U prvom činu smo bili musava i neukrotiva djeca. Đavli, etiketirani od najranijih sjećanja, do mjere da smo se navikli na tu riječ kao na nešto milo i toplo što se svija oko svačijih nogu i čarapa za višekratnu upotrebu kad nas zima potjera oko šporeta.
Scenografija: blago rečeno skromna. Nešto što bih danas nazvao kaučem, iako je bilo neudobno i za kosti meke poput memorijske pjene, stajalo je u najboljem ćošku. Kredenac drečavo zelene boje, pun posuđa koje se čuvalo za nekoga ko nikad došao nije, bar ne dok sam živio u maloj kući podno planine, bio je naslonjen na pregradne daske na suprotnoj strani. Šareni tepisi po kojima smo gazili bosi, čisti kao posteljina u koju bi se zavukli svo troje, bili su hladniji od svih zidova. Pod jednim od njih sam sahranio pauka. Danas ta uspomena ponekad sahrani mene. Uz treći zid, odmah do vrata stajao je šporet na drva. Nešto kao korito sa provučenim baštenskim crijevom tačno ispod najizrazitije ubuđale fleke koju je majka zvala Šiško jezero, sto za ručavanje i frižider bili su sav inventar. Kako nijesam ulazio u tuđe kuće, nijesam osjećao nelagodu koju skromnost, a još više siromaštvo, mogu da proizvedu.
Sve mi je u toj kući bilo pod prstima osim ostave. Zabranjeni špajz u kome su bile poređane tegle, vreće i kace sa sirom. Onim najboljim, koji nikad vidio nijesam u gomili na stolu, kao da je prizivao đavla koga još nisam u sebi zamrzio, da proviri u tamu najbogatije prostorije u kući. To su bile moje prve velike batine, ali su bile vrijedne svega. Mastan oko usta, plakao sam pomalo na silu, samo da bih zaustavio naninu natikaču što se zalijetala visoko iz vazduha. Ono što je bilo ostavljeno za goste je prvi put bilo opipljivo. Opipljivije od gostiju, da budem pošten. I bilo je ukusno toliko da i danas mogu na svakoj osjetljivoj tački jezika da istopim davno pojedeni grumen žućkastog slanog sira.
Na dan kad smo odlazili nana je plakala, zaboravivši sve ono što nas je proizvodilo u đavle. Sestre su plakale s njom. Majka se pozdravljala kao da ćemo već sjutra biti u svojim krevetima. Ispred kuće je čekao blatnjavi karavan sa natpisom TAXI, naš cijeli život je stao u tri torbe od kojih će se jedna pocijepati na aerodromu, ali to nije ta priča. Nana je, dobacila je majka u prolazu, plakala jer se cijela kaca sira pokvarila čekajući važnog gosta koji će ga pojesti. Je li tu bilo ironije – ja ni danas ne bih prepoznao.
U drugom činu smo u zemlji u kojoj razumijem samo tetku, njenu djecu i Šekija koji nam popravlja osigurače, u zemlji bez pozdrava i bez zagledanja u iznošene cipele sa čičkom u kojima sam putovao.
Tada to nisam znao, ali majka je bila nesrećna u selu koje smo napustili i vjerovala je da ćemo jednog dana i mi, njena djeca, jednako patiti za dinamikom života, čistim poslovima, putevima i kupatilom u kući. Smučili su joj se lavori, kante sa vodom, korita i pepeo. U početku od ljubavi prema mom ocu nije vidjela taj teži dio života. Ali od trenutka kad je umro ona je tražila izlaz. Za sve nas, ne samo za sebe.
Znao sam da će život u tuđini biti drugačiji, posebno zato što Alma, Azra i ja više nijesmo bili sami, i nije više bilo šume oko nas. Nedostajala mi je širina, miris negaženog, miris koji se kroz godišnja doba mijenjao. Do vremena kad sam to shvatio, u kući tetke Dunje na tri sprata, s njenom djecom sam odrastao i više nisam bio siguran da li sva ta hrana na stolu i sve te gomile sira imaju ikakvog smisla kad dvije udovice, moja mati i njena sestra, nikad nijesu kući, kad im je djecu podizao sistem, kad je vrijeme postalo luksuz, a svega drugog je bilo taman toliko da ne fali. Majka je do kasnih sati služila vizbadenske pokeraše, naše zemljake koji nijesu zaboravljali da im je neko ostao doma, ali nijesu ni mogli ništa sa svim onim što su znali. Zorom je čistila tuđe ulaze i parkinge, a nas su čekale ceduljice sa natpisima gdje je doručak, gdje je ručak, džeparac i čiji je red da iznese smeće.
Nane bih se sjetio samo kad su se mijenjala godišnja doba ili kad bi mi iz uskih i mračnih hodnika podsvijesti izletjela zaboravljena psovka ili kletva. Njenog gosta koji nikad dolazio nije pretvorio sam u anegdotu kojoj bih se smijao kad ostanem sam sa sobom. Još tada sam znao da ću ga staviti u priču. Nije to bio ni glavni brkajlija u selu koji svima cijepa drva, iako mu je nana činila blagi naklon kad god ga put nanese. Nije bio ni Puco poštar, iako je svraćao samo jednom mjesečno da donese pisma i penziju koju je nana zvala crkavica. Nije bila ni Stana Mustafina, nanina jedina prijateljica, kojoj je sve moglo bit, osim onoga iz ostave.
Nikad nisam prestao da se pitam ko je taj kome čuva najbolji sir, sitno nasjeckane salate, orahe i suvo meso, brašnjave, smežurane smokve i cijeđenu drenjinu, kafu upakovanu u metalnu kutiju sa zlatnim natpisom. Ali užurbanost života i majčino odsustvo potrebe da se, od onog trenutka kad je sredila ostatak svog života, vraća u zemlju iz koje je potekla, odaljili su me od velikih i romantičnih uspomena u kojima bi ta osoba imala bar neke crte lica ili obrise neviđene dobrote.
U trećem činu sam, gurnut nostalgijom takvom silinom da sam već u kostima naslućivao da ako sad ne odem, nikad više nanu vidjeti neću živu, vratio se pod staru planinu, u prvi snijeg koji još nije bio siguran da li da se zadržava ili da okopni, i našao sam je na vratima kao da me čekala, iako nijesam javio da dolazim.
Plašio sam se povratka, nije da nijesam. Navikao na korumpirano vrijeme, ubrzana disanja, hladna klimanja glavom, izgubio sam iz vida da sam jednom, ne ni toliko davno, bio dječak. Negdje na začelju svjesnosti, sjećanja na zagrljaje i mirise budila bi se asocijativno. Kao da sam djetinjstvo poznavao iz prepričavanja, ne iz neposrednosti.
Sada je na starom zelenom kredencu stajala mikrotalasna, kuhinja je bila obnovljena, a moderna i udobna ugaona garnitura je u potpunosti promijenila opis prostorije. Tepih je bio isti i u izmaglici sjećanja nazirao sam tri figure prostrte po njemu kako čavrljaju rasterećeno i ne znaju da van podplaninskog sela postoji bilo što, osim možda nekog zlog vuka, tuđe nane i Karakondžule kome smo svi crtali različite rogove.
Nana je odložila štake.
– Isti si otac, kaže i glas joj se zaguši kod posljednjeg slova, pa kao da zacokta od nataložene tuge što je godinama postala noseći zid stare kuće. Nije željela da umre samo da bi što duže patila.
– Mora da si umoran, sažaljivo je šapnula.
A nisam bio.
Ona nije razumjela taj koncept. Od Vizbadena do našeg sela se ne pješaci ni koraka, nano, htio sam, a nisam rekao. Nije se tako putovalo u njeno vrijeme. Bila je jednom do Berana na operaciji, sina je rodila u kući, a kćer uz potok. Kćer koju nijesam upoznao. Sina kojeg njegovo dvoje od troje djece nije upoznalo.
Ponijelo me nešto čemu nijesam znao ime da raširim ruke prema njoj. Odviknuta od zagrljaja izmakla se tek toliko da nije sasvim uz mene, a onda stajala tako kao žalosna vrba, drhtala i odglumila da joj je svejedno, da sam mogao i da ne dođem u naše selo. Na pomisao da je selo naše sam se malo postidio, pa sam pokušao da prizovem bar nešto od onoga što sam na prazan pogled i ohladnjelo srce prisvojio. Ovo nije već odavno bilo moje, a opet, ništa drugo nisam imao što sam osjećao više svojim.
– Zaboravio sam koliko je lijepo, propustio sam kroz zube nesvjesno.
Iz neprijatne tišine zamrle bliskosti sam se otrgao naglo i pošao prema autu da izvadim poklone koje je majka spakovala, poklone koje sam kupio usput na majčin savjet, poklone koje sam sam birao.
– Nijesi to trebao donosit, rekla je.
– Majka je poslala.
– Kako je kučka?
Nasmijao sam se.
Nije joj oprostila što nas je odvela, iako je razumjela. Mlada udovica zarobljena u selu bez žive duše za druženje, bez posla, bez prihoda, s troje djece koja će jednog dana htjeti drugačije, više. Morala je da ode tamo gdje je imala bar nadu. Pa makar to bilo čišćenje parkinga i hodnika u zgradama većim od svega što smo do tada vidjeli.
– Da se bar preudala, da se ne muči, dodala je.
Dok sam gledao slike po zidu, na kojima sam prepoznao jedino svoje stare cipele koje su me odvele nesvjesnog u zemlju bez razumljivog jezika, nana je slagala po stolu hranu. Perifernim vidom sam uhvatio kako se nižu suvo meso, sir, orasi, drenova voda, rakija, domaći hljeb, smznuta jagnjetina, zaleđeni kolači, tegle pune ukiseljenog povrća.
– Ne može biti da nijesi gladan, rekla je.
Došao je. Njen gost je došao. Oboje smo mu se obradovali.
– prvonagrađena priča na konkursu Festivala priče “Zavičajne staze” 2022, iz zbornika “BIHORSKI MEMENTO”, NVO Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2023. –
_____________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK je rođena u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Novinarka je i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je devedesetih dvije zbirke poezije (“Horizontala preko bola” i “Vertikala bola”) i roman “Otvorena knjiga” 2008. godine. Poeziju, prozu i eseje objavljuje u književnim časopisima. Na konkursu “Queer Montenegro 2021” osvojila je treću nagradu za priču “Primabalerina”, a na konkursu “Zavičajne staze 2022” u Petnjici prvu nagradu za priču “Gost”. Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, piše u vozu.
čovjek-časopis 