
KAD ZAMIRIŠU LIPE
večeras je drveće naš putokaz
umesto ucrtanom stazom do centra
idemo za mirisom lipa
da može bliže tebi – bila bih samo tu
mirisala tebe kako mirišeš lipu
večeras su izujedane usne naš putokaz
skrećemo iza svakog njihovog ugla
gde se jezici dodiruju a zubi uranjaju
pokazuju pravac koji vodi do uzdisaja i smiraja,
do jao i ah, do šta je bilo i ništa
tebe preko puta mene,
mene na tebi,
tebe pored mene,
do mene u tebi
večeras su krošnje lipa naše nebo
ne vidim ni ulice ni ljude
postoje samo naši sinhronizovani koraci
plave jakne koje propuštaju toplinu dodira
tada se natapam vodom
postajem čaj od lipe
postajem lipa
večeras, koje se ne završava,
putokaz je
***
ODLAŽENJE
znam da si morao da odeš
i da ćeš odlaziti,
na duže ili kraće
jednom dnevno ili dvaput godišnje
možda ne sa mnom, ali nadam se sa mnom
onda kada mi to dozvoliš
gledam te dok odlaziš
ali ta putanja vodi ka meni
to je jedno kružno kretanje od nas ka nama
mislim, vetar je ojačao
i sa sobom ne treba ništa drugo da nosi
samo ljubav
kada voliš – nikada se i ne razdvajaš
***
OD POMORANDŽE
na terasi
sok od pomoradže i kristalna čaša
tu je još i kafa
jutarnja, pre posla
volela bih da drugi vide ono što ja vidim
stara ograda na terasi pravi senke
mirno jutro za razliku od ostatka dana
kada se baš sve
baš svako čuje
mačke polegale po toplim haubama i
brzo se promeni to – već za koju nedelju
bežaće ispod kola od vrućine
moje izgužvano lice od spavanja
i dan kako ga ispravlja
dan, ta vrela pegla
otoplilo je na terasi
a sok čeka
nepopijen
pun sunca
_______________________________________________________________________
ČARNA POPOVIĆ rođena je 1989. godine u Pančevu. Objavila četiri knjige: Autokanibalizam, Za lajk, ne za ignor, ja sam rođena, Belo blato, Ostrvo s vlagom.
Živi na Malti. Pravi kolače i igra badminton.