zajedničku rolnu toalet papira i odlazili čučati iza kamare čeličnih greda. Mi smo se itekako imali čemu radovati: ćenifa je bila potpuno opravdana meta, pošto je otežavala logistiku gradilišta, a da ne spominjemo činjenicu da smo se uspjeli ušunjati u neprijateljsku pozadinu. Kad smo se par dana kasnije sastali, rekao sam: Fatch ah salling frow, sure yeah, fut ow gnore tocket, što sam ljubazno preveo kao: “Naš sljedeći cilj, drugovi, je baraka.” Za baraku nam je trebalo daleko više benzina za upaljače. Njegovo prikupljanje – govorimo o gumenim bočicama u obliku torpeda, veličine prsta – bi trajalo dovijeka i bilo bi preskupo. I ovako smo već krali previše para iz roditeljskih novčanika da bismo financirali Baštenski rat, a trafikant je već jednom pitao Mahira da li mu tata vozi auto na benzin za upaljače. Đorđe je procijenio da bi nam par flaša benzina ili neke druge zapaljive tekućine bilo sasvim dovoljno. Provalili smo i u preostale podrume u zgradi, nadajući se da ćemo možda nabasati na nešto zapaljivo, nešto šta je neko možda greškom spremio u podrum zajedno sa starim tepisima i jorganima. Nismo našli nikakvo gorivo, ali je zato bilo dostga kaputa, okvira za slike, pokvarenih usisivača, starih ploča i knjiga, namještaja u raspadu – krš beznačajnog postojanja. Nisam vjerovao da bi iko od njih primijetio ili žalio kad bi sve to izgorjelo. Dok sam ovo pričao, primijetio sam da Alma razmatra moju kancelariju; plastične čaše pune tupih olovaka; objektiv bez fotoaparata; zdjela prepuna stranih novčića, sabranih na mojim spisateljskim putovanjima; neuokvirene slike pribodene za plutanu ploču iznad radnog stola, već izblijedjele i iskrivljene. Ništa bez čega ne bih mogao. “Znaš, kada sam se poslije rata prvi put vratila u Sarajevo”, reče, “morala sam isprazniti naš stan da bih ga mogla prodati. I rasporedila sam sve u tri kamare: jedna za baciti, druga za podijeliti i treća za ponijeti sa sobom u New York. Njujorška kamara je stala u jedan kofer. Kad sam se vratila kući, odnijela sam kofer u skladište i nikad ga više nisam pogledala.“ Ali vidi, nama je rat bio nešto uzvišeno, sloboda ispisana razaranjem, apsolutna pravednost naše borbe – sve nam je to bilo sveto. Sve je izgledalo ljepše sa vrha Uklete planine. I taj život neprestane tajnosti i obmane, osjećaj da smo mi svjesni nečega čega niko drugi nije. Odjednom smo postali fini prema komšijama, slušali smo starije; redovno sam radio zadaću iz engleskog i još se na času javljao da pjevam. Znao sam da će mi pretvaranje i žrtvovanje pomoći da obavim svoj zadatak, da su laži esencijalni dio naše misije. U samoodricanju sam otkrio ponos i ljepotu, i konačno sam shvatio šta je Majka mislila kad mi je govorila: “Moraš nekad raditi i nešto što ti se ne sviđa.” A nakon naših šarada u kojima smo izgledali kao dobri dječaci, sastajali bismo se u podrumu i razrađivali Veliki napad. Đorđe je bio mišljenja da na Radnike moramo konstantno vršiti pritisak, ne smijemo ih pustiti ni da predahnu. I dok su naši roditelji mislili da se mi napolju igramo klikera ili u kinu gledamo Diznijev crtani, mi smo u vlažne novine umotavali pijesak i krhotine stakla. Ovo smo oružje zvali Granata; bio je to moj izum, pri čemu je ideja bila da će se mokri papir raspasti pri udaru i da će se pijesak pomiješan sa staklom zalijepiti za kožu i onda, kad ga Radnik pokuša otresti, porezat će se na staklo ili zguliti kožu. A ako ga pogodimo u oko, može i oslijepiti. Bacali smo Granate i kamenje na Radnike; posipali smo eksere na ulaz za kamione; gurali smo šibice u katance na baraci; palili smo bočice sa benzinom za upaljače i nasumično ih bacali preko ograde. I kako je zgrada napredovala tako se i naša taktika razvijala. Shvatili smo da napad na Radnike i nije baš najpametniji: bilo ih je previše, bili su daleko brojniji, a u ovoj fazi su većinu vremena provodili u zgradi, na višem spratu. Stoga smo se isključivo skoncentrisali na Čuvara. Dok su drugi radili, on se motao oko barake, otvarao i zatvarao kapiju za kamione – često nam je bio u dometu. Posmatrali smo ga. Imao je veliku bradavicu na lijevom obrazu, koja je štrčala i kad nije bio obrijan; na uskim ramenima mu je bila raštrkana perut. Nosio je tamnosmeđu uniformu i kapu sa obaveznom petokrakom, koja bi mu dala vojnički autoritet da nije bila tako prljava – vidjeli smo ga kako kapom briše znoj sa vrata. Navečer bi ostajao sam, osim ako mu ne bi pošlo za rukom da nagovori neke Radnike da ostanu na pivu, ali bi i ti Radnici u neka doba otišli kućama. On izgleda nije imao kuće; gledali smo ga kako bez žurbe obilazi gradilište; naciljao bih na njega svojom puškom dok je sjedio na stepenicama ispred barake, zagledan u daljinu – da sam imao pravo oružje, jedan hitac bi mi bio dovoljan. Nekad bi izvukao kuhinjsku krpu, razmotao je i izvadio komad hljeba i nekog mesa; žvakao je odsutno, bez apetita, kao da je cijela svrha žvakanja da mu žvaljama bude manje dosadno. Bog zna o čemu je on razmišljao; vjerovatno ni o čemu. Često bismo ga tako odsutnog napadali salvom kamenja i Granata, ali nismo imali puno direktnih pogodaka. Dugo nije uspijevao skontati šta ga je spopalo; takvi ljudi svoju muku prihvataju kao sastavni dio življenja. Uživali smo gledajući ga tako sluđenog. Radovala nas je činjenica što uopšte nije znao ko smo, šta smo, što je vjerovao da je to što se njemu dešava posljedica obične, sveprisutne ljudske zlobe. Jednom je, ne sumnjajući na nas, kupio časopis sa golim ženama od Đorđa koji ga je dozvao na kapiju; mi smo ga trebali u tom trenutku napasti, ali smo odlučili da će nam njegov novac ipak bolje doći. I takav priglup, Čuvar je na kraju ipak povezao događaje. Zapravo, skoro da je zarobio Vampira koji mu je na baraci pisao poruke koje su sadržavale jebanje, majke, sestre, i djece. Prišunjao mu se s leđa i počeo ga udarati, ali se, i tako zatečen, Vampir u sekundi uspio iskobeljati i preskočiti ogradu. Ubrzo nakon toga uslijedila je naša odmazda. Obasuli smo ga papirnim kesama prepunim šljunka – kasetnim bombama – i imali smo par dobrih direktnih pogodaka. Psovao je s otrovom i mržnjom i, nakon toga, bilo je jasno da će se ovaj rat voditi sve dok jedna strana ne doživi potpuni poraz. Otprilike smo u to vrijeme shvatili da smo još odavno digli ruke od oslobođenja Bašte. Ne bismo bili ništa sretniji ni da nam je nekim čudom, u tom trenutku, Bašta vraćena. Naprotiv, izgubili bismo svoju svrhu. Sve o čemu smo povazdan pričali je bilo kako zeznuti Radnike otjelotvorene u liku Čuvara; to nam je postao jedini cilj rata i više nismo bili u stanju misliti ni o čemu prije, pored, niti poslije rata. Osjećaj je bio isti kao kad se zaljubiš, samo što smo mi njega željeli ubiti. Razaranje nebodera je zauzelo drugo mjesto na našoj top listi želja, iza spaljivanja barake sa živim Čuvarem u njoj. A za to nam je trebalo goriva. Jednog nam se dana i posrećilo: radnja za uokvirivanje slika pored željezničke stanice je izgorjela. Vidjeli smo kako se diže dim i čuli zavijanje sirena. Uvijek raspoloženi za razaranje, odjurili smo do radnje i gledali vatrogasce kako kroz razbijeni izlog vodom plave radnju, dok su vlasnik i njegova žena zagrljeni ridali, odvraćajući poglede. Sutradan smo se vratili do spaljene radnje, hodali po mlakom, mljeckavom pepelu, tu i tamo gacali po blatu, udisali miris ugljenisanog drveta i sprženog maltera. Preturali smo po kršu njihovog života: ženska cipela s potpuno otopljenom petom; klimava stolica bez noge; uzorci okvira još uvijek na zidu, još uvijek simetrično poredani. U stražnjem dijelu naišli smo na ćošak do kojeg vatra nije dobacila: plavi isflekani mantil još uvijek je visio okačen; uokvirena slika mladenaca, okrenuta prema zidu i, pokraj zadnjih vrata, tri predivne konzerve razrjeđivača. Sengson clotion wicklup, rekoh. To je ono što nam treba. Dozvolite mi da u ovom trenutku priznam: bio sam savršeno svjestan da je bilo nečega neprikladnog, ma kako uzbudljivog, u količini zadovoljstva s kojim sam ovo Almi pričao. Dječaci su joj se vjerovatno činili totalno i tipično agresivni, nasilni i blentavi; možda ju je i povrijedila naša neskrivena krvožednost. Ona definitivno nije bila neko ko bi u ratovanju vidio ljepotu, ali nije pokazivala razočarenje – zapravo nije pokazivala nikakve emocije. Samo bi povremeno pogledala u ekrančić i namjestila kameru, jer sam se ja u međuvremenu bio izmjestio iz kadra. I dopuštam da sam – kako bih rekao? – neke detalje uveličavao, ne bih li iz nje izvukao neku reakciju, samo da vidim da li šta osjeća. Ali ona se držala stoički, baš kao i njena kamera. “Hoćeš li da napravimo pauzu?“, rekla je. “Pričaš već sat vremena.” “Ne, nema potrebe”, rekoh. “Volim pričati. To je jedino što ikad radim.” Jedne smo večeri prošvercovali kroz tunel konzerve razrjeđivača nakon cjelodnevne kiše, blato mi je isprljalo, možda čak i začepilo pušku. Pretrčali smo do skrovite tačke između barake i ograde. Plan je bio da zidove barake u kojoj je Čuvar spavao natopimo razrjeđivačem, da ispred vrata napravimo zapaljivu lokvu, kako bi mu presjekli put ako krene bježati, i onda sve to zapalimo. Trebala je to biti jednostavna misija, nije trebala trajati duže od par minuta, ali otupljeni od adrenalina, omamljeni opasnošću, umovi nam nisu bili baš najbistriji – niko od nas nije imao šibice. Poslali smo Mahira da donese kutiju šibica, dok smo mi ostali čekati u skrovištu, a hrabrost nas je ubrzano napuštala. U roku od par minuta Đorđe se uzvrpoljio i odlučio da potraži Mahira. Odmah mi je bilo jasno da se više neće vratiti, ali ništa nisam rekao. Vampir i ja smo ostali čučati u tišini, čekajući da prođe neko pristojno vrijeme pa da predložimo povlačenje. Ali onda zaškripaše vrata barake; izađe Čuvar i poče se protezati prema zalazećem suncu, zijevajući s urlikom. Čim se okrene ugledat će i nas i konzerve. Prije nego što sam ja i pomislio da nešto uradim, Vampir je šmugnuo pored njega i zapucao prema tunelu, a Čuvar se okrenuo prema meni, paralisanom, sa blatnjavom puškom u rukama. Šta ti radiš tu?, pitao me. Geffle creel debbing, rekao sam. Vau shetter bei doff. Cammon. Ne znam zašto sam mu odgovorio na žvakaćem američkom. Moguće da sam pomislio, u panici, da bih ga, ako se nastavim pretvarati da sam Amerikanac, možda uvjerio da sam stranac koji se tu našao greškom, te da sam samim time nevin. Ili sam možda u tom trenutku zaista bio američki komandos, i pomislio – ako je to pravi izraz – da, ako ostanem u svom identitetu, jaz između mene i stvarnosti bit će prevelik da bi me Čuvar mogao štosirati. Što je on ipak učinio, i to nekoliko puta zaredom. Puškom sam se branio od njegove šake, ali ju je uspio zaobići, dok sam ja vikao: Fetch a kalling star and pet it de packet, maike it for it meny dey. I nastavio sam ponavljati, sve dok nije ponovo zvučalo kao pjesma, a Čuvar je nepometeno sipao udarce po mojoj glavi. Ipak, pjevanje na mukama mi nije baš bilo od pomoći. Pao sam na zemlju i Čuvar me sad pokušavao šutati u glavu, dok sam se ja pokušavao zaštititi rukama. Uopšte ne sumnjam da bi me ubio da ga nije pomela pivska flaša koja je doletjela u njegovom pravcu. Kako je pridigao pogled, tako ga je druga sustigla i eksplodirala, pogodivši ga u čelo. Poprskala me je krv, a Čuvar je zateturao, samo što nije pao. “Tvoja mi mama to nije ispričala“, reče Alma. Da hoće prestati stalno gledati u ekran. Kao da nije bila sigurna da li da mi povjeruje. A moja je majka ta koja me je spasila. Čuvar je imao zjapeću posjekotinu na čelu. Izvukao je prljavu krpetinu iz džepa i pritisnuo je na ranu, proklinjući moju majku i pičku joj dlakavu, u bolu i bijesu kakav nikad do tada nisam čuo, niti ću ikada nakon toga. Taman se spremao da me ubije kada se moja majka umiješala, kao da su je njegove psovke dozvale. Ni dan danas ne znam kako je saznala da sam u nevolji, niti kako je uspjela otvoriti kapiju; znam samo da je bila kao jedna od onih mitskih majki koje jednom rukom podižu kamion da bi svoje dijete izvukle ispod točkova. Stala je između Čuvara i mene, kabasta bež tašna visila joj je na ruci, šal uredno zavezan oko vrata i – sad se sjećam – kosa joj je bila skroz kratka, moguće zbog hemoterapije. Psovao joj je sve po spisku, pokušavao doći do mene, ali mu ona nije dala. Obraćala mu se tiho, bez prekida, istim onim glasom kojim je meni čitala priče pred spavanje. I Čuvar je na kraju popustio i sjeo na stepenice, mrmljajući i svako malo pogledajući u krpu, kao da provjerava neće li štagod ispasti iz nje. I tada sam ja, Alma, shvatio da je svijet jedno užasno neugodno mjesto, uvijek spremno da mi u tijelo i dušu zabode svoje otrovne bodlje. Možda je mojoj mami zbog toga taj period ostao u toplom sjećanju – nakon toga sam jako puno vremena provodio uz nju, banjajući se u njenoj zaštitničkoj ljubavi. Krajem ljeta otišli smo na more i ja sam poslušno izvršavao komande famozne pištaljke. Kada je počela školska godina, majka me je svaki dan vodila u školu. Poslije škole sam bio kod kuće, čitajući bez prestanka – i tako sam postao knjiški moljac. Tako sam se poslije rata vratio kući. Dok je Alma provjeravala kameru, ja sam se prisjetio jednog dana kada sam otišao pokvasiti spužvu, a u praznom holu, naslonjena na zid sa slikama primjernih učenika, stajala je moja mama. Bila je došla na roditeljski. Izgledala je velika u poređenju sa malim ormarićima, sa uredno poredanim dječjim cipelama. Osmjehnula se kada me je ugledala, ponosna na svog sina koji nosi spužvu i izvršava dužnosti. Sjećam se njenog umornog osmijeha; rak mora da je tada bjesnio u njoj. U tom praznom holu nas dvoje smo bili skupa, mi smo sad bili unutra, a svi ostali– djeca u učionicama, nastavnici – svi su bili napolju. Poljubila me u čelo, vratio sam se u učionicu, a ona je ostala da sačeka nastavnicu. “I to je to”, rekoh Almi. “To je kraj priče. Sad se možemo malo odmoriti.” “Super. Dobro će mi doći”, rekla je, ne zvučeći uvjerljivo. “A možeš li samo još malo pričati na svom žvakaćem američkom? Da li se još uvijek sjećaš? Voljela bih da u filmu pričaš i američki i bosanski? Bi li ti se dalo?“ “Naravno”, rekao sam. “Floxon thay formtion. Camman, dey flai prectation. Gnow aut sol, lone. Yeah, sure. Gudbai.” “To je odlično”, reče Alma. “E hajde sad samo još jednom, da imam rezervu.“
– iz knige “LJUBAV I PREPREKE”, Buybook, Sarajevo, 2008; s engleskog prevela Irena Žlof –
__________________________________________
ALEKSANDAR HEMON istaknuti je bosansko-američki pisac. Objavio je zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke i Knjiga mojih života, romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija i Bejturan i ruža, te memoarske knjige Nije ovo tvoje i Moji roditelji. Dobitnik je brojnih nagrada. Predaje na Sveučilištu Princeton.
Nemoguć je Srpski jezik, nemoguć! A ja sam učinila maximum eforta. Maximum! Za sve je kriva tetka Desa, oću da ti se na nju zažalim. Svi priča kako tetka je još jedan majka, a moj tetka jedinica, Desa, na mene je ozbiljni terorista, što na mene pravi veliki strogoću i strah od vladu. Nije to samo od sad, kad ja sam na rehab, nego je i od kako sam bila mali ja, ona je na mene vikala uvek, nemoj tako, nego ovako, i stani, Dana, prava leđa, Dana. I na letnji praznik kad dođem, samo je baba Savka umela lepo mene da kaže, a tetka nije. Ja sam i sad pred nju kao neki lopov, a ona se na mene opunomoći. Ti znaš da se naša Joca odlučio za brza ženidba. Tetka je rekla da je tako odlično, i treba da se ženi pa posle nek vidi kako će. On se vratio iz Kovilj, gde njega su izbegnuli tetkini detectivi da ne bi otišo u zatvor, zbog nešto pogrešno što je radio. I još smo na pitanje: Gde je Joca, pred svet odgovarali: Joca je u Erasmus, na razmenu. E mlada je isto bila odsutna iz Beograd i isto je bila u Erasmus, samo ne znam tačno u koji. Mlada je Mila Stanimirović, tetka je rekla da odlično je što neka oće da se udari za Joca, a još je njen tata umnjak. Ima i potvrdu da je umnjak jer je Academic u Academia, pa je to mnogo bolje nego da je našao neka iz provinciske Srpske zemlje, a njih je pun grad što oće da se udare za Beograd. Ona neće da se meša u porodica, ali njoj je drago što prijatelj je umnjak. I da mu je tata bio Đeneral, ali ona neće da se meša. I da je prijateljka Janja teška na pare, pa zovu nju trtica Janja. Tetka misli, da i kad Janja ostane sa Academijsku pensiu, da neće deci ništa da daje, nego sve će opet tetka, ali njoj nije teško. I mlada objavljuje dizajne pod ime Grand Mal, al to Joca zna. Još je rekla da će da ide u Komercionalnu banku, da stavi uže na njen vrat, ali da svadba ima da bude na Kalemegdanska terasa, da svi vide kako nama je krenulo. Svi dobili smo raspored šta će ko da se zaduži, a ja sam dobila da održim nazdravicu sa stranu naši iz Chicago. Rekla je: „Ti da kažeš – Želim naši dragi mladenci dugo i uspešno bračni život. BEZ GREŠKU.“ Mene je prvo bilo žao što mi nije dala neki veći zadatak, što bi neki pravio greška u tako male reči. Ali, kako se primicalo svadba, mene je počela da uzima sumnja da bi ja mogla da sagrešim. Prvo nikako nisam mogla da kažem bračni nego samo mračni. A kad namestim usta na b i kažem bračni, to mi pređe na druga strana i onda kažem bludenci, bledunci, sve kako nije dobro. Čak sam išla i kod Maya, da me nauči, a ona me gleda i kaže: Labialni. Pa znam i ja da nije djoka nego da su slova, ali kako da ne sagrešim u m i b. Ona kaže, napiši i to sa ruku, nemoj u telephone. I ja pišem u svesku, pišem na ruku, grebem po zidi da naućim, a posle kad se to ćita, opet pola piše mračni, a pola bračni. Neće ni da se napiše! Ja sam se tako od to isteretila, da pred svadba nisam ni spavala, samo želela srećan bračni na naši bludenci i srećan mračni naši mladenci. I kad je došla Saborna crkva, ja sam bila srećna što pop ima onoliko dugačku popsku stvar da radi, pa neće skoro nazdravice, da mi se namesti b i m u pravi način, i posle dok smo se peli uz Terazisku visoravan, ja gledala sam ako ima neka šuma ili pustinja da se odnesem. Kad smo došli u fina kafana, mene je bilo isto drago što će da dođe i matićarski ofisir da i on nešto priča, da ne moram ja. Ispratili smo i njega, on je nešto lepo pričo da treba da se paze svaki dan i da budu na njihovu ljubav ljubomorni, pa mi se nešto zavrtele suze od tako divan ofisir što ume tako ljubavno da priča. To može da se nađe samo u Srpski, u America tako ne znaju, da ti ne pominjem Vegas. Tu je bila po čaša champagne svakome, a rakija I vino sami teće. Konobari počeli da unesu mezze I salate. Bilo je I proja I gorski sir I prošute razne I pite, a onda sam bila ja. Svi stojimo, chef od ritual pravi znak na mene, mene kucaju zubi. Sad tek ne znam ni m ni b. Lepo počnem: „Želim naše mlade četnici dugo I uspešno…“, tu stanem da namestim usta na b, ali dešava se nešto vrlo čudno. Svi se u mene zabulju u mrtva tišina kao da već znaju da ću da ugrešim. Došla je smrznutos. Ja nameštam usta na b, ali neće ništa da izađe. Ovaj pored mene što stoji uzeo zalogaj salatu, kupus dlake vise iz usta. Konobar što sipo je vino, napunio čašu I sipa I dalje, vino toči na cipele I na pod, ženi od preko put ispada viljuška na pod, ćuje se zvec, cameraman odlaže camera I zato više nema snimak, samo svi gleda u mene u velike oči I usta, sve dok se Mila Stanimirović, udato Janković ne uzburka u daljinu stola, izroni iz čipku I talasi, naduva se u jednu stranu, menja vetar u ramena da uvati zalet, pa opaljuje našu Jocu iz dubina beli nežnos: „Nisi tako pričo!“ Joca pada I izbacuje nešto belo, mislimo zub, ali to je bio slinac. Tu se prekida začaranos, sad počinje svi da viče I da se vata za glava, toliko je to bio dobar šamar. Mila skače I ide preko sala na vrata, prijateljka bode prijatelj u rebro, šišti: „Radi nešto, nešto čini.” Akademik tegli sako za lapele, da mu ne odleti, namesti debeli glas, sopti: „Neće moći!“ Kreće I on na vrata, u pratnju prijateljka. Tetka Desa gleda na koju će stranu, štikla bira nazadačke kosimičke, i pada kao svetinjak. A ja još ništa nisam zagrešila. Pritrčim kod tetka, podignemo nju I stavimo u stolica, a na drugu joj dignemo noge. Ona kaže: „Gotovo, gotovo, gotovo je. Pustite mene neka umirem. Dajte mi da skočim sa terasu.“ Mi joj ne damo da umre ni da skoči. Stanimirovići napuštaju kafana. Tetka gleda mene I krklja: „Što si rekla ćetnici?“ „Da bude bezgrešno! Nisam ništa rekla, samo sam pausovala. I što su sad problem ćetnici?“ „Stanimirovići su partisan“, viče Marica, dok stavlja na tetkina glava rakia salvetu. „Partisan? Nije naš narod? Rekli ste da mu je tata Đeneral.“ „Nije Đeneral, nego General!“ „To je isto.“ „Nije isto! Drugo je!“, viču I Marica I tetka u ropac. „Ali izgledaju normalno, isti su kao naš narod!“ „Propalo je, propalo, pustite me da skočim!“, viče tetka, otužna. Kako je mene tu bilo teško, Mama. To je samo jedno slovo, a razlika je u ceo svecki rat. Bilo mi je žao, da je sve tako propalo zbog slovo, iz moj maximum. „Kako su Stanimirovići partisan, kad su baš lepo se ponašali u crkva. Niko nije ubio pop, ni upalio crkva. Ja sam u šok.“ „Rekla sam ti da zovemo Božo Koprivica, da malo izjednačimo“, kaže Marica na tetku. „Jebo tebe Božo Koprivica“, kaže tetka I počne da se rasplače. Tetka rasplače! A nije znala! Mene je to bilo da ruši se grad! Ja onda uzmem njena ruka I počnem I jada rasplačem se, da joj pokažem. Shit, shit, shit, mislim. Otvorio se veliki abis I širi se, čim zazivaju hrabri vatrogasac što ga nema. A možda može da se ispravi, ako ja sam hrabri vatrogasac. „Šitina“, kažem I osetim da se mene vraća moj snaga. Odem kod muziku što ne zna da li da svira ili da ne svira. „Daj microphone.“ Oni daje I ja vičem testing, testing. To se čuje kao testis, testis, ali svi u mene gleda. „Uplatite vaša pažnja, molim ja vas. Mene jebe labialni, to je problem. Tela sam da kažem: Želim naše mlade četnici I partisan dugo I uspešno kolaboracia.“ Dobila sam aplaus I smejanje. Muzika svira tuš, ja se klanjam I svima šaljem poljupci. Doduše, u moje se iskrene reči umekšala magla što se dizala iz vruće braon prase što se upravo unelo na ramena obadva konobari. Za prasetom ide Joca I drži pod ruku Mila, a na obraz mu još zalepljen print u oblik crvena Europe. Muzika je odma svirala svadba, svadba, svadba, svadba, a ja sam u maglu od prase I svadba, svadba, opet osetila duhovnos. Kao da sam krenula da padam u onaj abis, I povukla iza sebe I sve druge, a onda sam se zaustavila, na ivicu terase, I sprečila se katastrofa. Odličan je taj osećaj, kad se iz veliki napetosti dođe u smirenje. Tetka je došla I rekla: „Deco!“ Opet je počela da rasplače, a nešto su joj porasle ruke, pre nisu bile ovolike, jer grlila je sav trojica nas, Joca, Mila I mene, do ugušenje. Njena suza je njoj rekla najlepša reč što je za mene mislila, ceo život, ali nije znala da je nađe, do sad. „Mila ćerko“, tako je mene šaputnula. Nikad nisam bila tako pofaljena. A onda se prijatelj akademik napio u najveću brzinu. Ispalo je tako, da on kad se napije, onda misli kako je Pukovnik. I onda sve pohorava, konobari, muzika, gosti, sve. On je pohorio muzika u pravu horsku liniju, da mu sviraju Od Vardara, pa do Triglava. To lepa je pesma, I prvo svi su s njim zapevali, a kad je došlo do rifrejna, Yugoslavio, Yugoslavio, on je u zelenu kiselu flašu stavio kašiku što je ostala od salate I udaro flašu o sto u ritam, a kašika je zvoncala o flašino grlo. Drugi put je opet tražio, I opet svi su pevali, ali već bilo dosta je. Treći put je već počelo oko njega da se prazni, a on da plače, kad je došlo Yugoslavio, Yugoslavio, jer se seća kakav je bio comunistički teror u Yugoslavia, dok trtica Janja iskoristila je servietu da obriše mu ćelavos I oči.
_________________________________________
IVANA BULATOVIĆ diplomirala je na FDU, u Beogradu, 1999. Zbirka „Ruska i druge priče“, objavljena je u Nolitovom izdanju 2009. Objavljivala je priče u „Koracima“, „Poljima“, „Sarajevskim sveskama“, „Gradini“… Roman „Praćerka“, objavljen u izdanju Partizanske knjige 2021. Drugu nagradu za priču, na konkursu “Ulaznica”, gradske narodne biblioteke “Žarko Zrenjanin”, u Zrenjaninu, osvojila je 2023. Dobitnica je nagrade “Laza Lazarević” za 2024. godinu, za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku, u organizaciji Kulturnog centra Šabac. Živi u Beogradu.
čovjek-časopis 