književna premijera: ROMAN MARINE KUVEŽDIĆ “KAD PLAVI DUNAV”, Sandorf, Zagreb, 12/2024; ulomak

Dok je sjedila u ugašenom autu držeći jednu ruku na volanu, Vesna je razmišljala o tome koliko je uzimala stvari zdravo za gotovo. Te jednostavne stvari poput vožnje autom.

Toliko ju je živcirala gužva u prometu, drugi vozači, skliske ceste, lokve. Sve ju je uzrujavalo.

Pogledala se u retrovizor. Blijedo lice. I ta njezina tanka kosa. Nikada je nije dovoljno cijenila. Čak je svima govorila da je mrzi. Krenula je u teretanu da bi tijelo dotjerala u red, ali sada joj se činilo da to njezino tijelo i nije bilo u tako lošem stanju. Do tada.

Zazvonio je mobitel i ona se trgnula. Zvao ju je Pero, ali ona nije mogla razgovarati o tome, ne u tom trenutku.

Uporno je zvonio, kao i inače. Kreten. Pomislila je. Koliko mu je samo puta rekla: ako se nije javila nakon prva dva-tri zvona, očito se neće ni javiti. Ali on je uporno zvonio i zvonio… Kako može stalno ponavljati iste greške. Sluša li je uopće, ikada?

Ugasila je zvuk. Obuzela ju je ljutnja i zbog toga je konačno zaplakala. Bijesno je udarila objema rukama nekoliko puta po volanu. Nije bilo pošteno i nikako to nije mogla prihvatiti.

Njega nije bilo briga, nikoga od njih nije bilo briga. Mogla je naprosto nestati.

Ali nju je bilo briga!

Kada se ponovno pogledala u retrovizor, osjetila se još jadnije. Nemoćno. Svaki put kada bi pomislila da počinje upravljati vlastitim životom svemir bi je opet tresnuo posred lica.

Nije li sada zaslužila nekoliko desetljeća da se posveti sebi, uživa? Nije li zaslužila dostojanstveno ostarjeti? Zaista je planirala to odraditi dostojanstveno, bez botoksa, plastične kirurgije i puno kukanja.

– Ne, ne i ne! – odmahivala je glavom kao da pokušava od sebe otjerati te misli.

Uzela je mobitel, otvorila mail i počela pisati novi, brišući svako malo suze koje su joj se i dalje slijevale niz lice. Ipak, dok je tako tipkala, disanje joj se počelo smirivati, a suze se prorijedile. Kada je naposljetku odložila mobitel na suvozačko sjedalo, bila je napokon sposobna popraviti šminku i krenuti kući.

Čak je nazvala Peru i rekla mu da otvori bocu vina ako djeca nisu doma. Zanemarila je njegove opaske o njezinim promjenama raspoloženja i nesuvislom ponašanju. Pero je u tom trenutku bio toliko sićušan da su se njegove primjedbe jedva čule.

Kada je stigla u stan, nasmijala mu se, poljubila ga i primila čašu u ruku. A zatim ga je dobro pogledala. Bio je prestrašen. Iščekivao je. Izgledao je i kao da mu je poprilično stalo. I bilo joj je žao što je u autu pomislila da je kreten. Zaslužio je znati. A nije znala kako da mu kaže. I zato je naprosto izgovorila sve što je imala reći, koliko god joj se takav način činio banalnim. – Našli su nešto na sistematskom. Na grudima…

– Pa ne mora biti… Pa imala si cistu…

– Ne, ne, ovo je drugo, cista je i dalje tamo.

– Pa možda je i to…

– Već sam punktirala, čekam rezultate, ali znam da je rak.

– Kako možeš znati dok nisi dobila nalaze, jesi li ti normalna? – Pero je počeo vikati, kao što je i običavao činiti u nervozi, no ovaj put mu je gestom ruke pokazala da zašuti.

– Znam.

Pero je stisnuo usta kao da se suzdržava od psovke, a lice mu je pocrvenjelo od bijesa. Sjeo je na kauč i duboko udahnuo. Ta gesta ga je ponovno učinila bliskim. Da, znala je da ni njemu nije lako. Ovakav život kakav su trenutno imali vjerojatno nije ono o čemu je sanjao.

U tom trenutku, baš kada se učinilo da će joj nešto reći, nešto nježnije nego što je običavao posljednjih nekoliko godina, u stan su uletjeli Renata i Luka glasno se svađajući.

– Ti nisi normalna! Svi znaju da je taj mali najobičniji šupak! – urlao je Luka.

– Začepi, idiote!

– Ej, ej! – Pero je ustao i pokušao ih utišati. Na njemu se vidjelo da, baš kao i Vesna, u tom trenutku nije imao ni zrnca energije za njihove svađe.

Vesna ih je apatično promatrala. Htjela je samo da se maknu, da odu. I učinilo joj se čudnim, iako to nije bilo prvi put, da je toliko iritiraju vlastita djeca i njihovi problemi. Poželjela im je reći da riješe to sami, no suzdržala se.

– Ma, glupačo glupa, pa onu curu prije tebe je prebio! I to dobro znaš! – kada je Luka to izgovorio, na tren su ipak svi umuknuli, pa i Renata koja kao da je ošamućeno prebirala po mozgu grozničavo smišljajući odgovor.

Sjela je na stolac i rasplakala se. Vesna je poznavala taj plač. Dobro je poznavala svoju kćer. Od malena je imala običaj tako zaplakati kada bi se osjetila stjeranom u kut. Svrha takvog plača, doduše, nikada nije bila posve benigna. Postavljala se tako na zadnje noge i pokušavala izmanipulirati protivnika kako bi je pustio na miru.

– Čekaj, šta!? – upitao je Pero kao da nije dobro čuo.

– Njen Marko, obožavani. Svi me pitaju kako mogu pustit sestru da bude s njim! Pa prebio je curu s kojom je prije bio, mala je hodala u masnicama po gradu mjesec dana.

– To nikad nisu dokazali! – viknula je Renata, lica crvenog od suza.

– Pa zato što ga nije tužila, kokoško jedna, jer je bila glupa kao i ti!

– Čekaj malo, o ovome ćemo popričati kad se smirite – Vesna se ipak morala umiješati iako je osjećala da nikako za to nema snage. Pekla ju je savjest jer nije mogla u tom trenutku pratiti sve što joj sin govori.

– Neću ja o ničem razgovarati s vama, pogotovo ne o Marku! – Renata im je okrenula leđa i otrčala u svoju sobu uplakana, a Vesna ju je u tom trenutku poželjela pljusnuti posred lica. Sjela je za stol i zapalila cigaretu.

– Pričat ćemo još o tome Renata, da znaš! – Pero je povikao, no iz njezine je sobe već treštala tugaljiva Billie Eilish.

– Mama – Luka je sjeo na stolac nasuprot Vesni i zagledao joj se u oči kao da će joj reći nešto važno, a ona je počela pomalo gubiti živce.

– Luka, sutra ćemo pričati o tome, može?

– Al’ daj me slušaj…

– Ne mogu te sad slušati! – prekinula ga je grubo, nakon čega su je i on i Pero zabezeknuto pogledali.

– Ne možeš ti mene nikad slušati! – dreknuo je. Zaboljelo ju je. Bila je to istina. Luka je od malih nogu bio samostalan i dobar dečko, sportaš, bez nekih specifičnih problema.

Slušao je, učio, družio se s drugima i odrastao praktički po inerciji. Renata je u startu dobivala puno više pažnje, jer je tražila puno više.

– Ne mogu te sad slušati jer večeras o nečem razgovaram s tvojim tatom. Čula sam te i svakako ćemo o tome još razgovarati – rekla je mirnijim tonom, a Luka je ustao i uvrijeđeno otišao u svoju sobu.

Pero je sjeo i natočio si čašu vina. Doimao se uzrujanim.

Kao da je sve leglo na svoje mjesto u njegovoj glavi. Kao da je shvatio ozbiljnost situacije.

– Kad ćeš dobiti nalaz? – upitao je tiho.

– Idući petak. Pred vikend – nasmijala se, no oboje su nastavili sjediti u tišini i ispijati svako svoju čašu vina.

– Mislim da si zabrijala.

– Vidjet ćemo. Možemo li sada prestati pričati o tome? –prekinula ga je iako je znala da je to nesuvislo. Namjeravala je s njim razgovarati o svemu i zato je ušutkala djecu, a sada joj je i on smetao iako je samo bio zabrinut.

– Ali, Vesna, ne možemo. Ne možemo prestati pričati o tome jer imamo obitelj. Imamo obaveze. Sve što se dogodi utjecat će dalje na nas, na ovu obitelj. Razumiješ? Moramo pričati o tome, odmah i sada.

Zagledala se u nokte i s jednog počela trgati trajni lak koji je već trebalo obnoviti. S Damirom je bilo puno lakše razgovarati. On je razumio. Mogla je s njim biti i u tišini. Jednostavno, Damirov senzibilitet je bio drugačiji i on je bolje razumio njezine potrebe. Uzdahnula je. Odlučila je zadovoljiti Peru kako bi mogla ostati sama i ponovno Damiru napisati mail.

Zbog te se pomisli odjednom osmjehnula.

– Shvaćam ja da je tebi to sve skupa naporno, ali moramo razmisliti o svim opcijama. Ako je stvarno rak, šta onda, jel se može operirati, koliko je to veliko?

– Jedan centimetar, ali to nema veze. Dobit ću nalaz u petak pa ćemo pričati dalje. Kako da sad pričam o tome kad ni ja ne znam koje su opcije?

Nakon toga su neko kratko vrijeme sjedili zajedno u tišini i pili, a zatim je on ustao od stola i otišao u dnevni boravak.

Laknulo joj je. Jedva je dočekala da ostane sama kako bi provjerila mail, prisjetila se nekih ugodnih trenutaka i zaboravila na danas i na ovdje.

___________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja i zbornika (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Do sada je objavila dvije knjige u izdanju Sandorfa, zbirku kratkih priča pod naslovom Put koji je odabrala 2022. godine, a roman Kad plavi Dunav 2024. godine.

POEZIJA ĐORĐA JOVANOVIĆA

SVE ŠTO ŽELIM

Želeo bih da me poezija
do te mere obuzme i prožme
da jednoga dana na mesto običnog govora
progovorim stihovima,
da svaka izgovorena reč
postane stih za sebe,
a svaka rečenica već čitava jedna pesma
zaokružena i cela.

I uz ovu
imam još jednu malu želju:

da na mene uvek misli jedna čista duša.

***

USIJANA GLAVA

Između moje glave i sunca
stoji hiljade kilometara i hiljade stepeni.

I dobro je da je tako!
Jer, ako bismo se malo približili
zasigurno bi se istopilo sunce
od vatri koje žive u meni.

***

MIRIŠE NA NADU

I kada smo bili na rubu egzistencije,
u dugovima i strepnji
i danas kada je sve u redu —
majice koje je majka oprala isto mirišu
i sada kao i nekada
na neku večnu nadu,
na ljubav koja nadilazi
i života tegobu i života lagodu.

***

POEZIJA JE SVUDA OKO NAS

Poezija je piti kafu u kafani Znak Pitanja,
posmatrati iz nje Sabornu crkvu
i čitati Njegoša.

Poezija je uhvatiti balon na ulici
koji je dete ispustilo, nasmešiti se
i vratiti mu ga.

Poezija je kada devojčica na majkino pitanje
da li više voli babu ili dedu odgovori:
“Ako ti kažem, baba će se ljutiti!”

Poezija je kada od starca na ulici
kupiš stručak poljskog cveća
i pokloniš ga prosjanki.

Poezija je diviti se patki u reci
i žaliti sudbinu kruške
od zametka zarobljene u rakijskoj flaši.

***

KREČENJE

Upornim šetnjama
ceo grad sam okrečio
mislima o tebi.

_______________________________________

ĐORĐE JOVANOVIĆ rođen je 1997. godine. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Poezija mu je objavljivana u Politikinom Kulturnom dodatku, Književnim novinama, kao i u različitim književnim časopisima, zbornicima poezije i na internet portalima. Finalista je 56. Festivala poezije mladih u Vrbasu. Prethodne godine je objavio svoju prvu zbirku pesama “Skok iz gnezda”.

ZBIRKA POEZIJE VELIMIRA KNEŽEVIĆA “LIDO”, Povelja, Kraljevo, 2024; sedam pjesama

IZVEŠTAJ IZ PROVINCIJE

Prokurator da zabeleži u današnjem izveštaju:
trenutno u provinciji gore kontejneri, i bulka
cveta od nečije fantomske glavobolje
u industrijskoj zoni, na polju. Pored puta
dečaci slažu kartone – patišpanje,
i otkuda ovde, gde nijednog drveta nema,
pod nogama da krcka toliko lišće i granje?
„Glavobolja rađa šumu”, dodatna napomena.
Neka telo svoje elektronske pošte
oblikuje i ovim, prokurator – jogi u transu,
oduzeta sloboda je li bila sloboda uopšte
ili oduvek manjak u konačnom bilansu.

***

PRED KIŠU

U oblaku pred kišu signalno zasvetluca.
to je buduća rđa, rđa za dogodine.

Potom vidiš:

Parče belog hleba leži na trotoaru.
Šiba te prinudna misao:
Neka ga neko podigne, neka ga neko podigne!

Sve se da primi pljusak zgušnjava i spušta.
Nebo ti tako bude tačno iznad glave
da s prvim kapima opet odskoči u nepce svoda,

pa lije spontano i toplo kao pucanje arkade.

***

O PROKURATOROVOM PRETERANOM ZDRAVLJU

Niko nije znao, a i kako bi. U tišini
naš prokurator neguje bizarnu naviku;
Sklon je da ređa sopstvenu obuću, po brzini,
a potom osluškuje korake u cipelarniku.
Prokurator naš sakupljač je otisaka
sopstvenih ruku, sapunom, kroz penu.
Skoro da se čovek nad time sažali
kao da je reč o umobolnom kretenu.
Ipak, o njegovom preteranom zdravlju
svedoči nešto nad čim nema zborenja;
Pre nego što reč izusti, kao na semaforu,
On pogleda levo i desno od trenutka govorenja.

***

IMENA

Imena su tuneli.
Nizbrdice bez brda.
Otvarači za puteve
u vazduhu.

Bogato rastinje.
Agrarna reforma
koja beskrajno
započinje.

Naglo mleko
koje postane najnežnije
u svome oticanju.

Imena – majke uma
skupljene oko skamenjene vatre
koja puca
u njihovim slovima.

Imena nikoga nisu ogrejala,
da bi išla sa tobom,
moraju da se nose.

***

NAMESNIK U PODZEMNOM PROLAZU

Sasvim sličan onom koga čuva predanje
u formalinu sintagme Pravedni Jov
jedan je uzrujao namesnika, golim čirom, na ulici,
te nešto o mesu i crvenom crepu pomisli On,
i još nešto o struganju rana i platnoj kartici.
Potom kroz podzemni prolaz u seriji eskivaža
mimoilazio je lako nadolazeća lica,
koja su odozgo u uski tunel navirala,
pokretana snažnim vuferom popodnevnog špica.
Mislima već nag, pod jakim mlazom tuša,
namesnik će prvo odložiti odeću na pranje,
oteža i najmekša tkanina od tolikih pogleda
što će svu noć bditi kroz njeno mašinsko tkanje.

***

ŽETVA

Izašavši brzo iz groba,
ispravljaš se oprobanim ritualima.
Dovoljno je da se očešljaš
pa kao da nisi ni bio mrtav.

Opet te je rodila i povila ista koža
dok si pokušavao da se sakriješ
u orman, pod tepih, u kapu.

Svetlaci su zarivali eksere u lobanju
jo-jo efektom
i odmotavali svitak za sećanje
po kojem teče film:

Sestra ispred zgrade igra
smokvica, ema, skok,
a ti bežiš od srpa, kosijera, noža.
Svetlost napada testerama, po člancima.

Livada kaplje skakavcima
i otvara se u špaliru
ka oblaku žetvene prašine
iz kojeg valjkastom gubicom
nastupa kombajn:
Sa glavnog puta pravo u njivu
da te uhlebi u svoju gvožđuriju.

Trenutak zatišja…
Sijaju iz mraka,
livadski šampinjon,
ošurena krmača,
albino foka –
na strn bačena tri puna džaka.

***

NAMESNIKOV SAN

Izvesno je, namesnik uskoro napušta našu zabit.
Vrše se poslednje pripreme da preda akreditive.
Žrtvovao je pešak-godinicu, igrajući gambit,
i stekao prednost u centru, gde mu obrađuju papire.
Užasnut malom pobedom prokurator je sanjao ono
tipično za strah od uspeha: visina, padanje, krici
i, nemajući oslonca, nemajući dna, noktima, bolno,
napravi rez u vazduhu kao na Fontaninoj slici
(čiju je reprodukciju video u jednoj ambasadi
i jedva se oteo kompulziji da priđe i opipa platno).
U snu se, kao u testu, mučio da rez rukama ogradi
nameštajući šake isto kao da svira u travku.
Konačno, prislonivši oko na čistu ranu u prostoru,
on iza nije video svet paralelni, isti, samo bolji,
niti tajnu, niti želju i utehu, čak ni delirijumske mrave,
već ambulantnu svetlost nad beskrajnim poljima paleta
i u savršenim skretanjima natovarene viljuškare.

______________________________________

VELIMIR KNEŽEVIĆ rođen je 15. oktobra 1985. u Beogradu. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavio je tri zbirke pesama: Mrazovnik (Srpska knjiga, Ruma, 2008), Dunav stanica (Povelja, Kraljevo, 2019), Slušni aparat (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2021, Književna nagrada „Novica Tadić”).
Živi i radi u Zemunu.

KRATKA PRIČA NEVE LUČKE ZVER: SKITNICA

Kad smo se vratili iz šetnje, djevojka i ja zadržali smo se u sušionici s izgovorom da moramo složiti opranu posteljinu. Budući da joj je majka bila u posjetu, kod kuće se nismo usudili biti pretjerano intimni. Moj stan je malen, zidovi tanki, a ona je konzervativna. No nije nam bilo suđeno uživati među plahtama jer nas je prekinuo vrisak. Dug, prodoran vrisak. Bože pomozi, pomislio sam, obuzet lošom slutnjom.

Ulazna vrata mog stana otvaraju se u dnevni boravak, gdje je stajala Aljina mama s rukama na bokovima. Odmah mi je laknulo, izgledala je još energičnije nego prije. Tada sam pod njezinom savijenom nogom ugledao lavor za ispiranje krpa kojima perem pod. Ispod njega je nešto divljalo.

„Evo ga“, rekla je, „Timon, donesi, molim te, vreće za smeće. One crne.“

Bez riječi sam je poslušao.

„Ulovila sam štakora.“

Zvučala je pobjedonosno i prijekorno, kao da sam ja kriv što je životinja zalutala baš k meni.

„Prvo sam se, naravno, uplašila. Refleks, zapravo, jer bio mi je preblizu, i uopće se nije bojao. Srećom, reagirala sam brže od njega. U rukama sam imala ovaj lavor, htjela sam prebrisati pod u kupaonici.“

To sam već ja učinio prije nekoliko dana, očito ne dovoljno temeljito.

„Bacila sam ga na njega prije nego je uspio pobjeći. A sad ovako. Ovdje ćeš namjestiti vrećicu, pazi da se dobro zalijepi za lavor. Ja ću ga s ove strane podići da može ući unutra. Vrećicu ćeš dobro zavezati, najbolje da je stavimo još u jednu i u kutiju, da sigurno ne može van. Onda ćeš ga odnijeti dovoljno daleko,“ strogo me pogledala, „ali ni nakon toga najvjerojatnije neće biti mir. Znate da štakori žive u skupinama… Da ga ni slučajno nisi pustio! To je pametna gamad, može pronaći put natrag. Ozbiljno mislim“, odgovorila je na moj sumnjičavi izraz lica.

Što mi je preostalo? Alja je jako vezana za svoju mamu, kod nje stvarno nisam želio dobivati crne točke. Uspješno smo obavili stvar, nesretnog štakora nisam stigao ni vidjeti. Ubrzo sam se našao s kutijom pred vratima. Teško vam mogu opisati svoju unutarnju borbu na putu do parka. Jadnik je cijelo vrijeme cvilio, osjećao sam njegove očajne pokrete. Naravno da sam mu htio vratiti slobodu. Ali što ako bi se stvarno vratio? I što bih rekao šefici kad bi provjerila je li zadatak obavljen kako treba? Ne znam dobro lagati, prebrzo pocrvenim, moguće je da bih počeo i mucati. U nadi da će ga osloboditi netko drugi, ostavio sam ga kod klupe uz ribnjak. Znao sam da će se u dvije vrećice prije ili kasnije ugušiti.

Ne mogu sa sigurnošću reći da nisam osjetio izopačeno zadovoljstvo u toj okrutnosti. Svakako ga nisam osvijestio, ali osjećao sam navalu adrenalina, što mi na neki način uvijek prija. Bio sam u transu, bez sumnje ispunjen užasom – ali nema li u svakom užasu nečega slatkog? Čim sam se donekle sabrao, zapekla me savjest. Odavno znam da sam kukavica; tog sam dana otkrio da sam i bez srca.

Prije nego sam se vratio kući, dugo sam lutao po gradu. U međuvremenu se smračilo. Godila mi je vlažna jesenska noć. Djevojku i njenu mamu sam pozvao u kino, iako sam znao da ću morati pristati na gledanje neke obiteljske drame. Tako sam na dva sata izbjegao razgovor, što se nije pokazalo kao najbolja ideja. Vidio sam samo štakora, onakvog kakvog ga je slikala neumoljiva mašta. Štakora koji se diže na stražnje noge, oslanja na bočnu stranu kutije, traži izvor kisika. Zna da ga nema. Štakora koji progriza vrećice, ali ne može izaći iz kutije oblijepljene srebrnim selotejpom. Štakora koji doziva u pomoć; ljude koji se prave ludi i udaljavaju djecu. Štakora kojemu ponestaje snage, sve dok mu na oči ne padne tama gušća od one u kojoj je zarobljen.

Te je noći zbog mog prevrtanja kauč stalno škripao, dok mi Alja u polusnu nije promrmljala da se već jednom smirim. Zaspao sam tek pred jutro, maglovito se sjećam buke smetlara s ulice. Ubrzo nakon toga, probudila nas je njena mama koja više nije mogla podnijeti glad – kuhinja mi je u kutu dnevne sobe.

„Dobro jutro, golupčići,“ rekla je kad je primijetila da nije uspjela biti dovoljno tiha, „ispričavam se što sam vas probudila! Pa, već je vrijeme da ustanete.“

Prije nego što sam uspio popiti kavu, dva puta je zazvonilo na vratima. Sav zbunjen, otišao sam otvoriti. Na pragu je stajao susjed s gornjeg kata. Nisam ga dobro poznavao, ali oduvijek mi je bio simpatičan; jedan od onih ljudi koji u liftu uvijek veselo komentiraju nešto banalno, što mislim da nije loše, osim kad nisam raspoložen za šale. Tog jutra je prvi put izgledao potpuno utučeno.

„Dobar dan. Jeste li vidjeli nekog štakora? Kod kuće imam … hoću reći, imao sam dva … znate, nije lijepo uzeti samo jednog, postane vam agresivan ili umre od usamljenosti … Uglavnom, svaki dan sam ih puštao iz kaveza, samo tako, po stanu, da se malo razgibaju … tako su mi preporučili u trgovini … Ali jučer je jedan nestao! Nadao sam se da se zavukao u neki kut, postavljao sam mu poslastice da ga izmamim van, razumijete … Ali danas mu još uvijek nema ni traga ni glasa. Zato sam si rekao, raspitat ću se po susjedstvu, možda je našao neku rupicu i izmigoljio, ta skitnica…“

Ja sam bio u šoku, on je bio u suzama.

„S-s-slušajte, uđite unutra, u-upravo smo skuhali k-k-kavu. Da se ma-malo okrijepite. J-j-ja moram kratko izaći, o-o-o-odmah ću se vratiti.“

Povukao sam ga za ruku, dao je da ga vodim. Prepustio sam ga Alji, koja je kao i uvijek ostala mirna. Dok sam trčao do parka, molio sam se da je kutija još uvijek tamo i da je on živ u njoj. U slučaju čuda, zarekao sam se, učlanit ću se u neko društvo protiv okrutnosti prema životinjama.

Kod klupe je zjapila praznina.

sa slovenskog prevela Marina Kuzmić Laszlo

– priča je originalno objavljena na stranicama portala LUD Literatura https://www.ludliteratura.si/prispevki/

__________________________________________________

NEVA LUČKA ZVER (Ljubljana, 1996.) diplomirala je filozofiju i političke znanosti na Sorbonni, magistrirala filozofiju i povijest umjetnosti na Sorbonni te filozofiju religije na Sveučilištu PSL (Paris Sciences et Lettres), pritom puno putujući; po Indiji, Rusiji, Brazilu, Kini, Kubi, Peruu, Maroku, Gruziji…
Nakladnička kuća Didakta izdala je 2015. godine njezinu prvu zbirku poezije Razzežnosti (Dimenzije).
Objavljivala je u Poetikonu, Monstrumi, Adeptu, portalima LUD Literatura, Vrabec Anarhist i drugdje.

DVA ČETVRTKA POEZIJE STJEPANA SIROVINE, 2/2

PJESMA O KRAJU SVIJETA

mjesto na kojem ćeš provesti noć:
u lijep i moderan hotel pretvoren
gotovo pet stotina godina star samostan
čijih ćelija zidovi još dobro pamte
sve što su slušali i gledali tolike godine
skrušeno izgovarane molitve, pokajanja
i ono što se radije prešućivalo: grijehe
propusta, nepoćudne snove, teret sumnje
koja je značila i nevjeru, dok se kraj svijeta
neumitno bližio, nigdje to nije moglo biti
jasnije nego ovdje gdje je svijet stoljećima
doista i završavao, a počinjao bezdan oceana
u koji si mogao nagaziti nogom ili se u zanosu
survati poput sotone, prvi su moreplovci shodno
tome bili i prvi kozmonauti, a put u indiju put
prema nebu samo što su zvijezde ostajale jednako
daleko, a tako i odgovor na pitanje o prapočelu
svega, jasno ti je to i samom dok zaludu naprežeš
svoja čula, osluškuješ, sve što vidiš je mrak i sve
što čuješ šušanj oceana pomiješan s udarcima
prsta po pisaćoj mašini dok negdje u mraku
nastaje pjesma, testament ili pismo samoubojice

***

DOM

wo steht unser mandelbaum
h. domin

još je nepospremljen krevet u kojem si
do maločas ležala
i tvoji su pasta i četkica za zube u kupatilu
znaš gdje stoje čaše, tanjuri u kuhinji
pa opet nikada nećeš nazvati domom
ovo mjesto ni na nebu ni na zemlji
poput kuće za ptice na nekoj brezi, u nekom parku
zidova golih bez ijedne tvoje slike, bez prošlosti
i kroz čije prozore promatraš ljude
što poput mrava mile u svim mogućim smjerovima
bez cilja, tegleći svoj život u plastičnim vrećicama
i koje nikada nećeš do kraja shvatiti
ili poput kartonske kutije u uličnom prolazu
u kojoj drijema pas lutalica
bez previše interesa za ono što ga okružuje
ne tiču ga se brige ni žurba slučajnih prolaznika
zvukovi automobilskih motora ni sirena
tek na larmu i nečiju svađu malo podigne uši
makar mu je svaka riječ na bilo kojem
od tih jezika i dalje jednako nerazumljiva
kao što su nerazumljivi i tebi jezici tvojih susjeda
o bože, sigurno ovako i oni čuju nas! kažeš
zapravo ne misleći pritom na naše svađe
a koje se opet događaju češće
na ovom mjestu obješenom između ovdje i tamo
kao donji veš na tiramolu u uličici jednoj
jednog primorskog grada, daleko, daleko
a gdje također nije dom

***

MORE SAMOĆE

promatraš ih ponekad, kradom, na ulici
dok u jurišu na sav neosvojeni svijet
za ruku vuku očeve kao djed mraz vreću
s poklonima, ili u tramvaju dok ti sjede
nasuprot, uronjeni sasvim u duboko more
od neprozirnog stakla i poput jeremije
pred licem božjim imaš pitanja, a odgovora
nema, i htio bi znati, jer nisi siguran o
čemu misle, i maštaju li možda, da će kad
jednom porastu biti nogometašima kako
si to jednom zamišljao i sam, u ono vrijeme
kad je to bilo mnogo jednostavnije, dok
još nisu bili serijski proizvod firme mattel,
nego krivonogi i loše podšišani poput tebe
kao što je, uostalom, lakše bilo zamisliti i
štošta drugo nemoguće, poput putovanja u
najudaljenije zemlje, one s imenom i one
kojima ga je tek trebalo dati, ali zbog trajnog
nesporazuma između mogućnosti i želja
stići napokon samo do makarske i onog mjesta
gdje je počinjalo more, završavao svijet
i za koje su stari grci smislili devet riječi, po
jednu za svaku tajnu koje u sebi skriva, a
koje tebe jednako muče i danas, točno stotinu
godina poslije, nasukana na ovom arhipelagu
usred ničega

– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –

___________________________________________

STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. “Zastava na tiramolu” njegova je prva knjiga.

KRATKA PRIČA GORANA DAKIĆA: BORAČKI (iz zbirke “IZVLAČENJE DRAČE”, Imprimatur, 2024.)

Ja da glasam za njega? Ja? Ja da glasam za njega, a on mi ni borački nije mogo riješit. Znaš li ti kolko ja to ganjam? Znaš da ne kažem šta. Nema kom se nisam molio. Neće niko. Kažu svi: čekaj da prebroje, vidiš da je vuna. Šta je meni do njiovog brojanja, men oč ispadoše kolko me glava boli od proljetos.

Čuj od čeg? Nek ti ne znaš od čeg. Svi u selu znaju, a ti se jedini… Ub me ovaj geler što ga ne smiju dirat. Reko je meni doktor odma čim me ranlo da će bit problem kasnije. A nije me nikad ni zasvrbilo do ovo jesenas, čuješ. Ko da mi kum udara unutra onim čekićom od tri kile. Danju i nekako, a noćom ne možem obrve podić.

Ne bi glaso kad bi noćas crko. Nek glasa ko ima za šta. Kale će, evo, glasat za gajbu pive, samo ako mu neko ponudi. Joj, to ti je nikaki čovjek. Jel, Kale, bil ti glaso za koga ti ja kažem ako bi sade otišli uzet dolje kod Dragce gajbu pive? Bi, jelde da bi? Ne mora puna gajba, samo da imaš… To ti je taki obraz. Na njivu da ga baciš ne bi mogo tudan sijat pet godina najmanje.

Pričo mi Slavkan poštar nekidan doktor gore neđe pod Manjačom šio jednoga. Palo mu drvo u šumi, polomilo ga svoga. I kaže zaboravio onu gazu i makaze kad je zašio. Kako ćeš makaze ostavit u čovjeku? Braco i ja kad završimo krmokolj prebrojimo jesu l svi noževi na mjestu, a ovaj ne gleda đe su mu makaze. Sve to oni što su završli preko Vrbasa. To pored škole nije prošlo, čuješ.

Imo sam borački 150 na godišnjem i oću sade da pređem na mjesečni. Dobio sam 148 maraka mjesečno za četrdeset i devet mjeseci u zoni borbenih dejstava! De ti meni, kažem ja onoj dolje u kecu, de ti meni reci kako sade to? Recte vi meni ko je svih ovih godina kako je krenuo ovaj borački primo 11 mjeseci godišnje ovaj moj mjesečni? To ti men reci? Kaže: Nemam ja s tim ništa. A što sjediš onda tu i griješ guscu? Tako ja njoj, čuješ. Vi ste, kaže, vulgarni, ja ću zvat obezbjeđenje. Zovi ti i ministra i glavnoga! Ne prezam se ni od koga. Evo moje šta je, a ti zovi!
I sad ja da mu dadnem glas tom što je ukro moj mjesečni? Jesam ja pogorio? Nek sam i vakav i nakav, al nisam budala. On stavi u džep i moje i tvoje, a nama da ne lajem sad ovdje pred ljudima šta dadne. Pogan je to. Da je šta valjo neb mene gonio da ga zaokružim. Kako vazda može nešto iskat? Ja pet dana drva radim, ne izlazim iz šume, da ne moram tražit da mi se doćera. Braco i ja, evo, peti dan kod kotla, a Kale bi tražio da mu uspemo dvije litre pored nolikih šljiva. Tako i ovaj.

Ganjam sve te papire da završim to. Treba izvadit četres papira. Ne smiju bit stariji od šest mjeseci. Tako mi rekla ona dolje u kecu. Kaže: Skupite to sve i doneste ovdje da ja il kolegica to ovjerimo. To rođena sestra ne bi tako rekla. Samo mane onim prstom i sljedeći. A ti put za uši i gledaj i đe ćeš i kako ćeš. Ko ih uči da tako pričaju s ljudma? Nisam ja njoj došo tikve prodavat, pa da tako meni. Kakva škola, pusti školu! Vidio sam ja njenu školu kad zine. Više ono Peđino tele u voću ima škole.

Ranjavan sam ja, čuješ, kad su ušli u Krupu 28. oktobra, čitav bataljon istjeralo iz kasarne. Prvog novembra ja ranjen, trećeg komandant moj, poslije pogino pukovnik, možda je bio i general, ne znam. I za sedam dana mene vrate ponovo. Ranjen sam ja… Pokazaću ti, imam papire. Ušo geler ispod lijevog oka i tu osto. Evo, ovdje, vidiš. Ima još ožiljak. Ja imam komad njiovoga gvožđa pod okom, a ono mene goni da vadim papiretne da mi dadnu sto četrdeset i osam maraka mjesečno!

Reko mi doktor i Jasminka mi rekla da se čuvam nekog udarca odozgo. Četrdeset i devet mjeseci u zoni borbenih dejstva, čuješ! Četri mjeseca sam bio bez smjene. Ležo na onom kartonu dan i noć. Ako nisam pola kičme ostavio na onim položajma. I onda ona meni u kecu kaže: Ko te gonio? Ko me gonio? A ja ti sačuvo radno mjesto da ti gusci može bit toplo. Kaže ona: Zvaću obezbjeđenje! Zovi i ministra i glavnoga odma, bolje da ovdje poginem u ovoj sobi nego gore na njivi!

A što neb prešo na mjesečni? Svi su prešli. I Kale bi prešo da se bar očešo o pušku. Dok sam ja gledo da me na prosiju, on je sklanjo pare na kartama dolje na avtubuskoj. Moram preć, čuješ, na mjesečni, lakše tako, a i može se uzet neki dinar. Vidiš da je sve otišlo u. Ja danas uspem pedeset maraka, odem dva puta do pijace i nazad i treći dan moram opet sipat. Ne mereš nasut da ostane. Ako ja ne uzmem njima, oće oni meni.

Sve ću ti ja dokumentovat. Možeš ti to i izuzet ako treba. Moram, čuješ, nalaze nove obnavljat, tako mi rekli dolje u kecu. A što bi obnavljo, de mi reci? Trebam dat nekome u kasu petsto maraka, eto zašto bi obnavljo. Jesam u pravu? A od moga ništa. Pitam ja nji dolje: Što mi ne dadnete to, božiji čovječe? A oni samo mašu. Imam fotokopiju, pa ću ti i to dat, samo da ovjerim u opštini. Nego dat sto Regodi, dat sto Papiću, dat sto Ivanki, dat sto ovom što mi je kičmu operiso. To je četri stoje. Još moje hodanje. A meni ništa. Brav više dobije.

Braco išo glasat. Ja mu govorio da je budala. Nama je isto ko dobije. U ponedljak opet u kuruzanu, u utorak u šumu, u srijedu na njivu. Da neko pomogne za borački, pa i da se privatim. Ja bi, kad bi to ikako moglo, najbolje glaso sam za sebe. Sebi ja najviše valjam. Niko mi ne valja više. Neka ti, Kale, valjaš svima, zato ti i ćeraju iz kuće meni u avliju. Što da i ne valjam? Nema njih koji mogu ovako ko ja potegnut. Samo meni nema to ko da prizna. Oće braco, ne kažem, on oće, a šta imamo i ja i on otoga?

Išo ja ima jedno dvije godne dolje kod onog što ima kliniku blizu kružnoga toka da mi pogleda koljeno. Oči ispadaju kako boli. Mazo i rakijom i nekim kremama što ostale iza pokojnog ćaće za reumu, on je to donosio iz Njemačke kad je mater pokočilo da je maže i ništa. Odem kod toga dolje, zaboravio sam kako mu ime, ima na papirma gore u kući, sve sam ja to složio na onu policu kod televizora i kaže on meni: Ako ćeš odma, to ti je dvije stoje, ako nemaš, čuješ, onda dođi zadnjoga petka u mjesecu. Eto ti šta se i radi. I kaže zaboravio makaze čovjeku u stomaku! Kako nije zaboravio kovertu, dabogda on bolji bio?

Kaže braco prekuče da se ja manem toga. Koje? Jesam za to ja gaće na štapu noso četrdeset i devet mjeseci u zoni borbenih dejstava? Ne dam! Ja ću ih polit i zapalit i pojest ako treba, al ne dam. Što bi on uzo još i to moga jada? Malo mu, je li, pa mu još i to fali. Podaj ti njemu tvoje ako teb tvoje ne treba, a moje ostavi meni. Nisam ja uzo ni tvoje ni njegovo, prođte se vi mene i moga posla. Možda i na Peđu pređe ako ja odem na lopatu prije vremena. Čuješ? To da im kažeš. Nemoj njega da mi zakinu ko mene. Ti si mi za to odgovoran. Čuješ?

*

“Vođen umjetničkom idejom Josipa Pejakovića da riječ dâ ućutkanima i prećutanima, kao i velikom Andrićevom mudrošću da je najbolje pustiti čovjeka da priča slobodno, Goran Dakić u svojoj novoj knjizi pod naslovom Izvlačenje drače pomno sluša i umjetnički uobličava priče običnih ljudi, radnika i seljaka banjalučko-potkozarske regije. Knjiga je napisana kao „krajiški azbučnik”, to jest kao svojevrsni pojmovnik u kojem su, specifičnim jezikom, ispričane priče o životu ljudi iz ovih krajeva.” – Saša Šmulja

“Govor junaka u „Izvlačenju dračeˮ neodoljivo je jednostavan i prijemčiv – to je svakodnevni razgovorni jezik zasićen brojnim poštapalicama, uzrečicama, sitnim i krupnim psovkama, neartikulisanim spojevima vokala koje bi bilo beskrajno teško prevesti u okvire bilo kog drugog diskursa – ono što Dakićevim likovima daje čar i autentičnost, između ostalog ostaje upravo u tim progutanim i preskočenim glasovima, slogovima, ponekad i cijelim riječima – mnogo je toga što se treba reći, a malo je vremena.” – Nina Govedar

_______________________________________

GORAN DAKIĆ rođen je 23. avgusta 1984. u Travniku. Djetinjstvo je proveo u slavonskom selu Dalj, na Dunavu. Diplomirao je na Odsjeku za srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.
Objavio je romane “Dalj” i “Petodinarke”, zbirku anegdota “Mrlje na šanku”, kao i knjige “Dodatak jelima” i “Izvlačenje drače”. Dobitnik je “Čučkove knjige” i “Slova Podgrmeča”. Radi kao novinar.

ČETIRI PJESME SUZANE RUDIĆ

KAKO SU TUFNE POJELE BAJKU

Кad sam bila mala,
govorili su da je mlečni put
vezan za pupčanu vrpcu, da tako rastem,
rekli su – pravila igre važe za sve, međutim,
neki se izgube u žmurkama.
Putarinu sam platila u prvom dojenju,
punoletstvo mi je na dar donelo odlaganje
dečijeg kikotanja na trošnu ogradu.
Jutarnji grčevi pišu nove galaksije,
razapinju ljubav među okamenelim dodirima,
U majčinim očima ugašeni su lampioni, neke majke rođene su kao masalačak,
umru u prvom plaču odojčeta, druge žive kao obeliksi.
Više ne krijem iza velikih crvenih tufni nestašluke,
umesto svilenih bombona, dobijam pregršt isplakanih pomrčina,
sad bih da se sklupčam u prvobitni oblik,
rodim u zagrljaju devojčice kojoj su umesto vaški trebili snove.

***

PREOBRAŽAJ

Večeras ću se prvi put ogoliti kao istina pred klevetnicima,
kao breza i zmija,
razdužiću ti dug za ovaj život jedrenjem ispod svečane košulje,
dok među redovima cigli jecaju senke,
jedan otvor na roletni zarobio je mesečinu,
grad je mali za oči setne i sumorne korake.
Brojim dane unatraške ogrnuta tobom,
prostor se deli na četvrtine,
snovi mirišu na ruzmarin, a nova lica prostrita pred dušom.

Ti si drugi čovek, ja druga žena
Posle svih golgota, volela sam te i dalje te volim.
Zabeleženo je u pločnicima Zmaj Jovine ulice,
šaputala sam dverima Uspenske crkve i molila se da ne veneš
kad sam te srela na svirci – rekao si da imaš sve i nemaš nikog.

U rascepu grudi stanuješ da me zaceliš kad dolaze jutarnji čistači da
pokupe to malo mrvica kojim sam hranila krhku devojčicu sa šibicama.
Opominješ da srce otkucava tercine,
prelazak iz desne u levu komoru je poguban,
u zemlji potrošenih prilika kartu bi da
kupe za još jednu dobitnu kombinaciju,
u raskoraku između razuma i osećaja
počivamo na periferiji zaboravljenih

Volela sam te, volim oktobar koji je
začet tvojim imenom između tri prsta,
Znam, ovo jutro saplešće se o moje noge
i završiti prelistavanjem zapisa u jagodicama.

***

RAM ZA ISPLAKANE SUZE

Učili su me da kosim osmehom, strašne
likove iz babskih priča iako su mi noge staklene.
Stigla je još jedna zima ispod voštanih tela.
Mi smo čeda hladnih ratova, sa pustinjom iza zenica.
Grizem koru hleba, za Nikoljdan se spremaju pihtije i čvarci iako je post.

Evro varira iz dana u dan,
radnička klasa postala je bogatija za nekoliko krvavih bisera,
srce je imalo celinu u trećoj nedelji začeća,
posle toga je dobilo nadgrobnu ploču.
Ako zatvoriš oči, razvejaće se mećave,
imam ramove za isplakane suze u kojima se ogleda nebo.
Iza mog plišanog lica otvoreni su prozori za
kamenje koji pulsiraju u aorti i tu ćemo pokisnuti i porasti
Кad počneš da rasteš kao div u tuđim očima
tad se u tebi rađa plačni čovečuljak.
Ponekad je potrebno umreti da bi videli koje će se boje zalepiti,
od čega ćeš oslepeti

***

AMOR VINCIT OMNIA

Neko je iz utrobe pustio prve laste na sever
deca su u šećernim vunama ugledala krvave zore,
odrasli pre pojave duge i prvog snega,
pre nego što su među pokvarenim zubima ušuškali minule dane.

Diši… diši, disaću sa sazvežđem u grudima, dok drhti zemlja.
I taj prah biće hram moj, uteha za krštene bolom.
Кišnim dušama koje žive kroz divlje vetrove…

Noći prostreljuju dane, čeznem da pod stopama ispišem život
dok suze pale plamen preobražaja.
Žile je potisnula oluja, više nemam kome da se vratim.

Diem perdidi, diem perdidi,
Casus belli, casus beli,
Amor vincit omnia!

Jagodice smrtnika čeznu ugasiti gen u krvi,
srce seje ton mantri da odjekuje u večnosti.
Okujete me trnjem i biću svetlost.
U formalnim pozdravima, uvek ćemo se saplesti o
sivilo što je obojilo bezazlenost detinjstva.

________________________________________

SUZANA RUDIĆ rođena je u Rumi, 16.10.1996. Završila srednju školu za dizajn ,,Bogdan Šuput ” 2015. godine na odseku tehničar enterijera i industrijskih proizvoda u Novom Sadu. Iste godine upisala Akademiju umetnosti u Novom Sadu, likovni departman – vajarstvo. Objavila tri zbirke pesama: ,,Vreme orhideja’’ (2015.), ,,Druga strana ogledala’’ (2019.) i ,,Anatomija reči’’ (2021.). Za zbirku ,,Druga strana ogledala’’ dobila je nagradu ,,Stražilovo’’.
Pesme su joj prevedene na makedonski, slovački, slovenački, rusinski, mađarski, engleski, španski, japanski, arapski i francuski jezik.

POEZIJA JOVANKE NIKOLIĆ

SVETLO U MRAKU

Kod kuće Mira
nema priključak za struju
a četiri joj deteta
poslata u tri hraniteljske.
U sobi 1 žubori kiseonik
i dreči inhalator na smenu.
Oba priključena na struju i Miru.
Mira bi radije sedela za videla
pred svojom kućom
i gledala niz put
da l’ joj socijalno vraća decu.
Svim srcem veruje
da se u bolnici toliko napajala
da može lako zasvetleti u mraku.

***

OKNO ZA ONKO

Ulaz u rudnik ukapane nade
prekriven je kosom.
Jesen je zašuštala
u žagoru listopadnih pacijenata.
Jedan pramen ušeta do korpe,
drugi poskakuje po podu,
treći se nakačio na jesenje čizmice.
Strah vrti vreteno najbrže,
a potom prostom ranflom
plete prsluk
da zimu ne dočeka
u drhtanju.

***

VIJADUKT

više nije bilo važno da li prođe
jedan ili trinaest dana
do njegovog ponovnog sletanja
na stub kraj autoputa
zakriljena njegovom senkom
vodopija bi se protegla ka lukovima
otvorila pupolj i istegla koren
ka središtu zemlje makar za milimetar
metamorfne stene bi ostale mirne
ipak
mišar bi već sekao čortanovce napola

vijadukt je odnosio kurvo prokleta
dok su brkovi treštali
iz odlazećeg auta

***

JASNA POZDRAVLJA JAGODINU

jasna vazdan pešači
od stanice do stanice
i smeje se
telefonskim slušalicama
noge joj gazele po stepi
ruke šljuke po trsci
po glavi skakuću leptiri
jasna hoda hoda
i priča s klijentima
usamljenim praznim
rečnim koritima
kad se kikoće od srca
svi znamo da sagovornika nema
telefon na uvu
pogled u silose
i žito i slad i hlad i jaru
sve u smeh pretače
jasna pozdravlja jagodinu
iz grla joj belica žubori
i samo nekad joj ulovimo suzu
dok klijentima peva uspavanku
oni se klibere
pune rečna korita
njena deca snevaju
raštrkana po hraniteljskim kućama
uspavana žuborom belice
iz grla neumorne jasne
jasne gazele po stepi
jasne šljuke po trsci
jasne ulice cakle
cangrr osmeh se razbije

***

VITRUVIJEV ČOVEK

Rešio sam.
Svoje mrtvo telo poklanjam nauci.
Odustajem od mrmljanja popova,
pogrebnih trubača
i plaćenih narikača.
Ukopa neće biti!
Dok me razum još po malo služi
pišem pismo Firentincima
i nadam se da me da Vinči lično,
utelovljen u snene oči
Meredith Grey,
secira pred
nezainteresovanim studentima.
Oni svaki moj organ
lajkuju wow smajlijem
koji mesto formalina
čuva pomalo duše
kapilarno ispresecane.
Da Vinči pluća istrese na paletu,
ima dovoljno katrana
za popravku crne ogrlice
dame s hermelinom
i krpljenje naprslih kuća
sirotinje iz kvarta.
Mesto jetre vadi dečaka
koji plače na majčinom grobu
i sva studentarija zbori horski:
– Jadničak mali,
čime empatiju zauvek seli
u knjižurine forenzičke psihijatrije
u Tuzli, Kovinu, Vrapču
i ostrvu Shutter.
Četkicom nabode srce,
zamiriše kosa moje mile
dok joj iz zagrljaja
iskače hermelin
sav crven od ljubavi.
Svi studenti
kružnim kanonom poje:
– Čoveče Vitruvijev,
ta voljen si,
voljen ho-ho!
Rešio sam.
Biću Vitruvijev čovjek
s narušenom
proporcijom ruku,
dužom
za jednog hermelina
s mirisom
njene kose.

***

OČUVANJE SAPROKSILNIH TVRDOKRILACA

Jedan brak bivao
poput trulog stabla
sred šume.
Žrtvovao se za humusište
i šarenilo detlića.
Svojim umiranjem
unapredio biocenozu,
te su jelenci okupani trulom srži
bivali lepši, razgranatiji
i nadasve retki
poput ljubavi
koja je prethodila drvoumiranju,
u jednoj šumi
što disala je
procvalim podbelom.

_______________________________________

JOVANKA NIKOLIĆ rođena je 25.5.1977. godine u Jagodini. Objavljivali su je portal Nomad. ba i časopisi Beogradski krug kredom, Fokalizator, Savremenik, Bdenje,Trag i Polja. U martu 2024. objavila je Zbirku od Virtemberga (Poetum, Beograd). Živi i radi u Jagodini.

DVA ČETVRTKA POEZIJE STJEPANA SIROVINE, 1/2

USPAVANKA ZA MOJU MAJKU

na autobusnom stajalištu pored nje
kao u sjeni srednjoeuropske katedrale
veličanstvene i vječne
iako joj jedva trideset
još s ničim poljuljanom vjerom
da je oko tebe sve dobro
kakvu mogu imati samo djeca

onda na bulevaru, pored džamije
u mimoilasku s ljudima kojima se
smješiš i u kojima ne vidiš prijetnju
i okolo parka kakav više nigdje nisi
i nećeš vidjeti jer drugdje u parkovima
ne rastu trešnje, sve do pijace s tezgama
na kojima obavezno stoji tačna vaga
gdje ti kupuje marelice i breskve
jer si bio dobar i jer njih najviše voliš
dok se ti držiš za njenu suknju
što miriše na njemačko privredno čudo

pa u robnoj kući gdje gleda
nove štofove
dok ti gledaš pokretne stepenice
na koje bi se rado popeo, ali te strah
jer vjeruješ da voze sve do neba
iako voze samo do odjela s muškom trikotažom

i napokon u crkvi marije zvijezde gdje prvi put
čuješ orgulje i vidiš oslikane zidove
čvrsto joj stišćeš ruku jer ti se od toliko ljepote
vrti u glavi kao mladom bachu dok prvi puta
sluša slavnog buxtehudea

na povratku kući
u autobusu što preko rupa u asfaltu
preskače kao supermario
tebi je muka
ona ti stavlja ruku na čelo
i ti zatvoriš oči i više ih nikad
ne želiš otvoriti jer te strah
da sve to ne nestane

***

FRAGARIA VESCA

šumske jagode, za koje u enciklopediji stoji
da rastu po proplancima i rubovima šuma
šikarama i krčevinama sjeverne zemljine polutke
da su cijenjene zbog sočnih i ukusnih plodova
i lišća navodno ljekovitih svojstava
te prisutne u bapskim pričama
raznim pučkim vjerovanjima i bajkama
kao dijete za prvih ljetnih dana brao sam
s braćom po brdima zavičaja
nastojeći pritom da ih sakupim
više od starijeg i manje od mlađeg
to mi po prirodi stvari nikad nije uspijevalo
ali me nije pretjerano ni rastuživalo
jer je na kraju dana sve ono što bismo
nabrali, pa donosili kući
mater dijelila na tri posve jednaka dijela
i svima bi nam tako jednako oduzimala
i isto tako jednako dodavala
jer drugačije nije ni moglo
niti bi drugačije smjelo biti
i nigdje i nikad
a ipak jest

***

EUKLIDOVO RASTOJANJE

nisi pokazivao naročitog dara
za matematiku, a za geometriju
još i manje i iz tog razloga
poslije nastave odlazio na instrukcije
četiri godine starijoj drugarici
koja je onda strpljivo crtala ravnu liniju
i na njoj točku a pa točku b
i govorila ovo je dužina a to je pravac

ništa od toga tebi nije bilo jasno
što to znači ni čemu služi
a i od zamišljenih ravnih linija
pažnju su ti više privlačile
stvarne neravnine njenog tijela
i to joj diskretno i pokazivao
ona je međutim baš voljela tu matematiku

više od trideset godina poslije
naslonjen na zaštitnu ogradu
na odmorištu pored autoputa
negdje u austrijskim alpama
o tome misliš
ispraćajući pogledom automobile
što jureći prolaze kao život
od točke a do točke b
jednako ne shvaćajući
apriorno evidentno

a onda sjedaš u auto i nastavljaš
put prema mjestu u kojem si rođen
i u kojem ćeš sutra sahraniti oca

***

NEPOMIRLJIVI

volio si filmove, naročito one
sa sretnim završetkom
u kojima glavni junak preživi
pucnjavu na kraju i odjaše
u susret sumraku
i volio si clinta eastwooda
jer ti je nalikovao djedu
imao isto uzorano čelo
i polje pšenice na mjestu brade
uspravan i čvrst
poput mramora na poniru
dok se sva ostala banja luka tresla
i padala u nesvijest
i bio jednako šutljiv i zagonetan
nisi ga nikada vidio nasmijanog
još rjeđe da plače
pa čak ni onda kad su mu ubili sina
samo je šutke jednoga za drugim
iz usta vadio eksere i zakivao ih
u neobrađenu hrastovinu
očiju gotovo zatvorenih
kao da sebi pravi sanduk
i dok je stajao na groblju
izgledalo je kao scena u dobrom, lošem i zlom
i ti si vjerovao kako će potom
krenuti u osvetnički pohod
i u pucnjavi na kraju
redom postrijeljati hulje
a onda mirno odjahati u sumrak
ali u stvarnosti je svaka sličnost
sa filmovima slučajna
i nije se dogodilo ništa
samo je otišao kući
i napio se do besvijesti
a ti prestao gledati filmove i odrastao

***

DRUGO STANJE MNOŽINE

spava s mojom ženom
u mome krevetu
s mojim knjigama
kraj uzglavlja
u mojim gaćama
i potkošulji
hoda po mome stanu
u mojoj kuhinji
sprema si kavu
iz mojeg ormara
bira odjeću
u mojoj stolici
na mome balkonu
puši moje cigarete
promatra moje prizore
na ulici
javlja se
na moj telefon
i mojim glasom
govori mojim prijateljima
mojoj braći i sestri
o stvarima koje ja
radije prešućujem
hini i laže
pred ogledalom
u mojoj kupaonici
brije se mojom britvicom
zamišljajući ponekad
kako si njome reže vrat
izluđuje me
uvijek iznova
čitajući iste pjesme
koje ja već znam napamet
knjige koje sam ja
oduvijek želio pročitati
a nikad nisam stigao
gledajući po stoti put
iste filmove
plače na istim mjestima
dok sluša bacha
tvrdi da je sva muzika
napisana naknadno
samo plagijat
da je glenn gould to znao
i zato morao umrijeti
da je marx bio prorok
jednako kao i kierkegaard
da su heidegger i sartre
nesumnjivo
bili pametniji od njih
da bi lennon da je
lobirao za trgovinu oružjem
i danas bio živ
a isus u auschwitzu
spaljen skupa s judom i anom
i ne voli da mu se
u tome proturiječi
i inače
ponaša se samodostatno
drami
lupajući za sobom vratima
bez osvrtanja i brige
ostavlja me samog
da se mučim s mišlju
kad ga jednom više ne bude
što će biti sa mnom

– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –

_____________________________________________________

STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. Zastava na tiramolu njegova je prva knjiga.

ŠEST PJESAMA STANKA KRNJIĆA IZ ZBIRKE “KRLJUŠTI”, Naklada Bošković, Split, 2023.

DAN OSMI

U početku, u fetalno doba svjetla,
hobotnice su imale jedno lice.

Dva vremena iza petog dana, dok se Bog odmarao,
u velikoj tamnoj dubini,
netko je pokazao kako se lica množe.

Osmoga dana, onog prvog po odmoru,
samo je dobro oko primijetilo varku.

***

BAOBAB, ATOL I MORE

Drvo baobaba na atolu. Div na slamci spasa. Krošnja lahori nad morem. Prvo isposništvo? Oko veli tako. Samoća u osami. Negdje daleko tisuće se zajedno grle. Zagonetka sjemenog puta do ove hridi. Krivnja na leđima vjetra.

Pahulje soli su termiti. Roje se u krošnji. Ustrajom ne uspijevaju osvojiti korijen. Zato grizu kamen, sitnim se čeljustima hvataju za nj. Ljutnja zbog nemoći. Kapljice prvog očaja? I za to oko ima riječ.

Kamen atola na veliku moru. Zrno nad beskrajem dubine. Zatočenik plavetnila stvoren za isposnika. Krošnja baobaba skriva mu nebo. Jedini suputnik natkrilio mu svjetlo. Jedino što ćuti dubok je ponor.

***

KRIJESNICE

Krijesnice su ranile noć. Praiskon svjetla u dubokoj tami.
Tisuće svjetlećih rana krstari kroz noć. Žude za svjetlom.
Svaki put kad se dvije rane spoje, progutaju i komad tame.
Rode novo svjetlo.
Do kad će noć ostati tamna?

***

NA POČETKU

Na stopala sam privio kamen. Tako sam učio hodati.
Na početcima svega spoznavao sam bol.
Jednom sam bol prihvatio kao dio sebe samog. Bilo je
kao da je netko odriješio svaki kamen.
Svako mi je tlo poslije bilo meko.
Svaka mi je bol poslije bila laka.

***

PRA

Sve prije svega. Preludij. Embrij iskona i još prije: Praljubav, praživot, praiskon. Imaju li oni svoj pra? Prasvjetlo, prasvijest, pramisao. Prafolikul u svoje dane. Klupko na rubu strmine. Iščekivanje trenutka. Lahor, lagani dodir ili mravlji korak? Prestanak kao uvjet nastanka svega. Ljubav! Bez pra.

***

ZRENJE

Progledao sam na granici tame. Svjetlo se najbolje vidi gledajući u nju. U njen bezdan. U njen iskon, mlađi tek malo od svjetla.
Gledanje je zrenje. Zrenje je bolno. Memorija od tankih grešnih srma. Cijeli spletokol.
Gledanje je ciklus. Drugi korak ciklusa je odmak. Teži od progledanja. Zahtjevniji. U memoriji neizbrisive srme. Zrenje je bolno.

______________________________________________________

STANKO KRNJIĆ (Stolac, 1969.), osnovnu školu završio u Višićima (Čapljina, BiH), a srednju medicinsku u Dubrovniku. Stomatološki fakultet upisao u Sarajevu 1989. Zbog ratnih okolnosti studij nastavlja u Zagrebu gdje je diplomirao 1995. Živi u Župi dubrovačkoj gdje i radi u svojoj stomatološkoj ordinaciji.

Piše poeziju, poeziju u prozi, romane i priče.  Zastupljen je u više pjesničkih antologija.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika HB, Slavenske akademije za književnost i umjetnost (Varna, Bugarska). Pjesme su mu prevođene na slovenski, albanski, makedonski, španjolski i bugarski jezik.

Bibliografija:

  • Korijeni (pjesme), autorsko izdanje, Dubrovnik, 2001.
  • Zrak poprskan narančom (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2012.
  • Kroničar svega (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2016.
  • Mrvice za Lazara (pjesme), Naklada Bošković, Split 2017.
  • Sto i jedna mala pjesma (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2019.
  • Ratište riječi (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2020.
  • Dnevnik tijela (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2021.
  • Voište na zborovi, (pjesme), PNV Publikacii, Skoplje, 2021.
  • Ostavljeni, roman, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022.
  • Krljušti, (pjesme), Naklada Bošković, Split, 2023.

Nagrade:

  • Nagrada Rijek za poeziju za 2015. godine
  • Druga nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Kroničar Svega za 2017. godinu
  • Druga nagrada Pasionske baštine za rukopis knjige Ratište riječi za 2019. godinu.
  • Nagrada Dragutin Tadijanović za knjigu Sto i jedna mala pjesma za 2019. godinu
  • Nagrada Bugojanska vaza za priču Otkupnina za 2019. godinu
  • Treća nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Ratište riječi za 2020. godinu
  • Prva nagrada Zija Dizdarević za priču Ostavljeni za 2021. godinu
  • Prva nagrada Zija Dizdarević za priču Poskok za 2023. godinu
  • Nagrada Tin Ujević za knjigu Krljušti za 2024. godinu
  • Nagrada Nikola Šop za knjigu Krljušti za 2024. godinu