Jednog dana će umrijeti sva mahovina koju već nekoliko godina uzgajam među prstima i kad završim s vrtlarenjem doći ću mirna i čista da spavam. Sanjat ću nas sve naizmjenično kako šetamo svoje šarene oči, sluđene i sjajne, obučeni svi jednako – goli u crnom – u cipelama koje su nas dobro poslužile (mašala, evo već peta godina jesam u prodavnici prekoputa. Na rate. Džaba.) Slučajno sam došla i ne znam zašto sam ovdje, rekla sam u zavodu za zdravstveno osiguranje – gdje sam došla produžiti bolovanje zauvijek – dvjema gospođama u bijelom čija kosa miriše na baby puder i subrinu i koje izgledaju kao da razumiju zašto sam u gornjem dijelu pidžame (četiri marke zaboravila skinuti nema veze.) Uvijek iza uha čuvam neku šalu u koju spremno uskočim kao da namjerno želim u njoj da živim. Ima šala koje mi pristaju kao rukavica. Ima onih od kojih se može umrijeti. Vidjela sam ti šok u očima vidjela sam kako ti je oko zaigralo u strahu od moje veličanstvene od moje tragične odluke da se smijem sebi do smrti ili makar do ručka. Vidjela sam cijelu jednu četu bijelih kesa na zelene i crvene tačke kako iz trgovačkih centara iznose još vruće okote gotovih ručaka iza tvoje glave. Dvije i po godine se sjajno držim. Dvije i po godine sam čak sretnija nego što sam bila dok sam život pila s gomilom onog divnog straha koji krasi sve snove koje sanjaš utrobom a ne glavom i dok sam gubila dah od prevedrog neba u nekom slanom julskom danu. Vidjela sam iza tvoje glave kako dok mi se ispovijedaš u pločnik se zabadaju tanka koplja proljetnoga snijega. I ne gledam te a znam da ti se smjenjuju na licu sva doba dana i kako ti se u onom trećem dobu otkidaju oči. Pridruži se ekipi koju svaku noć sanjam naizmjenično kako svoje otkinute oči šetaju dok se ne ugase. Već dvije i po godine se izvrsno držim za pertle gospoda boga (na Drveniji ima lik prodaje svih boja ovdje nema ne držimo mi to). I pričam jednu te istu priču svaki put kad me pitate kako sam hvala vam što mi to ne govorite hvala vam. (dobar je laminat ne fali mu ništa ne da mi se oko parketa). Doći će dan kad će se moj nikadpostojeći vrt sređivati sam kad prozori od poda do stropa kad gramofon kad ploče i zidne police kad trenirka i patike za trčanje kad ugrađeni plakari kad doručak mirisan i u najmanje tri boje kad dan lagan kao dječji dah i noć meka kao vata kad ću mirna i čista leći da spavam i neću sanjati više ništa. Već dvije i po godine odlično se držim. Još jedna i po.
DIJALA HASANBEGOVIĆ (Sarajevo), iz zbirke pjesama “NEĆE BITI DJECE ZA RAT”, Vrijeme, Zenica, 2017.
More ti donosi moju glavu. Izlaziš na terasu, za tobom svi tvoji novogodišnji baloni – ako se izgubiš, pokrij se, zapamti gde si zadrhtala. More ti donosi moju glavu. Pred tobom se otvara put, kako sam dospeo do tebe, na kom mestu prestao da slušam i podigao ruku, i više nisam zaspao, sto godina čekao bocu kiseonika, šator i geometriju kako bih svet ovaj hladan, zaustavljen, upitao zašto je prestalo drhtanje, kada će doći da zatvore vrata.
***
SMRT IMPERIJA
Raznovrstan je jezik ljubavi i njegove greške nisu greške. Кada se prebaciš na velike brojeve, tada si jak i u gustu plavu boju obojen. I računaš da ćeš imati dovoljno vazduha da srušiš nekoliko imperija i mirno izdahneš. I jednim pokretom pomeriš zavesu, i svet bude uređen i svet bude lep, i budeš kao onaj koji napušta ostrvo i gleda u stranu kao da je upravo osetio zemljotres, a ruka mu drhti neprimetno, i s ljubavlju posmatra krovove.
***
UMESTO NAS
U svakoj prilici umesto mene, umesto tebe, pojavi se neko potkupljiv kojeg niko ne pamti, dođe vedar, dodirne sjajne i potamnele predmete, prošeta sobama, kao svetac, pravo iz šume odakle ga ne očekujemo. A onda, neki sledeći put, kroz prozor gledamo decu dok igraju školice, sve je na svom mestu, kao da pre ovog života ničeg nije bilo.
SAŠA JELENKOVIĆ, rođen 1964. u Zaječaru. Diplomirani filolog opšte književnosti. Nagrađivan, prevođen, zastupljen u antologijama poezije. Živi u Zaječaru.
“Izabrane pesme” Saše Jelenkovića, u izboru i s pogovorom Katarine Pantović, reprezentativan je izbor iz poezije jednog od vodećih savremenih pesnika. Od knjiga Neprijatna geometrija (1992) i Ono što ostaje (1993), preko Heruvimskih tajni (1994), Kraljevskih objašnjenja (1998), Knjige o srcu (2002) i trilogije o Elpenorima (Elpenorova pisma, 2003, Elpenorovo buđenje, 2004, i Elpenori, 2006), do knjiga Gola molitva (2013), Pedeset (2014), Sećanja počinju posle smrti (2017) i Gibraltar (2018). Ova knjiga, sastavljena iz dvanaest ciklusa, može se (i treba) čitati kao jedna celovita zbirka. Ona je autentičan prikaz i pregled autorovog dosadašnjeg pesničkog razvoja koji je „trpeo“ određena poetička meandriranja, ali u biti ostajao prepoznatljiv i monolitan u odnosu prema svetu.
Nakon direktorske plaće uslijedila je direktorska mirovina. To su svi u zgradi znali. A kad mu je i supruga preminula, gospodin Lozica, tek za najbliže prijatelje – Josip, postao je najpoželjniji muškarac u ulazu. Tiha patnja svih susjeda. Uglavnom nesretno udanih i udovica. Dvije kriške svake torte koju bi Ljerka iz prizemlja ispekla, donijela bi gospodinu Lozici. Rajka s drugog kata prilikom odlaska na tržnicu prvo bi svratila do omiljenog susjeda da upita treba li i njemu štogod. Danica, koja živi vrata pored, inzistira da mu pere rublje. Nije to posao za muškarca, a tako i tako se njezina mašina vrti poluprazna. Ostale susjede srdačno ga pozdravljaju na stubištu. Njegov je rođendan javna tajna o kojoj svaka brine. A kod nekih se i za Božić ispod bora pokoja sitnica za njega nađe. Zaista, najobičnija sitnica. Tek mali znak pažnje. Ma, nije vrijedno spomena. I dok može birati koju god damu u godinama poželi, gospodin Lozica bacio je oko na samohranu majku s prvog kata koja je jesenas doselila. Istina, između njih je razlika od tridesetak godina, ali susjede mu uporno govore da mu ne bi dale ni dana više od šezdeset. Pedeset pet kad se obrije. Gospodin Lozica posebno je ljubazan s njezinim sinom, Lukasom. Uvijek ima spreman slatkiš za mamino sunce. Nekidan ga se moglo vidjeti kako s djetetom napucava loptu ispred ulaza. Naime, otkako mu je supruga preminula, osjeća se tako usamljeno. Prilikom upoznavanja nije propustio naglasiti da nema djece zato što gospođa Lozica, pokoj joj duši, nije mogla zanijeti. S njim je sve u najboljem redu. Nakon tri mjeseca stubišnih ljubaznosti, gospodin Lozica, u večernjim satima, zvoni na vrata mlade susjede. Ovaj vikend, po njegovim proračunima, Lukas provodi kod svog oca. Eto, baš prilikom pospremanja slučajno je u frižideru pronašao bocu šampanjca. A takva kapljica zahtijeva društvo. Sve je pomno isplanirao, ali na njegovo iznenađenje vrata otvara Lukas. Ostao je kod kuće zbog proljeva. Ovaj je tjedan pretjerao sa slatkišima. Vidjevši gospodina Lozicu, dječak se razveseli i poviče: Mama! Naš dida Joso je na vratima!
VALENT PAVLIĆ (Zagreb, 1985.) diplomirao je francuski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Autor je dviju zbirki priča: “Evanesco” (2016.) i “Prepreke. Prečaci.” (2019.)
* meni je uvijek toplo u drugom mjesecu govorim u snu i ulazim u more do pupka na toj dubini isplivaju rečenice koje se ne sjetim izgovoriti poput plimnog vala strovaljuju me u plićak kada sam riba moje škrge obično ne rade i umjesto narančaste postajem crna sluzava neman iz pijeska kad mi more dotakne trepavice to je kraj tad nastupa vrijeme stapanja – tada sam i voda i prozirna i sol i pitka, toliko sam velika da ne stanem ni ispod sveg kamenja na svim plažama toliko bliještim da sam kao bal planktona kao prvo sunce nakon dva tjedna mraka. meni je uvijek toplo u drugom mjesecu tad se budi misao o proljeću, govor iz sivog prelazi u maslinasto zeleni nekako je lakše otvoriti prozor zagristi jabuku dobro protegnuti ruke i noge prihvatiti san
***
KAKO SMO ZABORAVILI GOVORITI ILI KAD ME PITA ZAŠTO DUGO NISAM NAPISALA PJESMU
rekla bih joj da razumijem njene riječi ali nije lako rasti u suprotnom smjeru vezanog korijenja za morsko dno oči se lako naviknu na plavu kao mir tonova kad izgovoriš plavo kao da ne postoji nijedna druga boja
rekla bih joj kako smo učili plivati kako je umjesto krvi tekao sok lubenice kako se sjećam ljepljivih prstiju i smijeha klizavog kamenja i straha od pčela bila sam gospodar grebena, rekla bih joj i nasmiješila se, kapetan broda od stiropora
rekla bih joj brodovi dobivaju imena po članu obitelji, po ljubavi, po temelju kuće po onome koji će nastaviti hraniti što ćemo sada imenovati i po kome?
rekla bih joj gorčina debele morske trave ubije se octom pa je grizemo uz vino i slanu ribu, škiljimo kroz oblost čaše smijemo se nepravilnim licima na čijim površinama umiru komarci i vinske mušice
rekla bih joj noću se grijem na toplom kamenu kuća, tako znam da je ljeto i da sam na sigurnom, po mirisu određujem datum i vrijeme odlaska naprimjer: smilje je vatra i mokra odjeća, kraj lipnja, zatvoreni krug
rekla bih joj glavnina nije zapisana tko će to napraviti? rekla bih joj panično koliko nas je ostalo? sjedimo predugo prekriženih ruku, tišinom pristajemo na tišinu kao što su oni na grlenost uzvraćali još jačim glasom
rekla bih joj skrivamo se u mraku, na lice nanosimo domaću rakiju umjesto ratničkih boja možeš namirisati naše vrenje, ali nećeš nas naći govorimo tajnim jezikom, kad kažemo šuma ne bude šuma, bude more dublje od Aninog uzdaha
rekla bih joj, ako napišem pjesmu srušit će se svijet, lastavice odseliti na sjever ugasit ćemo ljeto poput opuška svatko na svojoj nadlanici prekriženih ruku neću izgovoriti ni riječ.
a rekla bih joj, vrijeme je da naučimo imenovati stvari ovo je veslo, rekla bih joj moramo naučiti ploviti
***
KAKO SU LIVADE UVENULE ILI KAKO SMO ZABORAVILI VOLJETI
ujutro prstom prelazimo po prozoru hladnoća se skuplja u točku najvišeg vala okruženi smo izobatama i ako staneš na njihov obod lebdiš iznad otoka, gledaš mu u golo, izbrazdano tijelo vjetar otkida grane borova, prvo mrmori onda polako spajaš slogove livade su uvenule, to je kao da ti kažem zaboravili smo voljeti, otrgnuli smo nokte iz prstiju šiklja krv, više se ne znamo smijati samo naginjemo glavu udesno, naslanjamo na rame rečenice i sličice iz crtanih filmova ako zažmiriš, one se pokreću i vlati trave ponovno se njišu na vjetru dok ih ne proguta neptun, bog golih prsiju i harpuna kojim nabada brodove kao ja jutros prstom raštrkane volontere koji kupe smeće na oluji i ne vide kako lebdiš iznad svega govoriš kako ulazimo u razdoblje pesticida remorkera punih nafte iz naših žila govoriš, to je gore od retrogradnog merkura s prozora ih prstom gnječim kao mrave iako ni jedni ni drugi nisu ništa pogrešno učinili
***
* ono kad sam ti htjela reći laku noć grmjelo je pod mojim prozorom čopor mrava tutnjao je i svima obznanio kraj zime i lažnog dima iz usta svi susjedi izišli su na svoje balkone otvorili širom bademantile i smijali se rekla sam laku noć i nešto je puknulo na ulici možda guma, možda štap onog susjeda s 3. kata rekla sam sve je opet poezija ako dovoljno jako vjeruješ opet je nedjelja oblačiš rupičastu trenirku ne pereš zube šalješ svima poruku da si zauzet i nikamo ne ideš onda sjedaš na bicikl manevriraš među mravima govoriš im kako se na livadi prosula vrećica jagoda i ptice su već zauzele svoje položaje trebaju zasukati rukave iskoristiti znanje fizike i matematike proći neprimjetno kroz travu a ti ćeš se neopaženo uspeti kroz prozor leći u oblik svoga tijela na memorijsku pjenu moga kreveta
LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Trenutno je na diplomskome studiju kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.
Izađe na svetlost Iz superlativa mraka Tvoju čeljust i tvoj trn Zameniće lepo lice dužnosti Da se na vreme budiš.
Kada tvoje ljudsko Pod nebeskim telom Podnese nameru težine, do dna Tvoj avaz i tvoj zadihani um Sijaće bledilom kao beg od sna No sasvim dovoljno imaćeš svrhe Talenat u oku za hvatanje komete I vreme da je dočekaš u pogledu Natapajući morem stepsku floru U dosluhu sa vremenom i mestom Koje ti pripada u vernosti novih bora Na tom lepom licu stečene dužnosti.
***
PREVRNUTA KOŽA
Tebi, što te vole moje kosti Zauzvrat govorim da nema ljubavi.
Pocepano jedro broda Uvek nalazi put do radničkog žulja Makar preko krvi, taj bol je dar, Samohrana nabrekla dojka Bez šake preko, pramenova iznad I pesme u nežnom podnožju. Kada sve ovo ne bude tačno, U tišini neću meriti vrisak na laž.
Sebi, što me bole tvoje kosti Zauzvrat govorim da nema ljubavi.
***
PODIGLA JE TUGU SA PODA
Kao da je nebo nacrtano u maramici.
Ništa nas ne plaši više od živih tela naših mrtvih voljenih Kada nas između dva tiha rata razreše čekanja i vazduha I negde ispod kiše vatre i pepela, zamole za čašu vode.
Podigla je rebro sa poda Kao da je senka sišla u tuđa stopala.
Ništa nas ne kori više od bezimenog lika na sopstvenom vratu Kada nas u čaršave obmota prećutana misao bezrečja i dela – Da smo iz majčinog tela izlazili krvavi kao zabranjena poezija.
Podigla je sebe sa poda Kao da je bila srča Slučajno ispuštenog daha.
Nečija.
***
OTAC PLAČE SAMO U DUBINU
Udarajući glavom u drvo, čelo mu ljubi pupak. Povorka ptica ne zatvara kljun, taj deo preskače čak i san. Izvan reči se kruni kuća što nosi puža od sebe težeg I kičma se njena pod celim svetom savija.
Ni ova godina ne odlazi bez snega, paramparčad njegova Mene seku na sebi jednako, plamen iz ognja beži nazad u stud.
Izvan reči se osipa stena što raste iz cveta od sebe većeg. Zjapi u sebi grana što lista u nevreme, pa vara dan Bez suze i sasvim naga, uvreda šeta po tkivu rane I peva se himna od meda I goni je reka niz nedra
Dok u kolevci opet spava Napuklo bivše očevo celo.
NEMANJA DRAGAŠ je jedan od najnagrađivanijih pesnika mlađe generacije i diplomirani dramski i audiovizuelni umetnik. Član je Udruženja književnika Srbije od svoje dvadesete godine. Autor je nekoliko knjiga poezije: Fantazija u plavom (2008), Mikrofonija zrelosti (2010), Obećani svemir (2014), Okovani satima (2015), Izbor iz poezije/Gedichtauswahl (2016) i Morfijum (2018). Dnevne novine Politika uvrstile su ga među najuspešnije mlade umetnike Srbije 2012. godine. Laureat je 45. Festivala poezije mladih u Vrbasu i dobitnik priznanja “Timočka lira” Radio Beograda 2. Za knjigu poezije “Obećani svemir” dobio je književnu nagradu “Branko Marčeta” 2016. Dobitnik je i književne nagrade “Spasoje Pajo Blagojević” za 2020.
Reci mi šta želiš i reći ću ti kakav si rob piše zlatnim slovima na ulazu ali pognute glave to nisu primjetile.
Ko uđe, sjest će! Ko bude sjedio, mora jesti! Ko jede sa dlana Javnog dobročinitelja, dobiće ono što drugi žele
Kažu da je jedan htio da smrša, i sa prvim zalogajem postao vojnik drugi bio ćelav, a nakon užine dobio divno imanje tu je i onaj koji je tražio ženu i odjednom se obreo u Belgiji, ali je prestao da sanja
Zbunjeni neviđenim čudom Ljudi bježe u brda
jedni glume pastire drugi izigravaju strasne lovce treći misle da žele čisti vazduh, a žele samo sebe.
Stari su upozoravali Ne pričaj snove svakome, a san je želja tvrdi psihoanalitičar iz Beča
***
SEHARA DAMARGARDA
Pojavio sam se kao meteor u oblačnoj noći iznad ruševina pustog grada, u okolini Damargarda.
Došao sam na Dan ravnodnevnice ili na Dan izlazećeg kita, jednog od brojnih praznika u kalendaru izumrlog naroda o čijem postojanju svjedoče alati od drveta i poneka kost.
Nazvan sam imenom saborca i vjenčanog kuma hrabrog vojnika koji se borio u dolini Tungara, trinaeste godine od velike poplave svijeta. Dva ratna druga umrla su od kuge ili neke čudne bolesti na putu ka planini Morderdin.
Dok sam učio da hodam našao sam se na putu sveštenika i dobročinitelja koji su mi podarili savjete i zamolili me da ne postojim.
Tokom života sreo sam mnoge koji su rođeni na Dan izlazećeg kita, na Dan svetog jaguara, pa i na Labudovdan, kao i na brojne druge praznike, jer je u Damargardu svakog dana neki praznik.
Moji preci pobijeni su bez borbe, a u nasleđe su mi ostavili amanet, ozbiljna pitanja:
ARMIN ŠALJIĆ rođen je u Beogradu (1982). Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Odrastao je u Sjenici, a živi i radi u Novom Pazaru kao profesor i novinar.
Selmina baba nije imala kupatilo. Imala je sobičak koji se sastojao od jedne rupe i malo prostora oko nje. To je bila wc šolja. Baba ne samo da je imala sobu sa wc šoljom, nego wc šolja – sobu. I to je mnogo govorilo o njoj. Selmina mati je pričala kako su baba i djed, prije nego što su imali kuću sa wc šoljom, obavljali nuždu na njivama iznad kuće, što je dosta doprinijelo rodnosti zemlje. Usjeve su gnojili vlastitim izmetom i povrće je zbog toga svake godine obilno rađalo. Baba je tvrdila da su baš zbog toga svi u familiji bili zdravi, okaljeni od svakakvih bolesti, a nisu se ni uzdržavali da za vrijeme rata i oskudice piju kravlji urin. Priče o sekretima su godile njenoj unučadi, i često su bile uspješne pri tome, da čak i najtvrdoglavijem obavljaču nužde u gaće probude žeđ za školjkom. Babin wc je, ako ne savršeno, a onda makar dovoljno dobro predstavljao njenu babu. Kako je unosila tako je i iznosila, a jela je isto onako kao što je išla na wc. Tako se zaštopala kada je pojela kilu banana odjednom, zbog čega su je morali voditi u bolnicu na odčepljivanje. Nekoliko sedmica poslije toga je izbjegivala štandove sa bananama na pijaci i po četiri puta na dan obavljala dugu nuždu, jer je vjerovala da zatvor može doputovati do srca i prouzrokovati infarkt. U međuvremenu se izležavala u svojoj maloj verandi i ispuštala vjetrove, te tako obnavljivala ono što bi ljudi danas nazvali »vitalna energija«. Njen život je bio necivilizovan kao njen wc, smatrala je Selmina mati. Sve nesuglasice sa svojom svekrvom mogla je strnuti u to kako je izgledao njen vlastiti wc nakon što ga je upotrebljavala baba. Kroz kontinuirano posmatranje i zabilježavanje babinih sekretnih momenata ustvarila je čitavu hijerahriju znakova, koji su joj pomogli utvrditi stupanj zagađenja kojeg je baba prouzrokovala u njenom wc-u kada je dolazila na sijelo. Najočitniji trag po materinim procjenama bila je mokra brava. To zbog toga jer baba nije imala običaj da svoje mokre ruke obriše peškirom ili to nije radila temeljito, zbog čega su se sa brave uvijek cijedile kaplje neke čudne vode. Nije se moglo znati da li je brava mokra od babinih ruku koje je oprala nakon što je prala svoju zadnjicu, ili su joj ruke bile mokre direktno od pranja zadnjice. Čak i ako ih je oprala (što je malo vjerovatno) nije ih oprala temeljito, zaključivala je mati. To znači da je potrebno bravu u svakom slučaju dezinficirati. Pa ipak ju je razjedao neki unutrašnji nemir na pomisao da baba možda čak ni zadnjicu nije oprala kako treba, što znači da je potrebno dezinficirati i fotelju na kojoj je sjedila i sve ostalo, čega se baba kasnije dotaknula. Tako je uočila da je nakon nekoliko sjedenja fotelja postajala sve tamnija i da su mjesta na kojima je baba držala ruke poprimali čudnu prljavu boju. Poprskane su bile čak i pločice po zidu nad wc šoljom i lavaboom, a tako i kut vešmašine. Baba se rasipno i netemeljito prala, uzimajući priličnu količinu vode, i namjesto da precizno opere to što treba oprati, zamahivala je rukama kao luda i ofucala cijelo kupatilo To je izazvalo mnogo nemira u duši Selmine matere, koja se cijenila po svome kupatilu. Kupatilo je odraz čistoće, a čistoća je odraz čovjeka. Kao dijete iz tradicionalne, pobožne i stroge porodice udala se u porodicu gurmana, koji su samo razmišljali o tome šta će pojesti i kako će se istresti. Njena kuća je bila prvi susjed babinoj, a pošto nisu imali dovoljno novca za renovaciju, kupatilo je bilo i ostalo najružniji dio kuće – nedograđeno, staro i hladno. Oko tog kupatila se posebno trudila kada su dolazili gosti, i nadala se da će svoje kupatilo urediti tako da u svojoj ružnoći izgleda barem čisto. Ali to je kupatilo izgledalo prljavo baš zbog svoje ružnoće, i nije bilo bitno koliko su ga čistili. Opsjednutost kupatilima mati je prenijela na kćerku koja se neko vrijeme vidjela kao ili kroz kupatilo. Usred razgovora sa vršnjacima iz škole ju je često obuzimao neki zagušljiv osjećaj, kao kada bi pred njima stajala naga, i znalo se desiti da njihovi glasovi postanu dublji, sporiji i kao u snu udaljeniji; njena pozornost bi se posve usresredila na nju samu, i kao iz ničega počela bi da osjeća miris svoga kupatila, da osjeća njegovu hladnoću, da ju prožimaju izbočine na njegovim hladnim zidovima, da vidi samo kupatilo, postaje kupatilo. Ponekad bi bila wc šolja, ponekad hrđom izgriženo ogledalo, a ponekad čak i mokra brava od koje su ljudi zazirali i trčali do pipe da operu ruke. Neka uobražena djevojčica joj nije htjela dati ruku na vježbi iz folklornog plesa, zbog čega su je cijeli dan opsjedale halucinacije o mokroj bravi. Tog dana je, kada je hodala ulicom, nanjušila je kiseo miris kanalizacije na ulici, koji nije mogla prostorski odrediti, i za kojeg nije bila sigurna da li izlazi negdje iz podzemlja ili iz nje same. Od tad se često znao pojaviti niotkud, čak negdje u prirodi namjesto laganog vjetrića što je raznosio miris njene kuće i njenih korijena naokolo, zbog čega se osjećala kao živi otpadak. Ekološke bilborde je počela gledati sa strahom i gađenjem, jer su za njima stojali ljudi koji su sigurno imali lijepa kupatila. Takvi su prezirali smrdljive. Ipak su se nekoliko godina kasnije svi s porodicom preselili u drugo mjesto i imali su još gore kupatilo nego prije. Selma je mislila da se nikad neće osloboditi ružnih kupatila i da je to vjerovatno urok koji ih prati porodično. Možda je čak i krivo to što je baba umrla u pelenama, a nije doživjela da joj se u kući napravi kupatilo. To novo kupatilo je imalo isto hrđom izgriženo ogledalo, a bravu masnu i mokru od svih ljudi koji su ga koristili. Upotrebljavali su ga svi ljudi iz istog sprata i okolice, a od njegove gadosti je počela dobivati bubuljice na licu. Bila je uvjerena da su one znamenje kupatila kojeg koristi. Tako je često išla u sanitarije javnih ustanova i samo se čudila kako su lijepe, tople i uređene, pa je znala po sat vremena provoditi na šolji uživajući u mirnoći malog prostora, a njen mir je često ili ponekad prekidalo obijesno primanje brave sa druge strane. Najviše su je živcirali tempirani bedaci i bedakinje što salijetaju nužnike i jedva čekaju da raskorače noge na wc šolji kako bi zrak ispunili svojim smrdljivim urinom. Bili su kao bezglavi volovi u svom naglom grabljenju brava, a Selmu je ispunjavalo perverzno zadovoljstvo kada bi shvatili da su vrata zaključana i kada bi se naglo zaustavili u svom glupavom razočarenju. Sjedeći tako je bila često zahvalna svojoj prošlosti i nesreći sa kupatilima, jer je umjela da prefinjeno stupi u dostojno kupatilo, odmjeri prostor, prepusti se toploti ako je bilo toplo i uživa u miru koje nudi svako intimno prepuštanje svojim potrebama. Tu senzibilnost za kupatila omogućilo joj je njeno dugoročno sjedenje na hladnim wc šoljama i gaženje hladnih pločica, tako da je već od ranih godina počela bolovati od teških i manje teških mokraćnih upala, zbog kojih je morala dosta vremena provoditi na šolji i postajati još bolesnija. To joj je omogućilo da još više cijeni dostojno kupatilo. Prilikom kakve od upala se mogla mirno uputiti ka šolji, sjediti na njoj i ispuštati kap po kap vrelog urina, osjećajući kako se u različitim intenzitetima približava ili udaljuje osjećaj pečenja u mokraćnom kanalu. A najljepši osjećaj je bio kada bi u maksimalnom intenzitetu boli uspjela istisnuti još jednu kap iz mjehura, i bol bi skupa sa vrelim curkom iscurila u wc šolju, dok bi se ona blaženo primila radijatora i uživala u sinhronicitetu toplote i boli koja je oticala kao zrak iz probijenog balona. Zahvaljujući mokraćnim upalama postala je isto tako veoma osjetljiva na različite nijanse procesa uriniranja i mnogo pažnje je posvećivala tome u koje vrijeme, kako i na koji način mora izvršiti taj proces; kakva je idealna toplota wc-a, na kakav način su školjka i prostor oko nje povezani sa neugodom prilikom uriniranja, kakve boje pločica su idealne za smanjivanje boli, kakvog su oblika vrata wc-a i kakav zvuk moraju imati prilikom otvaranja i zatvaranja; gdje mora biti radijator te kakav mora biti prozor i struktura svježeg vazduha koji prodire kroz njega. Njena mokraćna bolest i dugogodišnje bavljenje kupatilima omogućili su joj da sa jednim pogledom odmjeri i procijeni kupatilo, da predvidi kakav će biti intenzitet boli ukoliko urinira tamo, koliko će se moći osamiti u kupatilu (blizina ljudi je kvarila intimu, a samim time pojačavala bol) i koliko će se tamo moći ugrijati. I vrata kupatila su utjecala na to, koliko se osjećala sama sa svojom boli, koliko je mogla ostati unutra i koliko je mogla transcendentirati osjećaj pečenja tako što se potpuno potopila i povezala sa njim. Intima je igrala veliku ulogu za proces unutrašnjeg samoozdravljivanja. Ukoliko je mogla čuti, vidjeti ili namirisati drugog čovjeka kroz vrata, bol je postala gora i neizdržljivija. Zbog toga je bilo važno da su vrata meka i da prilikom zatvaranja ili otvaranja ne proizvode nikakav oštar zvuk, jer eho nekog zvuka često porodi asocijacije širokog i otvorenog prostora. Još gore je bilo, ako je između vrata i poda postojao onaj mali, glupi i, sve u svemu, beskorisni prostor, kroz kojeg je čovjek mogao vidjeti cipele druge osobe kada se približavala toaletu. Taj beskorisni prostor bio je još gori ukoliko toalet nije imao ni »krova«, već samo ta glupa vrata za kojima je čovjek sjedio, i nalazio neku utjehu u tome da se ga bar formalno ne vidi. Međutim, osjećaj nije bio ništa drugačiji nego kada bi se negdje usred grada sakrio iza žbunja da piša. U procesu uriniranja veliku su ulogu igrali i prozor, veličina prozora, od kakvog je stakla izrađen i pod kakvim je kutom otvoren. Njoj su osobno bili najdraži oni pravokutni, uski mali prozorčići dužine jednog ženskog lakta, sa rebrastim staklom i tek malo odškrinuti, što propuštaju ne previše hladnog, svježeg vazduha u prostor kada je to potrebno. Isto tako je bilo važno da su toaleti, kupatila ili wc-i postavljeni na strani zgrade gdje je dotok spoljašnjeg svijeta minimiziran, tako da uriniranje ili bilo koju drugu izlučivačku aktivnost ne bi ometao dotoko ljudskih glasova i zvukova sa ceste. Inače je preferirala takve male prozorčiće koji nisu ugrožavali toplotu samog prostora, već je njihova veličina bila dovoljna da propusti malo svježine i da odstrani mirise nečistoće koji su također znali povećati bol. Najzad, rebrasta struktura stakla znala je u kupatilu sa toplom bojom pločica ustvariti prijatnu atmosferu komfora, toplote i zaštite, jer je zbog svoje zamagljenosti tvorila utisak blago zaparene saune. Skupa su sve te energije utjecale na to u kolikoj će mjeri čovjek u procesu samozdravljenja uspjeti omlačiti svoju bol prilikom uriniranja. Od neprocjenjive važnosti za atmosferu prostora bila je i boja kupatila, a ona sama je preferirala tople, sunčane i breskvaste tonove koji su podsjećali na blagu vatru, i koji su se čak i znali zarumenjeti od toplote radijatora. Takve breskvaste pločice, koje su bile prijatno tople na dodir, opkružile bi čovjeka u njegovim najintimnijim momentima i ponudile mu dovoljnu zaštitu kada je on potopljen u svoje tijelo i samog sebe. Tako vjerovatno nije bilo ni slučajno da su se sami budisti oblačili u žute i narančaste halje, a njihova poza poniranja u samog seme mnogo je ličila onoj kada čovjek sjedi na wc šolji. U svakom slučaju je otkrila, kako u takvim prostorima uspijeva maksimalno prevazići svoju bol. Mnogim je ženama u svome okolišu, suočenim sa istim problemima uriniranja kao i ona, govorila o svojim eksperimentima i zapažanjima, a one su zatim i same otkrivale kako je to zaista tako; kako se i one same zbog nečeg u kupatilima osjećaju zdravstveno bolje ili slabije, i kako bi svakako bilo pametno uzeti u obzir estetiku kupatila prilikom preventive ili tretiranja već postojećih urinarnih infekcija. Jedna joj je žena, psihologinja po obrazovanju, ukazala na povezanost njenih ranih, dječijih iskustava i hvalevrijednih opažanja u sadašnjosti. Suptilno joj je ukazala na estetski šarm duboko doživljene boli i njenog utiskivanja na kupatilo kao prostor primarne dječije osame. Priča o kupatilima se počela spontano širiti od žene do žene, i sve više njih je ozbiljno počelo govoriti o mogućoj ulozi koje ima kupatilo na njihovo zdravlje. Određeni broj njih, a ponajviše onih koje su se bavile proučavanjem alternativnih životnih stilova, na različitim su seminarima prirodne medicine, pored joge, pilatesa i istočnjačkih plesova, koji omogućavaju ženi samoregeneraciju i probuđivanje božanstvene rodilačke energije, počele govoriti o estetici i feng šiju kupatila, koji mnogo utječu na mjehurnu floru i ponašanje bakterije E. coli (odgovorne za urinarnu infekciju), za čije obuzdavanje, po najnovijim proračunima alternativnih zdravstvenih organizacija, neće više biti dovoljni antibiotici, sok od brusnice niti D-manoza. Na ponekom od tih seminara se počela pojavljivati čak i Selma, a s vremena na vrijeme se, imajući podršku vještih retoričarki, usudila progovoriti koju riječ ili pasus o svojim personalnim uvidima. Govorila je, kako takvim prilikama dolikuje, o svom teškom i traumatičnom djetinjstvu; o tome kako porodica nije imala dovoljno novaca; kako su kupatila oblikovala njenu psihu; kako je već tada naslutila da postoji neka povezanost među toaletnom estetikom i njenim energijama sa zdravim psihičkim razvojem čovjeka; kako je njeno kupatilo urušilo njeno samopouzdanje; kako je bila outsider i niko se nije htio družiti sa njom; kakav su utjecaj imali kompleksi njene mame na nju te, napokon, kako je za to iskustvo, ipak, neizmjerno zahvalna, jer da nije bilo tih kupatila i porodice koje se stidjela, ne bi mogla postati čovjek koji je sada. Kasnije je još dodavala: sposoban da prodre u srž samog sebe i dođe do važnih spoznanja, a do spoznanja se dolazi jedino pomoću patnje. Tu bi citirala Dalai Lamu i naglasila da svaka patnja ima svoj smisao. Believe in your journey. Vjerujte u svoje životno putovanje. Njeni nastupi su publiku ganuli svaki put sve više, a posebno ganuta je bila njena mama, koja je sjedila u kutu publike i tiho pljeskala rukama brišući suze. Bez obzira na to što nikad nisam uspjela napraviti fino kupatilo, mislila je, ipak je moje dijete ispalo pametno. I svaki put nakon nekog govora je Selma postajala sve samopouzdanija, sve uznesenija u svome vjerovanju i izlaganju, sve suverenija u odnosu na svoju priču. S vremenom je stekla tu naviku da na kraju svojih govorničkih nastupa izvede svoju mamu iz mračnog kuta publike, povede je na odar, te zahtijeva aplauz za malu ženicu sa sključenim ramenima. Pritom je uvijek završavala čuvenim riječima o tome, kako nije imala kupatila i kuće kakve je željela, ali ju je zato njena majka naučila pravim životnim vrijednostima. Da pomaže drugima. I to je ono što je najbitnije. Zatim bi se njih dvije zagrlile i sva publika bi briznula u plač zbog ganutosti nad nepredvidljivim putevima sudbine. Selma je, međutim, proširila svoje razumijevanje povezanosti toaletne estetike sa urinarnom infekcijom na cijelo područje nauke, filozofije i modernih aktivističkih i političkih strujanja. Njen glavni pristup bilo je feminističko razumijevanje problema urinarne infekcije; kako urinarna infekcija nije stvar bioloških promijena u organizmu (makar ne isključivo) i kako je to prvenstveno stvar kulturnog ili čak, strukturalistično-lingvističnog diskurza. Govorila je o tome, kako se urinarna infekcija pojavljuje većinom onda, kada se žena osjeća satrveno i pod stresom, a posebno kada osjeća nadvladu nekog muškarca nad sobom. Urinarna infekcija bi po njenom mišljenju nastala kao agresivni odgovor tijela na pokušaje muške dominacije, to jest, pokušaj tijela da se odbrani prodora arhetipnog i stvarnog muškog falusa. Svaka urinarna infekcija je, po toj definiciji, simbol želje za slobodom i osamom, a sva ta toaletna (ne)estetika koja vlada u današnjem, postmodernom svijetu je pokušaj neotesanog muškog prodiranja u žensku intimu. Naime, ženske obavljaju nuždu drugačije nego muškarci, sa mnogo više brige za detalje; produbljenije i kulturnije, te zbog toga zahtijevaju i kompleksnije kupatilo. Kupatilo koje odgovora njihovim potrebama i njihovoj kompleksnoj čovječnosti, a koju opet pokušavaju muškarci na skrivene načine degradirati, dominirati i svesti pod okrilje svoga krvoločnog, patrijarhalnog predatorstva. Muškarci opet pokušavaju, ovaj put preko nečeg tako neizostavnog i naizgled prirodnog kao što su kupatila, ugrabiti ženu, onemogućiti i skratiti joj njene potrebe, učiniti je jadnom i bolesnom. Današnja toaletna (ne)estetika upravo govori o tome: sva kupatila su napravljena da služe potrebama muškaraca, i to potrebama u pravom smislu te riječi. Oni se popišaju, otresu i gurnu u gaće svoju prljavu, ljigavu algu – ni ruke ne operu – i sva njihova kupatila su napravljena za ništa drugo doli praznu, puku potrebu. Tim prljavim rukama onda svašta diraju, doticaju se i ugrabljuju – ponajviše žene – čiji spolni i sa njim povezani organi obole ukoliko ih se dotakne najmanja prljavština. Tu svoju toaletnu nekulturu potom forsiraju na žene; tjeraju ih da se osjećaju izložene pred svijetom sa tim glupim vratima; da se osjećaju promrznuto i napadnuto dok uriniraju, kao da su negdje vani. Sve je to konspiracija, lisičarstvo, skriveni patrijarhat! Žene je obuzimala ljutnja zbog ovog spoznanja. Sve više aktivistkinja otkrivalo je nove zamke skrivenog patrijarhata, muškog lisičarstva. Polako se nije našlo ništa što se ne bi moglo interpretirati kao pokušaj muškog napada, a prisustvo bakterije E.coli u mjehuru žena te česte urinarne infekcije postajale su znak nejednakosti, privilegija koju imaju muškarci u smislu urinarnog zdravlja u odnosu do žena. Selma nije propustila, da svoje javne nastupe začini feminističko-psihološki zaokretima, te je ovog puta posebno pazila da ukaže na izostanak muške strane njene porodice u njenim retoričkim performansima. Svi, počevši od djeda do brata bili su neotesanci, nevješti u kulturi uriniranja, tlačitelji svojih i drugih žena. Više nego jasno je njoj, da je slab odnos sa ocem pustio veoma duboke emocionalne rane, zbog kojih je potlačila sjećanje na sve muškarce, koji su pripadali njenom životu. Pa čak toliko, da je u tom zaboravu mislila da muškarci nisu problem, već njena mama! No sada je dokučila razlog mamine goruće želje za dobrim kupatilom; zašto je patila zbog toga i zašto nikad nije mogla da prihvati svoju svekrvu, koja je obožavala svog sina, maminog muža. Sve joj je kristalno jasno i zbog toga je majci još zahvalnija za nepravdu, pred kojom joj je otvorila oči. Njena je mama, čuvši isti govor sa preobratom, plakala još više u svom zamračenom kutu publike. Zatim su se njih dvije opet grlile i svoj publici su tekle suze, dok su skupa gledali u svijetlu budućnost spolne jednakosti. Selma, međutim, ni tu nije stala, već je, kako se samo po sebi razumije, razvila svoju ideju i postala uspješna žena na području marketinga, a dogurala je tako daleko da su njenu ideju toaletnog feng šuja i prostorske energije ne samo promovirali, već ozbiljno preporučivali u apotekama skupa sa antibioticima, čajevima, D-manozom i lijekovima na prirodnoj bazi za liječenje bolesti povezanih sa urinarnim traktom. Sve trgovine sa keramikom i pokućstvom promovirale su Selmu na svojim bilboardima, a lukavi poslovni ljudi počeli su suptilno povezivati i ostale dijelove kuće sa raznim boleštinama. U godini 2019. je navala za renovacijom kupatila postala tako velika, da su fabrike, arhitekti i dizajneri imali pune ruke posla. Čak su i moleri, keramičari, građevinari i kućni majstori bili zadovoljni; a najveće udruženje građevinskih radnika u Bosni i Hercegovini uspjelo je progutati svoj muški ponos i priznati da su muškarci sve krivi, samo da se ima posla. Kod kuće bi ženama maznuli plesku ako bi se previše ogledale za tom Selmom – ipak, čovjek treba znati gdje mu je mjesto. Inače je cijeli kanton u Bosni i Hercegovini, gdje je Selma odrastala, bio zadovoljan time što je neko od njihovih ostvario tako velik uspjeh u velikom svijetu, mada zapravo nisu znali o čemu se radi niti kakvog to smisla ima za njihov prosperitet. Mali dio vjerske skupštine je ipak bio veoma kritičan prema svom tom uspjehu, jer laže ženama i odvodi ih na krivi put. Među njima su neki muslimani Selmino ponašanje pokušavali objasniti kao opsjednutost džinom, pogotovo tu cijelu opsesiju kupatilima. Možda je u kupatilo ušla desnom, a ne lijevom nogom i možda joj se desilo da je slučajno koji stih Kurana izgovorila dok je bila u kupatilu. Ali sve to nije mnogo zamaralo Selmu, koja se nije bavila niti pozitivnim niti negativnim komentarima naroda. Transcendentirala je svijet isto tako kao što je transcendentirala svoje psihičke rane, a svoje javne nastupe uvijek je završavala riječima: Ne dajte da vas prošlost definira.
ALENA BEGIĆ rođena je 1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živi u Sloveniji. Poeziju i prozu objavila u višejezičnom zborniku Biće Bolje/ Bo že, koji je nastao kao produkt literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš Ljubljana, a koje je vodila Lidija Dimkovska. Njena poezija je objavljena u časopisu Koraci, kojeg izdaje Narodna biblioteka »Vuk Karadžić« u Kragujevcu, te na portalu astronaut.ba. Studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
Pjesnici su se odvajkada razlikovali kako svojom vanjštinom, načinom odijevanja, tako i ponašanjem. Njegovali su drukčijost, što namjerno, što nesvjesno. Jedni su zastupali prirodnost, puštajući da im kosmatost raste (brkovi i kosa) poput grmlja, drugi bi se olinjali kao biljarske kugle. Drukčijost su njegovali i u načinu života – dok je ostali svijet ustajao, pjesnici su išli na spavanje. Dok su drugi spavali na mekanim perinama, zagledani u strop baldahina, oni bi nerijetko ležali na klupi u parku, zagledani u zvjezdani svod. Dok su drugi išli sredinom mosta, oni bi se kretali njegovim krajnjim rubom, izazivajući sudbinu i đavla da im šapne tekst koji ostali „smrtnici“ nisu mogli čuti. Dok je normalan svijet bio ono što jest, pjesnici su se vazda izdavali za nešto drugo. Jednom su bili divovi, drugi put patuljci. Jednom vrazi, drugi put anđeli. Jednom su rikali izdajući se za tigrove, drugi put bi cijukali u mišjoj rupi. Ni svoje misli najčešće nisu bilježili u normalnom položaju kao drugi ljudi. Honoré de Balzac nije mogao pisati ako se nije odjenuo u kaluđerske halje. Friedrich Schiller je nadahnuće nalazio u mirisu trulih jabuka koje je redovito držao na radnom stolu. John Milton je bio u stanju pisati tek između jesenske i proljetne ravnodnevice. Pjesnici su oduvijek nastojali biti nešto drugo i netko drugi. Tvrdili bi da je njihov duh u svima. Iz drugoga bi govorili o sebi prvome. Iz drugoga bi motrili sebe njegovim očima, motrili bi se s distance i sa svih strana, ali se nikada nisu uspjeli potpuno sagledati te im se činilo da u njima prebiva stranac koji ih uhodi iz nejasnih razloga, jer „radi“ za nekoga drugog. Pjesnici bi se spašavali od uhode u sebi tako da bi se pretvarali u oblak, u zvijezdu, u anđela, u žabu, u ribu, u nebo, u ženu koju bi zatim zavodili i obljubljivali do iznemoglosti.
Pjesničko ludilo u starih Grka
Još su u Heladi mnogi držali da je priroda književnih genija „povezana s ludilom“, misleći na neurotičnost i psihozu od koje su mnogi patili. Tvrdili su da je pjesnik „sumanut“ i da se od drugih ljudi razlikuje, jer kao da je u isti mah i nešto više i nešto manje od njih; isto tako, nesvjesno kojim se on koristi bilo je nešto ispod i iznad razuma. Teoretiziranje o izvanrazumu i iznadrazumu čista je spekulacija s obzirom na to da ni nesvjesnog stanja svijesti nema bez razuma. Nesvjesno je, baš kao i svjesno, poniklo iz razuma kakva-takva, pitanje je koji je domet razuma i do koje je granice razum u stanju stvari razumjeti. O nesvjesnom nemamo previše saznanja, kao što, uostalom, nemamo dovoljno saznanja ni o svjesnom, o misaonom i duhovnom općenito. Jesu li kritičari stare Helade bili u pravu kada su pjesnike počastili epitetima kao što su „ludilo“ i „sumanutost“? U pjesmi „Samome sebi“ pjesnik Arhiloh pjeva: „O, dušo, bezbrojnim jadima izmučena dušo, / Ponosna budi te se pred dušmanima junački isprsi! / (…) Dušo, ohola mi nemoj u pobjedi biti, / A ni poražena nemoj samo tugu sniti! / U radosti se ne uznesi, u bolu se ne ponizi, / Sjeti se, kako vrijeme u promjeni ko voda klizi!“ U pjesmi ni traga „ludilu“, a ni „sumanutosti“. Naprotiv, pjesma je vrlo umjerena, razborita i ljudska. Pjesnik, doduše, govori o bezbrojnim jadima svoje duše, ali nigdje nije vidljivo da je pod njihovim teretom pokleknuo ili skrenuo. Zavirimo li u Arhilohov životopis, ni tamo nećemo naći nijednu mrlju. Naprotiv, otkrit ćemo da je bio izvanredno cijenjen i kao pjesnik i kao čovjek. Držali su ga „lirskim Homerom“ onoga doba. Pripisuje mu se da je tvorac „elegijskog distiha i jamba“, po svoj ih je prilici preuzeo iz narodnog pjesništva i potom ih dotjerao. Doduše, njegov je život pun pustolovina, pa pogiba kao vojnik, ali o njegovu životu nema ružnih priča. Ni o Mimnermu, helenskome pjesniku iz 7. stoljeća prije Krista, nema ružne riječi, ni o njegovim pjesmama. Prvi u svoje elegije uvodi ljubavne motive. Pjesme su mu nježne i apatične, govore o ljudskoj boli i prolaznosti ljepote. Sve najbolje i o Alkmanu, pjesniku iz istoga stoljeća. Drži se i da je jedan od osnivača helenske glazbe. Ukazao je na nove razvojne putove u helenskome pjesništvu. Alkman je ostvario spoj eolskog i dorskog stvaralačkog duha. Možda su kritičari mislili na jednu od najistaknutijih helenskih pjesnikinja na prijelazu iz 7. u 6. stoljeće – Sapfu – kad su se pejorativno izrazili o tvorcima poezije. Ukoliko je to istina, utoliko je riječ o neistini s obzirom na to da se o Sapfinu životu zna malo. Ali ono što se izvjesno zna, to je da su izmišljane klevete i objede na njezin račun, što zbog ljubomore, što stoga što je žena. Također je znano da ju je Platon iznimno cijenio. Riječi spomenutih kritičara, sasvim izvjesno, nisu se mogle odnositi ni na Anakreonta, jer je on tipični predstavnik bezbrižna pjesnika koji slavi život i njegove čari. U njegovim vedrim pjesmama kriju se fine evokacije doživljaja cvijeća, vina, sunca, ljubavi i osebujne vedrine. Objede kritičara nisu se mogle odnositi ni na ponajboljeg helenskog pjesnika Pindara, na prijelazu iz 6. u 5. stoljeće. Kao pjesnik bio je izvanredno cijenjen. Horacije uspoređuje njegovu liriku s „nabujalom rijekom koja plavi obale i buči u svom širokom toku“. Na njemu su se napojili pjesnici poput Hölderlina, J. W. Goethea, J. Leopardija… I u njegovu životopisu teško bi bilo pronaći mrlju. Ne vjerujem ni da su helenski kritičari mislili na pjesnike poput Bakhilida, Kalistrata, Teokrita i druge. Pjesnikā uz koje pristaju epiteti „ludilo“ i „sumanutost“ ima, ali u kasnijim vremenima, no pojedinci nisu bili u tolikoj mjeri nastrani i ekscentrični koliko su stvarno bili bolesni. No s pjesnicima nikad nismo sigurni – teško je znati kada su stvarno bolesni, a kada bolest glume. Pjesnici se vole hvaliti svojim slabostima samo da bi bili u središtu pažnje koju, drže, zaslužuju, jer su božanska bića, pa i sami bogovi i kraljevi, kako pojedinci vjeruju. Njihov je zadatak pretvoriti bolest u zdravlje, žalost u radost, prolaznost u vječnost. Poneki se pjesnik hvali kako može puno popiti ako nema ništa drugo. I sam znam autora koji zna reći: „Dečki, kak sam se ja napil, to nije za ljude, sedam dana nisam znal dojti doma.“ Psihijatri kažu da je i gluma bolest, kao i hipohondrija. Još je, dapače, i Demokrit smatrao da su svi pjesnici malo ćaknuti, odnosno bolesni. Govoreći o Helikonu u Beotiji, Apolonovu sjedištu i staništu muza, izjavio je: „Excludit sanos, Helicone poetas“ („Helikon isključuje zdrave pjesnike“). Pjesnici se ne bune protiv takve atribucije. Oni kao da vole da ih se drži savršeno zdravima ili neizlječivo bolesnima. Moglo bi se reći kako je riječ o specifičnoj pjesničkoj bolesti, mogla bi se zvati „poetitis“, koja im služi kao svojevrsni izvor i spremnik energije za pokretanje svih mogućih supersenzibilnih senzora. Pomoću spomenute energije izvode magijski čarobni preokret, pretvarajući bolest u apsolutno i savršeno, prije svega, duhovno zdravlje. Jednako tako nastoje žalost pretvoriti u radost, prozu života u životnu poeziju, prolaznost u vječnost. No uspoređujući njihov cvijet (i „cvjetove zla“) sa stvarnim cvijetom, ustanovit ćemo golemu razliku u korist pravog cvijeta. Pjesnički cvijet nije u stanju proizvesti tako sjajne boje, zamamne raznovrsne mirise, postići fotosenzibilnost i maksimalno iskoristiti sunce. Naprotiv, pjesnici se za svoje cvjetove više koriste mjesecom i tamom kao hranom za njihove sokove. Pjesnički cvijet tek je donekle nalik maćuhici ili visibabi koja je žalosno objesila glavu. Pjesnički cvijet, kao ni spomenute maćuhica i visibaba, nema mirisa. Pjesnički cvijet je nedovršen, njegov miris i boju njegovi kreatori moraju stvoriti od sirovine imaginacije, sjećanja i budna sna. No pjesnički cvijet, na veliko iznenađenje, ima i jednu prednost u odnosu na pravi. Pjesnički cvijet ne vene tako brzo, moglo bi se reći da pjesnik uspijeva od sažete prolaznosti sklepati kakvu takvu rastezljivu vječnost. Pjesnikov cvijet u odnosu na pravi cvijet zapravo je umjetni cvijet koji pjesnik sam polaže na svoj grob. Istinska opasnost koja tom cvijetu prijeti jest da ga ljubitelji pravoga cvijeta proglase smećem i da završi na reciklaži.
Između delirija i genijalnosti
Na sreću ljubitelja poezije, pjesnici nikada nemaju slobodnog vremena, kao što se nikada i ne osjećaju apsolutno slobodnima. Slobodni svoje vrijeme traže u riječima koje oskudijevaju i slobodom i vremenom, pa (ih) riječi izmišljaju. Pjesnici su redovito u stisci i uvijek im se žuri, ali ne znaju kamo. U nedostatku jasna odredišta, puze u prošlost, kopaju po početku, sa strahom slute krajeve, odlaze u budućnost, podižu kule u oblacima, hode po napetom koncu iznad provalije između svijeta i nesvijeta. Udružuju se s bocom iz koje su prolili viski po glavi da provjere jesu li budni ili im se sve, pa i oni sami sebi, događa u nerazgovijetnom snu. Pascal zatim govori o zdravom razumu. Riječ je o debeloj kontradikciji, jer razum i ne može biti nego zdrav. Nije li zdrav, prestaje biti razuman, prestaje biti uman, dolazi do pomračenja uma. Narod, doduše, govori o nezdravoj pameti, što je nepravilno. Razum je, kako nas uči Rječnik hrvatskoga jezika (LZMK i Školska knjiga), „sposobnost shvaćanja pojmova, logičnoga mišljenja, rasuđivanja, raščlanjivanja, spajanja, zaključivanja…“. Sve to ne može onaj kojem je um bolestan. Još je znameniti nizozemski liječnik Herman Boerhaave (1668-1738) ustvrdio ono u što su kreativci odavna sumnjali, govoreći napamet kako su genijalci duševni bolesnici, tko manje, tko više. Boerhaave je svoj nalaz uobličio na latinskome: „Est aliquid delirii in omni magno ingenio“ („Ima nešto delirijsko u svakom genijalnom djelu“). Prevedeno na razumljiv jezik, riječ je o „poremećaju svijesti“ koji je prožet „iluzijama, halucinacijama, razdražljivošću, nemirom“, drugim riječima, bunilom, buncanjem. Boerhaave, kao i mnogi drugi psihoanalitičari, pritom zaboravlja ili nedovoljno ističe da ipak postoji znatna razlika između delirija pacijenata neznanstvenika, koji su po vokaciji političari, birokrati, menadžeri, i neznanstvenika umjetnika, odnosno pjesnika, jer poremećena svijest u pjesnika može biti poremećena u boljem smislu, koji još nije sasvim shvaćen. Njegove aluzije također mogu biti slike boljeg, ljepšeg i snošljivijeg svijeta. Kao što njegove halucinacije mogu biti proročanske. On toga i ne mora biti svjestan ako je instrument u rukama božanskoga. Nakraju, njegova razdražljivost može biti posljedica nemogućnosti da stvori svijet po slici srca svoga. Među onima koji ne nalaze dovoljno opravdanja za „ludilo“ kreativaca jest i francuski liječnik Régis Debray (1940). U studiji “Ludilo u dramskoj umjetnosti” piše da poluludi zauzimaju važno mjesto u dramskoj umjetnosti svih vremena, počev od Tespisa, osnivača grčke tragedije. Régis ne misli samo na autore već i na njihove likove koji su ipak njihova svojevrsna projekcija, na Oresta koji je epileptičar, Ajaksa koji boluje od delirija i epilepsije, i druge. Da bi se otkrila suština poezije, valja proniknuti u bit, u nutrinu njezina tvorca, pratiti nizove njegove svijesti, podsvijesti, nadsvijesti, njegova uma. Biografija pjesnika jednim dijelom krije i grafiju. Pjesnikova loša fizička uklopljenost može biti svjesna. On namjerno stvara napetost izlažući se pogibelji, jer više voli pjesmu kojoj je on pogonsko gorivo, negoli sebe. Držeći se one „Što je pjesniku gore, to je pjesmi bolje“ (Andrej Voznesenski), pjesnik je spreman na svako iskušenje, na svaku žrtvu. Psihijatri zasada pronalaze devijacije koje su spremni nazvati zastranjivanjem, ne otkrivajući vezu s poezijom, jer to jednostavno nisu u stanju. Mnogi to čine iz senzacionalističkih pobuda, šokirajući medije otkrivanjem ludila tamo gdje ga potrošači ne očekuju. Psihijatar Manlio De Lellis (1941) na tom tragu objavljuje knjigu pod naslovom “Genij, razum i ludilo”. U njoj govori kako primijeniti psihijatrijska otkrića u interpretaciji povijesnih zbivanja, a središnju pozornost usmjerava na poglavlje „Sokratov demon“. Nakon ove isti psihijatar objavljuje i drugu knjigu sa sličnom problematikom, pod naslovom “Pascalova amajlija kao prilog povijesti halucinacija”. Istaknuti pariški psihijatar Bénédict Morel (1809–1873) objelodanio je knjigu “Rasprava o degeneraciji čovjekove vrste” u kojoj je iznio niz zapažanja i dokumenata, kojima je potvrdio svoju tezu. „Mi zamišljamo degenerike“, kaže Morel, „kao ljude koji su se odmetnuli od prvobitnog ljudskog tipa. To odmetanje je nasljedno, i svatko tko ga ima postaje nesposoban da u socijalnoj zajednici vrši svoje funkcije kako valja. Duhovni napredak, zaustavljen je u njegovoj osobi, podvrgava se istoj opasnosti kao i njegovo potomstvo.“ Ovaj citat dovoljno govori da spomenuti degenerici nemaju veze s „degenericima“ koji rađaju poeziju. Morel o degeneriji govori kao o općoj bolesti, opisujući njezine izvanjske manifestacije, ne pronalazeći dublju vezu s kreativnošću. Francuska obiluje autorima koji se bave bolestima psihe. Godine 1859. psihijatar Moreau de Tours objavljuje zapaženo djelo koje naslovljava “Patološka psihologija u svezi s filozofijom povijesti ili utjecaj neuropatija na intelektualni dinamizam”. Autor prvi put jasno utvrđuje korelaciju „bolesne psihe prema filozofiji i povijesti“. On tvrdi, kao i mnogi prije njega: „Genij, najviši izraz – nec plus ultra – intelektualne aktivnosti, jest neurotička ličnost.“ Pojavu „neuroza“ poravnava s pojmom „stanje egzaltacije“, dapače, proglašava je „sinonimom neuroze“. Moreau de Tours je na tragu kad kaže: „Najpovoljniji organski uvjeti koji razvijaju duševne sposobnosti su oni koji rađaju delirij, zanos.“ Popularni talijanski psihijatar Cesare Lombroso (1835–1909) svojim je djelom “Genij i ludilo” podigao priličnu prašinu. Suprotstavivši se francuskim autorima, on je doslovno poistovjetio genijalnost i ludilo. Po tome bi ispalo da se na ludnicu može staviti natpis „Društvo pisaca“ ili „Akademija znanosti i umjetnosti“, „Društvo filozofa“ itd. Čitatelji su djelo primili sa simpatijama. Najveći dio stručne kritike zamjerio mu je nepotpunost, nesređenost, neuvjerljivost, proglasivši djelo neznanstvenim. Neki francuski psihijatri govore o „poluludilu“ (demifolie), postavljaju se negdje na pola puta između dviju krajnosti – posvemašnjeg zdravlja (kojega nigdje pod kapom nebeskom nema) i čistoga ludila. Pod pojmom „poluludila“ označili su osobe pomaknute pameti, koje nisu potpuni invalidi, već im je očuvan razum, kao i stvaralačke sposobnosti.
ZVONIMIR BALOG (Sveti Petar Čvrstec blizu Križevaca, 1932. – Zagreb, 2014.)
Pusti svakog ispred sebe, ti znaš da ćeš stići, neko ne zna, pusti ga.
Ako ti na putu stoji, zaobiđi, ne zagledaj, u sebi ostani, ni blizu drugome ne priđi.
Idi dijete, puštam te, pusti i ti mene da se skljokam; nisam drvo ono gore, ni priča o uspravnom umiranju – i drvo obore.
Sretna sam što sam mogla da se sklupčam, da se skvrčim i ukočim, u sebe sabijem, da sakrijem se, prikrijem.
Sretna sam što nisam drvo, i što se nisam iz korijena iščupala.
***
KRAJ LJUDSKOG PUTA
Iz trulog otpada i gnjiloga smeća, izbile su ljubičice. Modro stidljive, one vrisnule su; koliko mene proljeće se sjeća, uvučeno u cvijeća glavice.
Ljubice, ne na grobu, u ovom danu išta da li značite. Nose li vas kući učiteljice. Ili zaborave na dječijih ruku tragove.
O prsti, trnom izbodeni, davne naše žive li vas živice.
I sada, po božijoj, da li cvjetate u čistoj djetinjoj milini, i svakog vaskrsa za me upitate; u Ljeskovcu svenule i same – u sve daljoj, tuđoj mojoj domovini.
***
POGNUTI NAD ZALOGAJEM
Oslobođi nas bože oslobodilaca, ma od koga nas oslobađali, nikada nas osloboditi neće, kolaca kojima će nas i ovi kolacati – i prošli su se nama događali.
Oslobodi nas, molimo se bože, žalosti i nespokoja koje nam donose u svaki zalogaj, kad pognuti gutamo ga u tami usamljeni – nikad sami u svojoj osami.
Oslobodi nas svemogući, ti znaš da niko od nas bespomoćnih toliko nije zao, da se domu svome, prvom tvome raju – vratiti ne bi znao!
Tišina oko mene; znam, to je samo uobraženje mog nedovoljno delikatnog uha. Ipak, ne mogu protiv sebe, to je tišina. Istine van domašaja ne zanimaju me, suviše sam slabog duha da bih ga trošio na unapred izgubljene bitke. Izvesnost me oduvek dražila, budi veličinu u meni. Jak sam kada sam slab, i vice versa. Koristim se izrekama samo kada mi odgovara, takve sam prirode, a sa prirodom valja biti u miru. Priroda je, takođe, ono što mi paše. Neprirodna priroda ne postoji. Oportunist sam i sofist diletant, nadmudrujem isključivo intelektualno osakaćene, ili one čije su rane dublje od mojih. Pred mudrijima od sebe ćutim kao biljka, te zbog toga opet u sebi nalazim da sam mudar. Zalazim u samoljublje ali se ne opirem. Ko ne voli sebe ne može da voli druge. Volim sebe radi drugih. Nisam samo mudar, čak sam i altruist. Napinjem se da čujem aplauz, ali tišina ne odstupa. Jedva čujem svoje misli od zaglušujuće tišine. Počinjem da sumnjam, jer sve je podložno sumnji sem same sumnje. Dokazujem da postojim, dakako, ali ko sem mene može u to da bude siguran? Možda uobražavam sebe. Nisam izučio Dekarta, nažalost, iščitao sam samo par citata. Nisam znao da me moja površnost može dovesti do samouništenja. Hvala Bogu što niko ne čuje ove gluposti, mislili bi ljudi da sam skrenuo umom. Povodljive sam prirode, bojim se da bih im se pridružio. Volim da delim mišljenje većine, čak i kada ga ne delim. Ludak nije svestan svoje ludosti, pa kako onda da im verujem? Našli bi se na pola puta, rekli bismo da sam samo luckast. Luckasti ljudi su omiljeni ljudi, a meni se sviđa da budem omiljen više negoli sterilnog uma. Čist um nije dobar, valjda ga je zato kritikovao Kant. Kanta takođe nisam izučavao, samo sam zapamtio naziv njegovog kapitalnog dela. Uopšte uzev, oduvek sam bežao od kritičara kao đavo od krsta, a kada bih im utekao, postao bih kritičar kritičara, te bih poželeo da dignem ruku na sebe. Retki su momenti samoprekora, priznajem javno. Volim da priznajem svoje grehe javno, katarza koja sledi okrepljuje duh. Ponekad sam umeo hotimično da činim loša dela kako bih kasnije javno istupao kajući se. Bog voli pokajanja, možda je to razlog svekolikim nesrećama ovog sveta. Čovek je stvoren po Božjem liku. Više se neću srditi na elementarne nepogode što sobom nose živote nevinih. Božja katarza što sledi kakvu katastrofu nesumnjivo čini neuporedivo više dobra od prethodnog zla, to govorim iz iskustva. Možda smo tako i nastali, čitava vaseljena i mi. Veliki prasak se nije čuo i bio je nezamislivo mali isprva. Oduvek sam naučnike smatrao pametnim ljudima, zbog čega sam termin Veliki prasak smatrao ironičnom domišljatošću. Smatram da je Veliki prasak uistinu Božje buđenje; tama, tišina i nepostojanje atributi su noćenja. Možda smo mi samo Božji san. Možda postojimo samo u njegovoj svesti. Konačan oblik solipsizma, Barkli mi aplaudira, nazivajući me subjektivnim idealistom sui generis, idealistom koji sebi oduzima postojanje zarad krajnjeg dokaza. Čini mi se da sve ovo govorim u poslusnu; tišina me ponekad dotuče. Ponekad nisam siguran da li sam na javi ili u snu, eto koliko su mi snovi stvarni a java nestvarna. Ja sam oksimoron par exellence, i time se dičim. Jin i Jang mi nisu dorasli. Krajnosti me zadivljuju kao retko šta; dobro bez zla postaje dosada, zlo bez dobra poješće sebe sama. Sve je to stvar ukusa, kada malo bolje promislim. Stvar po sebi uvek je dobra, samo u društvu može postati loša. Postojanje je osnovna funkcija stvarnosti, sve ostalo je pitanje mode. Panta rei, moja omiljena izreka. Čak se i Bog promenio, mada ne suviše – nekada je tražio oko za oko, vadio zube, a sada nam okreće obraze da se šamaramo do mile volje. Volje za šamaranjem zauvek će biti, za obraze se ja brinem. Uostalom, ja sam prvi koji obraza nema, i baš zato ga svuda ističem. Borim se za pravdu ali je ne praktikujem. Teoriju i praksu treba držati u zasebnim uglovima. Iz mog ugla, pravda je korist većine i zato se trudim da budem deo stada. U stadu je toplo kao u majčinoj utrobi. Čovek je matora beba, otac je dete što brine o detetu, bore ne čine razliku u čovekovoj duši. Svi žele natrag, u mir i spokoj. Seks je nesvesna težnja za mirom, putovanje ka utrobi na društveno prihvatljiv način. Društvenim normama podilazim isključivo radi koristi, licemerjem smo opshrbani tokom evolucije; otvoren sam za drugačija tumačenja, ali sumnjam da Bog barata licemerjem. Ja sumnjam, dok je Lajbnic siguran u njegovu beskrajnu čistotu. Odviše sam slab za kategoričke stavove, menjam strane kako mi slabost nalaže – divim se Lajbnicu, te mu se podsmevam u društvu Voltera, a sve radi osećanja nadmoći što proizilazi iz saznanja istine. U društvu, Voltera nazivam pravim imenom – Fransoa Mari Arue – čisto površnog razmetanja znanjem radi. Uostalom, nadimcima se služe prisni poznanici, što Fransoa i ja nipošto nismo; prelistani Kandid dakako ne može biti dovoljan za istinsko drugarstvo. Ne opterećujem se dubokim znanjima, potrebna su mi koliko da se na tren izdignem iz mulja prosečnosti. Skromnost smatram vrlinom, čak i ako je odraz slabosti duha i plitkih potreba. Sa potrebama je teško baratati, iz svake zadovoljene izrasta sasvim nova, kao iz posečene Hidrine glave. Možda bi valjalo ratosiljati se svih potreba. Nisam dovoljno mudar za velike korake. Delim dobre savete, ali ih ne primenjujem na sebi. Umor me savlada od same pomisli na delanje. Nisam pobornik delanja, pasivan sam do krajnosti, ali kudim pasivnost iz sopstvene učmalosti. Znam šta valja, ali znam i cenu valjanosti. Siromašan sam duhom, za tu pogodnost krivim roditelje. Nisam odviše grub prema njima, samo u retkim prilikama im prebacim za sopstvene nedostatke. Dovoljno sam pronicljiv da shvatim nepravednost takvog postupka, ali znam da su i oni slično činili za života. Kajanje je prvi korak ka porazu. Rizikujem da zvučim ničeovski, iako ga za života čitao nisam. Volja za moć nikada me obuzimala nije. Lenj sam za volju bilo koje vrste, obilazi me kao kiša oko Kragujevca. Umesto volje, ističem se gunđanjem. Ništa ne valja, svet je najgori mogućni, trebalo bi se izgladnjivati do smrti. Ne, nisam imao volje da pročitam “Svet kao volja i predstava”, poslušao sam jedno amatersko predavanje o Arturu i zapisao nekoliko pesimističkih stavova koji su sasvim lako mogli izići iz riznice nekog drugog mislioca; poznavao sam predavača, bio je neznalica i budala, poput mene. Trebalo mi je nešto da saspem u lice poznanicima kojima je krenulo u životu. Takmičiti se sa njima nije bila opcija. Nikada nisam verovao u pesimizam, kao ni u šta drugo, već sam se samo služio njegovim učenjem kako ne bih morao da se pomaknem sa mesta na kom se i dalje nalazim. Revnosan sam u pasivnosti, pustio sam korene sasvim duboko. Osećam se kao mahovina sa dubokim korenima. Iz silne dosade gledam ka drugima, tražim im mane što će me podići i zabaviti. Kada ne pronađem mane, izmislim ih sa takvim umećem da počnem da verujem u njihovu istinitost više negoli u one što zaista nađem. Pomeram granice stvarnosti u pravcu koji mi odgovara. Iznosim na video sopstvene vrline, mane prebacujem na druge, te ostajem čist kao anđeo. Ne sumnjam u sopstvenu čistotu, čovek valjda najbolje sebe poznaje. Kada me drugi pitaju, tvrdim da čovek ne može sebe poznati jer se menja svakog trena, teče poput Heraklitove reke. Kontradiktoran sam, ali u situacijama koje ne dolaze u kontakt. Verujem u zasebno dobro i zlo, pa tvrdim da je zlo izostanak dobra. Držim se podalje od dobrih ljudi jer kraj njih izgledam zao. Zlih se plašim, te mi ni oni ne odgovaraju, a, izgleda, ni ja njima. Najbolji sam sam sa sobom, siv u sivom. Ponekad zaboravim i da postojim.
TIHOMIR STANIŠIĆ rođen je u Senti, 1985. godine, ali živi i radi u Novom Sadu od drugog dana svog života. Do sada objavio tri romana: „Ništa ili ništa“ (KOS, 2013.), „Šizma“ (Orpheus, rec. Franja Petrinović, 2016.) i „Poslednja priča“ (Solaris, rec. Dragana V. Todoreskov, 2018.). Piše kratke priče, koje su u više navrata bile nagrađivane i uvrštane u štampane zbornike (Najkraće priče – Alma, Izvan Ograde – Blacksheep, itd), zatim književne prikaze i osvrte, takođe štampane i e-objavljivane. Za prvi roman osvojio drugu nagradu u okviru konkursa KOS za najbolji debitantski roman („Ništa ili ništa“).
čovjek-časopis 