Nakon svih gorkih meridijana, vrati se tu… Znaš li samo koliko je vremena potrebno sudbini sakupiti zrnca po svim kutovima svemira da bi te stvorila..?! Ti i ja šaptali smo Enuma Eliš pod jednim bezimenim nebom domom tihih bogova. Znali smo da je puno prije nego se pojave oblaci, bilo zamišljeno naše koračanje po snijegu. Nismo bježali od istine. samo smo poricali da smo prašina, da smo ništa…
***
APRIL KAO DA NI BIO NIJE
Odlazi april, kao da ni bio nije s legijom mirisa neudahnutih i nebeskim carstvom nedonešenih kroz cvatove u snježnoj koljevci raznjihanih, na podneva u sumrak nanizanih.
Odlazi april kao da ni bio nije, učitelj samoće u učionicama praznim, sakupljač jeke u ispovjedaonicama tihim, darežljivi prodavatelj maski i daljina, strogi otac bolesti i nemira.
Odlazi april kao da ni bio nije u četvrtak što zapravo subota je, u jutru koji također i predvečer je, s lijekom koji pet para vrijedi, i možda još samo pet dodira.
Odlazi april kao da ni bio nije a mi smo ovdje kao i uvijek udaljeni za dva svijeta i još za dva nova nova metra.
***
SVE U TEBI PUTUJE
Tada kad ne dotičeš, najčvršće za ruku držiš kratke časke pahuljaste sreće, običan izlog u gradovima snenim, gutljaj kave u ulicama bučnim, zvuk tramvaja, sidra i poleta… I tada kada zastaješ, sve u tebi putuje.
Čaj s neba Poznajem te u nevremenu ti, gordosti netaknuta stidom ti, koja bez straha prilaziš svim mojim zvijezdama i rastvaraš ih u istoj šalici s tvojom vrećicom čaja s neba. Srk po srk pijemo vrtlog od razuma i bogova, ljubimo do neshvatljivosti i razumijevamo do zaborava.
JOSIP KOCEV (1985.) diplomirao je na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skopju. Autor je pjesničkih zbirki „Ja, Quentin Scribbler“, „Napisana tišina“, „Sada je najduže nikad“ i „Muzej osjećaja“. Dobitnik je nagrada „Enhalon“ na Struškim večerima poezije i „Bijela svitanja“. Njegove su pjesme zastupljene u nekoliko antologija u S. Makedoniji i u regiji.
Svaki će me grad u koji padnu mrtve stanice s moga tijela, atom po atom iznova skrojiti u gradu u kojem boraviš ti. Svako će stablo oprostivši se od svoga lišća, žilu po žilu razlistati oblake nebeskog drva ispod kojeg stojiš ti. Svaka će samoća porazivši noć, dušu po dušu narode stvoriti u danima kada postojiš ti.
I na samom kraju, korak po korak doći ću k tebi, doći ćeš k meni. (I neće se znati tko je došao komu.)
Srest ćemo se kao dah i mjehurić od sapunice, nas dvoje, a bit će nas bezbroj, kratkotrajnih, ranjivih, a toliko divnih.
***
ZATVOR
I sam si, i kažnjen, u tvome tijelu – zatvor. Ponekad samo očima prepoznaješ nekog drugog zatvorenika sebi sličnog, i duše vam se učas hvataju za ruke kroz rešetke.
Nevješti sanjari Najprije nestaješ kao pred djetetom. Iza zavjese, pod dekom, iza dlanova. Netko te bere iz vrta sna i pokraj sebe te sadi. Zatim nestaje, i ostavlja ti tek svoj miris, ti sanjaru nevješti! I na kraju doista nestaješ. Dobivaš dušu uglastu, modru od granica i brana. Sjena će dozoriti i učas ti kapnuti na lice. Deka će te otkriti zavjesa se podići, dlanovi će nebo propustiti, ti sanjaru nevješti!
***
HRABRO JE
Hrabro je uspraviti se i poći, a ne znati gdje. Hrabro je u svemiru na plavoj lopti biti a ne znati zašto. Hrabro je u autobusu nemarno saplesti se o nekog a ne znati da će taj netko postati ljubav života tvoga. Hrabro je vratiti loptu djevojčici iz ulice a ne znati da će jednom ona biti medicinska sestra pokraj aparata koji ne registriraju otkucaje tvoga srca. Hrabro je čovjekovati o dahu ovisiti, ljubiti kada je tako lako umrijeti, hrabro je odmarati se u sjeni stabla od kojeg će ti jednom mrtvački kovčeg napraviti.
***
SAUDADE
Jer bit je tvoja, neuhvatljiva poput dana, boli ondje gdje mine. Jer si i rosno jutro, i vruće podne, i večer tiha. Jer san mi tjeraš dok te gledam kako zalaziš preda mnom u bojama najljepšim. Jer dan mine, a sve je premnogo za privi put, i sve je premalo samo za jednom. … Saudade, saudade… … U ovoj sobi zidova južnih smrtnost povija bespuća kroz koja su i muškarac i žena i dijete za tobom pošli u jednome tijelu. Teku oblaci nebeskim koritom, odmataju lipe svoje mirise, vata propasti natapaju dušu, a jezik jednog velikog ništa za besjedu se sprema On čeka tvoje ruke od vjetra da pepeo rasiju.
JOSIP KOCEV (1985.) diplomirao je na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skopju. Autor je pjesničkih zbirki „Ja, Quentin Scribbler“, „Napisana tišina“, „Sada je najduže nikad“ i „Muzej osjećaja“. Dobitnik je nagrada „Enhalon“ na Struškim večerima poezije i „Bijela svitanja“. Njegove su pjesme zastupljene u nekoliko antologija u S. Makedoniji i u regiji.
Pokraj posuda u kojima su barbari ostavljali do kraja nepojedenu divljač,
doznao sam kako ću umrijeti.
Dogodit će se to u nekom sparnom svitanju, u kojem će oblaci tek stalno sliniti no nikada se neće valjano oznojiti.
Gležnjevi će mi se preplesti, moj će jezik rigati kletve, u krvi sijevnut će munja, a moja napeta bit zamrijet će odmah.
Umrijet ću, a zvijezde to nikad doznati neće jer samo ja imam mapu njihovih nedotaknutih površina,
ni Vilen neće uspjeti okruniti me lukom svoje duge.
***
0
Niti su se šarene lopte kotrljale svojim nepravilnim krugovima. Niti su svjetlosni izvori zauzeli svoja upravljačka mjesta. Ni užareno kamenje lebdjelo nije bestjelesnim prostorom. Niti se glatko plavetnilo nadvilo nad okolinom bez ikakvih svojstva. Niti je meka bjelina naselila zaobljeni svod. Niti se munjevito smjenjivao tren za trenom. Ni pojave nisu bile obilježene ni riječi imenovane.
Samo su tamni ognji smireno hladili bezbojnost, koja se lijeno savijala kroz šuplju sferu.
Još uvijek nije došlo do Velikog životvornog susreta.
***
NA MOSTU
Titra opna pod njegovim dlanovima, na izlomljenom jeziku u grlu reži mu šansona, i nada da će danas u kuću donijeti kovanicu više nego jučer, da ga otac ne bi udario mnogo grublje od onog kako on udara u tarabuku svoju i oboji mu kožu izrazitijom modrom od one na nateklim prstima, dok svira.
Obezglavljeni imperator Kamenovana grofica Obješeni svećenik
Zapaljena vještica Raspnuti mesija Mrtvi Bog
Počasni plotun!
***
PROGONSTVO BUBA
Plavimo žalce u ognjištu nazvanom Vataša.
Palimo mravinjake u Oslomeju koji bljeska u natprirodnoj ekstazi.
Pustošimo paučine u Krstovaru, koji smo bakljom okrunili.
Praznimo pčelinjake u Mrežičkom, u kojem zavijaju zimska svitanja .
Duge povorke nepokornih buba povlače se dostojanstveno iz svojih složenih nastamba, pokazujući pronicljivo da su svjesni koliko smo se prema njima neprijateljski postavili.
No uskoro će doći dan kada će nam očajnički nedostajati da nam po koži gmižu. Čeznut ćemo za njihovim bezopasnim ugrizima, koje toliko nepravedno kažnjavamo drakonski; I lutat ćemo poludjeli nad tlom kojeg smo sami umrtvili,
jer tada neće biti podanika nad kojima se možemo osjećati nadmoćnima.
ISTOK J. ULČAR rođen je 11. rujna 1996. u Skopju, na ginekologija općine Čair. Objavio je pjesničke zbirke: „Sjene cirkuskog šatora“ (2014.), „Intenzivni tečaj agonije“ (2016.), Hrvojevi stihovi“ (2018.) i „Bujica iz pepela“ (2020.) Dio njegova stvaralaštva je zastupljen u nekoliko objavljenih zbirki izbora pjesama mladih makedonskih i eks-jugoslavenskih pjesnika: Antologija mlade avangardne makedonske poezije“, „Lirski Dekameron“, „Rukopisi 36“, „Očuđenja 1-2“, „Glasovi novog stoljeća“ i dr. Sudjelovao je na više pjesničkih čitanja od kojih izdvajamo: „Noć bez interpunkcije“ u okvirima Struških večeri poezije, „Pjesnička noć u Velestovu“ kod Ohrida, „Pjesnici za promjenu“ u Strumici u sklopu festivala „100 Thausand Poets for change“ (jednom i u neslužbenom djelu D. festivala), „Astralne projekcije“, „Bijela noć“, „Pjesnilo“, na nekoliko slem-čitanja i dva pjesnička događaja (slem-čitanje „Večer otvorenih mikrofona“ 2014. i čitanje u sklopu manifestacije „Dani makedonske kulture, 2019. u Beogradu R. Srbija. Pjesme su mu prevedene na srpski, mađarski i engleski jezik.
Ima i takvih dana kada netrpeljivost u meni prekipi kao zaboravljena voda u limenoj posudi dok se kroz zavjesu zagledavam u neki ponovljiv scenarij pomišljam da nikada neću saznati što je to umjerenost, bešumno se zagrijavati do određene temperature, a ne procuriti i pobjeći iz svoje posude. Ima i takvih dana kada poželim neke misli toliko snažne da ih se gotovo može dotaći, stanja koja takoreći imaju svoj oblik i teksturu, Želim ih dotaći, umalo, uvijek u tim danima kada mi stvari stalno bježe.
Nitko ne zna o čemu se zapravo radi u fenomenu „sramežljivih krošnji“, drveća koja godinama rastu jedno uz drugo i nikad se doista granama ne dodiruju, bježe si za dlaku, i ostavljaju male prostore koji se prema njima oblikuju, Ili pak se oni, možda oblikuju prema prostorima.
Nitko ne zna što stoji iza svih zbunjenih razmaka, osim da se osjeća nemoćnim dok uzalud pokušava dati neki smisao udaljenosti.
Tako i ja tih dana pogađam na što me podsjeća forma praznine i nabrajam što sve može u nju stati no ipak sve to ne stane umalo. I tako mi se praznina smije u lice suzama koje hladno kapaju po meni da bi se zatim s mene vruće izlile
Niz zavjesu gledam: Postupno listaš
***
ZATVORENE MISLI
Jasnoća mi je zamagljena misao jasna (dobro je kada ne znam)
Kada silno mislim na nebo mrtvog goluba vidim (dobro je dok me žalosti nešto)
Ljudi su takvi kakve zamišljam kada o sebi najmanje znam (loše je što se razočaravam)
I čim u mojoj glavi postanu ono što nisu znam da sam im slobodu dala da lete
Odlučila sam jučer da me više povrijediti nećeš (danas mrzim kad sve isto grliš)
Zašto uporno pred gužvom u meni hvataš mjesto? tijesno je i mračno molim te da ne čekaš red znaš da ću te pustiti
molim te, znaš da ću te bez pitanja pustiti prvog nemoj, zar ćeš mi opet dozvoliti da stojim iza tebe? bez odgovora
ponekad mislim da oni koji bulje u prošlost tek izgovor žele naći za današnje suze jer ono prošlo tek svjedočanstvo je o pripadanju, romantično opravdanje za izgubljenost u jutrima novim
(možemo li gledati naprijed?)
i ja se bojim
Osjećaji su mi pijani demagozi koji ne žele napustiti stol I kada se ugasi i zadnje svijetlo čujem ih s licem u dlanovima dok oni mirišu na samouvjerenost i bunilo
Istovremeno bezglasno kimam glavom znajući dobro da su zaboravili put ka kući
(događa se svakom)
Udomljavam ih širom otvorenih vrata da ih ispratim kada me netko trijezan osvijesti
da je tijekom noći pjesma prestala biti pjesmom miris prestao biti miris a dopustila sam da budu most koji se nadvija nad vodom koje više nema
(možemo li gledati naprijed?) znam da je mutno
Soba koju pospremam čini se dobro
sve dok u pukotini parketa ne nađem uglavljen spomen prašine nema i s njom niti smisla ništa ne može biti kristalno čisto ponovo
mišlju i mukom naciljaj u meni dio koji ukrotiti trebam da ne odeš nakon prvog lošeg sna
zatvori se sa mnom i ne odgađaj budućnost zbog još veće daljine svaka jasnoća je zamagljena magla je tek jasna
zatvori se sa mnom i kroz rupu u srcu gledaj kao kroz ključanicu naprijed
(i ja se bojim)
***
MOŽE BITI LAKO
Može biti lako ako potjeramo glasove koji nepozvani izvode akrobacije na rubovima naših misli balansirajući na glavi s nogama u zraku, naslađujući se našim nedostatkom ravnoteže
Može biti lako ako ima samo nas jedno uz drugo bez onog čovjeka koji je bio prije nego si sreo čovjeka koji jesam i obratno
bez žamora i gužve nekih naših minulih oblika koji samo teže i teže
Može biti lako tek kada odlučimo živjeti kao u blijedom pijanstvu, smijući se boljkama koje bolujemo
dok se klackamo omamljeni ritmom života koji je možda mogao biti bolji ali nije
Može biti lako ako se ogolimo na travnjaku iza zidova koje smo podigli do neba dubeći u mekoj zemlji dokaz da smo gledali oblake, na trenutak
Može biti lako ako dozvolimo novim gostima da razmjeste predmete u našemu domu poredane po inerciji nakon svakog nereda ponovo
Može biti lakše ako makneš težak povez s prozora tvoje sobe da te jasno vidim u osami i tada kada najviše boli i da na staklu vidiš otisak moga dlana kao znak
MONIKA STOJANOVSKA rođena je 1993. godine u Skopju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski”, odsjek za talijanski jezik i književnost. Radi kao ilustrator i dizajner za vlastiti mali brend “Moki” i kao medijski analitičar. Poezija joj je objavljena u ‘Rukopisima’ br. 42 i 43; “100 000 pjesnika za promjene” 2016. i 2017, zborniku “Astalna projekcija” 2018. i u nekoliko makedonskih časopisa. Priprema svoju prvu zbirku poezije.
BRUSNE STAZE (jer noge po drugim ni ne znaju hodati)
tražim te u sijenu kao iglu kao smrznutu zaravan na ledenom otoku koji se topi, na kojem će se polarni medvjed bar još nakratko osjećati sigurnim.
Tražim te kao odraz u ogledalu koje skriva moju starost kao na tavanu skriveni bicikl da bih ignorirao svoju mladost, tražim te kao susjedov nož koji nam je bušio lopte, kao mrežu koša i onu kojom smo lovili ribе u rijeci koja se suši, tražim te kao nit manile od bure otkinutu i odletjelu unedogled, koju smo smireno skupljali da bi nanovo neku novu pustili letjeti
tražim te kao tajnu simpatiju u ludosti svoga djetinjstva, kao brusni papir kojim smo glancali čepove pivskih boca da bi se lakše na njima sklizali stazom asfalta i znam da i ti izgubljena na stazi nešto tražiš i uvijek se osvrćeš da bi izgovorila moje ime kao amanet i zaboravljenu sjenu predaka i kao dokaz da moj ludens postoji, da bi dokazala da ne postoji preskočeni vrtlog koji je pokušao nanijeti nam zlo i da ne postoji nitko tko će preplašiti našu sadašnjost i da nema nerođenog djeteta koje je htjelo razbiti naše neuramljeno obiteljsko O. gledalo – naravno da će nas pratiti sedam godina nesreće ako ne i cijeli život… ljudi smo zato smo i pali Ovamo.
***
.RECIKLIRANO TROMJESEČJE. ZVUK OLAKŠANJA
(dani u kojima smo se sudarali no poput kadrova iz pogrešnih filmova, zapravo se otuđivali, mimoilazili)
odbacujemo vrijeme kao da nema značenje. dopuštamo da kiša svakodnevno pere paušalne grijehe, a mi nastavljamo s igrom – ti si prvi počeo!
ove noći se noći griju na posljednjim ognjištima proljetno poganstvo i neoplastični nervi, – stari dnevnici i miris nepoznatih priča.
pod uličnim borovima čuje se šuškanje vjetra, kao da iz rebara zraka poželiš izvaditi koštanu srž.
zainteresiranost nam je ekskluzivna. pozornost – šokantna. želja da promijenimo nešto – daj, požuri!
bacamo nadu u labirint očaja, а zatim skvičimo poput bijelih miševa zapetih u jadu. plačemo poput najljepših životinja dok nam čupaju krzno, zapravo osjećamo da nam deru kožu – milimetar po milimetar.
budimo se sutradan uz utješnu kavu dok nam je na dno šalice netko podmetnuo otrov, kako bi nam dan bio kraći, a da nas dočekaju s tortom, onamo kamo smo krenuli.
: ulažemo u pogrešne uzdahe; Svi smo „no“ u pogrešnom kazalištu!
gubimo od nečeg kojeg nam i onako nedostaje da bi ono za koje nemamo dovoljno mudrosti često kupovali.
: vrijeme, strpljenje, pogledi i osmijesi;
neprekidne pojave rajskih, vanzemaljskih slasti. zamka je pokušaj zatvoriti vrata, koja nikada prethodno nisi ni otvorio.
svi mi, sitne duše, zrna prašine izgubljena u svemiru. sanjamo o čarobnim vrtovima velikih vrtlara, a nikako da iskopamo vlastitu brazdu.
daleko smo od toga da proizvodimo hranu, a već na cvijeće mislimo.
propuštamo autobuse i dvostruko skuplje plaćamo taksi, zaboravljamo telefone pod sjedištima, dozvoljavamo da nam netko sažvače snove.
na kraju dobivamo temperaturu, unutrašnji herpes na duši i neku mišju rupu u nemoći koja će nam opet nekad zagaditi radost.
***
ZABORAVLJENI TRONOŽAC NA KOJI SVI TREBAMO SJESTI ponosni na prošlost nestabilni u sadašnjosti strepimo od budućnosti siječemo stabla iako znamo da se nogometni teren ne gradina brdu na kojem se golovi ne vide
trčimo uzbrdo s kamenjem u džepovima prozori i vrata više ne škripe, a iza njih, ne njuškajući nas kao pokvarenu zimnicu isti nas snobovi bacaju i rasipaju po depou kao nevaljane dokaze.
prave vrijednosti, zar ne?
svi su (smo) direktori ureda za izgubljene zdravorazumske stavove. jednom ću skupiti sve zastave koje se uzaludno vijore i staviti ih u perilicu za rublje. svima treba pranje i to – skupno. istim praškom i istim omekšivačem. jer, to bi trebalo značiti novu slobodu! lebdimo u životu poput plastične vrećice na vjetru u nekom dugometražnom nijemom filmu.
veliki ljudi odlaze, a dušice male dolaze osim onih na obali nađenih
hoće li i one velikima biti ili će ih mrak pojesti? u raskoši grubosti, gluposti, ništavila, svi traže mjesto razglasiti ono što im na duši leži.
želimo biti trešnje, a tek smo u njima crvi. mandala od pijeska razasuta na buri, sve dok netko disati ne stane uništavat ćemo se i dalje.
_______________________________________________
MITKO GOGOV rođen je 11.11.1983. u Skopju. Piše poeziju, kratke priče, eseje i publikacije. Piše haiku, senryū i renga poeziju koju objavljuje povremeno u mikroblogosferi Twittera. Njegovo stvaralaštvo je do sada zastupljeno i prevedeno u nekoliko antologija, zbirki pjesama i časopisa za književnost i umjetnost u Indiji, Pakistanu, Filipinima, Kini, Tajvanu, Egiptu, SAD, Argentini, Rusiji, Španjolskoj, Italiji, Češkoj, Rumunjskoj, Njemačkoj, Izraelu, Meksiku, Srbiji, Hrvatskoj, Albaniju, Kosovu, Grčkoj, Bugarskoj … Autor je pjesničkih zbirki „Leden zemlja“ objavljenoj u Srbiji (2011.), „u ediciji „Ognji“ izdvačke kuće Antolog (2014.) i „Skriveno pismo“ (Antolog, 2019.). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja kao što su nagrada „Enahalon“ na Struškim večerima poezije, „Angelo La Vecchia“ u Siciliji, nagrade „Pjesničke književne iskre“, „Pjesnički slem“ u Prilepu, „Struška talasanja“ u Strugi i mnoge druge. Predsjednik je Udruge za razvoj kulture i zaštite kulturnog nasljeđa „Kontekst – Strumica“, organizator globalne pjesničke manifestacije „100 tisuća pjesnika promjene“ u Makedoniji, predstavnik Svjetske pjesničke unije i Škole pjesništva – Delegacija Makedonija, jedan je od osnovača nagrada !Antevo slovo“ i „Antevo pero“, urednik je portala strumicaonline.net i reper.met.km. Konceptualni umjetnik s nekoliko izložaba, instalacija, performansa, scenografija i multimedijskih projekata realiziranih u Norveškoj, Francuskoj, Italiji, Srbiji, Makedoniji Bugarskoj … Omladinski radnik i građanski aktivist. Organizator i suradnik kulturnih i art događanja kao i omladinskih, art, filmskih i kazališnih festivala. Bloger, uvijek otvoren za komunikaciju.
PRIČA VLADE UROŠEVIĆA IZ KNJIGE “MOJA RODICA EMILIJA” / “Мојата роднина Емилија” (osamnaest zatvorenih priča koje čine jedan otvoreni roman), 1994.
TRI ŽELJE /priča o prvom pojavljivanju Emilije/
Moja prva sjećanja na Emiliju povezana su s pojavom slonova u našemu gradu. Zapravo – sa slonovima i mrtvim konjima. Svakako da su slonovi bili neobičniji. Konji su imali bijele razrogačene oči i iskežene zube. Na oko jednomu od njih sletjela je velika zelena muha. Sjećam se da je Emilija otjerala muhu, a oko je konju prekrila jednim ubranim cvijetom. Ali odakle i kako se uopće pojavila Emilija? Moje sjećanje nije posve pouzdano; redoslijed događaja je ponekad izmiješan; verzije koje sam kasnije čuo često su kontradiktorne; fotografije u obiteljskom albumu i zapisi djeda Simona uglavnom su nejasni; ponekad čak mislim da je Emilija uspjela – nekakvom, samo njoj svojstvenoj sposobnosti – izmiješati uspomene u nerazmrsivo klupko i učiniti prošlost nečitljivom i neodgonetljivom. Ponekad mi se čini da je nikada prije rata nisam vidio, no to je nešto što se može smatrati provjerljivim – tada sam bio malen i događaji u mojem sjećanju imaju dimenzije koje ne odgovaraju stvarnosti: u njemu nalaženje neke male kutijice zauzima veće mjesto od rušenja čitavih gradskih kvartova. No s početkom rata slika moje rodice Emilije postaje bez sumnje jasnija i izoštrenija. U tim prvim ratnim danima, kada se kuća stalno punila i praznila, kad su kroz nju prolazili, izmiješano i munjevito, poznati i nepoznati ljudi, kada su u nju sa svih strana dolijetali šareni leptiri, najnevjerojatnije vijesti, kada su se razgovori prekidali sa svakim otvaranjem vrata i kada je sve – lijeganjе, ustajanjе, obroci – bilo ispremiješano, otrgnuto iz uobičajenog tijeka u isto vrijeme uzbudljivo i zastrašujuće, u kući su se pojavili i rođaci koje sam, kako mi se činilo, vidio prvi puta u životu; bili su suzdržani, nekako odsutno ljubazni, s nečim izgubljenim u pogledima – čovjek s naočalama na čijem je licu s nekoliko dana neobrijanom bradom bilo nečeg očajničkog no i cirkuski šaljivog, žena koja je stalno prebacivala neke sitnice iz jedne u drugu torbu, vadeći ih i ponovo stavljajući po nekom svom redu, da bi se već u sljedećem trenu predomislila i iznova počela sređivati stvari u torbi, sada u suprotnome smjeru i djevojčica koja je netremice bila zagledana u fotografiju slonova, uramljenoj u neki stari okvir na zidu u hodniku i istrgnutoj iz nekog ilustriranog časopisa To su afrički slonovi rekao sam ja stručno. Razlikuju se od onih iz Indije, dodao sam ponosan na svoje znanje. Osjećao sam se superiorno: ona je imala tek sedam godina, a ja sam već napunio jedanaest. Živi, upita ona odjednom. Zbunilo me je njezino pitanje. Nisam posve shvaćao što je htjela time reći. Pa, čim je fotografija, morali su biti živi, rekao sam. Fotografirali su ih, shvaćaš? Nisu nacrtani. Više volim žive slonove od fotografiranih, rekla je jednostavno. Pogledala me je i naglo se zacrvenjela. U tom času u sobu su utrčali susjedi vičući da nebom lete avioni. Svi su izašli držeći dlanove nad očima: u nebeskim dubinama iskrili su mali svjetlucavi vretenasti oblici jedva vidljivih aviona. Oko njih su rascvjetavali mali bijeli oblaci protuavionske artiljerije. Slušaј, rekao sam Emiliji koja je još uvijek gledala slonove na fotografiji, u jednoj ulici iza naše kuće ima dva konja koja su ubili kada su mitraljirali iz aviona. Želiš ih vidjeti? Nisam mogao ni pretpostaviti u kakve nepredvidljive doživljaje vodi ovaj moj poziv, niti da će ubrzo ona postati ta koja upućuje poziv za put ka nepoznatom i kojeg ću ja poslušno slijediti. Od toga trena započeo je niz nevjerojatnih događaja koje ću pokušati ispričati, potpuno svjestan njihove nevjerojatnosti. Ustala je te smo neprimijećeni izašli na ulicu kroz zadnje dvorište. Na kaldrmi ulice bio je bačen kišobran, jedna ženska cipela slomljene potpetice, nekoliko omotnica s pismima, glava lutke i jedna žlica. Iz rasporenog madraca izlila se vuna. Od svega toga, Emilija je izabrala glavu lutke, obrisala je s nje prašinu i ponijela je sa sobom. Hodala je pola koraka iza mene poput male poslušne djevojčice koja se prepušta volji starijeg, ali odlučna da svojim ponašanjem dokaže da je s njime ravnopravna. Konji su još uvijek bili ondje gdje sam ih vidio prethodnog dana. Jedan od njih je ležao zadnjih nogu položenim na ulici, a glavom u jarku. Drugome je glava bila na trotoaru. Oko mu je užasnuto gledalo u nas. Kada smo im se približili vidio sam kako se na ispupčenoj zaobljenosti oka, kao kroz staklenu kuglu nasađenu na dugi štap ogledavaju dvorišta, nazubljeno zelenilo drveća i bijela čipka oblaka. Iz susjednog vrta Emilija otkinu jedan krupni bijeli cvijet. Prekriven cvijetom, oko mrtvog konja izgubio je luđački užas. Ali muhe su i dalje slijetale na rubove poluotvorenih usta iz koje su virili krupni žuti zubi. Lijepi su, rekla je moja rodica Emilija. Lijepi mrtvi konji, dodala je. Hoćemo li natrag, upitao sam autoritetom starijeg. Moja rodica Emilija napuči usne u znak neslaganja. U očima joj bljesne neka lukava prikrivena svjetlost posve neprimjerena njezinoj dobi. Okrenu se prema meni i pogleda me ravno u oči – bez imalo napora – ne trepćući, s odlučnosti bez zadrške, samouvjerena, gotovo drsko. Mala poslušna djevojčica koja je do malo prije hodala pola metra iza mene, šuteći preplašeno, odjednom je postala biće svjesno neke svoje moći. Gledao sam je zbunjen. Što želiš da sada ja pokažem tebi, upita ona. Bio sam zaprepašten njezinim neočekivanim prijedlogom, a još više odlučnošću kojom ga je dala pa nisam odgovorio ništa. Imaš pravo na tri želje. Rekla je. Požuri. Odakle sad ovo, rekao sam. Otkud si sad ovo izmislila. Nabravši gornju usnu i raširivši nosnice pokazala je da nije zadovoljna mojom nespremnošću da prihvatim njezine prijedloge. To je jedna igra, objasnila je. Čitao sam bajku o tome, rekoh. Zove se „Tri želje“. U njoj to radi jedna vila, mislim, ispunjava želje. Ili riba, ne sjećam se više. Dobro, reče moja rodica Emilija pomalo nestrpljivo. Neka bude bajka. No imaš pravo na tri želje. Reci mi što želiš vidjeti. Razmišljao sam, čini se predugo. Neke životinje, reče moja rodica Emilija. Da, rekoh ja, životinje. Koje? Opet sam razmišljao predugo. Slonove? Ovo je već bilo previše. Da, rekoh ja, slonove. Pokaži mi slonove. Emilija prijeđe jezikom preko usana. U njenom osmjehu opazih pobjednički titraj. Dobro, reče ona. Dođi. Išla je preda mnom žureći, vođena nekom sigurnošću koja je brisala sav moj otpor i nepovjerenje. O čemu se radi? O povrijeđenoj sujeti male djevojčice koja mi je željela dokazati da ne poznajem samo ja neke stvari? O unaprijed smišljenoj želji? O triku koji će se naposljetku otkriti kada mi pokaže neku sličicu ili igračku? Ali nisam imao vremena preciznije oblikovati svoje sumnje. Emilija je hodala ispred bez sumnje, samouvjereno, vođena jednom, gotovo mjesečarskom sigurnošću, kao netko tko je bezbroj puta prolazio tim istim putem i s istim ciljem. Kamo, upitah? Emilija ne odgovori. Prošli smo nekim pustim ulicama u kojima je jedini trag događaja koji su se odigravali tih dana bio jedan veliki ženski slamnati šešir s buketićem umjetnog cvijeća zadjenutim sa strane na obodu preko kojeg je prošao kotač nekog automobila. Zatim je moja rodica Emilija ušla u jedno dvorište, a iz njega kroz jedna vratašca, u drugo dvorište. Nije bilo nikoga. U jednom od dvorišta nalazio se stol postavljen za jelo – no i domaćini i gosti pozvani na objed kao da su nestali. Nad sjajno bijelim tanjurima letjele su ose. Među lijehama cvijeća šetale su kokoši, razbacujući nogama zemlju više od pakosti nego tražeći hranu: očito da im je odsustvo ljudi ulijevalo neku bezumnu hrabrost. Jedna se čak popela na stol i važno gazila među tanjurima. Kada sam zamahnuo prema njoj, zakokodakala je iznenađena i sletjela na pod dižući mali oblak prašine sa zemlje. Udaljena vreva grada postajala je sve nečujnija: prekrilo ju je brujanje pčela, kvocanje kokošaka i piskavo glasanje cvrčaka. Dvorišta su postajala sve zapuštenija: neki su posve obrasli travom, u voćnjacima je bilo mnogo isušenih stabala slomljenih grana. Plotovi su na mnogim mjestima bili provaljeni, nedostajale su daske. Korov je bujao, podivljao i poblesavio zapjenjen poput idiota u kojem bez mogućnosti da budu izrečene, bujaju neke ogromne, nemjerljive riječi koje bubre sve više i više nadilazeći svojom veličinom i oblikom otvor usta. Čičkovi i osjaci ondje su dosezali divovski rast; probijali smo se kroz njih kao kroz tropsku prašumu. Mesnato lišće nam se žilavo suprotstavljalo, a stabljike pune ljepljivog zelenog soka nas nisu htjele propustiti. Nad tim gustišem širila se teška omara, zujali tromi kukci, treperio je ugrijani zrak. Konačno, iza nekih srušenih plotova, više nije bilo dvorišta: onkraj te srušene granice širilo se carstvo periferijskih polja, ničija pusta zemlja bodljikavih biljaka. Ovdje, reče moja rodica Emilija i pokaže mi rukom znak da legnem na zemlju. Bio sam uvjeren da sva ta igra ne vodi ničemu, no na Emilijinom licu i izrazu bilo je nečeg što me je primoravalo da odgodim njezin prekid. Ležao sam disciplinirano, ironično pretjerujući u svojoj ustrajnosti, i gledao sam kolone mrava koji su se probijali kroz čudesan gustiš krećući se prema samo njima znanom cilju. Zemlja je vonjala na trule plodove, nagorjele dronjke, na životinjski znoj i na nešto bezimeno uzbudljivo i tajanstveno. Poželio sam reći Emiliji da igra postaje besmislena i da je vrijeme da se vratimo kući, kad mi ona dotaknu rame. Evo ih, reče. Bili su isti kao na fotografiji u predsoblju: spori i teški, kao brda koja se pomjeraju, kretali su se kroz visoku travu i korov ljuljajući u gotovo svečanom ritmu svoje surle. Nalazili su se jedno stotinu metara od nas: podižući glave, mogli smo ih sasvim lijepo vidjeti između oštrih vrhova bodalja i baršunastih listova koprive. Slonovi, rekao sam još ne vjerujući svojim očima. Isti kao na fotografiji! Čuo sam rodicu Emiliju kako se hihoće prigušeno. Živi slonovi su ljepši nego oni na fotografiji, zar ne? Veličanstveni, ozbiljni, svjesni svoje veličine, slonovi su koračali kroz gustiš, uzimajući s vremena na vrijeme svojim surlama poneki grm i stavljali ga u usta. Bilo ih je četvero: odjednom, probijajući se među velikima, istrčao je i peti – mali slonić teturajući smiješno i pletući se oko nogu onih velikih. Podigao sam se na ruke da ih bolje vidim. No u tome trenu čuo se zvuk, a odmah potom vidjeli smo avion koji se kretao sve niže. Nadletio je slonove, a zatim preletjevši nad našim glavama, napravio je polukrug. Zapazio ih je, promrmljao sam panično. Slonovi kao da su osjetili opasnost. Zastali su podižući surle i zabijajući se jedan u drugog, mali slonić bio je skriven između njihovih nogu. Avion se vraćao leteći sve niže. Njegov mitraljez je prijeteći stršio na kljunu aviona. Avion je sličio nekom ružnom kukcu sa isturenim žalcem. Poletjevši sa obližnje stabljike sljeza, jedna mi mala mušica uleti u oko. Oko me je zapeklo, cijeli se pejzaž prekrio ljutim omotačem. Zažmirio sam od bola. Ma, baš me briga, rekao sam bijesno. Otvorio sam oči u trenutku kada je iz trupa aviona bljesnuo narančasti plamen. Avion se zatrese i iz njega poletješe bljeskavi komadići. I u sljedećem trenutku, vukući za sobom rep gustog dima, avion pogođen nekim zrnom protuavionske artiljerije – nestane iza drveća koja su obilježavala granicu poljane. Odatle do nas dopre tupa eksplozija. Moja se rodica Emilija zahihoće. Ovo je bila druga želja, reče ona. Slonovi su još uvijek stajali neodlučno, oprezno njušeći zrak. Kao da su predosjećali da opasnost još nije minula. I doista, s druge strane poljane čuli su se glasovi. Privučeni padom aviona, tražeći mjesto gdje se srušio, iz grada su trčale skupine vojnika s puškama u ruci. Dovikivali su se međusobno, raštrkani po trnovitom grmlju, tražeći staze koje su se gubile u gustišu. Još malo i vidjet će slonove. Pronaći će ih, rekla je moja rodica Emilija, posve hladnokrvno, ne unoseći nimalo osjećaja u tu nemilosrdnu konstataciju. I doista, jedan od vojnika koji se probio među prvima, odjednom je stao. Zatim je počeo vikati pokazujući prema slonovima. U uzbuđenju nisam primijetio da sam stavio ruku na mravinjak. Osjetivši svrbež, vidio sam da mi ruku napadaju i grizu krupni crvenoglavi mravi. Otresao sam dlanom druge ruke mrave koji su visjeli držeći se vilicama za moju kožu. Brišite, rekao sam. Magla! Tko, upita moja rodica Emilija praveći se da ne shvaća. Slonovi, rekao sam u posljednjem trenu. Vojnik koji je mahao rukama, zastane. Nekolicina vojnika mu se približavala trkom. On je pokazivao rukama prema mjestu na kojem su do maloprije stajali slonovi. No tamo sada nije bilo ničega. Pod suncem koje je peklo nepromjenjivim sjajem bljeskale su oštrice trava, lagano se njihao korov, rascvjetavale se krunaste čašice bodljika. Iznad svega toga talasali su gusti slojevi vrućeg zraka. Slonova nije bilo. Treća želja, reče moja rodica Emilija pomalo zlim izrazom lica. Gotovo. Što je gotovo, upitah ja. S trima željama, reče ona ustajući. Istresla je suhu travu sa suknje, pogledala me kao da me zbog nečeg sažalijeva i pružila mi ruku da je izvedem iz gustiša. Na povratku kući išli smo kraćim putem. Stariji ukućani su bili zaposleni preuređenjem podruma: odlučili su od njega napraviti sklonište. Iznosili su starudiju, stare posude, lampe slomljenih sjenila, pljesnive knjige, a unosili poljske krevete, deke i priručnu ljekarnu. Jedva da je netko primijetio našu odsutnost. Gdje ste bili, pitale su tete. Pokazao sam Emiliji ubijene konje, rekao sam ja. Bože, kakva vremena, uzdahnule su tete. U naše vrijeme su dječaci pokazivali djevojčicama ljepše stvari. Ušli smo u kuću. Pogledao sam prema fotografiji na zidu i zastao iznenađen: mogao sam se zakleti da su slonovi prije bili okrenuti glavama prema promatraču, a sada su bili okrenuti kao da odlaze prema gustišu džungle koja se već sklapala za njima. Želio sam nekoga pitati i provjeriti svoje sjećanje u svezi fotografije, ali sam se predomislio. Sjedeći u foteljama u salonu, djed Simon i sudac Pletvarski , čest gost u našoj kući, razgovarali su o jednom pogođenom avionu koji je pao negdje na kraju grada. Prolazeći pokraj njih i slušajući njihov razgovor, zastao sam radoznalo, no oni su me prijekorno pogledali, a ja sam nastavio prema kuhinji. Ondje je već sjedila moja rodica Emilija. Gledala me je ispitivački, a ja joj nisam rekao ništa, ni o promjeni koju sam primijetio na fotografiji, ni o razgovoru o avionu koji sam djelomično čuo. Samo sam joj isplazio jezik i upustio sam se u pretraživanje kredenca da nađem nešto za jelo. Tako započinje moje sjećanje o prijateljevanju s Emilijom. Kada sam se kasnije prisjećao događaja sa slonovima, uvjeravao sam se da su životinje pobjegle iz zoološkog vrta zbog bombardiranja i da me je Emilija znajući nešto o tome navela da ih poželim vidjeti kako bi mi ih ona mogla pokazati. I kakvo je silno bilo moje iznenađenje kada mi je jednog dana, mnogo kasnije, u ruke pala knjiga Povijest Zoološkog vrta u našemu gradu koju je napisao nekadašnji njezini upravnik, profesor Dudevski. Uzalud sam u njoj tražio nešto o slonovima s početka rata. Tada, pisalo je u knjizi, u Zoološkom vrtu bilo je medvjeda, lisica, čak i jedan ris i sve su životinje bile zavedene pod brojem i dokumentirane, ali slonova nije bilo. Njih su kupili mnogo, mnogo godina kasnije, njihov dolazak vlakom u specijalnom vagonu bila je velika senzacija u gradu, u večernjim novinama bio je raspisan natječaj za najljepša imena koja će im se nadjenuti, čak se u blizini njihova kaveza otvorila mala prodavaonica u kojoj su djeca mogla kupiti kikiriki zamotan u tuljce od papira koje će pružati prema njihovim surlama. No, to je bilo puno kasnije: tada kada sam ja vidio te velike debelokošce kako gaze poljanom iza posljednjih kuća na periferiji, zapravo slonovi nikako nisu mogli biti ondje. A ja ih ipak vidim u svome sjećanju kako se kreću između čičaka i magarećeg trnja skupljajući veliko lišće lopuha u divljim vrtovima našeg djetinjstva, a moja rodica Emilija leži kraj mene na suhoj zemlji i tiho se hihoće. Potpuno sam uvjeren da sam ih vidio, kao što sam siguran da je moja rodica Emilija bila, zapravo, jedna mala vještica.
VLADA UROŠEVIĆ (Skopje, 1934.) eminentni je makedonski pjesnik, prozaist, književni kritičar i teoretičar, esejist, antologičar, prevoditelj i sveučilišni profesor. Jedan je od utemeljitelja Katedre za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” u Skopju, gdje je desetljećima predavao kolegije iz povijesti europske književnosti XIX. i XX. stoljeća. Od 1966. godine na pariškoj je Sorboni ostvario niz intenzivnih studijskih boravaka. Redoviti je član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije znanosti i umjetnosti u Strasbourgu, Europske poetske akademije u Luksemburgu i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni.
Nagrada Europske unije za književnost 2020: ROMAN PETRA ANDONOVSKOG “STRAH OD VARVARA” / СТРАВ ОД ВАРВАРИ, Ili-ili, Skopje; ulomak
Žene zatočene na otocima: Oksana
Ovog jutra je Igor otišao po liječnika da pregleda Evgenija. Iako je jučer navečer rekao da će doći, jutros je to odbio rekavši mu da ne može jer će zbog toga imati probleme s otočanima. Evgenij je cijelu noć imao temperaturu, stalno je kašljao i pljuvao krv. Igor je rekao da će ga još jednom pokušati uvjeriti. Liječnik je s Krete, na Gavdos dolazi posljednjom brodom ujesen, a vraća se prvim u proljeće. Nitko nije htio prihvatiti posao na Gavdosu u kojem nema ni ambulante, a ni on nije pravi liječnik, na četvrtoj godini odustao je od studija medicine. Nakon što je Igor otišao uloviti ribu za ručak, a Evgenij konačno zaspao, ponovo sam izašla u dvorište. Puhao je topli vjetar iako je bio prosinac. Otišla sam do one kuće, no ondje nije bilo nikoga. Nije se pojavila ni ona žena koja me je uvijek gledala s nevjericom. Vratila sam se i legla pokraj Evgenija. A zatim sam sanjala da vani pada snijeg, da mi ležimo u radnoj sobi tvoga oca, posvuda su razbacane karte otoka, ti guliš naranču i daješ mi jednu plošku, i odjednom cijela soba počinje mirisati na naranče, ti iz hrpe izvlačiš jednu kartu i prstom mi pokazuješ jedan otok i kažeš, ovdje, na ovom otoku žive samo žene, njihovi muževi su mornari i kada odlaze, ne vraćaju se više, ljeti na otok dolaze ribari i provode sa ženama noći, a zimi kada kiša ne prestaje danima, one se zatvaraju u svoje kamene kuće i pišu poeziju. Sve pišu jednu pjesmu. Nemam razloga da ti ne vjerujem. Otac ti je kartograf, on najviše od svega voli crtati karte otoka, i zna sve o njima. Kada sam se probudila, vani je već pao mrak. Evgenij je sjedio ispravljen i gledao me, rekao je da sam se sve vrijeme smješkala u snu. Ostali smo još neko vrijeme u krevetu i ne sjećam se kada smo zadnji puta tako sjedili zajedno. Željela sam mu reći da stalno mislim na tebe od dana kada smo došli na Gavdos, iako te nikada nisam spomenula i za sve ove godine ne sjećam se da sam ikada pomislila na tebe. Od onog dana kada si otišao, obećala sam sama sebi da ću te posve zaboraviti, to mi se činilo najboljim, no tek kada sam napustila Donjeck i otišla na studij u Kijev, prestala sam misliti na tebe. Evgenij je primijetio da sam zamišljena i rekao je da će me pustiti da još ležim još, a on će ustati i razgibati se malo po sobi, no nije mogao ustati, nije imao snage iako se činilo da mu je bolje, rekla sam mu da ne žuri i da ću otići vidjeti što je s Igorom. Kada sam se spustila u kuhinju, shvatila sam da se Igor uopće nije vratio. Izašla sam u dvorište da vidim nije li tamo, no nije ga bilo. Nisam znala učiniti. Stajala sam tako u dvorištu kada sam primijetila da me netko, nedaleko od naše kuće gleda. Bila je to ona žena plavih očiju. Rekla sam joj tiho na ruskom „dobro večer“, imala je onaj isti pogled nevjerice, rekla sam joj još jednom „dobro večer“, ovog puta na grčkom, pozdravi su bili jedino što sam znala reći, tek sam tada primijetila da u rukama drži naramak drva, a kada sam pokušala prići joj još jedan korak, bacila je drva i zatrčala se prema kući. Gledajući za njom osjetila sam nečiji dah i kada sam se okrenula vidjela sam Igora koji me je samokratko pigoedao, nije mi se obratiti nijednom riječi, okrenuo se i uputio prema našoj kući. Kada sam ušla, on je stajao okrenut stolu. Ne pogledavši me, prozbori: „Danas samo toliko, jedva sam jednu ribu ulovio“. Nisam znala što da mu odgovorim. Uzela sam ribu i odmah je počela čistiti, a on je krenu prema svojoj sobi i ne okrećuće se rekao: Napravi juhu, a meso daj Evgeniju, njemu treba za okrijepu“. Evgeniju sam odnijela tanjur s jelom. Kada sam mu prinijela žlicu ustima, gurnuo mi je ruku i rekao da, ako je već bolestan, nije bogalj i da još može jesti sam. Potom me je zamolio da ga ostavim i odem. Dolje je Igor sjedio za postavljenim stolom, jeli smo u tišini. Nakon večere mi se ispričao za svoje glupo ponašanje, da me nije želio povrijediti, no da se brine da mi se nešto ne dogodi. Nisam mu ništa odgovorila. Skupila sam tanjure i otišla u kuhinju. Nakon nekog vremena došao je za mnom i rekao da ima za mene mali dar. Iz unutrašnjeg džepa jakne izvadio je kamen tirkizne boje, s oblikom jajeta, „izvadio sam ga iz mora za tebe“ rekao je. Uzela sam kamen nježno kao da je od najtanjeg stakla, krhak i lako lomljiv. Igor je rekao da se ide presvući. Približila sam kamen ustima i liznula ga vrškom jezika. Bio je slan. Liznula sa ga još jednom. Odjednom sam ga počela histerično lizati sve dok s njega nisam polizala svu sol. Zatim sam legla na kuhinjski pod i počela plakati. Plakala sam na sav glas. Vidjevši da Igor stoji na vratima i gleda me, ustala sam, obrisala suze i rekla mu da mi ispriča kako je proveo dan, kakvu boju ima more, ima li valova ili je mirno, da mi ispriča sve i kako je ugledao kamen, zašto baš njega, a ne neki drugi, sve sam htjela znati. Igor me uhvati za ruku i odvede za stol. Sjeo je nasuprot meni, neko vrijeme je šutio i gledao u pauka koji se spuštao s tavana prema prozoru, a zatim započeo svoju priču: „Nakon što sam večeras jedva ulovio samo jednu ribu, dolje, u blizini plaže Sarakinko, odlučio sam učiniti nešto drugo. Dok sam se vraćao od liječnika, sjetio sam se da mi je ribar koji me je doveo ovdje, pričao da na otoku postoji Svjetionik i da se ondje, ako je more nemirno može uloviti najviše ribe. Još mi je rekao da pokraj Svjetionika žive svjetioničar i njegova luda žena i da ću je sigurno vidjeti ako pođem tamo, uvijek stoji na stijeni i gleda ka moru, da ima, gotovo do poda dugu kosu i da je najbolje u tom slučaju ne prilaziti joj jer zna biti agresivna. Kada sam stigao do Svjetionika, do mora sam se spustio kozjim puteljkom. Dolje, pokraj mora na jednoj stijeni stajala je neka žena i gleda u more. Uopće nije sličila ženi koju mi je ribar opisao. Kosa joj je bila duga do ramena, djelovala je uredno, bila je obučena u sivu haljinu, malo izblijedjelu, no čistu i uopće nije pokazivala znakove ludosti. Stajao sam neko vrijeme gledajući je, ali ona mene nije nijednom pogledala, činilo se da gleda prema Kreti. Odatle se Kreta vidi najbolje, iako samo kao mrlja između neba i zemlje. Kada sam se približio, ona se okrenula i krenula prema meni. Stajao sam i gledao je zbunjeno. Približila mi se na korak i pogledala me u oči. Pogled joj je bio divlji, no ne i luđački. Lice joj je bilo nježno i djelovalo je umorno kao da nema snage nizašto, a kamoli nauditi nekomu. Nakon duge i neugodne tišine rekla je: „Pruži mi svoj dlan“. To je više zvučalo kao naredba nego zamolba. Nesigurno sam podigao ruku i ispružio je. Njezin je dlan bio nježan i odjednom sam dobio osjećaj da joj trebam vjerovati. Gledala je u njeg dugo i zamišljeno kao da mi proriče sudbinu. I jednom trenu reče: Vidim vodu…, mnogo vode… i jedan brod …. daleko… jako daleko … gotovo i da se ne vidi….“, prstom je pokazala na moju liniju života. Zatim mi je ispustila dlan i uplašena počela bježati po kozjem puteljku nekoliko puta se osvrćući da vidi je li je slijedim. Kada se izgubila negdje oko Svjetionika, sjeo sam na stijenu na kojoj je ona malo prije stajala i gledao more, činilo se satima i razmišljao o toj ženi. Hvatao se prvi mrak kada sam shvatio da nisam ništa ulovio. Eto, zato sam se vratio tako kasno.“ “A kamen?“, upitala sam tiho. Pogledao me je kao da ne razumijem o čemu govorim, a zatim rekao: „Kamen sam našao tamo, pokraj stijene, mislim da ga je ona držala u ruci i bacila ga kada je krenula prema meni“. Počela sam čvrsto stiskati kamen no rekla sam mu da sam pospana i da idem leći, a zapravo sam jedva čekala sljedeću večer kada će mi pričati nove priče.
PETAR ANDONOVSKI rođen je 1987. godine u Kumanovu. Studirao je Opću i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Autor je knjiga: „Mentalni prostor“ (poezija, 2008), „Oči boje cipela“ (roman, 2013, drugo i treće izdanje 2016). Njegov prvi roman „Oči boje cipela“, ušao je u finale za nagradu „Roman godine“ 2014, a 2016. u finale za Evropsku nagradu za književnost. Roman „Tijelo u kojem treba živjeti“ dobio je nagradu „Roman godine“ za 2015. godinu.
Uz Petra, ovogodišnju Nagradu Europske unije za književnost dobili su i ovi autori:
Belgija – Nathalie Skowronek, La carte des regrets (The map of regrets), izdavač: Grasset Bosna i Hercegovina – Lana Bastašić, Uhvati zeca (Catch the rabbit), izdavač: Kontrast Cipar – Σταύρος Χριστοδούλου (Stavros Christodoulou), Τη μέρα που πάγωσε ο ποταμός (The day the river froze), izdavač: Kastaniotis Publications Danska – Asta Olivia Nordentoft, Penge på lommen (Money in your pocket), izdavač: Basilisk Estonija – Mudlum (Made Luiga), Poola poisid (Polish boys), izdavač: Strata Hrvatska – Maša Kolanović, Poštovani kukci i druge jezive priče (Dear beetles and other scary stories), izdavač: Profil knjiga Njemačka – Matthias Nawrat, Der traurige Gast (The Sad Guest), izdavač: Rowohlt Kosovo – Shpëtim Selmani, Libërthi i dashurisë (The Booklet of Love), izdavač: Armagedoni Luksemburg – Francis Kirps, Die Mutationen (The Mutations), izdavač: Hydre Editions Crna Gora – Stefan Bošković, Ministar (Minister), izdavač: Nova knjiga Norveška – Maria Navarro Skarange, Bok om sorg (Book of sorrow), izdavač: Oktober Španjolska – Irene Solà, Canto jo i la muntanya balla (I sing and the mountain dances), izdavač: Anagrama
KRATKA PRIČA LIDIJE DIMKOVSKE IZ ZBIRKE “KADA SMO NAPUSTILI “KARL LIEBKNECHT” “, 2020. (КОГА ЗАМИНАВ ОД „КАРЛ ЛИБКНЕХТ“, Или-Или, Скопје, 2019.)
U Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, tridesetak ljudi raznih nacionalnosti sjedi oko improviziranog stola na bini u dvorani za događaje, iza njih prevoditelji, neki s tekstovima pred sobom, neki bez njih, i na prvi se pogled čini kao da su na nekoj sjednici, dok zapravo nazoče jednom nesvakidašnjem susretu, ili bolje rečeno, predstavi. Naime, sudjeluju u pilot-projektu Udruge poštovalaca Karla Liebknechta iz Leipziga koja je 19. siječnja 2018. povodom 99-godišnjice smrti velikog njemačkog ljevičara i suradnika Roze Luksemburg Karla Liebknechta pozvala sve emigrante koji su prije nekada živjeli na adresi koja nosi njegovo ime ili su na neki drugi način povezani s njime. Neki su od njih samo privremeno promijenili adresu, neki su je zauvijek napustili, neki je žele napustiti, neki je nikada doista nisu napustili, dok su neki na osobit način povezani toponimom „Karl Liebknecht“. Poziv je bio javan, zanimanje veliko, da bi na kraju tridesetero njih bilo izabrano. Dvorana je ispunjena do posljednjeg mjesta. Žitelji Leipziga i svi ostali koji su na neki način povezani s Karlom Liebknechtom, većina članovi Udruge njegovih poštovalaca, pokazali su veliko zanimanje za događaj. Nakon kratkog obraćanja predstavnika Udruge, dobili su mogućnost da ispričaju ili pročitaju prethodno napisani tekst, svatko na svoj način, kako tko želi i misli, o načinu na koji ih je obilježila adresa „Karl Liebknecht“ za vrijeme boravka na njoj i nakon njega. Ovo je jedna od priča
IRENA, 21, SKOPJE, MAKEDONIJA – TIRANA, ALBANIJA
S adrese u ulici „Karl Liebknecht“ u Skopju otišla sam lani, tek sam diplomirala na studiju međunarodnog prava, sa znanjem engleskog, njemačkog, francuskog i albanskog, ali bez nade za boljom budućnosti. Sve sam se vrijeme prijavljivala na natječaje za posao i u Makedoniji i u inozemstvu, i na kraju mi je bio ponuđen jednogodišnji projekt u okviru zaklade jedne njemačke firme u Tirani, Albaniji. Zaklada je imala cilj u albanski pravni sustav implementirati što više elemenata iz zakonodavstva Europske unije, a prije svega, radila je na povezivanju albanskog društva sa susjednim. Moj brat i roditelji, izgubljeni u svom užasnom svijetu, još prije mog polaska na autobusnu stanicu, uklonili su moj kauč na kojem sam spavala od djetinjstva. I meni se nije čekalo više ni časa, jedva sam čekala otići, u New York ili Tiranu, bilo mi je svejedno. Nikada nisam bila sretna u roditeljskom domu, ni s bratom, kao ni s roditeljima, nikada nisam imala dobre odnose i sada činim sve da ostanem trajno u Tirani ili da nakon projekta odem nekamo drugdje. Znam da nikome u obitelji neću nedostajati. Moja obitelj je odavno trebala završiti u psihijatrijskoj bolnici, ali nije bilo nikog da nas prijavi i tamo zadrži. Ja sam bila preslaba za taj korak. Zapravo u kvartu nas svi znaju po ovim trima stvarima: brat je „Ludi Branko koji žica novac za autobus i tumara Skopjem”, ja sam „Irena, lijepa i pametna, ali uzalud joj sve to kada živi s takvim idiotima, već se kao mala pokušala ubiti“, otac i majka „reklo bi se fini ljudi, ona s punđom i štiklama, dotjerana, on se svim susjedima javlja s Dobar dan, Dobro jutro, a zapravo godinama po kući hodaju goli, ne spuštaju ni rolete, bez srama i obraza!“. Da, sve je to istina. Brat je odmalena pokazivao znakove psihičkog rastrojstva, nije razumio mnoge stvari ni u školi, ni na televiziji, na primjer nije shvaćao razliku između kuće i stana, a mi smo živjeli u stanu, u školi je dobivao jedinice i tata ga je zbog toga tukao remenom, a mama svojim štiklama, a kada bi takav plav, sav u masnicama, otišao u školu davali su mu dvojke samo da ne ponavlja godinu, nisu ga htjeli imati na savjesti. Ali nitko za njega nije učinio više od toga, ni nastavnici, ni itko od susjeda. Rođaci nas nikada nisu posjetili dvaput – prvi puta su ih roditelji dočekali goli kakvi su bili uvijek u kući. Kada sam bila mala, to mi je bilo zanimljivo, dok su gledali televiziju, sjela bih mami u krilo i posegnula za njezinom dojkom, a sigurno sam imala već pet-šest godina, ne sjećam se više. Ona se hihotala i lupkala me po guzi. Doduše i brat i ja smo po doma bili sve vrijeme goli. Čim bismo se vratili kući, svi bismo se po pravilu svlačili do gola i zimi i ljeti, a mama samo u natikačama na petu. Ljeti je bilo čak i ugodno biti gol, a zimi smo palili sve tri peći na struju te smo se brzo naviknuli biti goli i u zimskim uvjetima. I kada bi netko zazvonio na vrata, otvarali smo goli, no rijetko se to događalo. Kada sam išla u treći razred, jako me pogodilo kada su mi se djeca iz susjedstva počela rugati: „Irena je gola, pogazit će je kola“, posramila sam se tako jako da mi je počela smetati naša golotinja, počela sam se buniti i ne skidati se kod kuće nakon škole, ali brat, iako stariji od mene, to je još uvijek radio i derao se bacajući se po podu da se moram skinuti jer će mi mama i tata, kada se vrate s posla, pokazati moga Boga ako to ne učinim. Mama je radila u dječjem vrtiću – do danas mi nije jasno kako je bilo moguće da ranije nije dobila otkaz, rekla je da je sama u 46. godini podnijela zahtjev za razrješenjem radnog odnosa. Nakon toga je radila u jednoj slastičarnici kao konobarica. Na posao je išla u pripijenoj odjeći i uvijek, uvijek je nosila cipele s toliko visokom petom da nije mogla hodati uspravno, već su joj se noge savijale u koljenima. Ne znam uopće kako je i doma mogla biti u štiklama. Tata je do prije dvije godine radio kao strojarski inženjer u Metalskom zavodu „Tito“ i kasnije u firmi koja je sada na tome mjestu iz koje je otišao u invalidsku mirovinu. Pitam se nije li se radilo o psihičkoj dijagnozi? Čini se da ga je netko prijavio da po kući hoda gol i, kako bi imao od čega živjeti, dali su mu invalidsku mirovinu. Kako je bilo moguće da netko s fakultetskom diplomom po doma hoda gol golcat?! Brat je zacijelo bio dijete s poteškoćama u razvoju, ali nikada nije bio tretiran kao takav, na momente je bio malo normalniji, no najčešće je gledao u plafon ili luđački okretao glavom lijevo-desno dok ne bi malaksao od umora. Događalo se da danima ne jede, a da roditelji to ne bi ni primijetili. Danas je tako mršav da mu se vide sva rebra, hoda kvartom pačjim koracima, a kada isprosi novac za autobusnu kartu, ide u grad obučen u prljavu košulju, nosi iste prljave gaće po tjedan dana i kosa mu je uvijek raščupana… Svi se za njim okreću i zovu ga Ludi Branko. Ne znam kako sam izdržala tolike godine dijeleći s njime istu sobu. I nastavili su oni po kući hodati goli, ali ja njihovu golotinju više nisam primjećivala, autogenim sam treningom postigla da mi ona ne smeta, da me ne nervira, i jednostavno je nisam više vidjela. Unatoč svim raspravama i uvredama koje sam doživljavala od njih troje, kod kuće sam bila obučena, presvlačila sam se u kupaonici i zaključavala vrata ključem kojeg sam sakrivala ispod perilice za rublje, jer su oni odstranili i ključeve kako bi svatko ulazio nesmetano i bez kucanja. I nitko me više nikada nije mogao vidjeti golu, ni u stanu ni izvana kroz prozore bez roleta našeg stana u prizemlju zgrade u ulici „Karla Liebknechta“. Susjedi su ionako već bili navikli na našu golotinju, ali je ona za nove naraštaje djece bila zanimljiva, smiješna i skandalozna. Događalo se da ispred naših prozora stoje policajci i bulje u stan, no nisu činili ništa smatrajući da je naša privatna stvar jesmo li u vlastitom stanu goli ili obučeni. Svojom golotinjom nismo narušavali javni red i mir. Međutim, nitko se nije pitao jesu li svi članovi obitelji goli svojom voljom ili je netko primoran na to. Nisu li izvana vidjeli mene obučenu, a ostale gole? Ili su i sami bili perverzni kao i moja obitelj? Osobito nisam podnosila bratovo i očevo spolovilo, stalno u različnim pozicijama, te mlohavi, te uvučeni, te uspravljeni. Do kraja života ću mrziti i muška i ženska spolovila! Ona su bila razlog mom pokušaju samoubojstva kada sam imala 13 godina. Kada bih vidjela tatu s podignutim spolovilom na putu do spavaće sobe gdje je majka gola čitala ženske časopise, znala sam da će se odatle ubrzo čuti uzvici kao da ih netko kolje. Često ni vrata nisu zatvarali pa je brat stajo na pragu i redovito ih gledao kako se seksaju. Kada mu se spolovilo ukrutilo, dolazio je u našu sobu, gurao me na krevet želeći me obljubiti i misleći da je to posve normalno u situaciji kada mu je dignut, da ima pravo isprazniti se, a kako bi inače, nego u žensko spolovilo, odnosno u mene. Od vlastitih krikova mislim da sam skrenula s pameti. Odgurivala sam ga, udarala rukama i nogama i uspijevala sam se osloboditi jer je on imao tek četrdesetak kilograma, a ja puno više. Trčala sam u kupaonicu, tamo se zaključavala i čekala da se svi smire, da mama i tata prestanu tobože grditi brata govoreći mu: “Kada ćeš jednog dana imati svoju ženu, seksat ćeš se s njom“, a brat je frustriran od nemoći obično razbijao čaše i tanjure. Događalo se da tako gol skoči i na mamu, na što bi se ona hihotala, gurala ga i govorila: “Budalice mala“, ali bi tada tata poludio, i remenom bi ga počeo tuči po goloj stražnjici. Tko zna jesu li se ikada mama i brat seksali, sada mi se čini da je u našemu domu i to bilo moguće. Naš je dom definitivno bio dom luđaka, i to u svakom smislu. Čudim se da država nije poduzela ništa, pobrinula se za nas, za mene! Nisam imala kamo pobjeći, nisam imala izlaza. Počela sam razmišljati da je najbolje da me više nema. Jednog srpanjskog dana, za vrijeme ljetnih praznika, brat me pokušao silovati i umalo mu je uspjelo. No ja sam tada imala već šezdeset i tri kilograma jer sam jela kao luda što od kompulzivne gladi, što zbog nužne samoobrane pred bratom. Dohvatila sam vazu i udarila ga svom snagom njome po glavi. Nakon toga sam se javila mami u vrtić i rekla joj da Branku krvari glava. Ubrzo je došao tata, na brzinu ga obukao, ugurao u našu zelenu „dijanu“ i odveo ga k liječniku. Kada sam ostala sama, popila sam mamine pilule i legla na svoj kauč. Čula sam mamu kao iz sna: „Popila mi je sve apaurine, glupača!“ Taj isti dan tata je na rukama i mene ugurao u „dijanu“ i odveo u bolnicu gdje su mi u liječničku knjižicu upisali „pokušaj samoubojstva“. Preživjela sam. Nakon toga je u stanu vladala tišina. Oni su i dalje bili goli, ali ih ja više nisam primjećivala. Kao da sam preko noći odrasla, sazrela. Otišla sam učiteljici iz dnevnog boravka jer mi je samo ona pala na pamet i sve joj ispričala. Ona me povezala s nekom ženom koja se bavila autogenim treningom o čemu nikada prije nisam ni čula. Gospođa Nevena naučila me kako se kontrolirati i ne se previše uznemiravati. Savjetovala mi je da što više boravim u školskoj knjižnici, učiteljica iz dnevnog boravka sredila mi je besplatnu hranu iz školske kuhinje. Ostajala sam čitave dane u školi, a doma sam praktički samo noćila. U srednjoj sam školi izabrala jezičnu gimnaziju i počela učiti jezike. U sebi sam izgovarala strane riječi koje su mi ulazile i u podsvijest, koja je postala moj prostor za riječi stranih jezika. Riječi su mi nudile nekakvu zaštitu, u njihovom sam se svijetu osjećala sigurno. Obitelj se i dalje pravila ludom, hodali su stanom goli, brat je posve prekinuo školu, počeo je jako piti, tumarati okolo i tražiti od ljudi cigarete ili novac, ponekad se i nije vraćao doma spavati, mama je dobila otkaz u vrtiću i počela raditi u slastičarnici, a ja sam se trudila sve to ne primjećivati. Srednju sam školu provela u školi i u knjižnici. Jezici su mi išli tako dobro da sam već prije upisa na fakultet tečno govorila njemački, engleski i francuski. Na Fakultetu međunarodnog prava jedan je profesor rekao da je budućnost studenata u Makedoniji u albanskome jeziku. Nije to mogao konkretnije argumentirati, samo je rekao da ćemo i sami to uvidjeti. Odmah sam počela fakultativno pohađati nastavu iz albanskog, a srećom u Skopju je bilo prilika i razgovarati na njemu. Odjednom su mi postale bliske Albanke obučene u duge kapute i marame i ljeti i zimi. Zavidjela sam im na odjeći koju su nosile kao sigurnost i zaštitu pred svijetom. Kako mi je nedostajala odjeća dok sam bila mala, kada sam morala biti gola po doma i koliko mi još uvijek nedostaje, jer moji ni za živu glavu ne žele promijeniti naviku, ni sada kad su već stariji, visećih grudi, trbuha i spolovila. Nakon fakulteta zaputila bih se preko kazališta, Trgovačkog centra i Kamenog mosta prema Staroj čaršiji kako bih došla do autobusne stanice s koje vozi broj 50 na Bit-pazaru, i zagledavala se u Albanke u kaputima i maramama jer ih je ondje bilo najviše. Nisam razmišljala je li im vruće, smeta li im duga odjeća, je li ih netko natjerao da se tako oblače ili same žele biti obučene od glave do pete – ne, jednostavno sam željela gledati njihove pojave koje nisu pokazivale ni centimetar gole kože. Ljubazno sam ih pozdravljala, prosjakinjama koje su sjedile na trotoaru s djecom udjeljivala bih poneki dinar od stipendije za nadarene studente, obraćala sam im se na albanskom, a oni su se radovali i novcu i riječima. A ja sam se radovala njihovoj odjeći koja im je obavijala tijelo od glave do pete. Jednom sam u crkvi „Sveti Dimitrija“ vidjela monahinju u dugoj mantiji koja ju je svu pokrivala. Jako mi se dopala njezina crna odjeća, no zbunila sam se i pozdravila je na albanskom. Začuđeno me pogledala i prekrižila se. Otad sam rijetko navraćala u crkvu. I studij mi je protekao na fakultetu i po knjižnicama. Rijetko sam išla na zabave, bojala sam se svakog muškog pogleda, nisam željela da me se dotiče čak ni po glavi, a kamoli po nekom intimnijem mjestu. Nakon diplome bacila sam se na traženje posla kojeg u Makedoniji za mene nije bilo. Čim sam na Internetu vidjela oglas za projekt u Tirani, prijavila sam se isti čas i na svu sreću, sada sam ondje. Čitave dane govorim i pišem na engleskom, njemačkom, a najviše albanskom. Onaj je profesor u Skopju imao pravo, barem što se tiče mene. Iznenadila sam se da u Tirani nema odjećom pokrivenih žena i da je Enver Hoxha ateizacijom Albanije zauvijek ostavio Albance bez osjećaja vjerske pripadnosti. Danas je grad proeuropski, ubrzan i siguran. Djevojke šeću u minicama, mladići se za njima okreću, no nitko nije toliko razgolićen da bi me podsjećao na moj život u Skopju. Moram ostati u Tirani ili otići negdje drugdje, ali se u svoj nekadašnji dom u ulici „Karla Liebknechta“ ne vraćam više nikada. U krajnjem slučaju ili ću se zamonašiti i odjenuti monašku mantiju od glave do pete ili ću postati muslimanka i početi nositi dugi kaput i maramu. Ili ću jednostavno kupiti tri kutije apaurina i popiti ih naiskap. I u Tirani se mogu kupiti bez recepta.
Bilo bi zanimljivo čuti što više priča bivših stanovnika adrese „Karl Liebknecht“ i onih sadašnjih od svuda po svijetu. Ovaj pripovjedni susret prvi je u nizu i predstavlja probu za novi koji će se održati 19. siječnja 2019. povodom stote obljetnice smrti Karla Liebknechta. Nakon protesta na ulici koja nosi njegovo ime, ovdje u Leipzigu, za prava, ne samo radnika migranata diljem Europe, već svih čija su prava ugrožena, za koje se čovjek stoljećima ne prestaje boriti, Udruga štovatelja lika i djela Karla Liebknechta planira pozvati drugih tridesetak stanovnika povezanih s adresom „Karl Liebknecht“ iz cijelog svijeta koji će govoriti o tome je li ih i na koji ih je način obilježila adresa „Karl Liebknecht“, odnosno život na njoj i nakon nje. Povijest bi se trebala ponavljati samo u dobrim stvarima. Bar bi u tome trebala biti dobra učiteljica.
LIDIJA DIMKOVSKA (Skoplje, 1971.)
na hrvatski prevela Borjana Prošev-Oliver
zbirka je bila u najužem izboru za nagradu za najbolju proznu knjigu »Stale Popov« Društva pisaca Makedonije, 2020.
čovjek-časopis 