Tag: Nikola Nikolić

10. avgust 

Zatočen pod klimom čitam, listam portale, buljim u televiziju. Iscrpljujem zalihe vedrine usljed pritiska svakojakih medijski prepakovanih grozota.

Izraelske svinjarije ulaze u 11. mjesec. Ne nazire im se kraj. U bombardovanju škole izginulo je stotinu ljudi, a kao da nije dovoljno muke, sad se pojavio i polio. Muka me hvata od same jezive vijesti. Nedavno sam čitao Rotov roman „Nemeza“, o epidemiji dječje paralize u njegovom rodnom Njuarku, pa sam dobro upoznat s posljedicama ove pošasti. Nemoguće je zamisliti djelić onoga što se tamo zbiva. U izostanku veće međunarodne pomoći, Palestinci će se morati prebaciti u neki još ekstremniji, dosad neviđeni režim opstanka.

Dok je Mili bio tu, govorio sam mu jedne noći o Amosu Ozu, velikom izraelskom piscu. Čovjeku koji nije poklekao pred tabuiziranjem čitavog jednog pravca mišljenja. Onog o konačnom razrješenju konflikta, ali ne na štetu Palestinaca. Niti vlastitog naroda, podrazumijeva se.

Oz je primjer čovjeka kojeg su krasili izuzetna moralna i intelektualna hrabrost. Oću reći, decenijama je išao uzvodno, argumentovano kontrirajući zvaničnim politikama segregacije, getoizacije, dehumanizacije čitavog jednog naroda. Išao je dotle da je do temelja tresao dogme. Govorio je kako je problematično na svetim knjigama zasnivati ideju o osvajanju, prisilnom naseljavanju, protjerivanju, ubijanju, sve pod izgovorom nekog slijepog moranja. A ovakva dugotrajna, bezočna praksa je do duvara dotjerala Palestince. Svela ih je na stanje nepodnošljive beznadežnosti.

Nekoliko mjeseci pred rat gledao sam dokumentarac o jevrejskim setlerima. Novinar je razgovarao s jednim od njih, upravo useljenim u palestinsku kuću.

„Da li ste svjesni da je to do maločas bio tuđi dom? Da je neko morao biti otjeran kako biste se vi uselili?“

„Jesam, naravno“, odvratio je dođoš ravnodušno. „Nije mi prijatno, ali to je politika moje vlade.“

A politika je takva jer joj to od starta omogućava međunarodna zajednica. Njena višedecenijska suzdržanost dala je za pravo Izraelu da čini što mu je volja. Legitimizovala je najcrnju represiju. I usput svela prošlost na nekakvo okamenjeno grotlo u koje se ne dira.

Čitam noćas sjajnu pjesmu Eve Lipske, „Istorija“:

Stoj. Ne beži od nje.

Ne provociraj je.

Ne pravi

plahovite pokrete.

Ne okreći se naglo.

Ona ti neće učiniti nepravdu

dok

joj ne oduzmeš

činiju  s jelom.

11. avgust  

Završene su Olimpijske igre. Pratio sam s vremena na vrijeme, ono što inače najviše volim: košarku, atletiku, odbojku, pomalo rukomet.

Nego, o nečemu bih drugom. Čini mi se da ova Olimpijada (kao malo koji međunarodni događaj) može poslužiti kao korektivni faktor pojava mnogo važnijih od samog sporta. Ne kažem da će to u svakodnevici pomjeriti brda i planine, ali značiće na simboličkom planu. A taj značaj bi, opet, u budućnosti mogao biti sastavni dio civilizacijske prakse.

Tu prvenstveno mislim na dva slučaja. Alžirska bokserka Imane Kelif proživljavala je linč od prvog do posljednjeg dana Igara. Prošla je pravu Golgotu. Zajedljive, mizogine, automizogine i generalno neznavene njuške frktale su u negodovanju zbog njenih uspjeha, želeći da je u potpunosti ponište i proglase za nešto što nije. Svijet su graktavo ubjeđivale da je žena zapravo muškarac. Želeći, valjda, da na koncu nabijede i nju samu. Zanemarujući sve suštinske fakte koji su govorili suprotno, svojski su se trudili da se djevojci useru u život, i to u danima kad je morala biti koncentrisana samo na borbu. Ipak, kod Imane je proradio pravednički inat. Izrasla je u šampionku, pokazavši na djelu kako je najbolje ućutkati sva ta združena sitnodušja. Zaslijepila ih je zlatnom medaljom.

Druga grandiozna priča tiče se bacanja koplja. Najveći rivali bili su Indijac i Pakistanac – pripadnici zavađenih nacija. I onda su na najvećoj sceni, gdje su neprijateljstva izbrušena u takmičarske nagone, demonstrirali rijetko viđeno pobratimstvo lica u svemiru. Legendarni bacač koplja Niraj Čopra, koji u svojoj Indiji ima status božanstva, bukvalno je pomogao rivalu da ga zbaci s trona. Aršad Nadim prije pola godine nije imao novca ni za novo koplje. A od toga su mu zavisile pripreme za Olimpijadu. Nije mu se našla vlastita zemlja, ali jeste protivnik, i to iz protivnički nastrojene susjedne zemlje. Kupio mu je koplje, glavno oružje. Nadim je zahvaljujući tome osvojio zlato, Čopra srebro. Zagrlili su se pred stotinama miliona zgranutih gledalaca, i te kako upućenih u kontekst. Možda su usput ohladili koju usijanu glavu. Poslije je bivši šampion rekao da je srećan zbog komšijskog zlata, jer to zaslužuju i Nadim i njegov Pakistan.

Kako zaključi naš novinar Nebojša Šofranac, koji je u direktnom razgovoru s Indijcem i doznao ove detalje: „Čopra je osvojio srebro u atletici i zlato u humanosti.“

12. avgust 

U ovim vrelim noćima uspavljujem se uz Youtube. Tražim klipove s oznakom ASMR, što je skraćenica za autonomni senzorni meridijalni refleks. To je ono kad vam izuzetno prija određeni vizuelno-zvučni spoj. Masaža glave, čišćenje prozora, četkanje cipela, šuškanje kesom – nešto od toga lagano mi rastače svijest, dok je ne preostane toliko da napipam prekidač i ugasim svjetlo.

Nedavno sam otkrio nešto drukčiji kanal. Ne bazira se na pomenutom konceptu, ali seže malo dublje od primarnih osjetila. Dira u dušu. Majka u dubokim godinama i njen ne baš mlađahni sin svakoga dana spremaju različiti obrok. Produkcija je ispod amaterskog nivoa; samim tim su mi od prvog klipa prirasli za srce. On odradi traljavu najavu, potom ona uz teške muke stupa na scenu, sprema i pojašnjava, da bi na kraju zajedno kusali u slast. U svemu tome je najslađa baba Dragica – sa svojih 85 godina pokazuje nevjerovatnu istrajnost. Svakodnevni setovi joj definitivno produžavaju život. Skroz je fokusirana, raspoložena za šalu sa onostranom publikom, čak je ovladala i digitalnim rječnikom.

Međutim, posebno je dirljiva njena nježnost prema sinu. Pera ima više od 60, no to Dragici ne smeta da ga zove sinčićem. Sva se pretvara u potrebu da ga zadovolji, odobrovolji, obraduje. Čak je jednom reagovala na komentar, kad je nekome zasmetalo što ju uporno zove kevo.

„Nije to ništa loše, nego je dobro, pošto je skraćeno od Paraskeva“, ne da na svoje čedo neumorna bakica.

Ganutljiva mi je posvećenost starih svojoj takođe ostarjeloj djeci. To je pokazatelj najdubljeg mogućeg saosjećanja. Kao da ih razumiju više nego ikad, jer su i sami prošli kroz to – a i dalje su u tome – pa iz ličnog primjera znaju kuda se ide, što ih čeka.

Znam za jednu odličnu anegdotu. Andrija Nikolić, nekadašnji predsjednik Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore, dolazio je na posao i kad je prevalio devedesetu. I dalje je bilo goriva u ovom čudovišnom brigadnom generalu, učesniku Trinaestojulskog ustanka, ranjeniku sa Sutjeske i Neretve. Saradnici se čudu nijesu mogli načuditi što će mu to mrcvarenje pod stare dane.

„Pa pobogu, Andro, što ne ideš više u penziju? Zaslužio si je, da jebe oca, ako je iko.“

„Bih ja, ali ne mogu. Onoj mi đeci nikakve penzije…“

13. avgust

Probudio me je zvuk SMS poruke. Banka mi poručuje da je uzela još jednu ratu stambenog kredita. I tako svakoga 13. u mjesecu, u posljednjih sedam godina – kao da mi neko zalijepi šamar. Osjetim ponižavajući bol, koji brzo ode u zaborav.

Dok vozim od periferije ka centru, jugozapadnom zaobilaznicom oko Podgorice, scenografija je kao da prilazim Kartumu. S obje strane bulevara prostiru se osušene poljane. Ukoliko bih napravio nekoliko koraka, imam osjećaj da bi se sprženo rastinje pretvorilo u prah. Vidikom gospodare napuštene hale aluminijumskog kombinata. Vjetar s jezera crvenog mulja podiže vrtlog prašine, koji ubrzo nestaje u dimu požarišta.

Prizor je bijedan, ali je isto daleko od kartumskog. Tamo dimi iz drugog razloga – već godinu i kusur traje građanski rat, samo što nije medijski potentan poput ukrajinskog ili bliskoistočnog.

Čekam majku na željezničkoj stanici. Treba da se vrati iz Bara, a voz je najbolja opcija, jer ne zavisi od drumskih gužvi. Ipak, kasniće i on. Usporava ga uviđaj na pruzi, nakon što se neki turista bacio pod lokomotivu.

Stojim na peronu, u hladovini. Nad kolosjecima titra jara. Duva vrući sjeverac – može li luđi oksimoron? Okolo grupice domaćih i stranih turista. Ovi drugi su uglavnom Njemci. Najviše koriste željeznicu, dotle da je tekst na poleđini karte ispisan i na njemačkom. Česmi prilazi raspojasani nativac. Naloče se vode; zatim podrigne iz dna duše, ostavljajući je da šiklja uprazno. Jedan mladi Njemac sačeka da procesuira ono čemu je upravo svjedočio, pa sam gasi česmu. Poslije nekog vremena primjećuje jadno stanje u kom se nalazi ukrasna vegetacija. Biljke iz žardinjera djeluju polumrtvo. Sipa vodu u flašu, te ide od jedne do druge, zalivajući ih. Nema što, pravi peronski misionar. Pomislim kako je u par poteza učinio više za Crnu Goru od, recimo, nekog prosječnog lezilebovića iz državne uprave.

Nađa izlazi iz prispjele šklopocije nasmijana i preplanula. Godilo joj je nekoliko dana kod sestre. Uživala je u plivanju, izlascima, a kaže da su je tetošili kao dijete.

„Bježi, sramota me više ići kod njih koliko su uslužni.“

Čašćava me popriličnom količinom povrća iz Crmnice. Tetak Slobo, dugogodišnji kapetan duge plovidbe, posljednjih se par godina skrasio u rodnim Sotonićima, selu u gorskom zaleđu Skadarskog jezera. Postojbini vranca. Zemlja je rajski plodna, ne treba đubrivo. Nići će sve što baciš. Dobio sam nekoliko kila paradajza, paprike, šargarepe, čuvenog crmničkog luka – može se jesti onako, kao jabuka.

Plodovi su kvrgavi. Zamisli, mirišu! Prosto sam zaboravio kako izgleda organsko povrće, sviknut na one imitacije iz plastenika.

Razmišljam što bih sa svim tim. Šarena gomila sama daje odgovor. Nasjeckao sam od svega pomalo, izdinstao na domaćem maslinovom ulju i dobio odličan sataraš. Jedem i osjećam se povlašćeno, svi sastojci su ovdašnji. Rijetka je to prilika u zemlji koja godišnje uveze 700 miliona eura hrane.

14. avgust 

Ovo se zove Lucifer, ovo što nas je snašlo. Toplotni udar sasvim adekvatnog imena. Trajaće, kažu, još nekoliko dana. Preciznosti radi, kao svjedok zarobljen na licu mjesta ne bih rekao da je nekakav novi talas, pošto smo od početka ljeta pod neprekinutim plimnim talasom žege. Prije će biti jedna od onih izraženijih magnituda – dostojna posebnog naziva.

Kroz prozor dnevne sobe gledam prema Garaču. Njegov piramidalni oblik nekako je izgubio oštrinu. Kao da se i on polagano topi od usijanog zraka. Pomišljam da odem na Cijevnu, što više uzvodno, i tako bar malo prekinem ovaj kućni pritvor. Možda bi mi godio kratki dopust na rijeci, uz kriglu ledenog piva. Onda se umiješaju misli o pregrijanom autu, polusatnoj vožnji nepoznatim putem, mogućnosti da je Cijevna presahla sve do granice. Zaključujem da je sigurnije tu gdje sam, pod klimom koja pokazuje vanrednu otpornost. Mnoge su ovih dana kolabirale usljed opterećenja.

Dohvatim se knjige – i dan proleti! Nijesam očekivao takvu efikasnost od autorke za koju prvi put čujem. Ameli Notomb, roman „Živa“. Stukao sam ga od podneva do večeri, praveći samo nekoliko pauza.

Nešto je skroz magično u vezi s ovom knjigom. U početku ostavlja utisak nečeg brzopletog i naivnog, isuviše lako prolaznog, ali vremenom dobija na snazi, narasta u simbolici. Shvatam u čemu je stvar: majstorski vođeni dijalozi. Gotovo čitav roman zasnovan je na razgovorima kroz koje se sve i zapliće i prepliće i raspliće. U stvari, pravog raspleta nema. U tome je glavni štos. Dva potpuno različita kraja sastavni su dio romana. Kao i autorkino pojašnjenje zašto se nije mogla odlučiti samo za jedan.

Po svemu sudeći, postupila je ispravno. Nijesam se dosad susrijetao s ovakvim rješenjem; na kraju uviđam kako mi godi. Notomb ti bukvalno ostavlja dvije mogućnosti. Daje ti odriješene ruke da odabereš po svome nahođenju. U tome ima nečeg toplog, pravičnog. Sad se prisjećam: koliko sam se samo puta na kraju knjige osjetio prevarenim. Primoranim da prihvatim neprihvatljivo.

„Ovaj roman ima dva kraja. Nisam ja o tome odlučila. Dogodilo mi se nešto sasvim novo: kad sam stigla do ovoga prvog, srećnoga završetka, osetila sam neodoljivu potrebu da napišem jedan drugi rasplet. Kada sam to uradila, nisam mogla da se odlučim između ta dva završetka, toliko mi se svaki od njih nametao svojom snagom i odisao koliko zbunjujućom, toliko i neumoljivom logikom likova.“

Kad smo već kod toga – ne bi loše bilo kad bismo i u stvarnom životu mogli ovako da biramo. Oprobamo nekoliko varijanti, bez bojazni od neželjenih posljedica i kajanja koje ne mijenja stvar, pa se tek onda definitivno odlučimo.

15. avgust 

U sumrak, grad mučno uzdiše. Odomaćio se naopaki poredak: skoro devet, a 36 stepeni. Beton emituje suva isparenja. Ulice sablasno puste. Rijetki prolaznici se horski bore za dah. Hodaju otvorenih usta, kao u nekoj nijemoj polifoniji patnje.

S klimom u kolima je ugodno. Ne marim za toplotni šok kad izađem – tad nastupa druga vrsta hlađenja. Vozim polako i razgledam. U nedostatku auta i pješaka, više obraćam pažnju na gradske oblike. Fizionomija Podgorice se dosta izmijenila u posljednjih desetak godina. Tu najviše mislim na mondenske kvartove koji su udarili temelj novom gradskom centru. Jedan se zove City kvart, drugi Central point, treći Master kvart. Urbano, samo urbano, kako veli Rambo.

„Života ti, čemu ovoliko novih zgradurina? Ko uopšte kupuje tolike stanove“, pitao sam nedavno druga, građevinskog inženjera.

„Brate, vjeruj mi da sve plane. Nešto kupuju stranci, nešto domaći došljaci na kredit, a mnogo je i štek stanova za kriminalce i dobrostojeće ljubavnike.“

Uglavnom, patimo od neke specifične vrste Adonisovog kompleksa. Ne možemo previše mijenjati na fizičkom planu, ali možemo na jezičkom. U rječniku svakodnevice čita se naša potreba da budemo veći, poznatiji. Najveće ostrvo – stijenu manju od Lokruma – bez pardona nazivamo Havajima. Jedini vodopad odavno je poznat kao Nijagarin. Oko crnogorske Venecije vlada zabuna, jer čak tri varošice ulaze u konkurenciju: Virpazar, Vranjina i Rijeka Crnojevića. Sve je to rezultat pogrešne procjene turističkih želja. Mislimo da po svaku cijenu moramo imati replike čuvenih destinacija. A ne shvatamo da turisti traže nešto drugo, autentično. Među nekolicinom onih koji su to skapirali je farma magaraca u Martinićima. Gazda je oduševljen činjenicom da stranci ne štede eura kako bi čistili magareća govna.

Ulice puste, ali lokali krcati. Kao zbjegovi usred nepijateljske ofanzive. Bilja i ja smo u Ribnici, na dupke punoj terasi, ispijamo mala piva. Velika bi se smlačila prije nego bismo stigli do polovine. Lucifer nam diktira razgovor. Prepričavam joj puste snove o preseljenju na Durmitor. Ona mi konspirativnim tonom obrazlaže ideju o kupovini planinske kuće. Uobičajena ljetnja maštanja većine Podgoričana. Ljekovita autosugestija, ako ništa drugo.

16. avgust  

Prije neki dan pišem o starosti, a danas nailazim na sjajni pasus Dubravke Ugrešić, iz romana „Baba Jaga je snijela jaje“:

„Kako starimo, tako sve manje plačemo. Za plač je potrebna snaga. U starosti ni pluća, ni srce, ni suzne žlijezde ni mišići nemaju snagu za veliku nesreću. Starost je neka vrsta prirodnog sedativa, možda i zato jer je starost sama po sebi nesreća…“

Na um mi padne moja pokojna baba Zorka, Blagojeva majka. Kad joj je najstariji sin izvršio samoubistvo, sa svojih devedeset godina je bila najprisebnija među ožalošćenima. Nije plakala ni kad je saznala da je pucao sebi u sljepoočnicu, ni kad je nakon dva dana iz bolnice stigla konačna vijest. Ona je bila ta koja je tješila druge. Pamtim njenu nadljudsku pribranost, grimasu potpunog prihvatanja realnosti, riječi koje su poput melema liječile tuđu bol.

Živjela je poslije još nekoliko godina, gotovo do stote. I kao da je svoju filozofiju pomirljivosti dovela do ekstrema.

Par ljeta pred smrt, u kuću joj upadnu dvije lokalne protuve. Namirisali joj crkavicu od penzije. Dojurili smo čim smo čuli što se zbilo, a ona je mirno rekla: „Dobro, bogoti, važno je da me nijesu udarili ili gurnuli. A baš divna dva momka, ko dvije zlatne jabuke, da su živi i zdravi majci.“

__________________________________________

NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), dvije zbirke priča „Atakama“ (2016) i „Posijecite visoko drveće“ (2023), kao i dnevnik „Crnogorsko ljeto“ (2026). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Lana Bastašić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013).
Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima i na portalima za književnost (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Eckermann, Best Book, Fokalizator, Beogradski književni časopis, Čovjek-Časopis, Odzivi, Fantom slobode, Književni elementi, Majska zora). Autor je više desetina književnih kritika, blogova i intervjua (Glif, Vijesti, Kombinat).
Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Njegova priča „Antifada“ uvrštena je u 25 najboljih na regionalnom konkursu za kratku priču „Biber“ 2021, dok je priča „Legenda o uljezu“ jedna od 10 najboljih na konkursu „Trenutak kad je meni počeo mir“ 2023. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, njemački, italijanski i makedonski jezik. Zbirka priča „Atakama“ prevedena je na italijanski i makedonski, a zbirka „Posijecite visoko drveće“ takođe na italijanski jezik. Potonja je bila uvrštena u najuži izbor za premijernu nagradu „Ćamil Sijarić“ 2024. godine.
U periodu 2017-2019. Nikolić je bio umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Član je Savjeta Crnogorske kinoteke, kao i upravnog odbora Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

VUELOS DE LA MUERTE

Ne ide, mala je doza

Već se dižemo visoko, a meni se ne prima, svjestan sam svega, čujem elisu kako testeriše zrak, vidim ih sve, znam ko su i kuda će s nama, gledam ih kroz odškrinute kapke da pomisle kako sam omamljen do kraja

Kratko ih osmatram, trojica su pred nama, trojica njih naspram trojice nas, ne računam pilota koji s leđa liči na robota, njegovo je samo da pokreće mašinu, dok ne dođemo do tačke koju su oni zamislili, pitam se kakvu ulogu tu igra preciznost kad su pod nama već sad bespuća, jednako pogodan teren, prostrta i u širinu i u dužinu, tako je otkako smo se podigli, zeleno zeleno zeleno s ponekom sivom stijene ili zgarišta, ali oni čekaju veću smjenu, potpunu, da zelena pređe u plavu

Oni sjede naspram nas i ne obraćaju pažnju, kao da smo već mrtvi, uzdaju se u svoj pentotal, mene je samo dotakao, dobro ih vidim a još bolje čujem, kikoću se dok pričaju o sinoćnjoj zabavi, Huan balavi opisujući sisatu što mu je igrala u krilu, pokazuje kako ju je hvatao, ovako pa ovako, kao da se rvao s njom, ovi ga zadirkuju, štipaju ga pod rebra, a gledaju pravo, ka nama, kroz nas, jer drugo nemaju gdje, napolju je sve isto, zelena zaravnjena brzinom, dvojica do mene mijenjaju grimase u omamljenosti, narkoza im se igra s obrazima kao s gumenim poluloptama, nepoznati kao da siše limun, a Dijego, moj brat, kao da sanja nešto lijepo

Povjerovao im je, tako je bolje

Bolje po njega

A i meni će biti lakše

Pred početak djejstva pomislio je da će odista u slobodu, baš kako su mu i rekli, zato se lakše lišio svijesti, čim je napukao strah koji ga je danima držao budnoga, vezanoga za javu, za mrkli dan ćelije, okovanog u budnost

Tako je možda i sa ovim drugim, ali lice mu to ne pokazuje, nego upravo suprotno, možda se tu slegla sva srdžba muka strah kad ih je čuo, kad je shvatio da je sve to bajka, uspavanka koja će ubod igle učiniti prijatnijim, prijateljskim, kad je shvatio da baš u tim trenucima uzima posljednje od vida, od svijeta, od života

Ne znam ko je, nije stigao da nam kaže, ali znam kroz šta je prošao, već smo nedjelju trunuli tamo kad su ga doveli, dovukli polumrtvoga, pa su ga hranili, kljukali ga, liječili i oživljavali da bi mogli da ga ispituju, sve se svodilo na prethodno, svaki put on bi iznova ležao među nama krvav i u polusvijesti, kao da se neće više pomjeriti, a oni su se svakodnevno vraćali, istrajni da ga iscijede, da izmame bilo šta, protiv nas su imali dokaze i zato nas nijesu dirali, unaprijed je s nama sve bilo riješeno, kad su nas uhvatili na djelu malo je falilo da nam zahvale, kao da smo im skratili proceduru, mi, pomagači u vlastitoj propasti, bili su srećni jer trebalo je čuvati snagu za ostale, za one kojima po svaku cijenu treba pripisati krivicu, a on je svoju vraški dugo čuvao, u žilavom inatu, kao da ga još jedino ona veže za život

Sreća pa je bio na izmaku snage kad su došli da nam saopšte, vidjelo se da je znao

Baš kao i ja

Od nas trojice jedino Dijego nije znao, krio sam od njega šta nas može čekati dok smo bili na slobodi, krio šta nas sigurno čeka kad su nas strpali u tamnicu, a on bi mu rekao da je mogao, da mu nijesu glasne žice ciknule od batinanja, s gađenjem je slušao farsu, ne njihov dio, da ćemo biti vakcinisani pa pušteni na slobodu, kao divlje zvijeri poslije boravka u prihvatilištu, nijesu mu oni smetali, od njih je to i očekivao, on se gnušao Dijega, njegovog dijela farse, vjere da će to odista biti tako, od riječi do riječi, gadio se njegovog plesa koji je prestao kad mu se u krvi rasplesao pentotal, a ja nijesam imao snage da mu ubijam nadu

Ovo je zbog vaše bezbjednosti, govorili su samo Dijegu jer smo nepoznati i ja znali istinu, ovo je za vaše zdravlje, moramo djelovati preventivno jer nećete moći odmah nazad kućama, prvo idete u prirodu da se očistite, da sperete zatvorsku prljavštinu, ovdje ste oslabili, a u prirodi vas može napasti svakakva gamad, pa zar takav da vam bude povratak u slobodu, ogubani među najmilije

Klimao sam zbog Dijega, klimao je on dvaput brže, narkotik kao da mu je ulio duplu vjeru, ili više, vjerovao je za svu trojicu, zato se onako ludački smijao, a treći je već bio bez svijesti, za njega je već bilo svejedno

S nama su krenuli dalje

Nijesu to bili ovi isti, ovi sad su im nastavci koji su nas preuzeli i vinuli u nebo, njihovi leteći pipci

Let se odužio, Huan nije siguran je li mu ovo dvanaesti ili petnaesti, a ako je na svakom imao posla barem s trojicom nakupilo ih se tu dosta, nakupio ih se ne pun helikopter nego vagon, a njemu ih je pun kurac, uz osmijeh se žali na tehnološke mane, kako bi mu dobro došao leteći vagon, pa da iz nekoliko puta završe sa čitavom pobunjenom bandom

Nosonja do njega, Ninjo ga zovu, prije bi birao vatru nego vodu, lično bi ih slao u pakao, jer to svi oni zaslužuju, ne razumije generale, previše su nježni, da se pita skrenuo bi zapadno prema nekom od vulkana

Pogašeni su, budalo, dobacuje mu Huan, ni glupi djed tvog još glupljeg djeda ih nije zatekao

Nema veze, kaže Ninjo, upalili bi se oni opet, samo za ovu priliku

Kad radiš protiv domovine, ustaće čitava domovina protiv tebe, to je njihova logika, ustaće okean, probudiće se vulkani, sve zbog šake nas sa stvarnom ili izmišljenom krivicom

Dijegova je svakako manja, ja sam ga u sve upleo, zato i želim da ostane onakav kakav je bio, miran, nasmijan, ali mu usne već poigravaju, linije uz nos se pokreću, ne valja, već predugo letimo, nijesu dali dovoljnu dozu, ili su otišli isuviše daleko, možda se robot za upravljačem zamislio, zanijela ga njihova glupa priča, a Dijego je nemiran, sve je pliće i pliće, uskoro će isplivati

Počinjem da zviždim

Nekako srednje, između tihog i glasnog, da ga poguram nazad

Zviždim onako kako je to majka radila kad treba da ga uspava, pjesmom koju je obožavao, još kad ju je prvi put čuo na radiju

Gledaj ovoga, kaže im Huan, probudio se baš kad treba, srećan je što se približavamo, ne može da iščeka

Dvojica se smijulje na to, ja nastavljam, stihovi mi udaraju kroz glavu u ritmu elise, iskidana melodija curi ka usnama

Zvižduk prelazi u glas

Ay Jalisco, Jalisco, Jalisco
Tú tienes tu novia que es Guadalajara
Muchacha bonita, la perla más rara
De todo Jalisco es mi Guadalajara

Fakundo, okreći to više, ovako možemo do Patagonije, a i putnici postaju nestrpljivi

Zanosimo se ulijevo, otuda nas prihvata nova širina, plava do dna neba, odakle kreće druga nijansa, sunce kao da je napustilo nebo, slilo se u okean, ne vidim ga gore, a dolje se razliva i liči na zapaljenu stazu, helikopter je prati, moramo biti što dalje od obale, tragove je bolje prepustiti ribama nego ljudima, one su nijemi svjedoci, ljudi bi možda i progovorili, robot se pomjera, mašina usporava, sad smo u mjestu, mašina drhti, lebdimo nad upaljenom vodom, Huan ustaje, otvara vrata, odozdo udara miris širine, soli, toplote

U pravu su bili kurvini sinovi, nijesu nas lagali

Idemo u plavetnilo, dragi moj Dijego,

Idemo u slobodu

* Tokom Prljavog rata, kampanje državnog terorizma koju je između 1976. i 1983. sprovodila argentinska vojna hunta, mnoge od više hiljada žrtava stradale su tokom takozvanih „letova smrti“

___________________________________________________

NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Na istom fakultetu odbranio je magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014) i „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Koautor je knjige „Dnevnik 2020“, sa još petoro autora iz ex yu zemalja (Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Lana Bastašić, Dijana Matković), koja je objavljena u Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“ (2013).
Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima i na portalima za književnost (Art, Ars, Zarez, Kritična masa, Strane, Libra libera, Prosvjeta, Best Book, Beogradski književni časopis, Čovjek-Časopis). Piše književnu kritiku (Vijesti, portal Glif). Autor je 80-ak blogova na portalu Vijesti (između 2012. i 2018).
Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Njegova priča „Antifada“ uvrštena je u 25 najboljih na regionalnom konkursu za kratku priču „Biber“ 2021. godine, dok je priča „Legenda o uljezu“ uvrštena među najbolje na konkursu „Trenutak kad je meni počeo mir“ 2023. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, njemački i makedonski jezik. Zbirka priča „Atakama“ prevedena je na italijanski i makedonski jezik. U periodu 2017-2019. bio je umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Na portalu Kombinat objavljuje intervjue sa autorima i autorkama iz ex yu regiona. Član je Savjeta Crnogorske kinoteke.

DNEVNIČKI ZAPISI NIKOLE NIKOLIĆA, odlomci

srijeda, 8. 4.

Čekam majku ispred babine zgrade. Ranije ju je obilazila svakodnevno, odskora jednom-dvaput nedjeljno. Upozoravao sam da je i to rizično, dok mi nije ironično skresala: “Što, da slučajno ne umre od virusa?”
Kako vrijeme odmiče, kako se agonija produžava, svi smo se pomirili da joj je smrt jedini lijek. Gotovo četiri godine leži nepokretna, slijepa, sad već potpuno dementna. Jedina sreća u nesreći je što nije svjesna svog stanja. Kakvo bi to tek bilo mučenje za ženu koja nikad nije mirovala. Uglavnom zbog drugih, zbog sebe najmanje. Njeni su bili obično ostaci vremena, rijetki viškovi. Dvije godine je vidio nijesam. Po izričitom zahtjevu majke i tetke: nas četvoro treba da je pamtimo kao osobu koja nas je podizala, posjećivala, dočekivala kad se u sitnu uru dovučemo iz grada. Zašto bi takvu sliku kvarila ova završna, vegetativna faza? Mrtva priroda.
I mislim se šta je sve to sitno, žilavo biće prevalilo preko svoje devedesetogodišnje grbače. Strijeljanje oca “na izvol’te”, smrt sestre na rukama usred rata, suočavanje sa suprugovom golootočkom traumom, pobačaji, kasnije smrti majke i nekoliko sestara, dok nije ostala posljednja, skamenjena, poput kipa, dok se neki tromi biološki sat konačno ne smiluje. Jedino čime možemo biti zadovoljni je njena prinudna cimerka. Dijana iz Zenice. Pazi je, hrani je, spava s njom, presvlači je, pjeva joj partizanske koračnice (ostao joj je živ taj prastari dio svijesti; jasan znak povratka nazad, u Ništa). Uspijeva da je održava između života i smrti nekim suludim končićem smisla.
Konačno sam završio tekst o romanu Normalni ljudi Sally Rooney. Ovo je tek drugi put da pišem o knjigama autora mlađih od sebe. Ne znam šta mi to govori. O pisanju ništa, nema sumnje. Možda jedino da polako prelazim – što je za književnost potpuno nevažan fakat – u neku ozbiljniju starosnu kategoriju. Ovako triput mlađi od babe.

četvrtak, 9. 4.

Kažu da je postepeno ukidanje zabrana moguće “krajem maja, početkom juna”. Nadležni kažu, važno je istaći, pošto se svi ovih dana pomalo igramo prognozera. Iz ranog aprila to izgleda obeshrabrujuće daleko. Čini se da nema druge nego da se povinujemo. Danima se odluke dovode u sumnju, preispituju, mnogi galame da su kontraproduktivne, držeći se svojih zdravorazumskih procjena. Lijepo je njegovati skepsu, ali ne po svaku cijenu. Ne u trenutku kad se bližimo brojci od 100.000 umrlih. Ne kad jedan čin samovolje može obesmisliti dosadašnje mjere, koje su dobrim dijelom pipanje naslijepo. Kao da zaboravljamo da je nam je (barem zasad) jedini izlaz u radikalnoj preventivi. Ako se najnapredniji zdravstveni sistemi koprcaju u nemoći, na granici pucanja, mogu da zamislim kako bi izgledalo kad bi ovaj naš došao u situaciju jedan na jedan s virusom, na ravne časti, bez startne prednosti koja nam je omogućena pukom srećom. Ako se skepsa raširi kao poželjan način odbrane, onda smo zglajzali u kolektivnu paranoju. A tad smo ga najebali svi skupa.
Raspravljam tako jednom s ravnozemljašem u povoju. Odmah mi je napomenuo kako on to zapravo nije, “ali moraš priznati da su im neka pitanja zanimljiva”. Na primjer: kako to da gravitacija drži svu onoliku vodu? “Misliš, kako se okeani ne prospu po svemiru?” pitao sam zabrinuto. Zaklimao je glavom poput vjerskog gurua, predosjetivši da i meni nešto nadolazi. A nadošlo mi je samo kako ne znam da objasnim, ali vjerujem nauci. Onima koji su se na planini saznanja popeli mnogo više od nas dvojice, najviše što se moglo.
Tako me je i otac ubjeđivao da mi je koljeno skroz u redu, pa i kad sam došao sa dijagnozom. Umirio se tek pošto sam mu nježno poručio: “Tata, zamisli da tebi ortoped pametuje o mitskom u Andrićevom djelu.”

petak, 10. 4.

Pred zatvorenički vikend častio sam sebe jednom laganijom pješačkom turom. Htio sam malo i koljeno da stavim na probu. Lješanska nahija sva je istačkana uzvišenjima, na nekoliko njih moguće je uspeti se asfaltnim putem. Odabrao sam brijeg uzdignut iznad Cetinjskog puta, sa crkvom na vrhu, odakle se pruža širok pogled na Podgoricu. Koljeno je dobro podnijelo 500 metara uspona. Sjeo sam u hladovinu, na kameni ispust. Odatle posmatrao grad. Atmosfera je bila nekako prijatno utrnula. Povremeno bi se odozdo začuo romor motora; vozač je vjerovatno imao dozvolu za međugradski saobraćaj. U protivnom ga je čekalo nekoliko hiljada eura kazne.
Ta ograničenost na Podgoricu ne pada mi baš lako. Skadarsko jezero je odsječeno. Preostaje mi da se uzdam u vidikovce, ljubav na daljinu, ali kod ovoga sam se prevario u procjeni – pogled ka jugu zaklanjalo je ogromno kameno prostranstvo. Ličilo mi je na pustoš u kojoj se gasi svaka misao o nakon, o sjutra. U ovom reljefu život se oduvijek svodio na krutu sadašnjost.
Kući se prepuštam uhodanom nizu događanja, uglavnom potrošačkih. Čitanje, serija, odmor, čitanje, obrok, gimnastika, serija. Spirala na kojoj se vrtim dok mi se ne zavrti u glavi. “Da mi je da umrem jedno neđelju dana”, kaže moj tetak Slobo kad treba prebroditi neki težak zeman.
Pred spavanje pogledam nekoliko epizoda Pozorišta u kući. Godi mi ta predvidljivost scenarija, pomalo nategnuti familijarni igrokazi kojima vrhunski glumci daju težinu (ili lakoću, tačnije). Postao sam svjestan da mi tokom gledanja srce održava ravni, usporeni ritam. Pravi vizuelni bensedin.
Kad ne bi bilo romana, morali bismo se zadovoljiti samo svojim životima, kaže Uelbek. Što će reći da je umjetnost neka vrsta kompenzacije za životne nevolje.

***

NIKOLA NIKOLIĆ rođen je 1989. godine u Podgorici. Završio je Fakultet političkih nauka, na kojem je i magistrirao. Objavio je tri romana: „Čvor“ (2011), „Meandar“ (2014), „Sirene za uzbunu“ (2019), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima. Piše književnu kritiku. Autor je serijala razgovora sa piscima iz regiona na portalu Kombinat. Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Priče su mu prevođene na albanski, engleski, makedonski i njemački jezik. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.

fotografija autora: Damir Ljaljević