ANA SEFEROVIĆ (1976, Beograd) autorka je četiri knjige poezije: Duboki kontinent (2000), Beskrajna zabava (2004), Zvezda od prah-šećera (2012) i Materina (2018).
Koautorka je dve drame, kao i dve knjige poezije na engleskom.
Poezija joj je prevedena na više jezika i objavljena u mnogim časopisima i antologijama.
Živi i stvara u Londonu, gde je deo nekoliko umetničkih platformi.
U Rimu, na mostu Svetog anđela, 11. septembra 1599. godine pogubljena su javno tri člana porodice Čenči. Razlog presude: patricid. Prvo su Đakomu maljem smrskali glavu, a zatim konjima raščerečili izubijano tijelo. Njegovoj maćehi Lukreciji i sestri Beatriči su odsjekli glave. Prema legendi Beatriče je pogubljena sa šesnaest godina. Dokumenti dokazuju da je ubijena sa dvadeset dvije godine. U duši je bila starica kojoj je smrt došla kada joj se i nadala.
***
– Pusti me da vidim mamu – vikala je sedmogodišnja djevojčica. Ali sluškinja je odbijala da otvori vrata. Prvo je ušao pop, a za njim doktor. Kada su izašli, soba je ostala zatvorena. – Hoću da je vidim – vikala je. Ali svi su bili gluvi i nijemi poput zaključanih odaja. Nakon sahrane crni kočijaš ju je odveo zajedno sa sestrom u manastir Svetog Krsta. – Ne plači, Beatriče moja – grleći ju govorila je Antonina. – Mame nema, ali ja sam tu. Ja te neću napustiti. Pod strogim nadzorom franjevačkih sestara, dvije djevojčice nalazile su prostor slobode kada nisu naizust učile molitve i Pjesmu brata Sunca svetoga Frančeska.
Previsoki, svemogući Gospode blagi, Tebi pripadaju i hvale i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi samu, Svevišnji, sve to doliči, i nitko nije dostojan Ime Ti izreći.
***
Frančesko je bio čovjek izuzetne ljepote. Do kraja života imao je gustu plavu kosu. Tanke usne presavijale su se u dopadljivi osmijeh. Ravan nos je bio urođeni znak aristokratije. Pogled mu je bio ženski zavodljiv, ali zvjerski kada bi pao na neprijatelja. O njegovoj mladosti, ljubavnim poduhvatima i krvavim zločinima ispredale su se mnoge legende. Sin Kristofora Čenčija, glavnog blagajnika papske riznice, hodao je rimskim brežuljcima kao što gospodar hoda svojim vrtom. – Mi smo od Krescentijevih, kćeri! Naši preci su vladali zemljom po kojoj hodamo. – Mičite pogane ručerde s mene! Ja sam Čenči – vikao je svih pet puta kada su ga hapsili! Iz zatvora su ga izbavili ime i imetak. – Kurvo! Znaš li pred kim si? Ja sam Čenči – vikao je supruzi dok ju je tukao. Od njegovih batina izbavila ju je smrt. Ersila Santakroče je bila ljepotica dostojna kralja. Njeno lice je bilo nježni oblak u ljudskom liku, a pogled blag i stidljiv. Ipak, u sebi je krila veliku inteligenciju i snalažljivost. Znala je nadmudriti svakog muškarca koji bi joj prišao. Svoju čednost pretvorila bi u jedan lukav i vragolast osmijeh. Jedini par bio joj je Frančesko. Vjenčali su se mladi. Do kraja braka i života rodila mu je sedmoro djece. Bili su srećni. Sve dok mu jednog dana nije rekla ne. Kad je umirala nije se ni sjećala razloga. Samo šamara i povika – Ja sam od Krescentijevih! Moraš da me slušaš! To je bio početak najvažnije životne lekcije, koju je skoro svakodnevno ponavljala. Ona nije čovjek, ona je supruga plemića Čenčija, njegovo vlasništvo. Vlasništvu ne treba pamet, vlasništvu treba poslušnost. Svaka pobuna ugašena je kada je gospodar zaprijetio da će bijes iskaliti na njihovoj djeci. Njena ljepota je nestala pod snagom muževih udaraca. Umrla je iscijeđena od života. – Pusti me da vidim mamu – čula je. – Bea – šapnu Ersila. Posljednje misli uputila je Bogu. Tražila je da spasi njene kćeri. Izmolila se za Antoninu, ali je umrla ne stigavši da pomene i Beatriče.
***
– Je li ovaj meni pjeva – reče posprdno. U ruci je držala knjižicu sa naslovom La vita nuova. – Bea, kako si bezosjećajna – odgovori Antonina. – Ozbiljna sam. Ja se zovem Beatriče! Na licu joj zatitra vragolast osmijeh. – Prestani tako da me gledaš! Uvijek se osjećam kao glupača kada ti na oči izađe đavo! – Pa kad jesi! – Ne zaboravi da sam ja starija od tebe! – A ti ne zaboravi da sam ja pametnija! – Bea! – A šta ima posebno u toj njegovoj Beatriče! U glavu se kladim da ona nema nikakve veze sa pravom djevojkom. – Ćuti! Ne kvari iluziju. Ah, šta bih dala da i mene neko tako voli i piše pjesme o meni kada umrem. – A ti izvoli, pa umri. A na kraju, briga te šta ko piskara o tebi kad si mrtva. – Bea! – A ti bi svakako više voljela da se neki licko oženi tobom. Zaljubljeni pjesnik je samo dodatak. – Pa koja djevojka ne želi da se uda za lijepog grofa, ili vojvodu ili princa? – Ja ne želim. Ja hoću da budem slobodna. Mogla bih da pišem i sama sebi zarađujem, kao Kristina. – I šta ćeš sama bez muškarca? – Šta će mi muškarac? Da me tuče kao tata mamu? Sestra je ošamari. – Ćuti! – Zašto? – O tome ne smijemo govoriti! – Zašto, kad je istina?! – Slušaj me! Ja sam starija! – Samo si tri godine starija! I glupa si, Toni! Ja neću da završim kao mama! Neću! – Nećeš, Bea. Ja ću biti tu. – Ti ćeš se udati za bogatog grofa i pobjeći! – Neću. Ja ću te čuvati, Bea. Kunem se. Beatriče je plakala u Antoninom naručju. Starija sestra je milovala mlađu kao da joj je majka. Iz hodnika se začuše koraci. – Pazi! Dolazi sestra Veronika Kerber. Gasi svijeću!
***
– Ersila – vrisnu Frančesko. – Ne, oče, to sam ja, Beatriče. – Bea! Kako si izrasla! Kako si lijepa! Ne mogu vjerovati koliko ličiš na… Tu mu stade glas. – Hvala, oče – uskoči kćer da mu pomogne u trenutku zabune. – Ovo je tvoja nova majka, Lukrecija. Dok joj je ljubila ruku, Beatriče zapazi na njoj nešto što nijedna pomada ne može da sakrije. Nesreću nevoljene žene.
***
– Oprosti mi, Beatriče moja – plačući je govorila Antonina – Lukrecija je tu. Ona će te paziti. Ja moram pobjeći. – Ne brini, seko. I ja bih isto uradila – lagala je Beatriče. – Nisam više mogla. – Znam. – Svake noći mi se zavlačio u postelju. Da samo znaš kakve mi je gadosti govorio. Mi smo Čenčiji, kaže. Mi smo dužni… da prenosimo čistu krv. Naši… naši su… preci vladali Rimom. Faraoni nisu dali… da se… njihova… krv miješa sa pukom…. Sveci… su… nastali… od ljubavi oca… i kćerke. Mi moramo… dati… svece… i faraone. – Ne plači, Toni, sada si sigurna. – Nisam mogla više… Bea… stvarno nisam mogla. – Pametno si postupila. – On se bunio… ali Sveti otac ga je ukorio. Našao mi je dobrog muža. Zove se Karlo. Iz roda Gabrijelija je. Oni vladaju u Gubiju. To je mali grad, ali daleko je od Rima, daleko od njega. – To je najbolje, Toni. Imaš pravo da živiš svoj život. – Oprosti mi, Bea. Ne želim da te ostavim, ali ne mogu više. – Ne brini. Sve će biti u redu. Neću završiti kao mama. Ti uživaj sa svojim princom iz bajke. A ja ću se snaći. Možda sam mlađa, ali sam pametnija. Antonina je plakala u Beatričinom naručju. Mlađa sestra je milovala stariju kao da joj je majka. Na vjenčanju Antonine Čenči Gabrijeli od porodice prisustvovao je njen vidno zlovoljan otac i najmlađi brat, Bernardo. Dvojica Frančeskovih sinova su umrla u nejasnim okolnostima, a najstarijeg Đakoma se odrekao. Beatriče takođe nije prisustvovala vjenčanju. Iako su rekli da ima stravičnu groznicu koja je sprečava da isprati voljenu joj sestru, uistinu nije postojalo dovoljno pomada da prekrije sve njene modrice.
***
– Gdje je izdajnica – čulo se kako vrišti. – Nemoj, Frančesko – pokušali su da ga zaustave Lukrecijini molećivi povici – Ja sam tu! Mene tuci umjesto nje! – Pusti me, zmijo! I ti ćeš mi platiti za ovo! – Pusti je, Frančesko! Smiluj se, ako Boga znaš! Tupo odzvanjanje šamara prekinu ženske riječi, i nakon pada čuli su se samo udarci snažnih stopa i povici, sve jači i jači. Treskom vrata je uletio u Beatričinu sobu. Oči su mu bile crvene od bijesa, nozdrve su se sporo i naglo širile i skupljale kao u bika, a niz usta su mu curile sline. Od svega toga, Beatriče je vidjela samo zgužvani komad hartije koji je treperio u njegovim stegnutim šakama. I tada je znala sve šta je čeka. – I ti si željela da me napustiš, je li, droljo? Nije odgovarala, jer nije imalo šta da se odgovori. – Ne, nije dovoljno što si željela da me napustiš! Još si pokušala da me upropastiš! Misliš da sam kreten?! Jednom je uspjelo tvojoj sestri, ali tebi neće! Ne samo da si htjela da onu budalu na papskoj stolici obrlatiš da te uda, već si htjela i moju čast da ukaljaš. Šta god da kaže, sve je vodilo ka jednom. Nikad joj njena sudbina nije bila jasnija nego tada. – Zar mi tako naplaćuješ svu moju ljubav? Sve što sam ti pružio. Ista si bestidnica kao pokojna mater. I ona mi je prkosila ćutanjem. I ona mi je poput tebe puštala da je tučem, samo da mi pokaže da je bolja od mene. Zato te sve ove godine nijednom nisam obljubio, Beatriče moja. U njegovim zvjerskim očima zaiskriše suze, koje kao da su imale trag ljudskosti. – Tvoja sestra mi ništa nije značila. Ona ti ni do koljena nije. Da si me makar malo voljela, da si me samo jednom pogledala kako sam htio. Ali ti si odlučila da budeš ona. Ti si odlučila da budeš Ersila! Njegova slobodna ruka ščepa je za vrat. Ona koja je grčevito držala pismo stade je tući. – Ali nisi. Ti si i moja kćer, moja krv. Ti si veća Čenči od tvoje glupe sestre i tvoje imbecilne braće, ne zaboravi, Beatriče! Sada ćeš vidjeti koliko te volim. Papir koji je trebalo da joj promijeni život tog dana je zapečaćen njenom krvlju. Snagu očevih mišica Beatriče je već znala, a tog dana je saznala i da među nogama ima oštro sječivo, kojim joj je probio utrobu.
***
La Roka je utvrđenje kraj sela Petrela del Salto, šezdesetak kilometara od Rima. Dokoni gradski jezici su pričali kako je Frančesko otrpavio svoju mlađu kćer u tvrđavu da bi spriječio da i ona pobjegne. Oni još dokoniji su tvrdili da je tamo poslata da skriju grijeh prijebračne bremenitosti. Najsmjeliji su se kleli da je otac djetetov deda. Ipak, veoma brzo jezici su zanijemili ili su iščupani iz grkljana. – Strah je najbolji lijek od dokonosti – govorio je Frančesko. Jednom sedmično bi posjetio svoju kćerku. Olimpio Kalveti, upravnik imanja, svake subote je dočekao grofa Čenčija kako dolikuje. Svake subote bi ga gledao kako odlazi. Svake subote bi zapazio novi trag plemićeve ruke na koži mlade Beatriče. Mnoge stvari je Kalveti zapazio otkako je Betariče došla u La Roku. Svoju suprugu, koju je poslao u utvrđenje da čuva kćer, plemić kao da nije ni primjećivao. Ali zato, kada bi ostao sam sa Beatriče, čitavoj posluzi je bilo zabranjeno da se kreće u tom dijelu utvrđenja. Lukrecija je bila brižna prema svojoj pastorci kao da ju je rodila, iako se osjećala blaga suzdržanost sa druge strane. Nekad bi se Beatričin pogled sudario sa Kalvetijevim. Istog trena bi djevojčine oči pobjegle kao preplašene lastavice. Jednom mu se na njenom licu pričinio vragolast osmijeh koji mu zagolica maštu. Nemoguće je bilo ne vidjeti promjene koje je mlada djevojka donijela u La Roku. Hladnu i memljivu tvrđavu ukrasila je raznobojnim cvijećem. U vrtu je posadila red hrizantema. Kada ju je pitao zašto je izabrala najnesrećnije cvijeće u Italiji, odgovorila mu je – Svako po svojoj mjeri. Kao nekada u samostanu, i u ovom zatvoru otkrila je više slobode nego u palati Čenčijevih. Batine koje je jednom sedmično dobijala, nadoknađivala je u vrtu i biblioteci. U upravniku je našla pijatelja i povjerenika. Bio je to mlad i lijep čovjek, plemenitog porijekla i duha. Razgovarajući o književnosti često su pominjali sirotog Tasa, koji je svojim košmarnim stanjem i ponašanjem prepadao matrone po rimskim ulicama. Za čudo, podsmijavala se Danteovim pjesmama o njenoj slavnoj imenjakinji, a ni Petrarka joj nije bio ništa draži. – Ti muškarci su opisali sve, samo ne ženu. Ipak, tih se dana Olimpio češće nego ikad vraćao Aligijerijevim ljubavnim stihovima. Jednog dana sjedili su u vrtu jedno do drugog i posmatrali zalazak Sunca. Pod njegovim svjetlom hrizanteme su dobile boju pitome krvi. Olimpio odjednom začu:
Hvaljen da si, moj Gospode, sa svim Tvojim stvorovima, s gospodinom bratom Suncem nad svima po kome dan i svjetlo daješ nama.
I ono je lijepo, žarko i puno prosjajuje, Tebe, Previsoki, ono divno znamenuje.
Bio je to Beatričin glas. Kada ju je pogledao u očima joj je vidio nesnosnu tugu. Primače joj se i dodirnu ruku lagano. – Gospođice, koje god da Vam muke more dušu, raspolažite mojim životom po svom nahođenju. Beatriče ga pogleda. Nije mogla da izdrži bol, briznu u plač i objesi mu se oko vrata. Dok ju je držao u naručju, Olimpio vidje modru fleku na njenom vratu. Čitave noći nije mogao da zaspi. Samo je mislio na scenu iz vrta. Meso koje je osjetio ispod slojeva plemićkih haljina, ostavilo je trag na njegovim dlanovima. Svako malo mu se javljala ona mrlja na njenom vratu, čas kao crni leptir, čas kao lobanja, čas kao lice grofa Frančeska. U tim trenucima, Olimpio bi osjetio nezamislivu mržnju. Onda se dosjeti Dantea, te mu se javiše stihovi:
Sve moje misli zbore o Amoru, a među njima takva je različnost, da jedna moć mi nudi i pravičnost, jedna na ludost navodi najgoru.
Tog trenutka vrata njegovih odaja se otvoriše. On se uspravi. U mraku, obasjana svjetlom svijeće, u dugoj bijeloj spavačici i raspuštene plave kose stajala je Beatriče. Nikada nije izgledala ranjivije nego tada. Nesigurnim koracima mu stade prilaziti. Što je bila bliže postelji, više se snebivala da nastavi. Kada je sjela kraj njegovih nogu, on joj se približi. Svijeća je treperila od njihovih uzdaha. – Ne mogu sama. Molim te, pomozi mi – reče. – Od sada, moja volja pripada tebi, gospo moja. Plamen svijeće se ugasi da bi se rasplamsao novi požar.
***
Skoro devet mjeseci kasnije se porodila. Gledala je svoga sina i pitala se iz čijeg je uda izašao. Da li je on plod nježnih milovanja Olimpija Kalvetija, ili surovih Frančeskovih udaraca?
***
Đakomo Čenči je bio čovjek koji nosi snagu u rukama i strah u nogama. Od tajanstvenih pogibija dvojice braće, vidjelo se da samo vrijeba smrt da bi je nadmudrio. – Ti znaš da ovako više ne može, Beatriče. Šta je ti je sve taj čovjek uradio. Ako ti nije do sebe, pomisli na našu majku! – Moju majku ne pominji! – Našu! Ona je i moja, kao i tvoja! – Ja nikada ne bih koristila njenu uspomenu za to što ti hoćeš! – Ja samo želim da živimo normalno. – Ne, ti hoćeš bogatsvo i želiš titulu glave kuće. – Pa i da jeste tako, šta je bolje? Da onaj đavo hoda slobodno Rimom, siluje žene, ubija ljude, a Božijim danom ostatak snage istresa na tebi? Beatriče nije odgovarala. – Lukrecija, molim te, urazumi je. Ti isto znaš da nema drugog načina. I tebe je povrijedio. – Više nego što se riječima može opisati – odgovori njihova maćeha. – Pa reci onda nešto, ako Boga znaš! – Izbor je Bein. Ja ću je podržati šta god odluči. – Sestro, molim te, ovo možeš samo ti da uradiš. Niko osim nas ne smije znati. – Ako iko želi da to pseto plati ja sam. Ali ne možeš je prisiliti na nešto što ne želi – progovori Olimpio. – Zar nije dovoljno što si ovdje dovela svog ljubavnika, još ga puštaš da priča? – Džukelo! – Dosta! Prestanite obojica! – Molim te, Beatriče, urazumi se. Ovako se više ne može živjeti. Nas dvoje želimo isto! – Prestani to da govoriš! Ti želiš novac, a ja… – Šta ti želiš? Beatriče kratko poćuta. – Slobodu – reče ipak odlučno. – Jesi li spremna onda da se boriš za nju?
***
– Popij vina, Frančesko, prijaće ti. – Oh, Bea, koliko sam samo čekao da me prihvatiš. Modrice pod njenim haljinama više nisu boljele, ali one koje je ogolio duboki izrez na grudima vrištale su da ih skloni u tamu. Ipak, Beatričin osmijeh je bio nesalomljiv. – Znaš da ti nijedan muškarac ne može pružiti što i ja. Već sutra ću se riješiti onog šmokljana Kalvetija. – Pusti ga – reče i prinese svoje razgolićene dojke njegovom licu. – On je bio razbibriga. Da nije bilo njega, ne bih shvatila kolika je tvoja muškost. Jednom rukom je držala zlatan pehar, a drugom ljubavnički milovala Frančeska. – Popij još vina – reče i sopstvenom rukom mu natoči snažan gutljaj u usta. – Hvala Bogu i Đavolu što si shvatila da smo mi jedno za drugo. – Naravno da smo jedno za drugo. U nama teče ista krv. Ja sam ti, Frančesko. Postoje li pod ovim zvjezdanim svodom dvije osobe koje su jedna drugoj bolji par? – Mi smo od loze vladara, Beatriče moja. Ti si Čenči, kao i ja. – Jesam, Frančesko. I to ću ti dokazati večeras. – Šta ćeš uraditi? Prislonila je svoje čelo o njegovo. Usne su im bile toliko blizu da su disali jedno iz drugog. – Ubiću te. Odmače glavu od nje. Htio ju je sasvim odgurnuti, ali nije imao snage. Pogleda je i prenerazi se od straha kada vidje vragolast osmijeh na njenom licu. – Ersila – vrisnu. – Ne, oče, to sam ja, Beatriče. Čenči.
*** – Došli ste da spasite moju dušu? Vrata tamnice zatvorila su se za monsinjorom Guerom. Skoro dogorjela svijeća na stočiću obasjavala je mračne zidove iz kojih je izbijala vlaga. Osim bijedne postelje jedini predmet koji je krasio ovu jeftinu imitaciju pakla bilo je raspeće. Na ležaju je sjedila djevojka okrenuta mu leđima. Obučena je u prostu bijelu tamničku haljinu od grubog sukna, a kosa joj je povijena bijelom krpom kao turbanom. Prema njenom položaju nije mogao da prosudi da li je gledala u raspetog Hrista, ali jedno je bilo sigurno. Ta ga neće udostojiti pogleda. – Bog me šalje da ti ponudim Milost Njegovu, kćeri. O zidove se odbi jedan prezriv podsmijeh. Tolika gorčina u tako mladom biću, pomisli monsinjor. – Neka se on smiluje kad Njegov poslanik na zemlji nije. – Sveti otac nije mogao oprostiti grijeh koji si počinila. – Znate li da je sveti otac svojeručno udao moju sestru? Uradio je to da je izbavi od našeg oca. Jednom sam i ja pokušala da mu pošaljem pismo, koje nikad nije došlo do njega. A sada je ponovo imao priliku da me spasi i opet ju je propustio. – Tvoj spas je u tvojim rukama. – Ja sam to već obavila. – Zar zaista u tebi nema želje za pokajanjem? – Uradila sam ono što sam morala. – Počinila si smrtni grijeh. – Vi ste došli da mi sudite ili da se molite za mene? – Došao sam da ti pomognem. – Pomozite mi i recite mi ono što mi treba. – Šta želiš znati? – Šta se desilo sa Olimpiom? – Mrtav je, kćeri. – Kako? – Ne znam detalje, ali umro je prilikom istrage. Željeli su da od njega izmame priznanje, ali nisu uspjeli. Umro je u mukama, odbijajući išta da prizna. – Budala. Djevojčine riječi iznenadiše Gueru. Zemni i nebeski Rim brujao je o legendarnoj ljubavi Čenčijeve kćerke i njegovog kaštelana. Od nje je očekivao gorke suze u najmanju ruku. – Jesi li ti to ljuta na njega, kćeri? – Ne, oče, to je samo konstatacija. Jesu li oslobodili Bernarda? – Jesu. Dječak je zbog svojih godina pošteđen smrti, ali moraće da prisustvuje pogubljenju. – To dijete nije ništa skrivilo, ali dobro je da gleda smrt svojih najbližih. Biće pravi Čenči. Ovoj sirotoj duši nema više spasa, mislio je sveštenik. – A šta je sa ostalima? – Tvoj najstariji brat i maćeha su živi. Njih će danas pogubiti s tobom. – Pretpostavljam da su oboje sve izbrbljali. – Priznali su svoje grijehe pred Bogom i ljudima. – Šta su ponudili Đakomu da propjeva? – Ja, kćeri, o tim stvarima ništa ne znam. – Znate. Monsinjor se mogao zakleti da je čuo samog đavola kako progovara iz usta te djevojke. Kroz kožu mu prođe takav strah da nije mogao odbiti odgovor. – Navodno su mu ponudili slobodu i ostatak porodične imovine. – I budala je nasjela na trik. Toliko godina se plašio smrti i žudio za očevim bogatstvom, da pogine zbog njega. – Posjetio sam tvog brata. Uvjeravam te da se on iskreno pokajao. – Iskreno se pokajao, kao što sam ja netaknuta poput Gospe. Monsinjoru je bilo sve neugodnije. – A moja maćeha. Ona je odmah sve rekla, zar ne? – Jeste, kako si to znala? – Zato što se ništa od ovoga nije desilo slučajno. Svako od nas je imao svoj razlog. Moj brat je želio novac. – A šta misliš koji je razlog tvoje maćehe? – Da se osveti mom ocu i meni. – Zašto tebi? – Zato što je zbog mene osjetila nesreću nevoljene žene. Nije mogla da podnese što moj otac ne jebe nju već mene. Sveštenik samo što ne povrati. – Je li vam dobro? – Jeste, kćeri. A koji je bio tvoj razlog? – Razlog za šta? – Za ubistvo. – Ja nisam imala razloge, jer nikoga nisam ubila. – Ne možeš više poricati, dijete moje. Svi su priznali. I svi dokazi upućuju u tebe. Ljudi te podržavaju. Svi znaju ko je bio grof Frančesko Čenči. Imaš simpatije zemnog svijeta, ne odriči se nebeskog. – Ne priznajem ništa više od onoga što je nužno. – Meni možeš otvoriti svoju dušu. Ono što kažeš, ostaje između tebe, mene i Boga. – Ako niste primijetili, Boga nema u ovim odajama. Guera se osjećao poraženim, okrenuo se ka vratima da ih otvori, ali tada začu stihove.
Hvaljen da si, moj Gospode, za sestru našu Smrt ovoga tijela, od koje da uteći će živa stvora nema
Nije mogao da vjeruje šta čuje. – Sveti Frančesko? – Da. I umjesto da bilo šta kaže, monsinjor samo nastavi stihove.
Teško onima koji umru u grijehu smrtnomu; blaženi oni koje nađe u presvetomu hotijenju Tvomu, jerbo tada druga smrt im zla ne sprema.
– Taj sam dio zaboravila – ču podrugljiv odgovor. – Imam, samo jednu molbu za Vas. – Šta god mogu da učinim za tebe, kćeri. – Ne znam da li ste čuli za gospođu Katarinu de Santis? – Ne mogu se sjetiti. – To je jedna dobra žena. Udovica. Živi u selu Petrela del Salto. Sa njom je jedan dječak. Nema još ni tri godine. Sirotinja. Ženi sam udijelila određeni dio svoje imovine. Namijenjen je tom dječaku. Njegovom odgoju i školovanju. Kada napuni dvaseset, već mu je određen jedan dio imovine koji će imati za život. Monsinjor je pomno slušao njen jedva primjetno umekašni glas. – Ako Vam je do moje duše, postarajte se da taj novac bude iskorišten onako kako sam namijenila. – Ne brini, kćeri. Uradiću sve što mi je u moći. Kada je izlazio, uprkos svemu, baci još jedan posljednji pogled na zarobljenicu. Srce mu zamalo ne stade od užasa. Blaga svjetlost polumrtve svijeće, obasjavala je jedan nevin ženski obraz. To lice je bilo nježni oblak u ljudskom liku, a pogled blag i stidljiv. Sedam puta sedamdeset i sedam tuga stalo je u te oči, koje nisu poznavale grijeh. Ali kao da su znale šta ih čeka, one su posmatrale monsinjora neutješno, ali smireno. Usne su joj bile blago razdvojene kao da će reći – Ne ostavljaj me. Ali umjesto toga progovori hladan glas. – Željela sam da budem slobodna. Svijeća se ugasi i mrak proguta anđeoski lik u sveštenikovim očima.
***
Nakon što je odsječena, Beatričina glava je odlučila da pobjegne i osjeti slobodu koju nije ostjetila za života. Otkotrljala se povlačeći za sobom svileni veo njene plave kose. Iako je okupljena svetina pokušala da uhvati posmrtnu relikviju grešne mučenice, ona je vješto izbjegavala njihove ruke i noge, dok nije pala u rijeku. Pripovijeda se da se Tibar sedam dana nije mogao očistiti od krvi, te su je građani morali piti i kupati se u njoj.
FEDOR MARJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Banjoj Luci. Po osnovnom zanimanju je kolekcionar beskorisnih diploma, a po životnom pozivu vječiti student, čitalac i pisac. U Banjoj Luci je diplomirao na Odsjeku za srpski jezik i književnost, a nakon toga je završio dva master studija iz književnosti, u Novom Sadu i Banjoj Luci. Trenutno je na trećoj godini doktorskih studija u Novom Sadu i apsolvent je na Odsjeku za ruski jezik u Banjoj Luci. Do sada je objavio nekoliko naučnih radova iz oblasti nauke o književnosti, a svoju kratku priču „Između guje i trna“ objavio je u Književnim novinama 2016. godine. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Njegova priča „Nepoznati“ ušla je u izbor Priče iz komšiluka 3, priča „Junak bez lica“ je ušla u uži izbor festivala West Herzegovina Fest, a pripovijetka „Lubenica“ je objavljena u zborniku „Pismo za Estebana i druge priče“. U toku 2020. godine dobija prva priznanja za svoj rad. Pripovijetka „Kerber“ je osvojila prvu nagradu konkursa „Zija Dizdarević“. Priča „Junak bez lica“ dobila je pohvalu Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero“. Za priču „Pokrov“ je dobio plaketu „Slavko Jungić Jesej“.
U svojoj ishodišnoj točki egzil je dio putovanja, krnje putovanje koje načelno ne uključuje povratak. Kao što je poznato, putovanje znači premještanje, izmještanje. No, kada se putovanje treba sagledati u svojem realnom pa i alegoričnom i metaforičnom aspektu kako bi sebi na taj način osiguralo ulaz u književnost kao žanr ili društveno-povijesni i socijalni fenomen, njegovo određenje postaje problem koji nije lako riješiti. Ako je točna tvrdnja da je svaka priča u krajnjoj liniji organizacija događaja koja se kreće kroz prostor i vrijeme i da ima svoj početak i kraj, imamo li tada u egzilnoj književnosti posla s fenomenom koji briše granice svog identiteta?
Povijest ljudskog društva od početka slijedi pojam progonstva/egzila. Egzil potječe iz stare prakse progonstva i bio je oblik kažnjavanja. On znači biti udaljen od doma (grada, države) bez dopuštenja za povratak pod prijetnjom zatvora ili smrti. Jednom prognan, prognanik živi životom sa stigmom autsajdera.
Prisjetimo se biblijskih izgnanika iz raja, Ovidijeva egzila za vrijeme Augusta, progonstva Židova iz Palestine, progonstva pjesnika iz Platonove Republike te masovnih progona književnosti i književnika što se prakticiralo od vremena Francuske revolucije.
Iza granice poznatog nalazi se opasan teritorij nepripadanja. U prošlosti su ljudi tamo protjerivani po kazni, a u moderno doba njime lutaju iz najrazličitijih razloga velike skupine prognanih i raseljenih osoba. Temeljno je iskustvo migranata teritorijalno, jezično i egzistencijalno udvajanje. Engleski književnik Salman Rushdie, podrijetlom iz Indije, u vlastitoj situaciji egzilanta individualizira sudbinu egzilanta kao najznačajniji dio književnosti našeg vremena. On predlaže da se književnost migranata shvati kao »dekolonizirani odgovor« pojmu književnost svjetova s kraja 20. i početka 21. stoljeća. To je odgovor podčinjenih, ovladanih, često pokretnih putnika egzila koji jedino u vlastitom premještanju i putovanju uspijevaju govoriti glasom svojeg vremena i biti saslušani od onih koji znaju slušati. Stoga je egzil motiv moderne kulture i obilježava modernitet kao doba tjeskobe i rastanka. Egzil djeluje i danas kao politička kazna. Emocionalna konstelacija egzilanta nije u ikojem slučaju jednostavna. Suvremeni egzilant, napuštajući iz ekonomskih ili političkih razloga svoju zemlju, osjeća krivnju i grižnju savjesti zato jer za sobom ostavlja bližnje, odnosno dom u, primjerice, represivnim okolnostima nesigurnosti, bezizlaznosti i siromaštvu. Istodobno strahuje da u novoj sredini ne bude odbačen i ponižen. Strahuje zbog toga hoće li se prema njemu odnositi s prijezirom, ironijom ili samilošću, ili, hoće li se moći i znati prilagoditi. Njegov prvi refleks nije pokazati razlike, nego proći što neprimjetnije. Imitira domaćine, iako najčešće u tome ne uspijeva: nema dobar naglasak ili uopće ne zna jezik, nema dokumente koji su potrebni, razlikuje se bojom kože, imenom i prezimenom itd. Zbog toga, prvotni osjećaj zamjenjuje ponosom i prkosom, pokazujući se drugačijim.
Egzilantstvo, kao dio migracije uopće, nije samo jedna od najvažnijih tema književnosti našeg vremena, nego topos koji danas predstavlja najmoćniju i najzanimljiviju planetarno prisutnu aktualnost čovječanstva i njegov odnos prema pripadnosti/nepripadnosti svih nas jednom mjestu, svjetskom povijesnom vremenu, sadašnjici, i to ne samo preko imaginarnog.
U biti je egzila odlazak. Talijanski glagol partire (odlaziti) postoji u sličnom obliku i u francuskom, a svoje korijene vuče od latinske imenice pars, partis koja znači dio, odvajanje. Tako ovaj glagol u sebi sadrži rastanak i odvajanje te integrira značenja svojstvenija smrti. Iz njega proizlazi i imenica dipartita (smrt). No, iz istog korijena potječe i latinski glagol parere (rađati), koji se često povezuje sa suprotnim semantičkim polom, smrću.
Semantička dvosmislenost obuhvaćena glagolom (odlaziti) i njegovom dvojnom konotacijom početka/kraja, rađanja/smrti, razrješava se osnovnom metaforom putovanja koja se referira na ljudski život. Odlazak znači napuštanje jednog stanja, kako bi se prešlo u drugo. Odlazak znači ostavljanje jednog dijela sebe kako bi se pošlo u potragu za novim identitetom. Ovaj stav je potkrijepljen glagolom to leave u engleskom jeziku čije je značenje otići, a koji se istodobno prevodi kao ostaviti. Odlazak od doma znači istodobno njegovo napuštanje. Odlazak je rastanak, odvajanje, djelomična smrt.
Prema određenju, egzil je ekstreman oblik putovanja, ekstreman u svojoj krnjosti. Paradigma putovanja: odlazak-putovanje-povratak, okrnjena je nedostatkom povratka. U nekim putopisnim tekstovima naracija teče kružno opisujući sva tri elementa, iako u najvećem broju slučajeva prevladavaju samo dva elementa. Nada o povratku svojom biti prožima tu književnost, a njegov izostanak daje takvom putovanju tragičan ton. Kazna egzila naziva se nostalgija, a sastavljena je od riječi nostos (na grčkom povratak) i riječi algija (na grčkom bol). To znači da je povratak krajnji cilj putovanja. Pa i onda kad vodi mjestu polaska. Čovjek se ne vraća da bi se našao u istoj situaciji kao prije odlaska. On odlazi kako bi se promijenio i udaljio od svakodnevnih navika, poboljšao svoju situaciju, omogućio starom sebstvu da umre, a novom da se rodi.
Književnost u egzilu aktualizirali su kulturološki studiji sedamdesetih godina 20. stoljeća. Te tekstove reinterpretirali su u njihovoj kompleksnoj ideološkoj funkciji, raskrinkavajući mehanizme učvršćenja i reprodukcije ideologije koji prate susret s Drugim. Književnost nastala u egzilu prelazi granice i sa svoje nove pozicije prepričava i interpretira priču o Drugom i Drugosti kao priču o osobnom iskustvu. Književnik u egzilu posvuda postaje Drugi. Drugi u svojoj novoj sredini, Drugi za svoju staru sredinu. On posvuda nosi prokletstvo pripadanja drugom mjestu. Uvijek se i posvuda uspoređuje. Kada bi egzilant u novoj sredini i pronašao bliskost duha, za njega ništa ne bi moglo biti slično bivšim iskustvima – ni jezik, ni pjesničke konvencije, ni životna povijest.
Upravo je u tome dodirna točka s komparatistikom koja čini isto: proviruje s onkraja kako bi mogla uspoređivati. Ono što iz komparativne perspektive intrigira, a usredotočuje se na pitanja o identitetu i granicama, nije odlazak niti putovanje, shvaćeno kao realno ili imaginarno kretanje ili avantura protagonista, već opis Drugosti i transformacija sebstva u susretu s Drugim. Osim toga što ga svi ostali doživljavaju kao Drugog, književnik u egzilu i sam sebe promatra kao Drugog. Pisci u egzilu nalaze se u specifičnom trenutku vremena. Svi oni propitkuju fiksirane slike o sebi i drugima koje osiguravaju identitet nacijama, njihovim kulturalnim manifestacijama i vrijednostima. Sumnjaju u vlastito etničko podrijetlo i nacionalni identitet. Takva situacija mnoge egzilante dovodi do egzistecijalne krize, ali i jača njihov unutarnji otpor protiv totalitarnih ideologija. Riječ je o vrlo kompleksnoj problematici koja je u svojoj novijoj povijesti proizvela mnogo napetosti. Sama pozicija Drugoga, u odnosu na okolinu i nostalgično uvjetovanu čežnju za domom kakav više ne postoji, dovodi kazivača na rubnu poziciju. Način na koji je tkivo neke etničke zajednice odvojeno od matice i vlastita prirodnog okruženja omogućuje joj položaj Drugosti, na isti način na koji svoju Drugost i različitost ističu razni drugi tipovi manjinskog oblika odnosa prema totalitetu (i totalitarizmu) većine.
”Književnosti nemaju više ni zemlje ni granice”, tvrdi u knjizi Smrt jedne discipline jedna od najuglednijih teoretičarki indijskog podrijetla, Gayatri Chakravorty Spivak, upozoravajući na kraj komparativne književnosti kao discipline, institucije, strukture poretka ili pak, po Michelu Foucaultu, rezultata moći. Spivak smatra da se iza svakog pokušaja usporedbe između književnih tradicija, ili među tekstovima, skriva jedan model lažne savjesti koja još uvijek pokušava učiniti nepobitnim i sigurnim mnoge zastarjele teorijske paradigme. Primjerice, što danas predstavlja ideja nacionalne književnosti koja bi se trebala uspoređivati s drugom nacionalnom književnosti u trenutku kada književna praksa sve više teži prijeći teritorijalne granice, izmiješati kulture, hibridizirati jezike, odnosno poništiti i samu europocentričnu ideju nacije? Ili: kako pronaći granice između književnosti u svijetu obuzetom ekonomskom, kulturnom, informatičkom, medijskom globalizacijom, u kojem se slavna Goetheova ideja o svjetskoj književnosti progresivno i svakodnevno afirmira kao takva?
Iako se egzil nameće kao tema kulturalnih, posebice modernih teorija, no njezina je bit jedno teško psihičko iskustvo. Egzil je psihička trauma, nezacjeljiva rana izazvana rascjepom između zavičaja (mjesta koje određuje) i života pojedinca. Ta esencijalna tuga ne može biti nadvladana. I dok u književnosti postoje herojske, romantične, veličanstvene, čak i trijumfalne epizode života u egzilu, one su u biti samo pokušaji nadilaženja tuge zbog otuđenja. Postignuća su u egzilu permanentno označena gubitkom nečega što je zauvijek ostalo iza nas.
No, ako je egzil stanje gubitka, kako to da postaje moćnim motivom moderne kulture? Naviknuli smo misliti da je moderno vrijeme označeno duhovnom otuđenošću i tjeskobom. Nietzsche nas je naučio da se u tradiciji ne osjećamo ugodno, a Freud da smatramo kako je intima samo uljudno lice patricidnosti i incestuoznog bijesa. Modernu zapadnjačku kulturu uglavnom su stvarali egzilanti, emigranti i izbjeglice. U Sjedinjenim američkim državama stvorili su akademsku, intelektualnu i estetičku zajednicu izbjeglice/egzilanti iz fašističkih, komunističkih i ostalih režima koji su potiskivali i odbacivali neistomišljenike. George Steiner predložio je čak tezu da se čitava zapadnjačka literatura može smatrati egzilantskim žanrom, odnosno literaturom egzilanata o egzilu koja tematizira vrijeme izbjeglištva.
»Izgleda da su stvaraoci umjetnosti u civilizacijama kvazibarbarizma, koje su mnoge učinile beskućnicima, i sami bezdomni pjesnici i lutalice kroz različite jezike. Ekscentrici, nostalgičari…
Egzil je kao tema oduvijek imao međukulturna i transnacionalna stajališta, iako je bitno obilježen frustracijama i očajanjem. Za razliku od romantičarskog odnosa prema egzilu u 19. st., npr. u E. H. Carrovoj klasičnoj studiji The Romantic Exils o ruskim intelektualcima okupljenima oko Herzena, naše je vrijeme – svojim ratovanjima, imperijalizmom i kvaziteološkim ambicijama totalitarnih vladara – u stvari vrijeme izbjeglištva, izmještenih sudbina i masovne emigracije. Egzil se ne može u 21. stoljeću objasniti ni estetski ni humanistički. Većina literature o egzilu ne objektivizira tjeskobu i patnju koju ”izmješteni”, odnosno egzilanti proživljavaju. I književnih je ”odlaznika” tijekom povijesti bilo mnogo. Najistaknutiji pjesnik egzila iz klasičnog razdoblja svakako je Ovidije, a njegov pjev o egzilu (Žalosnice i Ex Ponto) ubraja se među najnadahnutije stihove rimske klasične poezije. Tisućljećima nije nitko iskusio egzil (doslovan prijevod te riječi jest »ići sa sunca«) kao Židovi, a najbolji su dijelovi Biblije, po mišljenju nekih, napisani upravo u progonstvu. Ciceron, Seneka, Dante, Voltaire, Hugo, Mann, Pasternak, Gorki, Solženjicin, Jesenjin, Cvjetajeva, Camus, Kundera … predstavljaju dugi niz pisaca – prognanika koji su u sebi pronašli zanose do kojih ne bi došli nikada bez iskustva egzila.
Međutim, razmišljati o egzilu kao o pozitivnom doprinosu humanizmu trivijaliziranje je gubitaka onih koji su ga proživjeli. Stajališta o egzilu u literaturi i religiji doimaju se ipak nedostatnim kad tvrde da je egzil nepovratno sekularan i nepodnošljivo historijski, kako je stvoren od čovjeka za druge te kako je bez milosti razdvojio milijune ljudi od njihove tradicije, obitelji i geografije. Posljedice su bile kulturne čak i onda kada su razlozi za progonstvo bili političke prirode. Pisci u egzilu pružaju dostojanstvo takvom isuficijentnom stanju koje negira samo to dostojanstvo i identitet. Pisac u egzilu suočava se s činjenicom gubitka ne samo domovine, nego i svojih čitatelja, a susreće se sa stranom sredinom (jezičnom i kulturnom) u koju se mora uklopiti ili priznati svoj poraz. Nelagoda koju proizvodi egzil, po Časlavu Milošu koji je i sam egzilant, jest «bolećiva uznemirenost od nepoznatog. Egzil nas lišava orijentacijskih tačaka koje nam pomažu da odabiremo svoje ciljeve, da organiziramo svoje aktivnosti. Postupno postajemo svjesni svoje izmještenosti i da se egzil ne sastoji samo u prelasku granice, već da on sazrijeva u nama, mijenja nas, i postaje naša sudbina.» . Egzil je sudbina s kojom se treba suočiti kao s nekom neizlječivom bolešću jer može jedino na taj način opstati.
Harry Levin bavi se u knjizi ”Književnost i egzil” sličnostima između osobnih iskustava egzilantskih pisaca, ali ne i analogijama u njihovim djelima koja su nastala na tim iskustvima. »Neovisno o bogatstvu književnih refleksija, uočljiva je sklonost smještanju na granicu između točke A i točke B. Točka A predstavlja autobiografsko svjedočanstvo o progonstvu. Točka B predstavlja zamišljenu prezentaciju relativno fikcionalnih tema, biblijskih motiva, predloženih ideja ili uvjerenja izniklih iz onoga što su u svojim književnim transformacijama prenijeli drugi pisci na temelju svojih iskustava. To znači da je njihov diskurs graničan jer je istodobno dokumentarni i fikcionalan.
Neki pisci pišu o progonstvu, drugi izvlače zaključke iz njega. Po mišljenju Claudija Guillena, možemo stvaralaštvo prvih nazvati književnošću egzila (literature of exile), a drugih književnošću koja je nadišla egzil (literature of counter-exile).
– iz knjige “Egzil u makedonskoj književnosti”, Zajednica Makedonaca u R. Hrvatskoj, Zagreb, 2011.
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
TAMARA KOVAČEVIĆ je rođena u Beogradu. Nakon kratkih i sadržajnih karijera prevoditeljke piratskih kopija filmova, nastavnice engleskog jezika, dizajnerke CD omota za porno filmove i kompilacije turbo folk muzike, te sticanja zvanja MSc Banking & Finance i višegodišnjeg iskustva u reviziji finansijskih izveštaja, počela je da piše kratke priče, a omakne joj se i pesma. Jedna kratka priča je objavljena u Monstrumi.
Već je prošlo puno vremena otkako po cijeli dan samo ležim i igram se sa štipalicama. Jutros mi mama ne daje ruku za dignit se iz kreveta. “Sad možeš sama”, kaže. Dolazi tata i ljubi me u čelo, a mama mi donosi novu haljinu. Prekrasna je iako mi se čini nekako poznata. Tata stoji iza mame i govori mi “Danas bi mogli ti i ja malo prošetati. Šta ti kažeš mama, možemo li?” Mama klima glavom, kaže, “sveti je Duje, ajte vi dvoje baraba, ispadajte, samo mi smetate po kući”, a ja vrisnem od sreće. Gledam tatu: “Jel samo ti i ja?”. Namiguje mi: “Samo ti i ja. Neka muškarčine ostanu kući čuvat mamu kad se vrate iz škole.” Okrećem se na krevetu i spuštam noge na pod. Polako se ustajem, još mi malo trnu, ali nije strašno.
Izlazimo iz kuće, mama stoji naslonjena na našu zelenu ogradu i maše krpom. Dovikuje: “Vratite se za ručak, nemojte da se kokoš ohladi!”
Kad nas mama više ne vidi tata čučne a ja mu skočim na leđa. “Điha!,” vičem i tako idemo prema gradu. Cesta je prašnjava i sunce fino grije, ali nije mi vruće. Kad se tata umori sjednemo na zidić, on me škaklje travom po nosu, a ja se smijem. Kraj nas prolazi kočija i konj puše kroz nos i klima nam glavom gore-dole. “Poštovanje!” kaže tata i skida šešir.
Uskoro dolazimo do kuća puno većih od naše i kraj nas prolazi još ljudi. “Vidiš tamo dole onu crvenu kuću.” pokazuje mi tata skroz ispruženom rukom. “Tamo je slastičarna, a u njoj ima nešto fino šta se zove cukar de orzo, ali moramo se prvo malo sredit, jel tako?”. Ja samo klimam i gledam ga. Ne mogu uopće zamislit šta je to. Tata me spušta sa leđa, poravnava mi haljinu, uzme me za ruku i ulazi na velika staklena vrata. “Živili meštre”, pozdravlja a ja gledam uvis iznad vrata prema zvončiću koji se javio kad smo ušli. “Koja čast”, kaže barba sa bijelim brkovima i pruža tati ruku.
Tata sjeda u veliku stolicu, a barba se okreće meni. “Ja sam barba Mate, a kako se ti zoveš?”
“Ja se zovem Brižit”, kažem mu ja.
“Najstariji joj je brat ima krizmu prošle nedilje pa je bija u kino i od toga dana samo priča o nekoj glumici. Napunija joj je glavu”, kaže tata i mali mjehurić mu odaskoči od usta dok ga barba Mate maže pjenom od sapuna.
“Oćemo i tebe sredit?” pita barba i uzima veliku kuglu pjene i stavlja mi je na nos. Ja se malo namrštim, pa skočim sa velike stolice i stanem kraj tate. Gledam po prostoriji, na zidovima su ogromna ogledala, slike igrača i jedne gospođe u crnom okviru. “Je li ovo neka glumica?” pitam, a tata me povlači za ruku.
Vrata zazvone, utrči dječak u bijeloj košulji i stane ispred stolice. Gleda mene, pa tatu, pa se okrene leđima i kaže “Barba Mate, barba Mate, pitala je teta Franka oćete li joj doć napravit frizuru, zakasniće na procesiju!” Udahne. “Barba Mate, barba Mate, pitala je teta Franka…!”
“Zorane stani, smiri se, kolap će te strefit. Reci teti Franki da ću doć za minut, čim sredim ovu glumicu i njezinog papu.” Dječak se naglo okrene i opet me pogleda, pogleda barba Matu i izjuri kroz vrata. Tata je namazan bijelom pjenom pa izgleda kao kokoš kume Marije, a Meštar uzima jednu strašnu britvu i brije ga. Da sam ja tata umrla bi od straha.
“Tata, kad ćemo kupit onaj tvoj bronzo?”
“Nije bronzo šempjo, nego de orzo. Pričekaj, brzo ću bit gotov.”
“Hoćemo li na Gablea”, pita Meštar, a tata odgovara “Kad je bal, nek je maskenbal.” Ništa ih ne razumijem. Kad je gotovo, tata skida šugaman sa lica i smješi se sebi u ogledalu. Kako čudno izgleda.
“Tata, ja ću bit glumica kad narastem.”
“Već jesi”, kaže barba meštar i razbrčka mi kosu. Tata mi daje ruku. “Ajmo Smiljo. Pozdravi barba Matu”. Na ulici je sve više ljudi obučenih u misnu robu, a preko puta trojica viču jedni na druge. “To se zove rera”, kaže tata i, prije nego sam ga išta pitala, ulazimo u slastičarnicu. “Deset deka, šjor Svirčić”, naručuje tata i dodaje mi mali škartoc. Iznutra nešto predivno miriše. Tata kaže: “Dosta je bilo šetanja za prvi put, jel tako? Bit će još fêšta. Osim toga, počeli su se skupljat oblaci, ne bi bilo dobro da još i pokisnemo.” Opet me uzima na krkeča, a ja stavljam u usta jednu kocku žutu kao sunce.
Kad dođemo kući, mama pegla tatinu uniformu. Digne glavu i pita: “Jeste dobro, vas dvoje?”
MLADEN VUKŠIĆ naučio je pisati slova sa četiri godine i ta ga vještina do danas nije napustila. Rođen je iste godine kao i Sgt.Pepper. Kao mali dječak, dok još nije znao za Beatlese, najviše je volio mamu, tatu, bracu i kolače. Kad se pokaže potreba za njegovom biografijom, rado spomene ugled koji je uživao u drugoj klupi srednje škole kad je kolegici dozvoljavao da on njega prepisuje zadaću iz engleskog.
SNJEŽANA TRAMBUROVSKI rođena je 1976. godine u Varaždinu. Završila Filozofski fakultet u Zagrebu (komparativnu književnost i hrvatski jezik i književnost). Radi u školi i predaje Hrvatski jezik i Filmsku umjetnost. Intenzivno objavljuje pjesme posljednje dvije godine u časopisu Riječi, Zborniku Gornjogradskog književnog festivala (separat od 12 pjesama), na književnim portalima i dr.
Početkom ove godine gostovala je u Booksi, na književnoj tribini Učitavanje.
Ovogodišnja je dobitnica nagrade “Tea Benčić Rimay” za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi.
ADNAN ŠEHIĆ rođen je 1978. u Doboju. Završio je studij bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Zaposlen je u Osnovnoj školi „21.mart“ Doboj Jug kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Objavio je zbirku kratkih priča “Četiri šakaša i na male” (Imprimatur, 7/2020) i nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima. U julu 2020. osvaja nagradu „Šukrija Pandžo“, koju dodjeljuje portal Školegijum. Živi u Doboju. Igra na poziciji centarfora.
ESEJ ESADA BABAČIĆA iz zbirke eseja “VEŠ, MAŠINA, SVOJ DUG” / Veš, mašina, svoj dolg, Cankarjeva založba, 2020.
ESEJ O TRENUTKU
Znanstvenici su još uvijek uvjereni da je ovo, što ljudi sa sve više gorčine nazivaju ovim našim svijetom, stvoreno u jednom trenutku velikom eksplozijom nakon koje se taj isti trenutak nečuvenom brzinom proširio u neki drugi trenutak koji pak možda nikada neće ni prestati trajati. Tako se to barem čini iz perspektive nekoga tko iz vlastite nepomičnosti gleda prema van u ovaj prazan i sve hladniji svemir koji ne prestaje bujati. Sada, kada znamo da je početak svega bio samo trenutak, moramo se prisjetiti što je bilo prije toga. I tu započinju problemi. Naime, nitko ne zna što se dogodilo prije: je li pred tim trenutkom postojao još koji trenutak i kakav li je on potom bio? Što se više udaljavamo od prvoga trenutka, to je teže suočiti se sa slutnjom koja je bila prije njega. Naime, zasigurno je morala postojati slutnja da će se nešto dogoditi. A tko je onda bio taj koji je naslućivao? Zar je doista moguće da to nikada nećemo saznati? I zar nije u tome možda skrivena poruka koju moramo poštivati: ne doticati se toga, baš kao što nitko nije dotaknuo onaj prvi trenutak prije no što je eksplodirao na sve strane i postao vlasništvo svemoguće materije od koje je napravljen barem ovaj, ali i još nekoliko drugih svemira u našem susjedstvu. Dakle, i naše je vlasništvo. Vlasništvo kojim se možemo igrati u ovom ograničenom prostoru i vremenu koje se upravo zbog tovrsnih trenutaka, koji usprkos zakonima gravitacije nikada zapravo ne dodiruju tlo, čini nepreglednim i neuništivim. Možda je upravo ta tajnovitost i činjenica da se prije Velikoga praska još nitko nije dotakao toga trenutka jedina preostala sloboda u ovom svijetu kupljenih trenutaka.
Nikad nisam sam birao trenutke, nego sam im dopustio da oni odaberu mene. Onako kako te izabere sudbina koju ne smiješ dirati ili ju izazivati. Ono što je bilo između njih, prodrlo je – baš kao što tamna tvar prodire kroz lica i stare vaze na zaboravljenim stolovima djetinjstva; tamna tvar koja je jedina konstanta, podzemna voda ovih beskonačnih trenutaka. Zašto se igramo? Možda upravo zato što se trenutci igraju s nama, izjednačavaju nas s tamnom tvari jer su nevidljivi sve dok ih ne prizovemo – ponekad, naravno, na trenutak. I da, svatko je imao svoj trenutak ili je barem pomislio da ga je imao. Ovo je bio moj trenutak, omaklo se čak i naizgled najuračunljivijem i najpragmatičnijem liku – to je bio moj trenutak i ne žalim zbog toga. Jer, na kraju je to najvažnije: da ti, kada gledaš unazad, nije žao. Čemu onda svi ovi trenutci koje si sijao za sobom, ako među njima nema onoga pravog, samo tvojega, zbog kojega si sve spreman riskirati. Ali da – ne dirajte u sudbinu.
Prije nekoliko dana u parku usred grada presrela su me sredovječna gospoda koja su očito imala svoj trenutak, kojega su, kao što je to običaj u ovim našim krajevima gdje ništa ne traje predugo, produljivali uz pivo, po mogućnosti što jače. Naravno da su bili i tomu primjereno hrabri, što im je pak za čudo pristajalo. Nisu bili ni odvratni ni na koji drugi način odbojni poput onih ljudi koji uistinu samo pijani mogu zaboraviti tko su zapravo. Zbog toga sam na trenutak bio na njihovoj strani. Uopće mi nije smetalo kada su me počeli opsjedati jadikovkama o minulim vremenima i ispitivati me je li klub naše mladosti K4 još uvijek otvoren. Kada su shvatili da im u tome ne mogu pomoći jer se nisam mogao sjetiti ni kada sam zadnji put bio u bilokakvom klubu, a kamoli do kada je bio i je li još uopće otvoren, pitali su me mogu li se fotografirati sa mnom. Nisam se osjećao kao netko tko želi završiti na nasumičnoj fotografiji pa me njihov zahtjev doveo u poprilično nelagodnu situaciju. Eto mi sad, zašto uopće šetam usred noći ovim parkom kojega bi i leševi izbjegavali, pomislio sam. Dečki su prilično ljubazni pa nisam želio biti osoran, a kamoli bezobrazan. Samo sam vratio lopticu i onoga koji mi je ponudio fotografiranje upitao čime se bavi, naime, obojica su znali sve o meni pa bi bilo ispravno da i ja saznam ponešto o njima. Isprva je zašutio, ali onda se samo otvorio i odmah je priznao da je živio u zabludi dugih dvadeset i sedam godina dok se nije odlučio otići raditi u Austriju. Dobro, rekao sam, pošteno. Dakle, imaš svoj trenutak,pobjeda je tvoja. Dvadeset i sedam godina si i u svojim očima i u očima drugih bio nitko; radio si za male novce kao konj iako nisi bio konj, plaćao si porez državi koja ti je više uzimala no davala, a potom si odlučio otići raditi susjedu – još uvijek za drugoga, samo za bolju plaću. I da, ako ništa drugo, možeš mirno reći da si iskoristio trenutak. Za razliku od većine ljudi koje poznajem, barem si priznao da je tvoj život dvadeset i sedam godina bio potpuna bijeda, dakle bačen u vjetar. A što sad? Zar u njemu nije bilo drugih trenutaka koji su ga održavali na površini? Trenutaka koji su ti pomogli izdržati do ovoga, unatoč svoj toj bijedi. Je li doista bila samo ta Austrija i ništa drugo? Onako kako je nekada bila druga Švicarska koju su nam obećavali kako bismo lakše otplovili u krasan novi svijet naoružani slijepim nabojima domoljublja. Zar su svi ostali trenutci zaista bili tako maleni i nevažni da je preostao samo taj jedan jedini preuveličani trenutak u kojem si spasio egzistenciju? A sada je potrebno preživjeti. I to ne samo tih dvadeset i sedam godina… Bit će ih još mnogo više. Svi će ovisiti samo o tom jednom trenutku koji će se morati vući unedogled. Naravno, u okviru naših utopijskih predodžbi. Želim ga pitati: je li doista bila samo ta Austrija? Je li mu ovo zaista bio jedini svjetionik? I već si odgovaram, negdje duboko u sebi, čak i prije no što mi pitanje izađe iz usta. Naravno da je bio, jer svjetionik je uvijek samo jedan. Komu treba više svjetionika? Možda pjesnicima ili nekim drugim sanjarima koji se neodgovorno poigravaju trenutcima kao da oni nisu naše jedino svojstvo i vrijednost. Bez poštovanja prema bližnjem jednostavno ne može postojati istinski odnos prema trenutcima koji oblikuju naš život i daju mu barem neki okviran smisao. Napokon, previše je trenutaka da bismo mogli upamtiti samo važne. A, ako pak ljudi zapravo ne znaju zaista cijeniti trenutke, onda ih mogu cijeniti replikanti – došapne mi prijatelj iz tame. Što trenutak znači nekomu tko živi četiri i pol godine i potom ga se isključi? Toliko su, naime, replikanti živjeli u filmu Blade Runner. Dakle, dovoljno da osjete djelić onoga ljudskog straha zbog kojega je svatko od nas spreman držati se svojih trenutaka i boriti se za njih do posljednjega trenutka. Na kraju će, međutim, nestati u vremenu poput suza na kiši, ali ne i Rutger. Ne znam je li moj austrijski prijatelj iz parka pogledao prvi nastavak kultnog filma Blade Runner. A ako i jest, vjerojatno se nije sjećao replikantovih riječi svom progonitelju koji će živjeti i nakon što on ode: „Kakvo iskustvo, živjeti u strahu, zar ne? Takav je život roba.” Htio sam svojim posjetiteljima reći da vjerojatno nema razlike u tomu jesi li rob ovdje ili u Austriji, ali bilo je prekasno. Čuo sam još samo da žure i gledao ih kako nestaju u noći.
Ništa nije savršeno. Možda samo trenutci kojih više nema. Trenutci kada pišeš i znaš da je ovo jedini pravi trenutak. I da nije samo tvoj. Da je on sada svačiji. Čak i od onih koji su ti ga ukrali ili će to tek učiniti. Ne volim lopove bicikala, ali volim kradljivce trenutaka koji misle da će biti ljepši i jači ako ih dožive, ako će ih posjedovati – pa makar i samo na trenutak. Fetišisti koji kradu kožu vlastitoj koži, do mesa, do krvi. Evo ih, sada su svi okupljeni u slutnji koja ih mjeri i prenosi. Recimo trenutak kada je najosjećajniji sportski komentator iz bivše države Mladen Delić uzviknuo: „Ne sam, Safete, ne sam!“ Jer je naslutio što će se dogoditi u sljedećem trenutku. Drugim riječima, znao je, kao što smo svi znali, da će najbolji tadašnji jugoslavenski nogometaš Safet Sušić – Pape na kraju jednoga od svojih beskrajnih driblinga izgubiti loptu, kao što je to često činio. Naime, on je vukao trenutak i s njime smo ga vukli svi. No, nismo brinuli o posljedicama jer ga je bilo jednostavno lijepo gledati kako igra i zato što je bilo još ljepše na kraju tih pirueta vidjeti gol, a ponekad i više njih. Baš kao i u Bukureštu tada, mislim da je to bilo 1978. godine kada je postigao tri gola protiv Rumunjske, a Jugoslavija je pobijedila 4 : 6, ali se ipak nismo kvalificirali za Svjetsko prvenstvo u Argentini jer smo u sljedećoj utakmici, baš kao i obično, klonuli protiv Španjolaca – i to u Beogradu. No, čak i da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, još bi jednom umirali u ljepoti, a pobijedili bi Nijemci i svi oni koji i danas još uvijek pobjeđuju. Nije ni čudo što je Pape u Parizu i danas ono, što je za Napoli Maradona, o čemu pak svjedoče ogromne slike s likom najboljeg bosanskoga glumca svih vremena. Možda su upravo ti beskrajni driblinzi stvorili kobne pukotine u tada još naizgled čvrstoj višenacionalnoj formaciji na čelu s ionako pomalo rastrganim zapovjednikom. Tko će ga znati? Možda je i zbog svih tih uspomena i kasnijih poraza malo teže priviknuti se na trenutke kada je jedva dvadesetogodišnji Luka Dončić znanjem, vještinom i zrelošću NBA košarkaškog veterana već osvojio sve što se moglo osvojiti u najprestižnijoj košarkaškoj ligi na svijetu. Pokriven pogađa tricu s devet metara ili ide u proboj lakoćom Dragana Kičanovića i lukavošću Tonija Kukoča, a zatim prolazi nemoćnoga obrambenog igrača koji samo poprati njegov dvokorak – kao da igra sporednu ulogu u filmu o košarkašu iz nekog paralelnog svemira; sve to unatoč činjenici da je taj isti momak prethodno protratio nekoliko napada zaredom, čak bacio loptu među gledatelje umjesto suigraču i gotovo se rasplakao zbog svojih pogrešaka. Zbog ovoga čarobnjaka iz Ljubljane, koji nosi genetski kod mnogih umjetnika od lopte s ovih naših ukletih prostora, u tebi se ponovno probudio onaj trenutak kada ti se učini da si upravo ti znao da će anđeo koji ubija, prije ili kasnije ponovno pogoditi. Da su rupe u njegovoj igri puka slučajnost, a ne predviđanje krize koja mora doći. I da ćemo zahvaljujući njemu mi koji obično gubimo moći ponovno pobijediti. Jer volimo Dončića i zamišljamo da nas voli kad ubacuje, razigrava se, pada na zemlju, prepire se sa sucima jer mu namještaju, kao što su nama uvijek namještali, baš kada je bilo najvažnije. Tako si nekada davno znao da će i Janez Voljč, napadač nogometnog kluba Olimpija jednom zabiti dok je Olimpija još igrala na dobrom starom bežigradskom stadionu. I stvarno je pogodio kada je bilo najvažnije iako je prije toga protratio nebrojene prilike, pogodio jednom ili dvaput prije nego što je zauvijek nestao ostavljajući nam tih nekoliko trenutaka. Baš kao što nam ih je ostavio i Mehmed Buza kojega su vrijeđali s tribina istoga stadiona. Čak su mu na jednoj od utakmica bacili bananu koju je ogulio i pojeo prije nego što je zabio gol. Trenutak u kojemu je Rok Petrovič prodro u neke druge Itake, neke druge Korčule, prije nego što se porinuo od starta slaloma u Wengenu učinilo nam se da je trajao vječno, baš kao što je trajao let Ačimovićeve lopte u ukrajinski gol kada smo se grlili i prije no što je pala u gol jer smo znali nešto što se ne može opisati svakomu. Naravno, to se također dogodilo na stadionu iza Bežigrada koji bi trebao biti spomenik trenutcima i ništa više od toga.
Onaj trenutak kada Jimmy Hoffa, kojega u Ircu glumi Al Pacino, uđe u automobil iako je sumnjičav i već sluti, zapravo već zna da to za njega neće dobro završiti, ali svejedno sjedne jer je na stražnjem sjedalu njegov prijatelj Robert De Niro kojega voli. A upravo je taj prijatelj njegova smrt. Baš kao što pjesnikinja Emily Dickinson uđe u kočiju koja je zapravo smrt – a uđe, jer je voli. Jednako kako Christopher Walken voli drveće u filmu Lovac najelene. Samo u njegovim očima možeš vidjeti to drveće baš kao što možeš vidjeti trenutke u vremenu u suzama Rutgera Hauera pomiješanima s kišom. Ili pak onaj trenutak kad kiša prestane neposredno prije koncerta Davida Bowieja 1990. godine u Zagrebu kada Starman padne na koljena i započne plakati, a nitko ne zna zašto. Ali ni ne želi znati, jer spoznaja ubija trenutke kao što ih ubijaju i napredak, porast učinkovitosti, ekonomski pokazatelji i, uostalom, reklamni slogani poput ,,Uvijek svoj, uvijek organiziran”.
Trenutak nije povezan, zapravo, ne bi trebao biti povezan s drugim trenutcima, kao što to nisu ni zvijezde i planeti, a kamoli galaksije. Iako, između njih bi trebale postojati nevidljive niti, držeći ih zajedno poput ogrlice beskrajne čežnje za novim trenutcima. Kada spoznaš da si sve to već vidio i da je uvijek bilo nešto posebno. I opet si kažeš: neka tako bude još neko vrijeme. Trenutak u kojemu zalupiš vratima i ne požališ, trenutak kada zapališ cigaretu bez filtera iako znaš da ćeš prije umrijeti, trenutak kada počne padati kiša i vrati ti krovove. Trenutak u kojemu sletiš u tršćansku zračnu luku Ronchi i shvatiš da više nikada nećeš sletjeti na Brnik, nikad više s Adria Airwaysom. Ili kada uvidiš da si zaboravio telefon i postane ti toplo oko srca. Baš kao kada te ošine misao da je ove godine pedeset godina otkako smo u dvorani Tivoli postali svjetski prvaci u košarci, a to više nikoga ni ne zanima. Sve su to samo trenutci…
Trenutak u kojemu pročitaš čovjeka kojega nisi htio, trenutak u kojemu shvatiš da još ima dovoljno vremena, a ti napokon znaš s kime ga želiš dijeliti. I na sigurnom si u trenutku kada ti nijednoga trenutka nije žao. Također zato što postoje romani u kojima drugi nešto napišu samo da to ne bi morao ti pisati. I to shvaćaš kao blagoslov, a ne kao prijetnju. Baš kao što je Marko Sosič napisao Kruh, prašinu koju sam čitao toliko ustrajno, kao da sam je sam bio pisao, da bih potom došao do trenutka kojega sam čekao i dočekao: „Kada odlaziš s ovoga svijeta, uvijek postoji nešto što posljednje vidiš, ali se toga ne možeš više sjetiti jer si trenutak kasnije mrtav i više nemaš sjećanje. Čak i najljepša slika koja ti se utisnula u oči nestaje s tobom.” A ipak nešto ostaje, poput misli nepoznatog autora, na zidu bečke stanice metroa Landstraße:
Kada je sekunda beskonačno dugo zastala, kako smo mogli znati da vremena nema…
ESAD BABAČIĆ ljubljanski je esejist i pjesnik. Dobitnik je nekolicine domaćih i međunarodnih nagrada, među kojima je i Rožančeva nagrada za najbolju knjigu eseja u 2020. godini.
DIMITRIJE BUKVIĆ (Beograd, 1985), sociolog, novinar Politike i pisac. Prozne radove objavljivao u zbornicima, antologijama i časopisima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj, među kojima su Biber (višejezični BHSCG-albansko-makedonski zbornik), Treći trg, Avlija, Svjetlo riječi, Beležnica, Ulaznica, Crte i reze, Eckermann… Pobednik festivala za mlade pisce Srpsko pero (Jagodina, 2013), konkursa za kratku priču Narodne biblioteke Bor (2013) i konkursa Miodrag Borisavljević (Apatin, 2014). Autor zbirke kratkih priča Svaka dobija (Partizanska knjiga, 2017) i publicističkih knjiga Kafanološki astal / karirani stolnjak (u koautorstvu s prof. dr Dragoljubom B. Đorđevićem, Prometej i Mašinski fakultet Niš, 2014) i Šezdeset osma – pedeset godina posle (Institut za političke studije, 2018). Naučne radove i stručne prikaze objavljivao u časopisima Kultura, Teme, Sociološki pregled, Sociologija i Sociološka luča. Fun fact: deo njegovog novinskog teksta o spisateljici Jeleni J. Dimitrijević (1862–1945) je uvršten u čitanku za sedmi razred osnovne škole.
– Sedamnaest – rekla je Marike. Ispruženi čovjek dodirnuo ju je bijelim, tjestastim, pjegavim rukama. U novinama je pisalo “Veselite se ili se objesite” crnim slovima rimske kapitale, velikim jedan centimetar. U torbi je Marike imala proziran, istostraničan trokut i bijelu teku za geometriju s čudesnim formulama koje se sastoje od logičnosti i savršenstva. Faraoni su spavali balzamiranim snom, preparirani za vječnost i omeđeni pustinjom i nebom.
Marike je oblačila hulahupke. Bilo je glupo plakati. Neki je drugi čovjek čučao iza vrata, zelenih vrata. Osjećala je kako mu dah rosi kvaku. Opatice su snivale bezgrešne snove negdje u blizini, licima uronjene u štirak, čipku i tišinu. Sve su joj objasnili još puno prije zore ta dva blizanca, svaki s lančićem oko vrata. Da postoje samo oni i Bog u tom podrumskom carstvu dok vani pada snijeg, da su prozori dobro izolirani od buke, da je ulica dobro izolirana od krikova i da nema fajde vrištati, ni potrebe; sve je to jednostavno i lišeno zlih namjera. Nema ništa loše u dodirivanju i grubostima, djevojke to vole, valjda oni znaju, ne treba se pretvarati i cmizdriti, neće joj pomoći, zašto izigrava nevinašce u jedanaest navečer u njihovom podrumu? Sve, sve je dobro u životu. Zar ubojice ne pišu pjesme po zatvorskim zidovima i zar krvnici ne uzgajaju ruže u svojim urednim vrtovima? Sve ima dvije strane, nisu oni nikakvi monstrumi, samo se malo zabavljaju i sve će biti u redu, bolje da se opusti i prestane cviliti. Marike je oblačila džemper i stalno iznova čitala “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”. Ispruženi čovjek je sjeo i krevet je zaškripao. Baš kao i prije, isto.
– Sedamnaest! – uzviknuo je čovjek i bosim nogama potražio cipele. Čula je struganje potplata po betonskom podu. Vidjela je mačku koja oštri kandže na kori drveta i rasteže se na fotografiji u boji. – Kodak-color: Vaš color.
– Sedamnaest – ponovio je čovjek.
Marike je uzela torbu i teke i vidjela njegove velike šake koje pale cigaretu, i ćelu od tijesta, i vrat koji se nadimlje uvlačeći dim i bila je slobodna.
Iza željeznih vrata stajao je drugi, kovrčavi princ, podrumski princ s očima nenaviklim na svjetlo.
– Kako se zoveš? – upitala je Marike, dok je on trčao da joj otvori još dvoja vrata. Kako ih nisam primijetila, ta vrata, pomislila je Marike. Njegova sjena bila je zgrbljena, sitna i brza. Pa on je kukavica, prošlo joj je kroz glavu, ja ga se bojim, a on je kukavica. Lančić je poskakivao oko njegovog vrata i svjetlucao – i on me se ne boji, jer tamo postoji prijatelj koji čeka naslonjen na jastuk, pušeći cigaretu.
Sjena je uvukla ruku u džep od hlača i izvukla ključeve. Vrata su se odškrinula.
– Žarko, a možda i ne – rekao je drugi čovjek i žmirnuo, a ona je vidjela park prekriven snijegom. Bila je slobodna i oni se nisu bojali. Nije zvala u pomoć i nije se utopila. Imala je kolut za spašavanje oko struka, baš kao što je nekoć imala pupčanu vrpcu zamotanu oko nogu. Prošla je kraj crkvenih, zamagljenih vrata i vidjela opatice kako čiste oltar, prljav od sna. Mraz se zalijepio za drveće.
– Što da radim, što da radim? – pitala se Marike, pušući u svoje hladne, ružičaste, izgrižene prste. – Trebala bih jednu vruću, obilnu porciju nježnosti i nečije udobno naručje. Nemam baku, ni kanarinca, samo besplatnu kartu za tramvaj, u svim smjerovima. Smiješno mi je, smiješno i glupo. Još je mrak…
Marike uđi u telefonsku govornicu s razbijenim staklom. Zvala je preko rijeke, zvonilo je tri puta i onda se čulo probuđeno halo. – Nešto mi se dogodilo – rekla je Marike u sebi.
– Halo, tko je tamo? – vikao je glas ljutito.
– Nešto mi se dogodilo – šutjela je Marike.
– To je, možda, tvoja dosadna sestra? – rekao je glas i zakašljao se.
– Daj, ne govori tako. Jesi li to ti, Marike?
Pred Marikinim očima prolazili su tramvaji, osvijetljeni i topli, puni ljudi. Čovjek sa šeširom je imao vunene rukavice i jeo je sendvič, naslonjen na stup. Ispod pazuha je držao novine. “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”, pisalo je unutra, u tom jučerašnjem prošlom, noćašnjem izdanju.
– Jesi li to ti…?
Marike spusti slušalicu.
– Nešto se dogodilo? – viknuo je čovjek, a mrvice se razletješe ispred usana. On obriše lice rukavicom koju mu je isplela mama, još davno, kad su mu prsti prestali rasti.
– Nešto se dogodilo? – ponovi još jednom, gledajući je kosim, uskim očima.
– Ništa se nije dogodilo – rekla je Marike. – Nisam dobila vezu.
– Blijeda si i izbezumljena – nastavi čovjek skidajući šešir. Novine spremi u džep. U šeširu je pisalo Šeširi i kape A. Grgića. Čovjek izvadi zeleni, svileni šal iz šešira i počne ga omotavati oko vrata.
– Povraća mi se – reče Marike.
– Ništa to nije – odgovori čovjek. – Diši duboko. Zahladilo je. – On se nasmiješi. – Uskoro će svanuti.
Marike je stajala ne mičući se. Nije znala kamo ići. Imala je krive teke bez zadaće u torbi i cijelo jedno snježno jutro.
– Ovako je najbolje, tu stajati i čekati da mala kazaljka dođe na dva, a velika na dvanaest. – Oči joj se napuniše suzama. Nije ih ni primijetila, te suze koje klize bez jecaja i napora.
– Ipak se nešto dogodilo – reče čovjek. Vidjela je kako vadi jabuku iz džepa i kako je briše rukavicom. – Evo, jedi!
Novine su mu virile iz kaputa.
– Možete li mi ih pokloniti? – upita Marike pokazujući ih prstom.
– Od jučer su – on odgovori. – Od noćas.
– Znam – reče Marike i zagrize jabuku. – Ima nešto u njima što moram opet pročitati.
– Ah, gluposti – on odmahne glavom i pruži joj novine. Imao je smeđe rukavice sa žutim prugama i bijele manšete sa srebrnim gumbima.
– Idem – reče. – Onda, do viđenja – on se opet nasmiješi. – Jedi jabuke, ne čitaj novine i ne druži se s neznancima.
Marike klimne glavom. Gledala je njegova leđa kako odlaze i šal koji leprša, zeleni šal s tankim, zlatnim nitima utkanim u vjetar, znala je da je rano i da škola još ne počinje, da ne treba telefonirati, a da u novinama, na srednjoj strani, crnim slovima rimske kapitale, u jednom jedinom redu, vrlo uredno, vrlo čitljivo piše “Veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite, veselite se ili se objesite”.
SANJA PILIĆ (Split, 1954.) završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.
čovjek-časopis 