PRIČA MILANA ŽIVANOVIĆA: TAMO DALEKO JE SALTO MORTALE

Suvo i mokro brijanje, čak i brijanje pod tušem, pričinjavali su Ariju veliko zadovoljstvo. Kad bi dovoljno nakvasio lice, brzim potezima bi lako uklanjao čekinje koje su rasle po levom obrazu. Pored unošenja hrane, bila je to retka radnja koju je još uvek smeo da obavlja rukama.

Baš je završavao jutarnji ritual, kad se u odvodu za komunikaciju začulo flop. Prišao je sandučetu i izvukao zeleni paketić. Na poleđini je pisalo Institut za brigu o domaćinstvu, odmah ispod Ugovor o sporazumnom prekidu života.

Kad su ih pre pedeset godina okupili i poslali u Kupolu, jedino što je sa sobom poneo bio je crni, pravougaoni predmet koji je na brzinu izvukao iz Sretenove slepoočnice. Sad ga je čvrsto stiskao u šaci. Ne mogu više, pomislio je, ovo je dobro. Prišao je ogledalu i pokušao da se osmehne. Usne su ostale u grču.

Pogledom je preleteo po sobi. Sive navlake za jastuke su bile za nijansu bleđe od pokrivača, a ovi malo tamniji od zidova. Pored kreveta se nalazio beli sto s jednom fiokom koja se otvarala po komandi. Ploča stola je zasvetlela. Pomislio je da bi bilo dobro da izdiktira oproštajno pismo, ali je ubrzo shvatio da bi to bilo uzalud.

Nije mogao da se seti Sretenovog lica. U početku se nadao da leži u Skladištu, onda je prestao. Drugi roboti ga nisu puno zanimali. Otkad je izgorela fabrika kože, izgubili su mekoću obraza. Više nisu služili kao Pomoćnici. Kupola je obavljala sve poslove – zidovi i podovi su se prali sami od sebe, a umesto hranljivih praškova koje su Pomoćnici ranije mešali građani su dobijali dehidrirane kockice. Serem ti se u napredak, pomislio je.

Na ekranu iznad ulaznih vrata se pojavila poruka „Vaš SRE-10 vas čeka“. Poranio je, pomislio je Ari i na brzinu navukao odeću. U poslednje vreme nije izlazio iz sobe, pa ga je sivi kombinezon sad stezao u struku. Uvukao je stomak, zakopčao rajsferšlus, spakovao paketić u džep i izašao. Krupni robot se pokrenuo čim je prekoračio prag.

Ari je udahnuo duboko i krenuo napred. Otkad su se preselili u Kupolu mogli su da dišu bez maski. Pogledao je svog čuvara. SRE-10 je gledao ispred sebe i hodao odsečnim korakom. O metalni potiljak se odbijala svetlost reflektora. Ari je poželeo da ga uhvati za ruku, ali se uzdržao. Lutke, lutke, ponavljao je u sebi. Tako su ih zvali s kraja prošlog veka – njih koji su voleli svoje Pomoćnike.

Institut za brigu o domaćinstvu se nalazio u samom vrhu Kupole. Dok je hodao sredinom visećeg mosta, obasjan plavim neonskim svetlima, Ari se osećao slobodno. Zamišljao je kraj, tačku posle koje sve prestaje. Od Građanina koji je živeo u sobi pored njegove (ime mu nije znao, takav način zbližavanja se kažnjavao radom u Poljima) čuo je da se svake godine dodeli jedan Ugovor. Valjda bi u suprotnom Kupola ostala bez stanovnika.

Kad su se približili, izvukao je paketić iz džepa. Došao je do ulaza i levo oko približio skeneru. Staklena vrata su se otvorila gotovo nečujno. Pre nego što je ušao, potražio je pravougaoni predmet. Osetio je zadovoljstvo kad ga je napipao u gaćama.

Uskoro se pojavio Službenik. Razjapio je usta, a iza usana su se ukazali krupni, beli zubi. Još uvek rade tu glupost, pomislio je Ari. I posle pedeset godina taj izražaj je bio dozvoljen jedino Službenicima. Setio se kako se nekad bojao da se i sam ne nasmeje. U priručnicima Otpora je pisalo da je to test – nasmeješ se i – fik! – ode glava, ili te zadave. Sad mu je bilo svejedno.

Službenik ga je odveo do Prijemnice i rukom mu dao znak da sedne. On je seo s druge strane. „Čestitam“, progovorio je ravnim glasom, „Osvojili ste pravo na sporazumni prekid života“. Onda je podigao pogled k njemu. „Koliko vam je godina? Sedamdeset?“, upitao je.

„Skoro osamdeset“, odgovorio je Ari jednako ravnodušno i pružio mu dokument koji je izvukao iz zelenog paketića.

„Izgledate kao da vam je sedamdeset. Osamdeset svakako nije puno. Mogli biste da potrajete bar još trista godina. Jeste li sigurni da želite Salto mortale?“

Ari je hteo da pita da li će zaista morati da skače. To bi bilo nezgodno, osećao je veliki umor. Umesto toga je kratko odgovorio: „Da“.

„U redu. Stavite palac ovde“, rekao je Službenik i pokazao mu na označeno mesto na dokumentu.

Ari je dodirnuo hartiju, čulo se tiho klik.

„Odmah ćete krenuti do Šatre“, nastavio je Službenik, „Ako želite, možete prvo da pogledate predstavu“.

Ari je ustao i bez reči napustio zgradu. Nije želeo na predstavu. Pogledao ih je bar četrdeset. Sve su bile iste – prvo deo s Emocijama. Službenici su demonstrirali ono što Građani nisu smeli. Predstava se sastojala od četiri primarne – radosti, ljutnje, tuge i straha, i pet složenih Emocija – ljubavi, mržnje, ljubomore, zavisti i nade. Izvođači su se kreveljili, dok su Građani tupo gledali kroz njih. Nakon toga su na scenu izlazili četvoronožni roboti koji su skakali kroz obruče.

Šatra mu se učinila veća nego pre. Pristup u Salto mortale je običnoj publici bio zabranjen. Sada će konačno saznati sve o tom skoku. „Desno“, rekao je robot kad su ušli u Šatru. Ari je poslušno krenuo za njim. Ubrzo su stigli do vrata koja su vodila u prostoriju sličnu svim drugim u Kupoli. Šta, to je to?, pomislio je Ari. SRE-10 je stao s desne strane vrata.

Ari je ušao, prošao kroz hodnik i stupio u zagušljivu prostoriju. „Dobrodošli!“, prenuo ga je glas iz dubine prostorije. Kad se okrenuo, umalo nije poskočio. Bio je to njegov Sreten. Sretene!, hteo je da vikne, ali se uzdržao. Iz dima su ga posmatrale beživotne oči običnog Pomoćnika. Ipak, bio je to stariji model sa savršenom kožom. Sigurno preko cele godine leži u Skladištu, pomislio je Ari.

„Dobro došli u poslednji dan vašeg života!“, viknuo je robot skoro radosno. „Mogu da vas ubijem na neki od staromodnih načina – nožem ili revolverom, ili možda želite cigarete? Ili alkohol? Alkohol je savršen! Onda smrzavanjem, kažu da je to lepa smrt. Nažalost, pad s visine nam više nije dostupan, kao ni giljotina i vešanje – sve se jako isprlja. Mogu i da vam pevam. A tu su i moderni načini – dezintegracija, cepanje ćelija, trovanje sokom od Crne žice…“.

Sreten je ćutao.

„Ali pre toga poslednje želje. Šta želite? Možda hranljive kockice s ukusom šećerne pene? Ipak je ovo Cirkus!“, vikao je robot.

„Nisam gladan“, odgovorio je Ari.

„U redu, ako ništa ne želite možemo da počnemo“, rekao je Sreten mirnijim tonom.

Ari ga je pažljivo posmatrao. Onda je otkopčao rajsferšlus i iz gaća izvukao crni predmet. „Imam jednu želju“, rekao je naposletku.

„Sve što je u mojoj moći“, odgovorio je Sreten.

„Želim da ti dodirnem lice“, rekao je Ari.

„To je sasvim neobično!“, viknuo je robot, „Dozvolite mi samo da proverim da nije zabranjeno“.

Na trenutak je sklopio oči. Ari nije sačekao, prišao mu je i na slepoočnicu mu prislonio dlan u kojem je držao stvar. Nakon desetak sekundi sklonio je ruku, a pravougaonik se uklopio u udubljenje koje se napravilo iznad desnog obraza.

Sreten se cimnuo dva puta, onda se umirio. Koža je počela da mu se menja. Postajala je glatkija, sigurno mekša na dodir. Potom je otvorio oči i osmehnuo se. Te oči! Žive, drugačije. To je on, pomislio je Ari.

„Jesam li ti nedostajao?“, pitao je glasom koji je Ari izabrao još pre šezdeset godina.

„Nemaš pojma!“, odgovorio je Ari i krenuo da mu se baci oko vrata.

„Čekaj“, zaustavio ga je Sreten, „Izgledaš drugačije“.

Ari se zbunio.

„A, sranje!“, viknuo je Sreten, „Sigurno nisi obrisao fajlove za čišćenje. Znaš da od toga padam u depresiju i lupam gluposti“.

Ari se savladavao da ne zaplače. Nije siguran ni da bi umeo. „Slušaj“, rekao je tiho, „Moram nešto da ti kažem“.

„I, šta ćemo večeras?“, nastavio je Sreten kao da ga nije čuo, „Gladijatora, Olimpijca, Rvača, Mesara, Činovnika?“, otkopčavao je košulju dok je to izgovarao, a telo mu se menjalo u skladu sa svakom od ponuđenih ideja.

I dalje odlično radi, pomislio je Ari, a onda je tiho rekao „Dželata“.

„Dželata?“, zbunio se Sreten, „Toga nema u fajlovima“.

„Lako je, Sretene, biram nož“.

„Kakav nož? Šta lupaš?“, pitao je Sreten zbunjeno.

„Dobro me pogledaj“.

Sreten se primakao.

„Stariji sam, vidiš?“, nastavio je Ari, „Nije zbog fajlova za čišćenje. Prošlo je… Prošlo je pedeset godina“.

„Objasni mi“, rekao je Sreten.

„Nemamo vremena“, odgovorio je Ari.

„Nemamo vremena? Imamo sve vreme sveta!“, nastavio je Sreten veselo.

„Nemamo, Sretene! Ovo je moj poslednji dan!“, odgovorio je Ari, „A ti si Dželat“.

Sreten se na trenutak uozbiljio. Pokušavao je nečeg da se seti.

„Džabe se trudiš, ništa nije snimljeno. Spavao si“, rekao je Ari.

„Spavao?“

Ari je duboko udahnuo i prišao mu još bliže.

„Ukratko – pre pedeset godina su me doveli ovde – u Kupolu. Živimo kao zamorci, valjda da bi imali na kome da testiraju hranljive kockice. I ne mogu više. Pedeset godina! Danas sam osvojio Ugovor o sporazumnom prekidu života, došao kod Dželata i to si bio ti“.

„Pa to je bar lako, možemo da pobegnemo“, rekao je Sreten kao da mu je laknulo.

„Nemoguće! Ne želim! Ne mogu! Previše je!“, vikao je Ari. Onda se srušio.

Kad je otvorio oči, lice mu je pritiskala stara maska za disanje. Neko ga je nosio u naručju. Podigao je pogled i ugledao Sretenovo lice. Osmehnuo mu se.

„Kažu da iza zgrade starog Instituta počinje Prerija. Tlo je tamo otporno na ulje. Iz crne zemlje vire optički kablovi, ostaci iz vremena kad su ljudi imali uspomene. Ukopavali su ih u zemlju kao sećanja na Pomoćne robote koji su s njima provodili i po nekoliko stotina godina. Vrhovi žica svetlucaju i danas. Tako bar kažu. Idemo tamo“, rekao je Sreten.

Mora da je čarobno, pomislio je Ari.

__________________________________________

MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. godine u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde, između ostalog, uređuje LGBTIQ rubriku. Piše i za Optimist, te za novi portal Glavne.

PET PJESAMA FILIPA STOJANOVIĆA

ĆUTANJE JE ZLATO

ja sam uvek u pravu
kad ne izgovaram 
to što mislim
 
u mojoj glavi 
sve je savršeno posloženo 
poredak neoborivih argumenata 
tvrđava stavova 
koje smo možda mogli suočiti
da ja nisam ćutao 
a ti uporno zapitkivala

***

ONEMENT VI 
Barnett Newman (1905-1970)

osluškujemo miris nadolazeće oluje
večeras je nebo pozornica,
platno na kojem se iscrtavaju
sve nijanse njumanove plave

performans pratimo sa balkona
moje su ruke štafelaj
najveće slike na svetu

zavodljiva modrina sumraka
upija sve izgovorene boje; tišina.

***

FENIKS

ja sam nebačeno prvo mače
mućak; tako se kaže.

ja sam pokvaren kremen upaljač
odlomljena glava šibice
dogorelo drvo
ja sam ugašena baklja
neosvetljenog hodnika.

moja je vatra sada ugljen
i čeka da ponovo bude zapaljena.

***

RAVNOPRAVNOST

češljam kosu
na levo
razdeljkom
uspostavljam poredak
početak novog dana
dočekujem stisnutom vilicom
zatim slažem pidžamu, knjige i sudove
red je osnovna jedinica građe i funkcije
svih odraslih bića

za to vreme ti
spavaš otvorenih usta.
suprotnosti se privlače: kažu.
u pravu su!
jemstvo našeg zajedničkog života je sebičluk
i nikada ga se nećemo odreći.

***

JAVA

beli čaršav se viori na štriku;
vetar otresa naivne snove
koje noćima upija.

_________________________________________________

FILIP STOJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Vranju. Diplomirao je i masterirao na Fakultetu bezbednosti u Beogradu. Do sada je publikovao samo naučne radove iz oblasti bezbednosti budući da se bavio istraživačkim radom. Vodi Fond „Svetlana Đurđević Lukić“ kojim se dodeljuju nagrade najboljim studentskim radovima iz oblasti ljudske bezbednosti. U slobodno vreme piše poeziju i prozu. Živi i radi u Beogradu.

DVIJE PJESME AMINE HRNČIĆ

PAPIRNI AVIONI

Neko me tada upitao
Da li će se vrijeme vratiti unazad
Oh, moj prijatelju, pa ono se već odavno vraća,
U prirodnom stanju izlazili bismo iz zemlje kao starci
A ostatak života težili da dosegnemo svoju punu snagu
Prije nego se vratimo u majčinu utrobu
I tako sve do Evine mitohondrije.

Ugriju me ponekad
Uspomene iz studentskog doma,
Duhovi iz sobe 109
Nečija nesuđena Ifeta
Čovjek koji je rukama pokidao jorgane
Šumski ljudi što su prekoračili cestu
Djevojka iz Sudana koja je u svojoj sobi pravila džemove
I njeno oduševljenje kad je prvi put vidjela snijeg
Jedan mravinjak željan pozornice i muzike
I odnekud flaša suviše dobrog vina
Ta sloboda da sebi kažeš
Mi smo na autobuskoj stanici života
Samo čekamo da krenemo,
Samo čekamo, i čekamo.

A na purpurnom pokrovu noćas trepere samo mrtve zvijezde
Pa razmišljam o aerodinamici papirnih aviona
I sva je sreća da ne znam ništa o aerodinamici
Osim da avioni od papira ponekad
Lete deset, a ponekad dva metra,
I da ima nešto lijepo
U njihovoj ambiciji.

***

DEFINICIJA USPJEHA

Živimo u gradu i imamo komšije
Koji drže patke, guske, ćurke i kokoši.

Imaju travnjak bez trave
I rado pošalju u mitohondriju
Svakog ekološkog inspektora
Pa se jedni od straha više ne pojavljuju,
A drugi odustanu u zamjenu
Za svježa domaća jaja.

Živimo u gradu i imamo komšije
Koji drže patke, guske, ćurke i kokoši.
U dvorištu njihove zgrade od šest spratova
Ujedno je i živinarnik i klaonica.
To zaključujem jer su ptice
Uvijek drugih boja.
Pratim ih i ćutim,
Šta može podstanar
Što ne može inspektor.

I sve ovo možda ne bi bilo vrijedno spomena,
Ali neko uporno i oduševljeno donosi
Memljiv hljeb na njihovu ogradu
Da im pomognu da prehrane
Njihove patke, guske, ćurke i kokoši.

Tješim se da tako i oni krišom
Mijenjaju uslugu
Za svježa jaja,
A zapravo znam da to rade
Da kasnije mogu reći
Da su bili dijelom njihovog
Uspjeha.

________________________________________

AMINA HRNČIĆ rođena je 1995. godine. Objavila je dvije zbirke poezije, „Put u Agape“ i „Oktava“, kao dobitnica 1. nagrade 51. Festivala poezije mladih, Vrbas, te 1. nagrade za najbolju prvu knjigu Književne omladine Valjeva. 
Zastupljena je u pedesetak antologija, a pjesme su joj prevedene i objavljene na njemačkom, francuskom, italijanskom, engleskom i makedonskom jeziku. 
Po struci je magistar farmacije.

POEZIJA NENADA KOSTIĆA

PALJEVINA

deda je svake godine
palio travu livada govoreći

palimo je u jesen
da bi u proleće izrasla nova

deda vidi kako gori trava u meni

***

RASTANCI I KONZERVE ANANASA

u mom gradu nema
telefonskih govornica

ne kupujem svakodnevno
konzervisani ananas
na čijem poklopcu stoji
datum našeg rastanka

telefon mi je isključen
od mene nećeš dobiti poruku
šifra je voleću te još
10.000 godina


zasigurno je da neko
upravo nekoga ostavlja

možda onaj koji sedi
do tebe u gradskom prevozu
ili koji te je slučajno
laktom dodirnuo u prolazu

konzervi ananasa u frižideru
je odavno istekao rok trajanja
ni mi više nismo za upotrebu

***

VOJNIK KOJI NIJE RANJEN U RATU

Pišamo uz iste tarabe
mačke već dugo nema
odlaze kada je vreme da uginu.
Ne treba menjati početak
otac me nije učio kako se brije, 
kako se stavlja prezervativ
ni kako da ne ličim na njega.

Učio me je kako da pijem
da dovoljno dugo ostanem trezan, 
kako da pušim a doživim šezdesete, 
kako se seče stara hrastovina
Kao kada odrubljuješ čoveku glavu,
tako sam i pisao pesme.

On je išao u vojsku 
ali noga mu nije ranjena u ratu 
i nema čime da se pred nama ponosi,
maštao je da sam najbolji vojnik
a ja nikada nisam slušao naređenja.

***

PRE UPOTREBE PAŽLJIVO PROČITATI

rekao bih da potencijale trošim
na pisanje o životu drugih
reči uvek imam u rezervi

privlačim Šinigaminim očima
a nekad besnim što ne mogu
da udomim sve promrzle pse

prsti su mi precizne makaze za kožu
telo instrument padanja
libido poput pulsiranja glavobolje
uputstvo za mene upozorava

pažnja
ne izazvati u njemu bes 
poješće te kao trešnju
ispljuvati kao beskorisnu košticu
uz to napisati o tome pesmu

***

DRUGAČIJA VRSTA NEŽNOSTI

nekad nisam raspoložen za ljubav
pa ti ne naslonim glavu na rame

u taksiju smo se tek setili
da smo zaboravili rezance kod
bake koja prodaje mandarine

voleli smo da ostajemo gladni
zeleni hodnici bili su sastajalište
za one koji se kriju od sebe
pronašli smo se među njima

verujem da stvari pamte
zato nikad nisam promenio tvoj
raspored nameštaja

kapi iz slavine
tope talog kafe u prazninu
neoprani tanjiri znače odsustvo
grubih dodira žicom za posuđe

potrebna nam je
drugačije vrsta nežnosti

_____________________________________________________________


NENAD KOSTIĆ, rođen 1996. godine, apsolvent na departmanu za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, gde trenutno živi. Bavi se pisanjem poezije i proze, kratkih priča i eseja. Radovi su mu objavljivani u časopisima Bez limita, Nedogledi, Saznanje, Magacin reči, Buktinja, Dunjalučar. Učestvovao je u projektima kao što su promovisanje časopisa Nedogledi i u projektu povodom Svetskog dana poezije koji su organizovali Narodna biblioetka Desanka Maksimović i Udruženje Sevap za 2021. godinu. Jedan je od učesnika Internacionalnog festivala književnosti u Sarajevu – Bookstan, u okviru radionice „Kritika i književni zanat“. Učesnik je i pesničke večeri Poetskom rečju „Stop nasilju nad ženama“ 2021. godine. Osvojio je drugu nagradu na konkursu Studentsko pero za pesmu Očevi i njihovi sinovi. Autorski, kritički tekstovi su mu objavljeni na blog- portalu Filozofskog fakulteta u Nišu a vodi i bookstagram profil pod nazivom poezijabezpesnika gde redovno objavljuje kritike, recenzije i prikaze, odabranih i pročitanih knjiga proze i poezije.

APEL SEDAM PREDSEDNIKA

Ako u našim zemljama
ne instalirate raketni štit,
učinićete da budemo
lake mete njihovih raketa.

Naše zemlje za njihove rakete
biće kao dvorišta
za lopte iz susedstva.

Ne želimo da lopte iz tog susedstva
padaju u naša dvorišta!

Ali nam njihove igre
nimalo neće smetati
ako instalirate štit.

A opet, pošto je
toliko važan štit,
važne su i lopte.

Ako već treba da doleću,
neka to budu vaše lopte.

Lopte prekookeanske
lepše su i preciznije lopte.

I inače, kad u nas ništa nije upereno
osećamo se bezvredno:
kao, na primer, Senegal
ili Obala Slonovače,
u koje niko ne nišani.

Valjda smo svojom istorijom zaslužili
da najrazornije oružje
bude u nas upereno.

Sad, kad smo postali prijatelji,
nemojte to da nam uskraćujete!

MILOVAN MARČETIĆ (1951, Prijedor; Beograd), iz zbirke pjesama "Iza zatvorenih očiju", 2010.
preuzeto iz zbornika poezije socijalne tematike "Do zuba u vremenu", Presing, 2014.

književna pretpremijera: FRAGMENTARNI ROMAN DANIJELA JANKOVIĆA “PLES OBLAKA”, vlastita naklada, Zagreb, 3/2022; ulomci

EKSPERIMENT

Vedran: Navečer je svirka u KSET-u. Eksperimentalna, ambijentalna... Idemo?
Damjan: Zovi me kad eksperiment uspije. U nekom drugom ambijentu.
Vedran: ???
Damjan: Muka mi je od kantautora i vokalno-instrumentalnih sastava koji izmišljaju toplu vodu. Rezoniraju na način da jedan član mora puhati u mokraćni mjehur tibetskog goveda, drugi mora svirati na 56 čaša vode pomno napunjenih tako da pokrivaju 7 oktava, treći dvije pjesme izvodi na sitaru bez jedne žice, dvije na sarodu, a ostatak na instrumentu koji je sam napravio, četvrti samo pleše u ekstazi i tu i tamo prozbori pokoju riječ na esperantu. Sve ostalo nije originalno. Po mogućnosti još da su članovi neke neregistrirane sekte i onda je to vrh.
Vedran: Oduvijek si bio otvoren za nova iskustva.
Damjan: Ko trudnica prije poroda! Idem roditi na stražnji izlaz, kenja mi se od te muzike.

***

REPORTERI

Pukom slučajnošću našli su se na inačici prêt-à-portera jedne modne kuće. Promatrajući tu paradu izrazito mršavih modela u kreacijama koje ne bi odjenuli na sebe ni u bunilu, Damjan je u publici spazio poznatu starletu. Po završetku sleta na modnoj pisti, rekao je Vedranu:
– Upali kameru na mobitelu, prati me i snimaj.
– Što izvodiš? – Vedran je slutio show program.
– Oprostite, gospođice Karabatić, jeste li voljni dati izjavu za poznati magazin? – upitao je Damjan.
– Naravno! – ushićeno je odgovorila Ava.
– Odlično. Dakle, ave... – započeo je Damjan, no mlada dama ga je prekinula u startu:
– Nisam ja Ave, nego Ava.
– Krivo ste shvatili. Ave je pozdrav. Starorimski... – objašnjavao je izvjestitelj.
– Nisam ja Romkinja – ponovno ga je sasjekla u korijenu.
– Ne romski, nego rimski... No dobro, nema veze. Prijeđimo na pitanja... Je li vam rukometaš Nikola nešto u rodu i jel' vam stavio nešto prigodno u čizmicu za Svetog Nikolu? – Damjan je bio konkretan.
– Ne znam tko su ti ljudi. Ali dobila sam šibu – smijuljila se plavuša.
– Tko vas je šibao? Znači, volite grubo? – rešetao je Damjan nemilosrdno.
– Neka to ostane tajna. Reći ću samo da se zove Fran, a preziva Arbanas – pohvalila se svojom inteligencijom po tko zna koji put.
– Hvala na intervjuu, divni ste – završio je Damjan te pokazao snimatelju da napravi rez.
– Isus ti mater... – rekao je Vedranu pa dodao: – Daj mi pošalji to preko WhatsAppa da prodam portalima.

***

POSLOVNI PLAN

Neplanirani izdatak u vidu kupnje invalidskih kolica za majku Damjana je bacio na koljena u financijskom smislu pa je pokušavao na sve načine zakrpati rupe u proračunu.
– Kupi koju sliku preko te svoje udruge – predložio je Ivoni.
– Nažalost, ne mogu. S obzirom na to da se financiramo iz europskih fondova, sve mora biti transparentno. Moramo pravdati svaku kunu – replicirala mu je.
– Znači, nema prostora za nikakve manevre, za sitnu muljažu koja bi zapravo bila dobro djelo – nastavio je.
– Ne. Žao mi je, ali ne – završila je Ivona.
– A jebeš ti i te udruge. To je hrpa hohštaplera, neradnika i lažnih profila. Koliko love odlazi iz proračuna za kojekakve diletante koji pod krinkom koječega uzimaju pare. Sve je to paravan za pranje love parazita koji sisaju ovu jadnu državicu do iznemoglosti. Nije ni čudo da smo na rubu propasti. Udruga ova, udruga ona... To su legla sive ekonomije – očaj je govorio iz njega.
– Osnuj ti jednu. Treba ti samo dvoje-troje ljudi, statut, pečat i knjigovođa. I riješio si problem – ubacio se Vedran pa nadopunio: – Registriraj što više djelatnosti. Možeš prodavati ulja na platnu, ali i držati tečajeve iz drkanja kurca. Ugodno s korisnim.

***

SPORTAŠI

Stopljeni s kaučem, nalikovali su amorfnoj nakupini bjelančevina. Sušta suprotnost atletski građenim tipovima. Ivona ih je već ranije pokušala animirati, no svaki njezin pokušaj bio je uzaludan.
– Pokrenite se. Razmislite barem o bilo kakvom rekreativnom obliku bavljenja sportom. Za početak, vožnja biciklom bi bila veliki napredak i ekološka korist, što nije zanemariv aspekt u cijeloj priči – bila je uporna.
– Bavimo se mi kriglanjem i kotletikom. I to profesionalno! Puna boca piva teži šezdeset tri dekagrama, dakle, svakodnevno dižemo utege. Ako tome pribrojiš pikado i stolni nogomet te umne sportove belot i šah, to je i više nego dovoljno. Dapače, previše. Za muskulfiber – spremno je odgovorio Damjan.
– A tek seks! Koliko se tu potrošimo – dodao je Vedran.
– Malo, dragi moj. Premalo. Ako ovako nastavite, nećete nimalo – dočekala ga je Ivona na volej.

***

PREVENCIJA

Izašao je jubilarni dvjestoti broj časopisa u kojem je zajednički poznanik pisao putopise i čije su vrhunske fotografije krasile naslovnice pa su komentirali.
– Juka radi odličan posao. Frapantna je metamorfoza koju je prošao, od huligana do majstora. Zaista zaslužuje dubok naklon za uloženi trud – rekao je Vedran.
– Gdje je bio ovaj put? – pitao je Damjan.
– U Indiji. Zanimljiva priča o Holiju, festivalu boja, zatim najsvetijem gradu hindusa Varanasiju, obredima spaljivanja, sadhujima... – fascinirano je nabrajao Vedran.
– Ne bih išao tamo nizašto – Damjan nije dijelio isti osjećaj.
– Zašto? – upitao je Vedran.
– Sve djeluje užasno prljavo. Nedavno sam gledao neki dokumentarni film u kojem je prikazano kako obavljaju veliku nuždu na obali oceana, njih stotine, poredani kao po špagi. Nema kanalizacije, nema pitke vode, muhe veličine orla lete oko njih. Strava! – objasnio je Damjan.
– To su predrasude u kombinaciji sa strahom od nepoznatog – usprotivio se Vedran.
– Nisu. Slično je i u Africi. Što misliš, zašto je obavezno primiti nekoliko vrsta cjepiva prije nego otputuješ u te zemlje Trećeg svijeta? – Damjan se držao svojeg stava.
– Prevencija – kratko je rekao Vedran.
– Zajebi ti to, stari moj. Svaka čast svemu, ali ja tamo nemam želju ići. Ajmo mi radije do Kugle na jednu kratku, preventivno – predložio je Damjan.
– Ajmo. Tamo su nam poznate boleštine – složio se Vedran.

*

o knjizi: 

"Znate li one „filozofski" nastrojene tipove koji imaju mišljenje baš o svemu? Koji na humorističan način debatiraju o ozbiljnim temama, a na znanstveni način o banalnim? E, pa Damjan i Vedran su dvojica upravo takvih likova kroz čije dijaloge progovara autor. U cijelu priču upliće se Ivona koja njihovo prijateljstvo stavlja na kušnju. Hoće li ono biti sačuvano ili će ostati samo uspomena? 
Fragmentarni roman „Ples oblaka" četvrto je i dosad najopsežnije djelo Danijela Jankovića, u kojem u šaljivom tonu ukazuje na najveću vrijednost koju čovjek može steći u životu. Jer imati makar jednog pravog prijatelja neprocjenjivo je bogatstvo."

_____________________________________________________________

DANIJEL JANKOVIĆ rođen je 5.5.1977. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Elektrotehničar po struci, još od školskih dana piše poeziju i prozu, no do sada je, u vlastitoj nakladi, objavio svega dvije zbirke pjesama, jednu proznih crtica te četiri nosača zvuka sa svojim nazovipunk bendom, u kojem urla iz sveg lošeg glasa. Skuplja nebitne informacije i inspiraciju iz polusvijeta oko sebe. Ne pije vino i nema psa.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA GORANA GRUBIŠIĆA “ALPAKA MEĐU LAMAMA”, Librarion, 2022; tri pjesme

ALPAKA MEĐU LAMAMA

među svim lamama ima jedna
koja u svom tom lamskom zbivanju
prečesto ostaje neprimećena
dok je neumorni talasi lamskog mora zapljuskuju
ona sva takva fina i divna
u svojoj skromnosti i plahosti
ostaje povučena i snuždena
dok sve ostale šuruju sa razbibrigom
i u lamskoj školi dobijaju petice
ta sa najfinijom ćubicom ima sve trojke
i samoću

niko se ne pita
niko ne zna šta se zbiva
otkuda taj nežni stvor među svim tim lamama
u lamskoj školi trojke su za one koje se ne ističu
tako mora biti
stoga
ona najnežnija od svih
je dobra
predobra trojka

jedino jedna zvezda daleka
i po danu i po noći
i kad se vidi i kad se ne vidi
večno bdi i misli na nju
ponekad noću
u gluvo doba
zasuzi i zatim žmirne
i kao da daškom noćnog vazduha
šapate šalje
“dete moje divno,
posebnost i nežnost koju poseduješ
su dar,
a ne breme”

ipak
dani se nižu
i ko zna šta će biti
neumornost talasa sve kruni
zvezda koja noću suzi
sada je možda samo kofer prepun briga poslat na dugo putovanje

ali znaj
dobrota, pamet i zdravlje se ne vraćaju
dobrotom, pameću i zdravljem
one prosto to jesu
i one su dovoljan zalog ljubavi i mira
što ti i jesi
svilenkastosti predraga
mekoto moja jedina
alpako među lamama

***

NE POZNAJEM NIKOGA KO KUPUJE STAN

gladan sam
i kao nešto razmišljam
dijagram odnosa među klasama je ono
kada si gladan i kada nemaš šta da jedeš
ali uspeš da nađeš u špajzu makar jednu teglu kompota

ili
gladan si i nemaš šta da jedeš
ali nemaš tu jednu teglu kompota

ili
još gore
a samim tim i verovatnije
nemaš ni špajz

ne poznajem nikoga ko kupuje stan
ko kupuje auto

zato pazi
na kukove
da ti ne pomodre
dok se sav teskoban spuštaš
niz ovaj tegoban tobogan

***

NUSRAT JAHAN RAFI

cenim
negde baš u ovom trenutku
na svim planovima
svi smo tu negde na potezu
između šesto trideset prvog i šesto sedamdeset devetog
životnog gubitka

ali, osećam da sada ne postoji ništa tužnije, užasnije od ovoga
poraženi smo kao ljudi
kao civilizacija
ako se svako ne odredi u odnosu na ovo, onda nas je ovo
sve odredilo

znam
juče, danas, sutra
rećićemo jemen, saudijska arabija, deep web, dole u parku
uvek ćemo nešto šapnuti vetru sile stihije i pomilovaćemo se
neizbežnošću

ipak, sa ovim nemamo više pravo na reči i pojmove
kao što su tragedija, zločin, kataklizma, metastaza...
jer će sve one biti jedna grozna čemerna usrana reč
neživot

________________________________________________________

GORAN GRUBIŠIĆ, rođen 1979. godine, iz Subotice, muzičar (član bendova Wooden Ambulance i Ana Never). „Alpaka među lamama“ je njegova prva zbirka poezije.

KRATKA PRIČA MILANKE BLAGOJEVIĆ: POZDRAV PROLJEĆU

Glas s minareta u predvečerje proljećnog dana odzvanja sudarajući se s oronulim fasadama.

Jeza počinje od stopala, lagano zapne o želudac i obori dlanove. Još jedan dan osipa se polako.

Mali grad odahne u tišinu koja prekrije sve te prazne ćoškove u koje se danju krijemo.

Noć u kojoj se susrećemo sa sobom.

Počešljala je kosu. Umila lice. Navukla debelu jaknu iako je bilo porpilično toplo. Kad se voda upije biće teža. Džepovi prazni u sebi ne kriju kamenje. Korak joj oštar i prav. Nigdje se ne zaustavlja. Ne skreće pogled. Slučajni, rijekti prolaznici. Za njih je uvijek odsutna i čudna, niko se ne osvrće za njom.

Prolazi pored otvorenog prozora, za radnim stolom dječak uči pjesmicu o proljeću, kraj njega majka u bademantilu. Nedjelja. Sutra je škola. Njegova okupana, mirišljava koža dodiruje površinu stola, između obrva nabori. Naučiće je, obećao je sebi. Od nabora jednog dana nastaće duboka bora. U njoj mnogo neispunjenih obećanja. Majka kojoj se rijetko javlja. Zaboravljena pjesmica o proljeću, naučena za taj čas.

Proljeće je
krilato k’o ptice.
Zdravo, prvo,
prve ljubičice!

Da ga je pomilovala, učila s njim satima, ne bi bilo ove noći u kojoj sove nisko nadlijeću. Prozor se zatvori pod naletom jakog vjetra. Dječaku se podignuše dlake na rukama. U prozorskom staklu odraz djevojke , blijedog lica i počešljane plave kose.

„Izgleda kao duh“, reče mami.

„To je samo djevojka koja šeta“, rekla mu je oštro.

On nije dječak koji samo uči pjesmicu kao što ni ona nije djevojka koja šeta. Njeno tijelo natopljeno vodom plutaće po lokalnoj rijeci danima. Stihovi nenaučene pjesme i mamin pogled razočaranja potrešće njegovo mlado tijelo. Gluposti. Čovjek treba da je jak i čvrst. I djecu treba navikavati na to.

Ona je samo nenaviknuta. Isuviše slaba. Nije znala primati udarce. Prijeteće poglede. Uvrede. Govorio joj je da je kurva kao i mati. Izvrtao sto. Ujutru bi našla majku kako spava pod njim. Pokrila bi je prostirkom i nastavila u školu. U školi je neko gurnuo, ne zna više ni ko, zatim joj bacio ćik u kosu. Ništa za to, to su samo tinejdžerski dani. Sve se zaboravi. Pjesmica o proljeću, udarci, zapaljena kosa, majka je već za šporetom kuha ručak. Treba biti jak, čvsrt, primati udarce. Ona je samo nenaviknuta. Isuviše slaba. Našim precima je bilo još gore. Mi smo od šećera, rastopimo se na kiši. Plutamo po vodi praznih džepova.

Zdravo, grano,
cvjetni dodire!
Zdravo pčele,
i prvi leptire!

Naše majke su osvješćene i spremne na sve hodale s viklerima na glavi. Isuviše slabi, neosvješćeni kročimo ka mostu. Dovoljno drski da se s njega bacimo. Ne trpamo kamenje u džepove jer smo neorganizovani, sve radimo nesmisleno. Majčine ruke pregorele od pegle. Rubovi na njegovoj košulji kriju nesavršenosti.

Ako bi je neko zaustavio u koraku i pitao zašto, rekla bi zbog očevog pogleda. Pogleda koji je grickao njenu utrobu kao orao ali je promašio jetru. Ruke ne bole. Modrice koje blijede. Utroba se ne obnavlja. Olupina koju su tresli i istresli sav sadržaj. Vjetar joj je mrsio kosu i udarao u oči. Nekome bi se učinilo da plače. Nekome ko nije poznavao prazninu duše. Poslije su govorile da je nenavikla, razmažena, nespremna i sebična. Ona je pokrivala majku ispod stola, brisala krv sa kade koja se slila u fuge njihovih pločica i zalila zemlju ispod njihove kuće. Tu sad raste maslačak. S proljeća je gledala kako se žuti, poslije kako se pretvara u aviončiće za duvanje. Imala je rozu haljinu na volane i crne lakirane cipele. Trčala dugo, dugo, da ne čuje mamine krike. Kad se vrati skidala bi joj ostatke maslačka sa haljine i plakala. Obećala je da će naučiti pjesmicu i da se neće nikada više udaljiti toliko od kuće i da neće isprljati haljinu.

Neispunjena obećanja. Sada je bila daleko od kuće. Nije ih čula. Večeras su bili mirni. Pomislila je, u jednom trenutku, da su izgledali srećni. Večerali su ribu. Jedu li ostatke nekog ko je praznih džepova bio na dnu rijeke. Noć prije te nije bilo večere, samo prosuta čorba od kopriva slivala se niz sto. Opet je presolila. Krv sa majčinih usana miješala se sa zelenom bojom koju je čistila. Nije gledala u mamu, gledala je u te boje. Koja boja nastaje miješanjem zelene i crvene, pomislila je.

Smrt. Od toga nastane smrt.

Njen skok bio je odlučan i brz. Njeno tijelo dugo se opiralo pronalaženju, izgledalo je kao da je taj dan skočila. Jedan spasilac počeo je da plače jer je na rubu njenih usana ugledao osmijeh.

Dječak je uzalud onu noć učio pjesmicu, pitali su ga tek za sedam dana.

Baš tog dana kad su izvlačili njeno tijelo.

POZDRAV PROLJEĆU

Proljeće je
krilato k’o ptice.
Zdravo, prvo,
prve ljubičice

Zdravo, grano,
cvijetni dodire!
Zdravo pčele,
i prvi leptire

U proljeće
Ništa nije grubo,
zdravo, vrbo,
prolistala trubo!

Zdravo, žeđi,
sa pijaće česme!
Zdravo, ptice,
doletjele pjesme

(Priča “Pozdrav proljeću” uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu “Priče iz komšiluka 5” i uvrštena je u istoimenu knjigu u izdanju izdavačke kuće Imprimatur 2021.)

***

MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. 
Diplomirala na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost, u Banjaluci.
Piše kratke priče i poeziju.
Priče je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima.
Objavila dvije knjige, zbirke priča:  „Mandarinske patke“ 2018. godine i Nervus vagus i druge priče“ 2020. godine, obje pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.

Zbirka priča „Mandarinske patke“  nagrađena Čučkovom nagradom za najbolje debitantsko djelo u 2018. godini.

Ostale nagrade i pohvale:
Druga nagrada Međunarodnog festivala poezije i kratke priče Vojislav Despotov ;
Treća nagrada Međunarodnog konkursa poezije i kratke priče Magda Simin;
Priča Zaborav dobila je visoku ocjenu žirija konkursa za književnu nagradu Milovan Vidaković u organizaciji redakcije Srpskih nedeljnih novina iz Budimpešte;
Priča „Pozdrav proljeću“ ušla je u najuži izbor na konkursu Priče iz komšiluka 5.

Majka troje djece, živi i radi u Šamcu.

KRATKA PRIČA DORTE JAGIĆ: MIRISI NOĆI (iz knjige “NOĆ NA ZEMLJI”, Ljevak, Zagreb, 11/2020.)

Samo trebaš cunjati, šuljati se noću gradom s nosom kao kamerom. Biti bos i gol i nitko kao svaka životinja, kao svaki asfalt, bez imena i povijesti. Vidi, Crnatkova, taj miris šankova i pjesništva prošle države, ranjivosti golemih stabala i tutnjećih vlakova s osvijetljenim imenima lica tako ukoso, pažljivo upisanih u matične knjige. Rudeš, miris jeftine kave prije noćne smjene u Plivi, miris pivskih čepova od zadnjih popijenih piva pred dućanom, vonj skupljanja masne lamperije u predsobljima kad se ugasi grijanje. Pantovčak, Nazorova, miris lijepljenja za bolju prošlost tog tisućunožnog bršljana, vrisak razjapljenog staračkog zubala u čaši, nevini oval bijela zida ostao iza uokvirenog goblena, psihosomatski osip crne plijesni u kutovima, u svađi prolivene bočice Chanela 5. Jordanovačka raskršća, tajni isusovački vrtovi, bolnička plućna krila, miris juhe od zimzelenih iglica ratia, erosa, tanatosa. Miris manije maksimirskih čimpanzi, krokodilove anemije, slonova histeričnog slijepila za planet Zapada, sve od ropstva popišana krzna, krzna povijesti svih zaključanih živina, miris lavove otvorene gubice iza rešetaka. Miris rigotine i ljiljana na Kvatriću. Miris strahom oznojena pazuha majke Novog Zagreba, one Mirjane iz Končara čiji se sin skida s horsa već treći put u njenom krevetu u njenoj spavaćici. Miris starog kabela TV-a s utakmicom. Miris nevoljenih kurvinih dvjesto života kod Kolodvora i glatke plastike s ruba nove torbe njenog sina prvašića.

U golemoj retorti noći krčkaju mnogi mirisi. Cigara kicoša, jako vino. U skupim restoranima miris mljackavih, guščjom mašću podmazanih političkih analiza. Crna mast kreme za cipele, a dalje, iza ugla, gorki mentol bijedne kolonjske vode, moljac spaljen na goloj žarulji, vonj bolničkoga klora na urgentnom centru na Svetom Duhu. Smrti i mladunče, ti siromaštvo, makni se! Smrdiš na sve ljude koji su htjeli i trebali mirisati na život, a nisu!
Neon, miris neona je miris grandiozne, narcističke noći u gradovima čija svjetlost uporno i drsko zaklanja zvijezde. Rim, Tokio, New York, Sao Paulo, Mexico City, Manila znoje histeričan neon. Timbuktu i Đakovo nisu tu.

Miris romantične genijalnosti i priča s rubova usta, novina. Još se vije miris tek poslužene piletine a la king u otmjenom restoranu Delmonico's na Manhattanu, u koji bi davnih godina za večeru sjedao Tesla. Točno u 8.10 p.m., s obaveznih osamnaest salveta uz tanjur. Miris misli kojima nijedno tijelo ništa ne može.
Ili neugasivi miris čelika noćnoga Orient Expressa na stanici u Vinkovcima. Miris svake nove putne karte sprečava da blijede ispovijedi prvih noćnih putnika. Rijetko je, doduše, ali u kišnoj noći jak je miris gromom pogođenog, spaljenog tijela - ujedno miris brzine svjetlosti i brzine mraka.

Da, noć ima stotinu mirisa, a najnježniji je već spomenuti tugaljiv miris noćnog leptira oprljenog svjetiljkom. Na sekundu on je buktinja apsolutne živo-smrtne svjetlosti. Najslađi je miris ispražnjene kinodvorane, miris majčine spavaćice, noćne trave i miris načete gorke čokolade ostavljene na stolu sestri, kad se svjetlo ugasi. Na periferijama brašnasto topli miris ruku pekara koji mijesi trbuh kruha. Miris kuverti, pečata i paketa noćne dežurne pošte u Branimirovoj. Suhi miris policijske uniforme kod Kolodvora. Miris jeftine šminke tinejdžerica u noćnim tramvajima. Najtužniji onaj razgaženih cipela bolničkog tehničara koji izlazi iz hitne pomoći.
Ponekad noć odustane od svih šarenih i čak ljupkih mirisnih ambicija, pa miriše samo na staru mokraću i proliven benzin. Znoj, crveni ulošci u WC-u. Proliveno pivo s komadićima mozga na asfaltu pred noćnim klubom. Ili popišano, izgaženo zgarište livade nakon koncerta i vatrometa. Samo ga smetlari i vrane znaju. Ljeti se pokraj čeličnih ograda trokatnica osjeti onaj tamni, čipkasto-lutkast miris lijepe, usamljene žene.
U samotnih žena utroba je glatka, reljefna i krhka kao goblen. Sve osjeća, prima. Nakon kavijara na otvorenju izložbe lijepe žene tješe se čokoladnim keksima u krevetu, dok dolje u njima reži čopor praha lajuće okoline.
Neke moje prijateljice namjerno propuštaju prilike. Naćule uši u tami, kao one oči Jamesa Stewarta u filmu Prozor u dvorište. Drugih očiju nema u blizini. Po našim brdima razasuti su samo bjegunci iz ratova i teleskopi.

____________________________________________________

DORTA JAGIĆ (1974.) piše poeziju, kratke priče, putopise, eseje i pjesme za djecu. Dosad je objavila pjesničke knjige Plahta preko glave, 1999., Tamagochi mi je umro na rukama, 2001., Đavo i usidjelica, 2003., Kvadratura duge, 2007., Kauč na trgu, 2011., Kafkin nož, 2015. te knjige proze Kičma, 2009.; S tetovažom nisi sam, 2011., leksikon Mali rječnik biblijskih žena, 2013., putopise Prolazi i pukotine, 2015., knjigu eseja Veće od kuće, 2018., slikovnice Inženjer leta na kraju svijeta, 2020. i Tri putnika u zemlju Nut, 2020. Njezine pjesničke knjige te pojedini ciklusi prevođeni su na brojne strane jezike; i uvrštena je u domaće i strane antologije pjesništva. Uz nagradu Goran za mlade pjesnike, 1999., dodijeljena joj je međunarodna nagrada The European Poet of Freedom Award u Poljskoj, 2014., za knjigu Kauč na trgu. Dobitnica je i Goranova vijenca 2017. za cjelokupni pjesnički opus i dostignuća u hrvatskoj književnosti, te nagrade Hrvatskog P.E.N. centra „Višnja Machiedo” za knjigu eseja Veće od kuće, 2019. Dugi niz godina vodi radionice pisanja poezije te prevodi poeziju i prozu s njemačkog i engleskoga jezika. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu.

POEZIJA TAMARE BILANKOV

OŽUJAK

ponekad navečer uzmem špagu
zabacim je svom snagom iza sebe
pritom koncentrirana sabirem pogled u jednu točku
ruke spakiram u majicu kako mi ne bi ispadale putem
potom dijelove sadašnje duše rasprostrem i navučem po špagi sve do onih titravih dana
onda visim iznad naših otuđenih sjena 

ponekad uspijem izdržati tako čak tri frejma

***

SVIBANJ

Gledam u tamni rub betona naše zgrade na kojeg se naslanja ljetnje nebo
dva materijala i dvije ideje
jedan taman pa konačan
drugi plavi pa beskonačan
ležim na krevetu
pored otvorenog prozora
i vježbam misli
puštam ih da otrče kroz prozor
i vrate mi se ujutro svježe
puštam ih na pašu
puštam ih od sebe
i uhvatim se za komad betona kad za nebo već ne mogu

***

KOLOVOZ

ljeti
rodi se u ljeto tako da se baciš od gore u majčino more pa izađeš, hop, na suhi i topli zrak
zaljubi se ljeti tako da zavežeš svoju kosu s njegovim mislima i rastopiš ih zajedno na plus 38 zauvijek
ugazi na ježa
pusti nekog da ti ih iglom izvlači iz stopala
hladi crveni žulj od novih cipela na vrućem kamenu u mršavom hladu
otiđi odavde ili bolje rečeno umiri se dok traje ljeto tako da te poslije samo netko zalije pa iz tebe izraste crni bor
to se zove umri u ljeto
ali ne od vrućine
nego neka ti bude od godina, od dugih ljeta iza tebe
dočekaj danas još jedno ljeto zatvorenih očiju i gole kičme 
neka te pecka znoj
puc puc puc
samo je danas ovako ugodno vruće 
budi ljeto ljeti

***

RUJAN

prizori kasnog ljeta 
pojedinačni
razdvojeni kao u udžbeniku
(jedna žena pliva uz rub jezera, druga žena čita novine na stolici u suncu, spasioc gleda u tišinu daljine)
dragocjeni, kao da su svi redom slučajni
sunce dobronamjerno
sladoled se sporo topi
neki ljudi govore jedan drugom u daljini
prizori za one koji su došli kasnije a nisu zakasnili
takvi su rijetki
i ljudi i prizori

***

STUDENI

izašla sam na balkon i gledala u praznu kuću od čijih je stanara ostao samo žuti frizbi i shvatila kako gledam prema uspomeni u koju se sada, vjerojatno prije neke nove armirane varijante, uselila zima
mogla sam je osjetiti samo kad bi malo razdvojila prste na rukama ili kapke na očima,
 u praznim kućama uvijek je zima, 
tamo se odmara i puni samoćom, 
iz takvih kuća zimi puše vjetar,
to je taj vjetar zbog kojeg navlačimo kape i gledamo iznutra

izašla sam na balkon i gledala u sebe

____________________________________________

TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa i animacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak i nagrade Na vrh jezika za 2020 godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika. Djeluje unutar umjetničkog kolektiva Ljubavnice.