NOVA POEZIJA JOSIPA ČEKOLJA (iz rukopisne zbirke “DOBA BESKORISNIH UMNJAKA”)

VULKANALIJE

dobro jutro, danas će kišiti oko podneva
i do večeri nećeš pronaći bračnog druga,
satelit se udaljio od tvog planeta kilometrima,
baci ribice na žrtvenik, počela je godina ognja i požara,
dobro jutro, zamrzi ovaj tjedan na putu do posla

u zahodu promatraš sprovod kraljice Elizabete II.,
prije spavanja pogledaš smiješne nasumične snimke mačaka,
svakog dana napraviš nekoliko sklekova i popiješ nekoliko piva,
bojiš se konca svijeta i gubitka kose, po deveti put ovog mjeseca
pokušavaš pročitati jedan roman do kraja

svi poljupci prosuti su haustorom kao opušci,
svi petci umoreni su jutarnjom žeđi i bolovima u nogama,
svi ljubavni eksperimenti postali su digitalni neuspjesi,
pozivi neuzvraćeni, poruke produhovljene

sanjaš rane trešnje u majici pretvorenoj u košaru,
gradove bez rasvjete koja umara zvijezde
i vragove koji donose darove

porod tvog tijela obavljen je krajem dvadesetog stoljeća,
sasvim nebitan za povijest čovječanstva,
tijelo bačeno u ljutnju nakovnja

***

sanjao sam da sam cvijet
svakog ponedjeljka ujutro izvršavajući sve besmislene obaveze,
tramvaji voze u mračne jazbine dok se putnici predaju
svevišnjim redovima i staležima

dosadilo mi je odgovarati na pitanja o poeziji,
sanjao sam da sam cvijet dok su raščlanjivali ježeve i srne,
nisu ni zaslužili da im budem kazivač
za suvremenu etnografiju sela

već devet dana nisam odgovorio na bakin poziv,
nisam spreman za još jedno šivanje lažne mlade,
mrtvački ples u noći, vinska šetnja do Jabukovca,
ondje sam pronašao slatke jabuke spremne za prešanje,
do pojave blještavih sunca na stropu postale su kisele,
sanjao sam da sam cvijet čekajući otvaranje pekara

Goran Kovačić šuti u kutu moje sobe,
ruke su mu izranjavane i posute cimetom,
u bijeloj potkošulji s tragovima krvi mota cigaretu,
pitam ga sanja li na kajkavskom ili štokavskom jeziku,
ali on u vatri traži samo mali šumski put iz djetinjstva,
ujutro mi na stolu ostavlja svoju partizansku kapu,
sanjao sam da sam cvijet, Ivane Gorane

u osmom razredu napisao sam vjetrovu tužaljku,
već tad sam u Lukovdolu znao da se ne osjećam ugodno
u društvu umišljenih stihoklepaca i stihoznalaca;
u klubu su mi šapnuli jedini stih koji su znali:
pjesnici su čuđenje u svijetu (pjesnici su ludi)

neprivlačni su dečki koji pišu poeziju i knjige za djecu,
jednog dana napisat ću jedan pravi značajni roman
sa stotinu velikih muževa i tužnih žena,
jurišat će hiljade junaka i junakinja
kroz žrvanj europske povijesti,
da mi daju jednu pravu nagradu
i jedan nacionalni poljubac
(šalim se, mama)

u ormaru nisam pronašao ni jednog lava,
samo hladna prostranstva kraljevstva bijele vještice,
pokušao sam biti fasciniran životom kao djeca vlakovima,
sve su čarape podrapane od plesanja po parketu,
svaki vikend ponovio sam si
da više nikad neću imati
dvadeset tri godine

ipak, sanjao sam da sam cvijet

***

grad u zoru pripada pticama,
osluškujem kako uživaju oslobođene
naših koraka, glasova i vozila,
vraćam se u stan s polaskom prvih tramvaja,
noćas sam ponovno ostao budan
da zadovoljno zgriješim
riječju, djelom i propustom

pjesme iz 2013. podsjećaju na tribine iza gimnazije,
kad smo s jeftinim alkoholom trčali igralištem po kiši,
sanjali o južnoj strani Medvednice, kad smo radije pušili nego ručali,
učili i radili da pobjegnemo, vrištali i ranjavali se
onako kako su radili u zapadnjačkim filmovima

Zagrebe, ne volim te dovoljno
da tobom hodam gol i da ti ljubim betonsku kožu,
ali rado bih ostao još neko vrijeme, ako mi dopustiš,
da pronađem sebe između tebe i sjeverne strane Medvednice

ova pjesma ne mora biti ni pametna ni univerzalna,
ionako je nitko neće prevoditi

navečer se još uvlačim u kutije
da sklupčan gledam humoristične serije,
kvalitetni filmovi zamaraju
i tjeraju na preispitivanje od stopala do tjemena,
još uvijek previše trošim na košulje i limenke,
još uvijek se bojim ispadanja kose i neuspjeha,
još uvijek misle da sam čudan, i onda kad me žele,
tablete za spavanje ispod jastuka, iskorištene postelje u fotografijama

u ovo doba zaštitnih maski i nuklearnih prijetnji,
zavlačim se dublje u fotelje svojih prijatelja,
naša neplanirana djeca već su izgorjela u sušama,
utopila se u poplavama, zagušila se u našoj šutnji,
ako nam je ostalo još malo vremena,
smijem pisati dramatične patetične pjesme

u središtu zagasite šume pronašao sam dječaka
kojeg je porodio jednorog,
spavao je naslonjen na njegov punašan trbuh,
hranio se njegovom čarobnom slinom,
dječak koji nikad nije mogao postati
mladić –
dijete koje je zurilo u lišće iznad sebe
i pokušavalo mu dati smisao

u to doba žar-ptica
već je progutala svijet u kojem sam odrastao,
moj veliki grad i moj mali grad postajali su sve udaljeniji,
a stihovi su mi bivali sve nespretniji i zabrinutiji

prelazim ulice da se uvučem u nesigurno krilo,
polazim na more da skupim sve puževe kućice,
smišljam priče da sjećanja na vožnju postanu vječna,
otok nazivam planetom da ga odrežem
sa zemljopisne karte

nesanica od trideset tri sata,
Ema mi u crnom kaputu donosi mandarine,
smijem se ljudima koji nas okružuju,
dosadni su mi, ali ne prestajem
razgovarati i plesati s njima

bjeličasti afteri, još jedan sat pa odlazim,
vrzmanje od jednog do drugog kuta, dosadni razgovori,
još jedan sat pa odlazim, zaključujem – dosadni ljudi,
još jedan sat pa odlazim, zaključujem – ali bogati ljudi,
koji se smiju jednom studentu i kulturnjaku,
svi ti nesigurni ljudi koji ponedjeljkom
brinu o spolnim bolestima i skupim ručkovima,
bjeličaste noći, siromašne noći, isprazne noći

kad sam skupio hrabrosti kročiti na pozornicu,
rekli su mi da nikad neću biti ni kajkavac ni štokavac,
Ozalj pak postaje grana koja upozorava
da nikad neću biti ni ekavac ni ikavac;
poslao sam pismo Franu i pitao ga zašto nije bio spretniji urotnik;
kad sam bježao od zavičaja – on je trčao za mnom,
kad sam se prestao sramiti podrijetla – rekli su mi da sam zavičajni pjesnik;
kad sam pisao o majkama i očevima – rekli su mi da idealiziram,
odgovaram im u crvenom trideset devetom satu bez sna
– veoma srdito, izmoreno i teatralno –
da ništa nisu dobro pročitali

više ne čitam poeziju, vidi li se to u ovom stihu?

na kraju ove pompozne pjesme vidim razjarenog Miroslava kako izranja iz vatre,
obučen u kelnersku opravu, stupa na prašnjave drvene daske
i dubokim pušačkim glasom recitira: „i uvijek tako i dokle tako? i zašto tako?
čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa!“

(podsjetnik: ovu pjesmu pošalji prijateljima
i pitaj ih koliko je sramotno objaviti je pred osjetljivom publikom,
obećaj im kavu ili pivo za to, zamoli ih da ne budu preoštri;
podnaslov nove zbirke: „pjesme koje se neće svidjeti ni mojoj urednici ni mami“)

_________________________________________________

JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. godine. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno polazi diplomski studij kroatistike i povijesti ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Autor je pjesničkih zbirki „Junaci i zmajevi u zalasku“ (Mala zvona, 2022.) i „Dječak pred žetvu“ (Jesenski i Turk, 2023.), kratkog romana „Hahari na dnu mulja“ (Mala zvona, 2022.) i slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020.).
Pjesnički rukopis „Dječak pred žetvu“ osvojio je nagradu „Na vrh jezika“ te je pohvaljen na „Goranovu proljeću“ 2022. godine. Kratki roman za mlade „Hahari na dnu mulja“ ušao je u uži krug za književne nagrade „Grigor Vitez“, „Mato Lovrak“ i „Mali princ“.
Ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ nastao je u sklopu „Revije malih književnosti” te je objavljen u antologiji „Vrijeme misli“ (Kulturtreger, 2021.) i na književnom portalu „Kritična masa“. Kratka priča „S druge strane rijeke“ objavljena je u zbirci „U ritmu jeze – ponor plesova“ (Mala zvona, 2021.), a ciklus pjesama „Vreme bokčije“ u časopisu „Poezija“ 2021. godine.
Sudjelovao je na pjesničkim književnim festivalima „Stih u regiji” (Zagreb), „Rukopisi” (Pančevo, Srbija) i „Susret riječi” (Bedekovčina) te na festivalima dječje i adolescentske književnosti „Monte Librić“ (Pula) i „Tjedan dobre dječje knjige“ (Rijeka).
U listopadu ove godine sudjelovat će na književnoj rezidenciji „POEMMA“ u Gradu Hvaru.

PET PJESAMA IVANA KOPRIĆA IZ CIKLUSA “GUBITNICI”

PJESME

Počeo je rat kaže Damir

Padam na travu
Uhom na zemlju
Slušam topot

Zar to srce zemlje
Kuca
Kuca
Kuca

Ili vojska
Stupa
Stupa
Stupa

Ili topništvo
Puca
Puca
Puca

Strah u nogama
Strah u prsima
Strah u glavi

Strah koji juri gore

Psi laju
Bijesno
Panično
Izbezumljeno

Kad bijesni psi laju
Pametni šute
Budale se vesele
A pijanci zavijaju kao psi
Pokušavajući pjevati vesele pjesme

***

PLAĆANJE NA BLAGAJNI

Dobar dan
Želite li vrećicu
Plaćate karticom

Plaćam slezenom ako primate
Ako ne primate
Mogu založiti lijevu nogu
Pa platiti dug
I još mi ostane
Za troškove do prvog
U idućem mjesecu
Ili da mi otkinete mali mozak
Pa da njime platim
Vaša lihvarska očekivanja
Koja nikad nisam trebao ni tražio
Ali ste mi ih natovarili na moj konto

Želite li možda još i čavle
Kako bi bilo da samo posudite pa vratite
Ako nemate sada dođite kad budete spremni
Na minornu operaciju zasijecanjem ružnih riječi
U abdomen uz moj pobjednički smijeh

Oprostite
U ovom dijalogu nema razrješenja
Nema ni balansa
A znamo dobro da ravnoteža postoji
Čak i između robovlasnika i roba

Neka neka
Neću tlačiti
Neću cjepidlačiti
Predajte mi sve svoje unutarnje organe
Vaša ostarjela ljuštura
Ionako je bezvrijedna
Iznutrice se bar mogu prodati
Za dijelove
Za hladetinu
Za pseću hranu

Kuci-kuci dođi

Vau

***

RASAP

Nisu važni mrtvi ljudi
Važan je živi čovjek

S njim možeš razgovarati
Njega možeš voljeti
S njim možeš obrok dijeliti

Njemu možeš svašta prodati
Njega možeš iskoristiti

Objekt je
Potrošač
Oružje

Gladan
Žedan
Bolestan
Ovisan
Slab
Pasivan
Nedorastao

I vlastitu bi dušu založio
Za jedan obrok

Tijelo prodaje rado
Misli za drugoga
Radi za drugoga
Rađa za drugoga
Pati za drugoga
Umire za drugoga

Instrument je
Noga
Šaka
Oko

Molit će se gospodaru
Služit će mu
Vjerno
Do smrti
Do uklapanja
U zbor finih mrtvih
Nevažnih ljudi

Mrtvi ljudi gospodaru su nevažni
Važan je čovjek
Slabe misli
Neutaživih potreba
I velikog straha

***

VLADAVINA ŽOHARA

U starim zgradama žive stari ljudi
Njihove kosti propuštaju svjetlost
Žive od malo slabe hrane
I puno teških uspomena
Sačuvanih u plastičnim albumima
Po kojima noću pišaju žohari
Nakon što halapljivo pojedu
Mrvice suhog kruha

U novim zgradama žive mladi ljudi
Njihovi čeoni režnjevi su razvijeni
Bolesti im tek mjerkaju vitalne organe
Kuhinje su im aseptične i prazne
Kao njihovi registri pročitanih knjiga
Nakon skupih večera s obiljem pića
Žohari ih pohode u morama
Koje brzo zaboravljaju

Između sirotinje zagledane u mjesečeve sjene
I bogataških potomaka koji tvrdo spavaju
Generacije ljudi čiste svoje stanove i živote
Nemoćne usporiti vrtloženje dana i noći
U kojima tamne divizije šutljivih žohara
Zauzimaju prostranstva sitnih nadanja
Prljavih cijevi i razočaranih očekivanja

Oni koji misle da ih se ne tiče svijet žohara
Ujutro se bude puni životne snage
Zagledani u prozore obasjane suncem
Nasmiješe se i uđu u kuhinju
Kojom se širi pljesnivi vonj
Žoharskog bala

Ljudi su izgubili moć
Smeđi i crni žohari neopazice su
Prepišali planetu

***

DEVIJANTNO KIPARSTVO

U centru svakoga grada
Uske su ulice neprikladno položene
I pokrpane zadahom siromaštva
Neuspješno prikritog mirisima
Tople ljetne juhe od povrća
Kupljenog pred samo zatvaranje
Tržnice bizarnih sudbina
Razrokih i znojnih
Radničkih
Mučnih
Očiju

U centru svakoga grada žive
Beskućnici krmeljavih sjećanja
Na djetinjstvo koje nije obećavalo
Niti se nadmetalo za pažnju
Trenera koji su već odustali
Kuharica bez finih namirnica
I profesorica koje su plakale
Na vratima smočnica

U centru svakoga grada leže
Knjige napisane potezima sušice
O kojoj današnje generacije
Znaju jednako malo kao
O euharistijskoj posudi
Iz koje kipti Kristova krv

Gradovi bježe od svojih centara
Srame ih se kao rodnog mjesta
Svojih neoprostivih grijeha
S nadom da će ih zastrti
Tepisi korova i prašine
Dostojne filmskih festivala
Na otvorenom prsnom košu

U centrima gradova nema ni zahoda
Ni dobrih restorana
Ni škola

Zašto bi danas itko želio okajavati
Opačine prvih gradskih ljudi
Škiljavaca sklonih prijevari
Radoznalaca bez radnih navika
Perspektive i nužnih pretpostavki
Za elementarni opstanak

Nitko nije imun
Na zadah gradova
U njihovim trulim središtima

_______________________________________________

IVAN KOPRIĆ je pjesnik, pravnik, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je zbirke pjesama Hologrami nade (2019., Meandar media, Zagreb) te Intergalaktički peljar (2021., Meandar media, Zagreb). Suautor je knjige Pjesništvo vrbovečkoga kraja (2022., Avis Rara, Vrbovec). Uskoro mu izlazi ilustrirana knjiga poezije pod naslovom Lekcije iz botanike (2023., Avis Rara, Vrbovec, ilustracije Petra Held Potočnjak).

JUDA IŠKARIOTSKI

Bio je odgovorni, lojalni građanin
Volio svoju državu iznad svega
Poštovao bespogovorno njenu vlast
Vjerovao bezgranično njezinu svećenstvu.

Kad je izdana policijska tjeralica
Pobojao se za sebe i pomislio:
Pa ja imam ženu i djecu, što ako optuže i mene
Moja je patriotska dužnost da ga predam
Naši sudovi rade objektivno i pošteno
On će, uostalom, lako dokazati da je nevin.

Novac mu nije bio motiv: To bijaše uobičajena
pristojba za suradnju s organima gonjenja
Kad je vidio da Isusa vode na križ,
gorko se pokajao
bacio tih trideset srebrenjaka pred noge
svećeničkim prelatima i rekao:

“Sagriješih, predavši krv nedužnu!“

Čin svog dubokog kajanja
Uskoro je potvrdio svojim tijelom
Što je mlitavo visjelo
na grani.

Njegov pokajnički šapat:
„Sagriješih, predavši krv nedužnu!“
Bio bi Kristu miliji
Od svih lauda i svećeničkih
učenja.

O tome svjedoči
Cercus silquastrum
Stablo vješanja
Koje i danas cvate i miriše
njegovom čistom dušom.

MILE STOJIĆ (Dragićina, Čitluk, Bosna i Hercegovina, 1955.), iz zbirke pjesama “DOĆI ĆE DRUGI”, Planjax, Tešanj, 2017.

NOVA POEZIJA DRAGANE GRUJINOVIĆ KAJIŠ

RAZUMAN ŽIVOT

Našla sam vodič kroz razuman život
nešto kao tečnost za izbjeljivanje savjesti
dobila i pune ruke lišća
koje ne popušta pred vjetrom
i ljepilo za fiksiranje onog neposlušnog
Nema mnogo ljudi koje bih spasila
svoje ravnodušnosti
vodič kaže da je to lakši
put povratka sebi
izbijeli iscijeli i stani pred praznu ploču
bez suvišnog teksta nasavljaš dalje
Razuman život nalaže
da umjereno misliš radiš pričaš
sadržajno sa malo objašnjenja
meni su kaiševi na opancima
popucali prije rođenja
u razumnom životu
trebala bih da prišijem nove
da budem dostojan donor
prljavog veša ženske linije
ženskoj liniji kojoj se nadam
Na početku razumnog života
napisala sam novo ime
zvuči kao istina.

***

ARHITEKTURA SOBNIH BILJAKA

Arhitektura sobnih biljaka
govori o tebi više
nego sve izrečene i neizrečene misli
one su amputirani dijelovi tebe
koji čekaju da obnove prijateljstvo
jedni drugima pozajmljuju riječ
koja nedostaje
koju po potrebi koristiš i ti
kao radioaktivni otpad
kao prijetnju zbog propuštene
sezone listanja
U tvojoj sobi je vlaga
ona je rijeka i leti iznad prašume
prihvataš je kao led kao kišu
jer njom nebo ovjerava čelo
onima koji ga besramno gledaju
zavaljeni u prostoru rjeđem od vazduha
Bazu svijesti o tvom biću
čuva arhitektura sobnih biljaka
povremeno ih zalijeva ona rijeka
što leti iznad prašume
njena pluća su jutros izdahnula
posljednju česticu mene.

***

DUGME PROLJEĆA KOJE NE POSTOJI

Zasićen je vazduh zadahom zvijеri
koje se povlače pred zorom
izvlačim se s njima iz nekog krzna
ostavljenog za dan poslije smrti
Zid gledam
ispred njega i iza tišina
a meni su naša tijela mnogo više
od prostog zbira njihovih dijelova
Tutnji dijalog a usta zatvorena
urlikom sam te počastila
jer žurimo iz noći
grizemo pupčanu vrpcu
da što prije udahnemo samoću
Od šake dugmadi počupane
sa šarene košulje
učinilo mi se da si moje
nepostojeće proljeće.

***

LEKCIJA ZA DVOSTRUKI ŽIVOT

Znam da ti je moja pristojnost drska
jer su tvoju ukrali mijenjajući pelene
album ti je pun fotografija
na kojima se i nije vrijedilo smijati
prinudnim učenjem
često sreviraju takve prizore
Vjerujem kad ćutiš
da ti je sramno živjeti sebe
kao nasloženiji entite svemira
onda znaš kako je septembru
dok mu braniš ljeto
a do krvi se kači jeseni za nogavice.

_______________________________________________

DRAGANA GRUJINOVIĆ KAJIŠ rođena je 7.12.1983. god. u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Odsjek studija za socijalni rad. Pisanjem poezije se bavi od djetinjstva, kroz učešće na literarnim radionicma, školskim takmičenjima za najbolje literarne radove. Tokom studentskih dana ozbiljnjije počinje da piše i objavljuj poeziju. Pod uticajem primarnog obrazovanja i radeći u oblasti socijalne zaštite, poezijom povezuje lična i profesionalna iskustva. Četrvrta je godina edukacije iz Transakcione analize, radi kao TA savjetnik pod supervizijom. Sarađivala je sa brojnim književnim časopisima, kao i portalima za književnost i kulturu kao što su: Strane, Porkulum, Putevi, Književnik, Astronaut, Bludni stih, Čovjek-časopis, Šraf i drugi. Učestvovala je na brojnim književnim večerima i festivalima.
Objavila je zbirku pjesama „Lutanje kroz Id“, uz podršku NUB Republike Srpske 2007. god, kao i zbirku „Krug dekorisanog vremena“ koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Udruženje književnika Spske, Podružnica Banja Luka 2017 god.

KRATKA PRIČA MIRJANE MRKELE: FARBANJA

Prišli smo pultu za pregled prtljage: B. sa slušnim aparatom i ja sa silikonom u križima, hodajući ravnom stazom, a kao da idemo po uzbrdici. Tada nas je zadesila prva nevolja, ona s farbom. Kontrolori očekuju svašta, pa ipak se iznenade ako je u pitanju dvoje staraca. Čim je netko star, to je njegova glavna definicija. Rod i spol pomalo postaju nevažni, starac ili starica — svejedno je.
Mislim, većini je svejedno. Meni nije. B. se u mome životu pojavio kad sam prevalila šezdeset i petu. Sve me je bilo načelo: poslovi, virusi, razočaranja i nepovoljne okolnosti. A onda me je on pozvao u borbu. Zapravo mi nije ni ponudio različite opcije. Samo je rekao:
— Mi to možemo!
Mogli smo, možemo, čak i nakon što su nas ulovili. Nisam skidala pogled s policajčeva lica, pa sam uvrebala titraj podrugljivog osmijeha. Bljesnuo je i nestao, kao odsjaj ribljih krljušti među valovima. Osramotili smo se, oni misle da smo se osramotili. Zaboravili su, ako su ikada znali, da se najslađe smije onaj tko se smije posljednji.
Dizalom se odvozimo na odgovarajuću palubu, pronalazimo svoju kabinu, ulazimo i smijemo se. U prtljazi su nam pronađene i zaplijenjene dvije limenke cinober boje. Međutim, rukavice i četke su u drugoj torbi, a načinili smo i popis od preko stotinu prodavaonica u kojima ćemo nadalje kupovati.
S B. mi je divno. On mi govori nježne riječi koje sam cijeloga života željela čuti, pruža mi sigurnost, razumijevanje i podršku koju sam oduvijek trebala. On je muškarac mog života, s naglaskom na riječi muškarac. B. ispunjava svaku moju želju. Ako ne stvarno, onda u mašti. Zato sam, kad me je pitao kamo bih putovala, bez ustezanja izjavila da želim na put oko svijeta. Moj dragi je popravio položaj progresivnih naočala koje su mu klizile niz nos, promijenio položaj koljena koje ga je boljelo i postavio mi potpitanje:
— Kruzerom?
Nemam dobro mišljenje o kruzerima. Ekipa potplaćenih mladih razvratnika povraća nad hrpom oglodanih kostiju na lagašnom, blještavo bijelom tanjuru zvanom brod za krstarenje. No B. mi je rekao da o kruzerima, kao i u biblijskim knjigama, svaka tvrdnja ima svoju suprotnost. Osim toga, B. i ja na svaki zajedno proveden dan gledamo kao na novu premiju.
Razmotrili smo ponudu, prodali jedan od triju stanova koje smo imali i rezervirali kabinu s balkonom. Kad se termin približio, platili smo cjelokupan iznos, prodali auto pa još tovar nepotrebnih stvari, drugi stan iznajmili na četiri mjeseca i stigli u luku polaska. Na jednoj zapuštenoj ogradi, u bezimenoj uličici, ostavili smo svoju prvu poruku:
KAD TI SMRT DOĐE 🔔
RECI JOJ NE 😣 😁
NISAM JOŠ DOVOLJNO STAR!
Za B. i mene to je zaista tako. I ne samo što smo živi, nego ćemo i ploviti. Naš brod je prekrasan. Gledali smo na videu, vidjeli smo kad smo se približavali. No meni su ljudi ljepši od stvari, a ideje su mi ljepše od ljudi. Ideja plovidbe više mi se sviđa od ma kojeg plovila i ma kojeg od 2594 putnika na ovome kruzeru. B. me zadirkuje. Laže da je mislio kako ga volim više od svega.
– O ne! – veselo se branim – silno te volim, ali tvoju sreću volim više nego tebe.
B. kaže da će biti sretan ako netko pročita našu poruku. U početku smo razmišljali o pismima u boci. Odustali smo – staromodno je. Zatim smo zamislili naša imena u crvenome srcu – ugrebana objava ljubavi urbi et orbi. Možda bi nas to zadovoljilo da smo maloljetni. U ono doba smo tako raskrinkavali svoje drugove ili smo se samo potpisivali, a netko bi uvijek dodao: Imena luda nalaze se svuda. Najzad smo odlučili pisati po zidovima. Poručit ćemo svima nešto značajno, ne o sebi osobno, ali ipak naslonjeno na naša iskustva i naše osjećaje.
Prijateljica mi je savjetovala neka pripazim jer da je B. bećar, opsjenar i diabolos. I da bih trebala provjeriti nije li perverzan, jer nekako, nešto joj ne paše. Odgovorila sam neka se ne brine. Nestašan možda jest, maštovit i zavodljiv, ali ne uzima moju slobodu nego samoću i monotoniju, a od ognja strasti ionako su nam preostale samo nekolike iskrice.
Dogovorili smo se, dogovaramo se. Nadamo se ostaviti svoj trag u lukama diljem svijeta. Brodska sirena se oglašava. Stojimo na balkonu i pogledom se opraštamo od obale pa ulazimo u kabinu. Zimska je večer, toplo smo odjeveni, no ne namjeravamo navući prehladu ni pojačati reumu. Nema ni ljenčarenja. S nama su tisuće ljudi kojima bismo mogli kazati nešto lijepo. Recimo, o ljubavi. Upoznavat ćemo se i razgovarati.
Kasnije treba smisliti novo djelo, načiniti skicu, izrezati šablonu. U tu svrhu nosimo paketić skalpela i podlogu za vježbanje. Prvi, letimičan pregled brodskog inventara kaže nam da ubuduće neće biti teško opskrbiti se nekakvom zgodnom prostirkom. U takvu stvar urezujemo slova i slike. Eksperimentirali smo različitim sječivima, ali kirurški skalpel je nenadmašan. Na licu mjesta razmotamo, svatko pritisne svoj kraj, a drugom rukom ispunjava praznine. Zatim sve upotrijebljeno bacamo u smeće. Prvi put smo bili učinkoviti, iako uz dobar ostatak dnevnog svjetla. Čini se kako će dan i nadalje biti naš veliki neprijatelj jer većinu luka napuštamo pri zalasku sunca ili neposredno nakon zalaska.
Drugog dana krstarenja sunca uopće nema. Satima lijeva kiša nošena vjetrom. Ne silazimo na kopno. B. me pita što mislim otkud tolika voda. Ja ne mislim, ja znam: to su suze žena koje je ostavio. B. se smije i kaže da on nije ostavljao nego je bio ostavljan. Nisam naivna, znam da se nikada ne govori sve, no samo klimam glavom.
A kiša nam ne bi trebala smetati u nekoj klimi ugodnijoj od europske. Kao da me sunce već obasjava kad mislim na karipski grad Willemstad, na portrete, murale, oslikavanje prozora, festivale ulične umjetnosti i sav šušur koji uz to ide. B. nije romantičan kao ja. Njemu su najvažnije poruke kojima se Curacao ponosi. Primjerice: Život je lijepa borba, ili: Emancipiraj se od mentalnog ropstva, ili: Jak muškarac, žena još jača. Uz napomenu da je B. uvijek u pravu, dodajem eksplicitnu mudrost koja se iščitava iz čuvenoga murala o zaljubljenim pticama: istinska ljubav podrazumijeva slobodu i poštivanje tajni.
B. iscjeliteljskom gestom spušta dlan na moje kalcificirano rame i kaže:
– Ptičice, to o tajnama si dodala, ali dobro zvuči! Hajde da tako napišemo u Marseilleu!
Sljedećega jutra u Marseilleu ni traga kiši. Odmah po izlasku iz broda raspitujemo se za najam bicikla. Vjerojatno opet ima podrugljivih pogleda, no ovoga puta ne obraćam pozornost na to. Drugima, pak, nije zanimljiva moja desna ruka, samo lijeva koja se uvija oko B-ovog lakta. A desnica bi me mogla odati jer njome lupkam po sportskoj torbi u kojoj je šablona — tekst i dvije ptice u letu nad zapjenjenim morem. Kupit ćemo bijelu i plavu boju pa ćemo kombinirati. Crnu sigurno ne.
Marseille je pogodan za ljubav, slobodu i uličnu umjetnost. Unaprijed volim Marseille, njegov lučki metež i njegov mediteranski štimung. Preuzimamo bicikle dogovarajući se kamo ćemo prije. Želimo vidjeti ronioca s kornjačom, hobotnicu u kuhinji, čuvene portrete, mnogo šarenih papiga te još bezbroj bezimenih djela. Ne sumnjam kako će se naći neki kutak i za naše djelce.
Ljubav bi morala podrazumijevati slobodu i poštivanje tajni, šapćem sebi kao mantru. B. ne čuje ništa ako mrmljam, ali sad to nije važno. Uvjerena sam da cijelo moje tijelo opisuje kako se osjećam. Zabacujem torbu, hvatam se upravljača, stopalom napipavam desnu pedalu. Neki muškarac bujne crne kose priječi mi prolaz. Strijeljam ga pogledom pa otvaram usta kako bih mu rekla svoje, no on praska brže od mene.
— Bijedni B.! — izgovara taj čovjek znatno povišenim tonom – Dosta s farbanjem! Reci ovoj ruini da sam ja tvoj muž i da je kraj vašoj revitalizaciji.

__________________________________________________

MIRJANA MRKELA rođena je 1955. Živi u Zadru i osim udruge slijepih, članica je nekoliko spisateljskih udruga.

KRATKA PRIČA BILJANE KOSMOGINE: LJUBAV U AFRICI

Vanjina ispovest je zvučala nestvarno, na granici fantastike. Da je ne poznajem, mislila bih da izmišlja. Vanja i ja smo bliske prijateljice, ne viđamo se često jer je stalno van zemlje, ali kad je tu, uvek nađem vremena da saslušam njene probleme. Ona je fina, vrlo kulturna, zgodna i sposobna cura, ali je sklona stresnim, turbulentnim vezama, fatalnim privlačnostima i devastirajućim raskidima, zbog čega je pomalo sažaljevam. Ljubav je neizbežno dovodi do pucanja po svim šavovima i nemogućnosti zdravog rasuđivanja, tako da uvek ostane slomljena, nesvesna svojih mazohističnih postupaka, jer se nepogrešivo vezuje za potpuno pogrešne osobe. S druge strane, s biznisom je uvek imala sreće.

Vanja je u svojstvu menadžerke prodaje sklopila ugovor sa renomiranom švajcarskom kompanijom koja se bavi drvnom industrijom i mehanizacijom po celoj Africi, te je tako pre tri godine srećno dočekala i hrabro iskoristila priliku da napusti Balkan, otarasi se bivših veza, i preseli u Afriku, tj. Akru glavni grad Gane. Po dolasku je shvatila da ni tamo ne cvetaju ruže, ali je od firme dobila ekstra konforni smeštaj i razne benefite, a ubrzo i unapređenje. Vanja je otpočela život na visokoj nozi, upoznala je kulturu i običaje Gane, super je zarađivala i još bolje se provodila. Smestili su je u prekrasnu kuću sa baštom i bazenom, gde je imala kompletnu poslugu: kuvaricu, bedinerku, vrtlara i šofera po potrebi. Radila je naporno tokom nedelje, a vikendom odlazila u elitne noćne klubove, kao što bi i svako normalan na njenom mestu. Ali, srećnica je, jedne noći, na raskalašnom partiju u prestižnom gradskom klubu prepunom belaca, biznismena i diplomata, upoznala prelepu crnkinju Lindu.

“Ugledala sam je na podijumu za ples kako igra i odmah sam za njom poludela. Linda i ja smo vršnjakinje, ali ona izgleda moćnije od Tajre Benks, Naomi Kempbel i Iman zajedno, mada tamo ima izuzetno atraktivnih crnkinja na svakom koraku. Ponudila sam je pićem, otišle smo do šanka, i od tog trena smo postale nerazdvojne. Linda nije krila da je eskort dama, da zarađuje pružajući seksualne usluge, ali to me je na izvestan način privuklo. Posle dugih mesec dana apstinencije, hitno mi je bio potreban seks, a ona je rekla da će mi rado posvetiti ostatak noći i da će joj promena vrlo prijati, jer dugo nije bila sa ženom. Linda je pametna i proračunata do srži, ali je isto tako neodoljiva, strastvena i senzualna, izverzirana da se u seksu predaje bez zadrške i od svakog izvuče maksimum. Te noći mi ništa nije naplatila, rekavši da joj odavno nije bilo lepše sa nekim. Bila sam ošamućena od svih tih orgazama, zbog kojih sam se narednih dana dovela u stanje totalne opčinjenosti, pokornosti i zavisnosti.

Nije mi smetalo što Linda ima troje dece od tri, pet i sedam godina, sa različitim tipovima. O njima su se starale njena majka i sestre. Sledećeg vikenda sam je preselila kod mene, jer nas je obuzela nesavladiva strast. U Gani je istopolna ljubav stigmatizovana, kriminalizovana i još uvek nezamisliva. Gde god je bilo potrebno, držale smo se priče da je ona moja asistentkinja, prevoditeljka i sl, mada je tamo zvanični jezik Engleski. Možda smo i bile sumnjive, ali smo se uglavnom kretale u belačkim krugovima Evropljana i Amera, gde predrasude nisu tako upadljive, iako su zluradi tračevi mojih kolega često stizali do mene. Moj šef je bio prijateljski i zaštitnički nastrojen. Savetovao me je da se manem ćorava posla, ali sam ja bila odlučna u svom izboru, rekavši da mi je Linda neophodna za komunikaciju i snalaženje u Akri.

Linda i ja smo imale sigurnu bazu kod mene, stalno smo izlazile, pile šampanjac i vodile ljubav neumorno. Posle naših početnih neslaganja i svađa, orgazmi su nam bili još žešći i češći. Znala je da mi tokom noći priredi uzastopne seks seanse, posle kojih sam bila mirna i poslušna, kao začarana. Iako sam na nju više trošila nego na sebe, ubrzo je otpustila moju sobaricu i baštovana, da bi nam više novca ostalo za izlete, putovanja, restorane, hotele, zabave na Labadi Biču i druge skupe stvari. Linda je sa mnom manipulisala kao sa dresiranim kučencetom. Prema meni se postavila kao gospodarica, a svako moje kolebanje ili otpor je obesmišljavala. Često me je optuživala i za rasizam, što je bilo suludo. Uskoro su usledili i njeni ničim izazvani napadi besa i ljubomore, znala je i da me fizički napadne, ali sve to mi je prijalo, bilo nam je fantastično. Nekada smo po ceo vikend ostajale kod kuće, da bi se mazile, slušale muziku i gledale filmove. Čak smo povremeno i njenu decu dovodile kod mene, što je bilo jezivo naporno, ali tad bi nam u pomoć priskakala bejbisiterka, koju sam naravno ja plaćala, da bismo mogle da odemo u noćni klub bez griže savesti. Bila sam njena sponzorka ali i služavka u isto vreme, jer je Linda počela da dominira svakom situacijom, a njeni bezrazložni napadi besa i ljubomore, potvrđivali su sve više duboko ukorenjenu patologiju.

“Videla sam kako gledaš onu malu Francuskinju, ako vas uhvatim zajedno mrtve ste!” – pretila mi je. Više nisam smela ići bez nje ni u super-market. Želela je stalno da kontroliše moje kretanje, kao i nova poznanstva, a naročito novac. Naš se odnos polako pretvarao u košmar.

Linda je potom prestala da se bavi prethodnim poslom, promenila je broj telefona i zaklela mi se na vernost, što mi je u početku laskalo. Mada nisam bila sigurna šta tačno radi dok sam ja na poslu. Tražila mi je mesečnu apanažu od petsto dolara za njenu porodicu, na šta sam pristala jer im je rekla da radi za mene. Znala sam da u Gani trećina stanovništva preživljava sa jednimipo dolarom na dan. Par puta smo otišle u kurtoaznu posetu njenoj porodici, posle kojih bi nas njena majka svaki dan zvala telefonom i gušila svojim pričama o nestašnoj deci i teškom životu. Ubeđena sam da nas je nanjušila, ali je matoroj jedino bilo važno da dobro jede i popije svojih petnaest piva dnevno. Njena ćerka je ipak bila viša klasa u odnosu na nju, pa je zato uz šampanjac i seks preferirala zlato i dijamante. Nikome ranije nisam toliko zlatnog nakita poklonila. Naši godišnji odmori su me koštali čitavo bogatstvo. Putovale smo u Gvineju, Burkinu Faso, Liberiju, Obalu Slonovače, Etiopiju. Obišle smo pola zapadne Afrike za tri godine. Ja sam volela da surfujem i idem na safari, dok se ona sve vreme, što nisam mogla ni da naslutim, bavila krijumčarenjem dijamanata.

Pre tri nedelje, posle predivnog zajedničkog vikenda na Kenema Beachu u Monroviji, glavnom gradu Liberije, letele smo za Akru i sletele na KIA aerodrom. Kad smo ušle u aerodromsku zgradu, primetila sam da sam zaboravila ajped u avionu, i uspaničena sam se vratila po njega. Linda je ne sačekavši me, otišla na pasošku kontrolu. Uspela sam da pronađem svoj gedžet zapao između sedišta. Srećna, krenula sam ka graničnom prelazu, kad u trenu spazih kako dva policajca odvode Lindu na pretres. Ona je galamila i psovala, protestvujući što je bezrazložno privode. Utvrdilo se da je sa sobom u postavi push-up grudnjaka nosila petnaest desetokaratnih neobrađenih dijamanata. Uhapsili su je i odveli u zatvor, gde je i danas. Verovatno će je teretiti za internacionalni kriminal. Čeka je petnaest godina robije zbog nekoliko kamenčića. Što je najluđe od svega, Gana je zemlja iz koje se švercuju dijamanti, a ona ih je krijumčarila iz Liberije u Ganu. Možda ih je prenela iz Gane, ali nije uspela da ih proda, ili nije uspela da se nađe sa kupcem, ili su joj smestili igru. Ništa o tome ne znam da bih mogla išta zaključiti, to nije moj svet. Njena majka je bila ubeđena da sam i ja u sve umešana. Zvala je svaki dan da mi preti. Zamisli kakva je to luda babetina!

Vanja je zaronila lice u šake i zaplakala na sav glas.

– Auh, Vanjice moja mila, šta si ti sve preživela. Ali nema mesta očaju! Zar nije divno što si nam se vratila i ostavila ceo taj horor iza sebe. Zašto sad plačeš? – sela sam do nje i zagrlila je.

– Volim je! – rekla je Vanja skrušeno kroz jecaj.

– Pa ti nisi normalna ženo! Zar nisi rekla da te je stalno iskorišćavala i nipodaštavala?

– Jesam, ali je ipak volim! Ne smem da dozvolim da trune u zatvoru! – ridala je Vanja.

– Pa šta možeš odavde da uradiš kada vas sad deli skoro 5.000 km? – pitala sam je.

– Prodala sam na brzinu moj stan na Dorćolu, ispod cene, za 60.000 evra. Treba mi 15.000 dolara za kauciju da Lindu odmah izvučem iz zatvora, 20.000 za advokata i 20.000 za podmićivanje. Taman će mi toliko ostati da agenciji isplatim 3% provizije, odem tamo i sa njom se vratim ovde, makar dovela i njenu decu. Šta mi drugo preostaje kad se ludački volimo. Nemam izbora.

– iz zbirke kratkih priča “KRUG DOJKE”, Rende, Beograd, 6/2023. –

***

“U pričama Biljane Kosmogine spojeno je naizgled nespojivo: politički angažovano i mondensko, „new age“ klasna svest i blazirani čik-lit, subalterni i nobles likovi. Jezička invencija u parodiji i pastišu trendovskog, urbanog slenga čini da se izbegne knjiška nategnutost a ispliva topla lakoća bizarnosti predstavljenog sveta. Iako nastaju većim delom kao konceptualne blasfemije ili narativni skandal-performansi, njene priče su uvek napisane sa dobrim razlogom i klasično zanimljivom temom. Autorkina kvir inspiracija duhovito prekoračuje i kvir očekivanja budući da potentni i nagli sižejni preokreti postaju čak i logični u svojoj uvrnutoj funkcionalnosti. Kosmogina ovom knjigom, bez kanonskog književnog zazora, još jednom dokazuje da je pornografsko samo jedan od trajnih vidova ispoljavanja estetskog i da se dobra priča mora osetiti u dubini tela.” – Igor Perišić

_________________________________________________

BILJANA KOSMOGINA je multimedijalna umetnica prisutna na balkanskoj kulturno-književnoj i aktivističkoj sceni više od dve decenije. Bavi se književnošću, performansom, fotografijom i novinarstvom. Piše za književne časopise i web-portale širom regiona, dobitnica je četiri literarne nagrade – tri za prozu, jedna za poeziju. Zastupljena je u tri antologije srpske proze prevedene na italijanski, nemački i albanski. Zbirku priča F-book objavila je 2009. Njena poezija prevedena je na albanski jezik 2015. u časopisu Lirinđa, a tekstovi su joj publikovani i u mnogim koautorskim zbirkama, časopisima i zbornicima. Krug dojke je njena druga samostalna zbirka priča, izdavač Rende, Beograd.
Dobitnica je sledećih nagrada: Srpskog društva za naučnu fantastiku 2000. za najbolju SF priču objavljenu u 1999. godini (Hilandarska maja iz zbirke grupe autora “Nova srpska OFF i SF priča”), nagrade za esej “Transvestizam kao individualna različitost” 2003. godine na konkursu “Ulaznica” Gradske biblioteke u Zrenjaninu, prve nagrade za priču Porno Star na regionalnom konkursu za najbolju queer priču Queer Zagreb 2004. godine, i nagrade konkursa Kulturnog centra Rex iz Beograda za najbolju aktivističku poeziju 2021.
Kosmogina je predstavila mnoštvo performansa izvodeći ih samostalno ili grupno na književnim, feminističkim i queer festivalima. Njen rad je zasnovan na borbi za ženska i manjinska prava, propitivanju rodnih i polnih identiteta, kao i nemilosrdnoj kritici političkog sistema i patrijarhalnih odnosa u društvu.

ŠEST PJESAMA LJILJANE ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ IZ ZBIRKE ”MONTAŽA ANONIMNIH DOJAVA”, Presing, Mladenovac, 6/2023.

ŠTA ĆETE SA SOBOM

Neka vam istok bude
u košticama kajsija,
neka vam ispohuju kompase,
kazaljke bace
u staro gvožđe,
libele poviju u nogavice,
u naseljima
što sakupljaju sunčanice
(ja više volim slepe
nego jednosmerne ulice),
kalendarima potpaljujte vatre
i pecite skuvane kukuruze…
Šta ćete sa sobom
ako svakoga dana bude
crveno slovo,
ako vam gosti dođu
posle pola noći
i uzimaju
raspakovane poklone
i usput ne mogu nikoga
da pretiču,
niti da drže odstojanje,
kada semafori pokazuju
samo ljubičasto
i klate se bez prestanka
kao moje srce
u levoj slepoočnici,
kao moja lična karta
u unutrašnjem džepu
kolumbijskog glumca
koji se neće ni nasmejati,
ni zaplakati,
neće ni jednom pokušati.

***

PREMA POSLEDNJEM POPISU

Prema poslednjem popisu
pahulje ćemo čekati sve duže,
čitavu prosečnu večnost,
na sanke ćemo stati samo
kada po prašnjavim kutijama,
na vrhu crvotočnog ormana,
tražimo račune za
davna boravišta,
garancije frižidera,
računara i usisivača starih
pedeset i kusur godina.
Prema poslednjem popisu
svi ćemo biti
nesrećno zaljubljene rudareve kćeri,
ispod raskomadanih udova Starog mosta
od njihovih tapkaroša
kupovaćemo na gram
zapakovan sjaj sunca,
posle ćemo, tu i tamo,
za vreme godišnjih odmora
od dvadesetak minuta,
šetati na tačkice
da bismo svoje kancere
izveli na pravi put.
Slavićemo rođendane
i uz prigodne pesmice
brojaćemo koliko nismo živeli,
obeležavaćemo godišnjice brakova
što su tekli od jednog do drugog
crnog petka,
jubileje markiranih splačina,
po ceo bogovetni dan
čekaćemo post ekspres kurire
da nam donesu papirne maramice,
kupljene na akciji,
a onda ćemo morati
bar malo i da zaplačemo.

***

UZIMAM TE POMALO

Krišom iznesem iz ostave
veliku teglu
u kojoj sam te sačuvala,
skinem mrve prašine
i celofan,
uzimam te pomalo
kad okasnim da ručam
ili večeram,
pa ni sa kim ne delim
što ne bih mogla opet
da sastavim,
a što mora da potraje
duže nego mošti svetaca.

***

MILENA, MILENA

Nekako izgleda
kao da Milena Barili
u limenoj kutiji
nosi moj pepeo po Rimu
i okleva da me sahrani
na Groblju stranaca,
u srpskim kaljugama
grobovi su vazda zauzeti,
u svakom kvadratu su
aleje velikana i zaslužnih građana.
Neki su mi obećavali
posmrtne govore u heksametrima,
u kilometrima,
i daće u kućici za ptice.
Milena, dakle, u pesmama
bezočno laže
kako moj kaput
nikada neće pripasti mojoj majci,
pejzaži neće stati
na ludi kamen između ramova,
bez nas lagodno živi
bar deset domovina,
Menoti još uči
prazne kostime
da po taktu traže kosti
od Njujorka do Požarevca,
tamo gde na portretima
šene licemerna pseta
i nijedno nije naše Luče.
Milena, dakle, bezočno laže…

***

ČEKOVI BEZ POKRIĆA

Skrstiš ruke
i razveješ se u dubine,
u Zakopane,
od grada do grada,
po pristaništima,
zarđalim kolosecima,
ispod jorgana i jorgovana,
dok lađe unepovrat odvoze
tvoje rovove i barikade,
nameštene osmehe,
dane merene crnim kafama,
pozajmice glumaca,
šmiranja zelenaša,
na čekovima bez pokrića čitaš
da nisu samo rečenice obezličene.

***

KADA PROLAZI LETO

Kada prolazi leto,
konačno naučiš
šta je retrospekcija:
senke su skraćene
za glavu,
ruke ti rastu unedogled
i sve je kako kažeš
mada ti više
i nije važno.
Mazge su bile
nedopustivo poslušne,
orkestri u provinciji
na ugovor zaposliše zvečarke,
svrake su orahe krale
pa poklanjale,
a moji kopači zlata
vraćaju se
sa praznim bisagama,
da podelimo ravnodušnosti
na ravne časti.

___________________________________________________

LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama ”Doživljaji u krvotoku” (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a naučnu monografiju ”Pesničke proze Tina Ujevića” (Presing, Mladenovac) 2019. Druga pesnička zbirka ”Ljiljana, molim te” u Ediciji ”Prisustva” (Presing, Mladenovac) pojavila se u knjižarama 2021. Edicija ”Vrtlog” iste izdavačke kuće ove godine donosi ”Montažu anonimnih dojava”.
Eseji, prikazi, poezija i kratke priče više puta su joj nagrađivani i štampani u zbornicima, časopisima i listovima, objavljivani na portalima za književnost.

IVA POZNIAK: TRILOGIJA DISANJA

*

oduzela sam ti se
ostala u udubini pod rebrima
točki između udaha i izdaha
spremila se u oblik leptira
suptilnu tamu
što svojom tišinom
obavija kožu i kosti
u meditativnim slojevima trenja
među dva gibanja
crvotočini mira
kao tunel kojim se trup
prolijeva kroz maternicu
do vode u središtu Zemlje
i upija nazad na površinu
prašnjavim lotus stopalima
tantra gurua
pretvara dalje u pelud
da cvjeta u proljeće

kao u spokoju svjesne penetracije
spajanja muškog i ženskog bića
dok sam Te gledala u Sebi
Sebe u Tebi
i Svjetlost u tvojoj kosi
što mi se prolila po trbuhu

*

u odsustvu tijela
ostaje samo osjećaj
i memorija kostiju
čujem ostatke disanja
kao bijelu buku pred san
što finim svjetlom
puni tamu sobe
uvlači mi se pod ležaj
i tu lebdim
dok slušam
kako mi izdišeš niz biće
u nekom eteričnom prostoru
elastičnom od sline
pa navlačim zavjese
da ne prođe
sve do jutra
kad prepoznajem tvoj dah
u prvim zrakama
što mi Sunce
kao prste stavlja u doručak
dok se ne sretnemo
gravitacijom disanja
prema gore

*

hoću li se sjetiti udahnuti
nakon izdaha
što ako zaboravim
kako
ako me smiraj preplavi
dok držim dah
dupinski

pod rebrima čuvam pješčanu plažu
što se uzdiže s tvojim disanjem
vrtloži u razlici temperature
pjenom od zuba
dok se smijem
samo zato jer postojiš
kao kristalna sutra u mojoj glavi
pjenuša mi život
mazi sedefom
dok sakupljam školjke
ti kao rosište
glasam se melonom
vokaliziram tjemenom
dupinski
tijelom od zrcala
dišem zamagljenim staklima
ostavljam vječno ljeto
na vjeđama
i zrnca pijeska
na policama

voljet ću te dupinski
bez ruku

___________________________________________________

IVA POZNIAK, pjesnikinja rođena 1983. u Dubrovniku. Po struci biologinja mora. Priprema svoju prvu zbirku poezije.

KRATKA PRIČA ALEKSANDRE ĐORĐEVIĆ: THERE’S NO PLACE LIKE HOME

Kad smo se vratili kući, u Srbiju, imala sam sedam godina i nije mi bilo jasno zašto moram da ponavljam prvi razred kad sam ga završila tamo sa najboljim ocenama i pohvalom. Mala Kanađanka, tako su me zvali dečaci četiri godine stariji od mene dok su mi izbijali olovku iz ruke na časovima engleskog. Isti ti dečaci su se sada rasuli po svetu; poneki je (za)ostao i veli jutros u prodavnici – Kanađanka!? – ruka mu poskače – Pa zar nismo mi bre zajedno išli na jezik, izrode mali? Sada sam Nemica – odgovara moj balkanski šarm. Napuštam radnju, a prati me miris vrelog hleba i pogled dečaka na čijim prednjim zubima podrhtava: th…th…th…
Sećam se porodice ježeva koje smo noći pred odlazak sestra i ja posmatrale uokvirene maminim laktovima. Nosila nam je glave na kukovima kô dve lubenice, a mi upalile noćni vid ne bismo li prebrojale mlade. Brzo ćemo se vratiti, jelda? – ispada glava moje sestre iz rama dok traži oči naše majke. Majka je zagledana u ježeve i klima negde u mrak dok joj niz obraze klize suze. U pozadini je naša kuća, upaljena zajedno sa televizorom i glasnim srcima babe i dede, koji će nas pred sam polazak okititi peškirima, ćebadima i stolnjacima. Lice će nam prekriti vlažnom čežnjom, a u uši ubaciti slova da nikad ne zaboravimo odakle smo.
Tata nas je čekao na aerodromu i poklonio nam dve Kanađanke proizvedene u Kini. Oči su mu bile pune bombona pa nije mogao da govori – T…da…kako…moje princezice… Poslednju je zagrlio mamu. Dugo je mirisao njenu kosu dok smo mi tražile sličnosti i razlike sa našim dvojnicama, plavušom i brinetom, još uvek ošamućene od ružičastog neba u koje se utopilo sunce ko jagoda u puding od vanile.
Sećam se i kad nas je mama odvela kod Mrs Baker, čije su se devojčice ljuljale u šarenom pop-up dvorištu iz slikovnica, u kom su deca imala kuće na drvetu i velike kudrave pse koji su ih zimi vukli na sankama. Smesta su se zaustavile i fiksirale naša izdrljena kolena. Zemlja se zatresla kad su skočile obema nogama na tlo i progrgoljale nekoliko fraza. Sestra i ja smo se ukopale u mestu držeći Elizabeth i Chelsey (plavuša i brineta su sad već imale imena) ispred naćih noseva ne bi li nas zastupale. Devojčice su počele da se kikoću i upiru prstom u nas, pa u njih. Elizabeth i Chelsey su klonule. Ništa nam nije vredelo vežbanje ispred vesterna u kom je tata ubijao Indijance, kad smo prevrtale ‘r’ po ustima dodajući još nekoliko konsonanata, a zatim ga ispljuvavale: ja zajedno sa mlečnim zubima, sestra sa cuclom.
Tri godine kasnije, kad je rat zapretio da će ubiti Srbina u mom ujaku i Hrvaticu u mojoj majci, Zagreb i moj grad na Savi započeli su hladni rat. Pisala su se pisma i prenosili pozdravi dok i oni nisu otežali od suza i psovki. Sestri i meni su falile reči. Šta je to rajf? – pitala bih – a zatim nastavljala igru. Tvoj deda je Hrvat – reklo bi poneko dete iz sporedne ulice – a mame i tate su dodavale – Da, al’ on je dobar Hrvat. A zašto je on dobar Hrvat? – pitale bismo sestra i ja – Je l’ ima i loših Hrvata? Zato što je iz Bosne – dokotrljao bi se nekad kliker nekog dečaka u naše devojačko društvo.
Nedostaje mi deda. Čekao je svoju ‘ponavljačicu’ ispred škole objašnjavajući komšiji da se u Kanadi u školu kreće sa šest godina, a ja sam upravo napunila sedam tako da sam sasvim ravnopravno pošla u prvi razred. Srknula bih sok od višnje na slamčicu klateći nogama na klupi ispod breze dok bi komšija pitao – Govori li engleski? – ko da nisam tu. Zatim bi gledao kako pijem sok kô da sam kakav eksponat, a dedi bi se tresao stomak dok bi suzbijao smeh i šlajm istovremeno. Kad je umro, sestra i ja smo se pitale kako to da rat ubija dobre Hrvate bez puške i noža. Mama, je l’ deda bio poslednji dobri Hrvat? – insistirale smo. Kad je umrla i naša srpska baba, od posledica (hladnog) rata, koji joj je zaledio sina, ostao je sok od višnje. I hrvatski i srpski bili su podjednako slatko-kiseli.
Mnogo godina kasnije zaljubila sam se u nemačke manire jednog Srbina. Na fakultetu sam na trapezu prevrtala glasove engleskog alfabeta žonglirajući sa nemačkim vokalima i diftonzima. Odakle si, pitali bi, nakon što bi shvatili da mi i pored dvadeset šest glasova nedostaju reči. – Iz Hrvatske? – Ne, iz Srbije. Izgledalo je da većina nije savladala razlike između Hrvata i Srbina, ponajmanje mi, katapultirani iz balkanskih topova. Dovoljno daleko od žarišta bombi, grlili smo se u strahu i zvali našima. Bodlje su bile opasne samo za one oko nas, koji nisu poznavali trideset glasova naše azbuke.
Idem Šorom srećna što se nije promenio kao moja ulica platana. Fasade se i dalje krune kô kora hleba, trava izbija iz polupanog betona, platnene patike dečaka dižu prašinu. Ne znam šta me više plaši kad se vraćam kući – da se ništa nije promenilo ili da se sve menjalo, bez mene, i da su se potomci porodice ježeva iz mog detinjstva razbežali na sve strane. Želim dobar dan apotekarki od koje sam sinoć podigla lek za uvo. Dopada mi se moj kraj kad isključim glasove.
Sinoć je u hitnoj pomoći noć bila lakša nego u ostatku sveta. Retkost. Hladni oblak zaseo je na kafi iznad Save. Dva tehničara razgovaraju na ulazu.
– Ma koji, bre, Marjanović! On je igrao za Divoš. Ovaj ti je Piksi, kad ti kažem.
– Izvinite, je l’ treba da se javim na recepciji?
Ruke su im u vazduhu, jedno koleno u kombiju.
– Ma uđi samo, sa’će te pozvati unutra.“
Gazim meko svojim papučama za plažu preko šljunkovitog poda zelenog hodnika. Isti je kao kad sam bila mala, možda nešo više istačkan, sa redom vrata koja su prefarbana po deseti put. Kao da se i ona preznojavaju, požutela od dima, koji je sad zabranjen, a ostao je u nama.
Kad sam bila dete ovde je bio zubarski dispanzer i tu su nam vadili korenje bez anestezije. Tek kasnije Amerikanci i Nemci su nas anestezirali, ali svako leto kad se vratim kući, ono se ponovo primi.
Proviruju jedne naočare. „Ajde“. Pokoravam se onako kako sam naučila u školi i preko šljunkovitog poda prelazim razdaljine od školskih dana do danas. Dva dečaka i devojčica vrte se na svojim stolicama i igraju lekara i medicinskih tehničara.
– Izvinite, ja nemam knjižicu. Platiću pregled – istrčavam pred njih.
– Ma pusti to, nego daj nam nešto. Imaš ličnu kartu?
Lekarka kucka olovkom o zeleni sto koji je isti kao školska klupa iz moje osnovne škole.
– Trebaju nam podaci, samo to.
– Muž će doneti, evo otišao je već. Je l’ možete samo da mi pomognete, a ja neću nigde dok on ne dođe.
Reči su na srpskom, al’ osećam kako iz meni cvili mala Kanađanka. Ime – ćutljivi maršmelou tehničar zapisuje, pita, zapisuje ne obazirući se na moja objašnjenja. Lekarkini prsti već igraju kolo po mom vratu, Naočare nestaju, pa se pojavljuju u trenutku dok moje uši svetle na pozornici. – Ništa ne brinite, šumi kroz kosu do ušiju – spoljna je upala.
Jeleke su zamenili crveni prsluci oivičeni neon žutom.
– Jeste bili na Savi? Hoće to od vode…ako ste kvasili glavu.
Prihvatam recept i opet pitam – A pregled, koliko košta? Naočare ustaju, napuštaju lice koje kaže – Kuća časti – i razvlači se u red dečaka u belim dresovima iz Ulice platana koji se gurkaju i istiskuju jedan drugog. Kuća mi odzvanja u ušima. Nisam sigurna da sam dobro čula. Pružam ruku, utrnula, bodlje se opuštaju. – Zar nismo mi…? Svetle smeđe-žuti klikeri dečaka moje ulice, isti oni koji su se kotrljali niz moj radni list na časovima engleskog. Svetle kao mesec iza putujućih sivih oblaka.
– Aleksandra, je l’ tako? Na usnama podrhtava Kanađanka, buni se Nemica, Srpkinja pušta suzu. – Pa ti si naša, odmah sam te prepoznao.
Sava mi je u ušima i plašim se da je izbacim. Na jednom sasvim malom ostrvu u unuštrašnjosti moga uha, prepiru se Kanađanka i Nemica, dok ih Srpkinja posmatra iz svog čamca, gluva za ostatak sveta.

______________________________________________

ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ rođena je 2.8.1984. u Sremskoj Mitrovici, rano detinjstvo provela u Kanadi, završila prvi razred u Torontu, gimnaziju u Sr. Mitrovici. Diplomirala na italijanistici 2008, završila master studije sa fokusom na lingvistici 2009. Naredne godine upisala engleski jezik i književnost u Kelnu (odsek za predavača) i diplomirala 2014. Objavila romane Devet godišnjih doba (2018), Trans: Mi u česticama vremena (2020), Život posle smrti (2021) i zbirku poezije Dom (2022). Sarađivala i sarađuje sa časopisom Avlija, izdavačkom kućom Asoglas, Književnom radionicom Kordun, Fanzinom Šraf, magazinom P.U.L.S.E i časopisom Tvoj magazin. Na svojoj Fb stranici objavljuje poeziju: @djordjevicpisac, a na Instagramu promoviše likovno stvaralaštvo: sanja_sorriso.

POEZIJA JURE RUŽE

BERBA ČEŠERA

Ne znam koliko sam bio star kada si mi rekla da drveća plaču
Kada smo išli na igralište malo dalje od tvoje kuće
Prolazili pored niza garaža koja su mi se činila ogromnima
Popeti se gore činilo se kao super-moć
Krenuli smo u berbu češera
Oboje nosimo hrpetinu njih u rukama
Neki ispadaju iz hrpe
Smola mi je slijepila prste
Rekla si da su to borove suze
Doma smo ih isprali benzinom s mojih dlanova

Dok su moje godine bile jednoznamenkaste
Dok mi tvoje godine nisu značile ništa
Dlanovima si mi odbrojavala desetke dok nisi došla do sedamdeset
I onda dodala još jednu dvije ili tri

Kada sam bio dovoljno malen da stanem kroz još manji prozor
Prozor koji je vodio u podrum
Hvatala si me rukama i spuštala na pod
Sjeli smo u podrum i uzeli čepove od vina viskija rakije i koječega
Svaki od njih je bio vojnik
A prostrti stolnjak bio je bojno polje
Spremala si ih nazad u ladicu za idući put
Za neku iduću rundu u kojoj bih izmišljao nova pravile igre

Dok nisam poimao što su godine
Zašto ih brojimo i do čega vode
Je li bitno skupiti što više godina
I pobjednik je onaj koji ih je skupio najviše?

Dvadeset i četiri godine sam star
Nabrao sam češere na igralištu malo dalje od tvoje kuće
Spakirani su u vrećicu i nijedan ne može ispasti
Popeo sam se na garažu koja mi se čini tako niska
Suze su mi slijepile prste koji tumaraju po tipkovnici mobitela u pokušaju da saberu najdraže uspomene
Nema dlanova da ih isperu
Ili da me dohvate kad silazim s garaže i spuste na tlo

I prozor je ograđen rešetkama
I čepovi su pospremljeni tko zna gdje

Ali češeri su tu
I s njima sve neodvojivo
Neisperivo
Neponovljivo
Neizrecivo

***

SREO SAM SE

Sreo sam se danas
Dozvao se na parkingu
Rukovao se i upoznao se sa sobom
Bio sam riđokos
Tri godine stariji
I kojih desetak centimetara viši od sebe
Al prepoznao sam se odmah
Sjeli smo zajedno u auto
Bla bla car
Zadnje sjedište
Relacija Zg-Vž
Sat vremena vožnje

Bio sam udaljen dva mjesta od sebe
Gledao se kako crtam djetinje apstrakcije po zamagljenom staklu
Zašprehavam nepoznatu plavušu kraj sebe
Rukama sječem zrak od vlastitog uzbuđenja
Ponestaje mi zraka od želje da uzbudim nju
Ovo ljeto ću procitati pet OVAK debelih knjiga u DVA dana
NE zbog FAKSA
nego zbog SEBE
Jer tolko VOLIM
to što RADIM
Mašući rukama poletim u duhovne sfere
Ali nisam vezan ni uz jednu religiju
Samo vjerujem da smo svi fundamentalno povezani sa svemirom
Sve se događa s razlogom
Svi smo jedno
Itd itd
Bla bla
Vau vau

Slušam se al gledam naprijed
Bljuje mi se od svega što tovarim iz usta
Zubi mi se grče od susramlja
Dlan preznojava od želje da si opalim sočan šamar
Trudim se i dalje ne upasti u razgovor
Demonstrativno ispasti pametnijim od sebe
Ne nazvati se nezrelim debilom
Neuvjerljivim šmekerom
Nedoraslim intelektualčićem
Čak i ne biti ljubomoran na sama sebe
Bjesomučno šutim
S mobitelom u ruci u koji iscjeđujem svu agresiju
Puštam sebe neka priča do besvijesti
Dajem mu za pravo da bude tko jest
Neka se dokaže samome sebi

***

SCENA JE SCENA

Jer scena je scena
Il kontaš il ne kontaš

Kaže netko tko ne konta ni scenu ni život
Ali silno želi da ga se vidi i uvažava
Sad mu se ukazao životni opsjenar
U obliku ženskog podsmijeha
Samosvijest mu je pretvorio u weltschmertz
Koji mu se zazidao u prsima
Tu je samospoznajnu bol nosio četiri kilometra do svoje kuće
Peckala ga je dok je rezao kruh i na njega mazao paštetu
Kontemplirajući nad samim sobom
A pecka ga i upravo sada
Dok je pokušava zacijeliti autoironijom

________________________________________________

JURA RUŽA rođen je 3. siječnja 1999. godine u Varaždinu. Diplomirao je neverbalni teatar 2022. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je prethodno završio preddiplomski studij glume i lutkarstva. Povodom Erasmus studentske razmjene jedan je semestar proveo na diplomskom studiju Digitalne interaktivne umjetnosti na Facultatea de Teatru și Film u Cluj-Napoci (Rumunjska).
Kao glumac i izvođač dosad je nastupio u dramskim, lutkarskim, dječjim i plesnim predstavama, surađujući sa Zagrebačkim plesnim centrom, HNK u Varaždinu, Gllugl teatrom u Varaždinu, Umjetničkom organizacijom KRILA u Rijeci, Teatrom Naranča u Puli i Kazalištem Virovitica. Autor je dvije samostalne predstave, Morphin’ i Samoizolacija u 40 minuta, obje na repertoaru Gllugl teatra u Varaždinu. Ostvario je i nekoliko uloga u filmovima Matije Benića i Damira Čučića.
Od 2023. godine unutar zagrebačke udruge SVIMA djeluje kao Koordinator programa suvremenih kulturno-umjetničkih praksi za djecu i mlade.
Prve konkretne pismene uratke stvara u srednjoj školi kao pjevač i tekstopisac rock sastava 3 Suns of Aberran i metal sastava Crowd Control. Za vrijeme fakulteta počinje pisati poeziju na hrvatskom jeziku koju dosad nije objavljivao. Prvo javno čitanje održao je 1.7.2023. povodom festivala Stih u regiji u Varaždinu, stekavši dodatan poticaj da svoj rad podijeli sa širom publikom.