Kotrljaju se zvezde iznad mojih veđa Gledam ih krupnim očima, Želim da im napravim merdevine. Pitam se, da nisu možda umorne? Moramo brinuti o njima, One uvek, tako neumorljivo Trepere za nas.
Juče sam htela da budem astronom, Danas razmišljam o spravi za letenje, O kišobranu kojim ću otputovati do Andromedinog sazvežđa poput Meri Popins.
Znaš, ima tu puno posla. Trenutno pravim i jedan mali nevidljivi teleskop kojim ću uz pomoć stonoga (što umesto sto nogu, imaju sto krila) pronaći najlepšu zvezdu u univerzumu.
A u praskozorje sam nekako najsrećnija. Tada me gleda jedna ogroma žuta svetiljka sa horizonta i priča mi priče za dobrojutro. Mada, to se dešava retko… Još uvek sam u zagrljaju malih noćnih zvezdica, I nikako da se probudim na vreme, bez izgužvanih rasporeda i satnica.
***
BAČEN U SVET
Bačen u svet nevešt i stran Stranac si u gomili nesnađen i čudnovat Leptir ili Vila? Harfa ili violina? Tvoja originalnost nežnosti i krhkosti pati Među većinom bez osećajnosti-misli duha.
Vuk je zavapio za prijateljstvom I tražio srodnika da ga prati. Njegov izmišljeni Čopor se ukrcao na brod od zlatnih iskri i ogledala i zapevao odu:
“Za poeziju se borimo Njome svetlosti živimo U nama obitava lirika I epskih bitaka vulkanska celina Iz naših pera izvire srce stiha Kao prapočelo svega Oslobodićemo planetu od svih zlotvora U ime slobode sveta.”
Bačen u svet nevešt i stran Stranac si u gomili nesnađen i čudnovat Leptir ili Vila? Harfa ili violina? Tvoja originalnost nežnosti i krhkosti pati Među većinom bez osećajnosti-misli duha.
Borac ili pesnik? Prometej ili heruvim? Prokletstvo je i jedno i drugo biti U ovoj gruboj nečovečnoj stvarnosti.
Bačen u svet nevešt i stran Da li si stranac u gomili nesnađen i čudnovat? Leptir ili Vila? Harfa ili violina? Tvoja originalnost nežnosti i krhkosti pati Među većinom bez osećajnosti i misli duha.
Ali lek nije u nemoći Već snazi pretvaranja usamljenosti U lepotu koja za zajedništvo živi.
_________________________________________
MARIJANA JAKOBAC rođena je 2.3.1993. u Novom Sadu. Apsolventkinja je novinarstva. Godine 2012. završila je srednju Baletsku školu u Novom Sadu, smer – savremena igra. Amaterski se bavila glumom sedam godina. Piše pesme i pleše ples španskih Cigana iz Andaluzije – flamenko.
Ozidana je bez zidova Kao pesma što se gradi Složena građom po redovima Najdragocenije od života dao sam toj kući bez kućnog broja i sandučeta za poštu Majstor mi je spustio krov I podigao tavan na pod ogradu za drum vetrovima prokopao Bolje je tako Jer sve što sam voleo zatekao sam tog jutra okačeno o kanap kako otvorenih očiju sanja u njoj
***
DEVET ŽIVOTA U REDU
Gde se plaća participacija Ostavlja karton I daje na uvid zelena hartija Brojim krezube pločice na podu Očaj se o glavu odbija Kašljem u pesnicu dok sa prozora izvire raskrsnica U ušće popločanih ulica rasutim zubima prosutih očiju I otkinutih ruku sa praznim kandžama Ako bi u ovom domu zdravlja zagaslo osam života Onda bi neko jedan poneo kao suvenir za sreću I sve je to u redu Možeš u red verovati
***
NA TUĐEM GROBU
Iskoračio sam pred odraz na mermeru kroz kičmu sunčevih grana Obuzet istinama koje nisu znale da su istina I lažima koje su se pretvarale da su pravda Potopljen kišom misli na ivici razuma zastao samo sa jednim jedinim pitanjem postojim li ja pred ovim grobom zbog pitanja što mislim da jesam Ili zbog večne sumnje da ljubav može biti pokapana u ovu jamu pred nama
__________________________________
IGOR MARKOVIĆ rođen je 1988. u Leskovcu. Objavljivan u periodici – PoezijaSRB, Bookche, Kvaka, Slovoslovlje, ToK, Kazaljka, Suština Poetike, Čas Prirode, Booke. hr, Pomak, Čovjek-Časopis, Žig Info, Sedma Sila, Zeleni Konj, Impuls, SiZ, Portal Strane, ResPublika, Žeravice, Buktinja, Sinhro, Eckerman, Diskurs… Autor audio zbirke poezije za slabovide i osobe sa oštećenim vidom ,,Kad reči ožive’’ naracija – Mile Vasiljević – Bookche 2024. Objavio je zbirku poezije ’’Pravo na repliku”, Presing, 2024.
Moram ispričati još nešto što je počelo da se događa možda godinu, godinu i po nakon očeve smrti. Jednog dana, kada sam se vraćao iz firme, majka me dočekala na vratima. “Čekaj, moram nešto da ti kažem.” Imala je ona običaj ovako da me sačeka u hodniku i odmah na ulazu da mi saopšti nešto. “Šta si ovaj put napravila? Pobogu, jednom ćeš stvarno zapaliti stan.” Ona je odmahnula glavom. “Jok, nije ništa takvo. Moram nešto da ti pokažem, ali obećaj da se nećeš ljutiti.” Naravno, nastavio sam svoju taktiku: “Znaš da je to nemoguće, ne mogu ti dati obećanje za nešto što ne znam šta je.” Malo me gledala zbunjeno, “Ma prestani da me zavitlavaš” – rekla je, najzad sam i ja popustio; “Evo, obećavam”, i ona me uvela u dnevnu sobu. Na kauču je, smotano, ležalo maleno šareno dlakavo klupko, kada sam došao u sobu, pomjerilo se, ukazala su se dva oka koja su me nezainteresovano pogledala. “Vidi, to je mače” – rekla je majka. “Vidim, nisam slijep.” “Pratilo me danas kad sam išla u prodavnicu, cijelim putem je hodalo za mnom, nisam imala srca da ga otjeram pa sam ga uvela u stan i nahranila. I evo ga sad, spava.” Slegnuo sam ramenima. “Vidim” – rekao sam. “Ne ljutiš se?” – opet je majka dodala, ja sam opet slegnuo ramenima. “A zašto bih se ljutio?” Mače je na sebi imalo cijeli sijaset isprepletenih boja: bijelu, crnu, narandžastu i mali crni biljeg na vrhu nosa. “Nema repa” – rekla je majka. “Kako to misliš nema repa?” Ona je odmahnula glavom: “Ne znam, možda ga je netko odsjekao, možda je rođeno takvo, otkud znam.” I zaista, na mjestu gdje svim mačkama stoje repovi, ovdje je bio tek obični dlakavi patrljak. Mače se naspavalo, probudilo i protegnulo, onda je malo gledalo po sobi i po našim licima, zatim otišlo do hodnika i vrata stana, mjaukalo je pa sam otvorio vrata i ono je istrčalo napolje. Bio sam siguran da ga više nikad nećemo vidjeti, međutim, nakon pola sata začulo se mjaukanje iz stubišta, otvorio sam vrata i ono je ponosno ušetalo u stan. Nakon par dana bilo je jasno da smo dobili novog stanara, novog člana porodice, jer je bilo očigledno da je mače odlučilo ostati ovdje. Ono je zapravo bilo – ona, ženka, a ja sam sebi odmah zadao obavezu da nabavim sve što sam mislio da je potrebno: maleni krevetac, igračke, posudu za pijesak, posude za vodu i hranu, zalihe konzervi… No, brzo se ispostavilo, bez ikakve potrebe. Samo je koristila posudu s pijeskom, to je sama od sebe naučila, gdje će obaviti nuždu, iako je to bila jedina stvar od koje sam strahovao. A ništa drugo je nije zanimalo; igračke nije ni pogledala, više je voljela da se igra stolnjakom, rubom majčinog prsluka, ćebetom ili jastukom negoli lopticama koje sam joj kupio, plastičnim miševima ili ribicama koje su se mogle zakačiti da vise tako da ih može dohvatiti šapicama. I ne samo to, nije joj palo na pamet da spava u krevetu koji sam joj pokušao namjestiti u svim sobama i po svim ćoškovima, radije bi, sklupčana, zaspala na svim drugim neuobičajenim mjestima. A naravno, ni mačju hranu ni posude kupljene samo za nju nije htjela ni da pogleda. Jela bi isključivo ono što mi jedemo, i to samo ako joj majka servira na tanjir baš kao što bi i nama servirala. Njih dvije su razvile jedan poseban odnos; mnogo puta sam čuo majku kako joj govori nešto, a mačka bi je, iako to nije karakteristično ni za jednu mačku na ovom svijetu, netremice slušala. “Džaba ti njoj pričaš, ništa ona tebe ne razumije.” – govorio sam. “Ma znam, ali ponekad me tako gleda da sam sigurna da sve zna, samo što ne zna da govori.” Osim toga, majka bi je često prekorijevala, milovala bi je po glavi ili leđima i govorila da je zločesta zato što neće da jede mačju hranu ili da spava tamo gdje joj je mjesto. Ništa to nije pomagalo. I upravo je majka bila ta koja joj je nadjenula ime, stalno je to ponavljala, nekad meni, nekad sebi, a nekad i samoj mački: “Neće gospojica opet da jede iz svoje posude… neće gospojica da se makne s kreveta… šta oćeš, gospojice, da ti donosim hranu na poslužavniku… ona gospojica opet spava na televizoru…” – vjerovatno se ta riječ odomaćila kod mačke, tako da sam jednom rekao “Gospođice”, a ona je podigla glavu i pogledala me – i to je bilo to, nadimak je postao ime – Gospođica. Vjerovatno su sve mačke posebne na svoj način, to znaju svi oni koji su nekad s njima dijelili život i prostor, pa ipak, po mnogim su stvarima i slične; Gospođica, recimo, nikad nije puno mjaukala, bila je veoma tiha, zapravo je ispuštala veoma kratke zvukove, slične isprekidanim riječima. Nije oštrila kandže na štokovima vrata, nije pravila nikakvu štetu takvog tipa, kao da je nekim dobrim dijelom prihvatila od majke ono što ne bi trebalo da radi. Isto tako, nije bilo teoretske šanse da nosi ogrlicu, bilo kakav pokušaj stavljanja ogrlice oko njenog vrata završio bi neuspjehom ili bi ona nekako, ko zna kako, pronašla način da je skine. Međutim, voljela je da se kupa, što je jako čudno, većina mačaka nije baš toliki ljubitelj vode, za razliku od njih, ona kao da je uživala u tome, a još više je voljela da je nakon toga umotamo u veliki peškir i nosamo okolo kao bebu. Da, naravno, mačke imaju svoje načine pranja i sušenja, ona je ovo vjerovatno radila iz čiste obijesti i užitka. Pa ipak, jedna od najčudnijih stvari u vezi s njom jeste ta što je gotovo u stopu pratila moju majku. Nije bilo šanse da ona negdje ode, a da Gospođica ne krene za njom, u početku smo pokušavali da je odvratimo od toga, međutim, kao i sve druge stvari koje smo probali da joj nametnemo, i ovo je završilo neuspjehom. Ali ni to nije toliko čudno kao činjenica da je, kada bi majka, na primjer, ušla u prodavnicu ili u stan kod komšinice na kafu, Gospođica ostala vani i mirno je čekala. Kada bi izašla u šetnju sa svojim drugaricama, Gospođica je trčkarala za njima, kad bi one sjele na neku klupu u parku, Gospođica bi se sklupčala kraj majčinih nogu. Naravno, majka je više strahovala od toga da mačku ne udari auto ili da je ne napadne nekakav pas lutalica, ali ispostavilo se da nema toliko razloga za brigu. Gospođica je savršeno znala da se čuva. Malena, bezrepa Gospođica je tako postala ljubimica cijelog naselja; svi su je znali, bilo je nemoguće sresti moju majku, a da se mačka ne vrzma oko njenih nogu, puštali bi je u zgradu kad je izlazila vani, otvarali joj vrata, baš kao nekakvoj dami. Dvije godine nakon očeve smrti majka je doživjela infarkt; samo joj je pozlilo te večeri, zovnuo sam hitnu pomoć, a tu sve postaje isprekidano, kao ubrzan i loše montiran video-spot: majku prebacuju na kolica, voze je uskim hodnikom, vrata se njišu pred mojim licem, medicinska sestra me zaustavlja, kaže da moram ostati vani, stojim na hodniku, mrznem se odjednom, deset minuta kasnije izlazi dežurni ljekar i govori da mu je žao, “sve smo pokušali”, onda su tu neki ljudi, nemam pojma ko su, možda i oni nešto čekaju, neko mi izjavljuje saučešće, stišće mi ruku, onda parking, zvjezdano nebo nad gradom i ništa nakon toga. Nakon majčine sahrane dugo nisam ulazio u njenu sobu, sve njene stvari su ostale onakve kako ih je ona ostavila i prašina se slijegala po njima, dugo je sve stajalo nepomično, kao da će se tako sačuvati bar neki trag života koji je ispario iz svih tih predmeta koje su dodirivale njene ruke. Nekoliko mjeseci kasnije, otežali stomak Gospođice vukao se po zemlji i ona se mrzovoljno kretala kao da ni sama ne zna što se dešava; mogao sam pretpostaviti da će njeni izlasci svakako dovesti do ovoga, nisam imao srca da je odvedem na sterilizaciju, sada smo oboje morali da se nosimo sa svim tim, nespremni i izgubljeni. Kad joj je došlo vrijeme da se omaci, odabrala je mjesto na kome će to obaviti, ono posebno mjesto koje samo mačka odredi – kutiju punu očevih pjesama na kauču u mojoj sobi. Vidio sam to po načinu na koji se namještala, pokušao sam da je otjeram odatle, ali nije bilo uspjeha, moguće da je tanki papir upravo bio savršena podloga koju je osjećala, ko zna, onda sam probao da zaštitim očeve pjesme tako što sam preko njih nabacao nekoliko ručnika, međutim, ni to nije imalo efekta jer ih je Gospođica sve nekako uspjela izbaciti iz kutije, tako da sam na kraju morao da se pomirim sa njenom odlukom. Onda su počele porođajne muke i ona me začuđeno gledala kao da očekuje da joj na neki način pomognem, a ja sam samo stajao tamo, zatim mi se učinilo da njen pogled postaje prezriv i pun gađenja; bio sam samo jedno bespotrebno stvorenje koje je nijemo gledalo sve što se dešava. Uz strašne napore, iz njene utrobe nekako je izašla malena, ružna, sluzava lopta i skotrljala se na papir s očevim pjesmama. Nakon nje, još jedna, a onda još jedna, po pjesmama je ostajao trag sluzi i sukrvice, Gospođica je teško disala i zbunjeno gledala odvratna stvorenja što su drhtala bez vida i osjećaja. Novi život je upravo stigao na svijet. Poslije nekog vremena, stvorovi su se zakačili na njene sise svojim krvožednim ustima i cijukali su, onda je cijuk postao piskutavi mjauk, taj grozni zvuk gladi. Glad je sve što živo biće osjeća, glad ga pokreće, glad ga oživljava. Danima je to trajalo, ona ih je lizala, podvlačila ih pod sebe, oni bi nespretno pokušavali da se osove na tanke nožice, ali bi i dalje padali, dok su na njenim bradavicama pravili velike crvene rane. A onda sam jedan dan zatekao jednog stvora nepomičnog, ukočenog u pokušaju pokreta, skamenjenog kao da je rad nekog nadriumjetnika. Nisam ga sahranjivao uz posebne počasti, samo sam ga bacio u smeće. Nakon par dana i sljedeće mače sam našao mrtvo, onda sam otišao do veterinara i pokušao da vidim mogu li šta učiniti za ono jedno preostalo stvorenje, a veterinar je bio neodređen, rekao je da je Gospođica još mlada mačka, pomenuo je i da se “prvi mačići bacaju u vodu”, ko zna zašto, zapravo je vjerovatno bila stvar u tome što oni još jednostavno nisu stekli imunitet, imalo je to neke veze sa majčinim mlijekom i još koješta mi je on napričao, ali sve u svemu, nije bio od neke pomoći. Pokušao sam sve što sam mogao, hraniti mače, pojiti ga, nosao sam ga čak kao malu bebu okolo, donekle vjerujući da će mu ovakav odnos i toplina razviti snagu potrebnu da nastavi živjeti. Ipak, ništa se nije desilo, preostalo mače je umrlo nakon što je svega par dana provelo na ovom svijetu. Nakon toga, Gospođica se naprosto nije micala, ležala je tamo, u kutiji s očevim pjesmama, odbijala je hranu i vodu, zurila je negdje u prazno, sklupčana i jedva živa. Primijetio sam da su se oko njenih očiju stvorile dvije duboke brazde, kao dva traga suza, iako je nekad neko rekao da mačke ne plaču i ne dijele ljudske emocije, možda je samo želio vjerovati u to, kao što sam i ja osjećao i vidio nešto sasvim drugo. Poslije nekoliko dana, Gospođica je ustala i dogegala se do vrata stana, stajala je u hodniku i mjaukala, otvorio sam vrata i pustio je napolje kao i nebrojeno puta do tada. Ipak, nije se vratila do večeri pa sam izašao da je potražim. Obilazio sam cijelo naselje, nigdje je nije bilo, već je pala noć, a ja sam uporno izlazio i vraćao se u stan, onda sam dugo ostao budan nadajući se da ću čuti njeno mjaukanje u stubištu. Ponovio sam svoju potragu i ujutru i sljedećeg dana, međutim, Gospođica se nije vratila. Nakon nekoliko mjeseci ugledao sam je pored kontejnera za smeće. Nema sumnje da je to bila ona, iako dosta mršavija i nekako starija. Zovnuo sam je po imenu, ona je zaista podigla glavu, pogledala me, stajala par sekundi gledajući me, ali kad sam krenuo prema njoj, okrenula se i potrčala. Potrčao sam i ja, ali samo sam uspio da vidim kako je preskočila preko betonske ograde nasipa, a onda se izgubila u šiblju na obali rijeke Save. To je bio zadnji put da sam je vidio.
_________________________________________
STEVO GRABOVAC rođen je 1978. u Slavonskom Brodu. Odrastao je u Bosanskom Brodu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Objavio je sljedeće knjige: Stanica nepostojećih vozova – pjesme (2007., Bosanski Brod) Mulat albino komarac – roman (2019., Imprimatur, Banja Luka) – u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, nagrada “Šušnjar” za najbolju knjigu Poslije zabave – roman (2023., Imprimatur, Banja Luka) – NIN-ova nagrada za najbolji roman godine, nagrada “Vladan Desnica” za najbolji roman. Živi i radi u Banjoj Luci.
Lopta je potpuna u osmehu Batistute dok postiže hat-trick, zna li da će se triput odricati svojih nogu jednom kad bol nadvlada travu.
Glad je potpuna u zdeli Denisoviča na 3650 načina i tri više skrivenih u prostim i prestupnim letima,
a lepota u trećem danu od izleganja pilića kad za majkom skoče s tavana i nijedna noga ni kljun se ne okrnje.
Palio di Siena dvaput zaredom i Giovanni je legenda dok besomučno šiba konja pod sobom potpuno nečasno dolazi do
potpune radosti začete blagoslovom katedralske tišine i euforijom mase.
Crvena je potpuna u šumi, tamo gde guljena je zemljina kora nad kojom lete černobiljske nepomužene krave iz kojih kaplje kontaminirano mleko u grla prenamnoženih vukova,
pa je tuga potpuna kad mesec proplače nad njihovim zavijanjem.
Ljubav je potpuna u zaperku paradajza, dok skidamo ih, prsti i butine zelene od mirisa, reka teče, a smuku nigde kraja na baštenskom puteljku.
***
JARA I ČESTICE
S tobom do Bogave, u polje jare i predvečerje? Ne, bejbe, plutam Higsovim poljem sa tobom, pšenicom i kapima znoja sve to posle praska ne pomerajući se iz svoje izbe. A tebi jelenci sleću u kosu i zapinju o bludne kovrdže, prokleti da su! Bliži od mojih prstiju ma koliko se protezao u svemiru.
Ljuljaš se s masom na tvrđavi, pod nogama Dunav i vekovna prašina, Henri Li se otima iz Kejvove vilice, no Higs ga ne pušta u svemir, dosta se naubijao za života.
Ako Higsovo polje pojede mrak poletećeš brzinom svetlosti, možda se tad i sudarimo zaljubljenim telesima, a moje ruke spadnu s Kejvovog grla gde ljubomorno ga dave jer stoji na pedeset metara od tebe dok ja čučim u svojoj izbi, brišem znoj nadlanicom i klimam glavom kad vojvotkinja od Kembridža tamo negde na Vimbldonu kaže baš topao dan danas, kraljevski se osmehuje i ne misli o tome gde bi joj tufne, gde bi joj tufne s haljine završile da Higsovo polje i čestice i znoj nisu na svom mestu.
***
ODESA JE ZADRHTALA
smešam nes sa toplom čokoladom iz automata na svakom koraku kad ga nema samo u bolnicama to znači negde si i zoveš se turista ne piše nigde da je apartman na četvrtom spratu ali nožni prsti prvi ljube sunce
akvareli akvareli
razliješ prstom zrake po vodi i smućka se topla boja u toploj vodi
ulični prodavci umnože izmaglicom razliven čamac crno more visi sa petsto šesnaest nosećih i pregradnih zidova zastanu kraj njih turisti koji su sad obični ljudi u svojim domovima i osete ruku u ruci dok su se mešali jezici limun i orade sa zubima
vidikovac je pogled na nudizam je lekcija o različitosti objasni pojasni zadrži pogled nasmeši zapleši razigraj se pokrij se otkrij se ne stidi se
nema kraba nema komaraca toplo je toplije manje soli nego naše šta je naše šta je vaše ko smo mi čije je šta sve je sunce i sunčeve dece pregršt svetlucavi
turkinje beru dženarike očevi postavljaju live kako se prelazi granica šta je granica do puna kesa dženarika i opsesivno kompulzivno prebiranje tablica
bugarski E-80 je pojeo eko toi sa svih parkinga kvarni su mu zubi urin je pojeo stajališta urin nije zasolio more
toplo je od ljudskih koža razvučenih arbajtom od jagodica sprženih na pesku nastanjenim erupcijom zraka
pore stanodavke okreću ključ dvaput i robe ga na neodređeno
tabanaš i seješ crni talas talas je ljubav i čežnja u prsnom otplivu
koliko se crna voda tvojim imenom natopila
gruzija je čula
odesa je zadrhtala
nesebar u njemu utopio
talas smo mi nedoplivan do stanodavki
***
GORNJE PODUNAVLJE
Moja i tvoja ljubav pripadale su rodu močvarica, noge im se dužile pokraj vode.
Perjanicu vivka sledile ko putokaz do potopljenih njiva gde se lako u kal ugazi, ne bi li izvagale plemenitost kad jedna od njih ne mogne snagu izvući.
Izlazile iz zaštićenih predela mereći adrenalin po ustremljenosti krila.
A potom vraćale umorne, svijale gnezdo sred plavnih šuma Gornjeg Podunavlja, listale strast punim jezikom i rađale, rađale četiri pirgave sreće da pokažu stranu u slučaju gubljenja kompasa.
***
KALEM GRANČICA
Poslala sam ti dve protestne note sa povisilicom koja ti je ipak prenula bubne opne tamo u poljima gde preoravaš prošlost i sadiš mladice koje nećeš kalemiti mojom grančicom, pitom si isuviše za moju divljinu, a treba biti obrnuto. Nismo kompatibilni i neće na tvojim poljima rasti naš kalem, ali ipak ja odovuda vičem volim te i tebi sve za šta se uhvatiš pod rukama procveta.
_____________________________________
JOVANKA NIKOLIĆ rođena je 25.5.1977. godine u Jagodini. U martu 2024. objavila je Zbirku od Virtemberga (Poetum, Beograd). Ljubav u zaperku je njena druga zbirka poezije.
visibabe dođu prerano svake godine uhvate nas nespremne
pčela ubode i donese zdravlje služimo bijeli luk protiv uroka med za utjehu
divlje koze igraju kolo pred kišu kao slutnje djevojčice pred prvi seks
bilo je dobro jutro samo rakija liječi sve
***
OVA PRIČA IMA EPILOG
prestala sam da gledam serije pet sezona po dvanaest epizoda – nedovršeno
Nebo nad Berlinom puštam iznova kad porastem radiću u cirkusu svaki trenutak je presudan – ni sa anđelima ne znamo na čemu smo
često biram crtani film od dvadeset minuta strpljenje je u skladu sa kratkim formama – lako smo stigli do kraja
sakupljeni višak vremena željno koristim – razmišljam o tebi
***
PAZI ŠTA ŽELIŠ
najljepši grad postaće čudovište kad ga upoznaš
prve godine samostalnosti definisali su izbori između zdravog obroka i noćnog izlaska mamurni neobavezni dani nisu privilegija kradeš ih od svoje budućnosti
postavila si sebi zamku kada si pomislila da se dobro snalaziš sa riječima jezik je zavjerenik nejasnih namjera sve što govoriš postaće stvarno
obojio je rijeku tvojim očima snažna tijela su svjetluckala po površini vode tako provedeni dani bili su osveta u svakom gradu možeš da živiš prema svom računanju vremena
ne plaši se ne plaši se ne plaši se ostvariće se sve što poželiš
***
HEMIJA, BUKA, ANONIMNOST I ZAGRLJAJ DVOJE LJUDI
živiš nomadski u metropoli od previše nadražaja još je veća glad
poješćeš sebi rep i glavu izgužvati posteljinu i zaspati snom zadovoljnog putnika
ujutru nemaš gdje da odeš a ipak moraš da izađeš
provjerićeš još jednom tuđe stanove možda u nekom od njih nađeš svoje srce
***
EROTOPATIJA
deklinacija atoma sa pravog puta – spontanitet, biti slučajnost nečijeg života ili potres koji ruši do temelja
poništavanje volje olabavljeni udovi
postoji žena koja začarava a ne ubija magnetizam koji ne objašnjava fizika
opusti se ovo je teren na kome svima klecaju koljena
___________________________________
ANĐELA PILJAGIĆ rođena je 1999. godine u Banjoj Luci. Diplomirala je na katedri za Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Trenutno pohađa master program Komunikologije na Fakultetu političkih nauka. Od 2019. godine učestvuje na večerima čitanja poezije i povremeno objavljuje poeziju na internet portalima. Uvrštena je u regionalni zbornik „Rukopisi“ iz Pančeva 2023. godine. Svoju prvu zbirku poezije „Sve kućne žurke sa kojih je trebalo ranije da odem“ objavljuje 2024. godine u okviru edicije „Prvenac“ (SKC Kragujevac), kao jedna od nagrađenih pobjednica konkursa. Dio je umjetničkog kolektiva SVI MI, sa kojim je učestvovala u izvođenju poetskog performansa „Svi mi: Poezija zna“ u više gradova u Srbiji (Šabac, Kragujevac, Čačak, Požarevac, Beograd, Lazarevac).
Veli uzrečica, misao ili štogod da su u velikoj većini slučajeva žene te koje su velike emotivke, a muškarci samo u romanima iz 19. stoljeća. U širem smislu. No, emocije su bez roda, broja i padeža, u svakom smislu, i jedino za njih neće nikada pronaći cjepivo, neovisno o razlogu, koji može biti puno širi.
Da ne bude da su sve priče za žene, evo i jedne za muškarce, momke, šinjorine, kakogod, ne samo vezano za Dan očeva. Dakako, duboki naklon svim izvrsnim očevima, očevima koji se trude, a nemaju puno vremena za djecu, onima koji se trude nadoknaditi propušteno, pa makar i godinama kasnije. A sretno onima koji traže ljubav, realizaciju ambicije, uspjeh, karijeru. Misao i za “Werthere”, iako ima sve više “Bel Amija”. I onima koji su previše čekali, i onda se nešto promijenilo, da budemo u duhu multikulturalnosti, kao onome što je “pošao na Bembašu”, zadnji stih izvrsno dočarava to. Ili pak da ne bude sve u stilu “prendere a sassate tutti i sogni ancora in volo”. Pozdrav i onima koji su propustili priliku(e), te, nogometnim rječnikom, iz recimo zadnjeg kluba Premier Lige došli do treće županijske lige tražeći nešto više. Heh… idemo dalje, uvijek pronalazeći ono najbolje u svima, makar tražili mikroskopom.
***
Niti kraljevići nisu sretni, sigurno je mnogima laknulo da dvorski život nije bajka, da kraljevne ne žive sretne do kraja života, da ima barem 852 nasljednika po prvoj, drugoj, trećoj liniji, i blago cijelom svijetu ako nam je to najveći problem.Možda treba izgovoriti supercalifragilisticexpialidocious i sve će nestati. Pa i ona brda koja su se tresla, kada se rodio (šiš)miš.
***
Neki su pružili ruku, bezuvjetno, a dobili nogu, isto tako bezuvjetno, neki su pružili srce, a dobili nogu, isto tako bezuvjetno, neki su darivali dušu, a dobili nogu, isto tako bezuvjetno, nije ni čudo da je nogomet najpopularnija sporedna stvar na svijetu. Kada dođe do malo umora, treba još više humora, a važno je da u životu ne dođe do komplikacija, jer je to najgora aplikacija. Emocije su komplicirane, a nisu uvijek sofisticirane, nešto drugo je precijenjeno, iako ne bi trebalo biti ocijenjeno. A ima i puno dobrih stvari, ali tko za njih više toliko mari.
***
“L’amore fa passare il tempo e il tempo fa passare l’amore”. Možda je upravo to univerzalna poslovica o svemu onome (ne)izrečenom. O prešućenom. O onom precijenjenom. O promjenama. Zaboravu. Sudbini. Neminovnosti. Višestrukosti ljudske osobine. Kaže stara poslovica da se ljubav, poput kašlja, ne može sakriti. A u biti, sve ima drugu dimenziju, nedodirljivu, obavijenu plaštom. Precijenjenog. Kada se odustaje od svojih za usrećiti tuđe. Kada se ponavlja isti modus operandi s predznakom beskonačnosti. Kada besane noći u nekim zabitim sobičcima postanu lajtmotiv. Kada se prokockaju prioriteti zbog nečega što uopće nije važno. Kada se ne raspoznaju strane svijeta, vrijednosti, kada suze preko noći preuzmu mjesto smijehu, kada igrači s klupe postanu vodeći strijelci prvenstva, kada su karijere (ne)isprazne, kada obitelji postanu sve manje, kada proračuni postanu sve tanji, kada pitanja, Bariccovoj misli unatoč ne nailaze na odgovore. Ta lijepa izreka glasi “Accadono cose che sono come domande. Passa un minuto, oppure anni, e poi la vita risponde.“ (Alessandro Baricco). Kada niti to nije dovoljno. Kada slučajni susreti prođu bez pozdrava, bez slike, bez tona. Kada se ne zna više je li je bilo pravo dok je bilo dobro, ili nakon što je prestalo biti dobro, ili pak dobro nikada bilo nije, baš tako, tim redom riječi. Kada se netko previše trudi da ističe svoju sreću, bojeći se da će mu jedanaesterci odnijeti željenu, nepostojeću prednost. Kada prvo, drugo poluvrijeme, i produžeci prođu praznih mreža. Kada treba neke ljude uokviriti unutar nekih poglavlja ispisavši i rasplet. Kada raspleta nema, jer misli vode k zapletu. Kada se netko trudi da pronađe neki drugi smisao u nečemu. Kada nekome netko negdje jako nedostaje. Kada nekome nešto negdje nedostaje još više. Ne samo ljudi. Stvari, pojave, kao u definiciji imenica.
__________________________________________
VANESA BEGIĆ rođena je 25. lipnja 1973. godine. Diplomirala je talijanski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu u Puli 1997., a magistrirala književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2002., na temu “Žensko pjesništvo talijanske nacionalne zajednice u drugoj polovini XX. stoljeća”. Završila je i poslijediplomski studij u Rijeci Književnost i društveno humanistički kontekst, doktorat prvog stupnja te specijalistički postdiplomski studij prevođenja u Puli kao prva u klasi. Usavršavala se u Italiji (Castelraimondo/Camerino pri međunarodnoj školi. Objavila je knjige Quelle dei versi (Mara, Pula 2002.), koja je zapravo publicistički oblikovana inačica njezina magistarskoga rada, Suvremena književnost za djecu u Istri (2012.), Quo vadis – promišljanja o svakodnevici (vlastita naklada, 2015.), Rijeke prijevoda – Fiumi di traduzione (Kultura snova, 2018.) posvećenu prijevodima te Quo vadis 2 (2020.). Bavi se književnom kritikom, pedagoškim radom, prevođenjem i programima vezanim uz kulture u doticaju. Objavljivala u časopisima Nova Istra, La Battana, Književna Rijeka, Kaj, Nagnuća, Tema, Riječi (Sisak), Kruh i ruže, Most/The Bridge, Sapho, Republika, Riječi (Distrikt Brčko), Dubrovnik i drugima. Za prijevod na hrvatski poznatog djela Itala Sveva Senilità, pod naslovom Mlada starost, dobila je posebno priznanje na međunarodnome natječaju “Umberto Saba” u Trstu 2006. godine, gdje je nagrađena i dvije godine kasnije za prijevod knjige „Golubica mira – Colomba di pace“ Diane Rosandić. Do sada je prevela 45 knjiga (među kojima su i djela Antonija Fogazzara Malombra, Luigija Pirandella Si gira, te brojne druge knjige).
Nije bila sigurna sniva li, jesu li falični oblici njenih koluta samo plesali zajedno sa zjenicama, ili je tijelo stvarno kušalo ono što je htjelo uživati, dirati, obarati. Svake se noći tajanstveni ljubavnik vraćao k njoj. Svakoga se jutra budila sama i odlazila kopati u vrt, do večeri. Zalijevala paprike, rajčice, patlidžane, darežljivu bamiju u stanju sjediniti meridijane: Afganistan s Bosnom Afriku s Louisianom i Mississippijem. Krastavcima i lubenici – lotosovom cvijetu, preporučila je da barem promijene smjer, s obzirom na to da ni iz kog razloga na svijetu, svoju prirodu nikad ne bi promijenili. I poslije višesatnog kopanja, nakon zalaska sunca, vratila bi se da se šćućuri u tami vrta kao da čuči u jazbini, i čekala. ‘Gdje si, ljubavi?’ uzdisala, „Božanski principe koji me potičeš da se poklonim Ljepoti njezinoj nikad predvidljivoj tajni? Gdje si, dare Svemira, moj grču od iskona? Gdje si? Neka tama otkrije moje savršenstvo, ozakoni žudnju moju, tajanstvenima neka učini snošaje psihe.’
***
PREOBRAZBE
Putenosti moja, bića smo na putu promjena. Naša ljudska strana pamti kako je bilo lijepo nastupati jer smo bili tijela, a jer smo bili tijela, kako je bilo lijepo tražiti se. Moja opipljiva stvarnosti, ako ti bude suđeno da postaneš algoritam, i dalje ću te moći dotaknuti prstima svoje podsvijesti, vještinom.
Bit ćemo pravi i lažni, opipljivi, dakle digitalni. Preobrazbe bit ćemo, preobrazbe.
***
TRIP 1
Smiješ se i projiciraš se uvis Letiš, kao u tripu Jima Morrisona pod utjecajem LSD-a u običnom danu koncem šezdesetih. Ali to je samo lubenica s votkom, a ti se smiješ! Posrana generacija, to smo, koja nema povijesnu izdržljivost starih hipija, ali ni nestalnost koja ključa u glavama milenijalaca, ti imaju korijene kratke poput penjačice graha pola duše zabijeno u digitalni sustav, polovica koža, krv, slina, polovica tehnologija. Ali neprimjetno, i mi se, malo-pomalo mijenjamo, mi kopilad dugo smo i izdržali u ravnoteži između starih svjetskih ratova i novih građanskih, užasa, totalitarnih sistema i nevjerojatnih predstavljanja demokratske ideje, mi, stara generacija koja ne shvaća predodžbu starenja, postat ćemo mogući realiteti.
Smiješ se pa se i ja s tobom smijem, tresem se od grohohohota, i htjela bih biti drugdje da se ne smijem s tobom, ne budem s tobom. Pitala sam te ‘voliš li me’ ali moje voliš htjelo bi dati prostora Erosu kao osamljenosti i lijenosti, i otjerati te zajedno sa starim kiselim tripovima Jima Morrisona, plastičnim bocama koje treba izdvojiti od razgradivih, otjerati te, jer te ne poznajem, ni kad se smiješ, ne znam te. A gospe se razmnožavaju u vrtu, zajedno s lisnim ušima i biljnim stjenicama, s mojom potrebom da budem jedna, ili pak trojedna, vezana za tebe i od tebe razvezana korijen i lišaj, istodobno mrkva i parazitska biljka. Ali ti se smiješ, smiješ.
***
SVETA HOSTIJA
Ušuškao si se pod kožom sada, kad je večer. Napokon se vraćaš kući nakon putovanja mnogostrukim svemirima.
Kap po kap tvoji me sokovi prožimaju.
Bez riječi me učiš kako se može živjeti odcijepljeno, progutati mrežu svih mreža kao svetu hostiju i naslutiti da lirska može biti i sutrašnjica u metauniverzumu, ako iz proširenog života budemo znali izvući drhtaje.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
– iz ciklusa “Eden, izgubljeni raj u lubenici začinjenoj votkom” autoričine knjige “SCHMARRN”, U.O. Fedra art projekt, Rijeka, 2022.
– pjesme su uvrštene u novi, peti broj Zbornika poezije pjesnikinja regiona “U MREŽI STIH”, ShuraPublikacije, Opatija, 2025.
__________________________________
LAURA MARCHIG, istaknuta je pripadnica autohtone talijanske zajednice u Hrvatskoj čije vrijednosti promiče svojim građanskim i kulturnim javnim djelovanjem. Piše uglavnom na talijanskom. Pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, dramaturginja, tekstopisac, kulturna djelatnica i organizatorica, rođena u Rijeci, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Firenci. Bila je novinar-urednik kulturne rubrike dnevnika “La Voce del Popolo”, glavna urednica časopisa za kulturu “La battana”, te deset godina ravnateljica Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Priznat joj je status slobodnog umjetnika (dramaturg), te je članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Umjetnička je ravnateljica i odgovorna osoba Umjetničke Organizacije Fedra art projekt.
brodovi plove morima spajaju ljude i krajeve oni su dodiri među svjetovima otocima, kopnima…
divovi prevaljuju oceane i donose mirise kave boje egzotična voća bezbrojne sprave i mašine u u velikim džepovima i milje im korake broje
oni su dodiri među svjetovima među pjesmama
kako to objasniti dječaku koji pjeva koji je brod od papira porinuo žlijebom punim kiše i tekstom iz novina dodirnuo svijet na Kalelargi
***
BALKONI S POGLEDOM
jutros su srušili tvornicu i zid što na svome licu nosi poruku toplu kao ljubav tu će sagraditi stanove južni balkoni hvalit će se pogledima na pučinu
nekad su se zore glasale glazbom sirena na kraju noćne smjene i mirisale na slatka peciva što su majke umorne od trake i noći u torbama skupa s poljupcima donosile djeci
hoće li balkoni s pogledima nuditi miris peciva i torbe pune ljubavi hoće li majke donositi zore u pospane dječje sobe što gledaju na brodove
hoće li i jedna krošnja pod balkon donijeti pjesmu maestrala i jedna ptica ostaviti umor svojih krila pod njenim skutima
***
PAPUČE I PAS
papuče uz krevet cijelu noć čekaju moja bosa stopala i Saba čeka na njih mene je sunce zateklo. nju nije čeka da prozor sobe otvori svoje vjeđe da ja protrljam svoje zalijepljene oči i doteturam do kuhinje ona prati moje stope u stopu smota se i nasloni glavu na papuče ispunjenje mnome zatim čeka da popijem kavu moje buđenje je tromo ona je strpljiva i zna da mi nerijetko trebaju i dvije šalice ponekad se čini da njoj više prija miris jutarnje kave i dim prve cigarete meni potreba, njoj radost zrak miriše na skori izlazak kad će napokon saznati svjetluca li sunce jutros na vlatima trave
– iz zbirke pjesama “BROD NA KALELARGI”, Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.
Zavirila sam u saksiju Filadendrona Proverila ugao Sinđelićeve i Topolske Tražila sam je ispod perunike Na Orjenu Na Boračkom kamenu Čaši točenog piva na Terazijama 112. strani Tihog Dona
Tabanala sam do oraha u voćnjaku Išla tragom divljači Umila se vodom sa Gruže Do Kotlenika je gonila Na međi između dedine i komšijine Njive u zasedi čekala
Pozvala sam u pomoć Lekovito bilje sa Homolja Babinu bajalicu
Ništa nije pomoglo
Da je nađem Tu reč
Koja bi ti bila nalik
Tu reč
Glečer
***
SAMURAJSKI MAČ
Prema legendi Mogao je da preseče popola Sedam telesa Odjednom
Legenda kaže I da samuraj koji ne sledi Put ratnika Oštricu zabode sebi u stomak Nakon čega ga drugi samuraj Obezglavljuje
Na Balkanu se telesa presecaju Rutinski Izvadiš reč iz korica I obezglaviš protivnika S tim što Ako neprijatelja nema Moraš da ga nađeš Među svojima
______________________________________
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984.), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Korisne informacije, zanimljivosti o putovanjima i putopise pisala je za Putuj sigurno, najposećeniji turistički magazin. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze, Portalu za književnost i kulturu čitanja Sinhro. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu “Kritika savremenog društva” Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ u kategoriji za najbolju književnu kritiku/prikaz njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze“ kao jedan od najuspešnijih radova. Dvostruka je pobednica na konkursima Književne grupe Plavi krug književnosti za najbolju pesmu. Na pesničkom konkursu Palanačko poetsko leto njena pesma “Tkanje” izabrana je za štampanje u zborniku Izvornik. Pesma “O imenima koja nam ne pristaju” izabrana je za objavljivanje u zborniku Kiprijanov kladenac. Pored poezije, piše priče, eseje, književne i filmske prikaze. Objavila je zbirku priča “Na korak do cilja”. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.
Auto se zaustavlja pred visokim staklenim neboderom. Iz njega izlaze muškarac i žena u šezdesetim godinama i koračaju prema širokim ulaznim vratima. Njihov auto nastavlja kliziti niz cestu, iza zatamnjenih stakala nije moguće primijetiti vozača, te se čini da auto ide sam od sebe. Muškarac propušta ženu da prva uđe u zgradu; njezine potpetice odzvanjaju predvorjem s visokim stropovima. Zaustavljaju se na recepciji. Mramorni kamen od kojeg je pult napravljen neobično je hladan. Klima u predvorju podešena je deset stupnjeva niže od vanjske temperature. Žena se zaogrne laganim šalom i prekrije gola ramena. Zaštitar im uruči propusnice koje skeniraju na ulazu, zatim još jednom u liftu prilikom pritiskanja broja četrnaest. Lift se nečujno stane uspinjati, dok žena popravlja frizuru u ogledalu. Muškarac za to vrijeme provjeri ručni sat i uvjeri se da dolaze na vrijeme. Lift se zaustavlja uz blago “ping”, njih dvoje izlaze i hodaju prema bijelim vratima na kojima stoji natpis “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva”. Prije nego što su stigli pokucati, vrata se otvaraju; zaposlenica ih je primijetila na kameri. U predvorju se nalazi skulptura visoka dva metra, nekakva masa željeza za koju se ne može sa sigurnošću reći što predstavlja. Tu je i dugačka bijela fotelja koja se proteže čitavom duljinom zida nasuprot recepciji. U kutu se smjestio fikus u zlatnoj lončanici. Dok tajnica uzima njihove podatke, žena prilazi fikusu i prstima protrlja jedan list. Uvjerivši se da je pravi, a ne plastičan, zadovoljno obliže usne. K tome, na listu nema ni trunke prašine. – Gospođo i gospodine Korlan, izvolite, uđite – agent u plavom odijelu otvara vrata ureda. Gospođa Korlan odzdravi kimanjem. Nije joj promaklo da je agent pravilno oslovio prvo osobu suprotnog spola, a tek zatim gospodina. Odaje dojam da će odlično surađivati. Muškarac i žena ulaze sigurnim korakom i sjedaju nasuprot agentu. Na stolu ih već čeka njihovo omiljeno piće, votka s ledom za nju i čaša mineralne vode s kriškom limuna za njega. Korlani su naviknuti da ljudi s kojima se susreću prvi put posjeduju informaciju o njihovu najdražem piću, imenu kućnog ljubimca i francuskog gradića u kojem svake godine skijaju. Ipak je to minimum istraživanja koje treba obaviti kako bi se usluga obavila na nivou. – Preporučila vas je obitelj Svalin – agent otvara srebrni laptop, a svjetlo ekrana obasja mu lice. Drži se važno kao da je upravo protrljao Aladinovu čarobnu svjetiljku. – Mi smo dugogodišnji obiteljski prijatelji – objasni gospodin Korlan. – Često provodimo godišnji odmor skupa. Jedrenje na Karibima, ronjenje kraj filipinskog otočja, šetnja kroz prašumu Bornea – dodaje gospođa Korlan. – Nismo uvijek tako avanturistički nastrojeni. Ponekad čovjek jednostavno treba okušati sreću na pokeru u Monaku ili ispijati koktele na Maldivima – gospodin Korlan namješta se u naslonjaču, kao da se opravdava što, eto, ponekad popusti svojim porivima za ugodom. – Ali ove godine tražite nešto posebno? – namigne agent. Gospođi Korlan to se namigivanje učini prostačkim, kao da se radi o preprodavaču polovnih automobila. – U travnju smo oženili sina… – počne objašnjavati gospođa Korlan, no agent joj upadne u riječ. – Čitao sam u novinama. Događaj sezone – nasmije se agent. Nakon dobrog starta to je za gospođu Korlan drugi znak da joj se ne sviđa njegov način ophođenja. Ona jednostavno ne oprašta sitnice. S druge strane, Svalinovi su ih upozorili da je agent, ujedno i vlasnik agencije, čovjek prgave naravi. Pričalo se i da je imao burnu prošlost, da je zatim radio kao tajni agent, a obogatio se na prodaji umjetnina. Kad mu je sve to dosadilo, otvorio je turističku agenciju. Netko bi pomislio da se napokon zadovoljio uobičajenim životom, ali njegova agencija bila je sve samo ne obična. I gospođa Korlan provela je svoje istraživanje. Navodno je agent jednom odbio klijente jer su mu se činili nezanimljivima. – Da, da, događaj sezone – potvrdi gospodin Korlan ponosno. – Bilo je i na televiziji – kaže agent. Gospodin Korlan nije primijetio podsmijeh kojim je agent začinio svoju upadicu. No to nije promaklo gospođi Korlan. Učini joj se da razgovor izmiče iz njezinih ruku i da hitno treba preuzeti kormilo, potegnuti uzde, zaustaviti jureći vlak. Oni su klijenti, a on je pružatelj usluge. Stoga popije gutljaj votke, pročisti grlo i nezadovoljno izjavi: – Led se već otopio. Votka je razvodnjena – požali se glasom dive, kucne noktima po brušenom staklu i vrati čašu na stol. Agent kao da je jedva dočekao zaigrati ulogu. Gotovo brehtijanski poskoči iz kožne fotelje, pritisne gumb i uz stanovit ironijski odmak zamoli recepcionarku za novu votku s tri kocke leda. Zatim se zagleda kroz prozor. – Ova je godina paklena – uzdahne. – Srećom, mi smo u klimatiziranoj prostoriji – odvrati gospođa Korlan. Agent se trgne. Ta nije govorio o votki i kockicama leda, o užarenom asfaltu ili o mačkama koje spavaju pod autima čekajući večer i povjetarac. Odjednom se i njemu čitav razgovor učini besmislenim. – Mislim da u svojoj ponudi nemam ništa što bi bilo za vas – izjavi uz lažan izraz žaljenja na licu. Upravo u tom trenutku na vratima se pojavi recepcionarka sa srebrnim pladnjem i votkom. Gospođa Korlan iskoristi priliku za skretanje pažnje pa iskapi piće. – Naši prijatelji Svalinovi kažu drugačije. – Molim vas, morate nam pomoći – priskoči gospodin Korlan u pomoć pri nagovaranju – mi se toliko dosađujemo! – gotovo uzvikne priznanje i zavali se u fotelju kao potpuno poražen čovjek. Dosada. Glavni razlog njihova dolaska. Ta teška, ubitačna dosada koja ih je pritisnula sa svih strana. Više nisu uživali u otvaranjima izložbi, kazališnim predstavama, dobrotvornim večerama i nepreglednim kanapeima koje su ambiciozni kuhari pokušavali svake sezone nanovo izmisliti. Dimljeni losos i brusnice, tanko rezane artičoke uz umak od meda i hrena. Sve već viđeno i tako prokleto dosadno. Gospodin i gospođa Korlan toliko su se dosađivali da su ponekad htjeli iskočiti iz vlastite kože. A to je upravo ono za što su se nadali da će im “Agencija za turizam, avanturu i nesvakidašnja iskustva” ponuditi; iskakanje iz svakodnevice. No agent kao da ih je htio testirati, provjeriti njihovu posvećenost toj uzvišenoj misiji oslobođenja od dosade. – Vjenčanje godine svakako je bilo uzbudljivo. A uskoro će doći i unuci koji će vam ispuniti dane smijehom i obvezama. – Molim vas! – prezrivo otpuhne gospođa Korlan. – Zar vam ja izgledam kao netko koga djeca mogu zabaviti? I gospodin Korlan izgledao je posve nezainteresirano. Očito su oboje dosegli dno i više se nisu veselili životu koji je pred njima. Agent ponovo svrne pogled prema laptopu i nekoliko puta klikne mišem. Gospodin i gospođa Korlan udobrovolje se na taj tračak nade i uzbuđeno čekaju što će im agent ponuditi. – Prvo moramo odrediti vaš profil zabave i što vam podiže raspoloženje. – Vjerujte, sve smo iskusili. – Onda pucamo visoko. Odlazak u svemir? – Već smo uplatili depozit za putovanje, no to je tek za petnaest godina. Tko zna hoćemo li uopće dočekati. Proklete liste čekanja. – Eh, nije lako kad postoje ljudi koji su bogatiji i utjecajniji od vas. Agent ih je držao u šaci. Ponašao se nadmeno, uvjeren da im je on posljednja slamka spasa. Kao da ih dosad nije vidio, zagleda se u njih pronicljivo. Gospodin Korlan nije mogao podnijeti taj pogled. Navikao je on na poglede ljubomore, na šaputanja iza leđa, na dodvoravanja i uvlačenja, na poglede koji traže usluge, pozajmice ili privilegij da budu u njegovu društvu. Ali pronicljivi pogledi rovali su duboko ispod njegovih skupih lanenih košulja, odmicali naslage parfema i krema kojima je mazao tijelo. Ispod kože gospodin Korlan bio je krvav, baš kao svaki drugi čovjek. Ni posebno inteligentan ni ambiciozan, tek rođen pod sretnom zvijezdom, odnosno u obitelji čiji je djed imao nos za biznis i izgradio obiteljsko bogatstvo koje su Korlanovi sada zajedno trošili. Znajući sve to, agent odluči polako otvoriti njihov apetit za kupnjom. – Ovako, imam u ponudi večeru od sedam sljedova koju osobno za vas priprema kuhar iz restorana s pet zvjezdica, no na skrovitom mjestu. – Uh! Koliko sam već takvih večera pojela! – razočarano odgovori gospođa Korlan. – Čekajte, nisam završio. Pitate li se zašto je večera pripremljena i poslužena na skrovitom mjestu? Jer se svih sedam sljedova sastoji od zabranjenih namirnica iz raznih dijelova svijeta: krećemo s kanapeima od kavijara beluga, zatim prstaci na buzaru, odresci plave tune, nakon toga meso morske kornjače… – Previše morski – prekine ga gospodin Korlan. – A za glavno jelo pečeni jagurići! – slavodobitno uzvikne agent. – Jagurići? – Pangolini – objasni agent. – To su one male slatke životinjice s ljuskicama što izgledaju kao mini dinosauri – gospođa Korlan nježno spusti ruku na suprugovo rame. Toliko toga u životu morala mu je objašnjavati i podučavati ga. Netko se rodi bogat, a netko s ukusom. Bez nje, on ne bi znao upariti mokasine s kravatom. Možda bi se Korlan zadovoljio pečenim jagurićima, ali ne i ona. Znala je da joj agencija može ponuditi puno više. Primijetivši njezin manjak entuzijazma, agent zaigra na kartu omalovažavanja: – Ako vam je problem jesti životinje samo zato što su slatke… No gospođa Korlan odlučno ga sasiječe. – Molim vas! Meni nije problem oderati krzno sa slatkih malih zečića, a kamoli pojesti ih kad netko obavi taj gadljivi posao za mene. Agent se zadovoljno nasmiješi. Znao je da gospođa Korlan nije imala lagodno djetinjstvo i da je na selu obavljala teške fizičke poslove. Ali te davne godine djetinjstva bile su daleko iza nje. Smrad kozjih brabonjaka odavno je napustio njezinu kožu koju je nježno umotavala u kašmir. Ipak, bilo je zanimljivo vidjeti da u njoj još tinjaju ona vatra i odlučnost s kojima se maknula s kamenih stijena i koje su joj osigurale da se nametne kao supruga najbogatijeg čovjeka u zemlji i da se probije kroz visoko društvo. Navodno su tijekom njezina probijanja kroz tu džunglu za njom ostajale žrtve i spaljeni mostovi. Gospodin Korlan godinama nije vidio kćer iz prvog braka, koja je preciznim postupcima čak izbačena iz očeve oporuke. – Nama treba nešto više, bolje, nesvakidašnje! – pjenila se i stiskala pesnice. Gospodin Korlan dobro je znao da njegova supruga u posljednje vrijeme ima napadaje bijesa, nakon kojih nastupa čisto beznađe. Ni on sam nije znao što je od toga dvoga gore i opasnije. Nije joj se sviđala sinova supruga, posluga joj je išla na živce, svađala se s novim vozačem kao da je on kriv što je onaj stari vozač umro, tjerala je kuhare da izmišljaju nova jela i utapala dosadu u slasticama i mlađim ljubavnicima. Bojao se da će ga ostaviti i stoga je neprestano pokušavao ispuniti sve njezine želje. Ta ideja s agencijom za nesvakidašnja iskustva bila je njezina, zaintrigiralo ju je kad su se Svalinovi vratili s proljetnih praznika bez i jedne jedine fotografije i s čvrstom odlukom da svojim prijateljima neće otkriti gdje su bili, iako su se neprestano hvalili da im je to putovanje promijenilo život. Navodno su potpisali ugovor prema kojem čitavo iskustvo moraju zadržati za sebe i ne smiju podijeliti niti jedan jedini detalj. Gospođu Korlan takva je ekskluzivnost automatski privukla, a razina njezinih očekivanja bila je visoka. – Želimo uzbuđenje! – prostodušno je objasnio gospodin Korlan. Njegovo prilično debelo tijelo koje se gnijezdilo u naslonjaču ostavljalo je dojam da uzbuđenje može samo naškoditi njegovu srcu. No agent je odavno naučio da ljudi sami sebi postavljaju granice do kojih su spremni ići. Stoga predloži: – Što kažete na safari? – Odradili smo već četiri safarija – otpuhne gospođa Korlan. – Ali na ovom safariju vi ste vladari životinja. Opremljeni puškama i municijom. Lov na tigra – agent primijeti kako se gospodin Korlan zainteresirao – ili na lava, kralja životinja? – Imati lavlju glavu u kolekciji svakako bi bilo posebno. Mogli bismo ga smjestiti iznad kamina u gostinjskoj kući na jezeru Como. – Nipošto! Tamo visi moj Pierre Soulages – krikne gospođa Korlan. – I ta mračna slika me beskrajno živcira! Toliko je depresivna. – Ti ništa ne znaš o umjetnosti. – Crna boja je depresivna. – Tamno plava! Ta-mno pla-va! – I dijete bi moglo zaprljati slikarsko platno. Ne mogu vjerovati koliko sam to platio. – Ne znaš ništa ni o ulaganjima u umjetnine. – Znam da otkako ta slika visi u mojoj kući, meni se više ne ide na jezero. – Lav ne dolazi u obzir! Agent je strpao mentol-bombon u usta, prevrtao ga jezikom i uvjeravao se kako će mu to ohladiti glavu. Poput voajera uhvaćenog u stupicu, promatrao je kako se gospodin i gospođa Korlan svađaju. Išli su mu na živce, ali bili su i savršen primjerak za njegov eksperiment. K tome, bili su spremni platiti izdašnu svotu za agencijske usluge. I ne znajući, sponzorirali su njegovo istraživanje o ljudskoj prirodi. – U redu, očito vas ni morske ni kopnene životinje ne privlače. Što kažete na ljude? Gospodin i gospođa Korlan prestanu se svađati i zbunjeno se pogledaju. Napokon gospodin Korlan prekine tajac koji je nastao: – Da jedemo ljude? Agent prasne u smijeh. – Ne, ne, naravno da ne. Oni odahnu. No agent ih nije mislio pustiti tek tako. – Iako, i to bi se dalo organizirati. Poznajem jednog kuhara koji bi vam pripremio roštilj kakav još nikada niste probali. – Radije bih da se ne fokusiramo na hranu – odlučno odbaci gospođa Korlan. Uostalom, ona je često imala problema s probavom, za što je krivila svoju nutricionisticu i kuhara, a ne potajno prežderavanje slatkim za koje je znao samo gospodin Korlan koji ju je opskrbljivao kolačima i čokoladom. Blagonaklono pogleda prema suprugu; ipak je među njima bilo ljubavi i razumijevanja. – Možda nešto na tragu toga kako žive neobični ljudi – objasni gospođa Korlan, a agent odmah prihvati. – Jedna od naših popularnih tura jest obilazak slamova u Mumbaiju gdje preko milijun ljudi živi u neviđenom siromaštvu. – Siromaštvo? – zainteresira se gospodin Korlan. – To bi moglo biti zanimljivo, zar ne, draga? Gospođa Korlan se nećkala. – Naravno, vi biste odsjeli u hotelu, a tijekom šetnje tom sirotinjskom četvrti bili biste inkognito. – Zvuči jako, jako zanimljivo – gospodin Korlan molećivo je nagovarao suprugu. Kad već ne može imati lava, vidjeti uživo sve ono što je gledao na televiziji bilo bi dovoljno dobro. – Ali nije dovoljno uzbudljivo! – presiječe gospođa Korlan. Nešto ju je kopkalo tijekom cijelog njihova posjeta agenciji. Bila je sigurna da joj agent nudi tek obične paket-aranžmane. Sumnjala je da bi obitelj Svalin bila toliko oduševljena ponuđenim. A ako su oni imali poseban, VIP-tretman, željela je i ona jednako iskustvo. – Mi želimo putovanje na koje niti jedan turist ne ide, želimo doživjeti uzbuđenje, lupanje srca, erupciju emocija, vidjeti svu snagu ljudske moći, ljepotu prolaznosti, ono što nestaje, što nitko nakon nas neće moći dotaknuti. To je prava umjetnost, esencija života! Gospodin Korlan zaljubljeno gleda u svoju suprugu. Uživa vidjeti je tako punu strasti. U tom mu se trenutku čini da mora učiniti sve kako bi u njihov život unio nešto novo, nešto što ih može izvući iz tog sivila u kojem već godinama plutaju. Dosada je ljepljiva želatina, privija se uz osobu i ne daje joj disati, iako je lagana i neprimjetna, njezin je stisak snažan i ne popušta. Zatim poput virusa prelazi s osobe na osobu i širi svoje krakove u svim smjerovima. Korlan u sebi prepozna odlučnost kakvu već dugo nije osjetio. Gotovo mu dođe da pesnicom udari o kameni stol, no svjestan je da bi takva gesta bila pretjerana. Stoga se uspravi u naslonjaču, kao da mu je odjednom izrasla kralježnica, od glave do zdjelice dobio je čvrstoću koja drži njegovo mlohavo tijelo na okupu. Duboko udahne, prsnu koš mu se nadme i kroz izdah ispusti urlik: – Dajte nam svoju najbolju ponudu! Što košta da košta! Agent zadovoljno učini znak naklona glavom. Očito su spremni za iskustvo života. Otvori laptop, a zatim okrene ekran prema njima kako bi im pokazao što ih sve čeka. Uživa u promatranju njihovih izbečenih očiju, u strahu koji se širi kroz šarenice i u grimasi zadovoljstva što zaglađuje njihove bore i razvlači usnice u smijeh. Kao kakav mađioničar prede oko njih mrežu ugovora, klauzula, članaka o odgovornosti i osiguranju, a zatim kao nakostriješeni dlakavi pauk promatra kako prvo gospođa, a zatim gospodin potpisuju ugovor. * Korlanovi se čvrsto drže za ruke i gledaju jedno u drugo s mješavinom straha i ushićenja. Propeler helikoptera glasno udara, a oni pritišću slušalice na uši kako bi se zaštitili od buke. Uskoro počinje spuštanje na vrh zgrade. Kroz prozor helikoptera vide crvene plamenove. Tijela su im opterećena zaštitnim odijelima, na glavi imaju teške kacige i vizire od neprobojnog stakla. Vrata helikoptera se otvaraju te oni iskaču i spuštaju se stepenicama prema podnožju zgrade. Okruženi su tjelohraniteljima čija je zadaća zaštititi ih pod svaku cijenu. Izlaze na ulicu; asfalt je pošprican krvlju i krhotinama. U pozadini se čuje detonacija bombe. Jedan metak proleti kraj glave gospodina Korlana. On ustukne. Gospođa Korlan ohrabri ga stiskom ruke. Tjelohranitelji im daju znak da krenu dalje. Gospodin Korlan prvi ugleda mrtvo tijelo na cesti. Čovjeku nedostaju cipele. Ta slika urezuje mu se u pamćenje; fotografiranje nije dopušteno. Gospođa Korlan kratko svrne pogled na muškarca bez cipela, no već iduće sekunde primijeti da je iza njega još jedno tijelo, zatim još jedno i još jedno. Probijaju se kroz krv, unakažena tijela i razbacane udove. Dakle, to je pakao na zemlji. Gospođa Korlan prisjeti se larpurlartizma i Baudelaireove krepane mačke na putu, poželi podijeliti tu sličicu sa svojim suprugom, no već idućeg trenutka odustane. Vjerojatno je ne bi razumio. Nekoliko ulica od njih bomba ruši stambenu zgradu, zidovi pucaju i padaju kao da ih divovi lome zubima. Korlanovi uzviknu od straha, a glavni agent daje im znak da ostanu tiho. Iako znaju da su dobro zaštićeni i da je agencija dogovorila smjer pucanja s obje zaraćene strane, nije im lako opustiti se. Tjelohranitelji ih vuku kroz tunele i trošne straćare, neki jadnici pokušavaju im prići, no spretno su onemogućeni i zadržani na sigurnoj distanci. Napokon izbijaju na čistinu trga. Pred njihovim očima ukaže se velebno zdanje, hram iz petog stoljeća prije naše ere. Iz usta gospođe Korlan otme se uzdah oduševljenja. Dobro je proučila povijest hrama i sve svete kipove koji se u njemu nalaze. Još prije godinu dana grad su obilazili brojni turisti, na trgu se lizao sladoled, a ulazak u hram koštao je kao ručak za jednu osobu. Zdanje je to od izuzetnog povijesnog i kulturološkog značaja za čitavo čovječanstvo. Gospođa Korlan prilazi hramu, rukom dodiruje njegove tople zidove, kamen kao da je upio u sebe sve strahote koje se oko njega događaju. Gospodin Korlan istražuje freske na zidovima i kao vragolast dječarac urezuje svoje ime u glavni stup. Ionako nije bitno. Tjelohranitelji im dopuštaju tek desetak minuta razgledavanja unutrašnjosti, a zatim ih nervozno izvlače van i guraju prema drugoj strani trga. Nemaju puno vremena. Glavni među njima daje znak rukom i počne odbrojavati. Deset, devet, osam… Gospodin Korlan udiše čaroban zrak uzbuđenja. Gospođi Korlan udara srce dok pokušava upamtiti sve rezbarije i ukrase na pročelju hrama. Dva, jedan, nula. Detonacija. Zvuk pucanja kamena. Prašina i vatra isprepleću se u sliku čistog užitka. Od kamenog pročelja ostao je tek oblak, zrnca koja poput pahulja svjetlucaju u zraku. Korlanovi čekaju da se uskovitlana prašina umiri, da pahulje legnu na tlo i priznaju poraz pred ljudskom rukom. Čekaju da vide prazninu. Mjesto na kojem je prije tek nekoliko sekundi stajao hram sada zjapi prazno. A oni su posljednji ljudi koji su ga vidjeli. Neobično zadovoljstvo struji kroz njihovo tijelo. Iz razmišljanja ih prenu krikovi žene koju je detonacija odbacila u zrak; sad leži u lokvi krvi i vrišti, no njezini vriskovi postaju sve tiši i tiši. Na sreću, tjelohranitelji daju znak gospodinu i gospođi Korlan da ih slijede prema uskim ulicama do zgrade na kojoj čeka njihov helikopter. Zadovoljni su kao djeca koja utaže znatiželju. Vrijeme je za povratak.
____________________________________
KRISTINA GAVRAN diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča.
Drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i „Sonata za kantu za smeće“ nagrađene su nagradom „Mali Marulić“, a drama za odrasle „Spremni“ dobila je nagradu „Marin Držić“ i postavljena je u ZKM-u. Drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji, a audio-pripovjedački projekt „BOSA“ predstavljen je u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Kristina Gavran izabrana je kao jedna od istraživačica Creative Impact Research Centre Europe za projekt o pričama s poroda „Birth Stories: arts for health and wellbeing“.
U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ (2016). Roman „Gitara od palisandra“ (2018) bio je u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora. Napisala je roman „Između“ (2022) koji tematizira migraciju, a nedavno je izišla njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče“ (2025).
čovjek-časopis 