I. KUĆIŠTE GNJILE SMOKVE
(Salvadoreu Daliju)
Pod suncem koje prži bez glasa,
željezo gubi svoju kičmu.
Nema više ponosnih klatna,
tek brončana sluz što kaplje s masline
u suha usta zaborava.
Ovdje mravi proždiru trenutke.
Džepna kućišta postaju gnjile smokve,
a gorka se mladost rastače u pijesak.
Vrijeme je tek rastegnuta, prljava koža
koju ponosni sužanj odbacuje na žalu.
Sve se topi u modru tavu zaljeva.
I dok se sjećanje kruni,
shvaćaš: ti nisi onaj koji broji,
ti si ono što nestaje.
II. KRIŽ KOJI SIJEČE VJEČNOST
(Salvadoreu Daliju)
Svemir je lišen vriska.
U crnom kvadratu visine
tijelo visi bez čavala, u čistom rezu,
učvršćeno u koordinatni sustav Boga.
Dolje, ribari šute u tamnom ogledalu vode.
Gore, matematika drži rebra u savršenom luku.
Nema krvi. Nema patnje. Nema povijesti.
Ovo je hladni Alef u kojemu nema ljudi.
Tišina je staklena kupola iznad zaljeva.
Križ je samo pravac koji siječe vječnost,
dok tmina odozgo promatra samu sebe
kroz tvoje nepomične, sklopljene oči.
III. OSMIJEH ŽENE
(Salvadoreu Daliju)
Na tjemenu plavetnila levitira kruna od baršuna,
čista svjetlost koja lebdi iznad malih ljudskih sjena.
Nema rđe, nema teških klatna, ni zaborava;
tek mirisna jezgra koja grije hladne oblake.
Jedna jedina kap rose blista na rubu latice,
kristalni trenutak u kojem se zrcali čitav Portlligat.
To nije fatamorgana, niti varka dalekih zvijezda;
to je tiho sidro usred ovog prostranstva.
Zatvori oči pred prazninom.
Nije to cvijet na nebu.
To je osmijeh žene.
Svemir se rastače u blagom, purpurnom sjaju.
I dok zrak upija taj neshvatljivi, topli kutak,
shvaćaš da visina nije ponor koji nas proždire,
već usne koje se tiho otvaraju za vječnost.
3. 10. 2026.
_________________________
MILAN FRČKO 12. 10. 1955. Koprivnica. Član Društva hrvatskih književnika i slikar. Objavio sedam zbirki pjesama i održao dvadeset samostalnih izložbi slika. Pjesme su mu objavljene u Francuskoj, Španjolskoj, Bugarskoj, Rusiji, Srbiji. Živi i stvara u Koprivnici.
