
VESELKO KOROMAN (1934, Radišići kod Ljubuškog – 2025, Mostar), iz zbirke pjesama “JA, PUTNIK”, Alfa, Zagreb, 2014.

regionalna književna panorama


NA RASKRSNICI
kada smo prolazili raskrsnicu
na putu za naš novi grad
nisam se osvrnuo
to je prihvatanje svjetova
prihvatanje realnosti
ti si se okrenula
pustila si suzu
i ostavila je
jer neko uvijek ožedni
u tvom svijetu Huan Rulfo
još uvijek je živ
rekao sam ti da ga ne čitaš
jer je tuga bezvrijedna
s njom se ne trguje
propupala je mladica gloga
bez našeg sudjelovanja
izgleda
preobražava se svijet
***
NESTALA FOTOGRAFIJA
u hotelu Portofino u Mosbachu
nestala je fotografija iz rata
učinio sam ono što se u tom trenu jedino može
upisao se u hotelsku knjigu žalbi
dok stajah na praznom Marktplatzu
znao sam da je moj gubitak trajan
i oči mi postaše prazne
u hotelu Portofino u Mosbachu
uporno kopam za bitkom gubitka
kamo su iščezli
zemlja ih nije progutala
brojni su poput pijeska
no u pijesak se pretvorili nisu
rodili se jesu a imena im nigdje
bez odsutnih ničeg ne bi bilo
bez nestalnog ništa stalno nije
bez zaboravljenih izvjesnosti nema
ti nestali pravednici jesu
u očima mi plove mrtve ribe
***
SOBA U KAMENOJ KUĆI
U Počitelju, u kamenoj kući,
volim, već odavno, ovu sobu
bez ijednog šuma i način
na koji noć pada na stare krovove,
sive kao da su od srebra.
I nešto još stidljivije:
Vijenac čuvarkuće
na sjevernom ćošku.
Ovdje se sjećam majke,
sretne, nikad povrijeđene,
u okot svoj zagledane:
bez zvuka, bez ijednog daška.
Ostajem nepomičan
u tom pristajanju na sumrak
koji nije sasvim ono što će biti smrt
niti je ono što bio je život.
Nepomičan
među surim krovovima,
svetac,
sa očima izvrnutim,
lagano,
u zanosu.
***
ELEGIJA
Pozdrav iz Brčkog – blijeda posmrtnica stiže,
što jedva prisebnost jamči porubom vranim,
dostojanstvo, važnost, tužan su joj siže…
Ah, čemu sve to, zvrndavo jurcanje tobožnje,
rašta nesanica i dilema luda u satima ranim,
zar, zarad ono malo savjesti se glože?
Neka se prah s prahom, a pjena s pjenom stani:
Stopala ova, što ih je tucanik često parao grubi,
i ova leđa povijena u upitnik bezdan,
brižno u mrtvački pokrov uvijeni,
iscurili u zemljani prtljažnik neozvjezdan.
Bršljan se kroz godine provlači bezglasno;
slobodan, zimzeleno modar,
prerano svisla jedra on prekriva vriježno;
Beskrvan ja, kasno, stajem pred svoj povečernji odar,
Poput priviđenja, nježno.
Ako mi, razgrnuvši zemlju, grabulje nad licem zabruje,
Bože, razlančaj pipke korijenju, iz okova ga pusti!
I znaj, ja se to svojom odbjeglom pjesmom
U postelju premještam drugu, u humus gusti!
***
ODA SVEMU ŠTO POSTOJI
Katkada ne znamo, da l’ suština to je?
Katkad se pitamo, je li život sve to?
Tek što se rasaniš, već ti pokrov kroje.
Eto – slike i tvoje, i moje, eto.
Možda misliš za me, da nestajem stradom,
Ponirem u bezdan i postajem rovit –
Šut ovnušak šepa za golemim stadom,
Za pramičak jedva drukčije šarovit,
Ja – glavom i bradom.
A onda, nenadno, u smucanju stalnom,
Popuste zaptivke, ljuska se raskoka,
Prhnu iskre između palca i priglavka;
Taj zaokret s pravca, zoran, poput skoka,
Taj neznatni preliv blizak abnormalnom,
To što jednom bude i čemu ne treba prepravka
Jeste slika tvoja i moja, onako – odoka.
“Knjiga Slaganje vremena Almira Zalihića, objavljena je zadnjih dana decembra/prosinca 2024. godine u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije iz Bijelog polja, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Crne Gore. To je knjiga poezije koja kroz slojevite stihove otvara duboke i često bolne refleksije o prolaznosti, patnji i ljudskom postojanju. Ova knjiga zaslužuje pažnju onih koji traže duboku, emotivnu i refleksivnu poeziju, koja istovremeno slavi život i suočava se sa njegovim neizbježnim krajem.” – iz pogovora zbirke
____________________________________
ALMIR ZALIHIĆ rođen je 1960. godine u Mostaru. Završio je studij književnosti. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, italijanski, češki, francuski, mađarski, švedski, poljski, makedonski, slovenački, arapski, albanski i turski jezik. Nagrađivan je za književni i urednički rad. Bio je glavni urednik književnih časopisa te glavni ili odgovorni urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Uredio je više stotina knjiga domaćih i stranih autora. Dobitnik je brojnih nagrada za književni i urednički rad. Član je brojnih esnafskih organizacija. Aktualni je predsjednik Bošnjačkog društva pisaca.
Živi u Sarajevu.
Objavljene knjige:
• Suhi žig. Priče. 1989.
• Raseljeno lice. Poezija. 1993.
• Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994.
• Pogled iznutra. Eseji. 1999.
• Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000.
• Sasvim obična smrt. Roman. 2002.
• Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003.
• O književnosti Bošnjaka iz Sandžaka. Eseji. 2004.
• Rječnik sumnji. Poezija, 2005. /drugo izdanje 2006. Treće izdanje 2009/
• Imaju li zvijezde domovinu. Priče. 2007.
• Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija. 2010.
• Lucida Calligaphy. Poezija. 2010.
• El ultimo suspiro del moro. Poezija. 2011.
• Camera obscura. Poezija. 2012.
• Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija. 2017. /drugo izdanje 2018./
• Pearl Medicine. Fairy tale. 2017.
• Biser- lijek. Roman-bajka. 2018.
• Iskorak iz muka /knjiga prva/. Studije, eseji. 2019.
• Kruna svega srušenog. Poezija. 2020.
• Tuga je golub u bijelom. Proza. 2021.
• Pogled iznutra, iznova. Eseji, kritike. 2023.
• Slaganje vremena. Poezija, 2024.
Objavljene antologije:
• Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem). 1998.
• Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, 2000. /II izdanje 2001. III izdanje 2003. IV izdanje 2004./
• Gospodari balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006.
Novi milenij /Antologija bosanskohercegovačke poezije 2000-2022. 2022.
• Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, novo prošireno izdanje. Izbor poezije i micro eseji. 2024.
Objavljeni udžbenici:
• Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem). Sarajevo 2003.
• Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem), II izdanje. Sarajevo, 2004. Treće izdanje, Sarajevo 2005.
crtež: Dževdet Nikočević, akademski slikar


KUĆA IZLASKA
Osjećam
da mi korijenje
nije uzemljeno
čovjek bi pomislio
dobro je to
sad konačno
možeš putovati
izaći iz kuće
iz zidova
potražiti pukotine koje
si izbjegavao
Ali što mi sve
to vrijedi kad
sam okrenut naopako
u suhe grane
zabijene u zemlju
***
KUĆA KOJU GRADIMO ZAJEDNO
Da mi je biti kuća koju gradimo zajedno
krov njen sva naša putovanja
prozori repatice što sjaje na nebu
čuda koja se skrivaju u podrumu
Da mi je biti travka koju smo nagazili
kad smo ono tražili mjesto na
kojem ćemo sagraditi kuću krov naš
prozore i podrum od čuda
Sobe da mi je pisati
daske koje smo pribili u kosture naše
kuće od kreveta građenih u snovima
dok smo ljuštili kožu kao ribani parmezan
Jela da mi je pisati koja smo u
kuhinji našoj nacrtali sve da ćemo
ih spremiti
a nikako
Dati dati davati pitati puno kako si
kako ti mogu pomoći kako ti još dati
dati davati pitati puno kako si kako ti
mogu pomoći kako ti još dati dati davati
Da bar ništa o nama ne možemo reći
puno lakše bismo gradili zajedno
da bar kuća naša postoji kao vrijeme
kojem se možemo promijenjeni vratiti
***
KUĆA JEZIKA
Kad ne želim da me jezik
razumije govorim španjolski
nikad ga nisam naučio ali
to me ne sprečava da
protiskujem mekane suglasnike
kroz pijesak i polja kukuruza
Kad želim da mi se jezik
pokorava govorim njemački
sve što na njemačkom koji
nikad nisam naučio kažem
zvuči kao da napadamo Poljsku
Kad ne želim da mi je hladno
govorim norveški stisnem usta
kao marku za pismo koje će
unuku donijeti bakine krumpire
od slova i ne dopuštam ulaz nikome
Kad govorim hrvatski brzo ponavljam
riječi kao brk vaza buka ljubav
i uskoro mi ništa nije jasno ali
govorim sve jezike svijeta
***
KUĆA NESTAJUĆA
Ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
dobila ciglu
nestala
***
BIJELA KUĆA
Došla je kao san
kao stereotip
o gnijezdu
našem novom početku
Njene oči rasle su
prema unutra
ali to sam samo ja vidio
leđa joj povijena
ali čvrsta
zategnuto lice koje
skriva stare kosti
Dobila je kat pa još dva
u svojoj povijesti
bila škola
pa nije
pa sad opet jest
za nas
Prijateljima uvijek moramo
objašnjavati kako je to stan
postao kuća
a nije
i jest
jer kuća je kuća
duše živih i mrtvih
na jednom mjestu
susjedstvo omeđenih kućom
a u stanu smo samo mi
iako su njime nekad
trčala djeca u školske klupe
Zato prijateljima kažemo
Bijela stankućaškola
(nikad to nismo rekli
ali volim ponekad lagati
u pjesmi)
Bijela kuća
škola kojom uvijek
trče neka djeca
i poneki pas
Bila je ovdje prije nas
ostat će i poslije nas
kad budemo pijesak
u Vladivostoku
Sneni stereotip
rekao sam ti
_____________________________________________
DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli. Radio kao novinar 20-ak godina, od čega 17 godina u riječkom Novom listu. Piše pjesme, kratku i dulju prozu, educira u novinarstvu i kreativnom pisanju. Ponekad, ako baš mora, radi u odnosima s javnošću. Trenutno je vlasnik obrta za usluge Worda, u kojem radi sve što je radio i do ulaska u svijet obrtništva, samo u novom kontekstu.
Pjesme okupljene pod radnim naslovom „Kuća“ njegov su autorski doprinos kolaborativnom pjesničko-likovnom projektu u kojem ljubavni i životni par – pjesnik i likovna umjetnica – umjetnički analiziraju i domišljaju pojam kuće kako u svojim dosadašnjim radovima tako i u novim radovima upravo inspiriranim zajedničkim preokupacijama, a koje će sve projekt objediniti.
Bibliografija:
Mostovi, pjesme, HDP, 2009.
Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014.
Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016.
Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.
fotografija autora: Antonio Stipinović

vidio sam najbolje umove svoje generacije
kako se dosađuju u mlakom ništavilu poslušnosti
tiho se nešto raspori
i onda nema nazad
pas laje u crkvi
ne znam kud sa tom slikom
ni on to ne zna ali djela, probija zvučni kič
tuđi internet dođe u moju mračnu sobicu
kao dah boga na samrti koji me sa nekim zamijenio
pa ipak pozdravi zatečene, kao na pogrešnoj sahrani.
tomaž, rekao si da sam brži
ali sam prije uže koje reže prste nego zmija
nego rep ili bilo kakav reptil.
dlačice konopa na svjetlosti iz lijenog tijela mi izvuku duboki glas
sve stavim u jednu pjesmu,
čistu, prosutu posmrtnost
sve što se u jutarnjem programu sazna.
što ne znaju ni julles verne, ni jacque custot,
možda samo krojač što je letio sa ajfelovog tornja, možda samo on.
i onda nema nazad. nema nazad. tiho se nešto raspori
i onda nema nazad,
svaki pejzaž je politički.
svi naslikani oblaci su horda koja čeka
i silovatelj i heroj
u hromoj logici postupnosti
u staljinističkoj posteljini bijeloj kao kao
optički trik pijanog slikara
i raskalašni kalašnjikov njegovog brata
primiču se u riječi volšebno,
dok ova banka isparava
i brašno objašnjenja je tvrdo
pod opreznim kažiprstom.
neko je tu uvijek umro i mrtav je
leš je sklonjen u prozne nabore, nabijen
u barometar rečenice
o kome barmen ćuti, ali joj poznaje pratnju,
samo tri osnovna akorda,
to ti je lako, brate.
posmrtna posprdnost vreba u ulju na platnu, na platnu.
tiho se nešto raspori i onda nema nazad.
sve stavim u jednu pjesmu, koju nikad ne napišem
kasnije mjesecima
lovim trenutak slave
koji ipak ne pristigne, ali stigne tomaževa dopisnica
sve je jedna pjesma koju nenapišem nikad i stalno joj se vraćam
nalazim da sam strašno šarmantan.
maraton prošaran reklamama za nešto.
događaj, usta, gdje zubi samo dokazuju gleđ.
gdje sam samo dotakao gležanj neke tuđe žene
bilo je previše lako previše lako
zubi za probu ogledala
slute teslinu gej grimasu, ako takvo što postoji. sigurno i to postoji
u naizmjeničnoj struji kojom tiborov tesla pomjera namještaj po ljubljani
nepodnošljivo sam živ, kao courtney love.
ipak, da danas umrem
rekli bi, malo je živio, ali je krasno psovao. ali ja nisam psovao,
samo sam čekao jeb koji može bez psovanja, svileni nož moje majke jednom pomenut ovlaš
al nikad na ocu upotrijebljen.
pomjeram promjenu,
govorim joj nisi još promjena nisi uopšte promjena
sve dok me imaš u sebi, ja sam postrojeni kinezi
u dnu zatrpanog sela.
u ukusu bolida. ujedinjenih bolida.
epoha, plehovi, pehari
alan prost i aerton senna,
isplativa neuporedivost.
tata i toto cotugno izlaze iz istorije
jutro je goli savićević, koji
objasni državu
onda obasja miševe. ništa.
obični miševi.
i moje mjesto je nejasno.
bio sam jednom savićević, dok odmara od driblinga
i vuče nogu državu
kao prevelik kurac kojim se mjeri čelo
bitka fasade i pročelja
i kako je sranje počelo, onda kad si zaćutao,
i kad su postsimbolisti počeli da se svinjski goje,
pušteni u divljinu, poraslo im je krzno,
sebični pjesnički gen.
tako da kako da kažem
nepodnošljivo sam živ
kao gosti iz inostranstva
ali sijam kao država,
istorija jebanja, koja se pali rijetko, jer je struja poskupila
pjesnička publika zijeva
nema nazad.
nijesam u mexicu.
moje tijelo nije buktinja.
dlake mi rastu iz prstiju.
bičevi nijemog filma piče svoj ekspresionizam
prvo nacrtam kurvu, onda kruh i kućicu. broš,
neobjašnjivo brašno.
hlebnikovljevo brisanje.
život je astrološki porno, sudar glupih životinja
sa pogrešnim uporištem
vatrostalna prošlost
trosatna izjava ljubavi.
tata i toto cotugno namještaju šiške
toto schilacci je proćelav, lobuje golmana,
lopta putuje dugo, nesnosno dugo
maradona i ivković ljube se i gube
sve ide u krasni kurac.
u masan podrum od paleži.
pojam društvo se preruši u
miljkovićev šešir
svi jebu iste žene, svi se sretnu u dvorištu
pa podrumi mogu mirno da mudruju.
često u ratnom filmu
izbacuju namještaj na ulicu, junak to vidi iz autobusa
nastavi da gleda naprijed.
šta kojikurac gledaš,
kad je vrijeme za napolje, prije no začuješ: van!
tu je i neki pas. kratko je lajao u crkvi
ali nešto je kvrcnulo u tajnom poretku postupnosti
pa sad pas mirno odlazi.
sumnjiva dopuštenja.
bebe, babe, balkani,
beograd drhti nezapaljen
šalje svoje fašiste u meku večernju šetnju
ričard gir i njegov pas
spašavaju frizerski kodeks. bajagu treba poljubiti.
sve se troši, ćelavi, nema nazad,
paganski se prosipa, genetika je neumoljiva,
tepisi svoju mokraću vraćaju bogu u zvučnik,
bog se zagrcne, povrati komuniste koje je pojeo,
u besomučnom ždranju.
nikad stigla poruka
dalmatinskih partizana crnogorskim partizanima
bljuje četničke čičke
u čistu kočionu travu vitmana koja mi reže koljeno
dok iskačem iz voza o tome treba šuštati
ali će kasnije izrasti kao fudbalerska žena.
nijesam u mexicu.
moje tijelo nije buktinja.
dlake mi rastu iz prstiju.
želim da udavim možda
junaka koji zna sve
još dok ne zna imena, još dok je rilke mrtav,
neotkopan, u lavi.
seljačke vile ga bude,
ustaj, kepec, da radiš. fudbaleri su vreli
ali su cijevi vrelije.
temišvar je odvratan.
čaušesku ne toliko.
nema nazad.
ovih pet riječi čini šumu
uz nju je amoralan, opisivi manastir,
pastirska prostirka na kojoj mladi fašist
siluje kasirsku pomoćnicu.
krave godišnje ubiju više ljudi nego ajkule.
nacrtljiva katedrala, karvere, je kurac,
kurac sa kockastim mudima,
to zna svak ko je slijep, sve drugo je nategnuto.
mislimo mi mislimo oni
ali stvari me moraju zaslužiti.
težak sam kao rukomet i svadba. nema nazad
mirni milioni nekretnina lome domaćicu u trenerci
koja prazni kantu s otpatcima.
nema nazad. mislimo mi mislimo oni
pas laje u crkvi, ne znam šta sa tom slikom
kuda da ode džukela tjeraju li ga ili se umori.
ili ga baba otruje, kasnije kaže, pa zar bih ja to mogla
svi psi su pospani bog koji se vraća kući
jer mu je internet dosadan.
šta je onda događaj
sisa, savijena aseksualno,
nad rukom koja namješta predmete, pa puštena.
svjetlost odvojena od svojih predmeta
sjedi na državnoj kasi.
beograd drhti nezapaljen.
samo ste bombardovanje zvali rat, ohoho ko smo to mi
oho ljepilo nagona, što traje nekoliko sekundi
trljanjem postaje prah, podmetnut umjesto pepela
i tad si opet odlijepljen
u patničkoj pozi sveca
što trlja svoje prste i kaže prah prahu, leecooper zemlji
jebem vam nježnu majku fašističku što se oblači u metafore
karneksova pašteta leti prema gore
lebdenje, zli labudovi, koji šapuću
budale,
samo ste bombardovanje zvali rat,
to je prevelik zajeb, sintaksa neoprostiva.
preskupi raspali taksi kliza kroz balkanski njujork
kao priučen remorker kroz vizantijsku pučinu
moji neprijatelji se druže, to je nedopustivo.
na mojoj bisti oštre kurčeve, ali jeb ostaje moj.
režimski sjaj na majku spušta svileni nož
tu sam nijem kao manijak kome se pokazuje nijemi film
kome da šapnem nisam,
dok se optužnice množe
i neutralni supružnici opružuju po plažama
sama trema je mater sa predugačkim spiskom želja
koji savićević uzme, pročita prvih par riječi,
pa sklopi u avion, koji rola po pisti.
mislimo mi mislimo oni mislimo mi mislimo oni
neki to zovu psovanje ja to zovem kalendar
tata mi kaže pazi se ponovo su opasni traže nove neprijatelje
makar iz jedne pjesme makni šupak i spermu
ostavi da su pičke, to je sasvim u redu
svjetlost odvojena od svojih predmeta sjedi na državnoj kasi.
tražiti joj da pristupi, reći dođi, dođi
dok pas laje u crkvi,
nije baš pošteno.
nema nazad.
nema nazad.
mirna je urna tmine u kristalu lustera
svi predmeti su preduzimači, dok se istorija istoriše
na sjekiri je krv je med je krv je med je krv
uskoro će se i to saće skoriti.
VLADIMIR ĐURIŠIĆ (Titograd, 1982.), iz zbirke “NIŠTA UBRZO NEĆE EKSPLODIRATI”, OKF Cetinje, 2006.

Na gavranskom jeziku iz visokih krošnji gde jesenji vetar miluje
bakar i zlato lišća u venenju
pozdravlja nadmeno
stari crni poznanik
moćan da svakog trena raširi krila i preleti u drugi svet
ostavljajući me prizemnog
da sitnim korakom
još dugo idem
istom ulicom
***
Volim lagani kas koji izravnava polje njene široke sapi
udobne kao faraonov presto
šta će tu sedlo
oboje volimo kako se svet ljuljuška a beskraj nadolazi kao potop
prolazi kroz nas
dok vukovi zavijaju negde
kao da im je rođendan
***
Da ga nisam zaustavio
konj je mogao u galopu
preleteti Resavu
proći kroz horizont
ne znam zašto sam to učinio ali stalno se ponavlja
taj trenutak kada odustajem od preleta
da bih osetio pod stopalima rosu sa deteline
koja je sva čini se bila
sa četiri listića
pa je i konj frktao
od sreće
***
Nikako da odem na zlatni Pek
sa velikim sitom i velikom lopatom
snažnim zamasima
da ispiram tone sjajnog šljunka
iščekujući da već u sledećem trenutku
zablista na suncu
zlatno zrnevlje
dok brzakom bistrim promiče pastrmka
savršene vitkosti
kakve u teretani nema
***
Smejem se kao lud dok pase travu
u parku kovinske ustanove
ne znam
otkud tolika sreća
kao da sam dobio milijarde
kupio pet fabrika za evro
osnovao harem sa lepoticama svih rasa
dobio nobelovu
i sve dao za izgradnju crkve
da se moje ime veliča na vjeki vjekov
postao vlast i proterao sirotinju
na asteroid
da ne kvari prosek
postao predsednik oba udruženja
književnika Srbije
i sve unjkave pisce
hiljadu njih
poslao da gaje stada
smejem se
kao da sam ugledao kraj sveta
sa vatrometom
i slavljem
duboko u noć
***
Nikad neću naskakati na kupačice sa jezera Idval
u dolini Ogven u Velsu
kao onaj ovan
iznad Mankine kuće
u Jasenovu
što je naskakao čas na jednu
čas na drugu ovcu
ali nije mi žao
što neću ni videti jezero Idval
i svu tu lepotu
zašto bi mi bilo žao
zbog izmaštanih kupačica
i mnoštva lepih stvari
koje su me mimoišle
zbog moći
koje nisam imao
pogotovo što ne mogu poreći
da na izvestan način
u silnom naletu
neobuzdane mašte
i sasvim promašen život
ima izvesnih draži
***
Usamljen čovek
postaje toliko dovoljan sebi
da se prosto pita
čemu sav ostali svet
polako se useli u njega
sav svemir
sa svim zvezdicama
i crnim rupicama
i sve mu je potaman
usamljen čovek je neodgovoran
kao bog
mogu svi da ga poreknu
i sahrane
uludo im rabota
on zna da ga ima
i ne interesuje ga
šta svet misli
o načinima da se postoji
***
Neko je srećan zbog kamenčića pokupljenih sa obala reke Lifi
možda istih kamenčića
s kojima su se igrali
Jejts Šo i Džojs
neko uživa u brundanju testere dok seče drva na mrazu
koji prekorno štipa za uši na levoj obali Dunava
neko nosi žar u bakarnom kotliću
i peče slaninicu srećnoj deci
dok svinje riju zaleđenu ledinu
sladeći se korenjem korova na obali Resave
mnogo je srećne poezije
i srećnog sveta
kojeg nema na naslovnim stranama i u udžbenicima
________________________________
BOŽIDAR VASILJEVIĆ (1951, Jasenovo), objavio je dvadeset dve knjige proze, poezije i poezije za decu.
Objavljivao u svim relevantnim časopisima, prevođen na strane jezike, zastupljen u antologijama za decu i odrasle na srpskom, švedskom i ruskom jeziku. Živeo i radio u Kragujevcu, Svilajncu, Despotovcu, Senjskom Rudniku, Parizu, Kran-Montani, Luganu, Arosi, Lucernu, Huru i Ćupriji. Živi u Beogradu.
Knjige poezije:
Crne kapi, 1991; Raščinjeni anđeo; 1993, Klošarkin ples, 1994; Lov na kosmičke strune, 2001; Izabrane i nove pesme, 2004; Pev galjarda, 2008; Zlato maslačka, 2015; Pod ludim mesecom, 2016; Nešto u nastajanju nestajanju, 2018; Ničiji, Izabrane i nove pesme, 2019.
Knjige proze:
Vilinsko voće, O strasti, ljubavi i ostalom, Večni zagrljaj, Zlatno raskršće, Milkina česma, Priče o Jasenovu.
Knjige poezije za decu:
Pesme za decu i mame, Životinjski svet Srbije, Do neba tri, Hoću da budem nešto, Zaljubljeni dud, Svaki čas je sreća, Slonče trotonče.


PRIZOR PRVI
Ti želiš biti moj prijatelj, čovjek, moja žena, muž, moje dijete.
Pitaš me zašto te ne pustim da me voliš,
satima ti pletem mrežu od kontradiktornih riječi,
gradim konstrukcije koje miniraju mostove i bacaju kapljice krvi
u podnožje palube,
u kojoj su izbjeglice rata i petnaest godina nakon potipisavanja primirja
i dalje samo to
izbjeglice.
Vozim se u tramvaju, 2007. je godina.
Profesorica oboljela od karcinoma ima jako kratku kosu koja miriše na jorgovan.
Priča mi kako se iznenadila čitajući nedavno moj esej i o tome
kako nije znala da sam izbjeglica.
Bila sam – govorim joj.
Ne razumijem – odvraća.
Izlazim iz tramvaja i otpozdravljam mašući valovima kose boje baruta iz
metaka ispaljenih u tijela dječakâ. Zadnji put je da se vidimo.
Na kolodvore 2015. godine pristižu neki drugi ljudi.
Pitaju se zašto ih ne volimo i zbog čega im ne damo da nas barem pokušaju zavoljeti.
Srna koja se zatrčala u ogradu od žileta nije ništa manje nesretna,
od one koja se u prelasku kakve seoske ceste, zabila u jureći automobil.
Razlika je možda tek u tome što će iz automobila ipak netko izaći,
ako bude imao vremena, i zaplakati nad ugaslim očima,
lokvom krvi, polomljenim udovima.
Probijam se kroz prašumu,
kapljice znoja cijede se u oči i peku,
neometano probijaju svoju putanju kroz guste obrve i trepavice boje vapna.
Nailazim na otrovne bobice od kojih
povraćam sjećanja na kamenje u trbuhu vuka,
biblijski potop koji su navodno
preživjeli Noa i Noina žena, kojoj
nikad neću saznati ime jer smatram
da je Stari zavjet izmišljotina.
Zato radije čitam o utjecaju glazbe na mozak glasno zagovarajući nihilizam.
A kada se ipak pomolim Bogu
činim to poskrivečki kao prava žena 21.stoljeća.
Upale obraze rješavam dermalnim filerima.
***
PRIZOR DRUGI
Pitaš me zašto ti izmičem
svaki put kad osjetim da si preblizu.
Govorim da ne znam.
Slutiš da je zato što smo dva dana bježali kroz planine od ekipe sa automatskim puškama.
Ne – odmahujem rukom,
te puške izgledale su kao električne gitare nonšalantno prebačene
preko ramena zgodnih glazbenika, koji ponekad u publici
vide lijepu djevojku i zaborave joj ime.
Pitam te znaš li zašto ljudi bacaju petarde.
Ne znam – govoriš,
ali zvuči kao nešto vrijedno istraživanja.
Odlazimo na trg okićen električnim svijećama.
Kupujem veganski hot dog, a ti toplo vino sa aromom cimeta.
Iz peciva umjesto prekuhane hrenovke izvlačim petardu i palim je na četvrtoj adventskoj svijeći,
a potom je gasim, sada već mlakim vinom.
Govoriš kako voliš moju različitost. Pretvaram se da te nisam čula.
Pri odlasku na počinak okrećem tijelo od tebe i prilazim bliže hladnom zidu.
U san mi naviru glazbenici sa automatskim puškama prebačenim preko ramena,
ležerno i coolerski. U publici zapažaju osmogodišnju djevojčicu,
pitaju je kako se zove i potom joj odmah
zaboravljaju ime.
***
PRIZOR TREĆI
Probudi se ležiš na namočenom jastuku –
govoriš dok pokušavaš pridržati moju glavu i istodobno skinuti jastuk s kreveta.
Nisi dovoljno spretan, kotrljaš se niz mokre plahte i padaš iz francuskog prozora.
Gledaš kroz rešetke razliven po betonu i dozivaš me.
Krevet se pod mokrim tijelom povlači u sebe,
želeći biti ostavljen na miru, a ti u padu
nisi stigao zatvoriti prozor.
Sada se od hladnoće inje hvata po uzorku popluna.
Lice ti je zamišljeno i odsutno.
Promatraš kako se po modrim usnama
cakli tanki sloj tek zaleđene sluzi.
Ne misliš da sam lijepa,
čarobna nit’ posebna.
Tražiš fantomsku bol nepostojećeg osjećaja, nalaziš samo čavle ali ne i čekić.
Stan je prepun antiknog porculana koji si mi oporučno ostavio u nasljedstvo.
Dok me gledaš kako se zauvijek udaljavam shvaćaš da me
nikad nisi volio ali da si sada kad me nema
puno manje sam.
Dižeš se i snagom volje zakucavaš udove na svoja mjesta,
pristavljaš vodu za čaj u kazan od bakrenog lima,
ulijevaš ga oprezno u svih osamsto šalica.
Sve dobro sada je u zemlji, pomišljaš.
Happy end samo što nije dosegao jačinu od sedam Richtera.
Ogradu koja je postavljena oko staračkog doma
sada ruše mladi revolucionari sa slušalicama
u ušima u kojima svira Bach.
Promatraš kako iz zgrade obrasle sijedom kosom
veselo istrčavaju stotine sjećanja na post-ratna djetinjstva.
____________________________________
LJUBA LOZANČIĆ (1984, Livno; Zagreb) do sada je objavila dvije zbirke poezije; „A što je s ljudima“ (Mlinarec i Plavić, 2005.) i „Slavlje na pučini“ (Algoritam, 2007.) koja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika, za 2005./06. godinu. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, Fantom slobode, Knjigomat i drugdje.

badnjak je, i isus i ja kupujemo cigarete
na kasi seoske prodavnice, prodavačica pita,
ko ti je ovaj, dok on po policama
zagleda kinder jaja, ima li marmelade, još?
pita ih moj dugokosi drug, a linolade?
vidi, nove argete, kaže mi dok u ruci
konzervu okreće kao da je novi cd od azre
dakle, kilo šećera, pola kile kafe, naranče
mandarine… ovo su klementine!, prekida ga
prodavačica; imate li sokove što se s
vodom mute?, pita je isus… ima!, onda neki od jabuke
može li jagoda?, može!, isus joj se smije
i daćete mi čičkovo ulje… ono za frizure?, pita
prodavačica, ja!, kaže isus
e nema to, hoš gel ili lak, onaj taft?
isus me gleda, ma jok, kažem mu ja
lijepit će ti se slama za kosu, u novinu mu
umotaj ovo, kažem prodavačici, a ona
i dalje na isusa očima išareti… daj nam i paket
petarda, kažem ja, daj nam litru nekog pića
žestoka, sve što imaš praška za pecivo,
šećera u prahu, brašna nam daj vreću i
jednu veliku cjediljku, ili sito, ako ima…
a što će vam, tako ti boga, sve ovo?, pita
prodavačica i pokazuje očima na isusa;
treba, treba, nosimo božić katolicima
pun sitnog snijega, ovo je bona isus, sin jozin –
joze što te pita pošto ti je salama, što s karijolom
dolazi u nabavku, bona, znaš onog mršavog
što mu točak ševelja kroz bljuzgavicu –
sami u kući, onoj, što žive on i baba, ovo je sin njihov
slamu su mu prostrli, noćas će se opet roditi
isus, sin jozin i babin sutra će duže spavati
i ruke će – odmarati, od kobre, kojom runi zemlju
irsku, da po njoj klize tramvaji i automobili
to je on, sin božji i babin, prosjutra će im
popraviti oluk, zamijeniti crijep, drva nacijepit
da im bude do uskrsa kada će hrvati bosanski
ponovo prokrsnuti kroz kesaste opne tuđine
s kesama voća rasteretiti givikte tuge, oduzeti se
od bijela svijeta, džepova punih bijelih pčela
bahnuti na vrata bosne, u gluho prkosne
ALMIN KAPLAN (1985, Mostar)
– nova verzija pjesme koja je originalno objavljena na portalu Miljenka Jergovića https://www.jergovic.com/, Ajfelov most, 24.12.2018. –

SVE ŠTO ŽELIM
Želeo bih da me poezija
do te mere obuzme i prožme
da jednoga dana na mesto običnog govora
progovorim stihovima,
da svaka izgovorena reč
postane stih za sebe,
a svaka rečenica već čitava jedna pesma
zaokružena i cela.
I uz ovu
imam još jednu malu želju:
da na mene uvek misli jedna čista duša.
***
USIJANA GLAVA
Između moje glave i sunca
stoji hiljade kilometara i hiljade stepeni.
I dobro je da je tako!
Jer, ako bismo se malo približili
zasigurno bi se istopilo sunce
od vatri koje žive u meni.
***
MIRIŠE NA NADU
I kada smo bili na rubu egzistencije,
u dugovima i strepnji
i danas kada je sve u redu —
majice koje je majka oprala isto mirišu
i sada kao i nekada
na neku večnu nadu,
na ljubav koja nadilazi
i života tegobu i života lagodu.
***
POEZIJA JE SVUDA OKO NAS
Poezija je piti kafu u kafani Znak Pitanja,
posmatrati iz nje Sabornu crkvu
i čitati Njegoša.
Poezija je uhvatiti balon na ulici
koji je dete ispustilo, nasmešiti se
i vratiti mu ga.
Poezija je kada devojčica na majkino pitanje
da li više voli babu ili dedu odgovori:
“Ako ti kažem, baba će se ljutiti!”
Poezija je kada od starca na ulici
kupiš stručak poljskog cveća
i pokloniš ga prosjanki.
Poezija je diviti se patki u reci
i žaliti sudbinu kruške
od zametka zarobljene u rakijskoj flaši.
***
KREČENJE
Upornim šetnjama
ceo grad sam okrečio
mislima o tebi.
_______________________________________
ĐORĐE JOVANOVIĆ rođen je 1997. godine. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Poezija mu je objavljivana u Politikinom Kulturnom dodatku, Književnim novinama, kao i u različitim književnim časopisima, zbornicima poezije i na internet portalima. Finalista je 56. Festivala poezije mladih u Vrbasu. Prethodne godine je objavio svoju prvu zbirku pesama “Skok iz gnezda”.

IZVEŠTAJ IZ PROVINCIJE
Prokurator da zabeleži u današnjem izveštaju:
trenutno u provinciji gore kontejneri, i bulka
cveta od nečije fantomske glavobolje
u industrijskoj zoni, na polju. Pored puta
dečaci slažu kartone – patišpanje,
i otkuda ovde, gde nijednog drveta nema,
pod nogama da krcka toliko lišće i granje?
„Glavobolja rađa šumu”, dodatna napomena.
Neka telo svoje elektronske pošte
oblikuje i ovim, prokurator – jogi u transu,
oduzeta sloboda je li bila sloboda uopšte
ili oduvek manjak u konačnom bilansu.
***
PRED KIŠU
U oblaku pred kišu signalno zasvetluca.
to je buduća rđa, rđa za dogodine.
Potom vidiš:
Parče belog hleba leži na trotoaru.
Šiba te prinudna misao:
Neka ga neko podigne, neka ga neko podigne!
Sve se da primi pljusak zgušnjava i spušta.
Nebo ti tako bude tačno iznad glave
da s prvim kapima opet odskoči u nepce svoda,
pa lije spontano i toplo kao pucanje arkade.
***
O PROKURATOROVOM PRETERANOM ZDRAVLJU
Niko nije znao, a i kako bi. U tišini
naš prokurator neguje bizarnu naviku;
Sklon je da ređa sopstvenu obuću, po brzini,
a potom osluškuje korake u cipelarniku.
Prokurator naš sakupljač je otisaka
sopstvenih ruku, sapunom, kroz penu.
Skoro da se čovek nad time sažali
kao da je reč o umobolnom kretenu.
Ipak, o njegovom preteranom zdravlju
svedoči nešto nad čim nema zborenja;
Pre nego što reč izusti, kao na semaforu,
On pogleda levo i desno od trenutka govorenja.
***
IMENA
Imena su tuneli.
Nizbrdice bez brda.
Otvarači za puteve
u vazduhu.
Bogato rastinje.
Agrarna reforma
koja beskrajno
započinje.
Naglo mleko
koje postane najnežnije
u svome oticanju.
Imena – majke uma
skupljene oko skamenjene vatre
koja puca
u njihovim slovima.
Imena nikoga nisu ogrejala,
da bi išla sa tobom,
moraju da se nose.
***
NAMESNIK U PODZEMNOM PROLAZU
Sasvim sličan onom koga čuva predanje
u formalinu sintagme Pravedni Jov
jedan je uzrujao namesnika, golim čirom, na ulici,
te nešto o mesu i crvenom crepu pomisli On,
i još nešto o struganju rana i platnoj kartici.
Potom kroz podzemni prolaz u seriji eskivaža
mimoilazio je lako nadolazeća lica,
koja su odozgo u uski tunel navirala,
pokretana snažnim vuferom popodnevnog špica.
Mislima već nag, pod jakim mlazom tuša,
namesnik će prvo odložiti odeću na pranje,
oteža i najmekša tkanina od tolikih pogleda
što će svu noć bditi kroz njeno mašinsko tkanje.
***
ŽETVA
Izašavši brzo iz groba,
ispravljaš se oprobanim ritualima.
Dovoljno je da se očešljaš
pa kao da nisi ni bio mrtav.
Opet te je rodila i povila ista koža
dok si pokušavao da se sakriješ
u orman, pod tepih, u kapu.
Svetlaci su zarivali eksere u lobanju
jo-jo efektom
i odmotavali svitak za sećanje
po kojem teče film:
Sestra ispred zgrade igra
smokvica, ema, skok,
a ti bežiš od srpa, kosijera, noža.
Svetlost napada testerama, po člancima.
Livada kaplje skakavcima
i otvara se u špaliru
ka oblaku žetvene prašine
iz kojeg valjkastom gubicom
nastupa kombajn:
Sa glavnog puta pravo u njivu
da te uhlebi u svoju gvožđuriju.
Trenutak zatišja…
Sijaju iz mraka,
livadski šampinjon,
ošurena krmača,
albino foka –
na strn bačena tri puna džaka.
***
NAMESNIKOV SAN
Izvesno je, namesnik uskoro napušta našu zabit.
Vrše se poslednje pripreme da preda akreditive.
Žrtvovao je pešak-godinicu, igrajući gambit,
i stekao prednost u centru, gde mu obrađuju papire.
Užasnut malom pobedom prokurator je sanjao ono
tipično za strah od uspeha: visina, padanje, krici
i, nemajući oslonca, nemajući dna, noktima, bolno,
napravi rez u vazduhu kao na Fontaninoj slici
(čiju je reprodukciju video u jednoj ambasadi
i jedva se oteo kompulziji da priđe i opipa platno).
U snu se, kao u testu, mučio da rez rukama ogradi
nameštajući šake isto kao da svira u travku.
Konačno, prislonivši oko na čistu ranu u prostoru,
on iza nije video svet paralelni, isti, samo bolji,
niti tajnu, niti želju i utehu, čak ni delirijumske mrave,
već ambulantnu svetlost nad beskrajnim poljima paleta
i u savršenim skretanjima natovarene viljuškare.
______________________________________
VELIMIR KNEŽEVIĆ rođen je 15. oktobra 1985. u Beogradu. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavio je tri zbirke pesama: Mrazovnik (Srpska knjiga, Ruma, 2008), Dunav stanica (Povelja, Kraljevo, 2019), Slušni aparat (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2021, Književna nagrada „Novica Tadić”).
Živi i radi u Zemunu.


PJESMA O KRAJU SVIJETA
mjesto na kojem ćeš provesti noć:
u lijep i moderan hotel pretvoren
gotovo pet stotina godina star samostan
čijih ćelija zidovi još dobro pamte
sve što su slušali i gledali tolike godine
skrušeno izgovarane molitve, pokajanja
i ono što se radije prešućivalo: grijehe
propusta, nepoćudne snove, teret sumnje
koja je značila i nevjeru, dok se kraj svijeta
neumitno bližio, nigdje to nije moglo biti
jasnije nego ovdje gdje je svijet stoljećima
doista i završavao, a počinjao bezdan oceana
u koji si mogao nagaziti nogom ili se u zanosu
survati poput sotone, prvi su moreplovci shodno
tome bili i prvi kozmonauti, a put u indiju put
prema nebu samo što su zvijezde ostajale jednako
daleko, a tako i odgovor na pitanje o prapočelu
svega, jasno ti je to i samom dok zaludu naprežeš
svoja čula, osluškuješ, sve što vidiš je mrak i sve
što čuješ šušanj oceana pomiješan s udarcima
prsta po pisaćoj mašini dok negdje u mraku
nastaje pjesma, testament ili pismo samoubojice
***
DOM
wo steht unser mandelbaum
h. domin
još je nepospremljen krevet u kojem si
do maločas ležala
i tvoji su pasta i četkica za zube u kupatilu
znaš gdje stoje čaše, tanjuri u kuhinji
pa opet nikada nećeš nazvati domom
ovo mjesto ni na nebu ni na zemlji
poput kuće za ptice na nekoj brezi, u nekom parku
zidova golih bez ijedne tvoje slike, bez prošlosti
i kroz čije prozore promatraš ljude
što poput mrava mile u svim mogućim smjerovima
bez cilja, tegleći svoj život u plastičnim vrećicama
i koje nikada nećeš do kraja shvatiti
ili poput kartonske kutije u uličnom prolazu
u kojoj drijema pas lutalica
bez previše interesa za ono što ga okružuje
ne tiču ga se brige ni žurba slučajnih prolaznika
zvukovi automobilskih motora ni sirena
tek na larmu i nečiju svađu malo podigne uši
makar mu je svaka riječ na bilo kojem
od tih jezika i dalje jednako nerazumljiva
kao što su nerazumljivi i tebi jezici tvojih susjeda
o bože, sigurno ovako i oni čuju nas! kažeš
zapravo ne misleći pritom na naše svađe
a koje se opet događaju češće
na ovom mjestu obješenom između ovdje i tamo
kao donji veš na tiramolu u uličici jednoj
jednog primorskog grada, daleko, daleko
a gdje također nije dom
***
MORE SAMOĆE
promatraš ih ponekad, kradom, na ulici
dok u jurišu na sav neosvojeni svijet
za ruku vuku očeve kao djed mraz vreću
s poklonima, ili u tramvaju dok ti sjede
nasuprot, uronjeni sasvim u duboko more
od neprozirnog stakla i poput jeremije
pred licem božjim imaš pitanja, a odgovora
nema, i htio bi znati, jer nisi siguran o
čemu misle, i maštaju li možda, da će kad
jednom porastu biti nogometašima kako
si to jednom zamišljao i sam, u ono vrijeme
kad je to bilo mnogo jednostavnije, dok
još nisu bili serijski proizvod firme mattel,
nego krivonogi i loše podšišani poput tebe
kao što je, uostalom, lakše bilo zamisliti i
štošta drugo nemoguće, poput putovanja u
najudaljenije zemlje, one s imenom i one
kojima ga je tek trebalo dati, ali zbog trajnog
nesporazuma između mogućnosti i želja
stići napokon samo do makarske i onog mjesta
gdje je počinjalo more, završavao svijet
i za koje su stari grci smislili devet riječi, po
jednu za svaku tajnu koje u sebi skriva, a
koje tebe jednako muče i danas, točno stotinu
godina poslije, nasukana na ovom arhipelagu
usred ničega
– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –
___________________________________________
STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. “Zastava na tiramolu” njegova je prva knjiga.