Author: Željko Belinić

KRATKA PRIČA VESNE SMITAL: ALIEN

proza

Kafa je bila gusta i mirišljava. Šoljicu je prinosio nosu, omirisao i vraćao na stol. Uvijek je bio slab na ovaj zemaljski napitak. Sa smiješkom se sjetio kako mu je kvario disciplinu i izazivao ovisnost. Nakon svakog spavanja, 3-4 sata sna su mu bila dovoljna, morao je popiti kafu dok se jednog dana nije naljutio i odlučio da prestane s tom navikom. 50 dana se budio, kuhao kafu, mirisao je, ali je nije popio. 51. dan nije je ni skuhao niti pomislio da je popije. Godinama nije pio kafu, ali sad, sam u sobi hotela u New Yorku, znao je da će ovu kafu popiti. Osjećao je da se bliži kraj njegovog života na ovoj čudnoj planeti, među njenim čudnim stanovnicima.
Došao je kao dječak. Radovao se školskoj ekskurziji, rekli su da idu na planetu Zemlju. Bio je uzbuđen kad su sletjeli na neki veliki zeleni tepih, okružen čudnim velikim biljkama. Drveće, rekli su, šuma. A kasnije je saznao da se taj kraj zove Gorski kotar. S jezom se prisjećao kiše, strašne, vjetra, jakog zvuka i prelijepih svjetlećih linija koje su parale nebo. Na njegovoj planeti nebo je uvijek bilo mirno. Munje su ga odvele duboko u šumu, trčao je za njima i pokušao da ih uhvati. Vrištao je od sreće, trčao, bio je sretan, slobodan. Otišao je kilometrima daleko, a kad se vratio njegovog broda više nije bilo. Otišli su…
Ostao je sam među ljudima, imao je zemaljske roditelje koji su ga voljeli, prilagodio se, ali je više volio munje od ljudi. Gorko se nasmijao: „One su mi pokazale put. Ostavio sam struju ovim čudnim stanovnicima, to je moj poklon čovječanstvu. Možda će me pamtiti po tome.” Uzdahnuo je i osvrnuo se po skromnoj hotelskoj sobi. Sa užitkom je srknuo kafu i popio je do kraja. Pažljivo je spustio šolju na stol, a potom uzeo kovertu iz lijevog džepa sakoa. U koverti je bila tajna njegovog porijekla i poruka za njegovu planetu. Ko zna, možda Zemljani nekad odlete u svemir. Kovertu je stavio u dno muzičke kutije. Položio ju je pored šoljice kafe. Ruke je smirio u krilu i spokojno gledao kroz prozor. Daleke zvijezde svjetlucale su na nebu.

___________________________________________

VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine. Živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan.
Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela.
Njena priča “Krompiruša” prvonagrađena je na konkursu Sloboda narodu.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA ALMIRA ZALIHIĆA “SLAGANJE VREMENA”, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 12/2024; pet pjesama

poezija

NA RASKRSNICI

kada smo prolazili raskrsnicu
na putu za naš novi grad
nisam se osvrnuo

to je prihvatanje svjetova
prihvatanje realnosti

ti si se okrenula
pustila si suzu
i ostavila je
jer neko uvijek ožedni

u tvom svijetu Huan Rulfo
još uvijek je živ

rekao sam ti da ga ne čitaš
jer je tuga bezvrijedna
s njom se ne trguje

propupala je mladica gloga
bez našeg sudjelovanja
izgleda
preobražava se svijet

***

NESTALA FOTOGRAFIJA

u hotelu Portofino u Mosbachu
nestala je fotografija iz rata
učinio sam ono što se u tom trenu jedino može
upisao se u hotelsku knjigu žalbi

dok stajah na praznom Marktplatzu
znao sam da je moj gubitak trajan
i oči mi postaše prazne

u hotelu Portofino u Mosbachu
uporno kopam za bitkom gubitka
kamo su iščezli
zemlja ih nije progutala
brojni su poput pijeska
no u pijesak se pretvorili nisu
rodili se jesu a imena im nigdje

bez odsutnih ničeg ne bi bilo
bez nestalnog ništa stalno nije
bez zaboravljenih izvjesnosti nema

ti nestali pravednici jesu
u očima mi plove mrtve ribe

***

SOBA U KAMENOJ KUĆI

U Počitelju, u kamenoj kući,
volim, već odavno, ovu sobu
bez ijednog šuma i način
na koji noć pada na stare krovove,
sive kao da su od srebra.
I nešto još stidljivije:
Vijenac čuvarkuće
na sjevernom ćošku.

Ovdje se sjećam majke,
sretne, nikad povrijeđene,
u okot svoj zagledane:
bez zvuka, bez ijednog daška.

Ostajem nepomičan
u tom pristajanju na sumrak
koji nije sasvim ono što će biti smrt
niti je ono što bio je život.

Nepomičan
među surim krovovima,
svetac,
sa očima izvrnutim,
lagano,
u zanosu.

***

ELEGIJA

Pozdrav iz Brčkog – blijeda posmrtnica stiže,
što jedva prisebnost jamči porubom vranim,
dostojanstvo, važnost, tužan su joj siže…
Ah, čemu sve to, zvrndavo jurcanje tobožnje,
rašta nesanica i dilema luda u satima ranim,
zar, zarad ono malo savjesti se glože?

Neka se prah s prahom, a pjena s pjenom stani:
Stopala ova, što ih je tucanik često parao grubi,
i ova leđa povijena u upitnik bezdan,
brižno u mrtvački pokrov uvijeni,
iscurili u zemljani prtljažnik neozvjezdan.

Bršljan se kroz godine provlači bezglasno;
slobodan, zimzeleno modar,
prerano svisla jedra on prekriva vriježno;
Beskrvan ja, kasno, stajem pred svoj povečernji odar,
Poput priviđenja, nježno.

Ako mi, razgrnuvši zemlju, grabulje nad licem zabruje,
Bože, razlančaj pipke korijenju, iz okova ga pusti!
I znaj, ja se to svojom odbjeglom pjesmom
U postelju premještam drugu, u humus gusti!

***

ODA SVEMU ŠTO POSTOJI

Katkada ne znamo, da l’ suština to je?
Katkad se pitamo, je li život sve to?
Tek što se rasaniš, već ti pokrov kroje.
Eto – slike i tvoje, i moje, eto.

Možda misliš za me, da nestajem stradom,
Ponirem u bezdan i postajem rovit –
Šut ovnušak šepa za golemim stadom,
Za pramičak jedva drukčije šarovit,

Ja – glavom i bradom.
A onda, nenadno, u smucanju stalnom,
Popuste zaptivke, ljuska se raskoka,
Prhnu iskre između palca i priglavka;

Taj zaokret s pravca, zoran, poput skoka,
Taj neznatni preliv blizak abnormalnom,
To što jednom bude i čemu ne treba prepravka
Jeste slika tvoja i moja, onako – odoka.

“Knjiga Slaganje vremena Almira Zalihića, objavljena je zadnjih dana decembra/prosinca 2024. godine u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije iz Bijelog polja, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Crne Gore. To je knjiga poezije koja kroz slojevite stihove otvara duboke i često bolne refleksije o prolaznosti, patnji i ljudskom postojanju. Ova knjiga zaslužuje pažnju onih koji traže duboku, emotivnu i refleksivnu poeziju, koja istovremeno slavi život i suočava se sa njegovim neizbježnim krajem.” – iz pogovora zbirke

____________________________________

ALMIR ZALIHIĆ rođen je 1960. godine u Mostaru. Završio je studij književnosti. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, italijanski, češki, francuski, mađarski, švedski, poljski, makedonski, slovenački, arapski, albanski i turski jezik. Nagrađivan je za književni i urednički rad. Bio je glavni urednik književnih časopisa te glavni ili odgovorni urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Uredio je više stotina knjiga domaćih i stranih autora. Dobitnik je brojnih nagrada za književni i urednički rad. Član je brojnih esnafskih organizacija. Aktualni je predsjednik Bošnjačkog društva pisaca.
Živi u Sarajevu.

Objavljene knjige:
• Suhi žig. Priče. 1989.
• Raseljeno lice. Poezija. 1993.
• Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994.
• Pogled iznutra. Eseji. 1999.
• Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000.
• Sasvim obična smrt. Roman. 2002.
• Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003.
• O književnosti Bošnjaka iz Sandžaka. Eseji. 2004.
• Rječnik sumnji. Poezija, 2005. /drugo izdanje 2006. Treće izdanje 2009/
• Imaju li zvijezde domovinu. Priče. 2007.
• Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija. 2010.
• Lucida Calligaphy. Poezija. 2010.
• El ultimo suspiro del moro. Poezija. 2011.
• Camera obscura. Poezija. 2012.
• Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija. 2017. /drugo izdanje 2018./
• Pearl Medicine. Fairy tale. 2017.
• Biser- lijek. Roman-bajka. 2018.
• Iskorak iz muka /knjiga prva/. Studije, eseji. 2019.
• Kruna svega srušenog. Poezija. 2020.
• Tuga je golub u bijelom. Proza. 2021.
• Pogled iznutra, iznova. Eseji, kritike. 2023.
• Slaganje vremena. Poezija, 2024.

Objavljene antologije:
• Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem). 1998.
• Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, 2000. /II izdanje 2001. III izdanje 2003. IV izdanje 2004./
• Gospodari balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006.
Novi milenij /Antologija bosanskohercegovačke poezije 2000-2022. 2022.
• Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, novo prošireno izdanje. Izbor poezije i micro eseji. 2024.

Objavljeni udžbenici:
• Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem). Sarajevo 2003.
• Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem), II izdanje. Sarajevo, 2004. Treće izdanje, Sarajevo 2005.

crtež: Dževdet Nikočević, akademski slikar

MIKROPRIČA BOJANA BRUKNERA: BALKAN

proza

Očekivao je više. Uostalom, bio je to jedini skelet mamuta pronađen u ovom delu Balkana. Na drugim mestima u svetu nisu bili toliko retki. Na drugim mestima na svetu delovali su impresivnije. Ovaj ispred njega, na prvi pogled, delovao je kao gomila neobičnog šuta.

Krenuo je polako da obilazi eksponat i počeo da pronalazi neke znakove raspoznavanja. Blago uzdignute kljove. Grubo rastavljeni udovi. Čitav skelet, nekako nejasan i deformisan, kao da je ležao bačen i odbačen. Nimalo nalik onim primercima koji stoje uspravni, s pažnjom sastavljeni i s ponosom izloženi tako da zadive sve posetioce, koji onda šapuću međusobom: „Zamisli samo da ga sretneš.“

Ovo je bilo drugačije. Bez glačanja i šminke. Bez posebnog osvetljenja. Bez ilustracija. Ovde se nije reprodukovalo živo biće, već njegov trenutak smrti, i to onakakav kakav je bio – krajnje surov. Ženka mamuta zarobljena u blatu iz kog pokušava uzaludno da se izvuče. Lomi svoje udove kopajući besomučno po dubokom mulju. Umire od gladi, ili žeđi, ili oba. Zamisli samo da je sretneš.

Skeletu je prišao desetogodišnji dečak. Zbunjen prizorom, kopao je nos.

„Ajmo dalje“, šapnuo mu je otac. „To su samo kosti.“

Bio je u pravu. Ima ih milion ovakvih sličnih. U ovom delu Balkana.

_____________________________________________

BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. 2010. godine izdao je roman “Hašiš klub”. Danas piše pesme i kratke priče.

PET PJESAMA DAVORA MANDIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “KUĆA”

poezija

KUĆA IZLASKA

Osjećam
da mi korijenje
nije uzemljeno
čovjek bi pomislio
dobro je to
sad konačno
možeš putovati
izaći iz kuće
iz zidova
potražiti pukotine koje
si izbjegavao

Ali što mi sve
to vrijedi kad
sam okrenut naopako
u suhe grane
zabijene u zemlju

***

KUĆA KOJU GRADIMO ZAJEDNO

Da mi je biti kuća koju gradimo zajedno
krov njen sva naša putovanja
prozori repatice što sjaje na nebu
čuda koja se skrivaju u podrumu

Da mi je biti travka koju smo nagazili
kad smo ono tražili mjesto na
kojem ćemo sagraditi kuću krov naš
prozore i podrum od čuda

Sobe da mi je pisati
daske koje smo pribili u kosture naše
kuće od kreveta građenih u snovima
dok smo ljuštili kožu kao ribani parmezan

Jela da mi je pisati koja smo u
kuhinji našoj nacrtali sve da ćemo
ih spremiti
a nikako

Dati dati davati pitati puno kako si
kako ti mogu pomoći kako ti još dati
dati davati pitati puno kako si kako ti
mogu pomoći kako ti još dati dati davati

Da bar ništa o nama ne možemo reći
puno lakše bismo gradili zajedno
da bar kuća naša postoji kao vrijeme
kojem se možemo promijenjeni vratiti

***

KUĆA JEZIKA

Kad ne želim da me jezik
razumije govorim španjolski
nikad ga nisam naučio ali
to me ne sprečava da
protiskujem mekane suglasnike
kroz pijesak i polja kukuruza

Kad želim da mi se jezik
pokorava govorim njemački
sve što na njemačkom koji
nikad nisam naučio kažem
zvuči kao da napadamo Poljsku

Kad ne želim da mi je hladno
govorim norveški stisnem usta
kao marku za pismo koje će
unuku donijeti bakine krumpire
od slova i ne dopuštam ulaz nikome

Kad govorim hrvatski brzo ponavljam
riječi kao brk vaza buka ljubav
i uskoro mi ništa nije jasno ali
govorim sve jezike svijeta

***

KUĆA NESTAJUĆA

Ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća

dobila ciglu
nestala

***

BIJELA KUĆA

Došla je kao san
kao stereotip
o gnijezdu
našem novom početku

Njene oči rasle su
prema unutra
ali to sam samo ja vidio
leđa joj povijena
ali čvrsta
zategnuto lice koje
skriva stare kosti

Dobila je kat pa još dva
u svojoj povijesti
bila škola
pa nije
pa sad opet jest
za nas

Prijateljima uvijek moramo
objašnjavati kako je to stan
postao kuća
a nije
i jest
jer kuća je kuća
duše živih i mrtvih
na jednom mjestu
susjedstvo omeđenih kućom
a u stanu smo samo mi
iako su njime nekad
trčala djeca u školske klupe

Zato prijateljima kažemo
Bijela stankućaškola
(nikad to nismo rekli
ali volim ponekad lagati
u pjesmi)

Bijela kuća
škola kojom uvijek
trče neka djeca
i poneki pas
Bila je ovdje prije nas
ostat će i poslije nas
kad budemo pijesak
u Vladivostoku

Sneni stereotip
rekao sam ti

_____________________________________________

DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli. Radio kao novinar 20-ak godina, od čega 17 godina u riječkom Novom listu. Piše pjesme, kratku i dulju prozu, educira u novinarstvu i kreativnom pisanju. Ponekad, ako baš mora, radi u odnosima s javnošću. Trenutno je vlasnik obrta za usluge Worda, u kojem radi sve što je radio i do ulaska u svijet obrtništva, samo u novom kontekstu.

Pjesme okupljene pod radnim naslovom „Kuća“ njegov su autorski doprinos kolaborativnom pjesničko-likovnom projektu u kojem ljubavni i životni par – pjesnik i likovna umjetnica – umjetnički analiziraju i domišljaju pojam kuće kako u svojim dosadašnjim radovima tako i u novim radovima upravo inspiriranim zajedničkim preokupacijama, a koje će sve projekt objediniti.

Bibliografija:
Mostovi, pjesme, HDP, 2009.
Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014.
Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016.
Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.

fotografija autora: Antonio Stipinović

KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: NOVOGODIŠNJA RASVETA

proza

Susedno selo za nama gutao je mrak. S obe strane neosvetljenog puta razvlačile su se dve beskrajne obale sazdane od njiva. Put je vodio do velike raskrsnice koju su činila četiri izukrštana puta i isto toliko semafora. U daljini su poigravala mala okrugla zagasito narandžasta svetla, kao žiške cigareta opasnih zaverenika u potpunom mraku neke šume. Radio je bio ugašen. Čiča je govorio o švercerskim dogodovštinama tokom devedesetih godina naših prvih komšija, s takvom preciznošću kao da su deo njegovog ličnog iskustva. Njegovi saputnici su se slatko smejali domaštavajući neispričane detalje u glavama. Posle semafora Zet je zalomio levo. Pa ovo ne radi, naglasio je očiglednost odsustva svetla na raskrsnici. Na to se Bliznakinja nadovezala kratkim  izveštajem, takođe esencijalno očiglednim: Crkla sijalica. Onda je Čiča upitao, kao da se podruguje, a zapravo mislim da je bio perfidno ljubomoran: Šta, kod tebe u selu sve rade? Zet je odgovorio da rade. Beli porodični reno karavan klizio je prema našem selu probijajući se kroz mrak, prema svetlosti prvih kuća. A što ih samo ne zamene, nastavljao je ljubopitljivo Zet. Batica je mirno izjavio Pa ne ide to baš tako, da bi tu rečenicu poklopio sledećom Nema ko to da uradi. Zatim se Čiča uključio rekavši Kod nas prvo mora da se raspiše tender. Bliznakinja je, smatrajući da će odneti blagu prevagu u tekućem rivalstvu svog i muževljevog sela rekla Barem imamo okačenu novogodišnju rasvetu. Batica joj se pridružio u nonšalantnom, gotovo trijumfalnom slaganju činjenica istakavši Da, to visi skoro cele godine. Želeći da nadogradi tu izjavu detaljima, Bliznakinja je rekla Novogodišnja rasveta kod nas stoji od oktobra do kraja avgusta. Praktično cele godine, dodao je Zet. Nastavio je Znači, kod vas Nova godina kad dođe, onda je došla. Batica je želeo da stavi višnju na vrh torte rekavši Da, mi stalno slavimo. Već smo poodavno prešli čelični mostić preko isušenog kanala iza kog je bila tabla sa imenom Naše Selo, ostavljući za sobom pašnjak, mali dućan, kafane s obe strane puta, veliku prodavnicu i lovački dom. Svetlost koju je proizvodilo selo je već neko vreme bila ravnopravan putnik u vozilu. Sa naše desne strane bilo je obdanište, koje je istovremeno bilo i kafana, ispred kog (ili koje) su sedeli suseljani, ispijajući savršeno rashlađeno pivo sa crvenom etiketom, verovatno, kao po običaju, raspredajući o važnim i manje važnim globalnim i lokalnim pitanjima. Prolazili smo pored crkve kada je Čiča počeo sa svojim izlaganjem rekavši donekle u vaspitno-obrazovnom tonalitetu Deco, šta vam je, pa Nova godina ne postoji. Zaintrigiran, kao da su me probudili polivši me bokalom mrzle vode upitao sam Kako to misliš? Čiča je dobro znao da sam se upecao; upao sam u nepogrešivost njegove demagoške zamke – znao je da ima stopostotnu šansu za još jedan svoj monolog, taman da ispuni vreme dok ne stignemo kući. Znaš kako, nove godine ne postoje, one se samo recikliraju. Oćutao je nekoliko sekundi kako bi se uverio da smo se svi pretvorili u jedno golemo uvo. U međuvremenu, Zet je ponovo zalomio levo na raskrsnici. Vidi, sve godine se samo recikliraju, prepakuju, ulepšavaju i šalju nekom drugom. Na primer, ovi siroti što sada ratuju zapravo žive našu devedeset i drugu, samo u njihovoj varijatni, razumeš, recikliranu. Kao što smo mi devedesetih živeli šezdesete ili sedamdesete godine nekih nerazvijenih zemalja. Ja sam rekao da to zapravo ima smisla, istinski promišljajući njegovu teoriju na dubljem, filozofskom, egzistencijalističkom nivou. Čiča je nastavio vrlo samouvereno. I sad živimo nečiju recikliranu godinu, modifikovanu da nam deluje kao nova, u stvari je nju neko već živeo, samo malo drugačiju. Ako budemo imali sreće, dobićemo jednom neku novu godinu ovih što su ispred nas u svemu, onako uredno prepakovanu. Beli porodični automobil se već ukotvio tik iza kapije. Vrata su počela da se otvaraju, a putnici da napuštaju automobil. Čiča je samo želeo da poentira i završi svoj monolog zaključujući Čak i u najboljem slučaju, i da postoje dva Deda Mraza, ima osam milijardi ljudi na planeti, nema šanse da bi uspeli svakome da donesu Novu godinu, zato imamo ove reciklirane.

_________________________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.
 
 

SLAVIJA

poezija

vidio sam najbolje umove svoje generacije
kako se dosađuju u mlakom ništavilu poslušnosti
tiho se nešto raspori
i onda nema nazad
pas laje u crkvi
ne znam kud sa tom slikom
ni on to ne zna ali djela, probija zvučni kič
tuđi internet dođe u moju mračnu sobicu
kao dah boga na samrti koji me sa nekim zamijenio
pa ipak pozdravi zatečene, kao na pogrešnoj sahrani.
tomaž, rekao si da sam brži
ali sam prije uže koje reže prste nego zmija
nego rep ili bilo kakav reptil.
dlačice konopa na svjetlosti iz lijenog tijela mi izvuku duboki glas
sve stavim u jednu pjesmu,
čistu, prosutu posmrtnost
sve što se u jutarnjem programu sazna.
što ne znaju ni julles verne, ni jacque custot,
možda samo krojač što je letio sa ajfelovog tornja, možda samo on.
i onda nema nazad. nema nazad. tiho se nešto raspori
i onda nema nazad,
svaki pejzaž je politički.
svi naslikani oblaci su horda koja čeka
i silovatelj i heroj
u hromoj logici postupnosti
u staljinističkoj posteljini bijeloj kao kao
optički trik pijanog slikara
i raskalašni kalašnjikov njegovog brata
primiču se u riječi volšebno,
dok ova banka isparava
i brašno objašnjenja je tvrdo
pod opreznim kažiprstom.
neko je tu uvijek umro i mrtav je
leš je sklonjen u prozne nabore, nabijen
u barometar rečenice
o kome barmen ćuti, ali joj poznaje pratnju,
samo tri osnovna akorda,
to ti je lako, brate.
posmrtna posprdnost vreba u ulju na platnu, na platnu.
tiho se nešto raspori i onda nema nazad.
sve stavim u jednu pjesmu, koju nikad ne napišem
kasnije mjesecima
lovim trenutak slave
koji ipak ne pristigne, ali stigne tomaževa dopisnica
sve je jedna pjesma koju nenapišem nikad i stalno joj se vraćam
nalazim da sam strašno šarmantan.
maraton prošaran reklamama za nešto.
događaj, usta, gdje zubi samo dokazuju gleđ.
gdje sam samo dotakao gležanj neke tuđe žene
bilo je previše lako previše lako
zubi za probu ogledala
slute teslinu gej grimasu, ako takvo što postoji. sigurno i to postoji
u naizmjeničnoj struji kojom tiborov tesla pomjera namještaj po ljubljani
nepodnošljivo sam živ, kao courtney love.
ipak, da danas umrem
rekli bi, malo je živio, ali je krasno psovao. ali ja nisam psovao,
samo sam čekao jeb koji može bez psovanja, svileni nož moje majke jednom pomenut ovlaš
al nikad na ocu upotrijebljen.
pomjeram promjenu,
govorim joj nisi još promjena nisi uopšte promjena
sve dok me imaš u sebi, ja sam postrojeni kinezi
u dnu zatrpanog sela.
u ukusu bolida. ujedinjenih bolida.
epoha, plehovi, pehari
alan prost i aerton senna,
isplativa neuporedivost.
tata i toto cotugno izlaze iz istorije
jutro je goli savićević, koji
objasni državu
onda obasja miševe. ništa.
obični miševi.
i moje mjesto je nejasno.
bio sam jednom savićević, dok odmara od driblinga
i vuče nogu državu
kao prevelik kurac kojim se mjeri čelo
bitka fasade i pročelja
i kako je sranje počelo, onda kad si zaćutao,
i kad su postsimbolisti počeli da se svinjski goje,
pušteni u divljinu, poraslo im je krzno,
sebični pjesnički gen.
tako da kako da kažem
nepodnošljivo sam živ
kao gosti iz inostranstva
ali sijam kao država,
istorija jebanja, koja se pali rijetko, jer je struja poskupila
pjesnička publika zijeva
nema nazad.
nijesam u mexicu.
moje tijelo nije buktinja.
dlake mi rastu iz prstiju.
bičevi nijemog filma piče svoj ekspresionizam
prvo nacrtam kurvu, onda kruh i kućicu. broš,
neobjašnjivo brašno.
hlebnikovljevo brisanje.
život je astrološki porno, sudar glupih životinja
sa pogrešnim uporištem
vatrostalna prošlost
trosatna izjava ljubavi.
tata i toto cotugno namještaju šiške
toto schilacci je proćelav, lobuje golmana,
lopta putuje dugo, nesnosno dugo
maradona i ivković ljube se i gube
sve ide u krasni kurac.
u masan podrum od paleži.
pojam društvo se preruši u
miljkovićev šešir
svi jebu iste žene, svi se sretnu u dvorištu
pa podrumi mogu mirno da mudruju.
često u ratnom filmu
izbacuju namještaj na ulicu, junak to vidi iz autobusa
nastavi da gleda naprijed.
šta kojikurac gledaš,
kad je vrijeme za napolje, prije no začuješ: van!
tu je i neki pas. kratko je lajao u crkvi
ali nešto je kvrcnulo u tajnom poretku postupnosti
pa sad pas mirno odlazi.
sumnjiva dopuštenja.
bebe, babe, balkani,
beograd drhti nezapaljen
šalje svoje fašiste u meku večernju šetnju
ričard gir i njegov pas
spašavaju frizerski kodeks. bajagu treba poljubiti.
sve se troši, ćelavi, nema nazad,
paganski se prosipa, genetika je neumoljiva,
tepisi svoju mokraću vraćaju bogu u zvučnik,
bog se zagrcne, povrati komuniste koje je pojeo,
u besomučnom ždranju.
nikad stigla poruka
dalmatinskih partizana crnogorskim partizanima
bljuje četničke čičke
u čistu kočionu travu vitmana koja mi reže koljeno
dok iskačem iz voza o tome treba šuštati
ali će kasnije izrasti kao fudbalerska žena.
nijesam u mexicu.
moje tijelo nije buktinja.
dlake mi rastu iz prstiju.
želim da udavim možda
junaka koji zna sve
još dok ne zna imena, još dok je rilke mrtav,
neotkopan, u lavi.
seljačke vile ga bude,
ustaj, kepec, da radiš. fudbaleri su vreli
ali su cijevi vrelije.
temišvar je odvratan.
čaušesku ne toliko.
nema nazad.
ovih pet riječi čini šumu
uz nju je amoralan, opisivi manastir,
pastirska prostirka na kojoj mladi fašist
siluje kasirsku pomoćnicu.
krave godišnje ubiju više ljudi nego ajkule.
nacrtljiva katedrala, karvere, je kurac,
kurac sa kockastim mudima,
to zna svak ko je slijep, sve drugo je nategnuto.
mislimo mi mislimo oni
ali stvari me moraju zaslužiti.
težak sam kao rukomet i svadba. nema nazad
mirni milioni nekretnina lome domaćicu u trenerci
koja prazni kantu s otpatcima.
nema nazad. mislimo mi mislimo oni
pas laje u crkvi, ne znam šta sa tom slikom
kuda da ode džukela tjeraju li ga ili se umori.
ili ga baba otruje, kasnije kaže, pa zar bih ja to mogla
svi psi su pospani bog koji se vraća kući
jer mu je internet dosadan.
šta je onda događaj
sisa, savijena aseksualno,
nad rukom koja namješta predmete, pa puštena.
svjetlost odvojena od svojih predmeta
sjedi na državnoj kasi.
beograd drhti nezapaljen.
samo ste bombardovanje zvali rat, ohoho ko smo to mi
oho ljepilo nagona, što traje nekoliko sekundi
trljanjem postaje prah, podmetnut umjesto pepela
i tad si opet odlijepljen
u patničkoj pozi sveca
što trlja svoje prste i kaže prah prahu, leecooper zemlji
jebem vam nježnu majku fašističku što se oblači u metafore
karneksova pašteta leti prema gore
lebdenje, zli labudovi, koji šapuću
budale,
samo ste bombardovanje zvali rat,
to je prevelik zajeb, sintaksa neoprostiva.
preskupi raspali taksi kliza kroz balkanski njujork
kao priučen remorker kroz vizantijsku pučinu
moji neprijatelji se druže, to je nedopustivo.
na mojoj bisti oštre kurčeve, ali jeb ostaje moj.
režimski sjaj na majku spušta svileni nož
tu sam nijem kao manijak kome se pokazuje nijemi film
kome da šapnem nisam,
dok se optužnice množe
i neutralni supružnici opružuju po plažama
sama trema je mater sa predugačkim spiskom želja
koji savićević uzme, pročita prvih par riječi,
pa sklopi u avion, koji rola po pisti.
mislimo mi mislimo oni mislimo mi mislimo oni
neki to zovu psovanje ja to zovem kalendar
tata mi kaže pazi se ponovo su opasni traže nove neprijatelje
makar iz jedne pjesme makni šupak i spermu
ostavi da su pičke, to je sasvim u redu
svjetlost odvojena od svojih predmeta sjedi na državnoj kasi.
tražiti joj da pristupi, reći dođi, dođi
dok pas laje u crkvi,
nije baš pošteno.
nema nazad.
nema nazad.
mirna je urna tmine u kristalu lustera
svi predmeti su preduzimači, dok se istorija istoriše
na sjekiri je krv je med je krv je med je krv
uskoro će se i to saće skoriti.

VLADIMIR ĐURIŠIĆ (Titograd, 1982.), iz zbirke “NIŠTA UBRZO NEĆE EKSPLODIRATI”, OKF Cetinje, 2006.

BOŽIDAR VASILJEVIĆ: JUTRO U KURSULINOJ ULICI (iz zbirke poezije “ZLATNI OSTACI”, Povelja, 2024.)

poezija

Na gavranskom jeziku iz visokih krošnji gde jesenji vetar miluje 
bakar i zlato lišća u venenju 
pozdravlja nadmeno 
stari crni poznanik 
moćan da svakog trena raširi krila i preleti u drugi svet 
ostavljajući me prizemnog 
da sitnim korakom 
još dugo idem 
istom ulicom 

***

Volim lagani kas koji izravnava polje njene široke sapi 
udobne kao faraonov presto 
šta će tu sedlo 
oboje volimo kako se svet ljuljuška a beskraj nadolazi kao potop 
prolazi kroz nas 
dok vukovi zavijaju negde 
kao da im je rođendan

***

Da ga nisam zaustavio 
konj je mogao u galopu 
preleteti Resavu 
proći kroz horizont 
ne znam zašto sam to učinio ali stalno se ponavlja
taj trenutak kada odustajem od preleta 
da bih osetio pod stopalima rosu sa deteline 
koja je sva čini se bila 
sa četiri listića 
pa je i konj frktao 
od sreće

***

Nikako da odem na zlatni Pek
sa velikim sitom i velikom lopatom
snažnim zamasima 
da ispiram tone sjajnog šljunka
iščekujući da već u sledećem trenutku
zablista na suncu 
zlatno zrnevlje 
dok brzakom bistrim promiče pastrmka
savršene vitkosti 
kakve u teretani nema

***

Smejem se kao lud dok pase travu 
u parku kovinske ustanove 
ne znam 
otkud tolika sreća 
kao da sam dobio milijarde 
kupio pet fabrika za evro 
osnovao harem sa lepoticama svih rasa 
dobio nobelovu
i sve dao za izgradnju crkve
da se moje ime veliča na vjeki vjekov 
postao vlast i proterao sirotinju 
na asteroid 
da ne kvari prosek 
postao predsednik oba udruženja
književnika Srbije
i sve unjkave pisce 
hiljadu njih 
poslao da gaje stada 
smejem se 
kao da sam ugledao kraj sveta 
sa vatrometom 
i slavljem 
duboko u noć 

***

Nikad neću naskakati na kupačice sa jezera Idval
u dolini Ogven u Velsu 
kao onaj ovan 
iznad Mankine kuće 
u Jasenovu 
što je naskakao čas na jednu 
čas na drugu ovcu 
ali nije mi žao 
što neću ni videti jezero Idval 
i svu tu lepotu 
zašto bi mi bilo žao 
zbog izmaštanih kupačica 
i mnoštva lepih stvari 
koje su me mimoišle 
zbog moći 
koje nisam imao 
pogotovo što ne mogu poreći 
da na izvestan način 
u silnom naletu 
neobuzdane mašte 
i sasvim promašen život 
ima izvesnih draži 

***

Usamljen čovek 
postaje toliko dovoljan sebi 
da se prosto pita 
čemu sav ostali svet 
polako se useli u njega 
sav svemir 
sa svim zvezdicama 
i crnim rupicama 
i sve mu je potaman 
usamljen čovek je neodgovoran 
kao bog 
mogu svi da ga poreknu 
i sahrane 
uludo im rabota 
on zna da ga ima 
i ne interesuje ga 
šta svet misli 
o načinima da se postoji 

***

Neko je srećan zbog kamenčića pokupljenih sa obala reke Lifi
možda istih kamenčića 
s kojima su se igrali 
Jejts Šo i Džojs 
neko uživa u brundanju testere dok seče drva na mrazu 
koji prekorno štipa za uši na levoj obali Dunava 
neko nosi žar u bakarnom kotliću
i peče slaninicu srećnoj deci
dok svinje riju zaleđenu ledinu
sladeći se korenjem korova na obali Resave 
mnogo je srećne poezije 
i srećnog sveta 
kojeg nema na naslovnim stranama i u udžbenicima

________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ (1951, Jasenovo), objavio je dvadeset dve knjige proze, poezije i poezije za decu. 
Objavljivao u svim relevantnim časopisima, prevođen na strane jezike, zastupljen u antologijama za decu i odrasle na srpskom, švedskom i ruskom jeziku. Živeo i radio u Kragujevcu, Svilajncu, Despotovcu, Senjskom Rudniku, Parizu, Kran-Montani, Luganu, Arosi, Lucernu, Huru i Ćupriji. Živi u Beogradu. 
Knjige poezije: 
Crne kapi, 1991; Raščinjeni anđeo; 1993, Klošarkin ples, 1994; Lov na kosmičke strune, 2001; Izabrane i nove pesme, 2004; Pev galjarda, 2008; Zlato maslačka, 2015; Pod ludim mesecom, 2016; Nešto u nastajanju nestajanju, 2018; Ničiji, Izabrane i nove pesme, 2019. 
Knjige proze: 
Vilinsko voće, O strasti, ljubavi i ostalom, Večni zagrljaj, Zlatno raskršće, Milkina česma, Priče o Jasenovu.
Knjige poezije za decu: 
Pesme za decu i mame, Životinjski svet Srbije, Do neba tri, Hoću da budem nešto, Zaljubljeni dud, Svaki čas je sreća, Slonče trotonče. 

LJUBA LOZANČIĆ: TRI PRIZORA IZ POST-BRAČNOG ŽIVOTA (iz rukopisne zbirke poezije “Nedjela”)

poezija

PRIZOR PRVI

Ti želiš biti moj prijatelj, čovjek, moja žena, muž, moje dijete.
Pitaš me zašto te ne pustim da me voliš,
satima ti pletem mrežu od kontradiktornih riječi,
gradim konstrukcije koje miniraju mostove i bacaju kapljice krvi
u podnožje palube,
u kojoj su izbjeglice rata i petnaest godina nakon potipisavanja primirja
i dalje samo to
izbjeglice.

Vozim se u tramvaju, 2007. je godina.
Profesorica oboljela od karcinoma ima jako kratku kosu koja miriše na jorgovan.
Priča mi kako se iznenadila čitajući nedavno moj esej i o tome
kako nije znala da sam izbjeglica.
Bila sam – govorim joj.
Ne razumijem – odvraća.

Izlazim iz tramvaja i otpozdravljam mašući valovima kose boje baruta iz
metaka ispaljenih u tijela dječakâ. Zadnji put je da se vidimo.

Na kolodvore 2015. godine pristižu neki drugi ljudi.
Pitaju se zašto ih ne volimo i zbog čega im ne damo da nas barem pokušaju zavoljeti.

Srna koja se zatrčala u ogradu od žileta nije ništa manje nesretna,
od one koja se u prelasku kakve seoske ceste, zabila u jureći automobil.

Razlika je možda tek u tome što će iz automobila ipak netko izaći,
ako bude imao vremena, i zaplakati nad ugaslim očima,
lokvom krvi, polomljenim udovima.

Probijam se kroz prašumu,
kapljice znoja cijede se u oči i peku,
neometano probijaju svoju putanju kroz guste obrve i trepavice boje vapna.

Nailazim na otrovne bobice od kojih
povraćam sjećanja na kamenje u trbuhu vuka,
biblijski potop koji su navodno
preživjeli Noa i Noina žena, kojoj
nikad neću saznati ime jer smatram
da je Stari zavjet izmišljotina.
Zato radije čitam o utjecaju glazbe na mozak glasno zagovarajući nihilizam.
A kada se ipak pomolim Bogu
činim to poskrivečki kao prava žena 21.stoljeća.

Upale obraze rješavam dermalnim filerima.

***

PRIZOR DRUGI

Pitaš me zašto ti izmičem
svaki put kad osjetim da si preblizu.
Govorim da ne znam.
Slutiš da je zato što smo dva dana bježali kroz planine od ekipe sa automatskim puškama.

Ne – odmahujem rukom,
te puške izgledale su kao električne gitare nonšalantno prebačene
preko ramena zgodnih glazbenika, koji ponekad u publici
vide lijepu djevojku i zaborave joj ime.

Pitam te znaš li zašto ljudi bacaju petarde.
Ne znam – govoriš,
ali zvuči kao nešto vrijedno istraživanja.

Odlazimo na trg okićen električnim svijećama.
Kupujem veganski hot dog, a ti toplo vino sa aromom cimeta.

Iz peciva umjesto prekuhane hrenovke izvlačim petardu i palim je na četvrtoj adventskoj svijeći,
a potom je gasim, sada već mlakim vinom.

Govoriš kako voliš moju različitost. Pretvaram se da te nisam čula.
Pri odlasku na počinak okrećem tijelo od tebe i prilazim bliže hladnom zidu.
U san mi naviru glazbenici sa automatskim puškama prebačenim preko ramena,
ležerno i coolerski. U publici zapažaju osmogodišnju djevojčicu,
pitaju je kako se zove i potom joj odmah
zaboravljaju ime.

***

PRIZOR TREĆI

Probudi se ležiš na namočenom jastuku –
govoriš dok pokušavaš pridržati moju glavu i istodobno skinuti jastuk s kreveta.
Nisi dovoljno spretan, kotrljaš se niz mokre plahte i padaš iz francuskog prozora.
Gledaš kroz rešetke razliven po betonu i dozivaš me.
Krevet se pod mokrim tijelom povlači u sebe,
želeći biti ostavljen na miru, a ti u padu
nisi stigao zatvoriti prozor.
Sada se od hladnoće inje hvata po uzorku popluna.
Lice ti je zamišljeno i odsutno.
Promatraš kako se po modrim usnama
cakli tanki sloj tek zaleđene sluzi.
Ne misliš da sam lijepa,
čarobna nit’ posebna.
Tražiš fantomsku bol nepostojećeg osjećaja, nalaziš samo čavle ali ne i čekić.

Stan je prepun antiknog porculana koji si mi oporučno ostavio u nasljedstvo.

Dok me gledaš kako se zauvijek udaljavam shvaćaš da me
nikad nisi volio ali da si sada kad me nema
puno manje sam.

Dižeš se i snagom volje zakucavaš udove na svoja mjesta,
pristavljaš vodu za čaj u kazan od bakrenog lima,
ulijevaš ga oprezno u svih osamsto šalica.
Sve dobro sada je u zemlji, pomišljaš.
Happy end samo što nije dosegao jačinu od sedam Richtera.
Ogradu koja je postavljena oko staračkog doma
sada ruše mladi revolucionari sa slušalicama
u ušima u kojima svira Bach.
Promatraš kako iz zgrade obrasle sijedom kosom
veselo istrčavaju stotine sjećanja na post-ratna djetinjstva.

____________________________________

LJUBA LOZANČIĆ (1984, Livno; Zagreb) do sada je objavila dvije zbirke poezije; „A što je s ljudima“ (Mlinarec i Plavić, 2005.) i „Slavlje na pučini“ (Algoritam, 2007.) koja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika, za 2005./06. godinu. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, Fantom slobode, Knjigomat i drugdje.

BADNJAK

poezija

badnjak je, i isus i ja kupujemo cigarete
na kasi seoske prodavnice, prodavačica pita,
ko ti je ovaj, dok on po policama
zagleda kinder jaja, ima li marmelade, još?
pita ih moj dugokosi drug, a linolade?
vidi, nove argete, kaže mi dok u ruci
konzervu okreće kao da je novi cd od azre
dakle, kilo šećera, pola kile kafe, naranče
mandarine… ovo su klementine!, prekida ga
prodavačica; imate li sokove što se s
vodom mute?, pita je isus… ima!, onda neki od jabuke
može li jagoda?, može!, isus joj se smije
i daćete mi čičkovo ulje… ono za frizure?, pita
prodavačica, ja!, kaže isus
e nema to, hoš gel ili lak, onaj taft?
isus me gleda, ma jok, kažem mu ja
lijepit će ti se slama za kosu, u novinu mu
umotaj ovo, kažem prodavačici, a ona
i dalje na isusa očima išareti… daj nam i paket
petarda, kažem ja, daj nam litru nekog pića
žestoka, sve što imaš praška za pecivo,
šećera u prahu, brašna nam daj vreću i
jednu veliku cjediljku, ili sito, ako ima…
a što će vam, tako ti boga, sve ovo?, pita
prodavačica i pokazuje očima na isusa;
treba, treba, nosimo božić katolicima
pun sitnog snijega, ovo je bona isus, sin jozin –
joze što te pita pošto ti je salama, što s karijolom
dolazi u nabavku, bona, znaš onog mršavog
što mu točak ševelja kroz bljuzgavicu –
sami u kući, onoj, što žive on i baba, ovo je sin njihov
slamu su mu prostrli, noćas će se opet roditi
isus, sin jozin i babin sutra će duže spavati
i ruke će – odmarati, od kobre, kojom runi zemlju
irsku, da po njoj klize tramvaji i automobili
to je on, sin božji i babin, prosjutra će im
popraviti oluk, zamijeniti crijep, drva nacijepit
da im bude do uskrsa kada će hrvati bosanski
ponovo prokrsnuti kroz kesaste opne tuđine
s kesama voća rasteretiti givikte tuge, oduzeti se
od bijela svijeta, džepova punih bijelih pčela
bahnuti na vrata bosne, u gluho prkosne

ALMIN KAPLAN (1985, Mostar)

– nova verzija pjesme koja je originalno objavljena na portalu Miljenka Jergovića https://www.jergovic.com/, Ajfelov most, 24.12.2018. –