/ Bezruko dete kraj Vest Bank barikade Cvet, još neubran
/ Dok bogomoljka proždire ljubavnika Ja, nevernik
/ Bežim od rata Kroz rupu na cipeli jesenja kiša
/ Mesec za suncem Da li ćemo se ikad sresti ljubavi?
/ reka uvire u reku rodno neutralna
/ Plašeći se stare boli postadosmo Varvari Sunce ubija mesec
/ Transatlantik Mesečinu delim sa strancem iz Goe
/ Kad plavo nebo postane sivo ko sam? Tri senke ptice
________________________________
DAMIR DAMIR rođen je u Jugoslaviji, hladnog 6. novembra 1977. godine. Mornar sa aurom pesnika, smucajući se od Japana do Amerike, prikupio je više međunarodnih haiku priznanja. Pesme su mu zastupljene u značajnim savremenim haiku antologijama i časopisima širom sveta. Objavio je zbirke pesama: Otisci snova (2012), Sloboda u izmaglici (2013), Filigranska sećanja (2017) i Tri senke ptice (2022).
Mom ocu nije trebao melatonin za spavanje i šta uopšte meni fali prestara sam za bajke ali taman u godinama kada se kupuju ideali molim Vas kilogram vjere da skepsu spere bagatela je sjajna stvar
Mojim precima nije trebao odmor prva puška je pukla na Viru i šta uopšte ja više tražim i kako da me svi ostave na miru kad im trebaju informacije dobre vibracije opijumi za nacije i mudrosti za nove generacije od mene se očekuje da učestvujem
Ženama u mojoj porodici ništa nije mogla migrena one su kuvale u vatru duvale bose obuvale i često čuvale sve ono od čega bježim i šta uopšte ja hoću kao pomahnitali pas od dobra na zvijezde režim
Ne spavam na prvom spratu na drugom spratu na vrhu ili na dnu Mom ocu nije trebao melatonin za spavanje on je umro u snu
***
IGROKAZ
Uvijek na oprezu nikad opuštena vjekovi tačaka pri zarezu uvijek u iščekivanju da budem napuštena decenije pretvaranja da je sve u redu onda kad bezobzirni zgaze decenije stvaranja u neredu ipak nijesu uspjele dušu da unakaze
Rekli su: djevojčicama ne priliči da galame one su smjerne, tihe i tanke kome još treba drama pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke pusti drugima revolucije jačim i većim od tebe ne brini za tuđe grubosti to te samo preosjetljivost grebe
Rekli su: kako je samo zrela kao što govore za sve koji su porasli na silu nikada previše zaigrana i vesela kao da nosi teret na krilu i zato se sada nikad ne opuštam ne znam kad će bezobzirni da gaze i zato ne odrastam tražim se kroz igrokaze.
***
BARAKUDA
Ne podnosim kišna popodneva, umirujuće zvuke i sve one što se bez po’ muke stvore svuda, uvijek poželjni, nikada pozvani, kao pupoljci šareni, kao plodovi rani – a ja sam barakuda, ja sam pomalo luda i još često vjerujem u čuda.
Htjela sam kao Jelena da budem žena koje nema, žena nevidljiva, ili sam htjela da budem neuhvatljiva, zasigurno nikako predvidljiva, možda sam mogla da zaustim Odu radosti i da se sjećanju prepustim, mladosti, neutaživoj mladosti sve da oprostim, kao da mi nikada nije pripadala, kao da je pjesma koja mi se nekada dopadala, pa sada bljesne tek tako, poznata ali nikad do kraja moja, predivnih boja i dezena, ali nikada pravog kroja.
Htjela sam da budem stroga, baš prava babaroga, da ne vjerujem u jednoroga, ni u jedinog svevišnjeg Boga, možda sam mogla da čitam više puta o Ani i Vronskom, ali ja sam tražila drugačija štiva u slaganju kaleidoskopskom, uvijek optuživana, nikada kriva, ja sam čitala o svetioniku Virdžinije Vulf, i pisala sopstvenu hroniku, kad već nijesam imala sopstvenu sobu, i mislila kako su samo izanđale sve floskule: i grob grobu i rob robu – a sad kad pomislim, ne razlikuju se puno Ana i Virdžinija, pokoja strana i suvišna linija, a mogle su sasvim i prijateljice biti i jedna drugoj pisati: “Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.”
Ne podnosim lažne osmijehe na fotografijama, lažne trepavice, usne i uopšte ništa lažno, i mogu samo da pjevam o onome što mi je važno, i ovaj svijet to izgleda ne prašta kao da nema većeg grijeha, ovom svijetu nedostaje čuda, suza, snova i smijeha – a ja sam barakuda, ja sam pomalo luda i još često vjerujem u čuda.
__________________________________
ALEKSANDRA VUJISIĆ (1979., Podgorica, Crna Gora) autorka je zbirki poezije za odrasle “Krvarim po pismima” (IK “Poetikum”, Srbija, jun 2022.), „Slon na trapezu“ (podržao Sekretarijat za kulturu grada Podgorice, Crna Gora, septembar 2023.), „Igrokaz“ (IK „Nova poetika“, Beograd, Srbija, jul 2024.) kao i zbirke poezije i proze za djecu „Djetinjstvo u džepu“ (izdavač Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, Podgorica, Crna Gora, jul 2023.). Dobitnica je više nagrada na međunarodnim konkursima i festivalima, među kojima su priznanja časopisa „The Poet“ iz Ujedinjenog kraljevstva, Udruženja „Il Melleto di Guido Gozzano“ iz Italije, te niz regionalnih nagrada. Profesorica je engleskog jezika i književnosti, govori italijanski jezik i početni nivo španskog jezika. Piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski, korejski, albanski, makedonski i druge jezike i uvrštena u preko pedeset svjetskih antologija, među kojima je najnovija „The Tenth Muse“, koju izdaje English Clarke University (Vorčester, UK). Pokrenula je Kulturni centar “Čigralište” (www.bajke.me) kojim se promoviše značaj čitanja u ranom uzrastu.
Odlučio sam ošumljavati svoje riječi. Rasuo sam slova po poljani prije šume da popasu svježe tratinčice i mladu djetelinu. Zašao sam u svoju šumu i onda između stabala zasijao sjeme riječi kao mrvice kruha, da se uhvati uz njihov korijen i proklija kao mladica ili samostalno nikne kao dijete biljka, što najprije šumi pa muca i začinje slova, pa zausti izricati želje i potrebe, pa se razgrana kao zrela lepeza smislova u cvijetu. Tako možda u svojoj šumi ne zalutam, predaleko ne odlutam. Možda u šipražju i gustišu, na stazama i proplancima začujem šum za svoje uši, prepoznam potreban smisao što na mene čeka, uberem njegov svježi vršak, zataknem za uho i mirno se vratim na poljanu, na kojoj su do tada već izrasli stihovi zbiljke, za presaditi ih na svoj balkon što na šumu gleda.
***
SINONIMI
Riječi su divljač skrivena u gustom grmlju nepoznate šume. Da sam lovac, pustio bih pse tragače da na čistac istjeraju onu sitniju, a za krupnu divljač zalegao bih u čeku i pritajio se naoružan velikokalibarskim strpljenjem. Ali nisam lovac, već sakupljač, pa ću polako, birajući stazu između korijenja, ponekad fućnuvši, zastajati i osluškivati. Pa ako neka znatiželjno izviri iz šipražja, brzo s njom u ruksak. U njemu se, nestrpljive i nestašne kakve jesu, da skrate vrijeme i održe kondiciju, igraju skrivača. Znaju one da su igra i sloboda zapravo sinonimi.
***
PSEĆA VJERNOST
Kasni listopad. Krošnja injem prekrivena. Ponovni susret skrivajućih bića. Prilijeganje zrakolikih volumena. Dodir dlanova otvorenih bliskosti. Pulsara podložnosti. Pod krošnjom lišće kao bez sjećanja. Tvoja utrnula odsutnost. Poput grudve ljepljiva leda u maloj ruci. Znali smo dugo promatrati topljenje snijega u svjetlucave grozdove zviježđa. Oblikovanje plodova privrženosti. Sada me prožimaju ledeni šiljci biljne tišine. Skriva me krošnjin utješni zagrljaj. Štit od inja. Oklop pseće vjernosti.
***
CRNO NA CRNOM
Ušao sam u šumu kao da sam u crno ušao. I bilo je crno. Crno u crnom. Bilo je gusto. Ulazio sam u gustiš kao u crnu gumu. A onda se začuo crni šum. Vodio me stazom crnila. I bilo je koračati ili stati. Crnilom risati ili crnilom brisati. Bilo je biti kao i ne biti. Moglo se sebe od sebe iz crne slike u crni okvir skriti. A moglo se u uhu crne šume, što poput pume guta korake kao crna rupa zrake, moglo se po njezinu šûmu ipak odlučiti, pa crnoću po nevidljivu migu do svoje biti zbiti i sebe rastvoriti kao crnu ili kao anticrnu knjigu.
***
DRVOTOK
Kasnojesenja krošnja ogoljela grane. Pustila korijenje u nebo. Izokrenula perspektivu. Snježni cvjetovi procvali. Aura bjeline. Bijele pčele se uzvrtjele. Bijeli nektar sišu. Gdje je lišće? Koju dimenziju sada podržava, koju hrani? Dobro gledaj – začujem glas! Gledaj grane svojega krvotoka. To su ove moje ogoljele. Jedan čovjek, jedna krošnja. Ja sam drvo života. Božji drvotok. Ti si život. Ove grane su i crte mojega i tvojega dlana. Nama svojstvene. Jedinstvene. Tebe mijesim njima, sebe oblikujem. Tebe čuvam u sebi. Ti si pogled što me oprašuje. Ja sam pogled tvoje prolaznosti. Moji godišnji ciklusi u tvojim su žilama. U njima je naša plima i oseka. U njima su moje misli i tvoj nemir. Tvoja koža. Moja kora. Urasla smo bića. Gle. Evo sjeverca. Zagrli me. Ježim se tvojim dlačicama. Pulsari smo zemlje. Moja vrtnja je usporena. Uskladi svoj puls. Usporimo se. Odrvenimo. Prezimimo.
***
LIŠĆE
Sav sam se osuo tvojim lišćem. Koje više nije tvoje. Kao suhim ospicama. Suhim krastama. Vodenim kozicama. Plahim ovcama na strništu. Na naboranim proplancima. Kao tetovažom s uvenulim cvjetovima. Lišajem na panjevima. Pukotinama u kamenu. Riječima u strepnji. Strepnjom u riječima. Trebaju li mi uopće riječi kad imam lišće? Trebaju li mi metafore? Treba li mi transcendencija? Lišće sve oblači. Sve pokriva. Sve skriva. Tvoju golotinju. Moju ranjivost. Ptičju goluždravost. Hrani zemlju da ne pregladni. Da ne guta halapljivo. Da ipak poštedi. Zamijeni majku. Uzbiba bajku. Uspava. Prenese preko praga neizrecivosti.
***
TRUNJE I ZRNJE
Stvarnosti, kako si nestvarna. Kako si nestalna. Kako si prozirna. Kao svijet gledan kroz ogoljele krošnje. Vidim svijet, vidim krošnju. Vidim i ono što krošnja lišćem sakrije. Gledam čisto nebo kroz moje mrenaste oči. Nebo prepuno mušica, crtica, crvića, pukotina. Na njemu projicirana života. Lukava si ti, stvarnosti, prilagodljiva. Pokazuješ se neupitnom. Kao da se podrazumijevaš. Nagovaraš oblake da se premještaju, ptice da se gnijezde, krošnje da se ogoljavaju. Lišće da trune pred očima. Oči da trepću pred prizorima. Prijetvorna si. Razotkrivaš, a skrivaš. Raskošno odjevena, a gola. Savršena. Svršena. Samodostatna i ovisna. Kao moja pjesma. Kao ja sa svojim riječima. Govorim i ništa ne kažem. Ne govorim i kažem sve. Kao pogled. Sve dohvaća, a toliko skriva. Pogled u nebo kroz moje pukotine, kroz moje granice, kroz moju ušicu igle, kroz moje trunje u očima, moje zrno gorušičino.
***
KROŠNJA
Već neko vrijeme živim pod krošnjom. Ona mi daje širinu. Umiruje me. Uvjerava da sam siguran. Hoće mi biti potkrovljem djetinjstva. Trusi na mene nebesku crvotočinu. Ona je on. Ona je oblak. Oblak od žuta i zelena lišća. Treperi kao zaljubljeni želudac. Ona je ono. Pretvori se u krilo što cvrkuće i grakće. Sjednem i kažem – nosi me, leti me. Ugnijezdi me. Ona je ja. Lula od vrijeska u zubima. Kažem – evo me doma. Ljuljaj me. Pućkaj me. Otpuhuj me. Pjevaj me. Ona je ti. Malo mjesto na toploj zemlji. Otok što čeka da ga more ziba i ziba i konačno sa mnom proguta.
____________________________________________
IVAN BABIĆ (Imotski, 1961.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Od 1984. godine prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Od 1994. do danas zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i već više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, kao i programe Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Do sada je objavio devet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014., Pogledi, 2016., Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019., Umjetno disanje, 2020. , Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma (Naklada Bošković, 2023). Godine 2015. dobitnik je Nagrade “Tin Ujević” za knjigu Koncepcija vrta.
ponekad tu pijem vino sa devojkama koje mi brzo dosade
ujutru razmišljam da je šteta što je zgrada niska
***
BEOGRAD JE IZLIZANI SAN
iz njega bežim leti u šetnje do Savskog keja
svakodnevno pakujem školjke koje smo sakupili knjige sa posvetama i muški parfem
uputim se do zamišljenog ponora da u njega sve bacim
***
LICA U ZGRADI PREKOPUTA SU MUTNA
sedim u kupaćem sa knjigom na krovu masna od kreme
kapljica znoja se spušta ka donjem delu kupaćeg
zamišljam mrak muziku i tebe
klečiš na toplom betonu ispred moje stolice
stavljaš moje stopalo na svoje rame gledam ti trepavice dok uzaludno pokušavaš da me oraspoložiš
***
OD SAD SI BEZNADEŽAN
video sam te pre dve nedelje u gradu poslao si uprkos zabrani kontakta
nadam se da ćemo se mimoilaziti svuda, fokusirani na osobe pored nas, bezglave statue u izlozima, nevidljive prijatelje
da moja crvena kosa više neće privlačiti tvoj pogled
da će mršavi muškarci sa plavim očima postati nebitna vrsta
još se nadam, da si prestao da povlačiš liniju kod prelaska pešačkog prelaza na crveno a uspostavio je kod prevare žene
***
CIKLUSI
razbila sam plavu ploču uz koju smo juče vodili ljubav o tvoju neurednu neobrijanu glavu
pogledao si me umorno okrenuo se na drugu stranu i zamolio da zaključam
izbacila sam sve štikle kroz prozor ofarbala se u zeleno postala trava
vratio si se sa posla preskočio preko praga i zapalio cigaretu mira
čulo se dugo fiju vetar šapuće
a ja, trava, valjam se po asfaltu, u potrazi za više sunca
više se ne vraćam dok vetar ne promeni pravac
***
SREĆNA SAM SAMO KAD TI JE BIVŠA ŽENA SREĆNA
čitaš mi njene poruke pitaš šta da napišeš
oteraću vas dođavola koliko sutradan
tražim Atlantis da se tu sakrijem
sve prijateljice postaju Pitije iz Delfa nejasno tumačimo reči bogova
gledamo kroz dvogled devojku što čupa obrve satima komšije na vrhuncu
nadamo se da će i nas obasjati normalnost
prevrćemo tarot, horoskope ni tu nema ničega
osim signala da nam je terapija preko potrebna
_____________________________________
NADA ĆIRIĆ, 29 godina. Diplomirani inženjer elektrotehnike i računarstva. Voli vajanje, ploče i analognu fotografiju. Sedi daleko od gužvi i stalno nešto čita.
Ulica ili zgrada u kojoj su živjeli oni koji su izdaleka dolazili i radili u rudnicima. Grad se tada počeo širiti. Samci su svoje živote odbolovali u utrobama ovoga grada u kojem sada Samačka izgleda savršeno za zavičajne pse, koji se tu, vrteći repom i koteći se, motaju sve vrijeme.
Pokoji cvijet, divlji, pronikne kroz stepenice i pločnike oko zgrade.
Samačka – savršena i prognana iz vlastita sjećanja.
***
AUSTRO-UGARSKA BERZA
Kada su pucali na prestolonasljednika, londonske, bečke i berlinske berze više su govorile o njegovoj smrti negoli o novoj vrijednosti kojom bi trebalo kupiti iluziju. Štampa je pisala o britanskim naporima da rata ne bude dok je Princip u tvrđavi – kao u sirotinjskoj kući – sanjao slobodu.
Bečke dame na svoje grudi stavljale su zadnje zalihe krema iz oskudnih dućana, dok se u kafanama, bečkim i provincijskim, naivnošću pjevalo o ratu. Rekli su im: Doći ćete prije Božića. Došli su koju godinu poslije, s proljeća, kada se ptice vraćaju u plodne ravnice, kada očevi promahuju kao praške snijega kojima se djeca raduju.
***
TUGA RADNIKA IZ DEIR EL-MEDINE
Brineći da mladom kralju Tutankamonu ne bude tijesno u novoj grobnici, dok nad Dolinom kraljeva sunce pravi sjenu, gledajući u fresku kraljice koja igra šaha, pojavila mu se briga i tuga: soli ovog ljeta neće biti… Kojem se bogu moliti – bogovi umiru onim redom kojem se nisu nadali.
Tuga radnika iz Deir el-Medine slična je tuzi radnika ovoga grada.
***
CAFE VIKTORIJA
Neko je prošao kroz staklo tamno i daleko kao dječak koji je na zidu, kada su ga rušili, gledao ko će ga dočekati na Branderbuškim vratima, radujući mu se i ne kasneći kao stroj u Arnautovoj poeziji.
Kada su na zidinama blokovskog svijeta gradili novi, ostavili su nama, dječacima devedesetih, da u svojim kostima, da u svojim očevima, zastanemo pred našim majkama.
Neko je, kažem, puhnuo u pjenu, sjetivši se žene koju je volio i koju će u porušenom gradu, čiji su tramvaji slični onima iz Semezdinova Mizalda, još jednom, kada kroz vrata, kada kroz staklo tamno i daleko… Mladu i lijepu vidjeti.
***
GRADSKI PARK
U hladu i travama odmara i promiče majski dan. Nedaleko od mene ljudi prolaze. Šuškaju riječima u hladu vrbove grane. Žene suknjama zavode proljetni dan koji miriše na behar i na majku koja na pragu čeka oca.
Danas, dok čitam u parku, ne znam šta se izmijenilo u ovom gradu u kojem vjetar zimi rastjeruje kosu. U parku gdje djeca vriskom i čežnjom kazuju o životu. O onima koji su u ovom gradu, nakon rata, ostali živi i zdravi.
_____________________________________
SEAD HUSIĆ rođen je 1986. godine u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završio je u Banovićima, a diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2010, odnosno 2020. godine. Prevođen je na danski, švedski, makedonski, mađarski, njemački i turski jezik a zastupljen je u višejezičnim antologijama. Objavio je sljedeće knjige: Na tragu modernizma, poezija (2015); Čovjek koji piše priče, kratke priče (2017); Stvari, poezija (2017); Iz savremenih književnosti / Apriorna čitanja, studija iz savremenih književnosti (2020); Časopisne pjesme, poezija (2020); Donijevši sebe sa historijom, izabrane i prevedene pjesme (2021); Čovjek koji piše priče, 2. izdanje (2021); Tradicionalno i subverzivno u usmenoj poeziji Bošnjaka: Studija o petoj rukopisnoj knjizi „Muslimanske narodne pjesme“ Muharema Kurtagića, studija o usmenoj književnosti (2022). Nagrade: Treća nagrada za priču „Vodeni zavičaj“ na konkursu Zavičajne staze, Petnjica, 2015; Nagrada Fondacije za izdavaštvo za knjigu Stvari, Sarajevo, 2017; Prva nagrada za pjesmu „Tale se u Krajinu vraća“ na konkursu Čarobne krajine, Cazin, 2022.
Reč postade meso i hodaše pustim ulicama noći Klizila je samouvereno niz kaldrmu Spuštala se niz brdo sa namerom Neko bi rekao da luta, da traži ne znajući da je to sveznajući Nema tu sumnje u pokretu Put je predodređen Niz brdo ka vodi koja doziva pevajući ludi od uzbuđenja dok Reč u svom ritmu prolazi pored šarenih zgrada Oronulih, a obojenih Prolazi pored belog goluba i ruku koje govore „Em nome do Pai do Filho e do Espirito Santoˮ Ne zastaje, ne pojmi Samo nastavlja dalje u prisustvu zaboravljenih Oni nastanjuju taj svet Oni ga nazivaju domom Taj svet između svetova onog od juče i onog od sutra Ne mare oni za još jednog prolaznika Može biti samo jedan od njih Ne mareći se mimoilaze nada i beznadežnost Svi sveci i njihove osmatračnice raštrkane po Lišboi ne nude pogled koji Reč traži Spuštajući se ka trijumfalnoj kapiji ona budi sve koje treba Danas nema kašnjenja Prolazeći ispod trijumfalnog luka dočekuje je vetar Nosi pozdrave, raduje se Reč korača po trgu Zaobilazi kralja na konju Pozdravlja pevajuće vode i zauzima mesto pored usamljenih stubova i postolja ispred okeanskog koridora Čeka da se obistini rečeno Nebo menja boju i najavljuje prvi zrak jutra Svetlost svakim trenutkom presvlači grad u novi život Poklanja čudotvorni smisao Obelodanjuje sve skrivene lepote Ona zatvara svoje svevideće oči Želi da oseti Jutarnji mraz miris okeana i toplotu sunca na koži I u početku beše Reč a onda bi čudo
***
CRNA TAMJANIKA
Probudio sam se sa slatkim ukusom u ustima sa pomućenim mislima, burnim osećanjima i obojenim usnama. U ogledalu tražim steg oko glave. Češljam rukama zamršenu kosu. Pipam usne tražeći ostatke sećanja i u očima pronalazim ono što tražim: odraz njenih svetlo plavih u mojim tamno zelenim. Rastali smo se kod hrasta neoštećenog ljubavnim dokazivanjima. Šetali smo pripiti kroz puste ulice radne noći. Naš smeh je ispunio sve osvetljene i neosvetljene uglove; budio je usnule radnike i smetao je nestašnoj deci. Poljubili smo se ispred kafane. Odlazeći pred najezdom fajronta pali smo jedno drugom u zagrljaj. Njena crna kosa mi je vezala ruke. Ugrizla mi je donju usnu u kojoj se zadržala još koja kap vina. Završavali smo drugu flašu kad me je pitala da li sam pio „Vinho Verdeˮ. Verujem da su u tom trenutku nestali braonkasti tragovi u mojim očima i da su pozelenele kao zeleno vino Portugala. Već smo mi sedeli zajedno na vrhu nekog stepeništa u Alfami. Pevao nam je stari Lisabon, a mi smo tu proveli jednu večnost ne mareći za zakone fizike. Prodrla je u moje snove i tek tada smo se stvarno videli. Sve pre toga kao da su bile prazne priče; školski uvod koji mora da se preboli. A prišao sam joj dok je stajala za šankom, nakon što nas je osvestio neizbežan susret naših pogleda. Držali smo isto piće, pa sam joj rekao kako i ja u toj kafani volim crnu tamjaniku.
***
LIŠBOA
Obraz trni od jutarnjeg mraza Nos upija miris nedalekog okeana Uz obalu su se poređali zombiji modernog doba tragajući za tračkom života Iz senke Hosea prvog dolazi zvuk portugalske gitare sa zvukom dolazi čovek bos silazi stepenicama na postolje ispred okeanskog koridora Utopljenih stopala svira vodama a vode raznose celom svetu i vraćaju njemu Za njim se u vodu spuštaju pevačice sve same crnokose lepotice svih starosnih doba Svlače se u hodu i ispiraju tugu sa sebe U jutarnjoj šetnji nemi monasi prave pauzu Okrenuli su se ka zapadu odneli su flašu vina gitaristi i počeli su u njegovom ritmu da pevaju fado Ribari su stigli iz ribolova Lažu da su upecali bakalara ali ga i dalje spremaju i prodaju za malo sreće Napravio se dugačak red Sva ta bleda lica duhovi skoro prozirni kao da ne postoje i svaki radi nešto svoje a Pesoa je sve to zapisivao i shvatao ozbiljno Sa time počinje sa time traje i sa time se završava dan. Zvone crkvena zvona svi stoje slušaju i gledaju u zvuk Sve stoji a vreme dalje teče Nakon toga ide svako svojim putem Nakon toga nastavlja se život
***
NOSTALGIJA
Neizgovorena osećanja su nepotrošena Flaširana su, konzervisana Hermetički zatvorena Ostavljena su za teška, mučna vremena Kada se osećaš loše a želiš da se osećaš gore Ostavljena kao zimnica očajanja Ako zafali malo, trk u špajz Ali otvarača nema Čep neće da popusti Ne može da se potroši Pa gledaš kako se presijava svetlost Kako ti se smeje pokvarenjački Ostaje na stolu, neotvoreno, prisutno Ali se pije i jede nešto drugo Ono što je tu i što je pristupačno Zadovoljiš se time i ostaneš do kraja nezadovoljan Ne valja da se baci Nema rok trajanja Ostaje večno u ostavi na nekoj stražnjoj polici i ritualno se vadi s vremena na vreme da se gleda i prezire
***
IRANSKE KIŠE
Na platnu je crno beli film Na njemu žena u hidžabu gleda prkosno ka meni Snažno i tužno Nijanse bi bile slične i da je film u boji Samo oči, uvek oči one bi bile drugačije Njene su sigurno crvene prodorne i zastrašujuće Kazna u tom muškom svetu gde uplašeni mogu da čine po volji A strah, veliki motivator pretvara ih u daltoniste Njima su sve oči iste boje Sve ih podjednako plaše Sve su podjednako opasne Majke, sestre, žene, ćerke naučile su kroz život da ne prekrivaju oči već da kriju pogled Njihove sudbine ne sadrže ljubavne pesme Nema ljubavi na prvi pogled Svaki može da bude koban Slika na platnu se menja Sa kranova vise crni duhovi Opomene i omeni Na trgu, opkoljena narodom gori žena sa pogledom nežnim i prkosnim Odbija da izgori Čeka promenu Čeka da padnu prave iranske kiše i da ugase vatru Spraće se kletva sa očiju sa srca blaženom vodom Masa će ošamućeno da se raziđe Neko će da joj pruži čašu vode Pogledaće se Spustiće leševe sa kranova Sahraniće ih dostojanstveno Pisaće se ljubavne pesme Film i dalje traje Na platnu je žena u hidžabu Vidim joj oči, crvene su Ona gori Plamen joj skida povez sa usana Ona se smeje i recituje a kiša je kasno pala
***
TREBA OTIĆI (inspirisano pesmom Ivana V. Lalića „Treba ostatiˮ)
Treba otići i ne razmišljati o tome Ne treba se siliti pronalaziti nebulozne razloge Ne treba se kriti iza apstrakcije i glumiti mučenika Trpeti, trpeti, trpeti Lagati, lagati, lagati I nikako ne treba koristiti ljubav kao izgovor Sve onda pada u vodu Nezaustavljivo kreće da se kotrlja kamen Ljubav kao razlog je laž Prosto ne funkcioniše na silu I zato treba otići Bolje je otići nego postati neiskren u toj meri postati okrutan i u nastavku sve ono što ta bolest sa sobom nosi Znam, žuti pesak nikako da isteče Poslednje zrno nikako da padne Vreme igra neku svoju igru Čika nas na neopreznost nakon koje nema povratka Treba otići, jer je uvek moguć povratak Ne treba se plašiti Strah je varljivo đubrivo Krajnje nepouzdano gorivo Na kraju treba verovati u iskrenost reči, pogleda i svakog novog koraka I zato treba otići Ne treba ostati Iskrenije je
_________________________________________
NIKOLA RADOSAVLJEVIĆ, 29, rodom iz Smederevske Palanke. Master germanista i nastavnik nemačkog jezika u Aranđelovcu. Dobitnik nagrade Timočka lira 2024. godine za najboljeg mladog pesnika, kao i nekoliko drugih nagrada. Objavljeni su radovi, priče i pesme, u raznim zbornicima. Ističu se pesme u zbornicima kao što su Rukopisi 46 i 47, Šraf, Glubočica između obala, Pesničke rukoveti, kao i priče u zbornicima Književnih vertikala, Art grupe Akt, izdavačke kuće Alma.
Draga moja Tatjana jutros si došla sa stihovima Brechta I opet smo bile dvije ozbiljne djevojke Kao one davne zime U tvojoj sobi bez grijanja.
Tvoj meki baršunasti glas Dodirivao je moje lice Govorila si mi Ti si moja grofica koja čeka na tračnicama u ljubičastom kaputu.
Život još nije imao okus presoljene juhe.
U tvojoj sobi bilo je mjesta samo za klavir i zavjese od pliša. Zebli su ti prsti na tipkama od slonovače Rudolf Stelzhammer, bečka mehanika rekla bi mi s ponosom.
U podstavu kaputa ušivale smo note i stihove slušale jazz u zadimljenim podrumima Naša djevojačka glatka leđa drhtala su pod noćnim lampama Muškarci su gipke životinje Muškarci su zaključana vrata Crne kutije s pulsirajućim zvukovima.
Muškarci su topli jastuci U njima ptice selice ostavljaju svoje perje Žene koje spavaju na ključnim kostima jastuka Sanjaju kako lete na jug.
Draga moja Tatjana ja više ne znam gdje si sada. U mojoj izmučenoj mašti razvlače se kao magla sanjiva, mračna nokturna. Čovjek brzo ostari ako stoji ispod crnog sunca.
Nebo je sivo i hladno U postelji zimskih spavača. Nisi ostavila tragove. Moje riječi sada imaju bolne prste, iz njih ispadaju jaja prepeličja, Mjesečevo lice i mokro lišće.
***
DESET LAKIH KORAKA
Skoreno mlijeko na dnu šalice. Bijela tišina koja ne dodiruje. Očekivanja, očekivanja.
Koncept samoće: Moraš izaći van tražiti ljude Koji će čuti tvoj glas. Ako te ne čuju, Postaješ nevidljivi čovjek.
Online prodavači magle Koji na tečajevima od par mjeseci Postaju vrhunski stručnjaci Izračunali su koliko trebate napraviti koraka do sreće.
Deset je čaroban broj. Deset koraka treba do ljubavi. Deset koraka trebaš do pakla. Anonimnom alkoholičaru koji napravi deset koraka Nedostaju još ona dva Suprotna od šanka.
Jedanaest je nesretan broj. Nitko se nije usrećio tko je napravio jedanaest koraka. Deset koraka treba do sirove hrane. Jedan korak manje I pretvorit ćeš se u glavicu karfiola Ženu koja jaše ružičastog flaminga Pijanca koji trusi treću čašu konjaka. To je prokletstvo deset koraka.
Deset je pravila do sigurnosti. Deset je pravila koja treba prekršiti. Deset pravila kako doći do muškarca Kako zadržati ljubavnika Kako zadržati erekciju Kako zadržati mačku u dvorištu.
A ja kažem Ne brojite korake. Samo zaronite. Zadržite dah ispod površine vode. Isključite svijet oko sebe. Svu tu suvišnu buku. Sve te suvišne ljude.
_________________________________________
SANDRA BOGDAN RAKIĆ je pjesnikinja i slikarica iz Osijeka. Rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Radila je kao novinarka na Gradskom radiju i bila urednica emisije “O nama”. U Gradskom oglasniku uređivala je svoju rubriku “Metafizički savjetnik”. Dugi niz godina bavi se pisanjem poezije. Pjesme su joj objavljivane u književnim časopisima Kvaka, Sapphoart, Diskurs, The Split Mind, Sizif, Suština poetike, na portalima za književnost Metafora i Kritična masa te u brojnim međunarodnim zbornicima. Poezija joj je uvrštena u Zbornik 8. gornjogradskog književnog festivala, a zastupljena je i u Antologiji suvremene književne forme 2021. godine. Svoju zbirku poezije pod nazivom “Noćni kupači” objavila je 2023. godine. Osim pisanja poezije, bavi se slikanjem, fotografijom i digitalnom umjetnošću. Iza sebe ima samostalne i grupne slikarske izložbe, samostalnu izložbu fotografija, te nagrađene fotografije koje su bile izložene u sklopu grupnih izložbi u Osijeku i Zagrebu.
mama me budi u pet ujutru kada se obuče i spakuje uniformu žuri da pozdravi kolektiv u autobusu fabrike alkoholnih pića
svečano posuđe izloženo u regalu beli luster sfernog oblika unapred zauzeta mesta za stolom prženice i roze tetrapak s kravicom
prelistavam knjigu s tatinom posvetom međuratna grafika i jugoslovenska levica zamišljam kako govorim drugu no pasaran na jednoj od madridskih barikada
ukršteni kaiševi preko risa i potkolenica broš na kragni haljine pletenica uvijena u punđu stopalima usidrena iznad virova
čekam sunce na Brankovom mostu.
***
JEDAN OD NAS
budio si se iza zgrade u žbunu okružen čoporom lutalica
na vojnom otpadu osvajao si reputaciju poznavaoca svega što nikom ne treba
motor parkiran u dvorištu gimnazije tvoj dah u kosi maturantkinja
hipnotisan piruetama ruleta otkupljivao si se novcem roditelja
kao kupač s bademantilom i slamnatim šeširom čekao si majku kod školskog psihologa
u pretećim dijalozima škrgutao bi zubima u opuštenim razigravao oštra krila leptira
dva puta po jedna uz nula tri deci menjao si ime u skladu s receptom
duplo stariji od drugara srednjoškolaca odrastao si iznova sa šakom punom suncokreta
bio si dovoljno dobar kad nam je bilo jasno ko si.
***
IZVINI
na ivičnjaku ispred prodavnice s flašom piva u rukama stoji momak iz bloka u iznošenoj trenerci
poželeo sam da prečujem pitanje imaš neku siću brate da se častim pred spavanje
ispod blago spuštenih kapaka pogled mu je ostao oboren među rasejanim opušcima
njegov lik dočekuje veče još je deo kraja na vratima atomskog skloništa.
široke zenice branioca u trku fajerke su nestajale u haustorima
dočekao je ekipu neprijateljskog bloka istrajao na nogama do gubitka svesti
hranila ga je voda s izvora Areja njegovi prednji zubi posejani su na vrhu brda
u temeljima svetilišta.
***
SENKE SA ZAVODLJIVIM TENOM
jezera okružena trskom tlo natopljeno snagom Save i Dunava zemlja prisvojena kao miraz neposredno pre ceremonije spajanja
otisci šapa vidri predanje utisnuto u pesak živi kroz temelje prelama se na staklima zgrada
originalna kota Novog Beograda otvorena naspram neba prabakin jorgan ispod stopala dočekivaće Ikaruse prebliske Suncu poletelih s bulevarskih pisti
sokovi divljih šljiva i jabuka prenose sećanja podzemne vode ritam dijaloga razigranih izgovora puzanje građevinskih šina do stanova kolektivne pobede.
_______________________________________
NIKOLA MLADENOVIĆ (Džoni Mauna) rođen je u Novom Sadu 1986. godine, a prve dve godine živeo je u Somboru. Majka i brat su rođeni u Nišu, otac na Jastrepcu. Odrastao u novobeogradskom bloku 22. Od 2008. do 2012. godine bavio se savremenim plesom. Istraživanje pokreta narednih godina nastavio je kroz slobodan ples i kontakt improvizacije. Piše od 2018. godine, a od kraja 2021. organizuje i večeri poezije Ponekad u osam. Dosadašnji pesnički izraz zaokružuje kroz knjigu poezije Jasni izbori.
večeras gledam azijski klasik raspoložena sam za ljubav
filmove biram kao i muškarce volim kad su lepi, spori i nerazumljivi
***
LETO U MAJU
u ustima zaglavljene jagode podsećaju me na odlaske ljubljenje kod sudopere čišćenje peteljki
uvek mi pomogneš da prodišem pokažeš mi slast lepljivog podneva spustiš mi sve jagode niz grlo
***
DOBRO JE OTIĆI I SEBE RADI
Mama ide da pregleda srce, izvadi krv, snimi pluća. Molim te, idi do crkve sine, pomoli se, upali sveću za žive, za zdravlje i za naše pokojne. Za zdravlje sine, pomoli boga, molim te. Ona nikad nije verovala u boga, zna da ni ja nisam vernica. Obećam da ću otići. Krećem mama, samo da se okupam. Makar u crkvu da uđem čista.
***
BOG NAGRAĐUJE
Večernja služba. Muški hor peva o anđelima. Ugledam te kako sediš sklopljenih očiju. Najlepši čovek u crkvi. Gotovo božanske lepote.
Pri izlasku zaboravim da se prekrstim. Nisi krenuo za mnom. Propustila sam priliku da pred tobom klečim u naosu.
***
FATAMORGANA
Noćima ne spavam. Glad još uvek podnosim. Žeđ je prava mučiteljka. U daljini primećujem brod. Na njemu tetovirani mornari. Jedan po jedan skaču u pustinju misleći da je more. Ne znaju da čovek može da se udavi i u pesku.
__________________________________________
NEVENA ILIĆ rođena je 1990. godine u Beogradu. Završila je Filološku gimnaziju (nemački jezik) i Filološki fakultet na katedri za Opštu lingvistiku i holandski jezik. Za vreme studija bila je stipendista nizozemske jezičke unije Taalunie, a usput je pisala filmske i pozorišne kritike za domaće magazine i umetničke festivale. Kasnije se bavila prevođenjem poezije sa holandskog jezika na srpski, i obrnuto. Njeni prevodi srpskih pesama objavljeni su u holandskom časopisu Awater, časopisu za književnost i savremenu poeziju. U okviru izdavačke kuće Treći trg, 2019. godine objavljuje prevod zbirke poezije Lutanje noću belgijske pesnikinje Šarlote van den Bruk. U formi fanzina, objavljuje nekoliko pesama u okviru edicije Lan, Hartija (2024). Pesme su joj objavljene i na portalima Astronaut. ba, Strane. ba, kao i u zborniku Signali u noći (2024). Pohađala je radionicu pisanja kod Zvonka Karanovića, a trenutno radi na samostalnom poetskom art-projektu pod nazivom da duže traje i istražuje vizuelnu i kolažnu poeziju. Svoje pesme i kolaže izlagala je u okviru više zajedničkih izlagačkih marketa i izložbi. Živi i radi u Beogradu.
čovjek-časopis 