Category: poezija

DVIJE PJESME MARIJANE JAKOBAC

poezija

SANJAR

Kotrljaju se zvezde iznad mojih veđa
Gledam ih krupnim očima,
Želim da im napravim merdevine.
Pitam se, da nisu možda umorne?
Moramo brinuti o njima,
One uvek, tako neumorljivo
Trepere za nas.

Juče sam htela da budem astronom,
Danas razmišljam o spravi za letenje,
O kišobranu kojim ću otputovati do
Andromedinog sazvežđa poput Meri Popins.

Znaš, ima tu puno posla.
Trenutno pravim i jedan mali nevidljivi teleskop kojim ću uz pomoć stonoga
(što umesto sto nogu, imaju sto krila) pronaći najlepšu zvezdu u univerzumu.

A u praskozorje sam nekako najsrećnija.
Tada me gleda jedna ogroma žuta svetiljka sa horizonta i priča mi priče za dobrojutro.
Mada, to se dešava retko…
Još uvek sam u zagrljaju malih noćnih zvezdica,
I nikako da se probudim na vreme, bez izgužvanih rasporeda i satnica.

***

BAČEN U SVET

Bačen u svet nevešt i stran
Stranac si u gomili nesnađen i čudnovat
Leptir ili Vila? Harfa ili violina?
Tvoja originalnost nežnosti i krhkosti pati
Među većinom bez osećajnosti-misli duha.

Vuk je zavapio za prijateljstvom
I tražio srodnika da ga prati.
Njegov izmišljeni Čopor se ukrcao na brod od zlatnih iskri
i ogledala i zapevao
odu:

“Za poeziju se borimo
Njome svetlosti živimo
U nama obitava lirika
I epskih bitaka vulkanska celina
Iz naših pera izvire srce stiha
Kao prapočelo svega
Oslobodićemo planetu od svih zlotvora
U ime slobode sveta.”

Bačen u svet nevešt i stran
Stranac si u gomili nesnađen i čudnovat
Leptir ili Vila? Harfa ili violina?
Tvoja originalnost nežnosti i krhkosti pati
Među većinom bez osećajnosti-misli duha.

Borac ili pesnik? Prometej ili heruvim?
Prokletstvo je i jedno i drugo biti
U ovoj gruboj nečovečnoj stvarnosti.

Bačen u svet nevešt i stran
Da li si stranac u gomili nesnađen i čudnovat?
Leptir ili Vila? Harfa ili violina?
Tvoja originalnost nežnosti i krhkosti pati
Među većinom bez osećajnosti i misli duha.

Ali lek nije u nemoći
Već snazi pretvaranja usamljenosti
U lepotu koja za zajedništvo živi.

_________________________________________

MARIJANA JAKOBAC rođena je 2.3.1993. u Novom Sadu. Apsolventkinja je novinarstva.
Godine 2012. završila je srednju Baletsku školu u Novom Sadu, smer – savremena igra.
Amaterski se bavila glumom sedam godina. Piše pesme i pleše ples španskih Cigana iz Andaluzije – flamenko.

TRI PJESME IGORA MARKOVIĆA

poezija

KUĆA

Ozidana je bez zidova
Kao pesma što se gradi
Složena građom po redovima
Najdragocenije od života
dao sam toj kući bez kućnog broja
i sandučeta za poštu
Majstor mi je spustio krov
I podigao tavan na pod
ogradu za drum vetrovima prokopao
Bolje je tako
Jer sve što sam voleo
zatekao sam tog jutra
okačeno o kanap
kako otvorenih očiju sanja u njoj

***

DEVET ŽIVOTA U REDU

Gde se plaća participacija
Ostavlja karton
I daje na uvid zelena hartija
Brojim krezube pločice na podu
Očaj se o glavu odbija
Kašljem u pesnicu
dok sa prozora izvire raskrsnica
U ušće popločanih ulica
rasutim zubima
prosutih očiju
I otkinutih ruku sa praznim kandžama
Ako bi u ovom domu zdravlja
zagaslo osam života
Onda bi neko jedan poneo kao suvenir za sreću
I sve je to u redu
Možeš u red verovati

***

NA TUĐEM GROBU

Iskoračio sam pred odraz na mermeru
kroz kičmu sunčevih grana
Obuzet istinama koje nisu znale da su istina
I lažima koje su se pretvarale da su pravda
Potopljen kišom misli na ivici razuma
zastao samo sa jednim jedinim pitanjem
postojim li ja pred ovim grobom
zbog pitanja što mislim da jesam
Ili zbog večne sumnje da ljubav
može biti pokapana u ovu jamu pred nama

__________________________________

IGOR MARKOVIĆ rođen je 1988. u Leskovcu.
Objavljivan u periodici – PoezijaSRB, Bookche, Kvaka, Slovoslovlje, ToK, Kazaljka, Suština Poetike, Čas Prirode, Booke. hr, Pomak, Čovjek-Časopis, Žig Info, Sedma Sila, Zeleni Konj, Impuls, SiZ, Portal Strane, ResPublika, Žeravice, Buktinja, Sinhro, Eckerman, Diskurs…
Autor audio zbirke poezije za slabovide i osobe sa oštećenim vidom ,,Kad reči ožive’’ naracija – Mile Vasiljević – Bookche 2024.
Objavio je zbirku poezije ’’Pravo na repliku”, Presing, 2024.

PET PJESAMA JOVANKE NIKOLIĆ IZ ZBIRKE “LJUBAV U ZAPERKU”, Presing, 2024.

poezija

POTPUNOST

Lopta je potpuna u osmehu Batistute
dok postiže hat-trick, zna li da će se
triput odricati svojih nogu
jednom kad bol nadvlada travu.

Glad je potpuna u zdeli Denisoviča
na 3650 načina i tri više
skrivenih u prostim i prestupnim letima,

a lepota u trećem danu
od izleganja pilića
kad za majkom skoče s tavana
i nijedna noga ni kljun se ne okrnje.

Palio di Siena dvaput zaredom
i Giovanni je legenda
dok besomučno šiba konja pod sobom
potpuno nečasno dolazi do

potpune radosti začete
blagoslovom katedralske tišine
i euforijom mase.

Crvena je potpuna u šumi,
tamo gde guljena je zemljina kora
nad kojom lete
černobiljske nepomužene krave
iz kojih kaplje kontaminirano mleko
u grla prenamnoženih vukova,

pa je tuga potpuna
kad mesec proplače
nad njihovim zavijanjem.

Ljubav je potpuna u zaperku paradajza,
dok skidamo ih, prsti i butine
zelene od mirisa,
reka teče, a smuku nigde kraja
na baštenskom puteljku.

***

JARA I ČESTICE

S tobom do Bogave,
u polje jare i predvečerje?
Ne, bejbe,
plutam Higsovim poljem
sa tobom, pšenicom i kapima znoja
sve to posle praska
ne pomerajući se iz svoje izbe.
A tebi jelenci sleću u kosu
i zapinju o bludne kovrdže,
prokleti da su!
Bliži od mojih prstiju
ma koliko se protezao u svemiru.

Ljuljaš se s masom na tvrđavi,
pod nogama Dunav i vekovna prašina,
Henri Li se otima iz Kejvove vilice,
no Higs ga ne pušta u svemir,
dosta se naubijao za života.

Ako Higsovo polje pojede mrak
poletećeš brzinom svetlosti,
možda se tad i sudarimo
zaljubljenim telesima,
a moje ruke spadnu s Kejvovog grla
gde ljubomorno ga dave
jer stoji na pedeset metara
od tebe
dok ja čučim u svojoj izbi,
brišem znoj nadlanicom
i klimam glavom
kad vojvotkinja od Kembridža
tamo negde na Vimbldonu
kaže baš topao dan danas,
kraljevski se osmehuje
i ne misli o tome
gde bi joj tufne,
gde bi joj tufne
s haljine završile
da Higsovo polje i čestice i znoj
nisu na svom mestu.

***

ODESA JE ZADRHTALA

smešam nes sa toplom čokoladom
iz automata na svakom koraku
kad ga nema samo u bolnicama
to znači negde si i zoveš se turista
ne piše nigde da je apartman
na četvrtom spratu
ali nožni prsti prvi ljube sunce

akvareli akvareli

razliješ prstom zrake po vodi
i smućka se topla boja
u toploj vodi

ulični prodavci umnože
izmaglicom razliven čamac
crno more visi sa petsto šesnaest
nosećih i pregradnih zidova
zastanu kraj njih turisti koji su sad
obični ljudi u svojim domovima
i osete ruku u ruci dok su se
mešali jezici limun
i orade sa zubima

vidikovac
je pogled na nudizam
je lekcija o različitosti
objasni pojasni zadrži pogled
nasmeši zapleši razigraj se
pokrij se otkrij se ne stidi se

nema kraba nema komaraca
toplo je toplije
manje soli nego naše
šta je naše šta je vaše
ko smo mi čije je šta
sve je sunce i sunčeve dece
pregršt svetlucavi

turkinje beru dženarike
očevi postavljaju live
kako se prelazi granica
šta je granica
do puna kesa dženarika
i opsesivno kompulzivno
prebiranje tablica

bugarski E-80 je pojeo
eko toi sa svih parkinga
kvarni su mu zubi
urin je pojeo stajališta
urin nije zasolio more

toplo je
od ljudskih koža razvučenih arbajtom
od jagodica sprženih na pesku
nastanjenim erupcijom zraka

pore stanodavke
okreću ključ dvaput
i robe ga na neodređeno

tabanaš i seješ crni talas
talas je ljubav
i čežnja u prsnom otplivu

koliko se crna voda
tvojim imenom natopila

gruzija je čula

odesa je zadrhtala

nesebar u njemu utopio

talas smo mi nedoplivan
do stanodavki

***

GORNJE PODUNAVLJE

Moja i tvoja ljubav
pripadale su rodu
močvarica,
noge im se dužile
pokraj vode.

Perjanicu vivka sledile
ko putokaz do potopljenih njiva
gde se lako u kal ugazi,
ne bi li izvagale plemenitost
kad jedna od njih
ne mogne snagu izvući.

Izlazile iz zaštićenih predela
mereći adrenalin
po ustremljenosti krila.

A potom vraćale umorne,
svijale gnezdo
sred plavnih šuma
Gornjeg Podunavlja,
listale strast
punim jezikom
i rađale, rađale
četiri pirgave sreće
da pokažu stranu
u slučaju gubljenja kompasa.

***

KALEM GRANČICA

Poslala sam ti
dve protestne note
sa povisilicom
koja ti je ipak prenula
bubne opne
tamo u poljima
gde preoravaš prošlost
i sadiš mladice
koje nećeš kalemiti
mojom grančicom,
pitom si isuviše
za moju divljinu,
a treba biti obrnuto.
Nismo kompatibilni
i neće na tvojim poljima
rasti naš kalem,
ali ipak ja odovuda
vičem volim te
i tebi sve za šta se uhvatiš
pod rukama procveta.

_____________________________________

JOVANKA NIKOLIĆ rođena je 25.5.1977. godine u Jagodini. U martu 2024. objavila je Zbirku od Virtemberga (Poetum, Beograd). Ljubav u zaperku je njena druga zbirka poezije.

PET PJESAMA ANĐELE PILJAGIĆ IZ ZBIRKE “SVE KUĆNE ŽURKE SA KOJIH JE TREBALO RANIJE DA ODEM”, SKC Kragujevac, Edicija Prvenac, 2024.

poezija

NE PRATIM VREMENSKU PROGNOZU

visibabe dođu prerano
svake godine
uhvate nas nespremne

pčela ubode i donese zdravlje
služimo bijeli luk protiv uroka
med za utjehu

divlje koze igraju kolo
pred kišu
kao slutnje djevojčice
pred prvi seks

bilo je dobro jutro
samo rakija liječi sve

***

OVA PRIČA IMA EPILOG

prestala sam da gledam serije
pet sezona po dvanaest epizoda
– nedovršeno

Nebo nad Berlinom puštam iznova
kad porastem radiću u cirkusu
svaki trenutak je presudan
– ni sa anđelima ne znamo na čemu smo

često biram crtani film od dvadeset minuta
strpljenje je u skladu sa kratkim formama
– lako smo stigli do kraja

sakupljeni višak vremena
željno koristim
– razmišljam o tebi

***

PAZI ŠTA ŽELIŠ

najljepši grad postaće čudovište
kad ga upoznaš

prve godine samostalnosti definisali su
izbori između zdravog obroka i noćnog izlaska
mamurni neobavezni dani nisu privilegija
kradeš ih od svoje budućnosti

postavila si sebi zamku kada si pomislila
da se dobro snalaziš sa riječima
jezik je zavjerenik nejasnih namjera
sve što govoriš postaće stvarno

obojio je rijeku tvojim očima
snažna tijela su svjetluckala po površini vode
tako provedeni dani bili su osveta
u svakom gradu možeš da živiš
prema svom računanju vremena

ne plaši se
ne plaši se
ne plaši se
ostvariće se sve što poželiš

***

HEMIJA, BUKA, ANONIMNOST I ZAGRLJAJ DVOJE LJUDI

živiš nomadski u metropoli
od previše nadražaja još je veća glad

poješćeš sebi rep i glavu
izgužvati posteljinu
i zaspati snom zadovoljnog putnika

ujutru nemaš gdje da odeš
a ipak moraš da izađeš

provjerićeš još jednom tuđe stanove
možda u nekom od njih
nađeš svoje srce

***

EROTOPATIJA

deklinacija atoma sa pravog puta –
spontanitet,
biti slučajnost nečijeg života
ili potres koji ruši do temelja

poništavanje volje
olabavljeni udovi

postoji žena koja začarava
a ne ubija
magnetizam koji ne objašnjava fizika

opusti se
ovo je teren na kome
svima klecaju koljena

___________________________________

ANĐELA PILJAGIĆ rođena je 1999. godine u Banjoj Luci. Diplomirala je na katedri za Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Trenutno pohađa master program Komunikologije na Fakultetu političkih nauka. Od 2019. godine učestvuje na večerima čitanja poezije i povremeno objavljuje poeziju na internet portalima. Uvrštena je u regionalni zbornik „Rukopisi“ iz Pančeva 2023. godine. Svoju prvu zbirku poezije „Sve kućne žurke sa kojih je trebalo ranije da odem“ objavljuje 2024. godine u okviru edicije „Prvenac“ (SKC Kragujevac), kao jedna od nagrađenih pobjednica konkursa. Dio je umjetničkog kolektiva SVI MI, sa kojim je učestvovala u izvođenju poetskog performansa „Svi mi: Poezija zna“ u više gradova u Srbiji (Šabac, Kragujevac, Čačak, Požarevac, Beograd, Lazarevac).

POEZIJA LAURE MARCHIG

poezija

PSIHA

Nije bila sigurna sniva li,
jesu li falični oblici njenih koluta
samo plesali zajedno sa zjenicama,
ili je tijelo stvarno kušalo ono što je htjelo
uživati, dirati, obarati.
Svake se noći tajanstveni ljubavnik
vraćao k njoj.
Svakoga se jutra budila sama i odlazila kopati u vrt,
do večeri.
Zalijevala paprike, rajčice, patlidžane,
darežljivu bamiju u stanju sjediniti meridijane:
Afganistan s Bosnom
Afriku s Louisianom i Mississippijem.
Krastavcima i lubenici – lotosovom cvijetu, preporučila je
da barem promijene smjer,
s obzirom na to da ni iz kog razloga na svijetu,
svoju prirodu nikad ne bi promijenili.
I poslije višesatnog kopanja,
nakon zalaska sunca,
vratila bi se da se šćućuri u tami vrta
kao da čuči u jazbini,
i čekala.
‘Gdje si, ljubavi?’
uzdisala,
„Božanski principe koji me potičeš
da se poklonim Ljepoti
njezinoj nikad predvidljivoj tajni?
Gdje si, dare Svemira,
moj grču od iskona?
Gdje si?
Neka tama otkrije moje savršenstvo,
ozakoni žudnju moju,
tajanstvenima neka učini snošaje psihe.’

***

PREOBRAZBE

Putenosti moja,
bića smo na putu promjena.
Naša ljudska strana
pamti kako je bilo lijepo nastupati
jer smo bili tijela,
a jer smo bili tijela,
kako je bilo lijepo tražiti se.
Moja opipljiva stvarnosti,
ako ti bude suđeno da postaneš
algoritam,
i dalje ću te moći dotaknuti
prstima svoje podsvijesti,
vještinom.

Bit ćemo pravi i lažni,
opipljivi, dakle digitalni.
Preobrazbe bit ćemo,
preobrazbe.

***

TRIP 1

Smiješ se i projiciraš se uvis
Letiš, kao u tripu Jima Morrisona
pod utjecajem LSD-a
u običnom danu koncem šezdesetih.
Ali to je samo lubenica s votkom,
a ti se smiješ!
Posrana generacija, to smo,
koja nema povijesnu izdržljivost starih hipija,
ali ni nestalnost koja ključa u glavama milenijalaca,
ti imaju korijene kratke poput penjačice graha
pola duše zabijeno u digitalni sustav,
polovica koža, krv, slina, polovica tehnologija.
Ali neprimjetno, i mi se,
malo-pomalo mijenjamo,
mi kopilad
dugo smo i izdržali u ravnoteži
između starih svjetskih ratova i novih građanskih,
užasa,
totalitarnih sistema i nevjerojatnih predstavljanja demokratske ideje,
mi, stara generacija
koja ne shvaća predodžbu starenja,
postat ćemo
mogući realiteti.

Smiješ se pa se i ja s tobom smijem,
tresem se od grohohohota,
i htjela bih biti drugdje
da se ne smijem s tobom,
ne budem s tobom.
Pitala sam te ‘voliš li me’
ali moje voliš htjelo bi dati prostora Erosu
kao osamljenosti i lijenosti,
i otjerati te zajedno sa starim kiselim tripovima Jima Morrisona,
plastičnim bocama koje treba izdvojiti od razgradivih,
otjerati te,
jer te ne poznajem,
ni kad se smiješ, ne znam te.
A gospe se razmnožavaju u vrtu,
zajedno s lisnim ušima i biljnim stjenicama,
s mojom potrebom da budem jedna, ili pak trojedna,
vezana za tebe i od tebe razvezana
korijen i lišaj,
istodobno mrkva i parazitska biljka.
Ali ti se smiješ, smiješ.

***

SVETA HOSTIJA

Ušuškao si se pod kožom
sada, kad je večer.
Napokon se vraćaš kući
nakon putovanja
mnogostrukim svemirima.

Kap po kap
tvoji me sokovi
prožimaju.

Bez riječi me učiš
kako se može živjeti odcijepljeno,
progutati mrežu svih mreža
kao svetu hostiju
i naslutiti da lirska
može biti i sutrašnjica
u metauniverzumu,
ako iz proširenog života
budemo znali izvući drhtaje.

S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet

– iz ciklusa “Eden, izgubljeni raj u lubenici začinjenoj votkom” autoričine knjige “SCHMARRN”, U.O. Fedra art projekt, Rijeka, 2022.

– pjesme su uvrštene u novi, peti broj Zbornika poezije pjesnikinja regiona “U MREŽI STIH”, ShuraPublikacije, Opatija, 2025.

__________________________________

LAURA MARCHIG, istaknuta je pripadnica autohtone talijanske zajednice u Hrvatskoj čije vrijednosti promiče svojim građanskim i kulturnim javnim djelovanjem. Piše uglavnom na talijanskom. Pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, dramaturginja, tekstopisac, kulturna djelatnica i organizatorica, rođena u Rijeci, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Firenci. Bila je novinar-urednik kulturne rubrike dnevnika “La Voce del Popolo”, glavna urednica časopisa za kulturu “La battana”, te deset godina ravnateljica Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Priznat joj je status slobodnog umjetnika (dramaturg), te je članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Umjetnička je ravnateljica i odgovorna osoba Umjetničke Organizacije Fedra art projekt.

POEZIJA IVICE UŠLJEBRKE (1972. – 2021.)

poezija

BROD NA KALELARGI

brodovi plove morima
spajaju ljude i krajeve
oni su dodiri među svjetovima
otocima, kopnima…

divovi prevaljuju oceane i donose
mirise kave
boje egzotična voća
bezbrojne sprave i mašine u
u velikim džepovima
i milje im korake broje

oni su dodiri među svjetovima
među pjesmama

kako to objasniti dječaku
koji pjeva
koji je brod od papira
porinuo
žlijebom punim kiše
i tekstom iz novina
dodirnuo svijet
na Kalelargi

***

BALKONI S POGLEDOM

jutros su srušili tvornicu i zid
što na svome licu nosi poruku
toplu kao ljubav
tu će sagraditi stanove
južni balkoni hvalit će se
pogledima na pučinu

nekad su se zore glasale glazbom sirena
na kraju noćne smjene
i mirisale na slatka peciva
što su majke umorne od trake i noći
u torbama
skupa s poljupcima
donosile djeci

hoće li balkoni s pogledima
nuditi miris peciva i torbe pune ljubavi
hoće li majke donositi zore
u pospane dječje sobe
što gledaju na brodove

hoće li i jedna krošnja
pod balkon donijeti pjesmu maestrala
i jedna ptica
ostaviti umor svojih krila
pod njenim skutima

***

PAPUČE I PAS

papuče uz krevet cijelu noć čekaju
moja bosa stopala
i Saba čeka na njih
mene je sunce zateklo. nju nije
čeka da prozor sobe otvori svoje vjeđe
da ja protrljam svoje zalijepljene oči
i doteturam do kuhinje
ona prati moje stope u stopu
smota se i nasloni glavu na papuče ispunjenje mnome
zatim čeka da popijem kavu
moje buđenje je tromo
ona je strpljiva i zna
da mi nerijetko trebaju i dvije šalice
ponekad se čini da njoj više prija
miris jutarnje kave i dim prve cigarete
meni potreba, njoj radost
zrak miriše na skori izlazak
kad će napokon saznati
svjetluca li sunce jutros na vlatima trave

– iz zbirke pjesama “BROD NA KALELARGI”, Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.

DVIJE PJESME MILENE STANOJEVIĆ

poezija

NA ARKTIKU

Zavirila sam u saksiju
Filadendrona
Proverila ugao Sinđelićeve i
Topolske
Tražila sam je ispod perunike
Na Orjenu
Na Boračkom kamenu
Čaši točenog piva na Terazijama
112. strani Tihog Dona

Tabanala sam do oraha u voćnjaku
Išla tragom divljači
Umila se vodom sa Gruže
Do Kotlenika je gonila
Na međi između dedine i komšijine
Njive u zasedi čekala

Pozvala sam u pomoć
Lekovito bilje sa Homolja
Babinu bajalicu

Ništa nije pomoglo

Da je nađem
Tu reč

Koja bi ti bila nalik

Tu reč

Glečer

***

SAMURAJSKI MAČ

Prema legendi
Mogao je da preseče popola
Sedam telesa
Odjednom

Legenda kaže
I da samuraj koji ne sledi
Put ratnika
Oštricu zabode sebi u stomak
Nakon čega ga drugi samuraj
Obezglavljuje

Na Balkanu se telesa presecaju
Rutinski
Izvadiš reč iz korica
I obezglaviš protivnika
S tim što
Ako neprijatelja nema
Moraš da ga nađeš
Među svojima

______________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984.), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost.
Korisne informacije, zanimljivosti o putovanjima i putopise pisala je za Putuj sigurno, najposećeniji turistički magazin. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze, Portalu za književnost i kulturu čitanja Sinhro. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu “Kritika savremenog društva” Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ u kategoriji za najbolju književnu kritiku/prikaz njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze“ kao jedan od najuspešnijih radova. Dvostruka je pobednica na konkursima Književne grupe Plavi krug književnosti za najbolju pesmu. Na pesničkom konkursu Palanačko poetsko leto njena pesma “Tkanje” izabrana je za štampanje u zborniku Izvornik. Pesma “O imenima koja nam ne pristaju” izabrana je za objavljivanje u zborniku Kiprijanov kladenac. Pored poezije, piše priče, eseje, književne i filmske prikaze. Objavila je zbirku priča “Na korak do cilja”. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

PET PJESAMA TIJANE SLADOJE IZ RUKOPISNE ZBIRKE “NEŠTO KAO KOPNO”

poezija

BLENDER

rekla sam lepo hoću da kuvam
da prokuvam sav ovaj bol
i zapečem ga u rerni
da izdinstam isečene delove
u grudima mi radi blender
i drobi i drobi.
hoću lepu kuhinju bez krvi.
moja ključa, bućka,
okreće se naopačke,
mućka me bol i
ne mogu više.
ne mogu više da ležim
dok mi u grudima melje
pobesneli blender
ne znam gde se gasi
ni ko ga je upalio.

***

VEŠANJE

prazna odeća visi
mi nismo u njoj ili jesmo
kažu ne valja kupovati
u seknd hendovima
odeća zadržava energiju
i kad se otkuva na 90 stepeni
odeća zadržava dodire
reči koje su oparale šavove
pokidale dugmad
mirisi se vuku za nama
poput rašivenog konca
varikina izbeljivač aće
prazna odeća visi
mi nismo u njoj
ili jesmo

***

U KOSTIMA

senke na zidu dišu sa mnom.
znam, budan si u drugom gradu.
udišem crni dim iz tvoje cigarete
čuvam ti glas u kostima
čak i kad u tvom grlu presahne.

***

ŽIG

znam, zaspao si u drugom gradu
nakon dugog napornog puta.
znam i kad si stigao, mada
se nisi javio.
javio se žig utisnut slučajno
one noći kad si ostario
a sva tvoja starost se kao
kofa leda sručila na mene.

znam, spavaš u drugom gradu,
u snu se blago trzaš,
žig slučajno utisnut u predelu srca
žiga.

***

RIBE

sve reči sam ostavila na
autobuskoj stanici da se
otrezne u ledenu zoru.
nikad nijedna neće stići kući.
misli sam ostavila pod tvojom
kapom, a u svojoj glavi
akvarijum po kom plivaju
nemušte ribe, njihove buljave
oči i mutava usta povremeno
sevnu kroz moje uho.
iza mojih očiju samo ustajala
voda iz akvarijuma i tužne, neme
ribe.

___________________________________________

TIJANA SLADOJE (Sarajevo, 1989.) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavljivala je poeziju i prevode sa engleskog jezika u domaćoj periodici. Objavila je zbirku pesama „Oderotine“ (ZAPROKUL, 2021) za koju je dobila nagrade „Novica Tadić“ (2021) i „Bajo Džaković“ (2022) i zbirku pesama „Artičoke padaju sa neba, narovi trule na zemlji“ u izdanju Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva (2023).

TRI PJESME SILBE LJUTAK IZ RUKOPISNE ZBIRKE “PLANET UDOBA”

poezija

***

nije da prisluškujem
nije da špijuniram
nije da sam ovdje s krivotvorenim dokumentima i izmišljenim imenom
ali slučajno čujem da vas boli KUK
slučajno čujem da otkad je granata raznijela seosku vijećnicu
vi više niste vi
postali ste proročica
medicinsko čudo
polu-metal polu-žena
titanij na mjestu KUKA koji je primio smrt cijelog sela
proročica suze i kiše
pa vam pod raznesenim temeljima
gdje nitko cjelovit neće tražiti
ostavljam svoj kišobran
ne znam kakva ćete proročica postati
ni kakva je to eksplozija morala biti
da već u dvadesetima imate takve ožiljke i umjetan KUK
ali povjeravam vam svoj kišobran
molim pazite na njega
i kad komadi kamena više neće padati s neba
dalje molim proslijedite ga u tišini
dalje
nije da prisluškujem
nije da špijuniram
nije da sam kriomice došla u ostatke ovog sela
ali slučajno slušam kako
vi više nikada neće biti vi
a želim vam da ni ne pokušate
želim vam dobru obnovu i točnu prognozu
P.S.
ako netko priupita
ovaj kišobran na sebi nema
udobijanski tradicionalni vez
lažite
obmanjujte
smijete sve u službi općeg mira
izmislite cijelu jednu civilizaciju zaklanu u jeku noći
jedino preostalo od nje ovaj kišobran
vi ju zaskočite
zadavite
zakoljite na spavanju
zamolite da se sama zakolje ako vi ne možete
zaustite da ćete ipak morati pregaziti svoju riječ
zakopajte sve osim ovog kišobrana
zapišite sve što vam padne na pamet
o toj civilizaciji koja nikada nije postojala
zakunite se da je samo izgubljena sjećanju i pobjedama
morala je postojati
morala se razviti
odrasti
othraniti stoku za meso i kožne jakne
onda joj se morala dogoditi neka ljudska katastrofa
nešto
netko
P.P.S.
ako netko inzistira
ovaj kišobran na sebi ima bilo što osim
udobijanskog nacionalnog uzorka
mi ne smijemo
mi smo neutralni
mi ne smijemo
mi smo civilizacija koja se pravi da ništa ne razumije
mi se bojimo pa kažemo da ne smijemo
ni mi koji ostavljamo svoj danak
ni
mi ne smijemo
lažemo
obmanjujemo
smijemo se na fotografijama za službene dokumente
izmišljamo da smo slučajno postali nemarni
pa smo zato mokri
natopljeni
osakaćeni
pa stvarno
gdje je taj kišobran

***

ja sam žrtva
ja sam bully
ja sam čekić
ja sam tastatura po kojoj netko nabija
i govori da ništa od onoga što drugi govore
nije istina
da nitko nigdje nije morao pobjeći iz svoje kuće
tako se nešto ne može dogoditi
takve ludosti nikada nije bilo na Udobi
ja sam taj netko tko nabija po meni
raštimanoj tastaturi
ja kažem da je najveća moguća povreda urasli gnojni NOKAT
ja sam sramota svojoj teti iz vrtića
koja mi nije htjela dati kiseli krastavac za desert
dok ne kažem oprosti
žao mi je
ne da ti je žao
gdje je tu odgovornost
reci oprosti
još jednom ponovi oprosti
ja sam pokidano oprosti kroz stisnute zube
ja sam genska mutacija na apsolutnom osjetilu
ja sam crno pod NOKTOM
ja ću reći ono što nitko drugi do sada nije
ja sam zato hrabra
hrabrija
ja sam optužba
ja sam brana ispred svega što sam ikada rekla
da slučajno ona uplašena
konzervativna Udoba
ne bi rekla da ja nisam njezin reprezentativan primjerak
neka očistim sve crno pod NOKTIMA
je li to možda ono što me je pokvarilo
ja sam napadačka ideja
ja nemam suosjećanja prema nekome kome ne vjerujem
ne mogu biti u vašim cipelama
ne mogu vjerovati onome što nikada nisam vidjela
ja sam agresija
ne ljutnja
ne šalica kao slučajno ispala kroz prozor
prava pravcata agresija
divlja
divljakuša
ubit ću te
ubit ću sve vas koji govorite da vas netko već ubija
samo recite da ja stvarno jesam
ona najtamnija točka pod velikim udobijanskim NOKTOM
ništa?
jesu li vas možda već ubili?
ja sam apologistički blog
ja se nekad mijenjam pa postanem zrno sumnje
ne!
nikada
pa što ja to radim
tu ne smije biti nikakve sumnje
ja sam žrtva
ja sam bully
ja sam štipaljka za fake news s
ja sam tastatura iz prošlog stoljeća
na kojoj više nitko ne želi pisati
ja sam crno pod svojim NOKTOM
i to samo ja smijem reći

***

koga briga Udobo
što si se htjela zarezati
kao slučajno baš tamo gdje je pohranjena
tajna tvoje gravitacije
pustila bi da se sve tekućice i stajačice
rasplinu u atmosferi
što onda s bazenima
sagradili smo ih mi ljudi
koji ne živimo blizu prirodnih voda
hoćeš li i njih pustiti da nestanu
a što s biljkama
njima treba hlad i navodnjavanje
u pravilnim razmacima i s podražajima istog intenziteta
prvo te pitam za druge
ali što je s nama
koga briga Udobo
što si dala da se tvoje KOSTI zalogaje
pa se moraš duplo brže vrtjeti
za istu količinu gravitacije
koga briga što si umorna
i bojiš se da će se neka KOST samo razletjeti
dobro
oprosti
znaš da ne mislim tako
brzopleta sam
oralna ličnost pa grizem bez da te prvo dobro pogledam
ovo popodne ti malo odmori
a samo još onda sutra potegni
novi pripravak za obnovu KOSTIJU
kad se obnove temeljne strukture obećajem sve drugo postaje lakše
skoro je pri kraju
samo što nije
samo što nije
vidiš da nisi sama
tu je i slikovnica da što prije zaspiš
Jednom davno u dalekom kraljevstvu….

________________________________________

SILBA LJUTAK (Zagreb, 1999.) apsolventica je diplomskog studija psihologije na Fakultetu hrvatskih studija i edukantica integrativne psihoterapije. Piše poeziju i ponekad kratku prozu. Na 61. Goranovom proljeću 2024. godine zbirka Kuća na otoku nagrađena je Goranom za mlade pjesnike i objavljena u lipnju iste godine. U slobodno vrijeme bavi se amaterskom fotografijom.

POEZIJA MARINE ČOVIĆ (iz rukopisne zbirke “FANTOMSKA KORIJENJA”)

poezija

ŠTA IDE DALJE

Pazim da iz vida ne izgubim majčin maslinasto zeleni Rašicin džemper
Dok prevelikim koracima ide kroz gomilu
Tek ponekad se okrene
Jednom rukom drži mlađu sestru
A u drugoj torbu
S naša tri života
Suha su mi usta
Zrak je gorak
Oko nas crvene lokve u koje se ne skače gumenim čizmicama
Samaritanci stoje za pazarskim tezgama
Dijele žuti kruh
Kakav nikad prije nisam vidjela
Rijeka ljudi nadire na Stup
Prema parkiranim autobusima
Ulaze samo oni koji su na spisku
Zgnječit će me
Uzet će autobus i dignut ga na ramena
Okružuju ga poput čopora divljih pasa
Svađaju se, mole, plaču
Čovjek sa spiskom ne popušta
Tijelom brani vrata Caritasova autobusa
Strah mi udara pod rebra
Treba doći do vrata
Majka tijelom poput ralice krči put pred nama
Moja ruka u njenoj
Kao nakalemljena voćka
Konačno ulazimo
Ona sjeda kraj sestre
A ja kraj nepoznate žene
Koja grli crnu veliku lakiranu torbu
Sa zlatnom kopčom na sredini
I mahnito trepće
Autobus mili kroz gomilu
Koja udara po njemu
Okrećem leđa prozoru
Da ne vidim
Šta ide dalje
A šta ostaje

***

PURA LUČNICA

Šetnja bi započela u Azrinoj kući
“Moja unuka, od kćeri,
Došla iz Sarajeva”
Rekla bi svojim namazanim usnama
U karmin crvenoj haljini
Istaknuta trbuha
Preko kojeg bi prošla
Nekoliko puta rukama
Kod Vese bi optrčale dvorište s vučjakom,
Moj paž bi poskakivao
Ali ne i babina nalakirana vikler frizura
Zamirisao bi češnjak na maslacu
Pura lučnica
Kojom bi me baba
Svako jutro za doručak šopala
Nekad je bila siromašna
Zato smo sad jeli svako dva sata
Pa bismo preko Brke
Izbile na glavnu cestu
Na kojoj se kosilo ljude za vrijeme rata
Baba je krišom hranila vojnike
I čuvala kuću u koju je sve dala
Rata od kojeg je zadnja od nas pobjegla
Došla k nama
Ravne nepočešljane kose
Blijeda i izgubljena
Jedino joj je koža ostala ista
Poput zrele šljive
Meka i glatka
Tanka granica
Između pamuka i stakla
Između mira i rata

***

BILJARSKE KUGLICE

Nas dvije
Približavanje-sraz-udaljavanje
Kao biljarske kuglice

Nekad mi nosiš
Vrećice pune ljubavi
Domaći špek, jabuke
Kolač od mrkve i sarme
Dovučeš sve na noge

Neki drugi put
Kao da su nam jezici pomiješani
Kao: Majka bi trebala biti poput Gospe
I voljeti bezuvjetno
Kao: kći bi trebala, ako već neće pomoći
Razjapiti usta
I progutati jezero
Radi mira u prvoj kući

Pa šutimo po mjesec, dva
Ni ne znaš da sam opet trudna
Srce me vraća nazad u vrijeme
Kad sam stajala ispred ELBIH-a*
S hrpom ljudi
A nigdje nikoga

*Odmaralište za radnike u Makarskoj, koje je za vrijeme rata služilo kao prihvatilište za izbjeglice.

***

DOKAZ POSTOJANJA
(mom nerođenom djetetu)

Okružile su me
Nindže sa skalpelima
Glasovi im se isprepliću
Toliko svjetla, ravno u oči
Jučer je život iscurio iz mene
Danas će te sastrugati

Glava s Mickey Mouse kapicom
Smješka se i pita: “Kako ste?”
“Bolje da se nisam ni probudila” kažem
Pa prebirem po tijelu
Sigurno si se negdje sakrila

Na mobitel mi pjeva zbor:
“Bit će drugi put. Život ide dalje.”
Ležim u zamračenoj sobi
A tjedni stoje

Onda ustanem i tražim te po livadama
Sjednem s Megi na zidić ispod Lovrinca
I dok ona njuška
U lelujavoj mladici čempresa
Iza koje se probijaju zrake sunca
Tražim dokaz tvog postojanja

***

RAT I MIR

Školsko dvorište, marenda, osnovna škola
Razvučena no name majica
Hlače s gumom oko struka
Dva broja veće nego kod tvojih vršnjaka
U ruci bublica s listom salate
Tvoja najnovija dijetna metoda mučenja
Debela si, debela
Ne možeš sakriti da hranom puniš
Svoje spremnike ljubavi

Mrak, plaža, vikend, srednja škola
Čiketi ugašeni na nožnim zglobovima
Nadjačavaju nepodnošljivi grč u prsima
Kao da si kućni pas
Odbačen u gustoj šumi uz sporednu cestu
Ljutnju i bol okrećeš prema sebi
Ne valjaš, želiš se poništiti
Skidaš patike, hodaš odjevena kroz hladno more

Na faksu si zapela
Pored obitelji zlatnih studenata
Nikad nisi znala odbaciti nevažno
Bježiš, brojiš kave, prolijevaš ih gostima u krilo
Voditelj kafića, vlasnikov kum, vječno pametuje
Nastaviš li se skrivati iza tacne
Iz mjeseca u mjesec plaću ćeš k’o žvaku rastezati

Prvi posao u struci
Postavio ti je njega na put
Dođe ti kao lavanda, ružmarin ili bosiljak
Prihvaća te cijelu
“Sad kad ste svjesni svega,” rekla je žena koja me popravlja,
“Kad ćete Vi, sebe samu?”

________________________________

MARINA ČOVIĆ rođena je u Sarajevu 30. prosinca 1981. godine. Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje završila u Splitu. Autorica zbirke pjesama Kontraprotivna (Biakova, 2016).
S pričom Mitke osvojila nagradu Ulaznica 2014 godine.
Širi izbor za nagradu Na vrh jezika 2015 godine.
Širi izbor za nagradu Kritična masa 2016 godine.
Uži izbor za nagradu Prozak 2017 godine.
Širi izbor 9. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor (2021 godine).
Suradnica časopisa Poduzetnik (2015-2016 godine).
Širi izbor natječaja “Jovan Popović” za neobjavljenu zbirku poezije “Fantomska korijenja” (2024. godine).
Radovi su joj objavljeni/emitirani u časopisima/na portalima/u emisijama: Zarez, Ulaznica, Kritična masa, Klopotec, Kvaka, HRT 3 (emisija Šest minuta poezije u šest), UNIOS (emisija Logos), Poduzetnik, Fictionplaygrounds, GKMM, Čitaj me, Književnost uživo, Pišem ti priču, Info zona, Strane, Trstih, Proza online.