ČETIRI PJESME SUZANE RUDIĆ

KAKO SU TUFNE POJELE BAJKU

Кad sam bila mala,
govorili su da je mlečni put
vezan za pupčanu vrpcu, da tako rastem,
rekli su – pravila igre važe za sve, međutim,
neki se izgube u žmurkama.
Putarinu sam platila u prvom dojenju,
punoletstvo mi je na dar donelo odlaganje
dečijeg kikotanja na trošnu ogradu.
Jutarnji grčevi pišu nove galaksije,
razapinju ljubav među okamenelim dodirima,
U majčinim očima ugašeni su lampioni, neke majke rođene su kao masalačak,
umru u prvom plaču odojčeta, druge žive kao obeliksi.
Više ne krijem iza velikih crvenih tufni nestašluke,
umesto svilenih bombona, dobijam pregršt isplakanih pomrčina,
sad bih da se sklupčam u prvobitni oblik,
rodim u zagrljaju devojčice kojoj su umesto vaški trebili snove.

***

PREOBRAŽAJ

Večeras ću se prvi put ogoliti kao istina pred klevetnicima,
kao breza i zmija,
razdužiću ti dug za ovaj život jedrenjem ispod svečane košulje,
dok među redovima cigli jecaju senke,
jedan otvor na roletni zarobio je mesečinu,
grad je mali za oči setne i sumorne korake.
Brojim dane unatraške ogrnuta tobom,
prostor se deli na četvrtine,
snovi mirišu na ruzmarin, a nova lica prostrita pred dušom.

Ti si drugi čovek, ja druga žena
Posle svih golgota, volela sam te i dalje te volim.
Zabeleženo je u pločnicima Zmaj Jovine ulice,
šaputala sam dverima Uspenske crkve i molila se da ne veneš
kad sam te srela na svirci – rekao si da imaš sve i nemaš nikog.

U rascepu grudi stanuješ da me zaceliš kad dolaze jutarnji čistači da
pokupe to malo mrvica kojim sam hranila krhku devojčicu sa šibicama.
Opominješ da srce otkucava tercine,
prelazak iz desne u levu komoru je poguban,
u zemlji potrošenih prilika kartu bi da
kupe za još jednu dobitnu kombinaciju,
u raskoraku između razuma i osećaja
počivamo na periferiji zaboravljenih

Volela sam te, volim oktobar koji je
začet tvojim imenom između tri prsta,
Znam, ovo jutro saplešće se o moje noge
i završiti prelistavanjem zapisa u jagodicama.

***

RAM ZA ISPLAKANE SUZE

Učili su me da kosim osmehom, strašne
likove iz babskih priča iako su mi noge staklene.
Stigla je još jedna zima ispod voštanih tela.
Mi smo čeda hladnih ratova, sa pustinjom iza zenica.
Grizem koru hleba, za Nikoljdan se spremaju pihtije i čvarci iako je post.

Evro varira iz dana u dan,
radnička klasa postala je bogatija za nekoliko krvavih bisera,
srce je imalo celinu u trećoj nedelji začeća,
posle toga je dobilo nadgrobnu ploču.
Ako zatvoriš oči, razvejaće se mećave,
imam ramove za isplakane suze u kojima se ogleda nebo.
Iza mog plišanog lica otvoreni su prozori za
kamenje koji pulsiraju u aorti i tu ćemo pokisnuti i porasti
Кad počneš da rasteš kao div u tuđim očima
tad se u tebi rađa plačni čovečuljak.
Ponekad je potrebno umreti da bi videli koje će se boje zalepiti,
od čega ćeš oslepeti

***

AMOR VINCIT OMNIA

Neko je iz utrobe pustio prve laste na sever
deca su u šećernim vunama ugledala krvave zore,
odrasli pre pojave duge i prvog snega,
pre nego što su među pokvarenim zubima ušuškali minule dane.

Diši… diši, disaću sa sazvežđem u grudima, dok drhti zemlja.
I taj prah biće hram moj, uteha za krštene bolom.
Кišnim dušama koje žive kroz divlje vetrove…

Noći prostreljuju dane, čeznem da pod stopama ispišem život
dok suze pale plamen preobražaja.
Žile je potisnula oluja, više nemam kome da se vratim.

Diem perdidi, diem perdidi,
Casus belli, casus beli,
Amor vincit omnia!

Jagodice smrtnika čeznu ugasiti gen u krvi,
srce seje ton mantri da odjekuje u večnosti.
Okujete me trnjem i biću svetlost.
U formalnim pozdravima, uvek ćemo se saplesti o
sivilo što je obojilo bezazlenost detinjstva.

________________________________________

SUZANA RUDIĆ rođena je u Rumi, 16.10.1996. Završila srednju školu za dizajn ,,Bogdan Šuput ” 2015. godine na odseku tehničar enterijera i industrijskih proizvoda u Novom Sadu. Iste godine upisala Akademiju umetnosti u Novom Sadu, likovni departman – vajarstvo. Objavila tri zbirke pesama: ,,Vreme orhideja’’ (2015.), ,,Druga strana ogledala’’ (2019.) i ,,Anatomija reči’’ (2021.). Za zbirku ,,Druga strana ogledala’’ dobila je nagradu ,,Stražilovo’’.
Pesme su joj prevedene na makedonski, slovački, slovenački, rusinski, mađarski, engleski, španski, japanski, arapski i francuski jezik.

POEZIJA JOVANKE NIKOLIĆ

SVETLO U MRAKU

Kod kuće Mira
nema priključak za struju
a četiri joj deteta
poslata u tri hraniteljske.
U sobi 1 žubori kiseonik
i dreči inhalator na smenu.
Oba priključena na struju i Miru.
Mira bi radije sedela za videla
pred svojom kućom
i gledala niz put
da l’ joj socijalno vraća decu.
Svim srcem veruje
da se u bolnici toliko napajala
da može lako zasvetleti u mraku.

***

OKNO ZA ONKO

Ulaz u rudnik ukapane nade
prekriven je kosom.
Jesen je zašuštala
u žagoru listopadnih pacijenata.
Jedan pramen ušeta do korpe,
drugi poskakuje po podu,
treći se nakačio na jesenje čizmice.
Strah vrti vreteno najbrže,
a potom prostom ranflom
plete prsluk
da zimu ne dočeka
u drhtanju.

***

VIJADUKT

više nije bilo važno da li prođe
jedan ili trinaest dana
do njegovog ponovnog sletanja
na stub kraj autoputa
zakriljena njegovom senkom
vodopija bi se protegla ka lukovima
otvorila pupolj i istegla koren
ka središtu zemlje makar za milimetar
metamorfne stene bi ostale mirne
ipak
mišar bi već sekao čortanovce napola

vijadukt je odnosio kurvo prokleta
dok su brkovi treštali
iz odlazećeg auta

***

JASNA POZDRAVLJA JAGODINU

jasna vazdan pešači
od stanice do stanice
i smeje se
telefonskim slušalicama
noge joj gazele po stepi
ruke šljuke po trsci
po glavi skakuću leptiri
jasna hoda hoda
i priča s klijentima
usamljenim praznim
rečnim koritima
kad se kikoće od srca
svi znamo da sagovornika nema
telefon na uvu
pogled u silose
i žito i slad i hlad i jaru
sve u smeh pretače
jasna pozdravlja jagodinu
iz grla joj belica žubori
i samo nekad joj ulovimo suzu
dok klijentima peva uspavanku
oni se klibere
pune rečna korita
njena deca snevaju
raštrkana po hraniteljskim kućama
uspavana žuborom belice
iz grla neumorne jasne
jasne gazele po stepi
jasne šljuke po trsci
jasne ulice cakle
cangrr osmeh se razbije

***

VITRUVIJEV ČOVEK

Rešio sam.
Svoje mrtvo telo poklanjam nauci.
Odustajem od mrmljanja popova,
pogrebnih trubača
i plaćenih narikača.
Ukopa neće biti!
Dok me razum još po malo služi
pišem pismo Firentincima
i nadam se da me da Vinči lično,
utelovljen u snene oči
Meredith Grey,
secira pred
nezainteresovanim studentima.
Oni svaki moj organ
lajkuju wow smajlijem
koji mesto formalina
čuva pomalo duše
kapilarno ispresecane.
Da Vinči pluća istrese na paletu,
ima dovoljno katrana
za popravku crne ogrlice
dame s hermelinom
i krpljenje naprslih kuća
sirotinje iz kvarta.
Mesto jetre vadi dečaka
koji plače na majčinom grobu
i sva studentarija zbori horski:
– Jadničak mali,
čime empatiju zauvek seli
u knjižurine forenzičke psihijatrije
u Tuzli, Kovinu, Vrapču
i ostrvu Shutter.
Četkicom nabode srce,
zamiriše kosa moje mile
dok joj iz zagrljaja
iskače hermelin
sav crven od ljubavi.
Svi studenti
kružnim kanonom poje:
– Čoveče Vitruvijev,
ta voljen si,
voljen ho-ho!
Rešio sam.
Biću Vitruvijev čovjek
s narušenom
proporcijom ruku,
dužom
za jednog hermelina
s mirisom
njene kose.

***

OČUVANJE SAPROKSILNIH TVRDOKRILACA

Jedan brak bivao
poput trulog stabla
sred šume.
Žrtvovao se za humusište
i šarenilo detlića.
Svojim umiranjem
unapredio biocenozu,
te su jelenci okupani trulom srži
bivali lepši, razgranatiji
i nadasve retki
poput ljubavi
koja je prethodila drvoumiranju,
u jednoj šumi
što disala je
procvalim podbelom.

_______________________________________

JOVANKA NIKOLIĆ rođena je 25.5.1977. godine u Jagodini. Objavljivali su je portal Nomad. ba i časopisi Beogradski krug kredom, Fokalizator, Savremenik, Bdenje,Trag i Polja. U martu 2024. objavila je Zbirku od Virtemberga (Poetum, Beograd). Živi i radi u Jagodini.

DVA ČETVRTKA POEZIJE STJEPANA SIROVINE, 1/2

USPAVANKA ZA MOJU MAJKU

na autobusnom stajalištu pored nje
kao u sjeni srednjoeuropske katedrale
veličanstvene i vječne
iako joj jedva trideset
još s ničim poljuljanom vjerom
da je oko tebe sve dobro
kakvu mogu imati samo djeca

onda na bulevaru, pored džamije
u mimoilasku s ljudima kojima se
smješiš i u kojima ne vidiš prijetnju
i okolo parka kakav više nigdje nisi
i nećeš vidjeti jer drugdje u parkovima
ne rastu trešnje, sve do pijace s tezgama
na kojima obavezno stoji tačna vaga
gdje ti kupuje marelice i breskve
jer si bio dobar i jer njih najviše voliš
dok se ti držiš za njenu suknju
što miriše na njemačko privredno čudo

pa u robnoj kući gdje gleda
nove štofove
dok ti gledaš pokretne stepenice
na koje bi se rado popeo, ali te strah
jer vjeruješ da voze sve do neba
iako voze samo do odjela s muškom trikotažom

i napokon u crkvi marije zvijezde gdje prvi put
čuješ orgulje i vidiš oslikane zidove
čvrsto joj stišćeš ruku jer ti se od toliko ljepote
vrti u glavi kao mladom bachu dok prvi puta
sluša slavnog buxtehudea

na povratku kući
u autobusu što preko rupa u asfaltu
preskače kao supermario
tebi je muka
ona ti stavlja ruku na čelo
i ti zatvoriš oči i više ih nikad
ne želiš otvoriti jer te strah
da sve to ne nestane

***

FRAGARIA VESCA

šumske jagode, za koje u enciklopediji stoji
da rastu po proplancima i rubovima šuma
šikarama i krčevinama sjeverne zemljine polutke
da su cijenjene zbog sočnih i ukusnih plodova
i lišća navodno ljekovitih svojstava
te prisutne u bapskim pričama
raznim pučkim vjerovanjima i bajkama
kao dijete za prvih ljetnih dana brao sam
s braćom po brdima zavičaja
nastojeći pritom da ih sakupim
više od starijeg i manje od mlađeg
to mi po prirodi stvari nikad nije uspijevalo
ali me nije pretjerano ni rastuživalo
jer je na kraju dana sve ono što bismo
nabrali, pa donosili kući
mater dijelila na tri posve jednaka dijela
i svima bi nam tako jednako oduzimala
i isto tako jednako dodavala
jer drugačije nije ni moglo
niti bi drugačije smjelo biti
i nigdje i nikad
a ipak jest

***

EUKLIDOVO RASTOJANJE

nisi pokazivao naročitog dara
za matematiku, a za geometriju
još i manje i iz tog razloga
poslije nastave odlazio na instrukcije
četiri godine starijoj drugarici
koja je onda strpljivo crtala ravnu liniju
i na njoj točku a pa točku b
i govorila ovo je dužina a to je pravac

ništa od toga tebi nije bilo jasno
što to znači ni čemu služi
a i od zamišljenih ravnih linija
pažnju su ti više privlačile
stvarne neravnine njenog tijela
i to joj diskretno i pokazivao
ona je međutim baš voljela tu matematiku

više od trideset godina poslije
naslonjen na zaštitnu ogradu
na odmorištu pored autoputa
negdje u austrijskim alpama
o tome misliš
ispraćajući pogledom automobile
što jureći prolaze kao život
od točke a do točke b
jednako ne shvaćajući
apriorno evidentno

a onda sjedaš u auto i nastavljaš
put prema mjestu u kojem si rođen
i u kojem ćeš sutra sahraniti oca

***

NEPOMIRLJIVI

volio si filmove, naročito one
sa sretnim završetkom
u kojima glavni junak preživi
pucnjavu na kraju i odjaše
u susret sumraku
i volio si clinta eastwooda
jer ti je nalikovao djedu
imao isto uzorano čelo
i polje pšenice na mjestu brade
uspravan i čvrst
poput mramora na poniru
dok se sva ostala banja luka tresla
i padala u nesvijest
i bio jednako šutljiv i zagonetan
nisi ga nikada vidio nasmijanog
još rjeđe da plače
pa čak ni onda kad su mu ubili sina
samo je šutke jednoga za drugim
iz usta vadio eksere i zakivao ih
u neobrađenu hrastovinu
očiju gotovo zatvorenih
kao da sebi pravi sanduk
i dok je stajao na groblju
izgledalo je kao scena u dobrom, lošem i zlom
i ti si vjerovao kako će potom
krenuti u osvetnički pohod
i u pucnjavi na kraju
redom postrijeljati hulje
a onda mirno odjahati u sumrak
ali u stvarnosti je svaka sličnost
sa filmovima slučajna
i nije se dogodilo ništa
samo je otišao kući
i napio se do besvijesti
a ti prestao gledati filmove i odrastao

***

DRUGO STANJE MNOŽINE

spava s mojom ženom
u mome krevetu
s mojim knjigama
kraj uzglavlja
u mojim gaćama
i potkošulji
hoda po mome stanu
u mojoj kuhinji
sprema si kavu
iz mojeg ormara
bira odjeću
u mojoj stolici
na mome balkonu
puši moje cigarete
promatra moje prizore
na ulici
javlja se
na moj telefon
i mojim glasom
govori mojim prijateljima
mojoj braći i sestri
o stvarima koje ja
radije prešućujem
hini i laže
pred ogledalom
u mojoj kupaonici
brije se mojom britvicom
zamišljajući ponekad
kako si njome reže vrat
izluđuje me
uvijek iznova
čitajući iste pjesme
koje ja već znam napamet
knjige koje sam ja
oduvijek želio pročitati
a nikad nisam stigao
gledajući po stoti put
iste filmove
plače na istim mjestima
dok sluša bacha
tvrdi da je sva muzika
napisana naknadno
samo plagijat
da je glenn gould to znao
i zato morao umrijeti
da je marx bio prorok
jednako kao i kierkegaard
da su heidegger i sartre
nesumnjivo
bili pametniji od njih
da bi lennon da je
lobirao za trgovinu oružjem
i danas bio živ
a isus u auschwitzu
spaljen skupa s judom i anom
i ne voli da mu se
u tome proturiječi
i inače
ponaša se samodostatno
drami
lupajući za sobom vratima
bez osvrtanja i brige
ostavlja me samog
da se mučim s mišlju
kad ga jednom više ne bude
što će biti sa mnom

– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –

_____________________________________________________

STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. Zastava na tiramolu njegova je prva knjiga.

ŠEST PJESAMA STANKA KRNJIĆA IZ ZBIRKE “KRLJUŠTI”, Naklada Bošković, Split, 2023.

DAN OSMI

U početku, u fetalno doba svjetla,
hobotnice su imale jedno lice.

Dva vremena iza petog dana, dok se Bog odmarao,
u velikoj tamnoj dubini,
netko je pokazao kako se lica množe.

Osmoga dana, onog prvog po odmoru,
samo je dobro oko primijetilo varku.

***

BAOBAB, ATOL I MORE

Drvo baobaba na atolu. Div na slamci spasa. Krošnja lahori nad morem. Prvo isposništvo? Oko veli tako. Samoća u osami. Negdje daleko tisuće se zajedno grle. Zagonetka sjemenog puta do ove hridi. Krivnja na leđima vjetra.

Pahulje soli su termiti. Roje se u krošnji. Ustrajom ne uspijevaju osvojiti korijen. Zato grizu kamen, sitnim se čeljustima hvataju za nj. Ljutnja zbog nemoći. Kapljice prvog očaja? I za to oko ima riječ.

Kamen atola na veliku moru. Zrno nad beskrajem dubine. Zatočenik plavetnila stvoren za isposnika. Krošnja baobaba skriva mu nebo. Jedini suputnik natkrilio mu svjetlo. Jedino što ćuti dubok je ponor.

***

KRIJESNICE

Krijesnice su ranile noć. Praiskon svjetla u dubokoj tami.
Tisuće svjetlećih rana krstari kroz noć. Žude za svjetlom.
Svaki put kad se dvije rane spoje, progutaju i komad tame.
Rode novo svjetlo.
Do kad će noć ostati tamna?

***

NA POČETKU

Na stopala sam privio kamen. Tako sam učio hodati.
Na početcima svega spoznavao sam bol.
Jednom sam bol prihvatio kao dio sebe samog. Bilo je
kao da je netko odriješio svaki kamen.
Svako mi je tlo poslije bilo meko.
Svaka mi je bol poslije bila laka.

***

PRA

Sve prije svega. Preludij. Embrij iskona i još prije: Praljubav, praživot, praiskon. Imaju li oni svoj pra? Prasvjetlo, prasvijest, pramisao. Prafolikul u svoje dane. Klupko na rubu strmine. Iščekivanje trenutka. Lahor, lagani dodir ili mravlji korak? Prestanak kao uvjet nastanka svega. Ljubav! Bez pra.

***

ZRENJE

Progledao sam na granici tame. Svjetlo se najbolje vidi gledajući u nju. U njen bezdan. U njen iskon, mlađi tek malo od svjetla.
Gledanje je zrenje. Zrenje je bolno. Memorija od tankih grešnih srma. Cijeli spletokol.
Gledanje je ciklus. Drugi korak ciklusa je odmak. Teži od progledanja. Zahtjevniji. U memoriji neizbrisive srme. Zrenje je bolno.

______________________________________________________

STANKO KRNJIĆ (Stolac, 1969.), osnovnu školu završio u Višićima (Čapljina, BiH), a srednju medicinsku u Dubrovniku. Stomatološki fakultet upisao u Sarajevu 1989. Zbog ratnih okolnosti studij nastavlja u Zagrebu gdje je diplomirao 1995. Živi u Župi dubrovačkoj gdje i radi u svojoj stomatološkoj ordinaciji.

Piše poeziju, poeziju u prozi, romane i priče.  Zastupljen je u više pjesničkih antologija.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika HB, Slavenske akademije za književnost i umjetnost (Varna, Bugarska). Pjesme su mu prevođene na slovenski, albanski, makedonski, španjolski i bugarski jezik.

Bibliografija:

  • Korijeni (pjesme), autorsko izdanje, Dubrovnik, 2001.
  • Zrak poprskan narančom (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2012.
  • Kroničar svega (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2016.
  • Mrvice za Lazara (pjesme), Naklada Bošković, Split 2017.
  • Sto i jedna mala pjesma (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2019.
  • Ratište riječi (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2020.
  • Dnevnik tijela (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2021.
  • Voište na zborovi, (pjesme), PNV Publikacii, Skoplje, 2021.
  • Ostavljeni, roman, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022.
  • Krljušti, (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2023.

Nagrade:

  • Nagrada Rijek za poeziju za 2015. godine
  • Druga nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Kroničar Svega za 2017. godinu
  • Druga nagrada Pasionske baštine za rukopis knjige Ratište riječi za 2019. godinu.
  • Nagrada Dragutin Tadijanović za knjigu Sto i jedna mala pjesma za 2019. godinu
  • Nagrada Bugojanska vaza za priču Otkupnina za 2019. godinu
  • Treća nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Ratište riječi za 2020. godinu
  • Prva nagrada Zija Dizdarević za priču Ostavljeni za 2021. godinu
  • Prva nagrada Zija Dizdarević za priču Poskok za 2023. godinu
  • Nagrada Tin Ujević za knjigu Krljušti za 2024. godinu
  • Nagrada Nikola Šop za knjigu Krljušti za 2024. godinu

NOVA POEZIJA GORICE RADMILOVIĆ

DOVOLJNO DUGO

Kada prođe dovoljno dugo vremena
kada prestanemo da se ograničavamo na
prolaznost, vozove i njihova pogrešna stajališta
kada putevi krenu krivudavo, ali dovedu do cilja
tada počinju da cvetaju paprati,
da se male čestice prašine razbežavaju
samo od pogleda i dodira.

Sveće napokon osvetljavaju put dušama, željama,
koraci pojačavaju snagu, rastu pulsiranja u mišićima.

Tada nalazimo ulice, bezgranične, trotoarske parcele
koje sahranju prošlost da bi se iznad njih držale ruke.

Kada prođe dovoljno dugo vremena
između grana pronaći ćemo sunce dovoljno toplo, ali i nežno
da prekrije naša lica ili ugreje naša leđa.

Bez ograničenja,
dovoljno je jedno popodne da zaspiš u sigurnim rukama,
a da osetiš kako će svako naredno veče
pokazati da je za tvoj mir prošlo
dovoljno dugo vremena.

***

IZMEĐU TRI GRADA, IZMEĐU TRI RAZLIČITA SVETLA

Probudićeš se opet, kao iz nekog novog sna
koji se ponavlja
Razmislićeš o nekoj davnoj, prethodnoj, večeri koja je jednom bila samoća
sada, nikada više.
Između terase i stana, kao ispovedaonice, stajaće konopac,
kao sušilo za razapete duše.
Pokupićeš ostatke doručka,
nahranićeš mačku,
vratićeš se…
I poljubićeš sve najbitnije dok ne kreneš da se boriš
između tri grada, između tri različita svetla.

***

*

Kada sam tek pristigla tamo
u prljavom autobusu, pre decenije, sa nasumičnim prijateljima
divila sam se obali lepe Italije,
toploj vodi i pićima.

Nisam znala šta tada značiš, Pia di Valmarana

Obišla sam Arno, hodala tim savršenim gradom,
na podnožiju videla horoskopske znake, u koje sam tek posle
verovala, Pia ti Valmarana.

Pipala sam sisu onoj čednoj ženi, lepila žvaku, upisala imena
ništa to ne vredi
dok se teško ne nagneš prema Di Trevi, Pia Di Valmarana.

Naučio me je jedan, dao ti je ime, naučio me šta značiš
moja ženo Koloseumom i embahadama ispisana
ti, predmetu želje koja se prodaje za novčić
Pia di Valmarana.

***

CRNA MAČKA I OSTALA UVERENJA

Vidiš li kako sam tvoja?

Ja sam tamnoputa devojka
oko koje se lome čaše.
Ja, na svom poretku i tvom postolju,
ja sam svoja, a opet tako tuđa,
od voska sagrađena.

Ne topim se, netipično.

Staviće me na tu pijacu lepljivih ruku –
i svi hoće da me dohvate, da me udave,
da me spale, da nestanem.

Nemoguće.

Vidiš li kako sam tvoja?
Ja sam vosak onih sveća koje ostaju i opstaju
Ja sam prva koja će zapaliti te sveće
Ja sam grešnica okoline koja me plaća
Ja sam žena koja će opsovati suštinu
Ja sam nečija, tamnoputa žena, koja ne voli Sunce, a opet
crna da crnja ne može biti,
jer jedino to posle vatre ostaje.

***

JADRANSKA LINIJA

Sinoć sam sanjala:
ti i ja plovimo Jadrolinijom
mladi momci pokušavaju da čuvaju stražu
odjednom
ne podnose more a ti i ja
držimo ih za vrat.
Sinoć sam sanjala našu kuću na moru.
Kuvamo neke riblje špecije –
ti ih čistiš, pričaš mi o ribama teško ulovljenim
kažeš: i ti si, one, Ribe.
Zaspala sam sinoć pored tebe
ja, riba, teško ulovljena
plovim i vidim nežan zrak sunca na tvom obrazu
na Jadroliniji.

_____________________________________

GORICA RADMILOVIĆ (1992) diplomirala je i masterirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Odseku za srpsku književnost i jezik. Zaposlena je kao stručni saradnik na projektu Leksikon pisaca srpske književnosti u Matici srpskoj. Piše poeziju, prozu, pozorišnu kritiku i naučne radove. Objavila knjige poezije: Striži masku, konak nemaš (2017), Sedi, uješće te kamen (2022). Priredila: Jovan Ljuštanović, Pozorište kroz zečje uši, Novi Sad 2021; Jasmina Topić, Sada smo na ostrvima, Novi Sad 2022.

PET PJESAMA SEHADE BAŽDAREVIĆ IZ ZBIRKE “MAMIHLAPINATAPAI”, Edicija SENT, Novi Pazar, 2024.

KAD SE ZALJUBIH

Poslednji put kad sam se zaljubila,
tradicija me nezadugo spasila sramote.
Kada spremate bilo koje jelo,
savetujem vam da probate,
prije nego što to učini ko drugi.
Slana halva za novu hidžretsku godinu,
prema terbijetu moga oca,
pamet mi nije osolila,
ali zato jezik jeste,
dovoljno da odglumi gorčinu zagorele tradicije
i najavi ponovnu jurnjavu u tiganju.
Božijom voljom,
brašno, so i šećer,
od tada u kuhinji stoje na različitim mestima,
jer ne dao Bog gurabiju u čaj da umoči,
obnavljali bismo priču o morima koja se dodiruju,
ali se ne mešaju.

***

PANTALONE NA PEGLU

Zbog sedećeg položaja, desna nogavica je izgledala kao
obrnuta čaša, tankog hvatišta,
prepuna crnog pića.
Ukršteni prsti na kolenu, simbolizirali su
osiguravajuće držanje, kontrolu nad tečnošću.
Više boja nije postojalo.
Horizont padajuće svetlosti, sužavao se s
podizanjem pogleda.
Ne, nije postao upravan.
Strah, da se ne izlije crna krivica, postao je briga, koja je
prerasla u milost razrešenja.
– Istina je, lakše je ubiti, nego mučiti.
Progovori prozirnost padajući.
Oni se nisu gledali, oni su se videli.

***

ORUŽJU, ORUĐE, SREDSTVOM

Tupim nožem, istupljenim rezanjem duše, gulim zrelu
jabuku: zelenu!
Pribor je isti, ali nije identičan.
Plašim se, jer me boli!
Najviše to što ga ja nisam držala.
Uroni u protok vremena, tečem i ja.
Bojim se, zato što skidam površinu kojom sam bila sakupljena.
Samo, ovaj put, umetnik sam:
Ja.
Svoja.
Kod koje je.
Ono, gore drugo.
Tečnošću, izvetrelom čišćenjem srca zalivam dilime.
Sredstvo mi je isto, procentnost nije!
Verujem, biće dovoljno!
Brinem, zato što vidim cvet, identičan lotosu.
Radujem se, zato što znam da svaki deo jabuke ima svoje
mesto.

***

PARAMPARČAD

Moj brat je napisao knjigu.
Moja majka ga nije rodila,
ali mi jesmo bliski srodnici.
Boja njegovih očiju, boja je neba.
Boja njegove kose, boja je zemlje.
Između, osam je milijardi koraka.
Isto toliko puteva,
ali mnogo manje usmerenja.
Moj brat je paramparče moje duše,
a paramparčad moje duše nađu se na svakom mestu, na
kome ja ne mogu da budem.
Moj brat je stamen,
ali moj brat nije kamen.
Ja imam sedamsto devedeset i šest pravih mogućnosti,
međutim moja snaga zaklapa ugao od 180° sa mojim
mogućnostima.
Mom bratu bih umrla,
videla bih,
čula bih,
bila bih,
ali me ne bi bilo!
Suludo je reći da je čovek uvek tu.
Nije!

Ni za sebe,
a nekmoli za druge.
U tom priznanju ne krije se ništa loše.
Međutim ovaj svet je čaša mlevenog stakla svih jezika.
I znate šta:
sve nas spaja lepak naš nasušni
najčvršće je to lepilo, druže!

***

ŽIVOT

Tačka koja se vrti sama oko sebe, reče škrtica.
Mačka koja se sa svima mazi, reče ulizica.
Mesto iz kog ljudi odlaze često, reče poštenjačina.
Cesta na kojoj za svakog ima mesta, reče putnik.
Život je zemlja koja se sama sebi vraća, reče mudrac.
Vreme Vremena, reče starac.
Deo mene, reče običan čovek.
Vek, reče neka žena.
Dolazak, reče neko iz daleka.
Odlazak, kaza onaj koji smrt čeka.

______________________________________

SEHADA BAŽDAREVIĆ rođena je u Prijepolju 3. septembra 1999. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Sjenici. Studije filologije okončala je 2024. godine na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru stekavši zvanje Master profesora jezika i književnosti. Pohađa Radionicu kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Ove godine je objavila zbirku pesma Mamihlapinatapai u ediciji SENT.

PJESMA MILOŠA MARKOVA: JUČE SU PONOVO POGINULI NEDUŽNI

Molim te
Voli me
Ti si mir koji me zaokružuje
Sve ljudsko u meni ima tvoje poreklo
Tvoje sam butine prorok
i tvojom dobrotom obnovljen
Spasi me Ženo-Zemljo
Voli me iskreno kao uličnu životinju
Tvoje ime je moja adresa
u tebi se krijem
u tebi stanujem
Tražim ruke i malo dana bez usta
Sačuvaj me
Mladi nose priručnike za umiranje
a stari pojase za plivanje
Sve će ostati nepromenjeno
dok je smrt glava porodice
Mi smo očevici prvog greha
Nuspojava
Izbavi me
Sva naša slavna imena ukaljali su nitkovi
Mi smo deca krivice na bestidnom trgu
Između istoka i zapada je veliko ništa
Ljudi hodaju na rukama
i strah je refleks poput kiseonika
Sakloni me
Profiteri nesreće ljube nas u obraze
stavljaju našu bol pod hipoteku
Nasilje je svetlost i istina i život
Previše su tuđi da bi razumeli krv
Saslušaj me
Dok dani vrište
u amanet ti ostavljam svoja pluća
da ti šapuću jednog dana
kad mene ne bude bilo
tvoja ljubav moj je Bog
Volim te
Voleće te i uraslo cveće na mom grobu
jer možda i mene sutra proguta plafon

MILOŠ MARKOV (1993, Subotica; Novi Sad)

POEZIJA LANE PAPIĆ

PRE NAGLAŠAVANJA

Ističeš ishitreno
Ista sam – On
Pokretom poreknem
Sve
nepriznato
nepristojno
neprikladno

Pitaš potom
Što rodila nisam
Posramljeno pomislim
Nešto
priznato
pristojno
prikladno
poput tebe
ili sebe

***

PRE SRETANJA

Čekaću te ovde
ne kod
daleko od ulaza
već – blizu
Sedeću u sredini
ne pozadi
iza onih najviših
već – ispred
Gledaću visoko
ne postrani
ispod tuđih očiju
već – kroz
Stajaću na putu
ne pored
izvan gužve
već – u
Koračaću tuda
ne onuda
kuda kraće je
već – okolo
Živeću do tebe
ne pred
iznad sebe
već – tu
Čekaću te negde
ne tamo
gde gledaš
već – ovde

***

PRE SVLAČENJA

Izrez iskrzan
pod vratom
Razdor suzdržanog

Obrisi istegljeni
preko ramena
Opscen obešenog

Zapah zagušen
u zasucima
Pakost opstajanja

Otok oparan
uz struk
Obmana olakšanja

Nabrekline natekle
na bedrima
Predaja prevoja

Niti iznikle
po nogama
Čežnja čerečena

Ogoljena izgledam
kao da mene
Nosila je Haljina

***

PRE SEDANJA

Ne, dragi, nećemo
kupiti karte
doplatiti duplo
spojena sedišta
za dvoje bez prepreka
krckati kutnjacima
krupne kokice
u sredini smeštene
Ne, dragi, nećemo
polemisati o Palestini
prećutati psovanja
pristojnim glasom
u pola reči prekinuti
prigodnim posluženjem
šardoneom ohlađenim
taman koliko treba
Ne, dragi, nećemo
nositi narukvice
iste jarke boje
istaknutog logoa
vidljivog pod vodom
bazena dovršenog
taman tamo
gde stiže se do mora
Ne, nećemo dragi
štucati neutešno
gutati vazduh
prostačkoga plača
nesmireni samo umišljajem
izmišljene slike
solju nadražene kože
dovoljno daleke
Ne, nećemo
draže mi je tako.

***

PRE OBUVANJA

Cipele za starost
Nemam
žljebaste žuljeve
iščukane čukljeve
krte hrskavice
zanoktice
zadebljanja
urasline
izrasline
na risu
venjake vena
Nemam – za starost
Cipele
đonova čvrstih
peta punih
glatkih gumenih
širokih
perivih
nekrzajuće
neklizajuće
na nazuvanje
neupertlane pertlama
Cipele
Nemam te – Starosti
u šta obuti
a nećeš ni ti
valjda
po mene
bosa dolaziti

– pohvala žirija na konkursu Ulaznica 2024. –
___________________________________________

LANA PAPIĆ rođena je u Zrenjaninu 1981. godine. Završila je Pravni fakultet u Beogradu. Godine 2019. objavila je roman Godine Lazara. Priče su joj objavljivane u zbornicima i književnim časopisima u zemlji i regionu. Poslednjih godinu dana piše isključivo poeziju jer smatra da jedino tako može biti dovoljno glasna kada govori o prećutanom. Živi u Novom Sadu.

PET PJESAMA MIRZE PINJIĆA IZ ZBIRKE “VAGANT”, JU “Ratkovićeve večeri poezije” i Gradska biblioteka u Travniku, 2024.

VAGANT

Mjesto rođenja — ambis
pa nemam gdje skočiti

Obrazovni sistem mi nije slomio leđa
jer sam mjesto školskog pribora
u torbu spakovao lansirnu rampu za raketu mašte

Hronično nezaposlen,
kašljem dugove i obećanja

Novčanik mi je natekao
od vizitkarti nadanja

Ramena mog kaputa su izlizana od
dlanova podrške

Kad me uhapsi savjest,
prenoćim u ćeliji stida

Teško zaspim jer moja soba nema plafon
već nebo grižnje savjesti

S tijela ne spiram znoj
već protekli dan i komad

Živim u Republici Apokalipse
gdje je knjiga uteg, a ne referenca

Zbog kolebljivog prezenta
moj futur je dao otkaz

Od brojnih želja Pošta Svemira je u generalnom štrajku
sve dok se ne predomislim

Čuva me nemir jer mi je mir
na godišnjem odmoru

Mjesto mora ili planine
odmaram kod zvijezde padalice da pad joj ublažim

Dao sam definiciju ljubavnog robovlasništva:
Nemam ženu, koja mene ima

Molim se da postane kapitalista
Tad bih se zaposlio
Radno mjesto — njen zagrljaj

Moje ptice ne lete na jug, jer sam u kaveze
ugradio centralno grijanje

Mjesto sjene prati me sumnja

Snovi su mi na pečalbi
Čekam dok se ne snađu

Stambeno pitanje ću riješiti
tek
u grobu.

***

DA MOGU

Da mogu, odnio bih u Aušvic maminu kuhinju

Sve bih preživjele logoraše na tlo Lagera doveo
i mrtvi bi oživjeli

Majka bi toliko hrane spremila i svi bi bili siti…
od jela…
od očiju koje gledaju svoje najmilije, netom oživljene…

I dželati Aušvica bi bili tu
i jeli bi…
Ko djeca kad isprose hranu
Ćutke i u suzama

I nikad više niko ne bi od ljudi pravio obroke jamama…

***

PRVO SJEĆANJE

Trčkaram po sjećanjima
Prvo iz treće godine života:

Žicom natkriven kokošinjac
kod bake čiji smo podstanari
Otac skida mrtvog jastreba
Ja dojim palac i plašim se kamenih kandži

Baka reče:
Istraumirane koke ne nose jaja

Majke u ovoj slici opravdano nema
Ona je nadnesena nad šporetom
gdje od ništa pokušava napraviti nešto
za doručak, ručak i večeru

***

NAUKA O LJUBAVI U KUĆI BEZ BROJA

Otac reče:
Kad neko spava treba ga pokriti
Makar preko bubrega

Majka reče:
Kad neko spava kuća šuti
i hoda se na prstima

Sin reče:
Kad neko spava ovako se volim te
Ne izgovori

***

ZA SVE ONE

Za sve one
rođenjem upisane kao mašine za reprodukciju

— tetovirane rečenicom,
prethodnicom nošenja haljinica i igri u pijesku:
Pazi, sramota je!

— čiju utrobu kontrolišu religijske korporacije straha

— koje svjedoče da je brak bez ljubavi,
kao i onaj ugovoreni,
doživotna robija

— što su našminkane stidom
jer ne primaju darove nego uboje
i čuju neizgovoreno:
bolje ubijena nego razvedena

Za sve one koje znaju
kako je težak put do smrti,
a ne ona sama

_________________________________________

MIRZA PINJIĆ rođen je 1997. godine u Tuzli.
2020. diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek Gluma.
Član je ansambla Narodnog pozorišta Tuzla. Dobitnik je više kolektivnih i pojedinačnih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad. Piše kratke priče i pjesme, koje su objavljivane u časopisima i zajedničkim zbirkama u BiH i inostranstvu. Objavio je knjige: zbirku poezije “Ekshumacija duše”, koautor je monografije “Mladi Tuzle – Mjesto sigurnog odrastanja”, prozno-poetsku zbirku “Fragmenti”, dnevničke zapise “Balans životarenja” te zbirku poezije “Vagant”.
Poezija mu je prevođena na engleski, a priče na slovenski jezik.
Živi u Tuzli.

PET PJESAMA SIMEONA CEROVINE

NOĆ U MOJOJ SOBI

siluete sa dugim vratovima i
pravougaonim glavama
čvrsto zauzimaju mesto na
zidovima
već dvadeset tri godine

tu su svake noći
da me podsete na
dečije strahove kada su
uvežbavale moju hrabrost

sada stoje kao igračke koje po
inerciji nisu sklonjene
još iz onog vremena

dok ih gledam bez straha i
u njima vidim samo
bezopasne senke nastale
prema oblicima
predmeta kojima sam okružen
iz druge sobe dopire zvuk aparata
za merenje pritiska i
kašljucanje prepoznatljivo za
srčane tegobe

bubne opne postaju novo
mesto za koje se lepi
strah

u neprestanom iščekivanju
trepere za razliku od
zidova

tek toliko da
ne mogu da zaspim

***

KATARZA

od malih nogu voleo sam da gledam kada se u
mašini za veš pokrene
centrifuga

izazivala je u meni strah i vrtoglavicu

uvek sam osećao želju da pobegnem ali me je
nešto mnogo snažnije zadržavalo ispred
okruglih staklenih vratanaca u
kojima se ogledalo moje lice

taj odraz u staklu me je užasavao iako sam
znao da sve bezbedno posmatram spolja i da
mene lično ništa ne vrti i ne cedi

trenutak kada se bubanj zaustavljao u
meni je izazivao takav osećaj olakšanja kakav i
danas poželim kada me zavitlaju sve
centrifugalne sile sveta

***

U PRIČI

čkiljio sam na oba oka i
vrhom kažiprsta mrdao gore dole
zamišljajući kako sa oronule fasade
noktom grebuckam
farbu koja se ljuštila a zatim i
malter koji je otpadao u
velikim komadima

činilo mi se sasvim pošteno to
ogoljavanje cigle do crvenog mesa
do saznanja da je jedan čovek
kojeg sam poznavao
tu prvi put pre devedeset i nešto godina
ušao povijen u pamuk
a jutros poslednji put izašao u
kućici od drveta

uporedo sa sazrevanjem pamuka u drvo
fasadu i čoveka ispričala je ista priča
puna uzbudljivih obrta

s promenljivom srećom i
s prahom zdrobljene fasade među prstima
već sam protutnjao kroz jedan krak takve priče
koji se i dalje levkasto širi ali
je već u ranoj fazi stvrdnutog pamuka
zato

bolje da ništa ne grebuckam i
ne čačkam

sa svoje strane i
sam ću pisati priču ali
jednostavno
bez ubrzavanja istorije

***

SENKE U ĆEBETU

pratim prstom linije
na ćebetu
kako je toplo mesto za
crtanje
dopisujem šare
da me još jače ugreju
iznenada zastanem
kad naiđem na
nabore
podsećaju na hladne
pećine
senke su tamne i
beskonačne
protresem se da
zaboravim
sednem na
svoje mesto za stolom
nisam gladan ali
prijaće mi da sa najbližima
podelim tople boje u supi
kad završim
moraću da ispravim ćebe i
nastavim da crtam
ne treba ići daleko i
loviti vrela nebeska tela
nacrtaću običnu
grejalicu

***

POVEZ

poetsko istraživanje; inspirisano esejom o Kafki Lade Žigo Španić

za povez oko očiju znamo uglavnom posredno
iz književnosti
filozofije
psihologije
antropoloških eseja
i pomalo po slutnji a
najmanje smo ga svesni u realnosti

treba ga ispitati i poći od segmenta gušenja i stezanja u grudima

nauka ga nije klasifikovala kao organ u sistemu organa jer se
po strukturi i funkciji razlikuje od
svega što se pod tim podrazumeva

odnekud u sebi znam
(a to odnekud je izvor moje lične poetske nauke)
da postoji prirodni zakon koji predviđa da se rađamo
sa ovim neidentifikovanim organom ali je on
u početku neaktivan
da bi se aktivirao odrastanjem
sa ciljem da ga se tokom života oslobodimo

to oslobađanje je razvojni put i ne dolazi sam po sebi
potruditi se treba
a u mom slučaju to znači da ne želim
neprirodno
da umrem vezanih očiju
ne bih da samo prođem i odem nadnesen nad računima ili
vatrometima koji pucaju iz ekrana
i neću da budem uzoran jer su
kriterijumi uzornosti mahom sumnjivi

možda je infantilno
ali svakako ne želim nikada da umrem
mada to isto svi potajno žele

treba mi nit koja sve povezuje a
preda mnom su nepovezane slike koje se
sve većim ubrzanjem nekontrolisano nižu

lepe su ali apstraktne usred konkretnog života
to nije dovoljno za sreću
treba što više običnih radnji
što prozaičnijih to bolje
a eto stalno se vraćam na apstrakciju

kao kad kažem

jesen je najlepše godišnje doba kada boje mogu biti
i mirne
i razbuktane
sa kišama koje spiraju rane koje su se gnojile na suncu

pa zatim
matematika je prelamanje života u svemiru
gde su zvezde pitome i jasne

sve to razumem i sve me to uzbuđuje
pa ipak ne osećam to na koži kao nešto lično
jer ako je to sve
onda je to opsesija
a opsesija je opsesija i onda kada se razlikuje od
opštih opsesija

neopipljive istine su hladne
oblaci oko glave su olovni
ružni
kada bih samo mogao u nekom trenutku hrabrosti
u eksploziji
da ih pretvorim u perje kojim ću puniti jastuke

ne mogu da znam kakve bi vrste bila ta eksplozija
niti zašto bih punio jastuke
bitno je da to bude nešto što mogu da dotaknem i
uradim svojim rukama

desilo bi se dahom koji slobodno struji i
koji bi razvejao sva moranja
spoljašnja i unutrašnja
i vratio mi vidike iz vremena nevinosti

a onda bih mogao da živim uzvišeno

mljackao bih dok jedem i srkao bih kafu
komšiji bih rekao dobar dan
pomazio psa
vikendom spavao do podneva
svaki dan doručkovao ručao večerao
da ne opisujem dalje jer ništa ne sledi neočekivano
sve što se spolja može videti već je viđeno
otprilike tako jer i ovo je samo
misaoni eksperiment
dakle fikcija
ali bitno je uočiti da postoji razlika između
uzvišenog mljackanja
onog po mojoj zamisli
i onog koje je
simptom ubijenosti u pojam
to je ono što ne možemo spolja videti
ako nemamo iskustva u opservaciji

iz ovoga kao otkriće sledi zaključak da

želim da živim Kafkinu žudnju a to je
nebitan život u očima ljudi a
velik u svakom ličnom trenutku

nisam otkrio baš ništa novo
to je i Kami shvatio
na svoj način i
ne samo on
ali otkrića nisu knjiška nego lična stvar
pa lično ne znam da li ću tako uspeti da zauvek
ostanem srećan

povez svakako neću nositi i

ako ustanovite da mi stihovi
boluju od apstrakcije
znajte
to ja bolujem od neke tuge

ali obećavam

pisaću i tako da pokažem da
na plafonu moje sobe sa
svim njegovim pukotinama i neravninama
obilno struje beskrajna nebesa
(koja se uz malo truda lako mogu pipnuti)

____________________________________________

SIMEON CEROVINA, rođen 2001. godine u Beogradu, apsolvent je Filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Počeo je da piše sa svojih osam godina i nikada nije prestajao. U školskim danima često je nagrađivan, ali su mu zbog doživotnog prijateljstva koje je tada stekao najdraže one nagrade koje je ostvario 2016. i 2017. godine na međunarodnom konkursu koje je organizovalo Kulturno udruženje Lasta (La Rondine) iz italijanske regije Lombardija. Zastupljen je u časopisima i zbornicima, kao što je Panorama nove srpske poezije (Euromedik, Beograd, 2024.), a pesme su mu objavljivljivali i regionalni online portali, kao i dva italijanska i jedan belgijski. Finalista je Timočke lire 2024. Autor je rukopisa dve neobjavljene zbirke pesama. Osim poezije, voli ponekad da napiše i poneku kratku priču. Živi i studira u mestu svoga rođenja.