TRI PJESME ČARNE POPOVIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “VEČERAS, KOJE SE NE ZAVRŠAVA”

KAD ZAMIRIŠU LIPE

večeras je drveće naš putokaz
umesto ucrtanom stazom do centra
idemo za mirisom lipa

da može bliže tebi – bila bih samo tu
mirisala tebe kako mirišeš lipu

večeras su izujedane usne naš putokaz
skrećemo iza svakog njihovog ugla
gde se jezici dodiruju a zubi uranjaju
pokazuju pravac koji vodi do uzdisaja i smiraja,
do jao i ah, do šta je bilo i ništa

tebe preko puta mene,
mene na tebi,
tebe pored mene,
do mene u tebi

večeras su krošnje lipa naše nebo

ne vidim ni ulice ni ljude
postoje samo naši sinhronizovani koraci
plave jakne koje propuštaju toplinu dodira

tada se natapam vodom
postajem čaj od lipe
postajem lipa

večeras, koje se ne završava,
putokaz je

***

ODLAŽENJE

znam da si morao da odeš
i da ćeš odlaziti,
na duže ili kraće
jednom dnevno ili dvaput godišnje
možda ne sa mnom, ali nadam se sa mnom

onda kada mi to dozvoliš
gledam te dok odlaziš
ali ta putanja vodi ka meni

to je jedno kružno kretanje od nas ka nama

mislim, vetar je ojačao
i sa sobom ne treba ništa drugo da nosi
samo ljubav

kada voliš – nikada se i ne razdvajaš

***

OD POMORANDŽE

na terasi
sok od pomoradže i kristalna čaša

tu je još i kafa
jutarnja, pre posla

volela bih da drugi vide ono što ja vidim
stara ograda na terasi pravi senke
mirno jutro za razliku od ostatka dana
kada se baš sve
baš svako čuje
mačke polegale po toplim haubama i
brzo se promeni to – već za koju nedelju
bežaće ispod kola od vrućine

moje izgužvano lice od spavanja
i dan kako ga ispravlja

dan, ta vrela pegla

otoplilo je na terasi
a sok čeka
nepopijen
pun sunca

_______________________________________________________________________

ČARNA POPOVIĆ rođena je 1989. godine u Pančevu. Objavila četiri knjige: Autokanibalizam, Za lajk, ne za ignor, ja sam rođena, Belo blato, Ostrvo s vlagom.
Živi na Malti. Pravi kolače i igra badminton.

NOVA POEZIJA ČARNE POPOVIĆ (iz rukopisne zbirke “VEČERAS, KOJE SE NE ZAVRŠAVA”)

ULICA IZ KOJE JE TEŠKO IZAĆI

jedno vreme je prolazila stalno tom ulicom punom rupa
nekada na biciklu nekada pešaka
ne zaobilazeći udubljena
i volela kako se krošnje nadvijaju nad njom
gde se jedno stablo završavalo
drugo je počinjalo

ta je ulica bila samo jedna od onih koje je volela zbog mirisa
i uzbuđenja koje je nosila
moglo se osetiti i podrhtavanje asfalta
kada prođu kola

jednom je tuda nosila sladoled u rancu koji se polako topio
jednom je čak imala prazan ranac
u njemu samo ključevi od stana koji nije bio njen

tom ulicom je nekoliko puta prošla s određenom namerom
svi ostali bili su nestvarni, neozbiljni
ogromna vrata, stara kuća, dvorište sa prostranom baštom
i ona u njoj, čeka je, nervozna, neubedljiva, rastrzana, nepogažena

zabranjeni prostor gde ne sme postojati život sa strane
jer je svaka zanesenost prelaženje u svet koji je posle teško napustiti
ulica iz koje je teško izaći
kuća koju je teško zaboraviti

***

KUĆA PREKO PUTA

nije planirala da se veče završi tako
a još manje da se toliko napije
jer joj je super bilo baš takva kakva je
sigurna u sebe i nesigurna u druge
nevoljna da to veče provede u bilo čijem naručju
jer je volela grad, zvuke i miris noćnog letnjeg vazduha
koji ju je podsećao na usamljene šetnje pored reke
i razgovor sa prošlošću

društvo se polako razilazilo
i gledajući kako svi odlaze u različitim pravcima
ne mareći za ono što ostavljaju iza sebe
osetila je bes prema njihovim životima
zna da ih neko čeka
a da nju ne čeka ništa
osim reke i koraka

nije planirala da se napije
kao ni svakog prethodnog puta
ali on je bio tu
sa osmehom i pivom
oslobođen od onog pre i onog posle
doduše malo više misleći na ono posle
neprivlačan ali spontan

pomalo spoticanja
pomalo razgovora u mraku
nesigurni koraci i daleki smeh onih koji su već otišli

usamljenost, gora od alkohola
vodila ih je to veče kroz mrak do njegove kuće

ona više ništa nije videla
ni s kim je i da li je to isti onaj sa kojim je krenula
gde je i da li je to uopšte mesto gde su krenuli
koliko je sati i da li uopšte ima pare za taksi
jednom kad odluči da se vrati

posle nekoliko sati neuspešne i čudne
kao u snu provedene noći
izašla je iz njegove kuće

maskara joj razmazana
gleda levo gleda desno
nema nikoga
vidi jedino da se nalazi u
ulici iz koje je teško izaći
a preko puta kuće iz koje je izašla vidi
kuću koju je nekad bilo teško zaboraviti

ČARNA POPOVIĆ rođena je 1989. godine u Pančevu. Objavila četiri knjige: Autokanibalizam, Za lajk, ne za ignor, ja sam rođena, Belo blato, Ostrvo s vlagom.
Živi na Malti. Pravi kolače i igra badminton.