kad ne pišem poželim da slikam tebe sebe grad prazninu
u nedostatku boja isječem vene i sve obojim u crveno
kažu to je boja ljubavi
***
SRCE OD SOLI
zaronila sam u more na dah poželjela prestati disati i pretvoriti sebe u pijesak i školjke
u vodi ne možeš plakati oči od soli peku tek kad izroniš a koža kad se osuši
pluća traže kisik misli traže mir
pepeljasto nebo zrcali se u očima širom otvorenim
u grudima prazna školjka rasipa se kao zrnce soli
o tome će pisati bajke djeca koja prave kule od pijeska na plaži
***
CIKLUS
jabuka umočena u otrov na prvi zalogaj je slatka na drugi gorči na treći ubija
grizem zalogaje ne brojim
iz mojih usta procvjetat će ljubičice na koje će slijetati pčele čiji će ubodi biti smrtonosni
***
UMIHANA KRLIČEVIĆ OMEROVIĆ rođena je 1987. godine u Doboju. Po zanimanju je magistar Komunikologije. Suosnivačica je Udruženja za kulturu „Kontrast“. Njena prva zbirka poezije Ozbiljni razgovori (Lijepa riječ, Tuzla) objavljena je 2020. godine.
propali krovovi upijaju živote tisuće galaksija koteći hladne šume iz pepela
za sreću potkivamo mozgove nagrižene žgaravicom uobraženo tvrdeći kako savršeno ne postoji
u daljini oštri zamah vještog kosca reže ljeto
***
KAMEN
preko dana smo cjelina! obloženi kamenom metamorfnog podrijetla, naoko stabilna građevina reprezentativnog izgleda.
noć nas pretvara u oblutke na šljunčanoj plaži.
možda baš tebe podigne nečija ruka i baci savršenu žabicu morskom površinom.
***
EA EST NATURA HOMINUM
u praznoj kutiji šibica čuvam mliječne zube s vremena na vrijeme zavirim u tamu ona miriše na kalodont od jagoda katkad i na mokru koru drveta stare cipele, samovolju i psovke
djetinjstvo je bilo rodeo na mehaničkom biku
kao većina proizvoda u našem kraju moja nagla narav kontroliranog je podrijetla ljepljive lovke za kuhinjske moljce koristim za hvatanje ubojitih riječi al’ u danima niskog tlaka zraka nalik sam ribi iz uzgoja buljavim očima promatram rasipno nebo nad Učkom
razbacuje se mjesečinom i poklanja zvijezde morskim dubinama
uz odgovarajuću ješku mogao bih napuniti barku nebeskim tijelima
***
ZVONIMIR GROZDIĆ rođen je 23. kolovoza 1972. godine u Zagrebu. Od 2000. godine živi i radi u Lovranu. S pjesmama i kratkim pričama zastupljen je u više zbornika poezije i proze. Radove je objavljivao u književnim časopisima i na portalima za književnost, umjetnost i kulturu (Poezija, Republika, Riječi, Književna Rijeka, The Split Mind, Književno pero, Balkanski književni glasnik, itd.) Pjesme su mu prevedene na ukrajinski i objavljene u antologiji suvremene hrvatske ironične poezije Hrvatski pjesnički huligani, koja je nominirana za najbolju pjesničku zbirku u Ukrajini 2018. godine. Za zbirku pjesama Pigmenti dobio je nagradu HKD-a “Književno pero” (za zbirku poezije u kategoriji izvan naklade tog društva). Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije i HKD-a iz Rijeke. Također je član uredništva međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost Alternator i glavni urednik književnog portala booke.hr. Objavio je: – Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya / Astroida, 2013./, pjesme – Omlet od odabranih osmijeha / Bratstvo Duša, 2015./, pjesme – Nuspojave / DADAnti, 2016./, pjesme – Pigmenti / FRiKK, 2018./, pjesme – Utroba / Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019./, lirsko prozni zapisi
iz tvoje plodove vode, ljubavi zajedno sa vašom ćerkom rađa se i moja samoća
u povoju pocepane košulje čoveka koga ne voliš leži sve što ne mogu da ti dam
***
PIRANA
tvoja udica se hvata za glad u mojim ustima
***
LJUBAVNA PESMA
ti si kao zemlja topla i gnjecava
uvlačiš me u sebe
moj emotivni smeštaj bez moralne posvećenosti
***
RADOSNICA
ne umem ovim tromim rukama da odrešim mrtvi čvor svog detinjstva
***
SVAKI DAN JE ISTI, SAMO SE MI MENJAMO
danas mi se rodio otac
tata ima cveće u plućima boji se igala i dugačkih reči
živimo unazad
na licu svog usnulog oca vidim na koga imam jake jagodice
***
ANĐELA ĐOKIĆ rođena je 1993. godine u Beogradu. Studirala je norveški jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, ali je pored toga bila i stipendistkinja Univerziteta u Agderu i Univerziteta u Helsinkiju. Predaje norveški jezik danju, a noću je muzikopuštačica, koja je na putu da postane profesionalni disko džokej. Ove godine dobila je nagradu Timočka lira i trenutno piše svoju prvu knjigu. Veruje da je Sizif srećan.
Čudesna je tinta Kojom ti pišem. Iščezne kad god sam ljuta Ne da mi da priznam Prazninu Niti da te pustim. Nikad nismo završili partiju. Mogla sam birati Crne ili bijele Ali grešku nisi praštao. Pišem ti godinama. Čim ispišem sebe Tebi U prsa se nešto useli. Onda kažem: zaboljelo me Ali ne osjećam ništa. Mi emocije vakumiramo. Ne plačemo Ne znamo ni njihov žubor ušutjeti u sebi. Niko ga ne čuje Pa mi ne zamjeraš. Pišem ti godinama Pišem Ono Za šta nije bilo dana. Ni života U kojem bih ti rekla Oprosti mi slabost Oprosti mi tugu. Oprosti što te nisam manje voljela. Pišem čudesnom tintom Nespremna da te pustim vječnosti Bez oprosta.
***
NAKON SMJENE
Smjenjivali smo se U kuhinji Poslije jednačina. Svakodnevno Strpljivi u redovima Uniformirani Isto mirišući Siti prije obroka. Ne znam jesam li U znanju ili neznanju Kao Dali i Gala Jela svoje ljubimce? Opustjeli đački redovi A kuhinja oglodana Miriše još u sjećanju Omeđena tišinom.
***
KIKOT
Riječ na riječi Bješe dom Dok su se riječi istinom mjerile. Sada U okatoj kući Prazna pogleda Tijela ne bujaju. Ne drhte. Nema u njoj ni ljeta ni zime. U raskućeni dom Ni studen, ni vruć Bura još nanese kikot zrikavaca.
***
SAIDA MUSTAJBEGOVIĆ rođena je u Prijepolju 1976. Istraživačica, pripovjedačica i pjesnikinja. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Bila je novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko bosanskohercegovačkih medija, danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Istražuje transgeneracijske traume i narative koji se reflektuju u kulturnim obrascima Balkana te utjecaje i dosege angažirane umjetnost između dva svjetska rata ali i danas. Piše prozu i poeziju, u kojima se raznolikost i međusobno prožimanje bosanskog društva prepliću s umjetnički utjecajima. Bavi se i dokumentarnim filmom. Živi u Sarajevu.
djed je napustio tvornicu brodskih turbina i otišao ranije u mirovinu, samo kako bi se podjednako posvetio astrologiji i dugim noćnim šetnjama sa svojim trima bijelim kozama, što je na kraju krajeva bio i on sam, prema kineskom horoskopu. nikad nije priznao zbog koje se od brojnih blagodati počeo baviti baš tom životinjom, ali uvijek sam negdje duboko znao da se djed potajno nadao kako će se s najbržom od svojih koza skriti među dijelove broda pa usprkos nabijanju rogova od strane prvih susjeda i kaznama od grada otploviti sve do Trinidada i Tobaga i tamo se s goloprsim lokalnim mladićima upustiti u tradicionalnu utrku koza, osvojiti otočko blago i zauvijek ostati G.O.A.T. tog natjecanja.
(Rukopisi 44, Dom omladine Pančevo, 2021.)
***
STOLAC
bez da je itko drugi primijetio otac je prisvojio naš stolac na ljuljanje. u tom se stolcu ponekad ljuljalo toliko očeve odjeće da bi čovjek pri nekom pospanom pogledu mogao pomisliti kako se ondje zibaju jedna ili čak dvije osobe, odjevene vrlo slojevito i za sva godišnja doba. u očevim hlačama, prebačenih preko naslona za leđa mnoštvo je kovanica koje tijekom dana nisu uspjele s ostalima pobjeći iz džepova, zvonilo poput zvonaca zimskih saonica dok je stolac naprijed natrag putovao šumskih stazama, ali nikamo zapravo.
***
LUKA MAVRETIĆ rođen je u Karlovcu 1991. godine. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije. Svoju poeziju objavljuje u velikim književnim izdanjima poput Zareza, Književne republike i Quoruma, a za svoje pjesme dobiva i priznanja; Zdravko Pucak za mlade pjesnike, Na vrh jezika, kao i poticaj za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture. Član je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih dijela (SPID). Radi kao scenarist, copywriter i filmski redatelj.
probudi me u Jugoslaviji šezdesetih u borosanama i plavom radničkom mantilu u samoupravljanju i ostvarenim pravima radnika studentskim demonstracijama ’68. hoću da sam mlada tad
neka bude juli vraćamo se u dva radničkim autobusom iz fabrika na zajednički porodični ručak u metalčevim šerpama stan smo dobili od preduzeća opremili u Novom domu
probudi me u Jugoslaviji hoću šezdesetih da sam mlada na Novom Beogradu kome smo temelje dizali na omladinskoj akciji mi deca naših roditelja partizana gradili smo bolji svet uz pesmu
probudi me u Jugoslaviji šezdesetih hoću da sam mlada tad i da vozim te po šumama i gorama od Vardara pa do Triglava u žutom kragujevačkom fići da putujemo srećni uz Bitlse i Stonse na letovanje na Jadran može to biti Makarska antifašistička Istra ili Boka Kotorska s večeri u gradskim kavanama na belim prugastim stolicama sedeći pićemo malvaziju, jesti plodove mora i slušati klape
probudi me u Jugoslaviji kad nije važno bilo jesmo li Bošnjaci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Slovenci ili Srbi kad smo svi bili Jugosloveni imali siguran kruh regres i putni trošak besplatno zdravstvo i socijalno kad smo svi smeli biti i bolesni i zdravi imali lepe zube i želju za potomstvom
(Rukopisi 44, Dom omladine Pančevo, 2021.)
***
LEPOTI
kad budem odlazila sa lica zemlje volela bih da budem okružena samo obiljem vode koja će prvi i zadnji put isteći sva iz umornog tela do tavanice ispuniti sobu zaobliti ćoškove oštrine i vratiti u početni krug prvobitnu toplinu i mrak bez ljudi voljenih lica koji bi prizvali sećanja doživljaje patnje i ljubavi sve čemu se težilo i što se postiglo dok se živelo
bez ljudi koji bi krali moj poslednji poriv i pravo na samoću lepotu bez svrhe oblika boja sa jedinim ciljem da vrati u krug ono što je celi vek iz njega bežalo lepotu nikad viđenu onu što smo je samo slutnjom znali kao pravu i ne znajući čekali da nam se ukaže tek onda kada više ne budemo mogli da je uhvatimo i provučemo kroz prste da joj se smešimo i drhtimo pred njenim postojanjem da je obgrlimo i legnemo pod nju sa žudnjom da uđe lepotu koja nikad nije dokazivala a ipak smo verovali u njenu moć da ništi prolazno preobražava i otkriva put što je celi vek varala i prilazila samo s maskom
kad mi se ukaže velika i nedeljiva volela bih da je doživim sama
*
a do tada kao u pesmi dženi džozef nositi haljinu boje purpura i crveni šešir koji ne stoji a i ne ide brati cveće po tuđim baštama brati lovorov list sušiti ga za zimu praviti kolače sa cimetom rendati pomorandžinu koru i biti okružena tobom kao vodom u predsmrtnom slutiti lepotu zamišljati joj konture konzumirati je zajedno lažljivu i divnu izgarati i rađati se iznova u vatri u tvom jeziku koji bukti u rečima čiji razumem smisao u jedinstvu zodijaka u vazduhu koji nas iznova stvara dok kruži svetom koji smo proizveli između četiri zida osmislili i poredak i norme bez nacionalizama patriotizama bez ikakvih izama bez ikakvog erosa u zloupotrebi eros je samo u tvojim šapatima i tvojoj žudnji u krevetu koji ne priznaje države i narode u regiji gde je jedina zastava čaršav koji otkrivam da bih ti životinjskim nagonom rekla volim
***
SVETLANA SAVIĆ rođena je 1993. Književna kritičarka, društvena aktivistkinja, po zanimanju profesorka srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Novom Sadu.
Nedužne jesenje jakne Omražene i nasušne Razmilele su se jutros U ekranu mog prozora Iako je avgust.
Kao da ih se stide Oni koji ih nose žure Bežeći od onih koji beže od njih Iz istog razloga – da prolaznik Za koga bez jakne ne marimo Ne pomisli da su ta braon I crna i teget i najnovija Kineska linija fluorescentnih Bolno žutih-zelenih-narandžastih Da mu ne padne na pamet Kako je to naš izbor!
Nepojamno je šta smo sve učitali U nedužne jesenje jakne. Pretvorili smo ih u biblioteke Tuge reume neplaćenih računa Kidanja zbog dece u inostranstvu Besa zbog nove ružne gradnje O bivšim ljubavima kao i o ljudima Uopšte da ne govorimo Odlazeći ponekad toliko daleko U reviziji svojih nezadovoljstava Da smo im prišili i istorijsku krivicu!
Gledam ih One poput robinja trpe Naše grubosti i daju sve Od sebe da nas zaštite. Znaju da im je vek sve kraći, A nisu smrknute zbog toga. Dostojanstveno nose Popucale rajsferšluse Deformisane rukave Štepove u rasipanju Iz kojih tu i tamo Poleti neko pero Iako je avgust.
***
NE OBRASTANJU
To je uradila Cvetajeva. Pokosila kosu Ne jednom. Ne zato što je bila hrabra, Zato što je bila Cvetajeva. Čin otkrivanja glave Namenjen je slobodi okolnih Pre svega pogleda.
To je uradila prijateljica Koja je uskoro spala Sa liste živih Lako kao kosa Na lako održiv pod Frizerske radnje. Taman kada je postala najlepša Otkada je inače lepu znam.
To sam uradila svom ocu Onda kada su crni talasi I posebno dugačak pramen Preko čela zgodnog momka Naglo postali sede čekinje. Onda kada to više nije bio on Ja sam uz pomoć glatke glave Pronašla novog njega.
Samo sebe ne još. Jer sam kukavica Da zvanično ogluvim Za vox populi i pustim Dlan da mazi paperje Prvorođeno iz glave. Odvažna, doduše, U predelu svesti i nakana Takođe neobrijanom.
***
MARIJA KNEŽEVIĆ rođena je u Beogradu, 1963. godine. Diplomirala je na grupi za Opštu književnost i teoriju književnosti, Filološkog fakulteta u Beogradu, magistrirala na Državnom univerzitetu Mičigen (Michigan State University, USA) na grupi za Komparativnu književnost.
Objavila je sledeće knjige: Hrana za pse (roman u kratkim pričama, Matica srpska, Novi Sad, 1989), Elegijski saveti Juliji (poezija, BIGZ, Beograd, 1994), Stvari za ličnu upotrebu (poezija, Prosveta, Beograd, 1994), Doba Salome (poezija, Prosveta, Beograd, 1996), Moje drugo ti (poezija, Vajat, Beograd, 2001), Querida (elektronska prepiska sa Anikom Krstić iz bombardovanog Beograda, Vajat, Beograd, 2001), Dvadeset pesama o ljubavi i jedna ljubavna (poezija, RAD, Beograd, 2003), Knjiga o nedostajanju (eseji, Nezavisna izdanja Slobodana Mašića, Beograd, 2003), Das Buch vom Fehlen (izbor iz knjige eseja Knjiga o nedostajanju, Wieser Verlag, Wien, Austria, 2004, dvojezično izdanje, prevod na nemački: Goran Novaković), Kasni sat (izbor i prevod poezije Čarlsa Simića, Otkrovenje, Beograd, 2000), Ekaterini (roman, Filip Višnjić, Beograd, 2005), In tactum (poezija, Povelja, Kraljevo, 2005; nagrada Đura Jakšić, 2006), Uličarke (poezija, RAD, Beograd, 2007), Knjiga utisaka (kratki eseji, Treći trg, Beograd 2008), Ekaterini (Czarne, Poland, 2008, prevod na poljski: Dorota Jovanka Ćirlić), Fabula rasa (priče, rad na knjizi je finansirao KulturKontakt iz Beča, samostalno izdanje autorke, 2008; priča iz ove knjige, „Bez straha od promene”, predstavljala je Srbiju u godišnjem zborniku Best European Fiction za 2012, Dalkey Archive Press, Illinois, USA, prevod na engleski: Will Firth), Ekaterini (Wieser Verlag, Klagenfurt, Austria, 2009, prevod na nemački: Silvija Hinzmann), Ulicznice (slowo/obraz terytoria, Gdansk, Poland, 2009, prevod na poljski: Dorota Jovanka Ćirlić; ova knjiga je predstavljala Srbiju 2010. na Evropskom festivalu poezijePesnik slobode koji organizuje grad Gdanjsk), Ekaterini (Дорога жизни, Санкт-Петербург,Россия, 2011,prevod na ruski: Larisa Saveljeva), Šen (poezija, Mali Nemo, Pančevo, 2011), Fabula rasa (priče, Mali Nemo, Pančevo, 2012), Ekaterini (Istros Books, London, United Kingdom, 2013, prevod na engleski: Will Firth), Tehnika disanja (poezija, Povelja, Kraljevo, 2015), Auto (roman, Agora, Zrenjanin, Novi Sad, 2017), Moje drugo ti (odabrane pesme, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2019), Breathing Technique (Zephyre Press, Massachusetts, USA, 2020, odabrane pesme, dvojezično izdanje, prevod na engleski: Sibelan Forrester), Krajnje pesme (poezija, Povelja, Kraljevo, 2020).
kad me ostavio Valter Bom nije bilo tople vode hladan tuš razbuđuje cijelu zgradu emocije izlaze isključivo na usta (Valteru to prija, Walter’s ego likes this) grad je opkolila bljuzgavica hodala sam kao vješalica na koju je neko natakao glavu i plavu periku ne priznajem još uvijek spavam u svom La La Landu hard facts are the hardest to handle (Bom to mrzi, Bohm disapproves) ne priznajem dobila sam prvi put sa deset (Valter tvrdi da sam dobitnica, Walter congratulates on your win) ne priznajem da čuvam pisma bivših ljubavnika svi su bili mnogo nježniji od Valtera imali su sulude ideje koje su igrale oko mene kao Indijanci oko vatre ja sam se kitila njihovim ludilom kao bijelim perlama bilo ih je dovoljno za sve moje drugarice (Valter se mršti, Walter’s face turns red) dan kad me ostavio Valter Bom bio je primamljiv kao i sam Valter dramskih efekata nikad dosta tvrdi on i smije se.
***
GREGOR
Gregor me doziva on bi volio da sam tu Gregore moraš izgovarati moje ime glasno ali da ne čuju komšije GREGORE GREGORE GREGORE pišem tvoje ime velikim slovima ne mora sve da bude onako kako nalaže pravopis Gregore Gregore Gregore večeras je pun mjesec smiješ se i misliš da to ne pravi baš nikakvu razliku.
***
NIKO NIKAD NIJE UMRO U BEČU
Klaus (20) umjereno uzima drogu umjereno pije noću ide kući uberom u metrou ne priča sa strancima metro je crkva tamo svi govore u sebi osim ludaka od kojeg okreću glavu on je svačiji prijatelj ali priča isključivo sa bogom bogu je neprijatno on se smješka dok ne izađe na sljedećoj stanici Klaus (50) sve češće radi analize krvi svjestan da je umiranje preskupo ne može da priušti slobodne dane Klaus (80) je na težim drogama broji dane i vagone danima i vagonima unazad pa se zbuni i krene iz početka smije se blago i zahvaljuje kad mu ustupim mjesto volim da gledam njegov veliki nos i slutim njegova nedovršena posla ali on ima vremena ima vremna ima vremena jer niko nikad nije umro u Beču.
***
NATAŠA GUDELJ rođena je 1997. u Trebinju. Završila je Gimnaziju Slobodan Škerović. Studentkinja je master studija Digitalne ekonomije na Ekonomskom univerzitetu u Beču i uporedo je zaposlena kao specijalista za marketing. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca koja se okuplja u podgoričkom KIC-u Budo Tomović od 2015. godine. Osvojila je treću nagradu na konkursu Ulaznica 2019, a jedna je od finalistkinja 32. i 33. Festivala mladih pesnika u Zaječaru. 2021. godine ulazi u finale konkursa Mladi Dis kao i Festivala poezije mladih u Vrbasu. Iste godine osvaja treću nagradu na književnom konkursu Sremčevi dani – Bal u Elemiru. U septembru 2021, osvaja prvu nagradu na konkursu 51. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27 godina, u Bijelom Polju. Pobjedom na ovom festivalu omogućila je štampanje svoje prve zbirke Heterotopija. Objavljivala je u zbornicima i književnim časopisima: Raspoloženi za ptice, ili je već neko to isplanirao, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi, Kolažiranje, Pisci ne padaju s neba, Rukopisi (40, 41, 42, 43), ARS, Vesna, Trag kao i na portalima Astronaut i Čovjek-Časopis. Njena poezija se može čitati u izboru PAF konkursa (2019). Prevedena je na francuski jezik, dok je prevod na grčki jezik u najavi.
sumnjam u boje; ne znam više koja je koja, razlijevaju se preko rubova i uvlače u crne točke slijevam se u kut i postajem ništa
voliš li me kada me nema? jesam li ja ja i kada ukočeno tijelo bez svijesti stoji kao skulptura u muzeju grada kraj slučajnih prolaznika
sumnjam u svijet, uspomene, svjetiljke, vozila za hitnu pomoć i aparate sa crticama sumnjam u riječ epilepsija jer zvuči kao opaka bolest ili glupost kao tepsija − sve, a ništa
sumnjam i da si ti pojela onu čokoladu s lješnjacima jer ostali su samo lješnjaci bolest jede život žličicom ali sumnjam u smrt jer toliko je puta već dolazila pa trupnula vratima i otišla u zadnji čas
bojim se da će od mene ostati samo dijagnoze i nešto crno, kao pregorjela fotografija sumnjam da ću se moći javiti telefonom kada odem pa smanjujem fond riječi sumnjam u nalaze, magnete i strojeve najviše da nećeš u toj hrpi riječi vidjeti ljubav sumnjam
***
KREVET DO PROZORA
prvo su bile velike žute oči pa velika prazna soba a sada tri vlati trave usred pustog grada povjetarac ih njiše i mirišu na daljinu kao kraj naše ulice na bazgu
ujutro brišem kapi krvi iz nosa ugruške skrivam u maramice koje si mi kupila na kiosku gospođa na krevetu do prozora puši cigaretu smrti u lice, u noć u tišinu pred jutro smrad kamuflira žutim dezodoransom „Fa“, na ljeto, na sunce govori dijete, ti si mlada cijeli život je pred tobom
***
DUGI OTOK
bolest je dugačak otok, neistražen po njemu putuju krvna zrnca i crtaju karte kao da imaju plan gradnje pluća se stežu kao na -25 usred čakovečke zime utezi od betona na svakom rebru tišina parkirana između dva udaha
svega ima, i čekanja i bure i sjevera i rijeke i mora i plave boje, kamenja, sve je meni u toj glavi jasno samo oni trube o nepravilnostima na magnetu i da nema onoga što vidim
bolest je more bez otoka kažu ali mi imamo naš u obliku kruške ovdje vežemo udice, slažemo olova i čekamo nova mišljenja i orade
***
LJUBAV SA ŠESTOG KATA
sa šestog kata balkona izgledaš kao beštija kojoj treba ruka hoću dozvati tvoje ime, ali je predugačko predomislim se u pola riječi pa zvuk odlazi u glupost zamišljam da filmski navlačim jaknu na golo tijelo i trčim dolje preko sto stepenica jer što ako odeš a ja ostanem sama nasred ceste kao tetrapak mlijeka na ulici Radmile Matejčić kada stane bura ne mogu podnijeti još jedno hladno stajanje u noći uz glumu osmijeha s kraja reklame Domestosa
od svih bolesti ljubav će me najprije ubiti
***
ŽELJKA HORVAT ČEČ (Čakovec, 1986.) objavila je zbirku pjesama Moramo postati konkretni (VBZ, 2015.) i knjigu proze 4 brave (VBZ, 2016.). Uvrštena je u antologiju mladih pjesnika regije Meko tkivo, te u Le fantôme de la liberté – Fantom slobode, panoramu hrvatskih autora na francuskom jeziku. Članica je pjesničkog međunarodnog projekta Versopolis. Dobitnica je nagrade Ulaznica 2013. godine za poeziju, a pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski. Živi u Rijeci gdje organizira književne tribine „Pisac i građanin“. Žena, majka, antifašistkinja, navija za Arsenal, Rijeku i Greenbay Packerse, a voli i otići barkom u ribolov.
Pošla sam u čekaonicu gde se mahom stariji nadaju svom izlečenju mada nađe se poneko mlad kom je vreme rano potkresalo krila Baš pre toga sretoh Nekog s kim sam trenirala Nije bilo dovoljno devojčica dolazile bi ostajale kratko i odlazile pa sam trenirala s dečacima Taj mi reče – Dobro si se borila I ja se setim: nekad sam se borila bila sam uporni krilati borac Ne znam šta se posle desilo ili bolje šta se nije desilo Sad sedim u čekaonici sa invalidima trudnicama decom Svi oni imaju prednost Mislim – neka, tako i treba Bar negde nekakvog reda kad nas smrt sve podjednako voli
***
BALKANSKI STAR WARS
Pre nego se otisneš Pre no što padneš u naš zoološki vrt Ništa ne uzmi zdravo za gotovo Naročito ne plodove ili darove Ovde nije baš pogodno tle Sve što su preci bacali kao teret niklo je i niče Ne možeš razlučiti pitomo od divljeg Snove od želja što ti se upliću oko nogu poput otrovnih puzavica
Rasti na drugom mestu! Neću reći: boljem jer je ovo jedino najbolje mesto na svetu Srce univerzuma u kojem dišeš teško i isprekidano Alergija na koju si navikla A znaš i ti – ono najbolje nije uvek dobro uvek zdravo Zato odloži: mač koji držiš u rukama pred sobom pogled kojim šaraš tražeći čiju glavu da posečeš moć da u sekundi napraviš scenu borbe vrednu pamćenja
Ovo nisu Ratovi zvezda Nije čak ni tvoj rat Mačevi koji svetle Ostaviće te u najgoroj tmini Odloži i beži! Odloži i beži!
Dok imaš od koga dok imaš čemu I neka sila ostane za tobom
***
PISMO IZ OZA
Izdaju me obe hemisfere Balkoni ne računajte na mene Cveće zalivaj se samo Život je na tamnoj strani Meseca U ovom životu prašina je kosmička I ne prekriva nego otkriva Ušla sam a da nisam zakoračila Rupe na putevima igraju se Sa mnom i sa tobom Naviknuti na neudobnost Nastavljamo pravo
U ovom gradu izumiru Životinje i ljudi To bi bilo sve Što TI treba da znaš
***
DEUS EX MACHINA
Ponekad tehnika zataji u vrlo vrlo važnom trenutku. Gotovo čujem kikot s neba ili onog što se javlja iz podruma donjih. Ponekad razlog ne postoji. Deus ex machina. Nešto bitno nestane u etru kao galeb koji omašuje ribu. Jednostavno podsećeni da viša sila ne spava, da se slatko smeje frekvencijama, talasima, satelitima, antenama… Ljudi su nekad razmicali mora. Ljudi su nekad pomerali planine. Ljudi su nekad živeli u pustinjama i znali sve što treba da znaju jer ih je Glas o tome obaveštavao. I mirno su spavali jer su znali da će svaka poruka stići onom kome je namenjena uprkos kiši, vatri i poplavama – možda tada još izvesnije. I mirno su spavali jer su znali da će stići na određeno mesto makar ih nevidljiva ruka prenela. Čuda nikad nisu zakazivala, ali ljudi jesu ali ljudi jesu.
***
RADOJKA PLAVŠIĆ RANKOVIĆ, rođena 1978, profesor srpskog jezika i književnosti. Član Krajinskog književnog kluba i uredništva časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja. Živi i radi u Negotinu.
čovjek-časopis 