SESTRI
voljela bih da me poznaješ
da znaš da si ti moj stakleni zvrk
da šijem tvoje suze u deku prijateljstva
bez tebe bih bila biber u zrnu
kad u čorbi zagrizeš neočekivanu ljutinu
ipak je začin a ne štetočina sredine
voljela bih da me poznaješ
da nisam poskok u pijesku
kuda kreće tvoja istopljena ruka
kipućom vodom prelivena
da me spasiš od gripe
kao mala pollyanna
voljela bih da me ne boliš
da me bodeš strijelama šunda
nisam gradski rondo
oko kojeg se lešinari uvijaju
pitaj mene prvu za meso
pa ćeš okusiti krila
voljela bih da znaš
da imam odijelo od šipka
kada me mačem probadaju
samo želim da se rashladiš
rubinskim sokom po zvizdanu
makar sa dlana iskapila
voljela bih da me poznaješ
da si mi najdraže ogledalo na svijetu
nedostaje mi tvoja sreća
nedostajem sama sebi
kada me pod zemlju kopaš
među crviće tuđih šapata
voljela bih da mogu
samo da kažeš da sam ti bitna
da otjeram vješticu iz uha
i metlom začepim krvotok laži
da si ponosna na mene
tvoja pećina, tvoja ameba
***
ZAPISNIK O KUĆI
na ulazu nema tragova provale
samo osinjaka
kojeg smo udomili umjesto rotvajlera
fikus u ćošku jeca od straha
kao da je prvi vidio lopova
oblačne zavjese vise rasporene
još uvijek pokušavaju pokriti prozor
ukraden je porculan
ukrašen zlatnim sinapsama
urušena bista kieslowskog
bolno se svađa sa tv-om
kauč umrljan darwinovim poljupcima
ostavljen je kao upozorenje
riblji skelet još uvijek pliva
akvarij zbunjen čudnom kretnjom
iz ormara nedostaju svi ponedjeljci
sat visi na zidu bez vremena
ogledalo više ne odražava nikoga
samo sobu koja se pravi da nije sama
na polici je ostao otisak knjige
trag paljevine kao da su ljuti bili
tepih skriva tragove stopala
izgledaju kao da je zapravo jetim
koračao kroz dom
iz pepeljare su nestali posljednji razgovori
frižider je pun tišine
zuji glasno, uspavljuje kuhinju
na kraju hodnika
vrata su širom otvorena
kao da je neko
izašao noseći cijelu kuću
zamotanu u krpu, nataknutu na granu
***
MOST
od svih ikara, jedan je klonuo
pod smaragnim tokom
kamenjem obgrljen
most uzdisaja legla slavena
čeka da ga pređe žena od sjena
čitajući korake sitih štiglića
pjevajući ode košmarima duge
čuvaju most, pravi mostari
sebično čuvam most za sebe
ne dam nikome da ga žedan pređe
moj je most, samo za mene pjeva
pere mi leđa kamičcima plime
možda je delirij saharskog pijeska
nosi bačve vreline da se ikar zaplete
virovi gladno, čedno riču u letu
solarij nabreklog srca se klete
ne dam te nikome, moj si zauvijek
kameni spavač, urezan u snove
ikar i ja te čuvamo od pijavica
da samo mi na kraju cjelivamo stijene
______________________________
VANESSA DENJO je pjesnikinja iz Mostara, rođena u Chicagu. Trenutno živi u Sarajevu i radi kao nastavnica engleskog jezika. Poeziju piše od adolescencije na bosanskom i engleskom jeziku, fokusirajući se na teme identiteta, autonomije, pobune i savremenog ženskog iskustva. Učestvovala je na festivalu Female Art Rising (FAR) Sarajevo sa svojim pjesmama. Njena poezija je objavljena u antologiji Rukopisi 48 iz Pančeva te na književnim portalima Strane, Anna Lit i Metafora.
čovjek-časopis 