PET PJESAMA IZUDINA AŠĆERIĆA IZ ZBIRKE “SIROVO PERJE”, Edicija SENT, Novi Pazar, 2023.

NURIF

Dedo,
Bilo mi je deset, kad si otišao
Bio si jak, sačuvao si nas, ali bilo te je strah da odeš
Pamtim dok si mi pričao
Čuvaj pero, ne troši, trebaće
Pomalo sam te čudno gledao
Čuo sam te, dedo
Zbog tvojih reči spoznao sam težinu slova
Da li si bio umoran, dedo
Od ove prolaznosti
Od ovih soba
Da si ostao, da li bi bio
Neko drugi
Cenu sve ima, samo, ko je ovu platio?
Onaj što je izašao, ili onaj za stolom?
Dedo, izvini
Budio sam te jutrima, kucajući kostima po tvojim vratima
Hteo sam nešto da ti kažem, samo
Nisam imao reči
Dedo, nisam te zagrlio, žao mi je što ti se topline ne sećam

Zubi su mi još uvek beli, ti si tvoje dao za moje
A smejao sam se, onoj čaši
Kako sam samo bio naivan i dete
Otišao si, otišao odande gde si rođen, bez belih zuba
Da bi na kraju tvoj krov postao moj, a ja naivan i dalje
I njega bi da rušim
Ako ti znači, tvoju sliku čuvam
A na slici iz vojske, video sam sebe
Imao si taj tihi pogled
Njime volim, dedo
Nije čovek igračka, rane zarastu, ali dete pamti
Nisi ti dedo umro
Potrajaće ova tišina
I uvek u sumrak ti bi rekao:
Nahode, dan ode

***

NIZ

Kiša. Ti držiš kišobran njemu, a tebi
Čovek koji kisne

***

PRVA PESMA

Najpre sam zamislio nešto, nešto se smestilo na ništa
Zatim, ništa je dobilo vidljivost, na pola, stavio sam vertikalnu crtu
Levu stranu, obojio sam u tamu, predstavljala je loš potez,
negativno
Zatim, desnu stranu, obojio sam svetlo, predstavljala je
dobar potez, pozitivno
Zatim sam oblikovao ivice, i povezao ih linijama utvrđene boje
Ništa je bilo nešto, oivičeno
To nešto, nazvao sam život
Duša kročila je njime, koju sam stvorio slučajno
Prosula se boja
Dok sam birao četkice
I da ne bude sama, dodao sam još jednu
Da bi opstala, hranila se sa obe strane
I tu se razmnožila, zamišljala svet
Videla je ivice drugih svetova, ali nikada nije mogla da ih dodirne
A iza tih ivica bile su druge ivice, i samo su se nizale, i nizale

16. novembar 2017.

***

KAZALJKE I LEDENICE

Pletenasto posmatranje još jednog pasusa
Laktom čisti nasloni dremaju

Rado bih bila negde, radije izrekla i isekla
Što me ne vidiš?
Idi! Ne trebaš mi, ni ti, ni bilo ko. Idi!
Pusti moje, meni, ništavilu, tišini, mašnicama
Žmurim, kada ugledam, ne želim da me vidiš
Šta će lekovi sećanju?
Nisam ti svoje rekla. Idi i ne vraćaj se
Ni ne znam te, ni ne želim
Šta god da si, deluješ daleko sa sve tim pokretljivim obrazima
I dodirima očiju
Poručuješ, to prolazi, ali kroz mene
Ovaj nakrivljeni dan je samo duh, neću dug, ne posmatraj nebo, ni mene
Reći ću ne, neću da čujem, samo ću reći i nalepiti flastere
Trebalo bi da naučiš imena tih nepouzdanih listova što ti skrivaju pola lica
Samo tada zeleno se rukuje i zamišlja
Kazaljke i ledenice

***

JAPAN

Sve ovo treba negde da završi
Preduboko detinjstvo skita
Uvek to dete, upućuje nekoga ko nije tu
Kao da odgovara sebi
I razmišlja šta je na meni njima čudno
Enciklopedija cvetnih imena
Pomisao, i ovo je nekome najbolje vreme
Idem, nepripremljen da se nahranim
Paukov ljiljan
Preduboko detinjstvo

__________________________________

IZUDIN AŠĆERIĆ rođen je 4. decembra 1995. u Novom Pazaru. Od rođenja živi u Gluhavici, u Tutinu. Završio je studije geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Danas predaje u tutinskoj Gimnaziji i Osnovnoj školi „Aleksa Šantić“, svom klasju. Polaznik je Planinarskog društva „Beleg“, član „Ekološkog pokreta Sačuvajmo“, član folklorne sekcije „KUD Tutin“. Njegove pesme objavljivane su u književnim časopisima i na web portalima. Pohađa Radionicu kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Takođe, pohađa i Časove kreativnog pisanja kod Nadije Rebronja. Svoju prvu knjigu poezije, „Sirovo perje“ objavio je 2023. godine.

POEZIJA BORISA MANDIĆA

I BUBE IMAJU DUŠU

svi mi koji
još uvek letimo
pritajimo se uljudno
i mirno budimo
svačiji i ničiji
putujmo u gradove
pustinje planine doline
i velike nizije
gledajmo ovaj čudesni
svet ubrzanja kako
nam daruje sebe
budimo sigurni u
svoje odluke koje
se tiču nas
i našeg prava
da budemo glasni
kada recitujemo tina
ujevića pobedimo ovaj
nepravedni sistem tlačenja
poletimo u instambul
da vidimo zlatne
crkve i džamije
idimo u ishafan
da se šetamo
po mermernim mozaicima
i čitamo reči
svetog kurana uklesane
u plave džamije
šetajmo se pored
moćnog atlantika da
osetimo tu hladnu
vodenu snagu kako
talasima piše posejdonove
poruke iz dubina
pevajmo u bruklinu
na sav glas
pesme tomasa dilana
zabodimo par vikodina
i uđimo u neki
džez bar u
opasnom delu grada
i potucimo se
sa lokalcima odvaljeni
od dobrog burbona
jedimo kiselo slatku
porciju piletine u
velikom hong kongu
i šetajmo unazad
po velikim stepenicama
u njemu obilazimo
groblja u parizu
i budimo oprezni
ako nam se
previše dopadnu gledajmo
stare filmove u
zagušljivim bioskopima krakova
čitajmo kanta u
originalu po hodnicima
hajdelburškog univerziteta budimo
skulptori starogrčkih bogova
u muzici melanholije
rima brodimo do
drevnog pireja sa
egipatskim žitom u
drvenim brodovima igrajmo
šah u mumbaiju
uđimo oprezno u
srce konga i
šetajmo se goli
njegovim tamnim i
beskrajnim džunglama plovimo
mekongom kroz celu
indokinu i pušimo
opijum na toj
reci gde nema
kraja igrajmo poker
u šangaju gde
je ulog neki
stari artefakt u
kojem je sadržana
esencija prvobitnog univerzuma
raspravljajmo o krleži
u zagrebu njegovom
poduhvatu da obuhvati
pisanjem ceo svet
igrajmo mango igrice
tamo u četvrti
jakuza u tokiju
nesvesni naših poraza
penjimo se na
kilamandžaro i posustajmo
negde blizu vrha
od daljeg uspona
jer je to
u ovim krajevima
znak da smo
sklopili pakt mira
s bogom uputimo
se u močvarne
predele misisipija živimo
tu neko vreme
u zemljanim kućicama
koje nam donose
zaštitu od kiše
koja u ovo
doba godine često
pada pođimo do
hladnog tibeta u
lasu da naučimo
čitati u originalu
tibetansku knjigu mrtvih
šetajmo se gabaldijevom
ulicom u kairu
gde ćemo naučiti
šta su to
istinski mir i
pravda ušetajmo se
na magarcu u
nebeski jerusalim da
vaskrsnemo iz narkomanskog
sna u svet
istinski živih vozimo
se orijent ekspresom
da proverimo šta
filozofija putovanja znači
za nas pešačimo
na hodočašću dugom
dve hiljade mija
kroz saharu u
potrazi za novim
božanstvom provedimo ceo
život sa beduinima
umrimo pod njihovim
šatorom vaskrsnimo i
uradimo to ponovo
pričajmo sa mikelađelovim
skulpturama žive su
izučavajmo kompoziciju botičelijeve
venere da bismo
pronašli tajnu svetlosti
posmatrajmo kroz uveličavajuće
sečivo prostor na
slikama jana vermera
da bismo otkrili tajnu
prostora tražimo u
tangeru maroko srebrno
oko da bismo
otkrili tajnu vida
trčimo od bostona
do floride istočnom
obalom i nosimo
pri tom majice
sa natpisom silvija
plat sednimo na
klupu u central
parku i obraćajmo
pažnju na sitne
neobične detalje spoljašnje
manifestacije nesvesnog kod
ljudi slušajmo gustav
malerovu petu simfoniju
u beču u
izvođenju beogradske filharmonije
gledajmo pomračenje sunca
u mongoliji naučimo
da budemo dobri
retoričari na obalama
egejskog mora u
staroj grčkoj ali
pre svega budimo
uvek dobri ljudi

***

MOLIM VAS, BEZ PREJAKIH REČI

ulazim u zgradu
drajzerove na skidanje
od trenutne nemoći
shvatam sada ironiju
sarkazma i pitaju
me u odeljenju
za prijeme čime
se u kojim
količinama gudram odgovaram
dvadeset trideset trodona
dnevno trideset četrdeset
bensedina dnevno pa
se zabodem u
kladionicu da novac
ulažem u nadu
da će sve
biti u redu
lezi na krevet
da ti damo
inekciju tečnog trodona
i očitamo lekciju
zašto si propao
kao ljudsko biće
i zašto ne
treba mešati piće
sa drogama svih
vrsta sedi na
ovu stolicu i
gutaj naše pilule
oporavka i resocijalizacije
i ne pomišljaj
na mahinacije ili
te izbacujemo iz
vrtića za odrasle
pričam sa psihijatrom
kaže da umirem
ovim tempom za
par godina smrt
mene ne plaši
samo odsustvo smeha
i frojdovske teorije
kojima me posmatrate
vidite lično preferiram
junga i maksa
šelera kada kaže
da smo decentrirana
bića valjda tako
još od kopernika
nismo više centar
univerzuma pradedovi nam
se obraćaju kroz
različite narative patrijalhanog
koda i mi
ih mrzimo zbog
toga vi ste
gospodine nemogući reče
mi on (psihijatar)
doktore želim da
postanem teolog napolju
vi ste ozbiljni
da želja mi
je učestvovati u
redefiniciji pojma boga
i sotone možda
bogu budem prihvatljiviji
tako vi mislite
da vas bog
ne voli prilično
sam siguran da
ne ali bog
je univerzalna ljubav
čiji bog doktore
ne pratim vas
verujem u plotinovog
boga jedno ekstazu
kojom ga milujemo
i spajamo se
u jedno verujem
da su materija
i pluralitet grešni
okovi gde smo
robovi mesa i
tela požuda htenja
erotskih fantazija i
želja izvinite doktore
ovo nije antologija
samo vas zajebavam
verujem u trodon
ako baš morate
znati verujem u
spermu i samonedisciplinu
verujem u ideologiju
narkofilstva i neuništivosti
kapitalizma verujem u
muški ud i
verujem u boga
posejdona i snagu
mora da spere
moje grehove sad
gubite moje vreme
gospodine x molim
vas da izađete

***

U BAKINOM DVORIŠTU

Stoj obešena lipo.

Budi smrtno lepa.
Ureži na kori
hiljadu pogleda
u budućem
hladu.

Davi se
otpadnim
vodama
udahni
san
olovno nežno
i shvati
mećavu sveta.

Ukrivo gledaj
kad hodaš
po akacijama.

Krv lije
pornografija stila
vezanog za
porodičnu
omču.

Blizu je
otpad
ugažene poezije.

Delići
nečije želje
i oklop
oko našeg
zajedničkog
dna.

________________________________

BORIS MANDIĆ rođen je 26.1.1985. u Zadru. Završio fakultet Političkih nauka u Beogradu. Objavljivao poeziju i prozu po raznim časopisima. Živi i radi u Beogradu.

RADE ŠUPIĆ: TRI PJESME (iz rukopisne zbirke “JAVNA GROBNICA”)

MOLITVA ZA TVOJE ŠAKE

Kada se rastope; sastavljam ih po sećanju. Zeman.
U nadi da će novi oblik nežnosti
biti starom sličan. A mora i biti. Jer sam vičan;
dokazati život u rastojanju. Kada smrti
nema

Što ih više sastavljam, više nestaješ. I tako vešto odmičeš
od trajanja. Ali te i dalje stvaram

sa blagim strahom; kao zaboravljeno pismo

Bilo kako bilo; struje vremena bruje u tebi
dok ne budu rođene.
Plašim se da te ne odaju ožiljci na licu,
ožiljci na dlanovima, tvoje svete
opekotine

***

LJUBAV

Ipak, ne smeš preseći ovaj tok vremena.
Neka te ne muči šta je bilo na kraju. Utisnuta
u meko drvo, tajna semena; i dalje zagovara
o prvobitnom sjaju

Iza te formalnosti, leži priča; za vekove vekova
načeta vrata. Bilo bi dobro
da smo umrli u nagosti; skoro stvarni
kao pozlata zlata

Ali konačno smo natpevani; sami sobom. U sporom
venčanju rebara što brode. Zbog te želje
da nas nema među grobovima; mi najzad prevedeni
na jezik vode

Ipak, makar u mom pepelu
noćevala neka strašna buka. Ne volim te
samo u ovome telu; već i unutar
zvuka

***

DA SAM

Voleo bih da kao kamen
ispod nogu imam na stotine nogu

da me niko nikad
ne podigne

da na zemlji budem bliže Bogu

Voleo bih da sam kao trava
ona čuva zelenilo moje majke

koja stari

Voleo bih
da sam na kraju ružne bajke

ali da me nisu pojele
stvari

_________________________________

RADE ŠUPIĆ rođen je 2000. godine u Lazarevcu. Studira etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Knjige pesama: Po instrukcijama umrlih (2022) i Apologetika pisarnice (2024). Učestvovao je na 53, 54, 55. i 56. Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Ove godine bio je u žiriju za nagradu „Milan Đokić“ u Kraljevu. Radove je objavljivao u brojnim časopisima, zbornicima i portalima.

DVIJE PJESME BJANKE ALAJBEGOVIĆ

O KONCU

Belmi

Jednom je bilo tako, četiri godine samo sam se njihala, posmatrala sam kolanje oko sebe kao nijemi film, lijevo, svanulo je, desno, smračilo se, neki muškarac pitao je svakodnevno šta ćemo jesti, bilo mi je svejedno, pa sam odgovarala bilo šta, neki ljudi su ulazili, izlazili, psići su lajali, povrće izdisalo u woku,
ja sam se samo njihala, mislim da sam čekala da neki vršak klatna sklizne i lizne mi plućnu maramicu, kao u jednoj horor priči,
mislim, ali ko zna.
Dogodilo se jednom, nešto sam zapisala, ne, nešto sam poželjela objasniti, sebe svijetu ili svijet sebi, ko bi se sjećao, i onda sam pala u grijeh, kako se kaže, nedozvoljeno sam uzela riječ, ali ne, nisam je uzela, ja sam je sačinila, od sebe,
nesmotreno, kao i sva bića poput mene,
pustila sam da mi mokra vrelina kapne s jezika, ne znajući da više nikada neće biti moja, zapravo, ja već odavno ne znam kuda se ona sve proteže.
Od tada, ja samo zapetljavam, nemojte me ni pokušati razumjeti, pauci su čudna stvorenja, baš kao i ljudi, neshvatljivo me potrese, utrne mi glasna žičica, naprimjer, kad mi neko zaljulja končić, tako što, naprimjer, grubo otvori vrata,
čitavo moje biće, ovu mrljicu potopi getsemanski znoj,
ovaj vlažni zapetljajčić učas ishlapi.
Teško je biti u ovom svijetu, ali, to biste i vi, sigurna sam, rekli.

Tako mi se jednom dogodila geomagnetna smjena, jednostavnije rečeno, polovi su mi zamijenili mjesta, noge su me vukle gore, a glava je teglila dolje, i onda sam, u tom lupingu, gledala svijet neuko, razroko i naopako, ništa nije bilo kako sam stoljećima učila, pa o čemu zapravo ja govorim, pitali biste se,
pa o čemu svi govore, pitaju se, ako se pitaju, tražeći smisao, ako ga traže, tragajući za onim neizgovorivim, sve ovo je pokušaj dohvata nadomak nedohvatljivog,
zar nije?
Pa jednom se tako dogodilo, po neprebrojivi put sam promijenila smjer, počela preskakati očice, pluća su mi se prebrzo ispuhivala, tako je teško bilo nositi me, kad su mi rekli granični, to je sada čest slučaj, bit će vam lakše s godinama (…)
Ja sam, dakle, najednom, slučaj, i to granični, stoga, znači, osoba koja je uvijek na rubu, ergo, ni s ovu ni s onu stranu, ko bi to shvatio, pa ipak, da.
Ja bih, naprimjer, sebe uvijek prije zvala osobom o koncu.
Kako biste me vi zvali?

***

PARALIZA

svakih devet godina se vrati, najprije zagrebe
po parketu, pa se u kupatilu dugo umiva, voda teče
dugo, pa se onda spušta na mene da me dugo liže
oko usana pa preko nosa do na vrh čela, a onda mi
sve snažniji i silniji počne gnječiti grudni koš (ja ću ti,
najdraža moja, iscijediti te vragometne interludije i
sve apokrifne nedoumice i sve što nije moje, kroz ta
blagoglagoljiva ustašca na jastučnicu, pa da već jednom
prestaneš biti pametnica, tako mi govori, ali njegovo Ti
je i moje, zar nismo isto – bar kao zemlja, bar kao zvijezda –
zar se nismo zato i slijepili, i postali ovo vrenje u mraku?)
i onda prestajem disati

dok je bila živa, otvarala sam usta i pokušavala dozvati majku
sada otvaram usta ali nemam više nikoga dozvati

kažu da se to dešava zato što se tijelo probudi dok
mozak još spava (ili je možda obrnuto?)

uvijek pomislim da je upravo sad kraj
ali jezik se raspetljava

opet ništa od umiranja

_________________________________

BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama Između dvoje (2005.) i Srčane saturnalije (2019.) te zbirku eseja i kritičkih osvrta Ontičke i ontološke haljine ženskosti (2023.). Pjesme su joj prevedene na mađarski i rumunski i njemački jezik.
Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Fragment, Eklava, Strane, Bona, Res Publica, kao i platformi berlinske kuće poezije lyrikline.org. Književnu kritiku objavljuje u okviru projekta Ženska čitaonica. Uža oblast interesovanja joj je feministička epistemologija. Članica je PEN Centra BiH.

TRI PJESME JASMINE MUJKIĆ

RUKE

Zamišljam kako mu poklanja dodir
zašiljen tamnom sobom, svijetlom sobom,
u crvenoj se otapa i šušti mraz
Ako joj dopustiš samo malo srebra
oči će se zamagliti i usne prijeći u podsmijeh
Svejedno je
Njegova ruka i dalje kruži zrakom
dovoljno slobodna
naslućujem kako joj je jučer skidao gaćice, promatrao kako piški,
ulazio je u nju nježno, gotovo nečujno
okrznuo vrat
S prozora promatram čovjeka kako prilazi
davno uzdignute ruke u pozdrav
koji se rađao prije mene
kada je postojala volja za osmijeh.

***

VARLJIVA TUGA

Vidim ju od koljena naniže
okrugle malene lampe pulsiraju
kao na svim Cohenovim fotografijama
Ona nema tri noge kao pas do nje
i ne šuti s cigaretom u ustima
Našla se tu sasvim slučajno
s radio tranzistorom obješenim oko vrata,
upadljivom šljivom na oku
Bila bi lik iz nekog crtića,
ali ju prevelike naočale čine varljivo tužnom
M ju je ukrao vremenu,
istrgnuo iz Bronxa i stavio
na stol crveno upakiranu kao kakvu čokoladu
zasjeo s njom u taj trenutak koji je sada naš
Voljela bih da popijemo kavu Bet
(tako te zovem)
i upalimo tranzistor
uronjene statikom
koja navješćuje
čekanje.

***

VJEŠALICA

Majka majčica
krhka stvarčica
kvačica
zazubica
muljevit kaos .
Iznikla
oko devet okretaja sunca i mjeseca
otključana riznica
muškarcu.

O majko majčice
jesi se nasitila
brižnosti i mraka
Nisi
jesi posjela svoju krasnu djecu
u srce medvjeda
Nisi
jesi se igrala vatrom
Nisi
dok si kopala
kožu svoju na rukama
da postaneš netko na koga se
naslanja kaput.

___________________________________

JASMINA MUJKIĆ (Virovitica, 1982.)
Sudjelovala na međunarodnom festivalu suvremene poezije u organizaciji udruge Brutal 2009. godine pri čemu su joj pjesme uvrštene u zbirku Topla tama među prstima. Objavljena u pjesničkim časopisima (Vijenac, Poezija, Autsajderski fragmenti) i portalima (Strane. ba, Tovar. hr, Agon, Treći trg, Čovjek – Časopis, Zvona i nari, itd.). Sudjelovala na radionici pisanja poezije pod vodstvom Dorte Jagić 2014. godine. Jedna od finalistica za nagradu “Na vrh jezika” 2018. godine. Sudjelovala na rezidencijalnom programu Odisejevo utočište 2019. godine u sklopu kojega je izdana zbirka svih dvanaestoro sudionika i sudionica istoga imena. Pjesnička radionica, Osam kod Anete & Betine, 2022. godine iznjedrila je zajedničku zbirku svih sudionica imenom Povezija, a povezantice su aktivne i bliske suborkinje još i danas. U studenom 2024. izlazi još jedna zajednička zbirka Što imam protiv dana, a u pripremi je njena samostalna zbirka radnog naslova Šuma je pjevala inje. Završila Master studije za terapeuta pokretom i plesom u Rotterdamu te pohađa edukaciju za gestalt terapeuta. Živi, radi, stvara u Zagrebu.

ULAZNICA 2024, prva nagrada za poeziju – DARIO HAJRIĆ: UBRZANI KURS ZA BODHISATTVU

sveti čovječe, pod tvojim drvetom trešnje
vlada razum supersimetrije
iskrama oslikane misli prilaze same kao
žedne životinje koje ne znaju za nož

došao sam da ti kažem da je iznad tebe
nebo puno rasparanih jastuka i pepela
da među korijenjem stabla šušte očni kapci
djece nesrećnih zemalja

nježni mesijo, pitaju te iz favela
da li je istina da je bog metak
i jesu li stigmate izlazne rane

nosim ti sa ulica crvenih fenjera glas o tome
da Hokusai nije crtao talas za nas
priča se da je stvorio vrata od mastila za
hobotnice naših podsvijesti

znaš li išta o tome ili samo jedeš trešnje
krijući užarene koštice pod jezikom

___________________________________

DARIO HAJRIĆ rođen je 1983. u Foči. Učesnik “The Word Literary Forum” 2019. pod okriljem Krokodil festivala, a od 2020. do danas deo je međunarodnog pesničkog projekta “The Wrong Language Tour” u organizaciji švajcarskog kolektiva “Bern ist überall”.
Pesme su mu objavljene u zborniku “Signali u noći” (PPM Enklava, 2024.), časopisu „Gradina“, almanahu Čitaonice “Laza Kostić” u Somboru, na portalima, “Čovjek-časopis“, “Oblakoder” i “Strane”
Ušao je u širi izbor za regionalnu književnu nagradu “Jovan Popović” i uži izbor konkursa izdavačke kuće “Raštan” 2024. godine s neobjavljenom zbirkom poezije “Ne smeš biti gola u travi”.
Polaznik radionica Zvonka Karanovića, Ognjenke Lakićević i Tatjane Rosić. Živi u Bačkoj Palanci.

PET PJESAMA TOMISLAVA MARINKOVIĆA IZ ZBIRKE “ŠTA O NAMA MISLE ANĐELI”, Arhipelag, Beograd, 2024.

TAJ TRENUTAK

Ovde trenutno vlada mir.
Ispijam ga s vinom ispod
naherene Moneove reprodukcije
u restoranu koji je tačka
oko koje se okreće grad.

Legije krilatih tanjira i čaša
očekuju napad gladnih službenika
koji se vraćaju s posla.
Кonobari još jednom
proveravaju sjaj
izglancanog escajga koji je
spreman za borbu
unapred izgubljenu.

Iza prozora,
pred zapanjenim očima ulice,
već uveliko traje rat.
Automobili su borbena vozila
koja nadiru prema razoružanoj
vojsci pešaka,
duboko porinutih u svoje
paučinaste misli.

Smrt mora da opravda razloge svoje
dvadesetčetvoročasovne budnosti.
Ugovor sa sudbinom joj
dopušta da može da bira
lekarske izveštaje s lica nesreće:
infarkt u sali za ručavanje,
ili kvar na kočnicama
samo desetinu metara
ispred pešačkog prelaza.

U svakom trenutku
treba imati sreće,
ali i biti svestan granica
njenih natprirodnih moći.

Ne mogu da zaustavim
neobuzdano okretanje grada
i utišam motore
na njegovim bulevarima,
ali bliži se kraj dana,
počinje svečanost
zalaska sunca iznad reke
koja dostojno može da zameni sliku
velikog majstora impresionizma,
i stvori privid da sam srećan.

***

KAMENIČKA ULICA

Кao pred kapijama provincijskih gradova,
u podnožju Кameničke ulice
vreme naglo usporava hod.
S kratkog povoca kosmosa,
otrgao se zimski dan i ceo grad,
bez borbe, brzo osvaja sumrak.

Poput robe prodavaca starudije
na kaldrmi – koju niko nije hteo da kupi,
moji snovi ovde ne vrede ništa.
Sa svih strana odzvanjaju jadikovke
i nade na jezicima migranata,
u strmoj ulici koja je njihov
moreuz između dva sveta,
nejasne svetlosti i napuštenih
teritorija tame koje se
još uvek nazivaju domovina.

Obasipan hladnim poljupcima košave,
zamišljam vatrice uspomena,
grejem se na njihovim
plamičcima apstrakcije.
Ulica se penje ispred mene,
kao sopstveni verni falsifikat
koračam za njom.
Stvarnija od mene je
moja povijena senka,
njoj su oči zatvorene
ali nepogrešivo odgoneta,
kao slepi pesnik soneta,
magične formule
života i poezije.

***

NADNET NAD JEDNOM PESNIČKOM KNJIGOM

Drugog kraja sveta neće biti.
Česlav Miloš

Ne bih želeo da budem
očevidac smaka sveta,
da vidim osam milijardi
pojedinačnih smrti,
ljude koji se penju uz poslednji
zrak sunca na zajedničko nebo
izbrazdano prugama
bivšeg plavetnila.

Radije bih upoznao svoju smrt
koja me od rođenja prati kao senka,
davajući svakoj stvari izraz
uzaludnosti ili preteranog radovanja.
Zamišljam je veseliju nego
što bi iko mogao da pretpostavi,
bešumno ulazi u sobu
i bez uvoda počinje da peva:
Happy birthday to you!

Pokušavam da se
prisetim pitanja koja sam za nju
smišljao celog života,
međutim, sva brzo blede i nestaju
kao farovi u magli,
reči sagorevaju na hladnom plamenu uma,

jer nema šta da se razume,
nema šta da se razume.

***

SVAKOG DANA

Svakog dana pomalo se umire.
Кorak ka smrti je lak,
oblaci čisti nad
iluzijom življenja.

Pitanje smisla
ne rešava samo čovek,
već kobac u letu
iznad zasejanog polja,
pčela u košnici s medom,

patka što gnjura za ribom
kroz modrinu jezera,
a posle se puši
raskomadana u tanjiru.

***

ZAVRŠILO SE ILI POČELO

Goranu Petroviću

Da li se nešto tek
završilo, ili počelo?
Pesnici i filozofi
dugo bi se prepirali
postoji li od toga veća tajna.
Ali razmena između januarskog dana
i božanske svetlosti je obavljena.
Život je u žurbi
presvukao kostim
i odjurio dalje.

Sada treba pronaći kutak
u prepunoj sali biblioteke,
pod svodovima od
izbrušenih oblaka,
i sve knjige napisati ispočetka.
Novim jezikom ispričati
šta je, zapravo, bio život.
Možda, neodređenog
trajanja jedan dan.
Ili karta za putovanje
u sva vremena.

Ne mogu da sudim jer ne znam,
samo nagađam u rastrojstvu
zimske večeri.
Onaj ko je otputovao beskrajno daleko
sa sobom je poneo i to znanje.

_____________________________________

TOMISLAV MARINKOVIĆ rođen je 1949. godine u Lipolistu.
Кnjige pesama: Dvojnik (1983), Izvesno vreme (1985), Stihovi (1991), Sumnja u ogledalo (1996), Škola trajanja (2003), Svet na koži (2007), Običan život (2011), Putovanja kroz blizine (izabrane pesme, 2013), Nevidljiva mesta (2015), Izdvojene tišine (izabrane pesme, 2016), Večito sada (2018), Izabrane pesme (u 111. Кolu Srpske književne zadruge, 2019), Duge senke iza trenutaka (izabrane pesme, 2021) i Šta o nama misle anđeli (2024).
Priredio je knjigu Pisac u vrtu, najlepše priče i pesme o biljkama i prijateljstvu (2016) i objavio knjigu priča Putovanje u orahovoj ljusci (2017).
Poezija mu je prevođena na više stranih jezika.
Dobitnik je pesničkih nagrada „Branko Miljković“, „Miroslav Antić“, „Vasko Popa“, „Zaplanjski Orfej“, kao i „Disove nagrade“ i nagrade „Desanka Maksimović“ za ukupno pesničko delo.
Živi u Lipolistu.

PET PJESAMA SNJEŽANE RADETIĆ

SUTRA JE NOVI DAN

sutra će mi izvaditi bubreg
lijevi
kažu da više nije koristan
ne radi
samo se zajebava
postaje nepredvidljiv
pa će ga degradirati
u biootpad
njega
gorljivog trudbenika otpadnih tvari
koji je danonoćno kroza se propuštao
toliko smeća
da teško može stati
u jedan običan život

***

LOŠA TRGOVINA

trampila sam bubreg za neznanje
u kartu odnosa nisam ucrtavala granice
postavljala bodljikave žice
čuvare
niti oružje
u moj terotorij ulazilo se
duboko
slobodno, bez osvrtanja
a onda raznosilo mravlje marljivo
mislila sam: ima me, dovoljno
bez posljedica sebe mogu
dopustiti

dočim
nisam znala da je rastakanje moguće
sve dok nema bola
straha koji ubada vazda u isto mjesto
i zgrčeno drži na okupu ono
što bi trebalo kroza se
propustiti

***

LJUBAVNA PJESMA

trebalo bi razgovarati sa svojim
organima
šaputati im male istine
pisati duga, nježna pisma
ili pjesme
recimo ljubavne
da se osjećaju voljeno
barem koliko i karburator
svjećice ili bregasta osovina

papir podnosi, kažu iskusni
a tijelo pamti, taloži
onda bubri i raste i razmnaža
što je u zametku moglo
riječju biti izbavljeno
i bolje poznajemo svoje automobile
od, recimo, vlastite gušterače
jetre
ili štitnjače
njih redovito servisiramo i čistimo
a svoj želudac darivamo
gastalom
da mu, jadnome, olakšamo
ili mjehur
litrama onog gadnog čaja zalijevamo
trpku glavobolju zaustavljamo
boli maternice umrtvljujemo
i vozimo
vozimo bez nadzora

da bar povremeno, iz čiste ljubavi
zađemo pod kožu
prislonimo se u sebe
čuli bismo prigovaranje prije jauka
ili bar vapaj prije samrtnog krika

naši organi gase se
kao ulična rasvjeta u zoru
nečujno
daleko od nas umiru polako
bez ljubavi

***

NISAM SE BOJALA

pažljivo sam ipak zaključala
vrata
spustila roletne
ugasila televizor
mrak me lakovjerno opasao tišinom
nemir je propuzao pod rebrima
izdaju samo koji su ti
blizu
dugo sam u kantu pored ležaja
povraćala žučne misli
onda ustala
sadržaj izlila u zahod
nakon svega pustila vodu

bol je plićak koji ne da
zaplivati

***

KUĆA ZA PTICE

sama sam sebi poprečna greda
uvijek okomita na središnju os konstrukcije
držim zidove kuće koja jesam
idealno udaljene na kritičnim točkama
taman toliko
da se osjećaju sigurno

pa sjedam na gredu koja jesam
i pljuckam okoštale misli
što dalje
možda će neka proklijati
mladica izrasti u stablo
granama mamiti ptice
da predahnu
u preletu prema jugu

__________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Otkad nije u učionici, svojoj potrebi za dijeljenjem i glasnim promišljanjem doskočila je pisanjem poezije i iskušavanjem proze.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi, na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Trenutno priprema drugu zbirku pjesama. Živi i radi u Poreču.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MIRKA KEKIĆA “DO PUPKA U PREDGRAĐU”, PPM Enklava, 11/2024; tri pjesme

SAMI U SMETOVIMA

lopataj, kroz sneg
on cvrči, mumla i svetluca, lep
kao bebe kao zvezde
lopataj smrznutim prstima
sve je zaglušujuće i gluvo
u ovom miru ulica
zapušenih snegom
kraj prozora i dvorišta na kojima
zaustavljaš pogled godinama, koja ćute
dok još jedno lepo veče pada
kako pada konj u trku

ti znaš da uvek možeš zastati
kad je suviše teško
ali takođe znaš da je i tada isto:
hladno a mora se lopatati
zastaneš li samo ćeš završiti
zatrpan snegom koji lep
svetluca kao zvezde ravnodušan
lopataj, Kekiću
kroz njega njega njega
dok te ne pregazi tih topot večeri
riđih zelenkastih sivih

tad stavi ruku u poslednji
vojnički pozdrav ulicama
i rumenim i promrzlim
koji lopataju s tobom
sami u smetovima

***

EMINA USKRŠNJA PESMA II

deda kolje petla našeg crvenog
od krvi, do malopre belog

deda, što belog, što, deda, belog,
i prošli put si belog, deda

plačem dok ne kaže
dobro, pile dedino

nakon pola sata, sat
deda kolje petla našeg crvenog
što se crven i rodio

***

DA, POŠAO SAM

stiže leto
kazaljke, između naših reči, trome su taman dovoljno
sve plavo što sam i imao reći čula je poneka bivša
i samo su zore bolne i rumene
to tek devojčice, od lipa snene
ne znaju zašto ih mami
kiša.

da
pošao sam da te jebem
prošao ulicom tiho, mesečarski
– ko sasvim dirljivi ubica u suton
šumele su krošnje pokisle
i predvečerje mrko – ko ton
raštimanog kontrabasa

išao sam, nasmešen
a jedan od dečaka što prose
smucajući se po modrim senkama ulice
pogledao me je značajno – kao neko stran, neko moj
namignuo sam mu, u stilu
da, pošao sam da je jebem
to je slutnja koju si s mlekom pokupio
i čekaš neki april da se setiš
ono što su radili u tvojoj sobi
a ti stajao, na prvom snegu
i vežbao da gledaš surovo
i maštao da pobegneš u neki grad
i da ti se nešto desi

da, pošao sam – duše sažete
a gle: jedan predak, od nomadskih proleća drukčije rumen
i rutav, u mojoj krvi zaigrao je resko!
jedan predak, koji je još Nemanjiće psovao zbog nameta
paganski dirljiv, prepun klisura i sela
baš ništa, malograđanska sreća – ni žarka ni bela
al’ mi se uglovi usana odavno nisu tako željni neba
za pticama otimali

pošao sam da… da
džepova punih saveta starijih dečaka iz predgrađa
u grudima: mesec, okrnjen
poliven s nešto manje od litre najjeftinijeg vina
jučerašnje ljubavi prerušene u nagli bes i blagost
očevi kamiondžijski štosevi i, za sina
najbližim glasom prošaptane bajke

i možda je to baš baš tužno… možda sasvim majski plavo
ne puštaj samo balade iz vremena naših majki
ne čekaj me na prozoru kao moja, kao mala
možda mi dođe žao što ne otkinuh onih par lala
ispred komšijske zgrade
možda mi dođe da ti, iz sveg srca, pričam
kako, tamo kod mene, puna zvezda protiče reka
kako su ti u očima pruge, a koža tako belo meka
i pitam te za omiljenu knjigu, za boju…
al, bojim se, biće lako, ružno
ništa naročito tužno
ne baš sasvim sasvim plavo

noć
je pala. zvezde se pale
po barama od katrana. jata. krovovi
kroz krošnje pokisle mesec se valja, plovi
vidiš, možda je i to nekakva renesansa
– to što sam došao da
demontiram srednji vek u nama
aranžiram Sumrak idola
Hrist gine među zagušljivim voštanicama
nema tu: ili ili lama savahtani!
rumen i rutav, onaj predak uspinje se da ga rani
olistalom granom
gluposti!
kakva predstava za neke naivne nas
zvonim
otvaraš
al’ suviše je, suviše kasno
makovi kraj pruge u tvojim očima tako topli
tako slični…
nikako neću moći lako iskočiti iz voza
da, suviše lepo… suviše plavo
i sve ide niz tu reku

_________________________________________

MIRKO KEKIĆ rođen je 1996. godine u Požarevcu. Objavio je knjigu poezije Bugi-vugi predgrađa u ediciji Prvenac (2020, SKC Kragujevac), kao jedan od pobednika konkursa. Poezija mu je objavljivana na blogovima i portalima (Čovjek-časopis i astronaut.ba), u književnoj periodici Agon, (Enklava (časopis)), Danas (u književnom dodatku dnevnog lista), Braničevo, Vesna, Suština poetike i Književni elementi (prevedena na makedonski jezik), i u okviru zbornika Zbornik književnog kluba Mala ptica (2015, Književni klub Mala ptica) i Sunčana strana ulice (2022, PPM Enklava)

Sa Mašom Tomanović vodio jutjub podkast Autoput i noć.

Godine 2024. odbranio je master rad na temu Slikarstvo Milene Pavlović Barilli u periodu od 1931. do 1939. godine, povodom čega je kurirao izložbu Susretanje u Galeriji M. P. Barilli u Požarevcu.

Živi i radi u rodnom gradu, kao kustos Galerije Milene Pavlović Barilli.

DOGOVOR

početkom ožujka
gospodin Turković me obavijestio da mora podići stanarinu.
nazvao sam Domagoja
i upitao:
hoćeš živjeti sa mnom?
odgovorio je da bi.
rekao sam mu da dođe na Real–Bayern i pivo.
rekao sam mu:
razmisli što ti je najvažnije kod cimera
uzmi papir i napiši.
ja ću napraviti isto
pa ćemo se mijenjati.
i onda?
upitao je.
ako se slažemo s napisanim
bit ćemo cimeri
odgovorio sam.
tišina u slušalici je potrajala nekoliko trenutaka dulje
nego li je to bilo dramatski opravdano.
možemo te papire zalijepiti na zid
i neka tamo ostanu
dok ne naučimo
živjeti zajedno
dodao sam.
a smijem li napisati pjesmu o proljeću
ili šumskim životinjama?
upitao je.
neka budu šumske životinje
odgovorio sam
i spustio slušalicu.

stigao je na sam početak utakmice.
rekao sam:
daj da to odmah riješimo
i pružio mu komad papira na kojem je pisalo:
iza mog cimera ne smije poslije tuširanja ostajati voda u držaču za sapun.
kimnuo je.
iz džepa je izvadio ispresavijani komad papira na kojem je pisalo:
moj cimer mora željeti ostati moj cimer.

KREŠIMIR PINTARIĆ (Osijek, 1971.), iz zbirke pjesama “DIVOVSKI KORACI”, Ghetaldus optika, Zagreb, 2001.

fotografija autora: Jakob Goldstein