PET PJESAMA ADISE BAŠIĆ

EROS U KUĆNIM PAPUČAMA

pripitomljeni, dobro odgojeni eros poručuje:
moraš doći kod nas na ručak
moraš upoznati moju ženu
moraš prespavati ovdje

***

SPRIJEČENOST

zakasnila sam, oprosti, gužva na cesti
glupi sudar na prilazu groblju
dok sam se probila do vas
sve je već bilo gotovo

nisam joj stigla na komemoraciju
u zadnji tren – vidim,
masna mi kosa, nisam mogla
onakva, znam, biće poznatog svijeta

na žalost ću ti doći neki drugi put,
sad smo na moru
šaljemo ti mnogo toplih pozdrava
sa prelijepog jadrana

***

SAMOĆA

niotkud nikog
samo banka šalje sms
sretan rođendan

***

POTROŠAČKA GROZNICA

kupujem previše preskupe hrane
nikad ništa ne bacam
stalno jedem bajate stvari
hranim njima, mrvu po mrvu
onu djevojčicu
koja krišom sluša
majčin šapat ocu:
brašna imamo za još možda
dva-tri dana

***

PAKAO

završili smo u paklu
pop je studirao po bolonji

– iz zbirke “MOTEL NEZNANIH JUNAKA”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014. –

_______________________________________________

ADISA BAŠIĆ (Sarajevo, 1979.) objavila je četiri zbirke pjesama (Havine rečenice, Trauma market, Promotivni spot za moju domovinu, Motel neznanih junaka i Košćela) i zbirku kratkih priča (A ti zaključaj). Njena poezija je uvrštena u sve novije izbore bosanskohercegovačkog pjesništva. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predaje poeziju i kreativno pisanje.

NOVA POEZIJA ŠIME MAJIĆ JOSIPOVIĆ

RUBY SYRUP

Sanjam te, K.,u rascvjetalo podne kad crveni tramvaji prolaze
mimo sladunjavosti
mimo osnovnih postavki
kroz automate izvan uporabe
kroz bicikl-bombe
foliraš se u vezi budućeg vremena
raznosiš me otmjenim blokadama
sad kad stvari već bolesno imaju okus meda

Čisto nek poteku obrnute kondenzacije
𝘓𝘶𝘥𝘪𝘭𝘰 𝘮𝘰𝘫𝘦 𝘮𝘢𝘭𝘰 nek pjevaju vozači autobusa
onima koji nad vremenom imaju vlast,
onima koje je prekrio stari hrast

Toliko obožavanja zrnja u prokletim poljima
u proteklim kapima
krv mi je lubenica
Kad to nisam sanjala opasne igre
pedagogiju zaklanog šarenila

počasti morske pse šlagerima
kad si već u prostorima iz kojih ne mogu izići
pa ćemo Bosnu i Hercegovinu zasaditi maslinama
neka djeca popadaju od smijeha.

***

RUBY SYRUP II.

u tvojim očima skup vrelih uništenja,
sunce izlazi u večernjim haljinama
ekvator skida svoj pojas
parfemi pojedinih stoga se zovu Zatamnjena koža

metafore razarajućeg tipa
jedna drugoj daju umjetno disanje
zapisujući otkucaje srca u neodržive kajdanke

fatalne greške toliko su ukusne i žedne
da čekaju red za numeriranje

tako i u bulevarima sumraka oči tvoje
odavde do ranjivosti
svaka pjesma je istinita
neću čungalungu neću ni kusur
aktivno se može sanjariti i nad juhom

***

Zaokruži točan panegirik kviz-katastrofe:

1) u džepovima zaljubljenih
našlo se
i maštovitih mučnina mjeseca
opijenih morfijevim uspavankama

2) samo zato što se nekad helikopter sruši
u polje djetelina s četiri lista
ne znači da je nebo hotel s pet zvjezdica

3) svojevrsne slane doline
sanjaju se kao
radosti zazidanih prizora

4) postoje hidroelektrane
koje se napajaju osekom

***

Odredi smrtonosnu čahuru čistih srcem:

1) nemati snage
čak ni za
nemati snage

2) izranjati beskonačno bolesne bisere

3) pisati čestitke
na praznik osjećajnosti

4) biti pogođen rekvizitima za plažu;
obložiti rupama za meteore skladišta sjećanja

5) dotjerati do savršenstva nježnost
pred repertoarima ruševina

________________________________________________

ŠIMA MAJIĆ JOSIPOVIĆ (1992.), autorica zbirki Potkožni sjever i Melankolija igra badminton. Tekstove do sada objavljivala u raznim portalima za književnost i zbornicima (Asymptote, Strane, Nouvelle poésie BCMS, Stih u mreži, Astronaut, Hyperborea, itd.) Njezin prvijenac Potkožni sjever poslužio je kao literarni predložak za nastanak istoimene predstave DIS-teatra mladih Banjaluka.

TRI SONETA MILANA DRAŠKOVIĆA

IVICOM PEJZAŽA SNA

Trenuci uzdizanja dok šetah ivicom sna,
čas ispunjen večnošću u zaštićenom krugu,
čari pseudo igre – bat stopala na sprudu,
sred pomodne seanse daleko od vulkana.

Sjaj izgubljenih dana kad izneverih sebe
plesom mahnitog tela, zatrovani rukopis,
sonet za setni tango, jeza kad dotaknem pliš,
ukus starih stihova koji pominju tebe.

Obličja u sfumatu grozničavih celova,
krhotine slaveći proroci čudnih moći,
izvitopereni čin – ritual drevnog zova.

Pred zvezdanim dvorištem prokletstvo Posejdona,
most naših susretanja pod crnim krilom noći –
zaboravom obmotan u pejzažu iz tvog sna.

***

PEJZAŽ O KOM SE SNEVA

Želimo njega, svet ponovo otkriven,
čarobni kvadrat okružen iluzijom,
reči nošene vetrovitom alejom –
cvet što umire u ovu kasnu jesen.

Snevamo njega, grad sazdan od legendi,
zapis u srcu, most nad srebrnom rekom,
u noćnom satu devojku sa svetiljkom,
bistu što prate nostalgični pogledi.

Palimpsesti sna, nebo iz naših snova,
plameni točak u mesečevom vrtu,
u snežnom hramu, gle, znak na zlatnom krstu.

Pogled kad takne zvezde iznad krovova,
iskrsne slika poznatog okruženja,
zov odredišta – luka gde čeka čežnja.

***

IZGOVORI REČ TUGA

Jednog običnog dana osetiš se pesnikom.
Počuj pesmu Lorelaj, karusela okretaj,
sumrak ružom začaran, mesečevog srpa sjaj,
dok razgovara s vetrom koverta s plavom markom.

Album bivših ljubavi uz dubok uzdah grada.
Dan kad se umnožavam, neuronskog plesa čar
i Mondrijanov pejzaž. Boju dok menja vetar,
sneva plažu od žada šafran-žuta fasada.

Kraj sa tri završetka kreiranog života.
Pregršt loših navika. Sred zamućene vode
glas vetra u zasedi, šampanjac i zvezdan svod.

Uz senoviti portret blagi dodir somota.
Izgovori reč T U G A – mitski grad u plamenu,
eho nestvarnog sveta kad iluzije zgasnu.

___________________________________________________

MILAN DRAŠKOVIĆ rođen je 1951. godine u Beogradu.
Po obrazovanju ekonomista.
U književnosti: prozaist, pesnik i prevodilac.
Objavio zbirke priča:
Golijat (1993)
Splin megapolisa (1996)
Priče iz budućnosti (2014).
Roman ,,Srce svetova“ – elektronsko izdanje (Digitalna Dosada 2023)
Sa poezijom zastupljen u časopisima (Književne novine, Zlatna greda, Koraci, Gradina, Znak sagite, Braničevo, Zvezdani kolodvor, Haiku novine ), u više zbornika, kao i na Internetu.
Zbirka „Soneti strepnje i tame“ (Everest Media 2022)
Elektronska zbirka „Tamni karneval“ (Digitalna Dosada 2022)
Elektronska zbirka ,,Pet akrostiha” (Digitalna Dosada 2023)
Sa engleskog prepevao stihove Edgara Alana Poa, Dilena Tomasa i Hauarda F. Lavkrafta.
Živi na Novom Beogradu.

NOVA POEZIJA VERNESA SUBAŠIĆA

CENTRIFUGA

Čudno je to kako se u vrtlogu mozga
ponekad slažu slike.

Sortiram bijeli veš
„//pranje na devedeset//“
kao trepteća reklama
pojavljuje se u svijest naslov
jednog poglavlja prof. Zagorke Golubović:

„Nacionalizam kao degenerisani oblik
kolektivnog identiteta“

Ispod epigraf:

„Suočeni sa izazovom razaranja uma
neki ljudi beže u nacionalizam i nasleđe očeva.“
Keneth Weit

Blinkao je tekst pred očima
dok sam u ruke uzimao ženine gaćice
s malom crvenom mrljom naprijed.

Blinkao je dok sam razvlačio bokserice
sa žućkastom mapom pozadi.

Blinkao je i kada sam stavljao
u bubanj grudnjak
mada nisam trebao
jer on ne ide na devedeset.

Čak i onda kada mi žena
brani akšamom
na štrik
dječiji veš da kačim.

*

U bubnju se, nekim čudom,
našla majica
crvena
i pustila svoje.

***

ŠPIJUNKA

Kanarinac.
Zvono. Kupljeno u dalekoj zemlji
u godinama
kad se kanarinci nisu oglašavali
na dugme.
Govori mi: neko te možda treba!

Vidim oko
i u oku oko.
Borgesovo?

Mala rupa
izmišljena
za potrebe vlastitog nepostojanja.

To oko je civilizacijska tekovina
kao skinuta bronza s vratova
kajanskih žena.

***

SPOZNAJA

Neko pozvoni.
Pred vratima nikog.
Na podu u mrtvi čvor
svezana bijela kesa.

Gledam je neko vrijeme
kao da očekujem
da se iz nje pojavi onaj
što maločas pozvoni.

Zatvaram vrata.

Otvaram vrata.

I dalje kesa.
Nogom je ćušnuh
ne bih li opazio kakvo mrdanje.

Ništa.

Zatvaram vrata.

Otvaram vrata.

Kesa je i dalje tu.
Naprežem oči.
Bijela je, ali ne i prozirna.

Zatvaram vrata.

***

ALEF

Danas
uopće nije pitanje
da li je glupo biti fašist.

Mrlja
u kojoj su sadržane
sve druge mrlje.

Danas
mlade pjesnikinje
piju limunadu bez slamke!

Skoro svaki dom ima
kesu
u kojoj se nalaze
sve druge kese.

Pravio sam proračun:
za trideset godina
i sam ću biti u njoj.

Komadiće srca
da odvajamo od zubi
i pakujemo u njih
imali bismo zimnicu.

***

KALENDAR

Tu su neki brojevi
i jedan crveni prozorčić koji klizi.
Kroz njega mjerimo vrijeme
obješeno o ekser.

Opća mjesta, idilični pejzaži
bogomolje, mostovi i skijališta
jezera i neizostavne palme kraj mora.
Tako provodimo dane:
klateći se.

___________________________________________________

VERNES SUBAŠIĆ rođen je 1984. godine u Zenici. Dobitnik je prve nagrade „Mak Dizdar“ na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu (BiH) 2019. godine za zbirku pjesama „Papagaj sloboda“ (knjiga objavljena 2020, Buybook, Sarajevo-Zagreb). Nagrađivan je i za prozni rad, među kojima je i nagrada za kratku priču za djecu i omladinu „Zlatno Planjaxovo pero“ 2021. godine. „Herbarium žuč“ njegova je druga zbirka pjesama (2022, Buybook, Sarajevo-Zagreb). Pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim regionalnim časopisima i književnim zbornicima.

književna pretpremijera: ZBIRKA POEZIJE TIJANE RADULOVIĆ “PO MLIJEČNOM PUTU ZAJEDNO”, Fokalizator, Podgorica, 9/2023; pet pjesama

RAZOČARANA ČITATELJKA

roman mog dragog
je atlas opštih mjesta
a njegovi stihovi o nama
podna prljavština po bijelim čarapama

moj dragi krije nesigurnost ispod pazuha
pa su mu ruke uvijek skupljene
dok stoji sam za šankom

dragi se opet ubo’
na igle u našoj pređi
nakačila sam ih
da bih mu u glasu čula ženu
koju krije u svoje četiri kože

***

LJEPOTA JE BILA PROKLETA

završio je školu
vratio se na selo
stariji bi ćutali dok je pričao
mlađima je njegova rečenica bila lektira
koju su kasnije između sebe prepričavali

njegova porodica imala je preko stotinu ovaca,
više desetina krava,
imanje, koje su stalno proširivali
i na imanju lozu
koju su ukrštali samo sa probranim čokotima

motika nije utiskivala žuljeve
na koži njegove prve žene,
pramen njene crne kose
izvlačio se iz bijele marame,
glasom je dubila pukotine u kršu

sa njom je imao
kćerku
i troje djece
umrla je u polju
dok je rađala četvrto

više nije tražio ljepotu
oženio se drugi put
i proširivao vinograd

u dubokoj starosti
njegova rečenica
svela se na riječ
kojom je kosio
komšijski kukolj

dok ga nisu odveli u bolnicu
svoje prezime je izgovarao
gledajući u grane drveta
ispod kojeg je, po nagovoru druge žene,
zakopao neudatu kćerku
i u njoj
dijete

***

TATA, TATA, GOSPODARE

ovdje je sramota da nosimo štikle
i bez njih, bila bih najviši vladar
ali ste mi u članake zakucali
par iks lanaca

koliko je sati?

gospodare, da niste obećali
moj domali prst,
rukama bih cijedila vodu
i mlijeko ako treba
da ovaj krš rodi

za koliko sati?

gospodare, pletenicu koju ste mi
oko glave vezali
kačim o kuku
sreća po mene dolazi
kad prestanem da se ljuljam

u koliko sati?

zakopaću miraz
u temelje svoje kuće
tata,
ako se ponovo rodim

u neke kasnije sate.

***

UNUTRAŠNJE SUNCE

krhotine sijalica
režu kraste na tabanima
u mojim rukama slomljena drška od prozora
nije me sramota
što ne umijem da ga otvorim
već zbog tebe
koja sa pokrovom oko glave
razgrćeš moje teške somotske zavjese

***

TVOJIH SE UDARACA NISAM BOJALA

mada me i danas trgnu povremeno
počinjali su da bole
sa sazrijevanjem modrice

htjela sam da imam tvoje riblje oči
mnogo prije nego sam zavoljela ove boje blata

ako se sjećaš
počela sam da pišem desnom rukom
jer si mi ti rekla da tako treba

tebe sam, mislim, voljela
jer sam negdje pročitala da to tako ide

lažem
voljela sam te
nikako nježno, kao drugu pramajku,
ali sa jednakom snagom
koja ide uz prihvatanje
da loša vremena klešu loše ljude

i shvatila sam kad mi je na sahrani šapnuo
vješticina nasljednica
rađa se u svakoj drugoj generaciji

imala sam sreće
što su moji roditelji
izgubili kćerku jedinicu u močvari

______________________________________________

TIJANA RADULOVIĆ rođena je u Podgorici, februara 1994. Piše i objavljuje poeziju i kratke priče, a autorka je zbirke poezije “Komad bez protagonista” (2020). Amaterski se bavi slikanjem. Za boje i papir zarađuje radeći kao novinarka.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VLATKE BRIŠKI “PERICE, PJESNICI SU STOKA”, Bookglobe, Zagreb, 8/2023; šest pjesama

VODIO ME DA GLEDAMO JABLANE

Neuka sam rekla sam mu
Postavit ću ti četiri tisuće pitanja
Minimalno
Neuka, znaš li takve ljude
Vodio me da gledamo jablane
Mislim da umirem
Nekad me bole jetra
Nekad poželim da sam izvan situacije kao braća autisti
Vodio me da gledamo jablane
Dao mi je ribe da jedem
Nauči me da pecam, rekoh
Vodio me da gledamo jablane
Je li dobra riba što sam je rukama ulovila, pitala sam
Vodio me da gledamo
Ko mala
Samo sam u jablanove gledala
Kakva su to stabla

***

Eno ih majko
Eno cigani čergari
To su sine naši
Kako naši majko
Bosi nemaju ni pokrivača
Hodaj sine pazi da glavu uvijek držiš visoko
Tako kao cigani?
Tako kao cigani

***

NIKOLA JE PO LJETNOJ ŽEZI (TAKE ME TO CHURCH)

nikola je po ljetnoj žezi
najvolio sjesti
na gigantsku kopanju ispred prvog ulaza u ništa.
debeli crni džin Nikola
nuklearan i strašan kao zrno bibera na dasci za rezanje.
uklet i biber i daska. sve ukleto i prokleto pa da ga jebeš vidiš ti to.
po plastična vrećica s obje strane nikole
centralno ispred nikole štaka
iza nikoline glave ogroman grm crvenih ruža
kao krvava aureola
kao superkozmički afrofriz
kao vic s druge strane.
još metar istočnije od nikole
natpis Novi život
na staklenoj stijenci Neovisne baptističke crkve
i još jedan na lcd-u.
svuda uokolo nikole ja,
tjeram mu muhe s lica
i ambiciozno čitam podsjetnike.
preko puta nikole, nekoliko stršljenova na nikoli i jednog obada
u njegovoj neposrednoj blizini,
natpis bbb.
šta im znači to, pitam.
budi bez brige kad se noževi oštre, veli.
a volio je nikola kad mu se uvale na kopanju,
uh što je volio.
pokazao si mi kako izgleda bol
do mjere da te, sada kad sam odrasla,
rado oponašam.

***

IMAM PITANJA

Otkud ti potreba tražiti najudaljenije otoke zbog jednog spruda
Zašto ti dalekovodi izazivaju jezu
Kako čovjek dođe do ideje da se okrene na peti
Kad može na prstima
Kad su tvoji problemi počeli
Je li te zbog toga sram

***

Nemoj mi sada sići s uma
Kad smo napokon shvatili da je ljubav za budale
Da Ray Charles točno vidi da će suza biti
Sada kad se lijepo gledamo u oči
I vidimo samo zjenice
A opet
I šarenice
Sada kad više ništa važno na umu nemamo
Kad mogu gledati kako odlaziš
Netremice
Sada kad više ne možemo poludjeti
Samo mi nemoj
Sići s uma

***

O LJUBAVI

– naučila sam o ljubavi.
– i šta kaže
– kaže, sve vreme sam tu

____________________________________________

VLATKA BRIŠKI rođena je u 1979. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala francuski i engleski jezik i književnost. Pjesnički prvijenac “Perice, pjesnici su stoka” objavljuje, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, u kolovozu 2023., u nakladništvu kuće “Bookglobe”. Dok priprema novu zbirku “Zato dijete pravi makete”, sama podiže i audiovizualnim prevođenjem hrani dva sina junaka te sa svojim izviđački-HC-emo-folk bendom “Turpija” priprema promociju “Perice” u studenome 2023. u klubu “Močvara”. Na promociju su pozvani svi ljudi dobre volje, a oni koji to nisu, neka razmisle hoće li doći jer bi to mogli postati.

NOVA POEZIJA ZORICE BAJIN ĐUKANOVIĆ (iz rukopisa “SUPER 8 MM”)

SID I NENSI

Nemaš ništa
a teraju te nešto da izgubiš
prvo čistiš podrumsku prostoriju
bes se gomila
bes je kao torta sloj na sloj
i gle pomaljaju se vrata
kao u tripu obelisk
onda dohvatiš bas
kroz buku može da se uđe
u drugu odaju
i to je to
na svojoj santi sam

Ne zaboravi da sam došao
iz njene krvi
sankama niz belinu
plesati plesati
bes može da me odbaci
samo gore dole
kao kugla sam
kao jo-jo
ali mnogo je dobro kad skočim
mogu da vidim dalje od sebe

Nensi je moja učiteljica
što manje znam
ocena mi je viša
a nagrada
mogu da joj ližem pusi
njen ukus je
kao sladoled od jagode
sa malo malage
neuporedivo je
jer nemam sa čim
da ga uporedim

Kratko bučno putovanje
u ništa
prljavi svet
protiv ražalovanih anđela

***

SEANSA
za Džima Morisona

Džime raširi ruke
molim te bez košulje
ovi tragovi
tu su bila krila
telo se pokazuje
ti si mladi bog
sada zamisli da letiš
i ulovićeš to sećanje

Puštam da prhnu slike
nosiš guštera
u kutijici majčinog pudera
ona ti pokriva oči
Indijanac čita tvoje lice
ispod majčinog dlana
i put se izliva
iz korita zadatosti

Klizim preko mape
savršenog torza
svi će te želeti
već te vidim na zidovima
uspaljenih tinejdžerki
Blejkovo mentorstvo bodri
istraj
nije to pomračenje
to su uvidi

***

KOŽA
za Dženis Džoplin

O Lord
ovoga puta zaboravi
na Mercedes-Benz
ionako ti je zastao u grlu
podari mi novu kožu
umeš ti to
onu englesku put
bez akni i viška sebuma
i malo užu
da može čvrsto da obgrli
moje skriveno telo
pa kad najzad odem
na onu godišnjicu
da shvate koliko su omašili

Kada me ona dodirne
svojom tamnom rukom
da uspe da ostavi trag
na sedefu pora
jer posle svirke
svi odu nekako upareni
a ja iznova koračam
ka sebi sama
i ta samačka rutina
tako je obeshrabrujuća
zato molim
za tu novu kožu
da me ogrne toplinom
u kojoj neću izgoreti

_______________________________________

ZORICA BAJIN ĐUKANOVIĆ rođena je u Mostaru. Diplomirala je na Grupi za jugoslovensku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu.
Piše poeziju, prozu i književnost za mlade. Objavila je sedamnaest knjiga. Knjige poezije TROMB (1994), POSTAVA (1999), PLANETARIJUM (2022), knjige pripovedaka HOTEL FILOSOF (2003), SAID KRALJ SUNCOBRANA (2009), i knjige poezije za mlade ČAROBNJAK (1999), KUTIJICA ZA SVICA (2010), DAN OD LETA (2014), MALE LJUBAVNE PESME (2017) TAJANSTVENO PUTOVANJE (2020) …
Zastupljena je u 60 antologija, hrestomatija, udžbenika, bukvara, čitanki i lektirnih izdanja. Poezija i proza prevođeni su joj na ruski, engleski, holandski, rumunski, rusinski i makedonski jezik.
Nagrađivana je za poeziju: “Zlatna struna” SPJ, “Gordana Brajović”, “Zmajev pesnički štap”, “Bulka” …
“Zlatni ključić” Smederevske pesničke jeseni za celokupno delo u oblasti poezije za mlade, dobila je 2020. godine.
Kao slobodan umetnik živi i radi u Beogradu.

MAGIJA MOMČE

Virovi vode u zelenim travama
ogledala su bila naša
Nekada sam dolazio među njih da ljubim
Sada preinačenim u ljubavi
sa mojim nemirom talasaju se trave.
Eno tamo na onom crnom vršku
sagorela je moja zvezda.
Ja magija momče stiha
dovikujem moru Uzalud šapućem
nežne reči
Godine kao cvetovi maslačka
lete nad rodnim krajem
Na trave kao i na moje ljubavničko čelo
gorka će slana pasti
Oprosti mi za polomljene stvari u ljubavi
koje su postale noćni svici
svita mog bola.
Volim pustoš korenja Lik tvoj
koji je bio slika letnjeg dana bistrih očiju
Okrenem li se natrag
ostaci bude me gone
Pogledam li napred
širok prostor se u taman prizor slio
Za pesnika koji pišući greši
tiranin je mrav koji ne zna da oprosti.

RADOVAN PAVLOVSKI (Niš, 1937 – Skoplje, 2022), “ŽELEZNA REKA”, izbor iz poezije autora, Glas, Banja Luka, 1980.

DVIJE PJESME DŽENITE MEMIĆ

NESAŽVAKANA

Voljela bih da oparam sve što jesam i što na meni diše kao koža
Da skinem crne naočare pod prismotrom da su ružičaste i kažem glasno: vidim vas!
Voljela bih da u meni nema milion plinskih boca koje pucaju i plamte u očima i riječima kad nepravda zaprijeti da će da izgori
Zatvorila bih sve te lažne moraliste koje upoznah u kalustrofobičnim vremenima gdje su mi ukrali i zrak i osmijeh
Isti oni moralisti koji danas kupuju od ljudi pohvale jer dobra djela su za ljude
Bog je negdje ne znam gdje
Ošamarila bih i rukom i istinom ušminkane egom kojim uriniraju po svemu što je bio aplauz
Pljunula bih i na korijen i na ime
Da položim ruku na srce da mi je tako drago što sam ništa među onima koji su sve
Među onima koji su sebi sve
I rekla, ja sam mala ali me ni kao takvu u zubima ne možete nositi.

***

BISERI BOSANSKI

Od iskona do neba
Slovo o jeziku je vrelo duše
Od vode do lista
Slovo o Zemlji ne poriči
I kad koračaš slovo o čovjeku u umu nek caruje
I da svijest
I savjest ki točak kadra se okreće
Dok ne legneš međ’ prašinu slovo o nebu ti ne prepoznaješ
O mali si, a hoćeš da se zgaziš

Moj govor bosanski urezan je u moje ime
U moj život
U moju smrt
U moj kamen
I dok me ima živ je njegov plamen

Prosuti su biseri u bespuće kotača historije
Ali nije historija do kraja svoje rekla
More još uvijek ima školjke koje u sebi skrivaju biser i ne daju da se tako olako otvore.

_____________________________________________

DŽENITA MEMIĆ je mlada pjesnikinja iz Lukavca, profesorica bosanskog/hrvatskog i srpskoga jezika i književnosti, rođena 7.3.1996. godine u Tuzli.
Trenutno radi u dvije osnovne škole na području općine Lukavac.
2022. godine je promovirala svoj prvijenac, zbirku poezije.
Zbirka je do sada doživjela deset promocija.
Naime, zbirka “Bijeg” važi za najpopularniju knjigu na društvenim mrežama kada je bosanskohercegovačka poezija u pitanju.
U Republici Hrvatskoj odabrana je za knjigu tjedna u lipnju 2022., a očekuje se i hrvatsko izdanje ove knjige.
Recenzenti ove knjige su prof.dr Mirsad Kunić, redovan profesor na Filozofskom fakultetu, na Univerzitetu u Tuzli, i književnik Mehmed Pargan.
Zastupljena je u zbornicima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.
“Sve te priče”- Sarajevo, “Riječi Une”- Bihać, “Čarolija noći”, “Povezani stihom” “Gradovi od stihova” prvi dio, “Gradovi od stihova” drugi dio, “Poezija zlatnih stihova” – Hrvatska, Rukopisi 46- (Pančevo) Srbija.
Također, njeni radovi su objavljeni na portalima, Coffee days Sarajevo, Maskerata, magazin Dunjalučar, Susreti Zija Dizdarević, Pisci i književnost, Astronaut i dr. Nedavno je osvojila drugo mjesto na literarnom natječaju BKC Prijedor – Mehmed i Marija – Crkva Mehmedova, na temu “U ime ljubavi je drugo ime Boga”.
Aktivna je u kulturnom životu Tuzlanskog kantona i zajedno sa svojim kolegama mladim piscima u Lukavcu ponovno je aktivirala postojanje književnog kluba Mostovi. Pjesme koje čitate su dio njene sljedeće knjige poezije.
Autorica u svojoj poeziji se bavi teoretiziranjem literature općenito, kao i društvenim pitanjima, osobnošću, gdje je poseban akcenat stavljen na svakodnevnicu i jednoličnost od koje autorica bježi.
Često se poigrava rodnom perspektivom u svojim tekstovima, što danas razbija tabu kontekst tema o kojima autori mogu pisati isključivo iz pozicije čovjeka.