ptice drhte cvijeće divlja kadulja cvate crveno kamenje se premješta samo od sebe gušteri cvile ovce se spotiču i lome noge škripe gume psi laju zmije se legu fratar šuti nestaje signala zvono se čuje odozdola
*
e tamo ti je to bilo
***
SOLSTICIJSKI SVECI / VIJEĆE NE/UMOLJENIH
pred marketom božo u ogorju vratar i njegova braća krezubi sveci naslonjeni na suhozid mašu krhotinama stakla zlatnim noktima hvataju pčele i skakavce prosiplju sitne psovke zavrću rukave i čekaju znak
sivkasti vjetar raznosi krošnje s istoka na jug
na pragu sjedi sveti ante i razgrće štapom mravlji ispis
*
netko kaže hej
i zaista (grmlje uzmiče pred asfaltom)
stiže prašnjavi autobus
***
ZALAZ SUNCA / LJETO / MOSEĆ
ljubičastomodro brdo ljulja se na tankoj niti ponire u crveno pa u žuto pa u gorko
sa stabala osiplju se stada ovaca koza magaradi smaragdna zvonca zrnca ljuske kamenčići ptičja gnijezda ruzinave konzerve pepeo i prah
*
pred dućanom svi šute
*
lastavice neprestance prelijeću između dva sunca raznoseći u kljunu život-smrt
***
VJETROELEKTRANA / SVETA ANA NA ZELOVU
na stolu ubrusi sir pršut vino kokakola
danas je sveta ana
starica u crnom odvezala je maramu na ušima joj sedefne naušnice
ima ogromne ruke i jednu nogu lijepa kao brdo i strašna kao san okreće se i svira u gusle
svi ćemo izginuti
*
kažu da su nestale ptice i lisice i da ovce janje mrtvu janjad
*
zvona u crkvi prebacili su na struju pa Mile obilazi i provjerava sklopke svaki dan tri puta u istu uru
***
SUŠA
može biti ledena i ljetna ko i sveci sve je to isto
na primjer ovaj izvor on nikad ne presuši ili ova gradina ona nikad ne nestane ili ovo drvo nikad ne zazeleni ali ovaj kamen on nije odavde i ne zna se tko ga je donio ni tko će ga odnijeti
* idu neke žene nitko ne zna odakle
sve ti je to povezano
***
RIJEKA
rijeke nema ili je daleko na zelenom dnu noći
valja se izuti poći na noge preko škrapa u tri ure po ponoći i hodati šutke
do ledenog vodenog ognja tamo stati umiti se izmoliti zdravomariju baciti šaku zrnja šaku zemlje
ozdraviti
_________________________________
ZVJEZDANA JEMBRIH rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i magistrirala 2000. na MKU u Budimpešti, restauriranje drvene skulpture. Od 1993. radi kao konzervatorica-restauratorica, a od 2020. redovita je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama, te izvela trideset i tri land art rada. Piše i objavljuje stručne radove, poeziju i prozu. Objavila je tri knjige poezije: „Ljubavnici Kraljica Glad“ (2007.), „Sve jedno“ (2014.) i „Oko Ogorja“ (2023.); zbirku kratkih priča „Janusove kćeri sestre nevjeste“ (2001.); knjigu putopisa „Ljetopisi“ (2008.) i grafičko-pjesničku mapu „Tragovi“ (s Jurom Kokezom, 2014.). Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj likovni (1. nagrada za slikarstvo Ex tempore Opatija – Mandrać 1994.), književni (nagrada stručnog suda Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis 2008., 2016. i 2017.; 3. nagrada za kratku priču na Festivalu europske kratke priče 2017; prva nagrada za kratku priču na natječaju Lapis Histriae 2024.) i stručni rad (godišnja nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za zaštitu kulturne baštine u 2022.).
Mama je stigla pješke po mrklome mraku čula sam šuškanje kesa i skočila da je zagrlim ona kaže uspjeli smo ali ništa me ne pitaj u šumi nam je crkao auto u kojoj šumi, šapćem kako u kojoj sve je to ista šuma s ove i s one strane vide se oči vukova ali ljeto je pa su manje gladni e da su nas napali dala bih sve ovo meso što sam nosila grad je jezivo pust nema ni vojske u kući je već neko bio odvalio bravu ima rusvaja ali uzela sam albume sa slikama i donijela ti nečije pismo tražim pismo po kesama ali mama kaže nije tu pismo je na sigurnom a sad brzo u krevet čitav kumaluk spava i nije lijepo da ljudima remetimo san
U zoru sam ustala prije pijetlova navukla bermude i otišla do poljskog klozeta napolju je mirno i svježina ukrućene trave bocka mi oživjela stopala mamin povratak je život u prirodi dobri seljani su ruka spasa ovo je komad dvorišta daleko od šume ustala sam lagana naelektrisana jedna kuma već muze kravu vidim je kroz otvorena vrata pitam je li vrijedna ona se osmjehuje i obje smo radosne drugačije ne može biti jer stiglo je to pismo i želim ga pročitati ali čekam radno zaduženje da ga zaslužim čišćenje pranje kuvanje može i sijeno sa vilama timarenje konja praviću djeci vjenčiće kumovima dosipati rakiju zdepastoj kumi ću širom otvoriti vreću neka sve sluša i gleda do mile volje ako je zanima samo da uzmem pismo sjednem pod neko drvo i saznam ko me to voli ko me se uželio
Ranije su mi pisali mnogi drugovi i drugarice širom Juge slali mi naljepnice postere otiske karmina salvete privjeske i poneku značku na koju bih se redovno nabola u pismima su bile ozbiljne i neozbiljne teme pitanja o simpatijama da li se s nekim viđam i da li je plav ili crn koju muziku slušam koji mi je hobi jednom me je neko upitao idem li u crkvu nedjeljom i tata mi je sve objasnio imala sam i pen-frenda iz Afrike sa kojim sam vježbala engleski i bezuspješno pisala u Japan na adresu iz školskog časopisa mnogima sam pisala i oni meni ali rasli smo i sve je nestajalo od prvog srednje nisam dobila ni redak i sada mi stiže na adresu sa koje sam otišla stiže u mirišljavoj koverti
plesala sam s metlom pola dana od vratnica do kokošinjca mlatila kamenje skakavce i pseća govanca vretenastu paučinu i tragove sijena bilo je tu još zaduženja oplesti kike jednoj babi i samljeti kafu otići po pivo po vodu nabrati salate nad koritom oprati noge kume su gledale svoja posla i ćutale na njihovim licima grč je tamniji od katrana sunce im sjeda na ramena salijeva ih u bronzu mene zaobilazi kume su u pokretu i ten im se presijava tamnopute su grube i zaobljene one ne dobacuju loptu na pješčanim plažama ne znaju šta je bikini i nemaju pojma koliko su lijepe posebno danas neko je napisao to pismo i sva sreća da je mama prešla preko linije jer se preko linije i vratila tamna u tamnu noć mama takvu put ima od rođenja i zna kako sa granicama mostovima ja ne znam ništa o pismu nosim ga u voćnjak pod kuhinjskom krpom iza plota talasa se trešnja vjetar mi golica rashlađena stopala tamo me niko ne vidi
njuškam ga kao kerče dobro je zalijepljeno svijetloplavo sa prugom bez markice glatko ime i ulica otkucani na pisaćoj mašini pošiljaoca nema u nadi da postoji neki dobar razlog senzualan razlog za igru anonimnosti cijepam ga sa strane i osjećam strah kako uopšte biti radostan jedno malo mršavo pismo šta ako su i unutra službena slova pečat sa skraćenim potpisom možda me izbacuju iz škole kumaluk kaže da je jesen neizvjesna da se ućutimo ostanemo ovdje ne želim ni pomišljati jesen je daleko ovo je ljetno pismo iako bi bilo bolje da je razglednica neko bi se javio sa odmora prijatelji rodbina kolektivno s mora dobila bih torbu sa školjkama bilo bi nam dugo toplo ljeto svjetlucavo ferije ovako strepim i čekam da jato ptica preleti horizont i bilo bi mi lakše puno lakše uspeti se navrh drveta
ali evo otvorih ga brzo je pisao kaže Gabrijel pred svoj odlazak slova su mu duga neurotična zvonio je na vrata mislio da sam tamo nisam bila tamo da se oprostimo kasnije je donio pismo stavio ga pod saksiju ako se vratim da znam da nije tek tako otišao bez pozdrava strašno je što svi negdje bježimo kaže on će još danas sa svojima u veliki grad pakuju kofere odlaze na sigurno mjesto nada se da sam dobro čuo je da su Mira i Ksenija otišle u dvije različite zemlje zvonio je babi nije se javljala kome god je zvonio nije se javljao osim vojske grad je pust na kraju dodaje da su nam vrata širom razvaljena ali nema snage da uđe vjeruje da sam sve ponijela veliku i malu kutiju do nekog skorog viđenja šalje mi notu i srce na rubu stranice nema adrese nema grada gdje odlazi
vidim nas kao balone puštene s glavne pijace sa jedinog štanda koji poznajem neko je uzeo oštre makaze zasjekao uzice i ruke prodavačice nisu mu se svidjele boje mnogo balona kriknulo je uvis nad sivilom našeg grada crnog će probosti grom žutog će zavezati za prazan krevet bijeli će ispuhati bez najave i sve ostale boje vesele i manje vesele odletjeće u podzemlja i šipražja neki će imati više sreće uzlet na mekane galaksije neke će usvojiti kanjoni i krševi kroz nijanse neizvjesnih dana a prodavačica ona ostaje za štandom nije stigla poletjeti
***
Nezaboravna priča o tijelu, strahu i slobodi – i junakinjama koje osjećaju težinu istorije na svojim plećima.
Roman u stihu „Rihtanje rebraˮ jezgrovit je prikaz sazrijevanja i ženskih pobuda u istorijskom trenutku koji im nije naklonjen. Slikovita ali dinamična narativna nit prati mladu Elu, koja je prinuđena da zajedno sa roditeljima, u kovitlacu još uvijek nepojmljivog rata, pronađe sklonište u ruralnoj sredini, gdje su dinamike moći drugačije od onih na koje je navikla. „Rihtanje rebraˮ istražuje jednu nasušnu mladalačku potrebu za eskapizmom, u društvu zaluđenom stegama, podjelama i ograničenjima. Bezmalo otvorena kritika mačizma, u najužem smislu, ovo je roman o ženskom tijelu i osvajanju slobode koja je moguća još jedino u unutrašnjem svijetu junakinje.
Brzo prođu dani kad glavna junakinja Ela fantazira na suncu; možda će je u izbeglištvu, surovosti i neizvesnosti od smrti i ludila spasiti jedino mesec koji joj muti mozak i muzika koja vlada njenim telom. Poema Tatjane Bijelić je generacijska epopeja o ženama, koje od majki nasleđuju samo brigu, strah i obavezu poslušnosti mužu. Kada se u njihove živote umeša rat, „rihtanje rebraˮ počinje da seva i probada kao fantomski bol. Potresna i sugestivna povest podseća da je svaki život jedan mali rat, a da svaki rat u sebi nosi dramu života koji želi da se odupre nestanku. – Vladislava Gordić Petković
_______________________________________
TATJANA BIJELIĆ je redovna profesorica angloameričke književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, književnica, prevoditeljica i urednica naučnog časopisa Filolog. Objavila je brojne naučne i stručne radove, nekoliko monografija, tri zbirke poezije – Karta više za pikarski trans (2015), Dva puta iz Oksforda (2009), Rub bez ruba (2006), kao i roman Dlake na jeziku (2024). Dobitnica je nagrade „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine (2016) i nagrade „Fra Grgo Martić” za najbolju knjigu poezije u BiH (2015). Godine 2012. bila je pobjednica BiH izbora za Evropski pjesnički turnir, a nagradu „Ljupko Račić” za pjesnički prvenac osvojila je 2006. godine. Zastupljena je u antologijama i zbornicima, prevođena na njemački, engleski, slovenački, makedonski, mađarski i danski jezik.
nećeš puno toga pamtiti o meni misao tu i tamo naprezati se postati slikom: uz prigodne fotografije bit će još više zbunjujuća
kad si pokrenuo svoj električni vlak bio je to vlak mojega prognanstva koji sam morao opetovano zaboravljati dok su mi umrtvljeni prsti držali palicu za upravljanje
hitnuo si mojeg punjenog psa sa žalosnim očima s kreveta i ustrijelio ga pištoljem na vodu i kad sam se gradio da plačem kazao si: Ne brini, nije pravi. Evo, možeš ga natrag uzeti.
pustio sam te dobiti sve ratove, tvoje plastične vojnike napredovati k mojoj strani saga zajedno s tenkovima i kamionima, rušeći moje kuće od kocki, stabla i putokaze, ostavljajući me bez doma sa širokim nepobjedivim smiješkom na usnama
svakodnevno si u pet išao doma da nastaviš sa svojim osvajanjima: jesam li i tamo bio dostojan protivnik, premda si sljedeće jutro trčao prema meni, raširenih ruku vikao dok ti je u jednoj sjajni bombarder prijeteći lebdio, Djede, hoću se igrati s tobom.
preko vikenda, sjedeći u najsigurnijem kutu sobe, često sam krao tvoju maštu, hoteći iskušati svoju odlučnost da živim; razigrano umiranje činilo je izlaz, milostiv čas odlanuća, premda sam znao kako neću biti u tvojoj blizini kad spoznaš cijelo si se vrijeme borio protiv mrtvog čovjeka.
(iz zbirke “Vrijeme zatvaranja”, 2008.)
***
PASJI ŽIVOT
Gledam kako ljudi vode svoje pse u šetnju poslijepodne i ja šetam svojeg psa obnoć u sjećanju, ostavljenog u opkoljenom izmučenom gradu.
Hitnem mu zamišljeni štap i mrmljam, Donesi. Ovamo. Tako je, dobri moj dečko, bacam praznu vrećicu s izmetom u kontejner za smeće i vučem se natrag u sobu koja nije moja soba, povodac, jedino što sam od njega spasio, njiše se mlitavo u ruci poput sablasne omče.
Obojica smo bili cijepljeni protiv ljudskoj bjesnila, a pripušten kroz nadzirnu postaju samo ja, premalo novca bilo za časnika UN-a da zažmiri na propis – jedna putna torba po izbjeglici – i ne računa psa u platnenoj vreći kao ekstra prtljagu.
Jedem pilule iz zdjele za pse što na ljudsku hranu podsjećaju, načinjenu, veli mi naljepnica, od zdravog žitnog brašna i prave govedine, obogaćenih povrćem bogatom vitaminima da promiče snagu i zdrave zube.
Doista žalosna priča, govore neki, ali ti si živ i bit ćeš kadar uz malo savjetovanja, usredotočiti misli na sve one lijepe uspomene s kojima te tvoj pas ostavio,
ali ja nemam snage, a ni zube da ih uvjerim kako me te uspomene na nj polagano izjedaju
***
PROŠLOST I KRUH: JEDNORUČNO
nas dvojica smo svako jutro u slastičarnici na uglu, kupujemo kruh i zurimo nakratko u staklene pregratke s kolačima, napoleoni, ekleri, tiramisu, kimnemo glavom jedan drugome u nijemom prepoznavanju zašto smo tu i izlazimo, dva jednoruka, skršena muškarca što stišću preveliku vrećicu da kruh van se ne izmigolji.
obojica smo preveć toga vidjeli, smrt također što nas svake noći još uvijek iz zrcala gleda, i o čemu onda razgovarati, kćerima što tijelo prodadoše za dvije limenke skuše ili štrucu kruha i mi držali oči zatvorene, gradeći se kako cilj opravdava sredstva, naše tijelo i duša i dalje ostajali neokrnjeni.
kad bih s prošlošću u grlu zapelom poput kosti mogao samo kazati kao naše majke poslije onog rata kad bi pregolem zalogaj stočne repe prevario naše širom otvorene oči, zrakom izgladnjele, Evo uzmi koru kruha da je progura i diši, diši duboko.
***
UOKVIREN
da preživim morao sam otići živjeti život na drugoj strani života – pomoćno vrijeme postojanja:
mrtvu prirodu s beskućnim riječima i zrcalom u okviru od lijevanog željeza što zazidani prozor odražava.
vidno polje okrenuto prema unutra dalekovidno pamćenje prisiljeno sad pregovarati s kratkovidnim zaboravom.
koja je onda svrha pokušavati vidjeti koliko je blisko daleko ili naći riječ da odgovori na pitanje što je značenje
ovog jest bilo dok zurim netremice u zid oko prozora, i sam uokviren obzidanim prostorom: put moja njegova ljušteća žbuka, muk u plućima implozija urlika.
(iz zbirke “Pomoćno vrijeme postojanja”, 2017.)
_______________________________________
MARIO SUŠKO rodio se 17. prosinca 1941. u Sarajevu, gdje je 1965. diplomirao anglistiku na Filozofskom fakultetu, a doktorirao je 1973. na State University of New York (SUNY) u Stony Brooku. Predavao je književnost i jezikoslovlje na State University i Nassau Community Collegeu na Long Islandu od 1970. do 1976., a zatim je živio u Sarajevu sve do početka srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva te 1993. odlazi u SAD. Objavio je 82 knjige, od toga 30 knjiga poezije te više knjiga prijevoda s engleskog jezika. Njegove rane pjesme, uklopljene u bosanskohercegovački kontekst, u duhu su konkretizma i vizualnoga pjesništva, a bave se tematizacijom samoga jezika kao poetske građe (Prvo putovanje, 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, 1968). Nakon odlaska u SAD poezija mu je pod američkim i židovskoameričkim utjecajima pa mu zbirke miješaju američku zbilju s ratnim, sarajevskim sjećanjem i obiteljskim pamćenjem, a lirski subjekt udvaja se na pjesnika koji je umro u opsadi Sarajeva i njegove američke dvojnike (Mothers, Shoes and Other Mortal Songs, 1995., hrvatsko izdanje Majke, cipele i ine smrtne pjesme, 1997; Versus/Exsul, 1998., hrvatsko izdanje 1999; The Life After, 2001., hrvatsko izdanje Život poslije, 2002; Eternity on Hold, 2005., hrvatsko izdanje Vječnost na čekanju, 2006). Prevodio je s engleskog jezika (J. G. Ballard, Donald Barthelme, Saul Bellow, E. E. Cummings, Susan Sontag, Kurt Vonnegut; integralna verzija Vlati trave Walta Whitmana, 2002) i priredio više antologija (Antologija američke novele XX stoljeća, 1986; Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća, 2000; Obznana postojanja: moderna židovsko-američka pripovijest, 2006). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2015). Za dopisnog člana HAZU izabran je 2012., a 2015. nagrađen je Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus. (bilješka preuzeta sa stranica HAZU)
Prolećem i plutam na prelasku godišnjih doba Glava je beskrajno polje sportova i dokolice I ti si tu svi su tu parade mogu da počnu Na smenu nas love žongleri, mečke i lavovi Gledam na sat i uvek je nedovoljno Zato zatvaram oči širina postaje dubina a u dubini nema sonara Ribe klovnovi, pirke, praistorijski predatori, pipci, zubi i šiljci žive u skladu u mraku dovoljno je da se osete i izbacuju mehuriće O o O o o O
***
REZOVI
Patnja je neizbežna rekla mi je devojka na trajektu upoznale smo se nekoliko sati pre toga znale jedna o drugoj više od ostalih trajekt je klizio po moru tupo sekao površinu talasi su postali ožiljci
***
GLAVNO
Na ostrvu imaju plave oči uglavnom i mnogo mačaka nema fabrike i mirisa sardina već neko vreme ostrvo ima ogromno nebo i sve zvezde i one se najbolje vide iz kampa ali kamp je tajni i neću dalje o tome s mog prozora na tavanu se vidi i more u tragovima zato tata sanja terasu iznad svačijih glava i zidova ostrvo ima vrhove i litice aloje vredne strahopoštovanja ima mogućnost da se uvek vratiš na mesto polaska sećam se da sam se ipak kao dete izgubila samo dve ulice niže strah me je ukopao svesna da je ta voda jedini način da se ode i onda se ona uselila u glavu u oči u ruke i rasla je rasla želja da odem potreba da odem i kada su me konačno našli nisam bila sigurna da li sam spašena ili tek sad izgubljena šta je tu dobro šta loše i sada imam dete i samo se nadam da deca zaista zaista nikad ne razmišljaju o tome
***
SEPTEMBAR
Sačuvala sam celu kolekciju
Jednu maramu za plažu neopranu od morske soli Miris je i dalje topao
Tu su još i dve litre vina crnog biševskog i čuvam ga za ne znam šta
Imam modrice Nisam sigurna odakle jedna je od čamca ali pazim ih stisnem da zaboli nasmešim se
Ne desnoj nozi dva ujeda od komaraca i levoj ruci jedan od tebe
Trpam divlji origano u sve i dalje ne jedem ribu bezuspešno tražim pučinu na horizontu i još nekoliko mesta pseću plažu na primer
Lista na Jutjubu mi je inficirana mejl pretrpan mozak u šatoru iznad kog se vidi Mlečni Put
Morala bih da spavam spavam…
A tek treba videti kako miriše grad
***
GRADOVI OSTRVA VODE
Ručamo po raznim obalama Talasima cementa
U plućima ima svega
Imam i škrge na dlanovima ruke pružam svetlim noćima dve utrobe za sve oblike života ožiljak ispod oka strah od udice
šta se tu uhvati retko se primi brzo drži se za nešto bilo šta
Imam visoku toleranciju na bol visoku temperaturu pod tabanima prekipi – odlazim preko svih agregatnih stanja
Ručamo razvlačimo vreme prstima Cokćemo vlažni su nam uglovi usana Putujemo nećeš moći uvek da me pratiš Budi opna preko lepih dana
Dovoljno je
________________________________
KATARINA FIAMENGO rođena je 10. marta 1984. u Kladovu. Piše poeziju, haiku i kratke priče. Učesnica regionalnih književnih festivala, dobitnica više regionalnih nagrada za poeziju, haiku poeziju i prozu. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Knjige: – ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005); – ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007); – ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009); – ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015); – ,,Razglednice’’ (zbirka haiku poezije, ,,Bogojevićeva izdanja’’, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2020); – ,,Putopisi’’ (zbirka poezije, nagrada na Presingovom regionalnom konkursu za najbolji neobjavljeni rukopis poezije za 2020. godinu, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2021). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015). Organizuje i vodi književne večeri ,,Poezija u bloku” i ,,Književni slet”. Članica Srpskog Književnog Društva. Živi u Beogradu.
ponekad je kišilo dok si u Novom Sadu čekala prigradski autobus broj dvadeset i četiri da te odvede u rodno i, ispostaviće se, smrtno mesto tvoje voljene babe
ponekad je kišilo, i ti bi se sklonila pod nadstrešnicu ne razmišljajući o toni armiranog betona što vibrira iznad tvog krhkog tela
Stari Sloveni užasavali su se pomisli da bi zvezde mogle pasti u svojim kosmogonijskim vizijama prikucavali su ih ekserima za kupastu kupolu tako su mogli da koračaju uspravno i bez straha ispod modrog svoda u kome su obitavali njihovi voljeni bogovi
mi smo razlabavili eksere razljutili smo bogove i nebo nam se gle čuda sručilo na glavu ono što nismo znali jeste da je nebo iznad nas napravljeno od tone armiranog betona
Poskliznem se, odsutno gledam kako se to događa S muškim djetetom u naručju ponirem kao ošamućena Zatečena Bogorodica, u padu se ipak prirodno Poput mačke u nekoliko navrata prevrćem, tražeći Najbolji način da sletimo dolje u more, na stijene
Pribirem se, u letu odlučujem, čvrsto podižem Dijete rukama iza svojih leđa, a prsa si Postavljam naprijed, imam plan: puknut će mi, Rasprsnuti se grudi, ublažit će nam pad Ubit ću ženu u sebi da bismo oboje preživjeli
***
POSLIJE ODLASKA
U našem neboderu stvari još na neko vrijeme ostaju iste Parking je kreativno obojen automobilima iz cijeloga kvarta Prozor gleda na nebo, zgrade, malu plavu kuću, Konzum, ipak najviše nebo Skladni mladi par s djetetom svakoga jutra vedro ulazi u dizalo Umornim i mirnim avetima praznih stanova ne smeta smijeh i glasna muzika Vitke starice vodeći pse malih pasmina promašuju razizemlje
***
JA ĆU IH IPAK ZADRŽATI
Stvari koje si mi dao, a katkad poželim sve ti ih ljutito vratiti, raskrstiti, baciti ih pred tebe na stol u svežnju, u vrećici, poslati ti u paketu, bezbrojne su, raznolike, složene prirode, neodređenoga oblika, nejasne tržišne vrijednosti, bojim se da je ikakav povrat unaprijed osuđen na apsolutnu propast, mogu ti eventualno nadoknaditi vrijednost u novcu, hrani, kavama, prisutnosti, ako bi se mogla za prisutnost odrediti nekakva striktna satnica, ali najveći dio čine stvari neuhvatljive, neizbrojive i nemoguće: one koje ti nisam mogla pružiti natrag ni dok si mi ih davao, one previše divne da bih ih se ikad realno mogla odreći, one previše teške da bih mogla poželjeti da ih primiš.
***
U TVOM DIVNOM SKLADU
Svi smo mi uvijek nekakvi, svi imamo svoje javne i privatne razloge, svoje suptilne i podsvjesne motivacije, svoja tempa, svoje ukuse, svoja nadograđivana primarna iskustva, neki temeljito, stručno i dizajnerski usklađeno, neki skromno i skrpano, ali sebi i svome dosljedno, na vlastiti način stabilno, na vlastiti poremećeno, i ja sam to u potpunosti shvatila.
I što ću sada, ni na koga se ne ljutim, nikome ništa ne zamjeram, sve razumijem i opraštam, sebi najviše, kako je i red, no i drugima sve po redu, ali čemu da se čudim, kako onda da živim, kako da pišem, upropastila li si me, empatijo bajna.
***
ŠTO SAM DOZNALA KAD SAM UPISALA U GOOGLE “SVATKO JE”
Svatko je normalan dok ga ne upoznaš Svatko je sposoban za vezu Svatko je važan Svatko je jedinstven
Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno Svatko je kovač svoje sreće Svatko je na svom putu Svatko je zamjenjiv
Svatko je na kraju sam
____________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. U posljednje vrijeme počela je pisati i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka” za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
Jednog jesenskog jutra Mirko Poriluk usporenim je koracima hodao seoskom cestom pušeći cigaretu. Seoske žene isprsile su se na plotove kad je prolazio selom i dovikivale razne prostote. Glavna za takve budalaštine bila je Jagica, a kasnije joj se pridružila i Anka. – Mirkec, kaj pa ti se med nogami skriva?! Je i dolje neki klobuk? – upitala je Anka. Jagica je uzimala vodu iz bunara kad se Poriluk zaustavio ispred njene kuće. Odložila je teške kante na pod i zagledala se u Poriluka. – Kaj hočeš, črvljivec gerdi?! Mekni se od moje ljese, od moje hiže! E si me čul?! Te cigaretljin bum ti h gubec narevala… Verni se gore h Černu hustu! – vikala je Jagica. Poriluk nije ništa odgovorio. Popravio je veliki klobuk, a plavo odijelo zaplesalo je na njemu kad je malčice zapuhao vjetar. Bacio je opušak cigarete, stao na njega čizmom i posegnuo u džep za rupčićem. Obrisao je smežurano čelo koje se skrivalo ispod klobuka i polagano spremio rupčić natrag. – Znam vse, Jagica. Znam kak ste pesa od pucice hbili. Bokca ste zatukli z lopatu i iza štale na gnjoj zakopali – mirno je progovorio. – Kaj si ponorel, si se ludih gljivi najel?! Mekni se od moje ljese! Impa vsi h selu znaju po kmice z huste ide van, do pesima čavle zabija h mozak i tira ljude da se h štale obesiju! – Jagica, sramota vas budi. Gde vam je hnučica? Ste joj morti rekli gde je njezin pes? – Prvi gerdomu vragu! Eto ti gde je! Zdej me pusti na miru i nek te vrak nosi, črvljivec prokleti! Eliza se skrivala ispod odškrinutog kuhinjskog prozora i čula cijeli razgovor svoje bake i Mirka Poriluka. Bila je spremna oprostiti baki što nije poštedjela njezinu najdražu kokoš jer je znala kakva sudbina čeka kokoši u selu. Nije mogla vjerovati da bi baka ubila psa koji je do nedavno bio štene. Mali Lav joj nije napravio ništa nažao. Eliza je bila prestravljena. Sumnjala je u baku jer je znala da ne voli kad se igra sa psom. Bojala se što bi joj baka mogla napraviti ako je neće slušati. Skutrila se ispod prozora i položila glavu na koljena. Srce joj je počelo ubrzano lupati, a ruke su joj se tresle. Mogla je čuti zvukove Porilukovih radničkih čizama koji su polako jenjavali.
***
Te večeri Eliza nikako nije mogla zaspati. Nije ju smirila ni melodija balerine na navijanje. Cijelu noć nije prestala kašljati. Probudila se tužna i izmučena, no pod svaku cijenu željela je saznati je li Jagica zaista toliko zla da je ubila njezina psa. Najviše od svega željela je da joj Poriluk vrati majku, ako je uopće živa. Svaki trenutak u kući za nju je bio ispunjen sumnjom i strahom. Kašalj joj se pogoršao otkako je ostala bez ljubimca, a dane je provodila u samoći. Više nije imala nikoga na svijetu. Počela se sve više bojati bake. Više se nije usudila pitati smije li ići kod mosta na igranje. Bila je uvjerena da bi joj baka mogla nauditi ako zakasni kući. Sve više ju je tištila pomisao da je Jagica zla poput maćehe iz priče o Snjeguljici. Dani su prolazili, a osjećaj gađenja prema baki postao je nepodnošljiv. U mislima su joj se vrtjeli prizori mrtvog Malog Lava, a noću je čula njegove jecaje u snovima. Strah i sumnja postali su joj prevelik teret i znala da je mora nešto poduzeti. Skovala je plan. Svaki je korak detaljno prolazila u mislima, čekajući trenutak kad će baku omamiti san. Nikad ne smije saznati da se iskrala. Odlučila je saznati istinu, čak i ako to znači suočiti se s Porilukom u Crnoj šumi. Naumila je ponuditi baku i oca u zamjenu za majku i nadala se da će pristati. Znala je da, jednom kad zakorači u Crnu šumu, možda za nju više nema povratka. Eliza se iskrala iz kuće točno u ponoć. Osjećala se kao prava Pepeljuga, samo što je umjesto staklenih cipelica obula iznošene tenisice. Uzela je stari fenjer iz podruma. Pažljivo je otvorila prozor i stala na donji okvir, čvrsto se pridržavajući za rub. Prozor nije bio visok i noge su joj gotovo dodirivale tlo. Otpustila je stisak i tiho se spustila na tlo. Magla je te večeri bila neobično gusta. Bez fenjera bi se sigurno putem izgubila. Dok se spretno penjala na brijeg prema Crnoj šumi, njezina pidžama s medvjedićima nije ju previše grijala. Stigla je do najdubljeg mraka. Začula je dubok glas, a fenjer joj je skliznuo iz ruke.
H megli ja živim… Vrganj sam h husti! Zapamti! Ničeg se ne bojim…
– Pucka, luda pucka… Kam te vrak nosi?! – Mirko? Mirko Poriluk? – oprezno je izustila. – Ja sem. Gdo bi drugi bil. Nema nikuga drugoga h Černoj husti. Nemaš se čega bojati, pucica! – rekao je Poriluk, a Eliza se stresla od straha kad je zakoračio prema njoj. – Znam ja jake dobre kaj o meni govoriju. Da sam hbil tvoju mater, da pijem ljudima mozak i hičem ih k bijesnim ljesicami… Same bedastoče! Pak mi je sega toga dosta! Rajši se z ljesicami spominam nek z ljudi. Ljepe mi je tople pod mahovinu i nigdar nisam lačen! Eliza je uzdahnula od olakšanja jer je uspjela pronaći svoj fenjer. Stvor ispred nje bio je velik poput čovjeka. – Čula sam kaj ste se ti i moja baka spominali… Zdej mi reči, gde mi je mama? Je živa? Kaj si joj napravil? – tužno je upitala Eliza i oprezno se udaljila od Poriluka. I dalje je čvrsto držala fenjer u rukama i nije mu se približavala. – Dete drago, nemaš se čega bojati. Mater ti nije h Černoj husti, sele poveda gluposti i nebuš ju tuj nigdar našla. Babica je hbila tvojega pesa, ali bum ga oživel! Buš se z njim igrala h mojoj husti! – rekao je Poriluk, a Eliza ga je znatiželjno pogledala. Zamislila je kako bi bilo lijepo da je Mali Lav ponovo živ. – Oživel sam pese z sela! Pese koje su hbijeni iste kak i tvoj – dodao je ponosno. Eliza ga je sumnjičavo pogledala, još uvijek nedovoljno uvjerena. – Dokaži! – rekla mu je, a on ju je pozvao do gnoja iza bakine staje. Pažljivo ga je slijedila dok su hodali niz brijeg. Dok su se polagano spuštali, dim njegove cigarete stapao se s maglom. Eliza je fenjerom osvjetljavala put i ubrzo shvatila da su stigli do Jagičine staje. Provirila je u kokošinjac, iz kojeg se nije čuo niti jedan zvuk. Kokoši su spavale dubokim snom, a njihova tijela nadimala su se ispod gustoga perja. Poriluk je ušao u gnoj i pružio Elizi ruku da se popne preko zidića. Svijetlila je fenjerom dugo i strpljivo sve dok je napokon ugledala beživotno tijelo Malog Lava. Svijetlosmeđe krzno izdvajalo se iz mora gnjilih rajčica, luka, krumpira i kokošjih glava. Dok je Poriluk podizao psa u naručje, Eliza mu se uspjela približiti. Silno je željela saznati zašto skriva lice i oprezno je posvijetlila fenjerom ispod njegovog klobuka. Lice mu je bilo prekriveno crvima koji su izlazili iz njegovih ušiju i očiju. Crvi su gmizali, ostavljajući za sobom tanke tragove sluzi. Neljudsko lice ispred nje izgledalo je kao prljava spužva za suđe. Ipak je istina sve ono što govore. On je ružni i opasni vrganj bez srca, šumska prikaza stvorena od sotone. Dok je u rukama držao izmrcvarenog psa, na pseće tijelo okomili su se ružni crvi s njegova lica. Eliza je vrisnula i htjela pobjeći natrag u kuću, ali Poriluk ju je čvrsto zgrabio za ruku. – Pucica… Stani!! Nejdeš ti nikam!!
***
Inspektor je navukao svoje blijedožute hlače gotovo do prsa. U džepu hlača nosio je češljić. Često bi ga koristio da zaliže masnu kosu, uvijek u lijevu stranu. U selu je zbog frizure bio poznat kao onaj kojeg je polizala krava. Njegove velike pepeljarke bile su vječito zamrljane jer ih je brisao istim rupčićem u koji je puhao nos. Istraživao je tko je iz sela otrovao mačke, čiji je pas pojeo susjedovu kokoš i bavio se raspodjelom njiva. Inspektor je osobito volio seoske spletke i bio je na svakom sprovodu isključivo zbog hrane. Svaku situaciju u kojoj bi se našao pokušavao je okrenuti u svoju korist. Bio je isto tako lijen i proždrljiv kao i njegova žena. Njih dvoje prigodom svake svađe jedno su drugome prijetili nožem, a hranili su se kod inspektorove sestre Jagice. Jagičina je kuća bila udaljena od njihove samo nekoliko koraka. Inspektor je pokucao na Jagičina vrata i usput se češkao po nosu. Običavao je nosom proizvoditi svakojake zvukove i glasno je gutao slinu. Kad se bojao i kad je bio udubljen u posao, nos mu je fijukao dok je kroz njega uvlačio zrak. – Seeekica, dej otpri vrata! – odgovora nije bilo, pa je počeo jače vikati. – Jaaaagaaa, dej otpri vrata, megla mi smeta za očale… Jagica, prosim te! Ja sem, Jaaagica!! Odlučio je pričekati nekoliko minuta. Jagica je otvorila kuhinjski prozor. – Po kaj si došel, prasec? Si lačen morti?! Pusti me da se naspim, neču videti nikuga z ovuga prokletuga sela… Več nigdar! Jesi me čul?! Nigdar!! – Kaj se dogodile, sekica?! Zakaj si huda? – Zakaj sam huda?! Zakaj sam huda me pitaš, lakotnjak jeden?! Pa morti zate kaj mi je hnučicu Poriluk zel i mozak joj spil!! Morti ju zdej dok se spominame med mahovinu zakapa i hiče njezine ruke k ljesicami… Zate sam huda! Mešter bu me hbil jer ju nisam dobre pazila! – Otpri mi vrata, lačen sam! Jesi me čula?! Moraš mi vse povedati, moja Jagica… Jagica je duboko uzdahnula, a njezini žuti zubi ljeskali su se u inspektorovim naočalama. Ispričala je bratu kako je spavala kao zaklana dok je nije probudio jak vrisak. Uzela je malu lampu iz ladice i brzo otišla na dvorište. Kad se spustila na seosku cestu, vidjela je Poriluka kako odvodi Elizu u Crnu šumu. – Poriluk i Eliza su bili na bregu! Eliza je kričala kak da ju vragi mučiju! Ščampil ju je za ruku i h hustu je pobegel! Nisam nič mogla napraviti! Zel ju gerdi črvljivec! Mešter bu me hbil, htergnul bu mi saku kost! – Poriluk je Elizu h Černu hustu otpeljal?! Prokleti grdilnjak! – Još nisam Meštru povedala! Furt mu govorim da se igra pri mostu… – Nebu dobre, moja Jagica! Poriluk je prokleti! Prokleta je i megla! Nek me rajši vrak h koruzu zeme nek da idem h Černu hustu! – Furt si bil slepi kak miš! Najdi pucicu kak god znaš ili nebum več nakuhavala! Meštar bu me hbil, je ti jasne?! – Sekica, smiri se… Vse bu h redu – rekao je inspektor ne vjerujući svojim riječima. Inspektor, koji nije planirao zakoračiti u Porilukovu šumu, polagano je krenuo natrag do svoje kuće.
_______________________________________
LUCIJA ŠVALJEK (Zabok, 1995.) odrasla je u Radoboju, mjestu blizu Krapine. Osvojila je prvu nagradu Gjalski za srednjoškolce 2013. godine. Sudjelovala je na nekoliko pjesničkih tribina (Učitavanje, Pamela, Govorimo glasnije). Objavljivala je poeziju (časopis Republika, portali ZgKult, Eckermann, Anna Lit, Čitaj mi) i prozu (portal Booksa i Kritična masa). Otvorila je Noć knjige u Zadru 2021. godine i predstavila kolumnu Kaj ti stara radi Zadar? Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. godine za najbolji neobjavljeni rukopis romana za mlade Uspavanka za Elizu. Živi i radi u Zagrebu.
Klaudija, kada sam svirao u caffeu Fenix gazda tog kafića je Božidar Bata Puljić tada sam te primijetio i pozdravio sa Ćao
To je bilo u petak uveče te večeri je svirao moj kolega Saša Hindić On je meni bio predgrupa jer ja sam zvijezda
Poslije svirke sam došao da se upoznamo Ja sam se predstavio da sam rock legenda Meho Džeger iz Mostara a ti si se predstavila da si Klaudija Kad smo se upoznali onda smo pili ja sam pio karlovačko pivo pa si poslije pristala da me odvezeš kući moja šoferko Ti si moja taksistica za sjećanje i sjećaću se tvoje brze vožnje jer si ti te večeri brzo vozila Ludo, ludo moja koju ne smijem da zaboravim i ne smijem da zaboravim
***
VAHID HALILHODŽIĆ
Vahid Halilhodžić, neizmjerljiva legenda, rodio se u poznatom gradu u Jablanici, gdje je Jul Briner srušio most. Kada je došao u Mostar Asim Kamačo mu je postavljao štapove i učio ga da pravilno hoda. Vaha, ti si u Veležu bio idol i mi ti se klanjamo Zato Vahide, kada ti je račun u kafiću 8 KM reci konobaru “u redu je mali!” a ne da uzimaš kusur da platiš parking u Jablanici
***
SOKOLOVA MENZA
Za stolom u sokolovoj menzi flomasterom si napisala VO direktor dodirnuo sam ti ruku a ti si se izmakla i otišla raditi vrijednice moja vrijedna.
***
VESNA
Kada smo išli u Neum na takmičenje Super Nova supertalents rekla si mi da me je pozdravila kolegica ti si me obradovala i donijela sreću U Mostaru sam svim klošarima rekao da ću pobjediti na tom takmičenju i biti najbolji pjevač. Šta je sada šupci, Da se tebi vratim Vesna ljubavi, o koliko te volim. Ušla si u moje srce kao Taramba u kazneni prostor i nikada nećeš iz njega izaći kao ni iz srca moga.
***
TINA TARNER
Tina, ti si moja rock baka divim ti se šta si sve pretrpila sa Ajk Tarnerom svjetskim klošarem i drogerašom On te nije bio dostojan niti treba da bude s tobom i Ajk Tarner zbog droga treba da završi u zatvoru moja Tina Ginisova rekorderko
Iznenadio me sitni sijedi sedamdesetogodišnjak – ni traga nekadašnjoj auri koja me je kao dijete držala podalje od mučaljivog, uvijek ozbiljnog „čika Bogojevića“, koji je krao naše moguće vrijeme s tatom. Neugodno mi je jer ga molim da se sjeti vremena koje bi vjerojatno radije zaboravio. Ali, srećom, dočekao me srdačno, spreman saslušati me. Teta Francika smjesti nas na ugodno zasjenjen trijem i povuče se. Čika Bogojević pogleda me očima iz kojih zrači naklonost i mekoća koju ne poznam od ranije. Dok se spušta na stolicu, uzdahne i čeka.
‒ Ne znam što bih s tatinim nedovršenom rukopisom. Pisao je dnevnik po sjećanju, ali tako detaljno da vidim slike dok čitam. Vi ste jedini s kojim mogu razgovarati koji je tamo bio s njim.
Namješta se na stolici, stavlja ruke na naslon i pogleda me.
‒ Znao sam da Vlado piše o Golom otoku. Rekao mi je. Dao mi je pročitati nekoliko stranica. Ja se ne sjećam toliko puno detalja. Ispričat ću ti koliko se sjećam.
Njegova dotad uspravna leđa povlače se na naslon stolice.
‒ Uhapsili su me 25. srpnja 1952. godine dok sam bio u vojsci, u školi rezervnih oficira u Požarevcu. Imao sam nepune 22 godine. Dopratili su me u UDB-u* u Požegu. Tada je šef bio Tunja Brkić. Paradoksalno, jer taj mi je čovjek 1941. godine bio učitelj u Poljanskoj, gdje sam išao u osnovnu školu. Jednom nas je sve poveo u crkvu u Stražeman, bez obzira koje smo vjere bili. Sjećam se dobro jer do tada nikada nisam bio ni u jednoj crkvi. Kada sam ušao, njena mi se unutrašnjost činila nevjerojatnom, pogotovo oni kipovi. Nikada prije nisam to vidio. Počeo sam okretati glavu i gledati okolo i uvis, prema podiju s kojega su pjevali. Brkić je vidio da sam nemiran i ošamario me. Kada su me 1952. godine dotjerali pod vojnom pratnjom u UDB-u, Tunja je navečer došao u njihovo sjedište i ponovno me ošamario. Nisam ga isprva prepoznao. Samo su mi rekli da je šef, a kasnije sam povezao 11 godina staru priču iz vremena NDH i ovu iz UDB-e.
Slušam ga pozorno, ali povremeno odlutam i u mislima prolistam tatin rukopis tražeći podudarnosti. Onda se brzo priberem; ne smijem to raditi jer primijetit će da mi misli lutaju i možda to protumačiti kao nepoštovanje, zbog čega će mi možda prešutjeti nešto što želim čuti. Uspravim se i čvršće stisnem olovku. Njegov glas ne odaje nikakve emocije. Zvuči kao da čita neki naučen tekst koji ga se ne tiče.
‒ Među prvima sam doveden u zatvor. Sljedećeg dana doveli su Vladu, Abrama i ostale. Još je živ jedan od onih koji su me ispitivali. Poslije je bio osuđen na četiri i pol godine kao kriminalac, istjerali su ga iz službe, pa je bio trgovac. Nije bitno ime. Živi u Požegi i slobodno hoda. Srećem ga svaki dan, ali ne gledam ga.
Zastaje s pričom kad teta Francika uđe na trijem s čašama soka od bazge. Razmijenimo tek dvije-tri riječi, pohvalim sok kojeg se sjećam iz djetinjstva. Čim ode, priča se nastavlja.
‒ Iz Požege su nas, povezane lisičinama, pod stražom prevezli u Zagreb. Sjećam se nekog Pere Baričevića koji je bio poslanik u Skupštini, član Hrvatske seljačke stranke. Ne znam je li se u vlaku našao slučajno, ali znam da nam je htio dati novaca, no pratitelji nisu dopustili. Vidio sam da mu je bilo žao. Sažalio se nad nama jer smo takoreći bili dječaci. U Zagrebu smo s grupom drugih zarobljenika nekoliko dana bili u jednoj prostoriji na Savskoj cesti. Poslije su nas spojili s drugom grupom. Jedan dan, mislim da je to bilo 20. rujna, kamionom su nas odvezli na željezničku stanicu. Vozio je preko željezničkih šina do jedne kompozicije, stao natraške uz vagon i tu smo samo prešli iz kamiona u vlak; ništa drugo nismo vidjeli. Samo smo čuli da je u vagonu još političkih zatvorenika koje je ondašnji režim Josipa Broza transportirao na Goli otok. Vlakom smo išli do Bakra, a iz njega su nas trčećim korakom tjerali na brod. U potpalublje su nas bacali naglavce. Nisam nikada do tada vidio brod. Među onima koji su nas na Golom tukli i maltretirali bilo je i Požežana. Neću im spominjati imena, jer njihova su djeca živa, i da se to obznani javno, sigurno bi ih psihički i emocionalno opteretilo.
Zastao je udahnuti, a ja, ne razmišljajući treba li mu stanka, nestrpljivo pitam:
‒ Zašto se i danas šuti o tom političkom logoru?
Nevjerojatan je, ne treba mu vremena kako bi mi odgovorio. A zašto bi mu i trebalo, kad je imao gotovo čitav odrasli život vremena razmišljati?
‒ Goli otok zvali su domom za preodgoj, to je bio službeni naziv. I tu smo bili pod prismotrom, a svaki od nas morao je ispovjediti grijehe koji su ga doveli na to mjesto. Neke od nas drugi su politički zatvorenici po naređenju tukli i maltretirali. Malo se detalja sjećam, jer nisam mogao shvatiti kako isti zatvorenici, kao što smo mi, tuku druge. S vremenom mi se razjasnilo kako su bili primorani, ucijenjeni. Vršili su pritisak na njihove obitelji, djecu. Nikada poslije nisam govorio o tome niti sam htio objelodaniti da sam bio tamo. Bilo je tu puno srama. Poslije 1985. godine često sam o tome razgovarao s Vladom, ali potiho, premda je tada već bilo manje opasno imati svoje mišljenje.
Primjećujem da se ponovno uspravio na stolici, kao da je spreman još jednom braniti pravo na vlastiti politički stav. Znam da bi ga moje sljedeće pitanje moglo obeshrabriti, ali ne odustajem:
‒ A jeste li o tome razgovarali sa svojom suprugom, djecom?
‒ O tome nisam nikome govorio jer bilo je zabranjeno ‒ odvrati, zastane kao da i sam pokušava razumjeti, pa nastavi: ‒ A pratili su me cinkeri koji su čak pokušavali provocirati. Bio sam tamo 18 mjeseci i još dva mjeseca u istražnom zatvoru u Požegi i Zagrebu. Vlado je dobio 20 mjeseci Golog otoka, valjda zato što je radio na kojem smo slušali Radio Moskvu bio njegov, ne znam. Nismo mi bili nikakvi rusofili, nego se nismo htjeli pokoriti pojedinim požeškim vlastodršcima, opirali smo se i zato smo tamo završili.
Gledam ga, oči mu ne odaju godine. Kao da je opet buntovni dvadesetogodišnjak. Riječi mu zvuče kao ispljunute.
‒ Bili smo protiv onoga što su pojedinci radili, vukli sebi na bazi raznih lutrija i sličnoga. Kad se takvima suprotstaviš, završiš na Golom otoku. Normalno da smo bili protiv takvog sistema i takvog ponašanja partije.
Njegova šutnja govori da je s tom temom gotovo.
‒ A kad ste se vratili? Kako je bilo živjeti s tim iskustvom?
‒ Dan prije isteka kazne rekli su mi da drugi dan idem kući, a na dan otpusta dobio sam i zaradu – hiljadu dinara za 15 i više sati rada dnevno u 18 mjeseci. Za polovicu toga novca kupio sam cigarete za poznanike koji su ostali iza mene. Bilo je to, doduše, opasno jer su te mogli vratiti. Za ostatak novca otputovao sam natrag u Požegu. Nakon godinu dana našao sam neki posao, jer imao sam završenu gimnaziju i veliku maturu, a šest godina poslije upisao sam i ekonomski fakultet, s kojeg sam prešao na višu ekonomsko-komercijalnu školu u Banjoj Luci, gdje sam diplomirao. Cijeli sam život imao problema s partijskim i UDB-inim strukturama jer nisam mogao šutke prijeći preko stvari koje sam vidio da se događaju. Svi oni sada su već pokojni. Znao sam da me prate, primijetio sam. Neki su me i upozorili da pazim, ali da ih ne odam. Pratili su sve koji su bili tamo. Svakoga tko je nekom partijcu bio sumnjiv mogli su staviti pod prismotru. A što se tiče naše grupe, nas Požežana koji smo otjerani na Goli otok, najviše sam se družio s Vladom. Abram je umro 15 – 20 godina poslije; rekli su da ga je žena ubila, ali i do tada smo se rijetko sretali. Milić je odselio, mislim negdje u Bosnu. On je bio slabić, bolestan, svašta je prošao, roditelje su mu poklali na Zvečevu 1941. godine i uspjeli su ga slomiti u UDB-i. Mislim da je Vlado poslije, kad je otvorio klesarski obrt, napravio spomenik njegovim roditeljima na cesti kraj Zvečeva. Nakon Golog otoka jedino sam s Vladom kontaktirao, a od nekih sam bježao jer znao sam kako su se tamo ponašali.
‒ Čitala sam da su neki bivši logoraši dobili obeštećenje.
Cinično se smješka i nastavlja priču s dozom gorčine u glasu:
‒ Kad je Tuđman objavio amnestiju, rekao sam Vladi: „Hajmo pisati. Dobit ću veću penziju“. On je rekao da neće. Ja sam se javio, ali predmete su rješavali kojekakvi nacionalisti, pa su me odbili. Žalio sam se Upravnom i Ustavnom sudu da me odbijaju zato što nisam Hrvat, ali i na Ustavnom je sudu to rješavala klapa nacionalista. Nisu mi priznali nikakvu odštetu, ni radni staž za vrijeme provedeno na Golom otoku. Ispada kao da tamo nisam ni bio, zato što sam po nacionalnosti Srbin. Znam da su nekim Hrvatima koji su bili dolje priznali staž, a udovica jednog požeškog robijaša dobila je njegov dodatak na mirovinu. Ali oni su bili Hrvati, to je sada takva politika. Znam da bih se mogao javiti na Europski sud za ljudska prava, ali neću. Teško onom čovjeku i narodu koji mora tražiti pravdu izvan svoje domovine.
Stisnute čeljusti glasno proguta slinu pa odvrati pogled. Znam da sam na skliskom tlu, da grebem po starim ožiljcima, ali moram postaviti još jedno pitanje.
‒ Koliko po Vama vrijede gotovo dvije godine života dvadeseto godišnjaka? Kakva bi naknada bila pravična?
Čini mi se da me na tren pogledao u nevjerici, ali pribrao se dubokim udahom i tek potom odgovorio:
‒ Radio sam do 1991. godine kada sam, što milom, što silom, morao u mirovinu. Žena i ja živimo od mirovine. Srećom smo u svojoj kući, a imam na selu malo zemlje, voćnjak jabuka i šljiva. Godinama sam pekao rakiju, ali neću više, jer ne mogu je prodati. Pokušat ću prodati šljive ove godine, ako netko bude htio. Imao sam i stado ovaca, ali nemam više snage brinuti o toliko stoke. Ostalo mi je pet, šest ovaca pa ih svaki drugi-treći dan obiđem. Imam o čemu voditi brigu, a tamo mi je mir, pa mogu razmišljati. Bio sam strastven lovac, kao i Vlado, ali ne idem više ni u lov. Devedeset i prve oduzeli su mi sve lovačke puške i nikada ih nisam dobio natrag, kao ni naknadu za njih. Žalio sam se, ali nije pomoglo.
Širi ruke u tišini. Nema se tu što više reći. Gledamo pred sebe. Posežem za sokom, otpijem i vraćam naš razgovor na ono zbog čega sam došla.
‒ Tata nije uspio završiti svoj dnevnik. Na zadnjoj stranici napisao je „opisati 101“, ali nije stigao. Znate li vi što je to?
On spremno odgovara:
‒ Žao mi je, ne znam. Možda bih trebao bolje razmisliti. Ali jesi li sigurna da negdje u kući nema još tih stranica njegovih sjećanja?Potraži dobro.
* * *
Vlado Bogojević odgovorio me od nauma da razgovaram s djecom nekadašnjih zatvorenika. Rekao je da od njih ništa ne bih saznala jer oni koji su prošli Goli otok o tome nisu ni s kim razgovarali. O tome se nije ni šaptalo. Ni tata o tome nije govorio pred nama. Svoja sjećanja zakopao je duboko, a kad je došlo vrijeme da ih otkopa, izašla su netaknuta. Koliko god pokušavala, ne mogu se sjetiti kako sam uopće saznala da je bio na Golom otoku. A kad sam pročitala njegov rukopis, htjela sam saznati i ono što nije stigao napisati: kako se vratio s Golog otoka i kako je upornošću, tvrdoglavošću i voljom svoju kaznu pretvorio u zanat. Bio je suzdržan u pokazivanju osjećaja. Nakon svega što je doživio, teško da je mogao biti drugačiji. U moj i odgoj moje mlađe sestre Nataše unio je osjećaj za pravednost, odvažnost, odgovornost za vlastite odluke i izbore.
Istodobno intenzivno proživljavam tatinu i pokušavam iznjedriti svoju priču. Kako napisati nešto što će uz njegov dnevnik uopće imati smisla? Teta Đurđa, sestrica koju je tata jedinu pozdravio na odlasku na Goli otok, rekla mi je da se sjeća nekih stvari nakon njegova povratka. Vlado Bogojević rekao je rečenicu-dvije. Mislila sam da bi to moglo zadovoljiti moju znatiželju. Ali nije dalo odgovor na pitanje kako dovršiti priču, ispisati knjigu. Tata mi je rukopis ostavio s povjerenjem da ću znati što treba učiniti. Što god mu dodala, mora biti važno. I ne samo meni.
Znam kako većina onih koji danas usputno spominju Goli otok kao kaznu za ovo ili ono uopće ne znaju kakvo je to mjesto uistinu bilo. Ne znaju da su ljudi osuđeni na administrativne kazne na Golom otoku bili logoraši i ne znaju što su ondje trpjeli samo zato što su se usudili misliti. Zato ću napisati našu zajedničku, svoju i tatinu, priču političkog kažnjenika s Golog otoka. Vjerojatno neće biti najbolja, ali dodat će detalj kolektivnom sjećanju i pomoći da se politički kazamat ne zaboravi nebrigom ili pretvaranjem u turistički lunapark. Da ostane zapamćen kao mjesto gdje su kažnjavali one koji su mislili drugačije.
‒ Duga je ta priča o Golom otoku ‒ rekao je Bogojević.
Nisam tu njegovu rečenicu odmah razumjela. Sad znam da jest duga onoliko koliko je dug životni vijek bivših uznika, ali i njihove djece, jer i njih je obilježila. Možda i njihove unuke, koji o tome i ne slute. Moja priča mora pokazati kako pipci toga mjesta ulaze u DNK i na koji način oblikuju ljude. Ta „duga priča“ ožiljak je na tkivu društva, kao onaj na ljudskoj koži od kozica, čiji se virus začahuri u mišiću i nikad ne znaš kad će ponovno buknuti kao herpes.
Bit će to priča u priči. Sjećanja koja je nekadašnji politički zatvorenik oživio možda u potrazi za onim što mu je zatočeništvo učinilo i moja potraga za onim iz njegove uzničke baštine što je možda odgojem prenio na mene. Forme u kojima se manifestiraju naši životi neumitno se ponavljaju. Teško možemo izmisliti originalan način življenja. Sve je već viđeno. Jedino se po sadržaju možemo razlikovati, jer on govori tko smo i kakvi smo zapravo. Ovdje su dva sadržaja. Vrlo slična i potpuno različita. Jedan je nastao na izvorima drugoga. Kad sam počela živjeti s tatinim rukopisom, svako zavirivanje u ispisane redove izazivalo je tjeskobu, bol, suze. Otkad pišem svoju priču, čini mi se da zavirivanje u tatinu bilježnicu budi moje uspomene i donosi čitav raspon različitih osjećaja. Konačno je mogu otvoriti samo kako bih provjerila boli li još.
____________________________________
SNIJEŽANA MATEJČIĆ najveći dio profesionalnog života bila je dopisnica regionalnih novina Glas Istre. Posljednjih osam godina do umirovljenja bila je voditeljica projekata u Društvu „Naša djeca“ Poreč. Veliki dio života je feministkinja, mirovna aktivistkinja, angažirana na zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda. Nakon umirovljenja vratila se novinarstvu kroz autorski angažman u porečkoj elektroničkoj publikaciji parentium.com.
čovjek-časopis 