Da bih ti napisala pjesmu dragi Morao bi biti žena. Jer, Sjeti se: Sve su pjesme božanske I sve se uče u školama Samo onda kad je žena u njima.
***
JEZIK KOJIM ŠUTE ŽENE
Iza kožnih sandala Viri žulj na Ahilovoj peti – Trag neudobne obuće za polugola stopala. Mi nemamo tu slabu tačku.
Pognuta leđa ispresijeca Grbavi lanac grudnjaka – Ne mogu se sakriti korpe mesa i mlijeka. Mi nosimo kalup za gušenje.
Otpad iz toaleta Uvijek ima isti sadržaj – Znak na vratima priziva uloške, tampone
I maramice.
Mi krvarimo i kad nemamo menstruaciju.
***
BAJKA
Bila jednom jedna žena Koju nisu gledali kao ženu. Živjela je sretno do kraja života.
***
UTJEŠNA
Samo tvoje noge moći će osjetiti Tek izrasle dlačice što škripe Poput šmirgl papira U noći kad je jorgan Suviše širok za jedno.
I ispucale pete za koje ne postoji krema Jer nosiš i sebe i svoje pretke Na nogama koje su zgodne Ili nisu noge uopšte.
A iznad nogu imaš hram Zbog kojeg sve postoji. A ti i dalje sumnjaš ko je tu Bog.
***
PONEDJELJAK
U 8:30 ujutru Svi ljudi su drugačiji. Trolejbus nas budi Bolje od alarma.
Nasuprot meni sjedi žena I sa suzama u očima gleda u stranu. Iz usta joj iscuri krvava pljuvačka.
Znam da je izvadila zub I to je jedina rana koju na njoj vidim.
_____________________________________________
ERMINA RIBIĆ rođena je 1996. godine u Sarajevu. Tu završava osnovno i srednje obrazovanje, te upisuje Filozofski fakultet, gdje završava drugi ciklus studija na odsjeku za Komparativnu književnosti i informacijske nauke i to sa prosjekom 9,89. U svom master radu „Feminističko čitanje tradicije ezopske basne“ analizirala je ezopsku basnu u evropskom književnom krugu i to sa stajališta feminističke teorije i kritike. Objavila je oko 15 akademskih, teorijskih i esejskih radova, kako na internet portalima, tako i u tiskanim časopisima. Radila je kao asistentica organizacije književnog festivala „Bookstan“, kao novinarka i kao proofreader. Trenutno volontira kao urednica za švicarski portal Arcadia.
Ja sam Iskra i imam trideset pet godina Uvek sam zamišljala samo do dvadeset pete Posle prestaje da bude zabavno Imam dobro pamćenje za pregršt detalja često suvišnih Na primer raspored izlomljenih ogledala u starom stanu Tiha ulica kojom sam išla do škole uhodeći dečka koji se meni sviđao osam godina ja njemu nikad Ili kako sam sa šesnaest peške išla od Akademije do ŠKD-a i nazad Da ne propustim nijednu od dve žurke U potpeticama a jednom i s meniskus šinom koja viri ispod suknje Poslednjih godina ipak biram da prespavam izlaske Ja sam Iskra i imam trideset pet godina Neka sećanja možda ne bih izgovorila javno Priznaću da sam maštala o velikoj karijeri A ovde se honorari svode na dva ručka sa odeljka gotove hrane u Veru Mama kaže da sam previše mršava Da delujem nadmeno da ne umem s ljudima Da ne znam da sakrijem kad mi se neko gadi To poslednje je tačno Nikad neću postati uredna doterana žena Nisam dama i više mi nije ni žao zbog toga Rodila sam ćerku i često mislim da je ona jedino u čemu sam uspela Osim kad spava tako što mi pritisne dijafragmu Imam tri mačke Mačke me smiruju Biću luda baba koju mačke prate po ulici a ona s njima priča Imam trideset pet godina I manje od toliko do starosti I ne znam da li bih sve drugačije da se opet rodim Možda i bih Ionako se niko ne može opet roditi Imamo samo ovo sad Sreća u svemu je što mnogo dobro pamtim Pa će mi trebati više vremena Da sve pozaboravljam
***
MILISAVA
Mama mi celog života govori Ista si tvoja baba Mica. Ja samo znam da imam njenu kosu A ispod nje ni mrvicu njene hrabrosti. Moja baba Milisava je sa petnaest godina otišla u partizane spavala u rovu maštala o toploj vodi A ja sam s petnaest pisala pesme iz ušuškane sobe na Vračaru Kupala se po dva sata Patila za drugom iz škole Posle je Milisava rodila dva sina muža joj odveli nju izbacili Tražila ga svuda i na kraju našla Ja bežala u Budimpeštu na zvuk bombi Lako je biti patriota izdaleka Ja da ratujem ne umem A ni da volim kao ona Sa svakim titrajem svoga bića Ne umem Milisava S trećinom želuca kuvala je najbolja jela Nije smela da ih proba Sve po osećaju Ja sam uništila dve ringle Jer dok napišem poruku ili pesmu, Od njih ostanu samo crne rupe Ne znam jesmo li sve manje sposobne od naših baka Ili sam samo ja usamljen primer samo ja sramota za pretke Milisava je sa devet sahranila majku A kad je njen sin otac moj pao i slomio vrat da mene zabavi Mene da zabavi vidi šta može tata vidi Vidi i ‒ vrat ode, Milisava smrti u oči pogledala i rekla e nećeš bogami Ne može Jeste majke mi bilo tako Pa nagledala se Milisava smrti u ratu Sina ti ne dam I taj dan kad smo svi čekali neku vest o tati Ona je napravila pakt I otišla gore umesto njega Zamenila se s njim majku joj njenu Pa dosta su deca stradala Mora neko i da nastavi život Prevarila smrt Umesto da ostane da joj oči bolje upamtim Ona otišla Da odozgo mirna srca gleda na nas Koji ne znamo sa ovolikim zdravljem I ovolikim mirom prosto šta ćemo od sebe.
***
USPOMENE
Protraćeno vreme na pogrešne stvari Tako mama zove moju ranu mladost. Neke pesme ne smem da napišem do kraja Odaju previše toga. Mama kaže to su moje greške. Na primer suvo prostranstvo u avgustu Prepun autobus koji se migolji skroz kanjone Dobro skrojena laž gde sam (Iako nisam mala i ne moram da se krijem) Zatim stižem Spavam u sobi pokojnika i trzam od senki Danju šetam i šepurim se u ulozi neke gospođe pristigle iz velegrada Makovi mi se rascvetali na haljini (Haljinu sam pozajmila od drugarice odakle meni makovi) Trpim vrućinu i to što mi je po vrućini muka I što već vidim da od svega nema ništa Ali živim da upamtim detalje. Malo mesto trg pijacu galamu visoko gusto drveće Proplanak i crkvu bez hlada gde sam bila gladna kao vuk a konobar doneo samo limunadu. Vraćala sam se dužim putem i stigla na vreme da niko ne primeti ništa. (Tata će tek iz ove pesme saznati da sam ga lagala) I dalje se nema šta ispričati. Beograd je uvek surov prema letnjim zanosima. Nekoliko susreta u garsonjeri Neke male nesreće I više ništa. Danas živim u udobnom stanu i udobnom životu Fotografije su izbrisane haljina vraćena drugarici I tek ponekad kad kroz prozor vidim drvo koje ostaje bez lišća Ja se setim tog teskobnog leta I kako je bilo lako sa dvadeset i kusur izgarati za nešto Putovati u jednom smeru Dopustiti da te opije vrućina Zaljubljivati se u privid. Nije to, mama, protraćeno vreme. Nisu to, mama, pogrešne stvari. Ja bih, da mi je dvadeset i kusur, sve opet isto, mama. Ja jednom neću imati ništa, mama, osim dnevnih rutina, šake lekova, kašljanja nad lavaboom, pranja proteze i veštačkog kuka Ali, mama, imaću uspomene. I možda ću tada uspeti da u ogledalu, umesto naborane starice, bar na trenutak vidim devojku od dvadeset i kusur U makovima Kako divno srlja, sve u inat majci, u nešto pogrešno Prvi i poslednji put.
***
TATA
Tata Najviše pamtim letovanja Kako smo putovali kolima slušali muziku Džipsi kingsa pa pre mora stanemo kod dede Kod dede je vruće deda smrdi na rakiju I ima najplavlje oči koje ću ikad videti Tata, ti si tamo opet dečak Ja dobijem temperaturu I dosadno mi je svi su stariji i ne zanimam ih Ja sam uvek najmlađa i to mrzim Deda ima sobu u kojoj je pištolj mama kaže tamo ne ulazi Ja noću zamišljam tu sobu i taj pištolj i njegove metke u nečijim dedama sinovima nečijim Virim kroz ključaonicu ne vidi se ništa Samo deda spava i sanja Goli otok i stradanja i sve ono što danju uz lozu zaboravlja Tata, kad se spustimo na more, biće lepo Uvek bude Jednom si me pustio samu da šetam gradom imala sam dvanaest i lagala da sam punoletna ulazila u klubove slušala neku očajnu muziku Jednom si mi dozvolio da letujem s društvom ubijali smo se od dosade i svako veče naručivali ćevape Jednom si tata otišao sa mnom na more i krenula je bura A ti si celu noć stajao i držao vrata terase što vode u moju sobu Da ih ne odnese bura Da me ne probudi bura Čuvao si moj san, tata Posle su došle ružne godine Posle se često svodi na par crvenki kad zaškripi I često si u mojim pesmama govno Umesto car a voliš da si car Tata, jednom si prošao na semaforu pored mene kao da ne postojim Bilo te je sramota što si sa drugom ženom Bila sam mala to da shvatim Bilo mi je lakše da mislim da te je sramota što sam ružna I mršava s podočnjacima Da sam lepša, stao bi i produžili bismo zajedno Tata, ja se ne ljutim Tata, dobro je Dobro sam Deda je pod zemljom njegova kuća je ko zna čija Mene i dalje ponekad progoni ta zaključana soba Tata, ti si za mene car bez obzira na pesme Oteraću pesme u materinu Pa ko te zna bolje ja ili one Tata, znaj Dođe li opet bura, jer sve što dođe uvek se vrati, ja ću tebe da sačuvam I tvoj san Kao ti mene onda Tata
***
MALO PISMO
Juče sam ustala rano. Zamišljala da idem na neki posao. Bilo je lepo tako, nositi sako i sve po redu Pa sam pomislila na tebe koja si to radila celog života. Posle je bilo prevruće i ja sam kupila ručak u pekari Uradila ono što ti ne bi nikad. I gledala sam vedro nebo I vraćala se kući s nadom. Ovo je vreme kada se nedovoljno slušamo Vreme loših đaka Ti bi s njima znala kako bolje od mene. Ipak, Dobro je što nisi ovde. Samo bi se rastužila. Ni u šta se ne možeš pouzdati Čak ni u septembar, jer je čas zima čas leto. Ni u ljude. Oni zaboravljaju nežnost. Dobro je što nisi ovde. Sunce je dalje I jedva čeka da pobegne. Svetu treba zagrljaj. I meni treba. O tebi govorim u sadašnjem vremenu Jer to što te nema, To samo ima veze sa mnom i nedostajanjem. Ali postojiš svakako. Dobro je što nisi ovde. Svako nekud žuri i niko više ne pita kako sam. Bolje ti je sa pticama. Sa žitom koje čeka da proklija. Velika breza ispred tvoje kuće i dalje treperi kao da je sve u redu. Ne znam je li me ona to prećutno teši Ili drveće baš briga za naš bol.
***
MOJA MAMA NEMA POJMA O LJUBAVI
Moja mama nema pojma o ljubavi A misli da zna sve Sa njom je razgovor o tome mučan Rekla je prvi sa kojim spavaš za njega se udaj Kao ja Nemoj da budeš kurva samo kurve menjaju muškarce Kod drugog dečka sam postala kurva Posle više nismo ni pričale o tome Možda je jednom samo rekla prešlo je preko tebe toliko… Moja mama nema pojma o ljubavi Ako je ljubav, onda je jedna jedina Sve drugo je nešto strašno prljavo Jednom joj je drugarica pričala kako se našla na neviđeno sa muškarcem Proveli dva dana sami Mama kaže nije normalna mogao je biti manijak mogao joj je preneti neku boleštinu Ne mogu da verujem bože svašta A ja sam zamišljala tu ženu Kako posle smrti muža sa odraslom decom starim roditeljima oteklih nogu odlazi tajno Da konačno za nekoga stavi ruž Obuče svilenu spavaćicu Da možda ostane budna celu noć Ne razmišljajući hoće li joj stari otac upišati krevet ili majka pasti u hodniku i slomiti kuk Da vidi zvezde s malog prozora hotela kraj autobuske stanice Da jednom oseti da je voljena i poželjna i lepa Bravo za drugaricu Čak i ako nije bilo tako romantično kako ja to zamišljam Moja mama nema pojma o ljubavi Za nju su sve žene bludnice razvratnice Sve šire noge i traže đavola Kad je upoznala mog oca, imala je petnaest godina Za njim po Valjevu za njim u Beograd To se može tako mora to je taj jedan Kad je rekao odlazim, ona stavila katanac na ljubav Život joj je postao deca Poslovi Mačke Ćaskanja sa prodavačicama i komšijama Odlasci na groblje na zadušnice Da stavi sveže cveće ocu posle i bratu Sad već i majci U tom njenom poretku nema mesta za suvišno Ljubav to je jedan čovek Pa trajalo zauvek ili kraće od toga svejedno Sve drugo su jebačine Moja mama nema pojma o ljubavi A možda u stvari zna sve o njoj.
_______________________________________________
ISKRA BRAJOVIĆ (1987), glumica iz Beograda. Sa poezijom se voli od malena. U osnovnoj školi (10g) je dobila nagradu “Ivo Andrić” za pesmu Vetar, a u Filološkoj gimnaziji nagradu Srpske književne zadruge “Desanka Maksimović” za zbirku koju je i u sklopu nagrade izdata od SKZ, Putujući teatar snova (2004). Njena poezija se našla u nekoliko antologija, prevođena je na romski jezik, a 2022. je bila dobitnik nagrade “Milutin Bojić” na anonimnom konkursu za neobjavljenu zbirku, koja je u maju 2023. objavljena od izdavača – biblioteka Milutin Bojić, i koja nosi naziv Osetljivosti. Kao glumica igrala je u brojnim beogradskim pozorištima, ali joj je baza rad sa decom kao glumica, realizator i producent u dečijem Pozorištu Puž u Beogradu.
Neću da budem poslušna i krotka, Mazna kao mačka, privržena kao pseto; Sa stomakom do zuba, Sa rukama u testu, Sa licem od brašna, Sa srcem-ugljenom, I njegovom rukom na mojoj zadnjici.
Neću da budem zastavica-dobrodošlica Na njegovom kućnom pragu. Ni zmija čuvarkuća pod tim pragom, Ni zmija, ni Eva, iz priče o Postanju.
Neću da hodam između vrata i prozora, Da osluškujem i razabiram Korake od noćnih šumova. Neću da pratim olovno pomeranje kazaljki, Ni padanje zvezda – Da bi se on pijan zaglibio u mene kao slon.
Neću da budem udenuta goblen-bodom U porodičnu sliku: Kraj kamina s klupčićima dece, U vrtu s kučićima dece.
Pa ja kao hlad-drvo, Pa ja kao zimski pejzaž. Statueta pod snegom, U venčanici s naborima i volanima Odleteću u nebo. Aleluja! Aleluja! Neću mladoženju.
Hoću sedu kosu, Hoću grbu i kotaricu, Pa da krenem u šumu, Da berem jagode I skupljam suvarke.
Da je već sve za mnom, I osmeh onog mladića Tada tako drag I ničim zamenjiv.
***
LIČNE ZAPOVESTI
1. Ne uzdiši i ne plači nad sveskama poezije. 2. Ne očekuj ni loše vesti ni obećane slasti. 3. Gledaj iz sebe kao da gledaš kroz mnoge prozore. 4. Ne tumači, opisuj. 5. Uredno slaži iskustva, uspomene, mrtvace. 6. Sa predmeta, reči i sa živih stvorova skini i zaštitne maske i zavoje. 7. Ne zaključavaj svoju škrinjicu – srce. 8. Izađi iz kade, pokaži telo – jezik. 9. Unutrašnjost svoju položi na hirurški sto. 10. Danonoćno zalivaj biljčicu – sebe.
***
DOĐI I LEZI PORED MENE
Šta politika, šta berze?! Dođi i lezi pored mene.
Proklijaću kao krompir u podrumu, Dok stanu ratovi, revolucije, štrajkovi, Dok se umnože deonice, dok skoče tantijeme, Dok se na grani zazelene novčanice.
Dole-gore cent ili groš, Profit ili bankrot – Sve su to trice i kučine, Ako ne legneš pored mene Biću kao isceđen stih.
Istina i pravda, viši ciljevi, Strašni Sud i Novi Rim – Sve su to smislili samo da nas rastave. Daj, dođi i lezi pored mene, Da ne skončam kraj nečije čizme Il pod njom.
Telo ti dajem na revers, Dušu na poček. Od tvoga bitka Treba mi jedino tvoj mišić – stidnik.
U oskudici i opštoj devalvaciji Budi moj kolačić.
Daj, dođi i lezi pored mene, Pribij se uz moje srce. Napolju kao meso od kostiju opada lišće.
___________________________________________
RADMILA LAZIĆ (1949, Kruševac; Beograd), iz zbirke pjesama “SMEJAĆU SE SVUDA, PLAKAĆU KAD STIGNEM”, Grupa 484, Edicija Mala kutija, 2010.
Radnja se zove Kanadska Guma, tu sam k’o zombi, praznoga uma, ne kupujem ništa, ne vidim nikog, od ove samoće umr’o bi i bog, s radija vrebaju lake pop stvari, s rafa potrošački milodari, idem bezveze, k’o mitske čeze kojima uzde ne drži niko, samoća je dio moje geneze, i jednači se sa mojim likom, a radnja se zove Kanadska Guma, sva pliva u lijepoj ambalaži, al’ ništa mi neće pomoći gluma da sam tu sretna i to da tražim, kamine, eksere, preparate za ubijanje mrava i muha, klizaljke, kukije, i aparate, u kojim se lakše kafa kuha, odjeću, tave, božićna drvca, i one patuljke za ukras sred vrta, šatore, čuture, palidrvca, olovke kojim se podvlači crta, od uboda tuge nijedna stvarca, i nevažno je koliko vrijedi, ne štiti niti liječi rebarca, samo u rupi sred grudi sjedi, k’o metak, k’o freska, k’o humoreska, k’o umiranje bolno i mučno, k’o one stope sred živog pijeska, k’o veslanje svemirskog broda, ručno, sva uzaludnost, oskudnost apsurdnost, sve stvari koje me lome na pola, dio su ove Kanadske Gume, slastice s njenog švedskoga stola, i to je ta radnja, sa čijeg pladnja, ja kušam svakog dana po malo, sati bez smisla, besciljne šetnje, sve je u ovu radnju stalo, tu sam ko zombi, k’o nepokret kombi, tu se održavam iznad vode, u neprestanom, u onoj borbi da mi se bolji dani zgode, radnja se zove Kanadska Guma, i tu se vrtim, kao zgubidan, dok me samoća, ta ljuta puma, jede, jer plijen sam očevidan, i ne tražim milost, ne vidim nikog, niti će iko ovdje pomoći, sred ove radnje plak’o bi i bog, al znam da nikada neće ni doći, tu nema bića, ljudskih, božanskih, s kojim se mogu izmijeniti riječi, i ove plastične igračke ćute, i bulje u mene kao grgeči, tu nema bića, nit ima djelića nade koja sve smiješkom preboji, ovdje sam siva, ovdje se vrtim, u krugovima, i ne postojim, radnja se zove Kanadska Guma i u nju dođem baš svako veče, a život koji je trebalo živjet’ završio se il’ drugdje teče.
***
REJČEL IMA FILOZOFIJU
Rejčel igra fudbal, u timu Cash Only, jer je tako zdravo za život, i jer živjeti voli, neki ljudi štede za penziju i za finansijski mir, ali ja bih radije kupila dobar sir, sad kada još mogu jesti, i kad su mi porivi za njim česti, kaže mi Rejčel, u onome pabu, jer čovjek može da poljubi svaku žabu, a da iz nje, mic po mic, nikada ne iskoči princ, i može da probudi sve Trnoružice iz stoljetnog sna, a da to nije žena ta s kojom na kraju želi biti, najbolje je ne biti pretplatnik budućih zadovoljstava, najbolje je da čovjek nije prepuna ostava nikada korištenih stvari i mogućnosti, najbolje je kad si gladan utažiti glad, ne čekati penziju da živiš kao mlad, najbolje je živjeti sad, tako mi veli Rejčel, koja ima trideset i koju, i veli, ni njoj ne ide sve kao po loju, ima teške momente, uzima medikamente, prikuplja u svojoj duši sve moguće instrumente da se odbrani od očajanja, Rejčel je žena koja je prošla sva moguća stanja, od krtice do ptice, tako mi veli, u onom pabu, dok blista kroz tamu slabu, neki ljudi vole da se presele u budućnost, i to im je đir, a ja ću radije kupiti skupi sir, ja volim biti u sad, baš sva, to sam ja.
Rejčel je kćerka koja ima dvije mame, i dva oca, živjeli su kao skladna proširena porodica, spojena kada su se dvije mame srele, Rejčel veli, one su dame, one su je naučile da najviše cijeni svoj mir, i da ne mari kako drugi odlučuju šta je njima bitno, jer čovjek može da planira velike stvari a da živi sitno, kao da se nije ni rodio, takav svoj um nije oslobodio, taj svoju sreću ničim nije oplodio, taj se od užitka odrodio, nije popio pivo, nije volio ništa živo, nije shvatio da mu stanje globalno nije krivo za lične nedostatke, Rejčel veli, tako neću provesti nijedan dan, to nije moj san, tako ne zbrajam dva i dva, to nisam ja.
Rejčel je u pab došla sa svojom sestrom, kaže, nakon fudbala, uvijek dođemo na ovo mjesto, čemu sjediti na sofi, čemu čekati da se život uzburka kao voda u kofi, treba trčati jer je to zdravo, treba trčati jer se na kraju moraš utrkivati sa stravom običnog života koja na kraju uvijek pobijedi, i svakog proguta, kao vir, i dok plaćamo, Rejčel veli, ja neću čekati pedesetu da živim svoj pir, ja ću radije kupiti skupi sir, ja imam svoju filozofiju.
_____________________________________
IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji. Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013). Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020). Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.
o svom bijesu smijem sve reći sve natipkati i opisati ispričnicu za gnjev imam i kad krcnem kao ekran mobitela kad mi je ispod nosa gnjecavo podočnjaci slani
takav raspad mi neće zamjeriti mogu javno izvoditi mlitavost, slomove i niskost čak bi i plan suicida imao prolaz i tapšanje
da pak posegnem za paljenjem vozačkih dozvola onih što voze bolje od svih za istiskanjem jakog ljepila po prstima za bacače petardi ili pak za posluživanjem omleta s đurđicama umjesto medvjeđeg luka petljačima u tuđi život odobrili bi mi deportaciju
nisam ispravno ranjiva reciprocitet mi teško praštaju čuvam ga kao tajni hobi
***
OKOLIŠ ZA SRNE
Nisam smjela napisati spoj. Morala sam okolišati. Nazovem li susret pravim imenom, kod nje ožive šumske životinje.
Pisala mi je kako se boji da moj pas ne ulovi srne u njenom trbuhu.
Poslala sam joj poziv bez posebnosti. Poslužio joj je kao otklon od straha.
Te večeri na dogovorenom mjestu srna se ipak pojavila. Ocrtala se u skakutanju tona njenog glasa.
Na nju pas nije zavijao. Pratio je njen ritam.
***
ODRŽIVI RAZVOJ
Ljudi problijede, izvori presuše. Može li rijeka ostati bez poteza? Korito zjapi, žile se usuknu u sebe.
Noge se odsjeku, Zemlji se razdvoje kontinenti. Kakve veze pucaju među tektonskim pločama? Rasjed je naličje, lice su oceani i planine.
Ljudi zanijeme, špilje se uruše. Zapne li u grlu ili na usnama? Pretinac za neizrečene poruke je pun.
Ljudi progledaju, ozon se pokrpa. Mogu li odnosi dobiti certifikat održivog razvoja? Ponekad rijeke ponornice postanu izvor.
Negdje drugdje.
***
PROMOCIJA OKA
Moj pokušaj predviđanja što me čeka iza ugla, šaka u trbuh, ili ručak ostavila sam na faksu drugoj studentici u indeks.
Priznala sam si da nemam treće oko. I sklopila dva.
Neizvjesnost se promovirala iz smetnje u prihvatljivo društvo.
Jedno oko držala sam na nezacrtanom.
***
PLANINARENJE S DARWINOM
na putu prema planinarskom domu nagovorila sam ga da prekratimo
na prvom odstupanju s markirane staze važno mi je rekao
divlji luk samonikli je poklon šume za nepce i nos
svaki naš korak mirisao je na njegove riječi
povratkom na označeni put do nas se dogegao nečiji pas uspuhan i roktav
nisam odoljela porivu da zezam Darwina
engleski buldog čovjekova je presuda vuku za nepce i nos
***
UPUTE ZA GLAVNI TRG – odaberi svoj kavez
vani su vukovi životinje vrebaju napominju mi kad žele da ostanem u ograđenom
tropska sam žaba u vlazi gradskog stana
preporučuju oprez samo za divljinu ističu opise krvoločno i pomahnitalo
svaki pak boravak dalje od grada uči me da divlje najviše bira nenapadanje skrivanje uzmicanje
odmah pri povratku na pitomi asfalt zasipaju me uputama za glavni trg najavljuju adresu mira
propuštaju navesti da neke od ulica koje vode ka trgu nose imena bez prosudbe bez kriterija da donose trganje iznutra
kućni sam pas izložen u zoološkom
*
vani jesu vukovi gledam ih u igri drže se zajedno da me barem nađu
***
IZVANREDNA SKUPŠTINA
osnivačka sekcija budućnosti: ludi postaju luđi. tanki rogovi svjetle iznad nas.
stavke večernjeg reda:
prva vladavina naroda
druga evolucija
treća revolucija
četvrta nasilje
rasprava kaže za stavke:
prva uspješna je iluzija izbora
druga izokrenula se naopako invazivna vrsta ima prioritet
treća neće nas spasiti
četvrta kontinuum
na nebu izostaju gljivasti oblaci kao lažna reklama za suživot zadnji red rasprave vikne nama je vaš domet kratak
obnavlja se pretplata na izolaciju
srednji red rasprave objavi postajemo istraživači dnevnog boravka
prvi red rasprave digne ruku na sebe
***
UČINAK PONIKVI
Magla u šumi nema fige u džepu. Otvoreno ne želi reći gdje smo, skriva sve osim sebe.
Od reljefnih oblika ima onih s dozom podvale. Stijene nekad vole nalikovati jedna na drugu. Kamenito područje lako navede na osjećaj poznatog.
Ponikve pak često nakon uspona iz njih izmaknu okomicu. U leđa poput noža zabiju otklon od točnog.
Mnoštvo riječi umjesto pravih istovarila je niz padinu u potok. I drugi su krivo mislili da šuma taj višak može trajno progutati. To odgodi Otkrivanje vododerine. Usjek posred lica.
Nisam znala tko je ona. Gledala je ravno u mene sa svoje dvije ponikve.
_________________________________________________
MONIKA KOVALJESKO rođena je 1984. u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon više od desetljeća pauze opet piše poeziju. Objavljeni su joj radovi u Enklavinom zborniku Tajni grad i u online časopisu Bludni stih. Živi i radi u Zagrebu, planinari i trči u prirodi. Instagram: @trcmony
Bio sam u Temišvaru I vidio Svetog Josifa Partoškog (rodom iz Dubrovnika, iz porodice Fusko) Njegov kivot I dugo sam ga grlio Kao spaljen i slomljen čovjek Kao utopljenik koji je našao dasku Nakon brodoloma Govorio sam gluposti Kao u groznici Kao neko ko pokušava da se vrati kući Ali ne zna kako nakon svega Kao neko ko više ne umije da se moli Niti da pogleda u oči onome ko me je volio Neko ko ne može da priča više bez gorčine i suza Kako naći kuću nakon spaljenih mostova Radost nakon beskrajnog srama Jutro nakon preduge noći Gdje naći snagu za to Da budem nešto drugo Ne znam da li bih umio više Stari vladika izvađen iz zemlje Koja miriše na cvijeće i otkose Blagog sela sa zemljanim putevima Možda postoji neko mjesto nade Sa sporom rijekom i žitnim poljima Daleko, ali nekako slično mjestu U kojem smo odrasli Gdje neko strpljivo čeka Da se vratimo uprkos svemu
***
DALEKO
Ima nečeg melanholičnog u sjećanjima Na život koji nikad nismo vodili U prijateljima koje nikad nismo imali U ljudima koji su mogli da nas vole a nikad nisu U životima koje smo mogli da vodimo A nismo imali snage ili hrabrosti (Ne možemo sad da ne razmišljamo o svemu tome; O prilikama koje smo propustili; O stvarima koje smo mogli uraditi drugačije) A možda i nije moglo biti drugačije s nama Kao da smo uvijek namjerno propuštali punoću života Jednom kad sam bio mali I imao temperaturu Listao sam monografiju jednog dalekog grada Koju je otac donio sa službenog puta I bila je jedna fotografija Sa panoramom megalopolisa u sumrak; Kao novembar u četiri popodne Kao da se na minut sve smirilo prije velikog kretanja Dok se pale svjetla farova; Melanholični odbljesci staklenih zidova Hiljadu neona koji se pale u dalekim modernim zgradama I stara katedrala na horizontu Kao fantomski brod u crvenoj magli Bilo je tu nečeg što smo htjeli za sebe još tad (Dok je život mogao biti bilo šta) Ne konkretni grad, ne bilo koje posebno mjesto Već vječno kretanje farova, vožnju bez cilja, Hodanje u jakni po nepoznatom prostoru Kao u snu Mističnu ektoplazmu te fotografije Bezbroj njenih mogućnosti Htjeli smo hladan vazduh dalekih gradova Dok se vraćamo kući Dezorijentaciju svih stvari Siluete bez lica koje mogu postati bilo šta Bilo je to neko obećanje anonimne daljine U koju bismo bili gurnuti silom izvan naše kontrole Neka religiozna nada Nismo htjeli vjeru koliko tugu života bez vjere Utjehu da negdje daleko napokon možeš postati Jedna od mnoštva boljih i zanimljivijih verzija sebe une galaxie lointaine, très lointaine Ne možemo da ne žalimo Za nečim što smo izgubili A da nikad nismo imali
***
16/8/96
Znaš, kad sam bio mali znao sam da je 16. avgust poseban dan Sveti Roko, prvi svetac za koga sam ikad čuo (sad zauvijek mlađi od mene, od 31, 32 godine) Taj Sveti Roko Teško lijep na oltarnoj pali, (Ne možda na prvi pogled, već kad misliš o tome duže; Sa dubokim pogledom nekog ko je vičan bolu; To sam naučio da prepoznajem Poslije kod ljudi koje sam znao) Išao sam svake godine sa babom na misu U Donju Lastvu I pod lampionima krenula bi procesija sa kipom Prolazili bismo ispod njega i ostavljali sitan novac (Moramo jednom poći zajedno Sad nakon svega, nakon 20 i nešto godina; Nisam bio dugo, ali često sanjam te mise Čujem valove, kao u školjci, misne tišine – Biskup je jednom, zbog mnoštva svijeta, Misio u barci uz obalu – kao Isus) Sveti Roko iz Monpeljea sa patničkim pogledom Zadiže svoje ruho i pokazuje kažiprstom Duboku ozljedu ispod koljena (Od čega mu je ova rana? Baba je kratko rekla – od kuge) Bio sam zagledan u tu crvenu povredu Fasciniran, izgubljen u njoj Vidjeh mog prvog, ranog Hrista u toj krvi Osjetio sam so i more te rane Dotakao sam je rukom Zašao sam preduboko u nju Nešto to govori o meni, Da sam se čak i kao dijete Prvo identifikovao sa ranama I povredama, a potom sa svim ostalim.
“Dok je Tito bio živ svima nam je bilo bolje.” – kikoćući se izgovarali smo ono čemu nismo mogli svjedočiti. Mi, djeca devedesetih, sa bremenom koje su na nas uprtili, spuštali bismo ga zajedno sa ruksacima pred kafeom “Tito”, zatim nastavljali… Aleja se činila nepreglednom, bagremi cvjetali, sve mirisalo. Pčelinje brujanje dodavalo teškosti mirisu…
Govorio je kako ćemo brati cvat noću kad pčele odu na spavanje, kako bagremove žile sežu duboko i široko se rasprostiru, kako i kad se dese smjene generacija ova stabla će makar djeliće naših lica i glasova da zapamte… Potom je dugo koračao, dodirivao grube kore drveća, gledao kroz krošnje u nebo i šutio. I šutio. Potom bi se vraćali, dugo jedno nasuprot drugome sjedili, a šutnje su prerastale brda i borove. Njegovu kafu crnu kao noć nije mogla da razblaži ni kap moje bijele. Tenkovi oko nas su opominjali sablasnom parkovskom tišinom. I ja sam bivala tiho. A on bi već ustao, zadnji gutljaj je stojeći ispijao, rukama prihvatao onaj teret, stavljao ga ponovno na leđa i odlazio. I odlazio.
Pišem pismo koje neću poslati. Adresa poznata. Primaočev jezik se izmijenio. Imenica “bol” nam više nije istog roda. Šetam parkom, stabla su kustosi u ovom Muzeju sjećanja, pomjeranjem grana naviru slike, plešu sjetni mirisi. Ako ništa, čini mi se, makar da bolje razumijevam jezik tuge na licima prolaznika.
***
PAPAVER RHOEAS
Strahovito smo sami. I to je podnošljivo.
Polja makova. Cvjetovi lome vratove pod plavetnim pokrovom, krvare njihove veličanstvene glave. Šuštanje jasika je skoro pa sablasno umirujuće… Valjda tako biva pred smrt. Vjetar umjesto polena nanosi glasove naših majki;
Ne dirajte ono crveno cvijeće, koža će vam se osuti, možete umrijeti!
Klonili smo se makova, cijelo djetinjstvo i odrastanje, vješto smo izbjegavali smrt, zbog sigurnosti; birali smo bijele poljane, brali tratinčice, nosili smo bijeli lan, zbog mira – u našim rukama samo kratko bi zavijorile bijele zastave koje bismo spuštali na tle.
Ponekad bi se sretali i na svijetlim tkaninama bismo ugledali jedni drugima tamnocrvene mrlje, zbunjeni, jer u samonikle poljane nismo zalazili. A boljelo je. I boli.
Naše majke nisu znale, a naši grobovi znaju; da crvene latice umanjuju bol, pa ih, kriomice, utrljavamo duboko u rane, i da sirup od njihovih cvatova pomaže djeci da mirno spavaju, zato ga neprestano ispijamo iz čaša od oniksa.
I ne pitamo tko, ne pitamo gdje, nećemo stići nigdje ako sami ne pođemo Tamo(?) Liježemo u zemlju, svuda će manje da Boli.
***
PLAVO
Ne idem dolje niz rijeku niti gledam u tvoj prozor šćućuren između crvenih opeka, Ne dovikujem se više u gluho doba plašeći se da se Otamo ništa neće čuti.
Ne idem nigdje iz ove sobe Iz ove pjesme, iz posljednje šetnje. Da li mogu biti gdje sam bila Iako to više Nije?! (Ali samo sam s Tobom bio Tamo gdje me nema…)
Plaši me da ću ti zaboraviti glas! Kako se počinje zaboravljati?! Prvo se ispravi jedna bora, potom druga, ugasne smijeh, izblijede svi madeži na vratu i rukama, počneš sanjati nečujno, I to lice ti postaje dalje i maglovitije, kao rijeka i vazduh posljednje večeri, plavo.
Ne idem nigdje van ovih zidova A trebalo bi poći negdje drugdje, osloniti se na slučajna ramena u prolazu i dugim prstima ispetljati iz kose zamršenu pjesmu.
***
SAN GIUSTO
Zagrlio me je oko ramena i kroz malena vrata uveo u Bottega del Nonno
– La Veglia di Finnegan, se ne hai una?
Zatim smo pošli nekom od uskih ulica prema dvorcu San Giusto. U desnoj ruci je sve vrijeme držao knjigu, vene su mu bile nabrekle, a lijevom bi pridržavao moju podlakticu kada bismo se našli na uzbrdicama. Osjećala sam se tako sigurnom, kao da je Gospod svu snagu spustio na njegove dlanove. (Zapravo, ovo bi mogla biti pjesma o njegovim rukama. Koliko sam samo voljela njegove ruke!)
“Zauvijek sam zarobljen, hodajući uz rijeku, vraćajući se uvijek do dvorca…” – citirao je.
– Onaj život dosad je bio skica nacrtana grafitnom olovkom, čije fragmente ćemo moći brisati, a ovo što je u nama su boje. Dozvoli da počnemo slikati!
Gledala sam na trenutak u pločnike iz kojih je izrastao korov, a potom u njegove velike oči u koje je urastao mrak. Oko nas se otvorio vjetar, stražari su davno zaspali, zidine su rasle kao džinovi, daleka povijest se igrala sa našim dubinama, a nama se činila neznatna spram ove koja tek počinje.
AZEMINA KREHIĆ rođena je u listopadu 1992. Dobitnica je nagrada “Castello di Duino” 2019., Mak Dizdar 2020., Fondacije za izdavaštvo FBiH 2021. Zbirka “Zrcalo od mjedi” je nagrađena nagradom “Fra Martin Nedić” 2022., a našla je se i u izboru pet najboljih knjiga na ovogodišnjem natječaju za nagradu “Hasan Kaimija”.
Dok smo se svađali, urlali, lupali vratima i gađali stvarima Prijavljivali se policiji, prijateljima, učiteljici, svojim roditeljima
Dok smo se nadmetali pozicijama, šutnjama i riječima
Brokula nam se upljesnivila, zelena salata istrulila Cherry rajčice nam prezrele i eksplodirale Krumpiri pustili zgrčene besperspektivne izdanke Mačke su legle u zakutke i od starosti uginule Djeca su gledala i slušala i postala sredovječna
Ljetnim pjesnicima Apsolutno sve je Osvježavajuće lako Groteskno prozračno
Grcaju u moru i o moru Valovi draškaju ganglije Jednokratnih kemijskih olovaka Utaknutih u časopise Galebovi vrište tlapnje Što otvaraju noge I skupljaju guzove Tankoćutnih propalih studentica Došle su pronaći sebe, govore Svjetionici osvjetljavaju put Izgubljenima Vulgarno jednostavno Zelen ili crven Svjetlo je automatizirano Puno soli i prašine Antiknih ideja
Jesenski cinici Pokvareni su i blatni Braon I bljutavi Kompleksa superiornosti Autodestruktivni Pokisli Ližu kapi s prozora Brišu usta krem zavjesom
Zimski gadovi Proroci prošlosti Zatvaraju vrata i prozore Režu uši poput Van Gogha Totalno passé Toliko je hladno da spavaju s vlastitim ženama Gutaju kupus u tišini Da ne probude proljetne pjesnike
Oni su ipak najgori.
***
STATISTI
U bolnici uvijek postoji Glavni bolesnik Taj je obično tvoj Ostali su statisti Služe za atmosferu Postav scene Revno igraju svoju ulogu na umoru Krucijalnu no bez kredita
U mirisu tjeskobe i kloronečeg Promatramo se poput životinja Pri užasu sterilnog razgovaranja Zastor se podiže – Kako si? – Usrano – Kako je doma? – Sve je u redu – Donijela sam ti križaljke – Jebeš križaljke – Imaš tu i čistih bokserica – Zaboga Zastor se spušta
Vučem noge pod štednim svjetlima Ne gledajući u oči Ostale epizodiste
***
NEDJELJOM NIŠTA NOVOG
Na tv-u sam promatrala Vrlo pametnodržećeg čovjeka Znala sam da je bitan Po besprijekornoj ispeglanosti Košulje Lica Karaktera
Osjetiš cijelim bićem da je to normativ Ne samo krinka za kameru Kao kad ideš na ročište Zbog kazne za parking I jer si se potukao u kafani Zatim ušao susjedi u krevet Ometajući joj san i posjed
Pametan čovjek govorio je umirujuće Poput dječjeg pudera Lišća na krovu Zgloba na kvrgavoj kičmi Toplih iznutrica Savršenog rezultata na testu Čarape sa peći Odmjeren poput obroka U pučkoj kuhinji
Slušajući kako divno pripovijeda Pala sam u trans A voditelj u depresiju
***
PAKIRANJE
Kad sam posljednji put Pakirala svoje ostatke Trajalo je kraće od očekivanog Nimalo veleban Novi početak
Iza mene je ostalo Petnaest neodgovorenih poziva Četiri e-maila označenih uskličnikom Kora krumpira pored kante za smeće Pero ispod postelje Vaza u kojoj držim olovke Nikad svježe rezano cvijeće Ili dunje i ljepilo Fantomska točka na zidu Što se vidi jedino s poda Prašnjava polica s knjigama Koje ne čitam No gostima se dopadaju Fotogafije tuđih mačaka Sve su već i uginule Tuba u kutu zdjele Kišobran na sunčan dan
Jaje iza radijatora.
***
HLADNOĆA
Prostoriju zagrljenu hladnoćom Iza zatvorenih vrata Lako je zagrijati šibicom Novinama od prošlog tjedna Krcatih lošim i nešto gorim vijestima Pa ih pretvaram u prah Zatvaram krug tuđih nesreća Sigurnost pali obraze zidova
Kad hladnoća zagrli dušu Tečem po žilama Asfalta na umoru Ignoriajući industrijski šum Izdah visokih dimnjaka mirisa krumpira Hitnju života Histerične trube automobila na leasing Razgovore o nesnosnom moranju Disanja i življenja Nijanse ništavila S krpama magle u mršavim rukama
Dovoljno je samo Otvoriti kapute Da bi svijet okrenuo glavu Od nemilosrdne golotinje I prešao na drugu stranu ulice
***
NEPOTREBNO
Moja kuća je zadnja u Nepotrebnoj ulici što vodi u potok Prozori gledaju na niski hrast Ispraća putnike od kuda su došli Iako se nitko ni ne zaustavlja
Stakla od šećera Pucaju od netremičnog pogleda Vrata se otvaraju na van Isključivo kad nikog nema doma Televizor šumi i nije u boji Ormari su krcati tulipanima Podovi su popločani Dobrim zavjerama Točkastog uzorka s prugama
Internet pruža isključivo Pjesme o pilićima Vijesti o žitnim revolucijama Utorkom nema struje ni mačaka U hladnjaku držimo cipele Novčanik je pun bubamara Stoga jedemo konce Jednom dnevno mažemo smijeh Po zidovima Zatim spavamo u podne
Sve je to nepotrebno i nekorisno No jedan je dom
***
VRTOVI OD RIJEČI
Da sam umjesto suze Posadila cvijet Za svaku ružnu riječ Dan i noć bi se i dalje smjenski izmjenjivali Mali Nijemci bi plakali na plažama Sladoled bi im se topio po prstima Samo mladi psi bi lajali jer jedino oni Misle da od tog ima ikakve koristi Suknje bi dizao vjetar Popisi za nabavku ispadali bi iz šupljih glava Ose bi se utapale u žutim negaziranim sokovima
Jedina razlika je Što bih kročila bogatim vrtom A ne po prljavim lokvama Bosim nogama
***
KRATAK ŽIVOT BEZ KLJUNA
Odrubljena glava zvuči Fatalistički neudobno
Bez frizure i perifernog vida Pjesme za fućkanje Mirisa karanfila Kortlja se po svježe (Također) Pokošenoj travi
Tijelo je slobodno od cilja i svrhe No nema odmora Trči po blatu Panično tražeći razum što ga mori
Kratak je život Bez kljuna ni uma Ali kažu Topla juha liječi i dušu
***
TREPTAJI
Svakim treptajem ošine me gubitak Osjećaj propusta Zamaha pčelinjeg krila Skriveni pogled ispod šiške Koju je valjalo skratiti još prije dva tjedna Mrvice koja je pala na pod I nitko je neće podići Dok se usamljeno ne dezintegrira Novi kamenčić valom nanesen na Stari uvezeni pijesak Sekunda kad oblak posustane pod teretom Pusti kiše olakšanja Po gadljivim prolaznicima Osmijeh koji hlapi Prije poljupca s armaturom
Voljela bih vidjeti sve to No moram snivati Dok zbrajam propušteno
***
DANAS NIJE TVOJ DAN
Probudio si se ne shvaćajući Kako si uopće dospio do dna Jučerašnji gemišti te mrze Proklinju ti jednjak Telefon ne zvoni A čarapa šuti na podu
Žena pere suđe Na boci deterdženta piše ‘Traje 2x više od očekivanog’ Na to si se nasmijao A ona se pjenila I gađala te tanjurom
Nakon samosažalijevanja Razgnjevio si se na životnu nepravdu Rasplakao uz reklamu Odrijemao Čvrsto odlučio promjenu A zatim Povratio
Sutra će biti bolje 2x bolje od očekivanog
____________________________________________
ANITA OBRADOVIĆ rođena je u Sisku nedavne 1989. godine, gdje se i školovala te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Posljednjih 8 godina živi u Cresu, gdje je i osnovala obitelj. Uz preživljavanje, ponekad ispriča dobru priču ili napiše dopadljivu pjesmu, a ima dana i kad ne radi apsolutno ništa. Ciklusi pjesama objavljivani su u Sisačkom novom tjedniku, Alternatoru, Balkanskom književnom glasniku, Čovjek – časopisu, portalu Strane, časopisu Kvaka, a uvijek se sprema i nešto novo.
*** Sad ga rashlađujemo na terasi U velikom lavoru za veš; Mali, zadovoljan malim. Već iduće godine kupićemo bazen za bebe, Pa bazen za jedno dete, pa za dvoje, troje. Tražiće veliki bazen za dvorište, Tražiće da ide na gradske bazene, Sa roditeljima, sa starijim sestrama, Sa društvom, sa devojkom. Odlaziće na more sa devojkom, Sa prijateljima, sa ženom, Sa svojom decom. Već sada mislim, Neće mu biti dovoljne balkanske obale, Želeće Italiju, Severnu Afriku, Francusku, Španiju, Zatim, Azore, Kanarska ostrva, Karibe, Želeće dalje u okean. I mislim da neće Imati kud dalje od Kiritimatija, Sa svojim Parizom, Londonom, Bananom, Poljskom, U tački oko koje je beskrajni okean Sa svih strana. Već sada mislim da će na samrti Zaboraviti sve ostale jezike, Da će govoriti samo gilbertski, I da će biti na pola puta Od Mikronežanina do ribe.
*** Kad u poslednje vreme silazim u podrum, On više nije isti kao pre nego što sam Sa trogodišnjim sinom sišao tamo prvi Put. Za njega i mene, bili su to različiti
Silasci, dve različite istine o stvarima Koje smo obojica jednako videli, A drugačije shvatali. Njegov je silazak Mitski, nikada dovršen, iznova ponavljan,
Kao potraga za nekim znakom božanskog; Moj, očinski, prazan, suv, uvek iz nužde Ili sinovljevih potreba. Onda, jesam li ja, Otvorivši mu vrata podruma, otvorio
Vrata pakla, kao što svaki roditelj uradi Detetu u nekom trenutku? Je li on U kacama, paletama, zimnici, starim Biciklima, u polumraku, u paučini,
Najpre u paučini, našao prvu fascinaciju Nefamilijarne ljubavi? Hoće li sutra Nekog voleti isto onako kako je sada Opčinjen otpadom, starudijama, mrakom,
Paučinom? Hoće li biti voljene ruke, Ako nisu zamršene niti davno pomrlih Paukova, pune prašine, što lelujaju Na promaji, u stalnoj želji da nekoga zagrle?
Kada silazim sam, uvek stanem tako Da me pomiluju po kosi, dodirnu lice, Kako bih sebi koliko-toliko olakšao patnje Koje će sutra moj sin trpeti zbog mene.
***
PUNA SALA
Ležim nasred scene na krevetu oborenom Na naslon. Noge su mi raširene, Podignute uvis. Nema zavese. Tako, nepokretan ležim dok publika Polako ulazi u salu. Kako prolazi kroz tapacirana vrata, Razgovori se utišavaju, menjaju se, Mada, čujem, teme ostaju iste. Seda se na obeležena mesta. Zujanje prigušenog svetla I krckanje uključenih zvučnika Počinju da dominiraju. Kako osećam da se pogledi upiru Ka mojim raščerečenim nogama, Tako ritam govora, okratele, brze reči, Načini slušanja – da se što pre, što više Toga čuje, jer predstava uskoro počinje – Udaljavaju razgovore od sagovornika. Do njih tad dolaze razgovori nekih drugih. Oni što slušaju jedno, čuju nešto Sasvim drugo, a oni što hoće da kažu Nešto, kažu nešto sasvim drugo. Vidim, iako ne vidim, oni što gledaju Svoje sagovornike, vide neke nepoznate Ljude. Čak, muž i žena koji sede Jedno kraj drugog, postaju muž i žena Nekih drugih, a njihova deca, ostavljena Kod kuća, postaju deca drugih roditelja, Koji i ne žive sa njima, koje nikad nisu I neće upoznati. Čak ni oni sami Ne žive u sopstvenim kućama, Ni te kuće nisu više one kuće od malopre, Ni naselja, ni gradovi, ni podneblja. Ni kontinenti ne znaju gde počinju okeani, Okeani ne znaju gde počinju kopna, Ne zna se šta koga zapljuskuje. Ali, horizonata mora biti, jer mora biti Neba – ne može se otići tako daleko Samo zbog ovih sitnih pometnji. Valjda će se svet nekako održati, Bar dok se ne pogase radna svetla, Dok se ne uključe reflektori I ja ne mahnem desnim stopalom, Čime počinje predstava. Tada će sve da se utiša, svi će da ućute, A svet će ponovo moći da odahne, Pretekao za dlaku.
*** Tokom osamdesetih, bio sam nespretan I nizak rastom; jedva sam preskakao ograde I živice i peo se tek na najnižu granu drveta.
Godinama kasnije, nisam dovoljno porastao Da bih izvukao iz ogromnog zamrzivača Kesu hrane. Bilo je tu iznutrica, više zaleđene Krvi nego mesa, ostataka slavskih kolača,
Davno skuvane sarme, povrća i crnog hleba. Sve je bilo po dnu i morao sam skroz Da podignem noge, da jednu prebacim Preko oboda kako bih dohvatio šta treba.
Tada bih se setio spretnijih dečaka I preskakanja ograda. Oni ih u letu Preskaču, kao da beže odnekud, A ja, kao da se nevoljno nekuda vraćam.
*** Šumiš kroz kuću, ulice, moj život, snove, Toliko prozirna, laka, gotovo onirički, Ja ne želim oslonac, mermerni stub, antički, Već uplitanje u tvoje svilenkaste rubove.
Tu sam i kad iz kupatila odlaziš na balkon, Štipaljkama se kačiš o žicu, kao lahor Obavijaš mene celog i cediš se polako U, pod tobom, postavljeni lavor.
***
KANTA ZA ĐUBRE
Kesica Spedifena, tetrapak od mleka, Celofani, kutija od porodičnog sladoleda, Sabijeni pikavci, usitnjen pepeo, Zgužvani papiri sa započetim stihovima, Salvete, plastična zdelaod hrane za poneti I pribor za jelo jednokratne upotrebe; Sve zaliveno želatinastim ostacima Kuvanog povrća, socom od kafe I talogom iz mrežice na odvodu sudopere, Poput dresinga preko mešane salate I ova pesma kao zastava na vrhu.
________________________________________________
NIKOLA MILOJEVIĆ rođen je 1976. godine u Kragujevcu, gde radi kao glumac u Knjaževsko–srpskom teatru. Piše pesme, priče i pozorišne komade. Prevodi sa poljskog i engleskog jezika. Za komad Na tragu dobio nagradu Branislav Nušić za 2016. godinu. Objavljivao po časopisima Letopis matice srpske, Mostovi, Koraci, Politika, Život, Beogradski književni časopis, Povelja i dr.
čovjek-časopis 