Ala je lijep ovaj svijet ondje klošar ovdje probisvjet svima je smiješna moja mala britva u torbi.
***
ŠTAMPA
Gušenje i natrpanost 2 metra kvadratna su vrlo šarena i iritantna svježi savjeti iz žene blic i povremeno pljuvanje užurbanih stranaca to je sanduk u kom se umire ali mi žene sa trafike daju najbolje komplimente.
***
TRAUME SU ČUDO
Gricka nokte i tužna je kao plakat izgubljenih ljubimaca po stubovima grada cijedi mitisere s nosa kao limun svakog dana uzak struk je kao biljka ili glava obrezivanje i briga su čudo cupka nogom i tužna je kao sladoled koji je ispao nekome na sred ulice mirna je i govori u šiframa to je atipično ali dobro dijete porodica je čudo priče o heroinu je slušala prije Betovenove devete simfonije.
***
ISPOVIJESTI SU GORE NEGO PSOVKE
Sramotne su i ne pričam ih pred roditeljima u školi su nas zbog njih slali u ćošak navike su čudo danas sam opet završila u ćošku plačući
tetka niže smokve ima crnu kosu i ćuti
svoje plećke vrat mozak crijeva bubrege džigerice srce vakumiram i stavljam da se hlade
rečeno mi je da ćutim dok sam vruće glave
tetka niže smokve ima crne nokte i ne da da joj mušice uđu u nos i usta
sjenka brda se baca na dolinu a ja želim da sam žica između stubova i da se protežem zajedno sa dalekim pogledom putnika iz autobusa
tetka niže smokve i nema više konca
idem u radnju i mislim
nije konopac nego konac nije konopac nego konac
dobar dan imate li konopac.
__________________________________________
SOFIJA DRAKULOVIĆ rođena je 2002. godine u Podgorici. Studentkinja je Filološkog fakulteta u Nikšiću, na odsjeku za Srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Dobitnica je druge nagrade za najbolju zbirku poezije na kulturnom festivalu ,,Slovo Gorčina” u Stocu. Njene pjesme su objavljivane u elektronskim časopisima ,,Bludni stih” i ,,Čovjek časopis”. Članica je Foruma mladih pisaca u Podgorici.
nisam htela da te tretiram kao nekog ko ima dijagnozu
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno
dlake su tvoje…itd nisko pijačarski –
ne sećam se da je videla moje stidne dlake –
nisko pijačarski dijagnostikovano
zapanjena sam šta radiš
ne mislim na tvoju pesmu
isuse….. (malim početnim slovom).
Na poznatoj raskrsnici
kad zatvorim oči vidim indigo
aloja je stradala i ne znam da li će se oporaviti
balkonska vrata bila su zatvorena
sunce je pržilo afričku ljubičicu
listovi su umrli od opekotina desetog stepena
stan je inficiran larvama crnih bubašvaba
slivnik kade zapušen ostacima malih sapuna
nakon jednodnevnog boravka
‘ljut si sad na samog sebe’ –
narcisistička projekcija kaže dr Ramani
ali, i ja sam povređena, gubila sam posao
pa sam u brzini ostavila tanjire i noževe u sudoperi –
još jedna tipična narcistička projekcija, kaže dr Ramani.
Ne mogu da pronađem konac za zube
sedenje u čekaonici je nepodnošljivo
zarivam nokte u obrise vena
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno
što sam videla da si kao i svi zapravo isti
Bački pejzaž nije uramljen, a i ta plava izgleda drugačije
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno
nisko pijačarski
testirala sam te Vlado –
/valjda tako rade pravi prijatelji – testiraju/
tipična narcistička projekcija kaže dr Ramani
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno
čak i nisko pijačarski.
Okliznuh se iznutra, još jednom
tražim idealnu kuću bez kanalizacije – reče jednom
žena koja ne može da stisne usne
u početku, činilo se sve je u redu
zapanjena same sebe
projektovala je odraze
Alma kaže Elizabeth – „Ja nisam ti! Nikada neću biti kao ti!“.*
Puštam demistifikovanu pustinju da uđe
kolena su mi puna padova
ona stoji u svom egu
ne može da izađe kao pravi prijatelj
jer pravi prijatelj ne daje duboke ubode
s bočnih i svih drugih strana
najviše u mozak širokog narativnog zahvata
„narcis nema empatije“ – kaže dr Ramani
skočio si kao divlja zver –
tipična narcistička projekcija kaže dr Ramani
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno.
Nebo preleću avioni
gavran se čuje sa susednog krova
Cican spava u susednoj fotelji nakon što smo zajedno odspavali
u susednoj sobi na velikom krevetu
ne želim živote s narcističkim iznutricama
popio sam ice-latte
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno –
reći ću sve bez ustezanja:
nisko
visoko
pijačarski
građanski
osobe poput tebe ništa ne dotiče iznutra
tamo je samo jedna požutela beskrajna rupa.
Možda jednom posetim Cornwall……
____________________________________
17.20h – 17.47h
16. septembar 2023.
subota
(Humming-Bakery, North London)
*/sekvenca razgovora iz filma ‘Persona’ – Ingmara Bergmana/
Fisija plus fuzija jednako je znak pitanja
/za Valentinu Petroj/
Simbolista ti si sa znakom
mistifikantskih opera i opereta
ponekad i arije nerazumljivih slova
ispljuneš na zid
simbol simboliste
alegorične metafore i metamorfoze iz gliste
(ponekad pijavice)
u nešto što se leptirom nazvati može
dok spominješ velmože
grube kože
u nekom prošlom mraku
iz kojeg cvrči u naftalinu
i krči poput praznih creva
bez hranljive filozofije za jesti
a gde će me sve to odvesti?
to lelujanje na vetru
na talasima virtuelne bliskosti
doziva anđele i božanstva
a ponekad i svevišnje
pod sloganom
deity not found – error
da razjasni i objasni
taj svevišnji ukus oporosti
što ulazi i cirkuliše
za vratom diše ili pod srži
koštane mase kad se usaglase
u futurističkom ritmu
koji prečesto poput korišćenog wc-papira
odbačen je niz korito
povučena je voda sa izlučevinama
a da li je još čiste ima?
simbolista na stranom jeziku egzistiraš
u konstrukcijama koje teško razumeti se mogu
dok, čini mi se, pokušavaš
i mene pustiti niz vodu
u paru sa novom tačkom
tamne kose i vitkog tela
ne znam da li želim
da li bi ova siva masa htela
da se konektuje preko servera
sa novim telom
nove jedinstvene mase koštane srži
ko je brži? ili ko duže izdrži?
pitanje je postavljeno ali nepotrebno
možda je to simbol ili možda ipak nije
neka druga bitka se bije
a zastava sa značenjem još se ne vije
simbol se traži
negde pod zemljom bez zemlje
`prostitucija i laži` –
sudbina iz špila izviruje
ako je istinica ili se negde drugde krije
poput pravila nepisanog
koje nije ni počelo da važi
erupcijom početka i svršetka
značenje simbol draži.
___________________________________
11. septembar 2012.
(komentar na pesmu: „snažno i hrabro“ – Valentina Petroj)
Siva arhitektura
Pobjeći sa mjesta nesreće
nekoć bila je Szabadka
sada izgleda jugozapadni London
poput velikog rezervata
punog vlage i truleži
poput Szabadke za Božić:
siva arhitektura osuđena na izumiranje
ljudi i djeca sivih lica
u redovima jeftinih
prodavnica
smrti bez iluzija trepere
u zaseocima
onaj isti potez koji ćeš povući
s istom mučninom
u želucu
spakovat ćeš ubijeno dostojanstvo
u kovčeg
na rasklapanje
dok povremeno ležiš na krevetu
odjeljenja Hillingdon bolnice
bez svijesti
na momente histeričnog plača
tražiš otvoreni balkon s kojeg ćeš skočiti.
——————————————————–
20.27 h – 20.33 h
18.02.2023.
subota
/Yiewsley, soba br. 5,
London Borough of Hillingdon/
Na stjenkama kade
Još si nisam žile prerezao
iako sporadično pravim usjeke po koži
uokolo tih plavih niti ispod što šapću ‘otvori, posjeci, napravi zarez, počni da tečeš…….’
“doba kože” – kaže Dubravka
ja, otraga, u mraku, sa oštricom u kadi
tražim zgodnu površinu da ne povrijedim mladež
između kuka i dlakave butine na primjer
ili tamo, okolo mladeža na podlaktici?
pripremljeni su losioni za posjekotine
dok skrivam sram
bijeli keramički zidovi oprani vodom
nemam čime obrisati tragove – upravo shvaćam!
što nisam sposoban razmišljati u i o zlu
što uvjerljiva priča lako dopre do mozga i ugnijezdi se;
uvjerljiva prića o Malom Princu koji je samo želio ljubav i prijatelja
sa pjesmama jutarnjih cvrkuta crvendaća i ostalih ptica dok jutrom hodim ka stajalištu,
(da ne okasnim na prvu McDonalds kavu u Stainesu)
ili recimo, za kajsije koje uvijek kupujem pa bacam u smeće
jer predugo stoje u frižideru
da bi me barem do istjeka roka trajanja pdsjetile na djetinjstvo
na onaj osmijeh, stidljivi, dok smo se penjali ka nebu uz grane stare kajsije
sedeli u krošnji, osluškujući šapate lišća pokrenutog vjetrom;
a onda kako krv pohrli, pukuotine se proširuju, osjetim peckanje;
jer, suze se drže u čvoru iza oka, u grču grla,
onda pustim da izađe;
onda puštam da izađe, da uđe;
onda pustim ogrebotine da otvore površinu
i to crveno u valovima, izravno krene nekamo u slivnik……..
____________________________________________
05.06.2023.
ponedjeljak
(Harris & Hoole, Uxbridge)
11.50 am – 11.57 am
Nevidljivo uže
Nadao sam se da je izlaz radostan i da se nikada neću vratiti, kao Frida. Iskosa na moju kosu zakotrljava se rastanak u vidu imaginarne nuklearne pečurke. Mačke na parkingu prostiru svojih pet-šest šapa negde u predgrađu grada u kojem istrošeni pankeri posećuju izložbe jedni-drugih.
Imam krila koja držim u šakama do grča, tako da nekada ne mogu ispraviti prste izjutra.
Gutam tablete za spavanje (male bele i one malo veće).
Razmišljam o poljima i talasima, ali i o devojci sedamnaestogodišnjakinji koja se obesila u polju.
U polju pod vedrim nebom gde je nekada bio brisani prostor i gde nevidljivo uže tako često mami.
________________________________________________
oko 22.47h
14.03.2022.
ponedeljak
Da li ćeš me voleti i sutra?
“Will you still love me tomorrow?”
Na potamnelom, smežuranom licu
jednog londonskog popodneva.
Na livadi golf-terena;
hoćeš li imati istu naklonost?
Svet koji vidim, stoji iza povrede.
Povreda drži razne predmete na stolu.
Noževi, žice, makaze, pa i pištolj s jednim metkom.
Da li ćeš mi prosuti mozak?
Posmatram sposobnost predmeta
dok na snimku čujem Amy-n glas:
“Yeah, I’ve never wanted to end (and laughter)”.
Zbogom plavo nebo gradskog stadiona u Subotici.
Video sam šta sam video –
napuštanje zbog punih saksija vode u kojima rastu aloja-vere.
>>uvređena sam zbog toga<< – biće dugoročno urezano u pamćenje.
– ali, rekla sam “povređena”, velika je razlika.
Testirala sam te – nisko pijačarski stil – dodala je.
Tako zbore prijateljstva veštačkih odevnih predmeta.
Pritiskam levo oko maramicom –
“…..da znaš da imaš posebno mesto
u mojem srcu i duši…..” – oh, draga mama!
“poljem vrane crne hrle” – jedna je na krovu susedstva.
Nedosanjan san o ljubavi dok koračam.
Dok kapi londonske kiše miluju otkrivene delove kože.
U duboko nemirnoj seni moje duše
maslačci se njišu otpuštajući semene padobrane;
mirise pramenova kose koji su nedugo bili na ramenu;
miljama daleko, tamo negde when the night needs the morning star.
*u pretposlednjoj strofi pod navodima poruka i stihovi moje mame, pesnikinje i slikarke Mirjane Radujković Milojković
***
VLADIMIR MILOJKOVITY / VLADIMIR MILOJKOVIĆ je objavio tri zbirke poezije: “Razgovor sa Hertom” (nagrada Prvenac 2014.) “Teško u glavi” (Presing 2020.) “u kući od ljudske kože” (nagrada Presing VII 2021.) Dobitnik je specijalne nagrade “Branislav Čeganjac” – Ivanjica 2011/2012 za najlepšu ljubavnu pesmu “Ulaznica 2013” za poeziju Huellkurven 5, kompilacija poesie sonore – Austrija 2016 Materialidades da Literatura 2017 – Coimbra University , Portugal (audio-poezija) Publikacije “Magija signalizma” 2016. i “Vizije signalizma” 2017. Poezija socijalne i angažovane poezije “do zuba u vremenu” 2014. i “REZ” 2016. Specijalna nagrada za kratak film “Verschwinden” 2017/2018, Abuja, Nigerija Potpisnik je deklaracije o zajedničkom jeziku. Član je engleskog PEN centra od 2021. Finale Internacionalnog sajma vizuelne umetnosti u Doncaster-u u Britaniji 2022. Objavljuje u: “Fantom Slobode” (Zagreb), “Beton” (Beograd), Eckermann (Beograd), Librarion (Subotica), Libartes (Beograd), Čovjek-Časopis (bhsc Facebook & blog) Diplomirao je na odseku za metodiku nastave vizuelne umetnost i rada sa decom sa autizmom na akademskim studijama Pedagoškog fakulteta iz Sombora 2014. iz oblasti slikarstva. Rođen je u Subotici /Szabadka 1978. a od 2020. živi u Londonu u Engleskoj.
Prepuštaš mi barsku stolicu pod pauzom. I imamo samo jednu stolicu. Oni su naredili uklanjanje one dvije fotelje u skladištu na kojima smo se zadržavali prije i poslije posla. Sada je zabranjeno ići i na pauzu s nekim, ali ti i ja planiramo otići odavde. Imamo samo jednu barsku stolicu i prepuštaš mi je što ti nije običaj. Odrađuješ svoj godišnji od četrnaest dana, što znači kako ćeš raditi u komadu četrnaest dana, uzastopce, jednu smjenu za drugom. Više se tu nema što za reći. Iznenada ti pričam o moru. Priznaješ mi kako se želiš ubiti. Pričam ti o moru kao da pišem pjesmu, o tankoj granici koja nastaje, o iluzornoj granici koja se ocrtava, o ljepoti kada se spoje dvije vode, ona iz oblaka, sa onom na zemlji. Pričam ti o silini udara kiše o površinu mora koja se transformira od prozirne do guste bijele zavjese. Odavno znam kako ne mogu sve, ali znam kako te mogu podići iz mrtvih. Ne sjećaš se kako more izgleda i dalje se želiš ubiti, ali usne ti odlaze u osmijeh. Svjestan si što pokušavam. Pod pauzom nakon dvije spojene smjene ti i ja smo poput pasa vodiča za slijepe. Skida im se ovratnik kao oznaka prestanka funkcije vodiča pasa za slijepe i postaju ono što im je priroda rođenjem dala, psi koji se igraju. Prestaješ pričati o tome kako ćeš se ubiti. Izuvam klompe, ostajem u čarapama s uzorkom ljutih feferona, već znam što treba, dok ti dlanove stavljam na ramena. Da se nisi usudio ubiti, jer ću te ja ubiti. Tamo ispod lijeve lopatice ti je bolna točka. Danas sam i ja zaglavila cijeli dan ovdje. Nema Jutra poezije za mene. Poeziju mogu pričati tebi. Oni me uvjetuju da odradim svoj slobodni dan. I kada ću odlaziti odavde, prije nego što stignem kući prelazit ću prugu podignute rampe i vidjeti znak o prevenciji suicida smijat ću se glasno slijepljenih trepavica i rasuti dok me nitko ne vidi od nemoći do bijesa, ali da – umjetnica mora biti zdrava i treba izdržati još samo malo prije nego što kaže da daje otkaz.
***
BURN OUT
Riječi kao i drugi. Osmijesi kao i drugi. Pogledi kao i drugi. Dodiri kao i drugi. Pušten glas kao i drugi. Rengenska snimka kao i drugi. Ono što drugi ne vide, ono što ni stroj ne može snimiti i ono što snovi ne daju zapamtiti – prostranstvo je spaljene nepomične zemlje s koje su pobjegle sve životinje toliko je pusto i bez lokve vode da su i ptice odletjele. U stvarnosti koja te obavija, ali ne dotiče, oko tvoje kože čuješ lepet gegavog galeba, prenu te razdragani glasovi susjednog stola i podsjete te na nešto daleko, na nešto što ti je nekada bilo poznato a sada psi laju na tebe jer ti oči zrcale spaljenu zemlju izgorjela je mogućnost razuvjeravanja. Dotaknula si veliku Prazninu. Možda je to kao promijeniti žarulju koja pregori. Sakrivena si ispod suncobrana koji pucketa od žege. Pokušat ćeš sve. Odlučna si. Tvrdoglava si. Dat ćeš samoj sebi još jednu priliku. Pozvat ćeš imaginarni kanader ako treba, neka polijeva po toj zemlji hektolitre vode sve dok se ne vrate ptice, cvijeće i ostale životinjice. Konobarica me pita treba li još nešto, ne hvala, ne treba, imam i više nego što mi treba prstima lupkam po kartonskoj kutiji štedne žarulje i vraćam se na početne retke Biblije sjećam ih se na hebrejskom. Ne znam kako sam dospjela ovamo. Grafit na ulazu u Zadar govori: Ne brini se mi te volimo! (Ali ja sam jako skeptična prema ljubavi.) Kaos u kolovozu: službenik na autobusnom kolodvoru čim sam izašla iz autobusa ničim izazvan i zašto baš mene, grli me kao da me poznaje i poklanja mi bananu, službenici kojoj ostavljam prtljagu na čuvanje moram ispuniti kratki formular i ona viče kako imam anđeoski datum rođenja, prema numerologiji ja sam jako posebna osoba. Ja sam spaljena zemlja, ali ne želim ih ubiti u pojam. Onako prazna, kao i drugi, poklanjam im riječi, dodire, poglede i osmijehe, kao i drugi. Samo želim pod suncobran. Samo se želim sama zavući pod suncobran, samo se želim pod suncobranom sjetiti zašto sam ikada zavoljela sunce. I tada mi konobarica nježno na staklo stola spušta dugačak cvijet suncokreta i nježnije od upitnog boga udalji se sa bljeskom modrih očiju. Ošamario me vjetar mirisom soli i alarm na mobitelu je zazvonio. Nisam ga prekinula. Zurila sam u te brojeve. Predugo sam čekala ovaj trenutak. Shvaćajući kako ne moram na posao osjetila sam travu kako niče u sebi, dodirnula suncokret na stolu, ogulila i zagrizla u meso banane, pogladila tuđeg psa, namignula gegavom galebu i samo tako, počela postojati, ponovo, ali ne kao drugi i nikako ne posebno, jer puno je ljudi rođeno 22.2.1982.
***
KADA GOVORIM O PLIVANJU
Kompjuter se onesvijestio zujeći dužinom. Razdvojeni smo zauvijek vremenom tipkovnice. Jagodice obrađuju udarce odmetnutih slika. Umetnute asocijacije se utapaju kako bi preživio. Otpor je snaga da se održiš na površini. Trzat ću se na preciznu geografiju tvog lica. Izvire iz borbe da zadržim dubinu svog razuma. Pjesnici pričaju o bestežinskoj vodi ali to je zabluda, u suprotnom, porod ne bi bio toliko traumatičan. Kada govorim o plivanju, govorim o tome, koliko je lako plivati niz struju, koliko je zahtjevno plivati suprotno od nje i probijati se kroz gustoću valova -jednostavno disati dok se krećeš kroz element od kojeg smo svi satkani. Plivajući, provlačiš se kroz valove koji te ljubazno žele ugušiti ako si protiv struje, stoga, ne hvala, odbijam prihvatiti glorifikaciju o bestežinskom stanju vode. Tijelo tijekom pokreta prilikom plivanja nikada nije svjesnije vlastite težine, čak i nakon plivanja ispijeno promatra kako voda prodire prilikom oseke na ogoljeno dno ostavljajući pjenu u prorezima. Pogled pred otvorenom pučinom ne može ostati bez reakcije. Iz nekog oblaka provaljuje geografija tvog lica. Nos koji si slomio i koji ti je ostao zakrivljen, riječi koje si puštao bez obzira na sram, obrazi koji su ti se znali podlo zarumeniti i obrve koje su govorile kada su ti oči šutjele. Stoga ću ponovo proučavati plivanje uz i niz valove, kao borbu, kao otpor. Udarci valova o kožu potaknut će bijes. Znam kako će nestati sve nijanse tvog glasa ali ću se sjetiti pjesme iz zvučnika koju si volio puštati jutrima i noćima kao tuđe istine koju bi se dalo prisvojiti kako mi nedostaješ za sve što dolazi i samo tako u mene će se sliti sva težina mora jedino mi otpor i borba omogućavaju preživjeti gušenje. Kada govorim o plivanju, najviše snage je potrebno uložiti u to da val postaje samo val, a val odnosi i donosi vlada pluralizam perspektiva stiščući save zapravo stišćem delete.
***
RAZGLEDNICA
I. Izabrala sam ti razglednicu. Ne mogu ti je poslati. Promatram tuđi mozaik fotografija na savitljivom kartonu. 385 kilometara sam udaljena od tebe. Ne mogu ti poslati tu razglednicu. To uopće nije ni more na kojem sam ja bila. Ostaju zgrčeni prsti. Uopće ne znam tvoju adresu. Niti ti znaš moju. Zgrčeni prsti nad ekranom mobitela. Izostanak pitanja pruža odgovor. Ali ja nemam srce, rekao si više puta. Nestaju točke iluzija. To je predivno kod zrelosti. I okrutno jer je općenito prihvaćeno, kao interna ekologija, kao recikliranje ili pronalaženje novog smisla. II. Šogor mota duhan i motri me s balkona, što to radim u dvorištu po suncu, on ne zna, nitko ne zna, ni otac ne zna, ali stari odustaje i prepušta mi svoje tegle s akrilnom bojom. Vatrenica je puna dasaka koje nisu stigle izgorjeti za ogrjev. Dida i baba su ih naručili, ali su prije otišli… Vani vlada vrsta metafizičke vrućine. Susjedov pas na guvnu je opet popio svu vodu i sumanuto struže limenom posudom. Sestrična se zabrinula neće li me sunčanica, a mater je odavno odustala od svega i puši u kuhinji. Umačem kistove. Živ znojan pokret. Umačem kistove čas u bijelo, čas u plavo. Drvo brzo upija linije Upija pažnju koju stvaram. To je more na kojem sam bila I daleko je od turističke razglednice. Više mi nitko ni ne prilazi. Nitko ne zna. Gorim iznutra. U svom sam svijetu. Svi su navikli na to osim mene same. Lijepim kamenje na oblake. Mirno je na popodnevnoj žezi. Više me nitko ne ometa. I neka samo on misli kako ja nemam srce. Neka priča što god želi. I neka sam udaljena 385 km Od njega i svih njemu sličnih. Čistim kistove pred slikama koje su nastale. Prsti više nisu zgrčeni. Treba srušiti i siestu ponekad. Poštanske marke nikada nisam skupljala. Nisu bile moja stvar. Razglednice nekad davno jesam.
***
KAKO TETOVIRATI SAMOG SEBE
Skakavac na koži niže od koljena. Tamo bi trebalo biti srce u koljenu. Baš tu imam ožiljak od djetinjstva. Nastao je krivim izborom, a ne genetikom. Avokado mi je umro u tegli. posljedica godišnjeg. Nastale su neke dobre fotografije između vode i kamenja. U trenutcima prostora otvorile su se pukotine pitanja. Sada sve zajedno leti visoko s dimom prema plafonu u visoke paukove mreže koje opasno ljulja stropni ventilator. Kako tetovirati samog sebe spoznajama nakon što presvučeš kožu poput zmije? Prenosimo s koljena na koljeno slična sjećanja: rastemo kao biljke u kršu i borimo se da izdržimo kao nepoželjni kukci, rastemo padajući kao val ne nestajući nego se jedino razbijeni učimo prostirati, rastemo i predviđamo činjenice, da si vjerovao nekome, da si se sjetio, posudio bi ključeve od stana i ne bi ti uvelo ono što si uzgajao od sjemenke do mladog stabla u tegli boje crvene zemlje kod prozora i avokado bi nastavio postojati gotovo kao i nada kako nije uzaludan svaki trud.
_______________________________________________
JOSIPA MARENIĆ rođena je u Zagrebu 22. 2. 1982. Vodila je tribinu Pjesnički dvoboj u suradnji sa Cekape-om. Dosada je objavila dvije zbirke poezije: „Let ruku“ (2011) i „Pjesme koje ti pripadaju“ (2021). Pjesme su joj uvrštene u „Antologiju Jutra poezije 2010 -2020“. Mogu se također pronaći objavljenima u časopisima: Zarez, Riječi, Republika, Književna riječ, Balkanski glasnik, Alternator, Čovjek – časopis, Booke.hr, Čitaj mi i nekim zbornicima.
* Mrzi me da pišem I o tome kako me mrzi Da pišem; Ali, eto, čini mi se Odlučio sam Pa pišem; Ne znajući o čemu; Imajući blagu sumnju Da je moguće, bez povoda Pisati; Ali je sumnja Nedovoljno jaka Da me u tome spreči
Pišem dalje: Kao onaj što zna Da ne treba da čini Ali, ipak, čini; Plašeći se više Toga, da ne uradi I ostane suzdržan Nego da uradi I plati skupu cenu
Možda je strah od smrti Možda strah od vremena Ili strah od strepnje
Kao što se starci plaše Da im se ne zalepe usta Od ćutanja, od tišine Pa o tome vazda pričaju
Kao oni što ne znaju gde idu Ali ipak odu; Svi nekuda odlazimo To je ljudski, čisto Da nam dupe vidi put
Zato, tako, pišem Iako dupe očiju nema
* Neću pisati Ležaću kao istegnuta Erotska figura sa Šileovih musavih grafika Gladan života i uzaludan Pustiću da vreme curi Niz mene I sebe niz krevet Primiću plod pritiska I trpeti trpeti trpeti Jer najteže je ne raditi ništa Najbolnije je Ne raditi ništa Baciću preko očiju lakat Iskriviti vrat u stranu Izbiće rupe na grudima I jame po bokovima Naseliće se u njih olovna tišina Popucaće strune što vezuju Noge za telo Tama u očima izgoreće kao Ugalj I svetlo, svetlo će doći I onda, onda, ništa
Kao i uvek, bez ikakve pompe Život će se nekako nastaviti
* Lakše je pisati pesme Nego živeti; Život se piše stomakom
Svako od nas Dok piše Preživa; Razgradi U sopstvenoj pljuvački Zalogaj Na čačkalici života
Nađemo vremena i za mljackanje Coktanje Čašu vina uz, visoko, podignut dlan
Ćutanje nije zlato Pisanje nije zlato Ni zlato nije zlato, više Nije ni so zemlje
Nemam stomak, petlju Da ga živim A da ne pišem, dok drugi Pomisle da će baš tu naći Veći značaj od vajnog iskustva
Prevrću jezički zalogaj Tuđ opušak Korišćenu lizalicu Lakšu od života Nekoliko hiljada puta
Pa se čini, da je katarza Hiljadama puta, lakša od života
To je samo dvodimenzionalni zapis A ostalo iluzija
Pesnici Ne umeju da budu glumci Pa glume sebe: Kao Kijanu Kao Ben Aflek
Trenutak Ne dozvoljava pedeset klapa Zato radimo Stvar lakšu od života
Ne ume svako da okoliša, ili olakša Težinu, jednom olovkom Dlanom visoko uzdignutim U zrak
Ne proživeh, koliko ga žvalavih A toalet papir Stigao je u devetnaetom veku; Dugo smo razmišljali Dugo smo čekali Svaku bombonu, lazu Za odvikavanje Od teških droga
Kako da se skinem A da se ne otkinem; Otkinem se Svaki put, kada zapalim Svaki put, kada liznem olovku Tu jedno prestane I drugo počne
Kad ne bih slikao i slikao Nosio bih jednu sliku U privesku, oko vrata; Onu najvažniju
Ne znam više, koja je pesma Koja je slika, najlepša, U ovoj deponiji sećanja
U deponiji lizalica U tuđim ustima
I opet pišemo Jer smo se navukli na pisanje I ne umemo da prestanemo; Samo bacamo A ne umemo da pokupimo
Želimo, nešto Kao svi gradski psi Da ostavimo iza sebe
* Nisam odrastao Niti ću ikada odrasti
Samo sam se zalepio Da ne bih odlepio
I možda je to, sve Što je potrebno
Da redovno sipam Lepak I nadam se
Da ću jednom Dostići čvrstinu I elastičnost
Koja će me držati Dovoljno dugo
Da se ne raspadnem; Pre nego što dođe vreme
Da se raspadnem Kao čovek
* Oni koji su lagani Nisu mi prijatelji; Sa prijateljima Se ne družim Jer su naporni
Zapitam se: Zašto se ni sa kim Ne viđam
Pitam se još: Zašto se uopšte pitam
Uglavnom mi se smuči Kada započnem Dogovaranja Subotom popodne Ili bilo kojim danom
Bolesti idu s godinama, kao I samovanje
I svako pitanje socijalizacije Sa sobom nosi gomilu Potpitanja
I kad se nekoga uželim Smuči mi se, kada se čujemo
Fizički osećaj nadvlada sve Što smo ikada bili
Pa, kad ćemo; Znaš, da se vidimo?
Ne znam; Možda i nikada Po svemu sudeći
Iako nas sve, više, mrzi da živimo Iako sam, selektivan i netrpeljiv: Znaj da te razumem
Iako sve loše osećam: Sve ti najbolje želim
Iako ne mogu da te podnesem: Znaj da te volim Prijatelju moj
* Ponekad se zapitam Zašto se dete Plačući za slatkišem Pred mojim očima, na tren Pretvori u Šabana Bajramovića Promuklim vibratom; Dok glas poigrava Na talasima šlajma i suza
Da li Cigani dobro Imitiraju decu Jer znaju da nismo imuni Na decu; Ili nikada ne žele da odrastu Da se ne razbole: Ovom bolešću ljudi Koje neko mora da moli za sve
Iako ljudi nisu bogovi Jeliseja Traže da tuga peva, radi zabave; A o tugi se može samo plakati Ili ćutati
Zato, niko ne peva lepše od Cigana I niko ne plače lepše od dece Koje kukaju za šećerom Tako, srceparajuće slatko
_________________________________________________
SINIŠA STOJANOVIĆ Stipendista fondacije za kreativnu opstipaciju iz Korka. Proročki se koristi, ne alegorijom nego, uputstvom za upotrebu sirupa za kašalj. Proučavalac vlaškog genotipa i sibirske fizionomije. Graditelj kvalitetnih dereza od kluškog čelika. Poštovalac i epigon pesnika Zurab Rtveliašvilija. Rođen 1981. u porodilištu. Objavio: Mamonova hagada, pesme, 2009, IK Liber U raskoraku, pesme, 2011. IK Liber Rovac u laži, pesme, 2011. IK Liber Beogradska beležnica, roman, 2016. IK Kovačnica priča Dani na ravnoj zemlji, izbor poezije, 2017. Kontrast Pisma Marlonu Brandu, roman, 2018. Književna Radionica Rašić Ubilo je nekog drugog, ti si promašen slučaj, pesme, 2023. RENDE
Upoznala sam je u detinjstvu išle smo u istu biblioteku ne sećam se dana kada se uselila stvari je donosila postepeno
Pojavljivala se na svakom školskom odmoru govorila ljudima da smo najbolje drugarice
Za trinaesti rođendan poklonila mi je kompilaciju kantri pesama pokazala mi šta je prerija gde se rodio hip-hop
Bežale smo sa časova išle u bioskop naučila me kako ples može postati oružje
Bila je uz mene kad sam zamrzela srednju školu zbog dečaka koji su citirali fašiste
Rekla je da ćemo jednog dana voziti zelene kadilake preko pašnjaka koji će pripadati samo nama
***
NOĆ VEŠTICA
Oktobar me je nagradio karnevalom bundeva u ulici Marlboro. Naoružana plastičnim kanticama, deca kreću u noćni pohod. Jedna od njihovih majki nosi kostim Kleopatre. Kostur preskače ogradu.
Stojim na uglu i posmatram ih dok izlaze iz dvorišta. Jednog dana osvajaće ulice koje nemaju kraj.
***
RODITELJI
Juče na Skajpu pokazujete mi novi šporet
O svakodnevici govorim samo kada lažem
Svoju usamljenost krijem u detaljnim opisima grada
Uglavnom postavljam pitanja koja traže opširne odgovore
Propuštam čitave rečenice mapirajući vaša lica
***
LEK ZA SMIRENJE
Fasada moje zgrade se ljušti danas je onaj dan u nedelji kada Njujorčani izbacuju đubre na ulicu
Skrećem pored ledomata i Gorana iz Istre koji uvek puši na istom mestu ispred jemenske bodege gde radi kao kuvar
U Medisonovoj zaobilazim kuću iz koje vire besni tinejdžeri na trenutak zaledim lice da bih ispoštovala ulični pravilnik
Iako bruklinski Brodvej nije kolevka pozorišta svakodnevno kupujem kartu pokušavam da izmorim bube koje kampuju u mom telu
Večeras stojim prekoputa salona za afričke pletenice u kojem žene razgovaraju ogrnute roze zidovima
Zvuk njihovog smeha izliva se kroz otvorena vrata i uzima u naručje moj malaksali krvotok
***
GOSPOĐA LINDA ŽELI NEŠTO DA MI KAŽE
Tvrdi kako je u Tenesiju ključno ići u dobru crkvu
Ona je u svojoj upoznala muža posvetila život održavanju parohijskih biljaka
Njena ćerka je poslušna svake nedelje spušta čelo na krhke sklopljene dlanove
Ne kao njena sestra Meri koja je sedamdesetih otišla u Kaliforniju u potrazi za pravim Bogom pronašla nekog slikara i prestala da se javlja porodici
Moralo je loše da se završi Meri je previše lutala
_________________________________________________
VIŠNJA BEGOVIĆ rođena je 1995. u Beogradu. Studije pevanja završila je u Bostonu, a master studije menadžmenta u kulturi u Njujorku. Pesme su joj objavljivane na više internet portala, u zborniku Tajni grad (PPM Enklava, 2022), kao i u zborniku Nova BHCS poezija, drugi tom (Slavitude, 2023) u prevodu na francuski jezik.
U daščanom svinjcu tri se svinjčeta zabili u ćošak cijelcatu noć Ne daju četvrtom da im priđe – Znaju odnekud da će on biti klan, ne daju mu k sebi Boje ga se, grizu ga i tjeraju
On očajan ide od zida do zida, od ćoška Do ćoška ali uzalud, uvijek se trojica udružuju protiv njega
Sviće i između dasaka probija se proljetna svjetlost
Pred kućom pale vatre i kotlove s vodom griju razbuđeni ljudi
Prilaze i iz ćoška svinjca izvlače tri svinjčeta – Kolju ih, polove, kače na kuke, razutrobljuju
Onaj što je ostao Onaj što su ga cijelu noć progonili Trese se sam – vidi između dasaka –
Netko od ljudi pjevuši Golovrate noževe briše keceljom mlada majka Mačor se izvlači iz ostavljene zadružne čizme Obilazi kantu s vrućim crijevima
DARKO CVIJETIĆ (Ljubija Rudnik (BiH), 1968.) iz zbirke pjesama “JEŽENE KOŽICE”, Vrijeme, Zenica, 2017. / V.B.Z, Zagreb, 2020.
Grad u kome sam rođena poznajem iz knjiga, literature evropskih pisaca; U njemu, umesto mlečnih zuba, niču oblakoderi i godina je oštro podeljena na dva godišnja doba: pre i nakon što sretneš sebe u uzaludnom traženju markantnih obrisa svakodnevice i izbegavanju kalupa i korpusa užeglih sintaksičkih nanosa; Učini ti se katkad da si sam sebi jednako poznat kao što selica prepozna momenat za oproštaj od gnezda ili kao što drvo pouzdano zna poslednju odluku hlorofila da vrenje zameni mrenjem; Grad u kome rastem okovan je sibirskim snegom, bez kozačke vatre na dlanu Prometeja u plavetnilu mog oka, sa podnebesja kliče Narodnaja a ja razrastam se u sivoga sokola pod Uralom (tu jedino širim svoja krila) goneći uplašeno zečje srce ušuškano u nisko rastinje; Grad u kome umirem zove se Trenutak (onaj u kome pišem, ovaj u kome čitaš) On izjednačava bledoću lica svih prolaznika Paletu svodi na sedam nijansi sive ( za svaku čakru posvađanu sa prapočetkom) Tu su godišnja doba pod upravom Kiše Pečeno kestenje miriše samo u snu Kad rika riđeg medveda utihne; Grad u kom ću se ponovo roditi, posivela, Žar-Ptica sa obronaka sopstvenog sunovrata, Ikarka Gubelkijanka, svemu svetu suvišna, suvi ostatak na dnu očinjeg vida zabludeloga Alhemičara, biće Grad – Liligrad, Liliput za tebe, GuliVere, mapom ucrtan ukrštajem vene i aorte u srce Onoga koji se rađa zajedno sa mnom, ovde negde u vojsci gravidnih redova.
***
RUŽIČASTO RASPEĆE
Pri susretu sa budućom srećom Anu je Tolstoj obukao u crno Teškim i tamnim somotom meren je dram veselja A čipkom venecijanskom oivičen svaki dupli dram nadolazeće nezgode; Na jauk zverinja iz mene prolomljen ovde negde na tvrdoj zemlji ovo je bolnica, gospođo, rekao je hirurg-vanzemaljac prema tome – bol je neizbežan. Smračio je guste obrve i jače zategnuo koncem to mi je najzad zatvorilo usta i krik zakrenulo prema unutra; dok sam gledala u najlepšu haljinu modrocrnu sa crvenim volanima po malenim mekanim bokovima moje prevremeno rođene kćeri, primetih: Imala je lice sa tamnim krugovima Oči gluvo zatvorene, sigurno je gledala malu mene u sebi u kojoj se ogleda velika ona u meni, Usta su joj ćutala tihe nemušte bajke moja su šaputala najlepša ženska imena: BiljAna MirjAna JovAna AndrijAna, BojAna, GordAna, IvAna, Doktor se mrštio, konac je zatezao Ja sam i dalje ređala, kumovala: MilAna, DragAna, ZlatAna, HhhhAna, ŠššAna, I u svakom odjekivao je kraj: -ana Ana, Moja Karenjina, odlazi naš voz a ti ne plačeš Zašto na ovom svečanom balu bola istu toaletu kao Tolstojeva nosiš sve devojčice na rođenju nose ružičaste haljine MiljAna, SmiljAna, ŽeljAna, TihAna moja, maćuhicu bih ti u kosicu… Mahni materi, rukama makni! Ana, odlazi voz moj a ti ćutiš Nemuštu bajku sobom odnoseći
***
ŠEST LICA TRAŽI PISCA
Pitaj me posle sedam dugih Kad se vratim sa Tibeta I po meni se razmene zraci sunca sa talasima Žutoga mora (To je jedina trampa u kojoj ja dobijam više) Izlila sam tihe okeane iz očinjih mi okana Gledajući u tvoja Kamena ogledala pred kojima starim ubrzano i nenametljivo; Koliko po površi starija bivam, Toliko iznutra zelenije snivam, i nenadano, nemerljivim korakom, Crvenoj planini putim se. Tu se potcrtavaju sve paralele naših dvojnih svetova, i pravila servi u dublovima, gubici setova…. Ova se planina obići mora; Zato namaknem žuti šešir, natarem tamjanovitim šafranom, I dok mi nadanje ne požuti dočekujem i ispraćam svako tvoje lice kroz sedam žednih i gladnih godina ispisujući ove zlatne listiće I zato: Pitaj me posle sedam predugih, Ako se vratim.
***
STRANAC
U žutoj kabanici ulazi u metro poguren; rukom se pridržava. Neumorna mu se kiša na umorna leđa sliva, kabasta kabanica kabalu kani i šepuri se šturo štekćući, šepavo. Stranac odmahuje glavom putnicima čini mu se da ih poznaje kad ostane za otpozdrav uskraćen, shvata da ono pre i nije bio pozdrav već poraz i porez i prorez u ovom sluzavom vetrostaju trajanja, u senovitom mimostroju kajanja, tek refleks klimavi prikalemljen na refluks nebeske izlučevine. Dobar ti dan, požuteli stranče; Biljana platno, a tebe klatno pod žutom kabanicom beli; Dok drugi prevoze htenja, kajanja i nadu, Upregnute strahove i ureknute pokušaje, Preke poglede i prazne misli U žutoj kabanici izlazi iz metroa, odnoseći nekud svoje pružene prste, tutunoberačite. Pod žutom kabanicom žuti gost u metrou mresti se, u gostu gošća žuta žesti se
***
DECA PONOĆI
Ako je jutro glavni krivac Kako će se dan pokazati U svojoj razdrešenoj razrešenosti svih oblika i odlika pre nego ustupi svoje stajalište nastupajućoj večeri, zapitaj se:
Hoće li Noć Umeti da sneva Kao što je nesan Snevao o njoj
_______________________________________________
LJILJANA PAVLOVIĆ ĆIRIĆ (Kruševac, 1983). Studirala je Slavistiku kao i Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu. Diplomirani je filolog za srpski jezik i književnost i radi u osnovnim školama u Stalaću i Varvarinu. Piše poeziju, prozu, drame u stihu, eseje i kritiku. Svoje tekstove objavljuje u periodici u zemlji i regionu: Bagdala, Bdenje, Buktinja, Književne novine, Koraci, Letopis Matice srpske, Naše stvaranje, Nova stvarnost, Nova Zora, Putevi kulture, Savremenik, Slovo, Tok, Trag. Objavila je nekoliko knjiga poezije: Od surečja do su(m)račja, 2007; Setosejači, 2011; dramu u stihu Bajka o Prijezdi i Jelici, 2021; Blago carice Radovanice, 2022 (Književna nagrada ,,Srboljub Mitić“ za2022), Bez povezače, 2023; Vez, 2023 ( nagrada ,,Stražilovo”) Živi u Stalaću.
možda nisam rađala djevojčice kad je tome bilo vrijeme jer ne bih umjela pokazati im kako biti žena ne stidjeti se svoga tijela i radoznalosti oko njega voljeti svoje menstruacije ne bih im dala da se igraju do zaborava moja ljuljačka u glavi ne bi prestajala pa bi one odrastale zbunjene tim beskrajnim klackanjem stida i optužbe i stvorile svoj stup krivice na kojem bi se skriveno ljuljale
ja sam zato rađala sinove što je ispalo olakotno pri rastavi jer kažu: oni su prirodno privrženi majkama bilo je lakše njima biti i otac i mati jer djevojčice ne trebaju božice
možda je šteta jer dvije žene ipak nekad puno kasnije ako se ikad dublje zagledaju vidjele bi prstima jasno izvan majke i kćeri
jer sve su majke jednom bile djevojčice
***
JER NIŠTA NIJE SRAMOTA, MAMA
ugoditi si treba dopustiti pipcima da se razmile uokolo i sljube s površinama oblicima i odnosima to bi možda značilo raščetvoriti se raspetoriti raširiti ogoliti pa sluzavošću puža radoznalo kliznuti u nepoznato
jer šutnje su okovi obitelji, mama da se ne pročuje da se ne sazna a mi se konačno usudimo upornošću klice rasti vidljivo izrasti prokazati što nam je pod kožom pulsiralo
i samo biti neprikriveno svoje i voljeti
***
MALI SUICIDI
iskreno u krivo vrijeme govoriti za gluhim stolovima dokazivati zabludama nagliti u obećanja vjerovati pripadati
vješati se o tuđe potvrde zbog naklonosti podilaziti očekivati više no nam mogu dati ili od sebe možemo dobiti u drugima se tražiti gorljivo raditi
u ime intimne slobode gladno na uranak pušiti uvečer se prejedati hranom začepiti praznine ili ostrašćeno vježbati tijelom namiriti gorčine za mir u kući neopaženo odustati možda i drugi obraz okrenuti kamen u sebe prihvatiti podljeve skrivati radoznalost kao slijepe mačiće udaviti
olako, zbog nedostajanja radost izgubiti
***
SAME
nekim se ženama dogodi da ostaju same roditeljice ljubavnice prijateljice opake čarobnice koje ti od trica i kučina ispletu nova svitanja neshvaćene nepročitane neće razumjeti riječi bez sdržaja niti kraljevske arije nadomjestiti lakim šlagerima
one su prevelik zalogaj već dok jutrom češljaju kose u tuđim pričama zanesene radoznale djevojčice drske hodačice
one su labirinti smjelih potraga koji prijete lakim šetačima one trgaju poveze obmana izlažu se podozrivim pogledima utješene vlastitim iskoracima koje kao djecu nose u naručju noćima
***
NIČIJA ZEMLJA
kad ostaneš sama stvaraju se i kolaju nezadržive priče moguće je neke pokrenuo i on možda je jutrom sebe tako lakše gledao a možda nije nikada oprostio propuste koji se s njime bude umjesto tebe zajednički prijatelji nanose ratničke boje poznanici se klade visokim ulozima slušat će te sućutno ali neće pozivati na druženja jer ne pristojiš se među parove iako si uvijek dobrodošla na čašu vina sama ili s djecom no ni ti se među njima nećeš više snalaziti jer će on, prešućen, lebdjeti u zraku i svatko će kao biti dobrostiv a nemilosrdniji pri svakom idućem susretu
i odjednom se zatekneš među sličnima koje znaju zamijeniti plinsku bocu hvataju se odvijača koje pregovaraju s majstorima razvoze kilometre za treninge i muzičke škole i natjecanja i izlaske koje nitko nije ni pitao znaju li biti otac koje kao i ti poznaju pustoš postelje i opore večeri pred televizorom i tišinu nakon toga
otkad nisi ničija žena svi su tvoji ispiti komisijski nema više lakog prolaza jer sigurno nekog potajno imaš i sigurno si nešto gadno skrivila u svakom slučaju ti nešto fali zato se oni i usude nonšalantno prilaziti kao da si neograđena livada na kojoj bi mogli lagodno pasti i otići dalje ničija zemlja bez prirodnog zaklona
***
ESKAPIZMI
postelja ih je svezala okusom straha u kostima uhvaćenog plijena dok jednoj biva odar drugoj postaje oltar mjesto koje bi objema moglo biti počinak … kad se jednom uvukao u krevet u njemu je živio idućih dvadeset godina obitelj se pritom nastavila kretati djeca odrasla oni nisu odustali … nepristajanje priziva zaborav jednog je dana jednostavno umukla i čami izjeda vlastiti život …. oholo je voljela drugog više od sebe bila spas tuđim nevoljama razrjeđivala vlastitu krv uvjerena da im je neophodna više nego sebi … hrabro se odlučila za haljinu ne bi li se svidjela njegovima kasnije te večeri dok ju je dirao u autu ruka mu je glasno zastala na lijevome bedru on nije znao što bi s tim gustim ožiljcima više joj se nije javio … ti misliš da bih sve ostavio zbog tebe, nije ju gledao. o bože, rekla je, to mi nije bilo ni na kraj pameti. a onda su zašutjeli.
***
… U NAMA
zločin je prerano pokositi livadu sjeći stabla a ne pošumljavati životinje uzgajati u halama za klanje gomilati hranu u hladnjačama monokulturu na oranicama ugađati sebi nauštrb ravnoteže previdjeti ozonske rupe umisliti da si suncokret vjerovati a ne provjeravati šaputati o nekim ljudima šutjeti o istini
zločin je propustiti mjesečinu na tvojoj koži prespavati želju hraniti se uvrijeđenom tišinom ne progovoriti o ljubavi sakatiti različitost iz nelagode umivati se u mutnim izvorima udariti iz nemoći osvajati zbog moći
zločin je zatomiti radoznalost koja izvodi pred zvijezde
***
IMAMO LI VREMENA
samo se čini da imamo dovoljno vremena a ipak kad se osvrnem niz godine rastuže me rijetke dobrote dok ih prebrojavam i znam koliko je nedostajalo da budu neprebrojive da nisam živjela ponavljajuće dane koji su se svi na kraju stisli u jedan jedini beskrajni iz kojega se malo toga pamćenja vrijedno može iskopati sve dok počinje mislima o jučer i stalno sili planiranjem za sutra u njemu nepamtljivom znam da nikada nisam ni bila već jedino bježala
kao da se iz života uopće može pobjeći kao da se može zatomiti ili previdjeti što se ne da živjeti
***
O RADOZNALOSTI
ah te kvake nisu one odgovorne što jedan jednostavan pokret prijeti urušiti pomno ugođen univerzum kad ih jednom zagrabiš i ako ne bude svjedoka ne povlači ruku jer kvake su strepnje iskorak jasan kao udarac nakon kojeg nisi više ista
zamisli da se pred svakim vratima kolebaš i dugo predugo u mjestu čamiš kao Jozef K. prestravljena buhama i stjenicama u okovratniku Čuvara
ne oklijevaj na tom raskršću jer semafor samo što nije zazelenio da ne bi kao Meryl Streep ostala vazda s ove strane neoskvrnuta kišom
jer ako se prešutimo neke kvake naprosto nikad ni ne dotaknemo
_________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Otkad nije u učionici, svojoj potrebi za dijeljenjem i glasnim promišljanjem doskočila je pisanjem poezije i iskušavanjem proze. Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi, na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb. Trenutno priprema drugu zbirku pjesama. Živi i radi u Poreču.
Kupila sam Handkea na pumpi na auto-putu kad sam se vraćala s pomena. Posle sam zaboravila na njega, a na smrt brata manje. Posle se na mene survalo kamenje administracije i tačnog vremena, hvatam svež vazduh na rupe.
Upravo sam srela Handkea na polici kad sam dodala novu knjigu. Kupila sam ga u jedno zimsko poslepodne dok su kroz sumrak farovi sijali na optimizam, u doba dana najvećeg sklada kad svi s posla idemo kući, ni gladni, ni žedni, gde imamo mir.
Mir je u vožnjama u sumrak, u međuprostoru od vrata do vrata. Mir je i za njega danas, četrdeseti je dan. „Dragi gosti, večerajte, i pomenite našega Mileta.“
Kupila sam Handkea i pročitaću ga kad počnem da čitam knjige na čekanju.
Čitajte, ljudi, i pomenite moga Mileta.
***
MAGLA JE U BRDIMA
Magla je u brdima, na Dedinju. Sade još jednu kameru umesto drveta. Sloboda je u trepetu platana.
Kockarnica je gde je bila knjižara. Buđa je u dolinama, u ovom koritu isušenog potoka gde niču nove zgrade.
Poklaše se negovani psi. Mali im je bulevar. Vlasnice se potresle i duboko udahnule vlagu.
Nedorasli smo struji civilizacije kojoj se bliži kraj, a ne tako davno „čast i priznanje“ osvojili su Severni pol.
***
ZELENA OSTRVA Vila Bella Linda, Sveti Filip i Jakov, septembar 2022.
Predele mojih misli ispunjava slika primorskog mesta nadomak ostrva: belo, plavo, belo, zeleno, plavo. Bela tanka je obala, plavo more, i obala, i zeleno ostrvo, nebo. Na toj slici još neka jedrilica.
Dečak krade šećer sa stola i stavlja kesicu pod šešir: „Nema!“ Nestalo je.
Sad kad zažmurim, nema predela u boji. A kad otvorim oči zaista vidim: primorsko mesto nadomak ostrva na kom još nisam bila.
***
PROIZVOLJNOST
Možeš se zaljubiti u ruke u beloj košulji, u duge prste, zavrnute rukave. U rukama može biti nešto, cigareta, papirić. Na ruke se nastavljaju leđa, lepa ramena, suženje za struk, i ostalo je proizvoljno: teget ili sive farmerice, pantalone na ivicu, elegantne cipele, cokule, patike, glava, srce, imovinsko stanje. Ništa se to ne vidi na prvi pogled od košulje, samo ruke.
______________________________________________
DUBRAVKA MATOVIĆ (1982) rođena je u Arilju, diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2019. je urednik književnog programa ARLEMM-a, koji je organizuje i moderira. Sarađuje s časopisom ARLEMM manifestacije od njegovog prvog broja. Objavila je knjige: Imam i nemam (2006), Sentimentalna kuhinja (2012) i Mleko (2020). Njena poezija objavljivana je u štampi (Polja, Povelja, Koraci, Treći Trg, Novosti) i na internetu.
pripitomljeni, dobro odgojeni eros poručuje: moraš doći kod nas na ručak moraš upoznati moju ženu moraš prespavati ovdje
***
SPRIJEČENOST
zakasnila sam, oprosti, gužva na cesti glupi sudar na prilazu groblju dok sam se probila do vas sve je već bilo gotovo
nisam joj stigla na komemoraciju u zadnji tren – vidim, masna mi kosa, nisam mogla onakva, znam, biće poznatog svijeta
na žalost ću ti doći neki drugi put, sad smo na moru šaljemo ti mnogo toplih pozdrava sa prelijepog jadrana
***
SAMOĆA
niotkud nikog samo banka šalje sms sretan rođendan
***
POTROŠAČKA GROZNICA
kupujem previše preskupe hrane nikad ništa ne bacam stalno jedem bajate stvari hranim njima, mrvu po mrvu onu djevojčicu koja krišom sluša majčin šapat ocu: brašna imamo za još možda dva-tri dana
***
PAKAO
završili smo u paklu pop je studirao po bolonji
– iz zbirke “MOTEL NEZNANIH JUNAKA”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014. –
_______________________________________________
ADISA BAŠIĆ (Sarajevo, 1979.) objavila je četiri zbirke pjesama (Havine rečenice, Trauma market, Promotivni spot za moju domovinu, Motel neznanih junaka i Košćela) i zbirku kratkih priča (A ti zaključaj). Njena poezija je uvrštena u sve novije izbore bosanskohercegovačkog pjesništva. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predaje poeziju i kreativno pisanje.
čovjek-časopis 