DAVOR MANDIĆ rođen je 1976. godine u Puli. Objavio knjigu pjesama „Mostovi“ (Hrvatsko društvo pisaca, 2009.), zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ (Naklada Ljevak, 2014.), roman „Đavolja simfonija“ (Hena com, 2016.). U pripremi je zbirka priča pod radnim naslovom „Pobjeda“, zbirka pjesama pod radnim naslovom „Dva kruga, jedna tuga“ i scenarij za dugometražni film.
povremeno odlazim do mjesta na kojem smo nekad živjeli samo da provjerim postoji li ono još uvijek. želim se uvjeriti da nisam sve to izmislila, nas i taj naš mirni kvart s posebno dizajniranim igralištem za djecu. ne želim nikoga sresti, neću da me pitaju zašto nas ovdje više nema, ne mogu nikome objašnjavati tišinu među nama, nema te formule kojom se može tumačiti njezina beskonačnost. skrivam se iza drveća, auta, zgrada prekoputa i čekam da naiđeš s rukama zauzetim vrećicama od kupovine ili bilo čime drugim, samo da me vidiš, samo da si sam.
povremeno odlazim tamo. u našem stanu sada žive neki drugi ljudi, neki ne-mi. ne prepoznajem ga više kao dom, mi smo kuhinju bojili u žuto. umjesto nje tu je sada velika dnevna soba s ogledalom. navečer blješti odsjaj s prevelikog televizijskog ekrana i vidim sjene iza poluspuštenih roleta, dekonstrukcija i integracija su bile temeljite, ti su se ljudi stopili s tim mjestom, i to mi je slomilo srce.
ponekad samo brzo prođem, lažem si da sam ovdje tek usput, želim da pretvorim svoje nemani u likove iz crtanih filmova, ali ne mogu biti dio tuđe sreće, takva simbioza ne postoji ni u prirodi ni u društvu. krajičkom oka bacim pogled, sve je tu, na istom mjestu, nisam sanjala.
ponekad odlazim noću kad svi spavaju. gledam u prozore, mirno je, iza tog stakla ne dešava se ništa, nikakva drama, nikakvo pucanje, nikakav strah. sreća spava umotana u svilene plahte, pitomost na uzici kraj kreveta miroljubivo čeka jutro, u tom našem ne-domu, u toj našoj pustinji od riječi koje smo jedno drugome prešutjeli.
povremeno odlazim tamo. sjedim na zidiću pokraj igrališta, čekam, osjećam kako me obuzima san, i tonem, dok se kroz jedva vidljivu pukotinu u nebu polako probija jutro.
***
VRIJEME OPASNOG ŽIVLJENJA
postoje stvari koje su veće od svemira i ljudi odjednom tako umru, ljudi koje znamo, svaki dan za doručak nova osmrtnica u novinama, prvi u vjeri, peti iznenada, dvadeset i sedmi nakon kraće bolesti. na slikama svi izgledaju isto, počešljani, umiveni, otišli fotografu, napravili sliku za dokumente, nisu računali s ovim, smiješe se i u smrti.
prije nego se to desi nama, moram da ti kažem, godinama me prati taj iracionalni strah od umiranja, strah da će svi koje znam odjedanput samo nestati. svaku večer prije sna rastavljam se na dijelove, uredno ih slažem na stolicu pokraj uzglavlja, poravnavam rukom, pa iz noći u noć sanjam tvoja leđa kako odlaze niz hodnik – stojim u dovratku i gledam u mrak još dugo nakon što ih više nema.
ujutro se budim tjeskobna, dijelove sebe pronalazim razbacane posvuda po sobi, sklapam se u cjelinu da dostajem za predstojeći dan, češljam se, perem zube, brzi pogled u ogledalo i izlazim iz stana, možda se više nikad neću sresti – ovo je vrijeme opasnog življenja.
bojim se da će jednom zazvoniti telefon i glas će reći da te više nema, a ništa nismo stigli reći ni naučiti o ljubavi.
svemir je, navodno, najveći, ali postoje stvari veće od svemira; tvoja leđa niz taj tamni hodnik zauvijek će ostati najtužniji prizor koji pamtim.
LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977. godine. Autorica je zbirki pjesama “Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018) i “Ništa od najavljivanog kraja svijeta” (2019). Pjesme objavljivala u regionalnim časopisima i na web portalima. Živi u Varaždinu.
Telo je groznica od koje se umire, zato se oprezno privijamo uz polumrak prljavih prolaza i tuđih, zauvek tuđih stanova.
Ali srce je rudnik užasa i nemoj da otvaraš prozore, pališ svetla od toga se umire pusti iznemogla mokra tela u oslobođenoj glatkosti najlona prepusti se radosti bezrazložnog rasipanja semena prepusti se slobodi koja se stiče snažnim i brzim potezima biča, protetičkim nastavcima čula, prepusti se prstima sputanom kriku; zlatnim, toplim mlazevima sreće ili udarima staračkih pega o sasvim nežne devojačke butine
gadnih li, divnih bliskosti
glad ima isto lice i kada su ti usta puna tuđeg mesa i kada kroz želudac ne prolazi ama baš ništa danima, ali
oteklih jezika zahvatamo med s perja nepoznatih ptica i potapamo se u njega kao u udobnu teglu formalina i to bude dom u kom smo spokojni, i opasni kada se tama polegla po sobi stopi sa našom,
vlažnom kao jezero svetlosti koje je zrak kroz prozore izgrebao
***
O
Posle bola nastupa odlazak božanskog Anais Nin
To nije mir već napetost nule, laka groznica postojanja u kojoj pucaju kapilari od mirisa, mlaka dokolica nadima se na vrućini i nemam ništa do ovog tela, ništa. Letnje sam podne, nedelja, prazan trg pred kojim promiču nepregledni kadrovi kravata i belih košulja.
Sidro gladi preraslo je utrobu, probilo kožu i pocepalo sasušene fleke kreča, ostrva mašinskog ulja. Knjižare se šarene po gradu nasumični seoski vašari iz kojih me gađaju mrlje velikih ratova i mali životi, intelektualizam, vic kao gibanica na prstima i ostale gadosti domaćeg života.
A mi nismo imali ništa do ovog tela, ništa puževe u trbuhu, ovalnu prazninu nule.
Čvrsto se držim za svoje ruke i gledam čoveka u odlučnom odelu:
svejedno mi je da li ću raširiti noge ili odseći prst.
***
INKARNAT
Kada ostaneš napokon sama u sahari, svetlo nestane i zvuk se svede na iglicu zarivenu u nerv, osetićeš nevidljive hrapave ruke predaka na grudima i trbuhu. Seljački prsti će iskusno ispitivati ovlaženu srž i ostala zatamnjena mesta. Sigurnim i pohlepnim pokretima, u samo njima znanom ritualu. Ostani mirna dok ti niz leđa klize nesmirene kosti i ne boj se. Nikada nećeš saznati koliko od tebe uzimaju ni kome se, uopšte, ta žrtva prinosi.
ANJA MARKOVIĆ rođena je 1988. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 2012. objavila zbirku pesama Napolju su ljudi, za koju je dobila Brankovu nagradu, a 2016. Kowloon. Pored dve cele zbirke u papiru napravila je i jednu iscepanu u okviru projekta Vejte, snegovi – poezija u nestajanju (2016). Radila u IK Dereta kao urednik, a potom preusmerila energiju na Blum izdavaštvo.
„Neeeeeeeeeeee! Samo ne šoker! Samo ne šokeeer!!!“, vrištao je plavokosi dječak, isuviše mali da zna šta je to šoker.
Sa druge strane sobe čuli su se očevi duboki tonovi: „A đe je puška? Sada ćeš da vidiš koliko sam ozbiljan! Progovori, đe je puška?“
„Ne“, uporno je ponavljao uplašeni dječak. „Ne, ne, nemoj, molim te, nemoj.“ Pri izgovoru poslednjeg „nemoj“, tijelo je počelo da mu se grči, tresao se, na šta je majka visokim tonom izgovorila: „Prestani!“
Odjednom je prestao i udario čelom o štok od vrata – otriježnjenje. Drvo je puklo – loša šperploča. Majka je preneraženo gledala čas u njegovo čelo, čas u štok i počela da plače. Sestra je prošla hodnikom, stiskala šake, hrapavo disala i ponavljala za sebe: „Ludi, svi ste ludi, ludi.“
Htio je da krene za sestrom, da napusti tu prokletu sobu, ali pri drugom koraku se sjetio – šoker, napravio je dva koraka unazad i počeo manično da ga sastavlja natapajući ga suzama i naričući za njim kao majka za mrtvim djetetom.
„Zašto nisi razbio mene, zašto si mi dirao šoker?“ – bolno i tiho se čulo kroz plač. „Neću u školu! E, neću u školu!“ * Drama počinje kad plavi dječak odbije toga jutra da ide u školu.
„Moja strašna naprava, kako ću je sada sastaviti?“
Majka je sa lažnom smirenošću otvorila žuti ormar, izbacivala sve iz njega dok nije pronašla šta je tražila – pet prekrasnih noževa! I to ne bilo kakvih! Ah, ne bilo kakvih…
Uzela ih je i rekla: „ Hoćeš noževe, a u školu nećeš? Hoćeš noževe?“, glas joj je drhtao, ali se trudila da istjera svoje. „Nećeš, e nećeš više ni proklete noževe!“
Mali je zaplakao, cijepao je zrak urlikom, bacio se na krevet, uzeo krišom nešto što je bilo ispod dušeka, stisnuo pesnicu jako i posle deset minuta zaspao. Tvrdim snom zaspao, stegnute šake. ** Ime mog oca, rušitelja stvari, je Mikael. To je lijepo ime, makar ja tako mislim. Dobio ga je jer se njegov đed zvao tako, a on je umro u ratu prije osamdeset godina, baš te godine kada se otac mog oca rodio. Ponekad poželim da je i moj otac umro kada sam ja imao jednu godinu – tako bih ga više volio.
Moje ime je Nikolaj, nisam ga dobio po đedu, on je bio živ do skoro. Kada je umro pomislio sam da se smrt može prevariti ako zaustaviš vrijeme i tada sam prvi put zadržao vazduh u plućima – da spriječim nestajanja. Ništa se nije desilo, đed je bio mrtav, vrijeme nije stalo, trideset i šest sekundi bez zraka nijesu uradile ništa, i ja sam morao uzeti praćku i uraditi nešto! Bio sam jak – razrušio sam gnijezdo prve lastavice što je došla tog proljeća u naše dvorište. Kada su jaja pala na beton vrištali smo zajedno, jako – lastavica i ja. Znao sam da osjeća bol. imao sam druga koji ne umije zaustaviti vrijeme i koji dijeli sa mnom ovo nešto što ne znam kako da objasnim. Baš smo dugo vrištali.
Đed je moj omiljeni lik. Bio je visok – i ja ću biti visok. Sijedi gospodin koji je bez zuba ostao prije mog rođenja. I nogu su mu otkinuli kada sam imao pet godina, baba ga je psovala: „Jebale te cigare i alkohol, sam si od sebe bogalja napravio.“ Taj bogalj je postao moj superheroj – jednonogi đed koji vozi auto i precizno nišani patke u letu.
Imao je najduže prste, požutjele nokte i tabakeru. Pričao je o ruskim zimama i njihovim damama sa šubarama. Vozio je plavi auto u kojem je mirisao bor. Krvnički je psovao boga koji je bio kriv za rat, dva rata, tri rata, koja su mu ubila sve.
Đeda zamislite kao sijedog superčovjeka bez ijednog zuba, koji liže sladoled i kaže mi: „Kad naučiš disati, tada ćeš živjeti, i ova karamela je tako dobra, jebem joj boga!“
Umro je, a ja sam uzeo praćku i prestao uzimati zrak.
„Želim da budem kao on!“
„Šta želiš?“
„Želim da budem kao đed.“
„Neću u školu, boli me glava“, rekao sam tog jutra.
„Mooolim?“ izduženo izgovara majka i u istom dahu doziva oca. Mutno mi je pred očima, spava mi se i danas imam pismeni iz maternjeg. Ja ne umijem da pišem.
„Boli me glava“, ponavljam još jednom dok otac ulazi u sobu i čujem: Paaaaaf – šoker se razlio po podu, „Neeeeee! Ne šoker, samo ne šoker!“ u jednom koraku ustajem.
Otac je zajapureno vikao, bijesno i zlo. I ja sam vikao, nemoćno. Gurnuo me je i pao sam na krevet, razbio sam se u sebi, kao jednom jaje jedne lastavice, što je bila moj saveznik.
U tom trenu mi je prošlo kroz glavu, ovako je gurao I đeda – gospodina sa drvenom štakom, koji je volio rusiju i rusku hladnu vodku. Ponekad i rakiju. Otac nije volio vodku. Još manje rakiju. Zvao ga pijanicom. To je bilo tužno.
„Đe je puška?“
„Ne znam“, rekao sam i bio srećan što mogu da ga lažem.
Tu pušku sam našao ispod kreveta, kada su ga sahranjivali. Lovačka puška, ona kojom je nišanio patke u letu stojeći na jednoj nozi, šoker, pet noževa i bordo ishabana britva koju je meni obećao, davno. Rekao je: „Našli su je u kući mojeg oca ispod njegovog dušeka, majka je sačuvala i dala meni, trebalo je da je dam sinu, ali on ne shvata, zato ti – ti si onaj koji će je jednog dana proslijediti dalje. Dok još malo ne porasteš, čuvaću ti je.“
Po njemu su prosuli zemlju, zakopali ga, a ja sam otkopao njegovo blago i zakleo se: čuvaću ga od vremena.
Onda je došao prokleti Mikael i slomio ga, moje obećanje! Zadržao sam dah i osjetio kako gubim dio moći.
Plačući sam izvukao nož ispod dušeka, stegao ga jako, pušku neće naći, šapnuo sam sebi i tad mislim da sam zaspao.
DUŠANKA LOJPUR rođena je 1993. godine u Podgorici. Studira Opštu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Njene priče našle su se u izboru art festivala PAF – konkurs za kratku priču, a ova je objavljena u zborniku “Kolažiranje” Foruma mladih pisaca i književne radionice Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”.
tišina se napela ko trudna žena sve joj smeta čeka da se rodi nešto drugo iz nje što sigurno nije nezvuk
gotovo uvijek je plač
upamti na tvoj prvi plač svi su se smijali u trenutku kad si vriskao gurnut u život, i sam svi su mislili da je radosno što dolaziš i da si još jedan isti kao oni samo mali nenaučen; nejač
ti dakle pripadaš vojsci začetih i tvoja kruna je u tome što si rođen kao čovjek
niko te ne pita za tvoje svjetove prije samo ti ponude boga i pravo da se ljutiš
i ćutiš jer jezik koji znaš tek je suza koju pogrešno tumače i zato ti se još više plače
kad naučiš da pužeš već previše ličiš na ljude tvoje sjećanje ne seže daleko i sve što pamtiš je da nekad bio si dijete
***
PORIJEKLO
Ako je biti prirodan najvrlija istina a biti slobodan – prvoosjećaj – kud je, iz vitalnosti mraka, krenuo nehodom čovjek? Strahom, što može bit’ golem krenuo nehodom čovjek.
***
UTOČIŠTE
Prošlosti, oprosti ako smetam samo bih da prenoćim cio dan kišni ivicom šetam guta me samoća, morala sam doći
Neću dugo, iskrašću se zorom tiho, da te ne remetim stisnutog grla, jezika oporog ali ne brani mi da se bar sjetim
još večeras, jer sam u bolu da u kolijevku srce spustim krvarim, prošlosti, tvoju dozvolu i onda zauvijek ću da te pustim
Oprosti, blijeda, jer te budim ovo je posljednja noć da sam dijete i upozoravam te, ako poludim to je od sjete, to je od sjete.
MARIJA ŠUKOVIĆ rođena je u Trebinju 1993. godine. Studirala je Opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakuletetu u Palama, a od 2017. godine živi i radi u Sarajevu. Prvu zbirku pjesama pod naslovom Onostranost je prilika objavila je 2019. pod pokroviteljstvom izdavačke kuće Međunarodni centar za mir u Sarajevu. U svojoj prvoj zbirci tretira teme opskurnosti, onostranosti, dimenzije s one strane života, postavlja pitanja o prednatalnom i posthumnom periodu života, ali se takođe bavi temama sopstva, međuljudskih odnosa i ljubavi. Pjesme su joj uvrštene u mnoge književne portale, časopise i zbornike, a neke od njih prevedene su na engleski i italijanski jezik.
Vène na istom mjestu preko dvadeset godina. Otkako je oćoravila.
Čujem je kako s verande viče:
– Magla! Magla!
Mlatara mršavim rukama. Grabi prazninu.
– Eno je, posve poludila! – Majka stoji na njivi s rukama na bokovima.
Bezumno urliče. Okreće se oko sebe ruku podignutih visoko u zrak.
Otac baci motiku i opsuje. Popne se na verandu i ošamari je.
Ona ušuti.
*
Ukalupila se i ukočila u sjedećem položaju. I dok leži noge su joj skvrčene. Ne znam kako ćemo je položiti u sanduk kad izdahne. Smanjila se i pobijelila otkako je na kauču. Koža joj se smežurala i ohladila. Iz nje je ispario svaki sok. Kosti i nabubrene zelene vene. Mreža debelih kablova. Majka joj je skinula seljačke i obukla građanske haljine. Lakše se održavaju. Smeđa flanel haljina posuta blijedoplavim potočnicama. Ispod, na mršavim nogama, crne štrample. Spušta ruke na koljena pa jagodicama ispituje mekoću nepoznate tkanine.
U prozoru iza nje zveče čvorci. Jedu crno grožđe na lozi što se penje uz kuću. Grožđe i čvorci su iste boje.
Rodila se nagluha, ali znam da čuje čvorke. Pred spavanje joj u ustima zveči. I tad joj se pod sljepljenim, krmeljima zašivenim kapcima umire bijele oči.
Najprije su se naoblačile. Dva prozora pred kišu. Kasnije se zamutile. U njih je prsnulo toplo mlijeko iz vimena. Kapci se više ne podižu i spuštaju. Rasušena su i zaglavljena prozorska krila. Ne vode je doktoru. Neće da se popne na voz. Boji se vjetra i strašnog tutnja lokomotive. Gura vatu u uši. Pritiska ih maramom.
Poznaje me po glasu. Vičem kad govorim. Uhvati me za lice ledenim rukama. Kožu joj godinama nije dodirnula sunčeva zraka. Hladna je i mekana. Svježi sir iz špajza. Svinjski mozak u zdjeli. Uhvati me za glavu. Opipa obraze pa ruke spusti na ramena. Završi na koljenima. Kad govorim vrti pramen kose što viri iz marame. Umiruje je sve ove godine. Uvije ga oko kažiprsta pa pusti. Uvije pa pusti. Leđa joj se klate. Naprijed-nazad. Pramen je kratak, seže do ramena.
Majka je uhvati ispod pazuha i posjedne na stolicu. Ona ječi. Otima se:
– Marama! Marama!
Majčino tijelo je krupno, iz njega isijava vrelina i miris štale. Raspliće tvrdo pruće. Kosa pada sve do poda. Žuta je. Majka je reže na suho krojačkim makazama. Pramen po pramen. Ona pokušava ustati. Hvata se za glavu.
Majka je glasnija. Iz vlažnih usta prska:
– Staropička! Niko je nije htio. Eto ti je se sasušila!
Pokušava ustati. Urla iz sveg glasa.
Majka je vuče za kosu.
Na linoleumu svežnjevi pšenice.
Maćija, tako zove maćehu, govori da je tuđa. Svi garavi, samo ona žuta.
*
Maćija ima guju u njedrima.
*
Svako jutro je na rubu stola lončić s kavom. Majka ga spusti na stol i vikne:
– Nemoj se spurit!
Pije kad se ohladi. U stomaku joj uvijek klokoće.
Prvi put sam čula zapljuskivanje u njenoj utrobi kad smo se selili iz kuće na brdu. Kao kad nosiš kantu s vodom pa udara u stijenke. Majka kaže da je to zato što joj je utroba jalova. Hodam uz nju. Nosim riđe mače u ruci. Ona vodi kravu Cicu. Sve su druge stvari natovarene na konjska kola. Tetku vodimo sa sobom. Otac nema nikoga osim nje.
Maćija viče za nama:
– Vodite vraga!
*
Maćija drži ruke pod sisama. Velike kante pune mlijeka. Njima je ugušila dvoje djece rumene ko jabuke.
– Sve nas je vrag omađijao!
Did kuje male sanduke od stare daske. Bebe su krštene i umotane u bijelo platno. Maćija nema kad plakati. Radi u njivi. Zato miriše na zemlju i sijeno. U štali joj je iz stomaka ispala beba. Mala ko kažiprst. Okrene kantu i poklopi bebu da muški svijet ne vidi.
U kuću je došla u zimu. Babin grob se još nije stigao uleći. Kuća puna sitne djece treba žensku ruku. Udovica je i did joj ne da da dovede svoje dijete. Ostavila ga kod svekrve. Maćija ustaje u zoru. Reže slaninu i kruh pa mota u krpu. Trči niz brdo prije svitanja. Smotuljak mu ostavlja na pragu. Da dijete ne crkne od gladi.
*
– Akrep! – sikće maćija. Samo je vrag tako ružan.
*
Virim kroz rupu na starom stolnjaku. Njime je zastrt prozor. Vruće je i noge su mi bose. Prsti mi krvare od oštrog kamenja. Sunce brzo suši rane. Krv pretvara u crne kraste. Ona stoji u koritu. U njemu otac miješa maltu za kuću. Skorena je s vanjske strane po rubovima. Vidim je od koljena prema gore. Kosa joj je toliko duga da pada u korito. Polijeva se obijenim lončićem.
Nema sise. Posve je ravna. Bradavice joj crne. Dvije suhe mušmule. Kraste sasušene suncem. Ispod zaobljenog stomaka gusto runo. Crvenkastožuto.
Zavirujem ispod haljine. Bojim se da ću i ja tako kad narastem biti ravna i suha. Majka kaže da joj sise nisu narasle zato što nikad nije prokrvarila.
Otkako je oćoravila kupa je majka. Subotama urlaju i jedna i druga. Majka zatvori prozor u kupatilu i napuni kadu. Ona ustane s kauča i uhvati se za rub stola. Tapka cijelom dužinom pa se uhvati za šipku šporeta. Do vrata su tri koraka, ruke su joj prazne, nema se za šta uhvatiti. Zastane na visokom pragu. Pređe mali, hladnjikavi hodnik. Miriše na špajz. Na šećer i mast. Na majku.
Čeka je u kupatilu. Uvijek je vlažno. Pločice su bijele, polijepljene samo do pola zida. Iznad se uhvatila crna memla. Ne voli se kupati. Plače čim joj majka razveže maramu. Hvata se za glavu, opipava slijepljenu kosu. Majka joj otkopčava haljinu. Ona viče:
– Promaja! Promaja!
Golo mršavo tijelo. Stara oderana mačka. Majka je snažna. Podigne je kao drvenu stolicu. Spusti je u vodu. Ona zamlatara rukama. Majka nema strpljenja. Polijeva je po glavi, po očima. Krmelji se rastapaju. Noktima joj struže po glavi. Istrlja joj vrat i pazuhe. Stomak. Između nogu. Ona uzaludno stiska noge. Koščata koljena udaraju jedno o drugo. Dva kamena. Majka ispusti vodu iz kade i istrlja je peškirom. Izvadi je i postavi uz mašinu za veš. Sva se trese. Još je hladnija nego što je bila. Obuče joj sve čisto. Kad se u kući loži majka je posjedne na stolicu uz šporet da suši kosu. U ruci joj češalj. Kapljice vode izgaraju. Miris spaljene kose.
Smiruje se tek kad sjedne na kauč i iz marame izvuče sijedi pramen. Zavrti ga oko prsta i zaljulja zgurena leđa.
*
S tisine grančice rasipaju se teške kapi svete vode. Udara nas u tjeme, lice i oči. Na usnama je gusta i slana. Glas našeg pratra je svečan. Sve duše šalje u raj. Ne može je ispovjediti, ona mrtvo leži, iako još diše. Njegova ruka je bijela, položena na njezinu malu glavu.
– Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne.
Majka i ja kažemo Amen.
– Neka te slobodnu od grijeha spasi i milostivo pridigne.
MAGDALENA BLAŽEVIĆ rođena je u Žepču 1982. Kratke priče objavljuje na brojnim internetskim portalima i u književnim časopisima za književnost: Strane, Nomad, Ajfelov most, Astronaut, Riječi, Život, Balkanski književni glasnik, Adelaide Literary Magazine, Artikulacije, Blesok. Neke od priča prevedene su i objavljene na engleskom, ruskom, mađarskom i makedonskom jeziku. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču (Bugojanska vaza za najbolju priču, 2018., prva nagrada na natječaju Susreti Zija Dizdarević 2019. i druga nagrada na natječaju WHF-a, 2019.). Živi i radi u Mostaru.
priča je objavljena u Večernjem listu u veljači/februaru 2020, u sklopu natječaja “Ranko Marinković” za najbolju kratku priču
Dok jedne u ime svih nas brane našu c̆ast juris̆aju protiv svijeta oštrim perom, kistom ili idejom, svojim moćnim glasom rus̆e barijere, osvajaju nebodere-divove usred Njujorka I Tokija, a haljine im gordo lepršaju iznad snažnih bedara
One druge, svakoga dana tiho biju teške bitke u hladnim bračnim posteljama, između niti pogonskih razboja, ispod hladnih krila dječjih bolnica, u praznim novčanicima, sastavljajući dan za danom svoje slomljeno dostojanstvo vjetrenjače na koje jurišaju odis̆u zaprs̆kom i znojem između suđa i psovke moćna im misao kao rijeka što struji kroz prozor, tražeći svoje već zaboravljeno ime utisnuto na braniku časti.
***
GALEB
Nema me ovdje. Plovim u drugim vodama. Um mi je jedro. Duh mi je vjetar. Tijelo je granica koju ne z̆elim pos̆tovati.
***
DAN
Toga sam dana rekla z̆ivotu kojeg voljeh, “zbogom”. Gledala sam sa obale kako tone k’o ogromni ranjeni brod usred oceana, stapajući se sa bakarnim zalaskom sunca. U stvari, on je samo pres̆ao s druge strane horizonta. Ploveći odvažno svojom trajektorijom ka sudbinskom pohodu, ne upozorivs̆i, čak ni ne mahnuvs̆i, ostavio je iza sebe neodluc̆ne
***
POPODNE
I dok gledam brdas̆ca, suđe i zguz̆vanu odjeću kako se ispred mog letargic̆nog pogleda lagano talasaju, svijest klizi preko njh kao pustinjska zmija povrh pješčanih dina i plovi zaneseno ka suncu.
MARINA IKONOMOVA ŠOKEVA rođena je 26.11 1966. Živi u Ohridu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Skoplju na katedri Engleskog jezika I književnosti. Radi kao profesor engleskog jezika u Ohridu. 2017 godine objavila je svoju prvu zbirku poezije “Slike iz bunara” (Cлики од бунарот) u izdanju Djurdja, a u 2019 zbirku “Direktna obraċanja” (Дирекнти обраќања) u izdanju PNV publikacija. Zastupljena je u almanasima i zajedničkim zbirkama u Makedoniji i Srbiji: “Literaturni iskri”, “Revija branuvanja”, “100000 poeti za promena”, kao i “Poezija Stenka” i “Mesopotamija” u Srbiji, gde je i sudjelovala na festivalima poezije. Njena poezija je prevеdena i u Bosni i Hercegovini, gdje je također sudjelovala na festivalu “Pero Živodraga Živkoviċa” u Zenici. U 2019 na online natečaju u Italiji “Quando e la vita ad invitare” osvojila je drugo mjesto u stranoj konkurenciji, s pjesmom na engleskom jeziku. Ove godine, 2020, dobitnica je specijalne međunarodne nagrade “Antevo slovo” Sicilija, Italija.
prijevod s makedonskog na hrvatski: Marina Ikonomova Šokeva i Lidija Puđak
U toj vječnosti moji su roditelji, brat i sestra, mnogobrojni rođaci, djedovi i bake i ostala rodbina. U toj vječnosti moji su mnogi prijatelji i dokazani neprijatelji. U toj vječnosti moji su učitelji i profesori, autori pročitanih knjiga, ratnici, konobari i konobarice, prodavači i prodavačice, i slučajni poznanici, vojskovođe i ubojice, mučitelji i njihove žrtve. Neznane osobe površno upoznate u raznim zemljama svijeta, različitih nacionalnosti i vjera.
U toj vječnosti dočekat će me svi oni koji je nastanjuju otkad o njoj postoji ova biblijska priča.
U toj vječnosti s roditeljima ću plemenitije nego što sam u životu, sa sestrama i bratom isto tako, a i s rođacima ću imati vremena za opuštanje, mnogo više nego li na Zemlji. U toj vječnosti prijatelje ću uključiti u programe ljubavi, s njima i neprijatelje. Svima ću pokloniti pažnju kakvu nisam u svojoj zemaljskoj svakodnevici. Bit ću anđeo i bližnjem i nepoznatom.
Jer, u toj vječnosti neće biti žurbe, stresa, obveza i zadataka, ni umora, ni bolesti, boravaka u ambulantama, iščekivanja specijalističkih pregleda, operativnih zahvata, briga, strepnje. U toj vječnosti bit će samo vječnost oslobođena od svega zemaljskog i ljudskog. Neće biti grijeha, bit ću u njoj savršen do savršenstva.
U toj vječnosti, istina, neću, možda, gledati kako rastu trave i šume, kako teku rijeke i kako dišu jezera, mora i oceani. U toj vječnosti sve će zvijezde biti moje kuće, neću ih iz nje gledati kao treperave točke, i neću se iz nje gledajući sunce i mjesec više pitati što su te točke, i čije su. U toj vječnosti cijeli kozmos bit će moje carstvo, ja u njemu jedini vladar uz pomoć onog koji ga je stvorio i onih koji ga s njim nastanjuju za vječnost.
Što ću u toj vječnosti kad u njoj obavim sve za vijeke vjekova, još ne znam. Kad se u njoj od svega toga umorim i kad se vratim dosadi kao i u životu. Što ću u toj vječnosti kad shvatim da povratka iz nje nema, kad u njoj ne budem imao nikakvih novih uloga, ni to ne znam. U toj vječnosti ostaje mi samo ta jedna opcija za nastavak u njoj: vječnost, vječnost i vječnost.
A što ću kad i vječnost izgubi svoj sadržaj, i kad i ona prestane biti vječnost, također još ne znam. Hoće li tada nastati neka druga vječnost, ona što nije biblijska, kršćanska, koja je hinduistička, budistička, ili mnogoboška, možda? U kojoj ću vječnosti tada nastaviti biti, i to je nepoznato. Tko će me u novoj vječnosti dočekati, i s kim ću se u njoj družiti, to je pitanje svih pitanja.
Ali, zar je to bitno. Bez obzira na sve rečeno, bit ću i tada vječnost, i bez obzira na sve neizrečeno, bit ću vječnost u svijetu onoga u koga sam vjerovao. Bit ću vječnost čiji ću sadržaj ponovno otkrivati i upoznavati, dugo, dugo, cijelu vječnost koja nikada neće promijeniti to svoje ime.
Zato nimalo ne strahujem što ću i u vječnosti, zajedno s njom, bez obzira na to čijeg svjetonazora i vjere tada bude, doživjeti nešto posve obično: svoj konačni kraj. I konačno saznanje da sam smrtan. Da, zapravo, uopće nisam vječan.
***
NEDOVRŠEN ČOVJEK
I Biblija i Talmud i Kur’an kažu: On je Božje čedo. Darwin im proturječi: On je evolucije djelo.
Nije savršen, tko zna hoće li ikad i biti. Nedovršen, još se i ne približava savršenstvu. Korakom sporim kroz povijest uglavnom vrluda. Što na putu svom teškom ne može umom to i dalje ostvaruje svojim najsigurnijim alatkama, oružjem i oruđem, mržnjom i destrukcijom.
Upotrijebio atomsku bombu, bio na Mjesecu, svakodnevno nešto snimao u svemiru i slao na Zemlju. Ponavljao greške stoljećima, ni svojim vrhunskim saznanjima još ih ne otklanja.
Bio u raju, prognan iz njega zajedno sa svojom Evom.
Još od epohe Pleistocen do epohe Holocen iz razdoblja ere Kenozoik, prema Darwinu, razvija svoj razum kao Homo sapiens. Nedovršen i u tom smislu, još uvijek svoj razum ne koristi razumno i u korist svijeta u kojemu živi. Razum mu pomaže da širi svoju nadmenost, umišljen da je sve stvorio on, odbija priznati da je nešto stvorio i netko drugi.
Svakodnevno gazi svako slovo i Biblije i Talmuda i Kur’ana taj moćni još nedovršeni čovjek, jednako uvjeren da je stvorio sam sebe. Njegova je evolucija vrlo spora, a njegov se Stvoritelj njezinom napretku i dalje samo smješka. Dižući glavu nebu, nedovršeni čovjek uzvraća mu smiješak. I ništa ne govori.
Ima sve što je vladaru svijeta potrebno, a sve koristi krivo, pametno samo ponekad. Što osvoji umom i osvijetli duhom, to pospe i zamrači barutom, taj nedovršeni stvor.
Veliki je i vjernik i nevjernik, ali i rasist i osvetnik, ratnik i mirotvorac, domoljub i nenadmašen frajer. Prošao razne Golgote na Zemlji, koju povremeno hvali i čuva i kao svoj jedini raj. Nakon raznih pobjeda i poraza svugdje ostavio svoj nevjerojatan trag.
On je genij koji istražuje, tumači i usavršava naš zagonetni i nesavršeni svijet.
MIRKO MARJANOVIĆ, romanopisac, pripovjedač, pjesnik, književni i likovni kritičar, nakladnik i leksikograf, rođen je u Tramošnici Gornjoj (Gradačac, Bosanska Posavina, Bosna i Hercegovina) 13. srpnja 1940. godine. Objavio je knjige U ime oca i sina, 1969.; Središte, 1973.; Povijest izgubljene duše, 1980.; Braća, 1983.; Voda teče kako teče, 1984.; Topot divljih konja, 1989.; Živjeti smrt, 1996.; Fra Petar Perica Vidić, 1997.; Treći svjetski rat, 1999.; Osmjehni se i u plaču, 2000.; Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, 2001.; Čuvar obiteljske katedrale, 2011.; Zapisi o knjigama i slikama, 2012.; Kad god razgovaram s vjetrom, 2014.; Strah, 2014.; Od zaborava za zaborav, 2017.; Dom blaženog djeteta, 2017 i Zašto mislim da je danas petak, 2019.
ljuljuškam se u mleku preostalom iza bezumnih radosti u ratovima za Ženu, unapred izgubljenim odbačene ljubavnike šaljem slatkoj smrti pod skut jednim udarom po krotkom palimpsestu tvojih leđa raspetih za bič moje kose
lep si kao tepanje izvrnuto na naličje
***
uvek će biti tako: stalno odlaziš da bi ostala stalna ti si voda; puštena kosa na devojčici malo čudovište za pod rebra, želja i ništa pomiri se sa tim pomirisesatim pmrsstm psst
***
dva neizdahnuta mehura neba ostala su u plućima kad me je jutros poklopila smola čekanja da ne dođeš nikad, sad
sam pomalo komični svetleći preparat za muzeje, izložbe časove biologije i predavanja iz kosmogonije ovako završi svitac kad se na vreme ne ugasi
i dalje misliš na buku vozova pokraj srušenih stanica olujnim mirom slušaš cveće što niče mi iz trbuha
***
MIRNO JE
nisam te preživela, ljubavi kesten je zakopčao šlic i vratio se u sigurnost majčine utrobe (strah od deteta je strah od ludila je strah od slobodnog pada)
konačno me sestrimi besmrtnost jezgra afroditine školjke; nevaspitano kaplje svet iz razderanih kolena devojčice
ponekad se nasučem na kraj stiha koji je oborilo poslednje nevreme sa mojih grana (još zarivenih u oblak kao da su žive) ništa ga ne zove pesmi
tako lepo nisam; izgleda, usput izgubilo me telo odlivak mašte metafora gladi u krilu je konačno mirno ne boli, samo ponekad uzletim (kažu, to je sreća) tek malo žao mi je čula
zaplivam u kapi rose ili progutam vasionu preživela sam te, neljubavi
***
POIESIS + NOESIS
ne brini dušo to je tek ropstvo mužjačkoj želji, sirovoj nemuštoj beslovesnoj formi
čiji se sadržaj cedi sa tvojih usana dok probaš da tepaš a psovala bi najradije dušo ne brini to je samo p(r)oza koju oni vole, predvidivo »sada« strpi se i probaj da misliš na nešto drugo eto piši
još malo i gotovo
ti = nežnost nežnost = snaga ––> ti=snaga
lažu da logika ti nije jača strana dušo, ne brini
ta kašika što ti čereči snove je samo proširen pogled na stvari, tumačenje života; jer bit je unutra pri samom grliću tvoje materice tamo gde urlaš jer se cepaš od bola dok ga ponovo rađaš po naređenju njemu samome dušo nema te, ipak ti si poezija
i šuma i jezero, bistro oko u sredini košuta što beži od metka koji će biti ispaljen u narednom cirkusu nagrada za njegovu hrabrost što te je spasio od tebe same a već te pogodio i utroba ti curi na put bez pokrića dokaza nema nema ni vremena košuto trči
JOVANA NASTASIJEVIĆ – Novosađanka, rođena u zimu 1980. Piše poeziju i kratku prozu. Objavljuje na svom blogu stih.i.ja i pojedinim regionalnim portalima. Književne recenzije, poezija i proza objavljivane su joj u časopisu Književna republika. Na jednom od najčitanijih portala za liriku u Nemačkoj, Fixpoetry, objavljuje stih i prozu na njemačkom jeziku. Diplomirala je njemački jezik i književnost (Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006.) i master na jugoistočnoeuropskim studijama (Friedrich-Schiller-Universität, Jena, 2012.; težište istraživanja: jezički nacionalizmi na području bivše Jugoslavije). Od 2009. živi i radi u Nemačkoj. Prevodi literarne tekstove, a neki od njenih su takođe prevođeni. Esej na nemačkom jeziku „Deutsche Einheit – 20 Jahre danach“, osvojio je prvu nagradu Deutsche Gesellschaft na takmičenju u idejama 2010. godine, u Berlinu. Zbirka kratkih priča „Još si mala“ (2016. Presing, Srbija) njen je književni prvijenac. Priredila je zbirku odabrane poezije i proze Tina Ujevića, „Odlazak – put beskonačnog tela“ 2019. Sarajevo. Pesme su joj najdraža (i najneposlušnija) deca. Neizlečivo zaljubljena u Jadran i neka brda. Kad je niko ne sluša, peva i svira klavir; kad je niko ne gleda, trči na duge staze.
ulazi vjetar i izlazi jablanu iz krošnje, njiše se i sa njim na klatnu slika iz djetinjstva:
čempres raste kraj mora kada diže pjenu sa talasa sunce grize povijen vršak stabla. na krljušti ribe vidjeh sliku mog dječačkog tijela.
***
PODIZANJE BOLNICE
opraćemo rajčice i voće i napuniti bocu vodom.
sjedićemo ispod stabla u dvorištu razrušene bolnice, kazujući u stihovima: tako je i na početku bio hladan kozmos.
hlad večeri ideje jasnije sa papira skida, tada bolničari iz osvijetljenih zgrada na kolicima od metala sakupljaju mrtve.
tako bez riječi samo kamene životinje i hram u gradnji; ležaćemo oko vode – boce dok tama mijenja dan, starijim očima motrit kako postaje sve svemu blisko.
***
DOSTA MI JE…
Dosta mi je bijelih meteora po crnom nebu i zabrana na javnim mjestima sad ću maznut pravu trebu i odati se stvarima divnim
Hoću živjet lagane pjesme i svirati divlji ritam Svi će plesati u mome klubu
***
UN GIORNO PERSO
prije nego su ga ustrijelili pjesnik mi je napisao pjesmu: bog ne oprašta ljepotu.
počiva tih u zemlji u kojoj su još samo mravi zaposleni, zadovoljni; pamtim neke njegove pjesme ali ih nemam kome kazati.
***
DOK SVECI MARŠIRAJU…
dok sveci marširaju miran sam i bavim se pupoljcima ruže pomalo se otkine pa preko usana divljih pasa preplete se kolo i u planinu nekada moja divljač, moje žrtve ne ginu one sretne ponovno izazivaju sokove lovca to je moja ljubav
DRAGAN STANEK (Sarajevo, 1964 – New York, 1999) bio je pjesnik, esejist, prozaist, slikar i kipar. Paralelno sa studijem slikarstva u Rimu studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od prvih godina studija objavljivao je književne i likovne kritike, putopisne i publicističke tekstove te esejistička promišljanja o modernoj umjetnosti i umjetnosti uopće. U Sarajevu je bio moderator serije predavanja o umjetnosti i religiji pod nazivom Poetika prostora. Od 1990-ih godina boravio je u Limi i New Yorku. Imao je mnoge samostalne i sudjelovao na nekoliko skupnih slikarskih izložbi. Bavio se i prevodilaštvom. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja.
