Pisati o temi ili na temu a koji beše motiv? Jezička ispravnost ili radoznalost pisca da istraži sve što se na um i tastaturu nalepi
Sav očaj sveta i nadu postojanja
koja otresa blato da bi rekla/napisala reči makar bile i poslednje pre nego što otvrdnu u kamen, čak ni kamen već tvar poroznu i sasvim neupotrebljivu
***
RAZGOVORI U SAMOĆI
Izabrati jednu rečenicu ili pasus, podeliti oduševljenje ili naprosto čuđenje s nepoznatim prijateljem na društvenoj mreži
neizbežno je kidanje iz konteksta jer svačije čitanje je novo tumačenje kao i lepota uvek u očima posmatrača
a politički program Nabokova jednako nepromenljiv i klasičan do banalnosti: sloboda govora, sloboda mišljenja, sloboda umetnosti
***
SVI SVETI
Grobno mesto nije uvek lako pronaći slična su kao kost do kosti u mramornom moru cveća
Jedino te ime izdvaja uklesano i izbledelo zasija na čas umesto sveće koju opet nemaš čime da zapališ
pa šapućeš sitna sećanja kao molitve, mada znaš da je patetično ali je trenutak kao stvoren i niko za tvoju slabost saznati neće
***
IZA ZAVESE
Ova kišica što stalno rominja podseća na curenje iz klima uređaja u vrelim letnjim danima
nakon te misli spuštaju se još neki zvuci na aktiviran perceptivni aparat: zalaje komšijski pas i, uvek naglo oglasi se zvono na obližnjoj crkvi označavajući pun sat
čini se da je kiša stala, razbijena drugim tonovima, i gugutka objavljuje svoje prisustvo pod starom strehom
jutro kaplje laje guguče, sklupčano u ušnoj školjci koja tiho i svečano zvoni
_________________________________________
JULIA KAPORNJAI rođena je u Vrbasu. Objavila pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005), Iz kapi mora (2019) i Panaceja (2021). Povremeno piše kratke priče i književne prikaze. Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.
uvek ću polagati pravo na prolazak prstiju kroz tvoju kosu na javnom mestu
tvoje butine ostaće mesto za odmor mojih ruku kao benzinske pumpe usred noći na povratku s mora
manire i stavove pažljivo sam uređivao za duge večernje razgovore s tvojim sestrama
stolica na rasklapanje na tvojoj terasi bezbedna je zona van dometa poslovnih poziva i vudu igala
***
BILO JE LAKO PRONAĆI TE U HIROŠIMI
trebalo je samo pratiti trag istopljene kože na asfaltu ići ka tački od koje su ždralovi bežali
imala si pet miliona stepeni snagu trista tajfuna topila čelik utiskivala senke u zidove
našao sam te kako sediš u podnožju mosta disala si plitko grleći kolena
odneo sam te u hotelsku sobu i spustio u postelju pre nego što si zaspala, rekla si molim te, budi strpljiv sa mnom
***
KAMBODŽANSKA JUTRA
neko je prosuo sangriju na istoku kriška mandarine rasteruje mrak pastelni akvarel razliva se nad šumom
drveće proteže grane osmesi džinovskih kamenih lica izbijaju kroz krošnje džungla je zadovoljna, jer zna: svaki njen poraz je privremen
u zagrljaju divljeg rastinja hramovi srastaju s mahovinom i kostima izumrlih životinja
na fasadama dodir sunca oživljava vojske glinenih ratnika; umiru uzalud osuđeni da svakog jutra izvode istu predstavu
unutar zidova Višnu, Šiva i Buda žive u nametnutom primirju: partija šaha u kojoj su svi pešaci davno žrtvovani
na zapadu planina stresa sa sebe lišće opalo u toku noći; na njenim obroncima tigar se budi, zeva i nehotice guta čitavu džunglu
***
ZBOGOM, ARESIBO
Zbogom, Aresibo onog leta kada si otišla ostajao sam budan noćima zurio u nebo iscrtavao izohipse usamljenosti unosio tragove kočenja u mapu pogrešnih skretanja
ali nisam te tražio ko bi te prepoznao među svim tim svicima među svim tim tačkastim termonuklearnim pećima
znao sam da te mogu naslutiti jedino radio-talasima samo ako se pretvorim u trideset osam hiljada aluminijumskih ploča i smestim u dolinu između portorikanskih brda
*
urušio se kultni radio-teleskop lovac na pulsare i međugalaktičke šumove povremeni statista holivudskih filmova
popucali kablovi platforme iznad trista pet metara širokog tanjira ogledala dubokog svemira ušne školjke Karipskog mora
nije tačno da nikog nije bilo u trenutku kolapsa ona škripa na snimku nadzorne kamere bila je najava kidanja mojih nerava
nije popustio gigantski metalni kostur moja je kičma pukla pod teretom dugih teških noći
*
pokušavam da umirim prijatelje da im objasnim: nikad nisam želeo kontrolisanu demontažu da postanem poligon za šetnju vikend turista; meni je mesto u poluizmišljenim sećanjima uz legende o lutajućim šamanima
*
greše kad kažu da je za sve kriv uragan Marija sećam se dobro svih prirodnih nepogoda samo jedna se tako zvala i bila je tek malo jača jesenja bura ona koja je odgovorna za ovo hoda kroz zidove šalje šifrovane signale preko amaterskih radio-stanica ostavlja mi poruke na aerodromima i u lukama doziva kroz maglu čileanskih vina šapuće moje ime u japanskim zen-vrtovima
*
dao bih da me ponovo razapnu između tri betonska stuba osluškivao komešanja na dugim talasima tumačio zvučne potpise koraka samo kad bih znao da se među njima krije još neka devetorepa nebeska lisica
***
MESEC JE KRIŠKA PERSIJSKOG GREJPFRUTA
i mi ga grizemo svake noći trnu nam zubi od njegovog hladnog soka dok se kao udicom zakačeni klatimo iznad krovova
pred svitanje vilice popuštaju okruženi pijanim komarcima padamo padamo padamo
jutro nas guta mačke u tvojoj kosi zevaju svet je probušeni balon oko nas sve se sažima ostaje samo mladež u obliku ribarskog čamca iznad tvog pupka
MARKO STALEVSKI (1982, Beograd) diplomirao je astrofiziku na Matematičkom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na zajedničkom studijskom programu Univerziteta u Beogradu i Univerziteta u Gentu, u Belgiji. Četiri godine radio je na opservatoriji Kalan pri Univerzitetu u Čileu, a kao gostujući istraživač boravio na više naučnih instituta u Japanu, Grčkoj, Americi i na Еvropskoj јužnoj opservatoriji u Čileu. Danas radi kao viši naučni saradnik na Astronomskoj opservatoriji u Beogradu, gde rukovodi istraživanjima prašine u blizini supermasivnih crnih rupa u središtima galaksija. Pesme su mu objavljivane u zborniku Tajni grad (PPM Enklava, 2022) i internet portalima Čovjek-časopis, Enklava, Bludni stih, Nova.rs. „Tragovi kočenja“ su mu prva pesnička zbirka (No Rules, 2023). Trudi se da što više vremena provodi u planinama.
Ovo je za muškarce koji nisu uspjeli Ispuniti očekivanja žena, djece, obitelji i Bogova iz kućnih oltara, Za ponižene, za odbačene, Za najlošije očeve, supruge, radnike, Otpisane prijatelje i izdane duše, Za muškarce koji su najbolje godine izgubili Razmišljajući o upućenim uvredama, Za idiote, degenerike, manijake, ponoćne pijanice, Primitivce, varalice, internetske izbjeglice Za neshvaćane, one koju sve plaćaju dvaput, Za one pod paljbom glupih pitanja, One koji ne znaju promijeniti slavinu, Koji preoštro ulaze u zavoje i djeci daju krive filmove, Za one koji ne zarađuju dosta za vile s američkim Otvorenim soba-kuhinjama, Za oslobođene muškarce, tužne muškarce.
Ovo je za pogažene, kastrirane, zanijekane, Nedoživljene, neiživljene, One koje su natjerali da neprestano sumnjaju u sebe, Za muškarce koji uvijek donose krivu vrstu sapuna iz trgovine, Za one koji rade besmislene poslove i podržavaju preglupe hobije, Za naivne sanjare čije se prijatelje prezire, One koji uvijek govore previše ili premalo, I uvijek govore posve krive stvari, Za one koji se sigurno nikome ne mogu svidjeti i nisu vrijedni ljubavi, One što ne spajaju dobro boje i znoje se kao prasci, Za one s nedopustivim pivskim trbusima, One koji su dokazano i očito postigli puno manje od svih, One koji svaki dan govore telefonom sa svojim majkama, Koji se zbunjuju dok plaćaju račun za tri kave, Za one bezvrijedne i obezvrijeđene Za one s definitivno glupim frizurama, Smradom iz usta, ujutro, ali i poslijepodne, Za one pod vječnim stresom, za ismijane i izigrane, Za divne oslobođene muškarce, tužne muškarce.
Za muškarce kojima su predočeni popisi grijeha Koji im nikada neće biti oprošteni, I popisi imena momaka koji bi u ono vrijeme bili Bolji izbor za muževe, Za nadglasane, nevidljive, slomljene, otpisane. One čije se kutije s uspomenama drže u podrumu. Za muškarce koji su preživjeli godine vriskova i prijetnji, Za one koji su se povjerili svojom ženama Da bi one te tajne iskoristile protiv njih, Za muškarce koji u svom domu žive u vječnom ratu I liježu sa željom da umru glasovi. Za one, naposljetku, nasilne – za kukavice dakle, Da! Za kukavice, za te divne kukavice Koji odjednom zdušno razbijaju cijele kuhinje, One koji plaču u autima, a u domu nemaju mjesto za tugu, Za muškarce kojima će biti oduzeta djeca, One koji su od služinčadi postali Oronuli tipovi koji se pojavljuju tek vikendom s dva broja Premalenim dječjim cipelama, Za muškarce pokrivene plijesni, Muškarce koje su odgojem gurnuli u nesuvisla vezivanja, Ali bez nužne pripreme za rukovanje gadovima, One koji su u društvu svojih družica odavno sanjali o papigama, Za one u vječnom bijegu, Za divne oslobođene muškarce, tužne muškarce.
NIKOLA TUTEK rođen je 1978. Autor je kratkih priča od kojih su se mnoge pojavile u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Također, autor je tri zbirke kratkih priča: Zlatna pirana (2006.), Ljudi koje sam izmislio (2009.) i Pamrav i pragrgan (2015.). Njegova priča Pičkin dim proglašena je trećom najboljom na FEKP-u 2020. Piše kratke priče, dramske tekstove i poeziju. Osim na hrvatskom, piše i na engleskom i mađarskom jeziku.
Nema ništa začudnije nego kad u pedesetoj tražeći nešto sasvim pragmatično tipa rezervna žarulja ključ račun iz ladice iskopaš crnobijelu fotografiju sebe iz vrtića. Imala sam četiri godine kratku kosu i frizuru istu dječačku frizuru baš kao i sad.
Imala sam i prestravljeni izraz lica isti prestravljeni izraz lica
Baš kao i sad.
***
POTAPANJE
Ne pratim više ratove lažem sebi da su daleko Ne pratim više deložacije svaki put isele i mene Ne mogu više ni poplave osjećam se jednako potopljeno Ne pratim više ni sebe možda sama sa sobom zaratim možda samu sebe iz sebe iselim možda sve svoje svjetove od nemoći ravnodušno potopim.
***
TO WHOM IT MAY CONCERN
Moja slova ne obvezuju nikog (na ništa) a ponajmanje mene (ponajmanje mene). Moji snovi ne duguju nikom osim meni (mene jaču). Pišem sebi i ponekad svijetu ne pišem za bolje sutra niti za ponovno jučer. Pišem sebično bez predumišljaja kao kad sebi kuhaš svoju prvu kavu jutrom.
***
ŠTA?
Možete li doći na našu književnu večer Šta? Ne, na žalost nema honorara ali evo bit ćete spomenuti u novinama znamo da se vi škrabala ovlažite kad vam se ime pojavi na našim stranicama. Možete li napisati pričicu do dvije
Šta? Ne, na žalost nema honorara ali evo bit ćete potpisani ispod vlastite priče pred takvom časti, zar ne nijedan pisac ne uzmiče? Kako to mislite u to pisanje uložen je nekakav rad? Dajte ne budite tašti knjiški gad.
***
1963.
Ponekad se iživljavam nad svojim starenjem slušajući hitove iz osamdesetih zgusnuti zrak ispod svjetlosne disco kugle ja imam dvadeset i vrtim se u smjeru suprotnom od stvarnosti ja imam dvadeset i još nikada nisam bila na dijeti momak kojeg želim na šanku ležerno napušen čeka sentiš pa da mi dođe i odvrti me u smjeru suprotnom od godina i rata ispred nas.
*
“Jugo na Čiovu zbirka je poezije Bobe Đuderije, već poznate spisateljice, kolumnistice i autorice priča u kojima su čitateljice i čitatelji prepoznali svoje živote: čitajući se smijali, plakali ili beštimali. Ono što je u Bobinoj prozi autentično, hrabro, duhovito ili lucidno, našlo je svoje mjesto i u ovim pjesmama, u svedenijemu, intenzivnijem izrazu. Ako bismo Bobi tražili poetskog brata ili bližu rodbinu, srodnosti zasigurno ima s pjesništvom Tome Bebića, a katkad iz stihova zasvjetluca odsjaj Mjeseca iznad Splita Predraga Lucića. Uronjen u Mediteran, lokalno u Kaštelanski zaljev i splitski akvatorij, rukopis koji držite u rukama, na svoj je način i otok i kopno – kao i mitsko Čiovo iz naslova: žuđena idila koju je zapala divlja stvarnost, more sveprisutno kao spas, sudbina ili sol na ranu. Neposredna i otvorena, politična i senzualna, Boba Đuderija ispisuje lirski dnevnik svog vremena i podneblja, prati ružu vjetrova, bilježi temperament i melankoliju, ali i razmiče uske granice mentaliteta, rastura sterotipe, zahvaćajući duboko pa plitko, široko i visoko, katkad iz vreve, drugi put iz osame, uvijek iz neposredne blizine svakidašnjeg življenja: s rive, ulice, plaže – ili ekrana. U ovu se knjigu pjesama ulazi baš tako, prirodno kao što se stupi na otvoreni prostor, na trg nekoga grada na jugu: može se dogoditi baš sve, a susreti su neizbježni.” – Olja Savičević Ivančević, urednica knjige
_________________________________________________
SLOBODANKA BOBA ĐUDERIJA rođena je 2. ili 3.11.1963. u Šibeniku, na Dan oslobođenja Šibenika. Od 1965. živi u Splitu.
Prvi javni literarni početci bili su joj na blogu „Marchelina“ i u „Slobodnoj Dalmaciji“ gdje je objavljivala humoreske u podlistku „Pomet“, pod uredništvom Ćiće Senjanovića.
Pisala je i kolumne za portale i tiskane medije u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini.
Članica je Hrvatskog društva pisaca.
Bibliografija:
– Zbirka poezije „Morske erotske“, 2007., naklada IK-7 Kaštela – Zbirka kratkih priča „Marčelina – Kompilacija erotsko-domoljubnih kontemplacija“, 2011., Jesenski&Turk – Zbirka kratkih priča „Zovem u vezi posla“, 2016., ADAMIĆ – Zbirka kratkih priča „Marčelina – Nisam vam sve rekla“, 2018., Naklada Val – Roman „Da se ne baci“, 2020., Naklada Val – Zbirka poezije „Jugo na Čiovu“, 2023., Naklada Fragment
Kratke priče uvrštene su joj u:
– „Sve priče“, antologija nepoznatih autora, 2008., Ivan Sršen – „Književnost uživo“, časopis – U serijalu pod nazivom „Priče iz zagrebnog života“, u sklopu projekta „Pisci i pjesnici o Zagrebu“, 2015.
… A to ne biva baš često Ne vidim glomazne mere Surlu uši i stubaste noge Ništa od onog Što nameću znanja o slonu
Ne nazirem ni klavirske dirke Drške noževa ni medaljon na poprsju Stare vojvotkinje s kojeg zure Uglačana okca od slonovače
Mutna mi je slika krivolovca Među trofejnim kljovama
Kada pokušam da zamislim slona Dođe mi pred oči sve što nije slon Tako je i sa idejama Rađaju se kad potrošiš Sva obilja sveta iz kojeg dolaze
***
CELINA
Tačka na kraju rečenice U nekoj svetoj knjizi Svejedno je mali uzorak tame
Na putu do škole Dečak je upravo Video pileću nogu
Između ova dva iskaza Dovoljno je mesta Za sva ljudska iskustva
Ništa ne dokazujem Jer to nije posao poezije
Ali jeste sećanje na Dragicu Iz treće klupe do prozora Bledu disleksičarku U suzama nad tekstom Dok učitelj vrhom Olovke čisti nokte
Kovitlac perja iz jastuka To poezija hoće u svetu Gde jezik je starinski hotel S primerkom Biblije Kraj svakog uzglavlja
Celu rečenicu Dragice celu Do tačke kaže učitelj
Odvojena od tela pileća noga Mora u neko novo pripadanje U mračne obrede na primer Basnu s lisicom ili supu
Mi smo samo siročad celine Bože dragi koliko je tuge U njenom odsustvu
Dragica plače Rečenica je zver I dalek je put do tačke
***
GRČKI MONASI NA OMV PUMPI
Ne znam da li se i nekom od njih učinilo Da novembarsko nebo liči na bojno polje. Retko kad je toliko svetla u novembru, Među barokno nagojenim oblacima.
Na vrata što se otvaraju uz fini šum Za turskim kamiondžijom ulazi i miris Dizela – Mein Gott, kaže vremešna gospođa S tetovažom srca na zapešću.
Pri računanju na prošlost jedva da ima Razlike između ljubavi i fosilnih goriva. Ko ovde traga za lirikom nabasa na rebro Dinosaurusa; ali monasi su tako
Lepo zauzeti nekim videom na ajfonu. Čovek se pita veruju li zaista da svet je Malo stariji od klinastog pisma. Retko kad je toliko svetla u novembru,
Reklo bi se da nebo još ima posla Oko scene za premijeru Postanja. A svi stojimo pred kasirkom što u pometnji Jezika traži pravu reč za izvolte.
***
PROZOR OTVOREN PREMA MORU
Ulica Odiseja Elitisa, U malom lučkom gradu gde kopno Sužava se u jezičak od kamenja I slane vatre.
Preko puta je bučna Porodica iz Pančeva, S mnogo dece i belim psom.
Moja Grčka je oksimoron. Otvoren horizont poziva me Da poštujem privid.
Imam ženu koju volim I njena mitski lepa leđa Treba namazati kremom za sunčanje.
_________________________________________________
DEJAN ALEKSIĆ (Kraljevo, 1972) pesnik, dramski pisac, romanopisac i stvaralac književnih dela za decu. Diplomirao je na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavio je dvanaest pesničkih zbirki, knjigu drama, jedan roman i preko dvadeset knjiga za decu. Dobitnik je brojnih značajnijih književnih nagrada za poeziju: „Vasko Popa”, „Meša Selimović”, Zmajeva nagrada Matice srpske, „Branko Miljković”, Nagrada SANU iz Fonda „Branko Ćopić”, „Miroslav Antić”, „Risto Ratković”, Prosvetina nagrada, Matićev šal, Brankova nagrada. Poezija Dejana Aleksića prevođena je na desetak evropskih jezika, a posebne knjige pesama objavljene su na španskom, poljskom, francuskom, slovenačkom i makedonskom. Za roman Petlja dodeljene su mu je nagrade „Miloš Crnjanski” i „Vladan Desnica”. Za dramu Vina i pingvina 2010. godine dodeljena mu je Pekićeva stipendija. Kao autor knjiga za decu zastupljen je u čitankama i obaveznoj lektiri za osnovnu školu. I u ovoj oblasti nagrađivan je važnim priznanjima: dvostruki dobitnik nagrada „Politikin zabavnik” i „Neven”, nagrade „Dušan Radović”, nagrade Zmajevih dečjih igara za izuzetan doprinos literaturi za decu, nagrade Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, „Plavi čuperak”, „Zmajev štap”, „Gordana Brajović”, „Rade Obrenović”, Nagrade Grada Niša za književnost za decu, „Gomionica”, Zlatno Gašino pero, Dositejevo pero, Nagrade Radio Beograda, Zlatni ključić Smedereva, kao i međunarodnih priznanja „Mali princ”(dva puta) i White Raven. Radi kao glavni i odgovorni urednik Izdavačke delatnosti „Povelja”, u Narodnoj biblioteci „Stefan Prvovenčani” u Kraljevu.
Sve što imah, žrtvovah. Načinih se mudracem; tumarajući maglenim stazama popločanim ciglama od reči nalazim šarene dragulje, vidim svoje slike i prilike; i smešim im se blago kao kakav iskusni Apolon.
***
KATASTROFA
Osujetilo me buđenje homeopatskim blještanjem. Imah okršaj, kontrolisanu noćnu moru. Strahota je posustala ostala zaglavljena u košnici sna pričkinjena tesnim vratima iza kojih je iskočila otkinuta glava i zapalacala rašljastim jezikom da me dokuči da me dotuče.
***
CUM GRANO SALIS (slika sa jezera Komo)
Sa obližnje hridi posmatram kamenu kuću obujmljenu bršljanom; popločanim stepeništem spušta se obnažena žena. Nešto dalje, uz obalu, vidljiv je komšijski mol sa privezanim čamcem. A skroz dalje, iza razbacanog zelenog žbunja, nazire se brežuljkasto ostrvce sa romaničkom kulom na vrhu. Najednom, shvatam da me nema, da prizor sa rustičnom kućom, širokim basamcima i lepom ženom (koja i dalje stoji na obali), posmatram odmaknuto: kao kakvu fotografiju, razglednicu sa rivijere. Tu sam, a nisam. Van stvarnosti, ukorenjen drugde. Ali, već sam ovo video. I nije bilo isto. Nego drugačije (malo drugačije). A da bi bilo sve onako kako bi trebalo da bude, valjalo bi, tek, zamisliti more umesto jezera. Zapravo: dovoljno bi bilo osoliti pejzaž.
***
OMONIJA
Mrkla je noć (praskozorje, skoro). Pustolina (nekoć raskošna) ravnodušno trepće ilumirana posnim zracima šarene fontane čiji talasi revnosno spiraju ostatke odrpanog dana dok čistači kupe upotrebljene špriceve i musave uloške. Pospali su lupeži i secikese (a bludnice devojčice krpe himene izležavajući se u svojim ubogim izbama skrivenim po obližnjim zapišanim sokacima). I, u hipu svitanja, odjedared, vižljasti tamnoputi mladić – iskobeljavši se iz prljavih rita (u kojima je počinuo podno Akropoljskog muzeja) – izvadi frulu i zasvira, pozdravljajući letnji dan, još jedan. A ja mu mašem uranjajući u utrobu metroa (odakle upravo hrupa horda galamljivih migranata) da uđem u voz koji će me prevesti do luke odakle ću brodom daleko duboko gde duva mladi vetar a noći su svetle i podatne.
***
SEĆAM SE TE ZIME
Kupio sam ti 1000 ruža (zapravo, dao mi ih je budzašto drugar cvećar, da mu ne uvenu u frižideru). 500 crvenih razbacao sam po krevetu (kad si došla). A 500 belih sakrih u špajz (da te isprate). Prozrela si moj trik. Ali ostala si. Ruže sam razbacao po vrtu. Iz mojih ruku vejale su krupne pahulje cveća. Tu smo se igrali i valjali. Mladi pohotni vuk sa jedinom preostalom ružom boje krvi u zubima. I Flo, moja pametna jednosložna sova. Sećam se te izbeljene zime kada je vazduh postao praznik cveća. A taj trenutak izokrenutog obilja nestao je ometen u razvoju.
***
BILI KID JE BIO DRIPAC (NOTHING BUT THE BLUES)
Robert Džonson je sreo đavola na raskrsnici. Madi Voters je umro u snu. Blajnd Lemon Džeferson je popio otrovanu kafu. Soni Boj Vilijamson (Prvi) opljačkan je, pa ubijen. Soni Boj Vilijamson (Drugi) zapalio je hotelsku sobu kuvajući zeca u mašini za kafu. Haulin Vulf je bosih nogu pretrčao 85 milja. Bibi King je (kao dečak) pevao u gospel horu. Bo Didli je svirao kockastu gitaru. Badi Gaj je voleo tufne. Elmor Džejms je bio crveni petlić. Bili Kid je bio dripac.
Milenko je sa ženom napustio stan. Otišli su bez pozdrava. Spustio sam se u prizemlje i razgledao sobu u kojoj su prethodnih dana stanovali. Sve je u neredu; ostaci hrane, pogužvane plahte i odjeća koju nisu ponijeli. Pronašao sam majicu u kojoj sam ovdje došao, ali se za nju više nisam mogao vezati. Poslije sam otvorio prozor i napustio prostoriju. U dvorištu je stajala Alma. Vratila se kući i sad je svoju torbu ponijela u prizemlje. Razgovarali smo. Pitao sam: kako se to dogodilo? Šutjela je, zubima čupkala usnu, a kad je konačno odlučila progovoriti, to više nije bila djevojka od prije nekoliko dana. Rekla je da se u Kraljevićevoj pratnji nalazio i mladić s kojim je planirala vjenčanje. Vozili su iz pravca Mostara prema Čitluku. U Kruševu ih je presrela grupa vojnika, i sve ih na mjestu usmrtila. Onda je naglo zašutjela, i da skrene misli, iz torbe je počela izvlačiti stvari; haljine, veste, i jednu mušku košulju koju je grčevito prislonila na lice. Počela je plakati. Sjeo sam pored nje i šutio.
Danas se klanjala dženaza trojici vojnika iz Kraljevićeve pratnje. Na haremu u Vitini, ukopan je Osman Maksić. Pored kabura stajao je i njegov trogodišnji sin, Vedran. Upravo je oca u mezar spustio. To je prizor prema kojem se prisutni odnose dvojako. Jedni su uvjereni da će današnji događaj obilježiti dječakov život, a drugi su mišljenja da se Vedran ovog dana neće sjećati. Ne znam šta da o svemu mislim. Trinaesti avgust. Tri dženaze. Tri godine.
Ispred crkve. Stao sam s namjerom da mirišem ruže. Fratri ne igraju košarku, nego užurbano koračaju dvorištem. U kanatama nose vodu i zalijevaju cvijeće. Raspoređeni u grupice, jedni plijeve gredice zemlje, a drugi mole krunicu. Tiho, kao i obično tiho.
Koračao sam ulicom, i zaustavio se u dijelu mahale gdje ponekad proteče voda. To je tačno pored Irmine kuće. O tome bi vrijedilo jednom pisati. O podzemnoj vodi za koju se vjeruje da ima ljekovitu moć. Pomaže kod izlječenja vida. Ljudi na ovo mjesto dolaze kako bi se umili, neki čak tu vodu piju. Sad je ljeto. Voda se povukla, i ostao je samo suhi trag kao potvrda da je ovuda zaista teklo. Stajao sam tako neko vrijeme, a onda odlučio poći prema Polju. Tamo su moji domaćini radili na svome novom domu. Odande se jasno vidi Robertovo dvorište. Gledao sam prema njegovoj kući. Stajao je tamo. Dozvao sam ga. Robert se okrenuo, pogledao prema meni i kratko odmahnuo. Onda se sklonio u sjenu lisnate palme, odakle više nije izlazio.
Sredinom maja kada sam dolazio, u vedrim noćima poput ove, ulicom bi odjekivao smijeh. Događao se život. A večeras ispred kafića Boss stoje tri naoružana muškarca. Iza njih, u otvorenim vratima drijema konobar zagledan u prazno taksi stajalište. Još nikad u taj kafić nisam ušao, ali s njom često ovuda prođem. Večeras na ulici niko osim nas dvoje. Onda je Irma rekla: “Ovdje je nekad radila Sabrinina sestra, izuzetno lijepa djevojka, i svi gradski taksisti u kafić su dolazili da joj se udvaraju”.
Usput je ispred nas iskočila zaprepaštena mačka. Šta ju je uplašilo? Siva mačka, koju je Irma s osmijehom dočekala. Zastali smo da je sa zemlje podigne. Onda smo nastavili šetnju, pa sam svjedočio kako se mačka u njenom naručju umiruje, i tiho prede.
Tiho je. Odjekne psovka u mrkloj noći, i to je sve. Od kada se ubistvo dogodilo samo se o tome po gradu govori. A rijeka protiče. Čista rijeka plovi svojim tokom. Deset dana oklijevao sam ovamo doći, a danas ipak nisam odolio. Sam na rijeci, kao pustinjak plivao sam i ljenčario. Jedna šarena ptica posmatra me iz krošnje. Prelijepa mala ptica koju sam zviždukom dozivao. Preletjela je na drugu granu, a potom i u duboku krošnju, pa je više nisam mogao vidjeti. Sjedio sam na obali i mislio na sve te ljude koje sam ovdje svakodnevno viđao. Nermina, na ovom mjestu prije nekoliko dana prišao mi je čovjek. Nikad ga ranije nisam vidio. Rekao je da pažljivo prati moje ponašanje, on ništa protiv mene nema, ali svejedno bih morao napustiti grad. Uskoro će se zastave raspetljati, tako je rekao. Sjedio sam još kratko, sitni pijesak uvlačio se pod moja stopala, a onda sam pred suton napustio obalu. Namjeravao sam zastati i okrenuti se da još jednom pogledam rijeku. Učinilo mi se da neko za mnom viče, ali nisam se osvrnuo. Koračao sam, i zaustavio se pred zgradom gimnazije. Večeras ovdje nisam imao koga čekati, pa sam žurno pošao prema gradu.
Mislim na Ozrenku. Na Almu. Na stradalog mladića, koji je svojih dvadesetak godina proživio intenzivno. Započeo sam o tome pisati priču. O jednom mladiću i dvije djevojke koje su čekale da se on prema budućem životu odredi.
Stojim u praznoj ulici. Jutro je. Ugledam Džezu. Zabrinuto pogleduje napolje, vrti glavom i nastavlja svoju igru s tijestom u kojoj više nema prijašnjeg uživanja.
Već je oktobar. Ovdje boravim čitavih šest mjeseci, ali sutra odlazim. Čitav dan proveo sam u gradu opraštajući se od poznanika. Svi su prema meni bili srdačni. To je to. Ne znam hoće li biti prilike da se ponovo sretnemo. Pred veče sam pošao kući, i što sam se više primicao mahali tako je rastao i osjećaj tjeskobe. Za šest mjeseci uspio sam se zbližiti tek s njih dvoje, troje. Oni su ovdje bili sav moj svijet. Sutra se vraćam kući, a oni ostaju. Naši se svjetovi udaljavaju.
Draga Nermina,
Želio sam ti opisati sve bitno što mi se posljednjih mjeseci ovdje dogodilo. Torbu sam spakovao. Sad čekam. Danas smo nas dvoje pošli u šetnju. Sreli smo Dževada. Nije se osvrtao, šepao je svojim putem. Usput sam obratio pažnju na zastave; sve manje je vezanih čvorova. Prljave rite. Ako se ove zastave uskoro raspetljaju, iz njih će poteći krv. Ne bih želio da i to moraš vidjeti. Poslije smo se vratili u mahalu. Stali u izduženu sjenu lipe. Nikoga tu nije bilo. Irmi sam darovao svesku u koju sam pisao svoje priče. Možda u njima nešto pronađe. Pitala je hoću li se vratiti. Potvrdno sam klimnuo, gledao ožiljak iznad njene obrve. I šutio sam.
***
“U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Izmičući dubljoj spoznaji, ona graniči koliko s realnim, toliko i s nadrealnim, koliko s historijskim, toliko i s fikcijskim, i jedino što ljudskom umu preostaje u takvim okolnostima jeste da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča, što bi se reklo, svoju priču. I to je upravo ono što Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993.), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ‘dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Godina bez proljeća autentičan je i na momente više nego šokantan uvid u odrastanje obilježeno ratnim užasima. Utemeljen na ličnom iskustvu, ovaj roman, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici, Nermini, i kroz koji se smrt provlači kao jedan od njegovih osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.” – Elvedin Nezirović
ADNAN REPEŠA rođen je u Mostaru 1978. godine. Objavio dvije knjige kratkih priča, S obje strane srca, i Kratke priče za dugo umiranje, kao i romane Svojta, Iza šutnje su planine, i Godina bez proljeća.
Martin je sjedio na trećem sastanku sa svojim petim psihijatrom, dr. Merićem. Već je odustao. Kokteli antipsihotika, hipnotika, antidepresiva, anksiolitika, antiepileptika. Religija, bio-energija, hipnoza. Bez puno učinka. Svako jutro, već točno petnaest godina, budili bi ga vlastiti vriskovi praćeni stravičnim grčevima u cijelom tijelu, koji bi mu nekad toliko savili udove, da bi imao osjećaj da će mu zglobovi puknuti, kao suho granje. I svako jutro, osjećao bi kako kao da mu netko žlicom struže po mozgu, otimajući ono malo pamćenja što mu je ostalo. Sve pretrage? Uredne. Ni znaka propadanju mozga, bar njegovog fizičkog dijela. Bio je na trećem sastanku sa svojim petim psihijatrom. Obećao mu je da će danas probati nešto što nije nitko do sada. Nešto što bi mu moglo pomoći sjetiti se. „Asocijacije?“ upita Martin razočarano. „Ne bilo kakve. Radi se o testiranim pojmovima koji bi u nizu mogli zaobići blokadu koja se formira kod disocijativne amnezije“, Merić započne,“Ja kažem jedan pojam, a ti drugi koji te asocir- „Ma čekajte, kako su onda testirani pojmovi, ako ni ne znate što ću ja reći?“ Martin ga zaustavi. „Vjeruj mi. Iz nekog razloga, a još ne znamo točno kojeg, naši ispitanici bi uvijek naveli iste pojmove. Ne želim sad ići predaleko, ali gotovo kao da je cijeli taj niz ugrađen kod svakog, kao neki inherentni programski kod.“ „I vi mislite da će mi to pomoći?“ upita Martin umorno. „Jel’ nam što drugo preostaje?“ upita ga dr. Merić. Martin slegne ramenima i pogleda kroz prozor. Pokušao se sjetiti zašto je uopće kod psihijatra. Kad god bi pokušao posegnuti prema prošlosti, osjetio bi struganje kandži po svojom mozgu koje branile bi svojim rezovima da ide dublje. Drugi su mu rekli da je to jer su mu ubijeni roditelji i mlađa sestra, nešto što nije mogao pojmiti, pogotovo jer nije mogao pojmiti ni da je ikad imao roditelje ili mlađu sestru. Bio je Martin koji se ne sjeća i Martin kojeg boli. Martin kojem nitko ne može pomoći. Svaki dan od tada bio mu je nov, kao da se nanovo rađa, kao da se probija kroz bodljikavu žicu u svijet, kao da ga izvlače iz kamena, lomeći mu svaku kost putem. Nakon najgoreg jutra u životu, a svako bi bilo takvo, proveo bi dan prazne glave, znajući samo da mora jesti, piti vodu, otići na toalet. Znao je isto tako da svaki dan mora ić kod nekog doktora zbog svog problema. Toliko se bar sjećao. Jedina svijetla točka? Znao je da jako voli čokoladice i toga bi se nekako sjetio svako jutro kada bi bolovi prestali i napokon bi mogao ustati iz kreveta. Vidio bi tada nekoliko omota na noćnom ormariću i nešto bi mu sinulo u glavi i reklo bi „Njam“. Osjećao bi se tada ponovno kao dijete, kojem nije bitno sjećati se, već samo uživati u bezbroj pretapajućih trenutaka. Ostao mu je samo taj jedan trenutak, taj „njam“, iako nekad, kada bi bilo najgore, pitao se ako to uopće on govori, ili ono drugo, ono što mu proždire sjećanja kao čokoladice i oblizuje se u mračnim zaktucima njegova derutnog uma. „Moram ti se približiti“, Merić zgrabi stolicu te je postavi nasuprot Martinu. Sjedne, stavi laptop u krilo, otvori ga i pripremi prazan dokument. „Zapisivat ću svaku riječ ovdje koju izgovorimo ovdje, kad već radimo da imam za komparaciju s prijašnjim, da vidimo obojica poklapanje“, Merić objasni. „Meni je i dalje čudno da vi mislite da ćete mi asocijacijama vratiti pamćenje“, Martin odgovori kao da mu je mozak intaktan. Realno, po svim učinjenim pretragama i je bio intaktan. No, nije sve u materiji. „Spreman?“ upita ga Merić. Martin se nagne i skoncentrira. Odigne obrve i spremi se reći „Haj-„ „Plavo“, Merić ispali a Martin ostane zatečen. „A-a. Nebo“, odgovo-„Oči“ Merić već uskoči. „A-a….kugla“, Martina malo zaboli glava. „Sladoled“, Merić nastavi. „…dijete“, Martin ga poprati, milisekundu brže nego prije. „Majka“ „K…Kosa“ Martina ponovno zaboli glav-„Brže malo Martine! Crna“ „Noć“, Martin će. „Ulica“, Merić. „Šaht“ „Smrad“ „Bolest“, krenu se izmjenjivati. „Bolnica“ , Merić će. „Smrt“ „Smrt“- Martin kaže, Merić ponovi pa ubaci „Jesi ih ti ubio?“ „Ne?“ Martin izusti nesigurno prije nego ga stisne u prsima. Dugo nije imao taj osjećaj. Nije znao što bi rekao. Merić je bio zadovoljan. Funkcioniralo je. Momak koji je bio toliko dugo desenzitiziran, apatičan u svojoj boli, sad je reagirao više nego…pa jednostavno reagirao je više. „Voda“, Merić nastavi. „M-m-mokro“, Martin zamuca. „Ručnik“ Merić. „Hrapavo“ Martin će prije nego Merić uskoči i kaže „Kora“ „Drvo“ -„Šuma“ -„Sjen- „Tama“ „Čudovište“, Merić dovrši njihov niz. „Čudovište?“ Martin zastane. Nešto mu je strugalo po mozgu,“Doktore nije mi baš najbolj-„ „Kandže“, Merić samo nastavi. „Krv“, Martin kaže pa mu bljesne pred očima. Dva popodne. Vidi svoje male krvave ruke. „Ubojstvo“ Merić izusti nakon par sekundi. Htio mu je pokloniti trenutak. Vidio je da mu se vraćaju sjećanja. „Ubojstvo…“ Martin je u tom trenutku bio na dva mjesta istovremeno. Čas kod Merića, čas u svojoj staroj kući. Sjetio se da je to njegova stara kuća. Prema malim stopalima puzala mu je ljepljiva krv. Podigne glavu, ugledavši i raskomadanu ženu iz koje je puzala. „Majka?“ Martin izgovori. „Kosa“ Merić se priključi, gotovo uzbuđeno. „Crna“, Martin nastavi. „Noć“, Merić uskoči! „Ne…ne. Bio je dan“, Martin je zurio u svoje ruke razgoračenih očiju. „Bome, brže nego što sam m-„ dr. Merić gotovo iznenadi samog sebe uspjehom svoje metode. „Ponedjeljak. Vratio sam se iz škole“, Martin uleti u trans, „Sakrio sam omot od čokoladice u džep da mama ne vidi da sam jeo prije ručka slatkiše. Smrad. Dočekao me je takav smrad. I na …o bože…uf“ Kandže koje bi inače osjećao u mozgu kako komadaju njegovo tkivo sad su bili prsti, dlanovi koji obujmili su mu cijeli mozak iznutra i stiskali ga, zarobivši ga. „Proguraj. To si sve ti! Ti si blokirao. Ti se možeš osloboditi. Oslobodi se zatvora“ Merić stisne pesnicu i uzvikne. „Ne, ne. Nešto je drugo tu. Nešto što je bilo i tog dana“, Martin problijedi,“Nije imalo usta…a nekako je…rukama…to se sve lijepilo…masa…sve ih je probavljalo…krckali su…“ „Molim?“ Merić zastane. Krene kopati po njegovim podacima,“Nađeno samo tijelo majke…unakaženo i rastopljeno.“ „Da, tope se…na dodir, isparavanje. Čujem sestru kako vrišti dok se topi…Usisava ih…Samo mama…mama se bori…“ „Martine….što ih usisava?“ upita ga dr. Merić,“Opiši mi“ „Ne…ne smijem…pobjeći će“, Martin se zatrese i krene plakati,“Mama , žao mi je, ne mogu ništa. Mama ne razumijem što govoriš. Bojim se, mama“. „Gdje će pobjeći?“ dr. Merić je gnjevno tipkao po svojem laptopu. Njam. Njam. Taj zvuk. Isti glas koji je imao u glavi svaki put kad bi jeo čokoladice. Majka, ili barem ono što je ostalo od nje, a ostala je ruka, zamahne kuhinjskim nožem i ubode zvijer u vrat. Krik. Martin krikne isto kako bi kriknuo svako jutro. Grč. Martin se zgrči kao i stvorenje tog dana. Oči u oči u oči u oči. Lice s dva para očiju, položenih jedan preko drugog, kao u optičkoj iluziji, nemoguće anatomije. Nije uspio odrediti broj ruku biću. Nicale su i nestajale poput ruku utopljenika. Zvuk. Grgljanje, povraćanje. Hriptanje. „Nemoj …nemoj gledati. Tako…tako se sk-“, majka je pokušala objasniti nešto što mora da je sama skrivala, no prekine je boležljivi pipak koji joj probije prsa. Biće pogleda Martina svim svojim očima. „Tako se skriva! Tako se skriva! Ne! Pobjeći će vani!“ Martin skoči sa stolice i potrči prema zidu. Krene nabijati glavom, “Ubij me! Dok nije izašlo!“ „Smiri se Martine!“, Merić ga primi,“Neće ti se ništa desiti! To je samo sjećanje“ „Ne shvaćaš…“, Martin počne gubiti snagu, “Skriva se u sjećanjima“. Klone i zgrči se. Dr. Merić čučne uz njegovo tijelo taman kad mu iz usta zapršti gusta pjena. Merić umakne nesvjesno, kao svaka životinja nakon što se susretne s nečim malicioznim, kao prvi ljudi kada su u mraku vidjeli originalno zlo. Pjena prekrila je polovicu prostorije, mjehuri postajali su sve veći, a onda je dr. Merić ugledao i ruku kako izranja iz smjese. Za trenutak, cijelo stvorenje već je isplivalo. Duguljasto i boležljivo, vlažne, ljigave kože, lica s nekoliko pari očiju koji su se preklapali, bez usta. U vratu je i dalje stajao nož kojim ga je ubola Martinova majka. Ruke nicale su iz bića na nekoliko mjesta, pa nestajale, pružale se prema Meriću, pa prema podu, pa prema stropu, kao da traže uporište. Dr. Merić već je osjetio kako mu gnjili, vlažni prsti bez noktiju gmižu kroz očne duplje, ulaze u usta, naseljavaju se u njegove misli, u njegova sjećanja. Tijelo mu se komešalo i trzalo dok se pokušavao oteti smrti. Krik. Čudovište se u bolovima osvrne i ugleda Martina s majčinim nožem. Martin ga tad zarije duboko u jedno od njegovih očiju na što biće zatetura i padne. Martin izvuče nož i zarije ga u drugo oko, dok je biće neuspješno pokušavalo maknuti napadača svim svojim rukama. Nije moglo. Iz Martina kao da je osim čudovišta isplivalo godine i godine boli i nesreće, kao lavina, erupcija. Sjetio se svega. I nije htio dopustiti da se ikome drugome desi što se desilo njemu. Izvuče nož iz bića. Pogleda se sa svojim odrazom u oštrici. U pozadini je osluškivao sve teže disanje bića. „Žao mi je doktore, znam da ste samo htjeli pomoći“, izusti uputivši tužan pogled prema svom preminulom liječniku. Na njegovu sreću, srce ga je izdalo pa se spasio od prolongiranog mrcvarenja svog tijela od strane ljigavih pipaka izvanzemaljske kreature. Martin se ponovno zagleda u oštricu. „Htjet ćeš pobjeći opet, zar ne?“ Martin upita ne odvajajući pogled od svog odraza, kao da samom sebi govori. Prvi put prepoznao je slomljenog čovjeka u ogledalu. Izgledao je kao mučenik, oslobođen iz podruma nekog monstruma koji ga je godinama sistematski mučio. Ironično, monstrum je bio zatočen u njemu, vjerojatno bespomoćan koliko i on. „Mislim da je vrijeme da oboje budemo slobodni“, Martin šapne prije nego si prereže grkljan. Klekne te ubrzo nestane zajedno sa svom svojom boli. A stvorenje? U tebi je čitatelju, još od prvog trenutka kad si ga pokušao vizualizirati. Zar se ne sjećaš?
_____________________________________
ELIŠA PAPIĆ rođen je 1992. godine u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezični smjer Gimnazije Pula. Nakon toga seli u Rijeku, gdje završava Medicinski fakultet te sudjeluje u neuroznanstvenim istraživanjima na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci. Kantautor, pisac i liječnik. Kao glazbenik, pod imenom Elisha, iza sebe ima nekoliko izdanja (Inner World, 2016; Outer Noise, 2017; Chapters, 2018; Chaos Buddy, 2019; Let me tell you about, 2020; Amy, 2021.) Njegov album “Let me tell you about” 2020. godine ulazi u uži izbor za najbolji album RiRocka. Nagrađivani je pisac. Do sada je sa svojim kratkim pričama osvojio prve nagrade na nekoliko književnih natječaja, uključujući 7. međunarodni festival “Pavle Popović” (2018.), 7. natječaj za kratku priču Muzeja Anđela (2018.), Festival europske kratke priče (FEKP-2019.) te, najrecentnije, književni konkurs Ulaznica (2023.). Njegove kratke priče u više navrata uvrštene su u zbirku kratkih priča Gradske knjižnice Samobor te zbirku kratkih priča festivala FantaSTikon. 2021. osvaja drugo mjesto na natječaju Metafora. U nekoliko je navrata u širem izboru za nagradu Prozak, uključujući i 2023. godinu. Iza sebe ima dva romana (Šest žica i stetoskop, 2017; Gad, 2022) te jednu e-zbirku pjesama (Aurora, 2020). Trenutno radi kao liječnik, specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju.
čovjek-časopis 