NA NJIVI SA ŠEŠIROM
Onomad kao šestogodišnjak
kada mi je duša bila dostojna daru mašte
kada sam se smješkao prirodi ljudi
divio brežuljcima i livadama turudijskim
spazio sam gospodina sa šeširom u Tuzli
i damom čiji je, čini se, dana smisao
biti otmjena i lijepa u tom trenu
baš za oči dječaka iz pogleda
koji se navikao na nebo
i dobre seoske ljude
Drugi dani sjećanja…
A onda mi je njiva pokazala svoju ćud
prevodila težinu duše u težinu rada, ruku i leđa
Zainatio sam se da ću biti baš onaj
seljak sa šeširom
kao u banatskim i slavonskim pjesmama
Godinama, proljeća sam dočekivao šeširom
čvrstim crnim, kupljenim na tuzlanskoj čaršiji
u danima kada mi je čika Ante barber ježio tjeme
britvom po potiljku
a tata mi je usput kupovao crni šešir
šešir za njivu
Nosio sam tako šešir na njivi
ne kao oni ludi
kolumbisti-ameri
kaubojski široki
nego onaj utegnuti crni
pažljivo krojeni
za ponos koji nosi prezime
Pa želim i ja da ovjekovječim
ovaj moj trenutak slave
pod otvorenim nebom
da se ptice
i rijetki dubravski avioni dive
Kao netko tko svira u orkestru
u mantilu sa mašnom
kao netko tko u plavom reže drvo
a neko bome i kopa sa šeširom
Da vam priznam migom:
srcu najmilije je bilo
kada me je kokoška gledala
na njivi sa šeširom
i čudila se svojim krikom
a tata ponosno veli:
sine, svoga oca u tebi vidim
***
SANJAO SAM KAKO PLOVIM NIZ RIJEKU
Sanjao sam kako plovim niz rijeku
oko mene prugaste kese strše
a ona kornjača iz rane mladosti
povuče se u moju plišanu deku snova
Sanjao sam kako plovim niz Sprečko polje
pletem smijeh očiju uz vedar ton
eh, da mi je biti ta grančica
što me strujom goni
Sanjam, a opet potpuno osjećam
topli mulj koji hrani
ove ozeble nadražene noge
baca ga u hipnozu
slobode i bezgraničnog vremena
dira stopala
da se neuroni osjećaja podraže
i vele snu i podsvijesti:
ti si dijete rijeke
tvojim tijelom teče krvotok Spreče
Kao da tražim putokaz za tok života
obale na koje bih se voljom ili silom
trebao nasukati i pomislim:
ako naučim razumjeti rijeku
lekciju života ću usvojiti…
***
PJESMA S PREDUMIŠLJAJEM
Možda je do vina
neutažena psiha
plamti vibra
zaostajalog nemira
Plutaju mi misli kao plovak
blagim usponima i padovima vala
Plutam usamljen u moru
da dočekam zoru sasvim hladno
tuđom strujom i svačijim suncem
lebdim usmjeren ka nebu
Možda bih samo zaželio
uvjeriti najsumnjiviju stvar na svijetu
svoju svijest da može biti sita ljubavlju
onog koga vidi svojim muškim očima
Želio bih znati za tebe odabranu
i biti odlučan i snalažljiv
brži od bilo kojeg zadatka u frontendu
Želio bih znati može li me itko brzo zavoljeti
kao što bi brzo želio to doživjeti
Možda si baš ti moja slaba tačka
zato što je svaka pjesma o odabranoj
pjesma i o majci
koje se najviše bojimo i najviše volimo
_______________________________
MIJO LUČIĆ rođen je 1994. godine u Tuzli, a odrastao u Živinicama, gdje je pohađao Prvu osnovnu školu i gimnaziju. Još u ranom djetinjstvu pokazivao je interes za informatiku i sport. Tokom gimnazijskih dana aktivno se uključuje u izvannastavne aktivnosti, naročito u oblasti grafičkog dizajna, volonterizma, sporta i muzike. U periodu maturiranja počinje pisati poeziju.
Nakon srednje škole seli se u Varaždin, gdje upisuje Fakultet organizacije i informatike. Neposredno pred završetak studija, 2018. godine, počinje raditi kao softverski inženjer u Sarajevu. Tokom studija objavljuje desetine pjesama u brojnim zajedničkim zbirkama i zbornicima poezije. Posebno se ističe njegovo petogodišnje uzastopno učešće u zbirkama mladih autora Bosne i Hercegovine u izdanju Udruženja „Metamorfoza”, kao i učešće u regionalnom zborniku socijalne i angažovane poezije Miloš Crnjanski, zborniku u čast Duška Trifunovića i mnogim drugim regionalnim izdanjima. Krajem 2018. godine, Književni klub Brčko distrikta objavljuje njegovu prvu samostalnu zbirku pjesama pod nazivom Šapat heurona.
Magistarsku diplomu iz menadžmenta informacionih tehnologija stekao je 2023. godine na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.
Trenutno živi i radi u Sarajevu.
