Policijski čas nije vreme, već mreža ulica, krvotok koji konačno odmara. Kazaljke sužavaju krišku. Zidovi sobe su četiri strane jednog te istog sveta, u sumrak, jednačinom tišine potvrđuju moje solipsističke sumnje, opet sam sâm = sam² Opsesivno pranje ruku, zadržavanje daha, snimci iz bolnica uživo i odjednom moj smešak, kada ugledam Typing… na dnu naše prepiske.
***
PARIZ, TEKSAS
Telo mi je umorno skladište, prostor u koji ne mogu da stanu sećanja, kamp prikolica i zvonce za krave vezano oko članka tvoje noge, dok si iznova u snovima gola bežala drumom.
Postoji Pariz u pustinji. Njegova površina je četiri godine hoda. Vreme neophodno da kičma postane napuštena pruga, i sećanja stanu na osam milimetara trake, zbog čega te pamtim samo kao zrnca peska, ožiljak na emulziji kasete ugurane u usta video-rekordera.
Kada smo mu dali ime Hanter nisam znao da ću te loviti po brojevima bankovnog računa. Danas mi je ispričao istoriju celog svemira. Postoje ljubavi nalik na veliki prasak.
Njihov epilog stane u jeftin telefonski poziv, crne rupe slušalice. Takvi monolozi su različiti, ali uvek počinju rečima
Znao sam te ljude, to dvoje ljudi.
***
VOZOVI I OPET VOZOVI
Tragom službenih putovanja čekao sam vozove u mestima za koja nisam ni znao da postoje. Dugo sam posmatrao mape. Pruge su precizni ožiljci. Zvuk poništavanja karata, upozorenje Puniš trideset godina. klik-klik i Bon Voyage.
Pamtim sebične zidove jedne stanice u Italiji koji nisu odašiljali vaj-faj signal. Polja nadomak Genta, narandžasti déjà vu, sećanje na sliku iz udžbenika Žitna polja nadomak Arla.
U snenom prostoru, nakon predgrađa Budimpešte, proklizavale su livade, figure na šahovskoj tabli nepomične krave, dalekovodi.
Sećam se lica jedne Rumunke dok je izlazila na stanici pre Brašova, povratak nikome, nigde, vozovi i opet vozovi,
škripa je bila jedini saundtrek, uz koji sam posmatrao Morzeove signale gradova. Ponekada sam se uspavljivao listanjem imenika u mobilnom.
Pre nego što bih napustio zamračene hotelske sobe, opipavao sam unutrašnji džep jakne. Pasoš, karta, Satori Srđana Srdića. Zvuk zatvaranja kofera bio je znak za polazak.
Uvek bih zastao na vratima i poslednji put osmotrio sobu. Jedva sam se suzdržavao da vrhom ključa ne urežem ime u skriveni deo nameštaja.
VLADAN KREČKOVIĆ rođen je 1988. godine u Beogradu, gde je na Fakultetu političkih nauka diplomirao novinarstvo i komunikologiju. Autor je romana “Aleksa ili kroz snegove i sirene”. Priprema svoju prvu zbirku pesama.
градот е претворен во логор. на влезот од големиот супермаркет стои човек со ракавици и маска и го регулира сообраќајот. еден по еден. чекај! каде? не си ти на ред. во определени интервали. еден по еден. совесно ја извршува својата работа човекот со ракавици и маска. над аптеката виси натпис: нема маски луѓето послушно чекаат. еден по еден. на повеќе од два метра оддалечност. за секој случај. не гледаат во своите мобилни телефони. за секој случај. не гледаат еден во друг. освен можеби попреку, во тие без ракавици и маски. тие се најопасни. луѓето не гледаат во ништо. гледаат во празно. гледаат во стравот. градот е претворен во логор. во автомобилите низ градот еден по еден со ракавици и маски. еден по еден со ракавици и маски. за секој случај. можеби самиот од себе ќе се заразиш, вели стравот. луѓето го слушаат стравот. миј раце! миј раце! ама, мијам раце, мијам раце. пеј песничка! пеј песничка! сапунче, сапунче, бели пени правиш за да сите бидеме весели и здрави. докторот на телевизија вели не е толку опасно, не се пренесува толку лесно. мислите, докторе, се пренесува лесно. не, не, не се пренесува толку лесно. најлесно се пренесува паниката на хорот мајки: седи дома. седи дома. седи дома. градот е претворен во логор. меаните не работат. берберите не работат. пазарите не работат. чаршијата не работи. полицајци и птици. за нив не важи полицискиот час. аха! комшијата е сомнителен. тој кивна. кивањето е најсторого забрането во градот.
луѓето се уплашени животинчиња в грмушка. едвај дишат и дишат испрекинато. и втренчено гледаат во стравот. иде ли волкот? иде!
***
[grad je postao logor]
grad je postao logor. na ulazu velikog supermarketa stoji čovek sa rukavicama i maskom i reguliše saobraćaj. jedan po jedan. čekaj! kuda? nisi ti na redu. u određenim intervalima. jedan po jedan. savesno izvršava svoj posao čovek sa rukavicama i maskom. iznad apoteke visi natpis: nema maski ljudi poslušno čekaju. jedan po jedan. na više od dva metra udaljenosti. za svaki slučaj. ne gledaju u svoje mobilne telefone. za svaki slučaj. ne gledaju jedno u drugo. osim možda popreko, one bez rukavica i maski. oni su najopasniji. ljudi ne gledaju ni u šta. gledaju u prazno. gledaju u strah. grad je postao logor. u automobilima po gradu jedan po jedan sa rukavicama i maskama. jedan po jedan sa rukavicama i maskama. za svaki slučaj. možda i samog sebe zaraziš, kaže strah. ljudi slušaju strah. peri ruke! peri ruke! ali, perem ruke, perem ruke. pevaj pesmicu! pevaj pesmicu! pre i posle jela treba ruke prati, nemoj da te na to opominje mati. prljavim rukama, zagadi se jelo, pa se tako bolest unese u telo. doktor na televiziji kaže nije tako opasno, ne prenosi se tako lako. mislite, doktore, prenosi se lako. ne, ne, ne prenosi se tako lako. najlakše se prenosi panika hora majki: ostani kod kuće. ostani kod kuće. ostani kod kuće. grad je postao logor. kafane ne rade. berberi ne rade. pijace ne rade. čaršija ne radi. policajci i ptice. za njih ne važi policijski čas. aha! komšija je sumnjiv. nakašljao se. kašalj je najstrože zabranjen u gradu.
ljudi su uplašene životinjice u grmu. jedva dišu i dišu isprekinuto. i netremice gledaju u strah. hoće li vuk? hoće!
ĐOKO ZDRAVESKI (Skoplje, 1985) diplomirao i magistrirao na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju. Radio osam godina kao lektor za makedonski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, trenutno radi kao bibliotekar na Katedri za makedonski jezik i južnoslovenske jezike na Filološkom fakultetu u Skoplju. Objavio je četiri knjige poezije: „Palindrom sa dva n“ (2010), „Kućica za ptice selice“ (2013), „Ljubavina“ (2016) i „Dedikar Ikaral“ (2017), te zbirku kratkih priča „Duži stvarnosti“ (2019).
Jelica je živjela u garaži nedaleko od naše kuće. Garaža se sastojala od čajne kuhinje, sobe i zahoda i dobila ju je od sestara u zamjenu za trosoban stan.
Uvijek je žicala ibuprofene i cigarete, a mi smo uvijek imali spreman koji duhančić ili tableticu. Najčešće bi to bilo kad bi me sestra poslala u dućan po cigarete, a ja bih kupila krive, pa bi ona rekla: „Nema veze, ostavit ćemo tu kutiju za Jelu.“
Megalomanski smo kuhali, osobito za rođendane i blagdane, a svaki Dalmatinac koji drži do sebe, pa tako i moj otac, imao je čovjeka kod kojeg kupuje meso i povjerenika od kojeg nabavlja ribu. Znalo se u kući kad je bila bonaca i strepilo se oko Badnjaka hoće li biti jaka mjesečina. Za Badnjak se, jasno, postilo. Spremali smo fritule, brudet, crni rižot, bakalar bianko, riblju paštetu, savijaču od krumpira i blitve, dakako nemasnu, pekli kruh bez kvasca, pazili da ne ulijemo mlijeko u jutarnju kavu. Oko kave smo bili skromni, svi smo pili tanku, a ne onu jaku i gustu, što se kaže da miš po njoj može hodati.
Jelica je operirala oba kuka, teško je hodala i još teže govorila. Rijetko smo mogli iz prve znati što želi reći, a uvijek je pokušavala pričati o svojim sestrama i uspješnim nećacima.
Kad bismo se napostili do sita, hrane bi ostalo i onda bi je netko od nas odnio Jelici.
Naša je kuća uvijek bila zatrpana proizvodima s akcije i sniženja. Desetci tuba krema za ruke, more šampona za kosu – svako je koristio poseban (prhut, osjetljivo vlasište, obojana kosa, prve sijede bez žutog sjaja), gomila neotvorenih pasti za zube, kupki, pjena, kuglica za tuširanje, toaletnog papira u tzv. ratnom ormaru i ostalo. Na sličan smo način kupovali odjeću. Košulje, veste, marame, sandale za po kiši i po suncu, tenisice za sve uvjete, od vjetra do hodanja po oblacima, cipele sa srednjom, niskom i vrtoglavo visokom petom.
Nakon Božićnog ručka, pripremljenog u sljedovima od aperitiva i predjela, francuskih i ruskih salata, pečenke, niza glavnih jela i nekoliko pita, čupavaca, torti od limuna i smrznutih malina, sjedili bismo ne znajući što sa sobom. Dan je dosezao svoj vrhunac za ručkom, a potom bismo ostajali prazni, gledali se preko stola, zapuhani i rumeni od silne hrane. Netko bi spomenuo kavu, pa hajde, može još kava stati i onda bismo pili kavu, pa čoknili još koju kroštulu uz priču o tome kako smo se natrpali.
Tada bi netko, najčešće majka, rekao da će spremiti ono što je ostalo da odnesemo Jelici. A mi bismo se usplahirili i razletjeli, ubacivali svega i motali u aluminij. Svake je godine netko drugi nosio, a ostali bi čekali za stolom dok se taj ne vrati pa bismo uglas graknuli: „A šta je rekla?“
Nekad bi se majka sjetila i koje stare veste, a sestra i ja kreme za ruke i tekućeg sapuna, brat bi uvalio kutiju Luckyja, pa bismo i to nosili skupa s hranom.
Jelica je umrla početkom ljeta. Čuli smo da je dugo bila u bolnici, ali nismo znali zbog čega. Nismo je se sjetili sve do Božićnog ručka kad je moja sestra rekla: „Šteta šta je Jela umrla, di ćemo sad sa svon ovon spizon?“
MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi. Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a.
počeo sam cijeniti slušalice prije sam ih izbjegavao da bih osluškivao život vjerovatno sam to radio zbog filozofije sa istoka koju sam gutao kroz filmove i knjige slušajući život čuo sam mnoge gluposti sad kad stavim slušalice začepim rupe na čamcu plovim mirno
počeo sam cijeniti slušalice nestvarno je koliko okolina prati moju playlistu sve je u ritmu i svi stalno unutra zasad niko nije izašao da se provjetri udahne život punim plućima na vodokotliću postojanja potpuno trijezan razvuče debelu liniju vremena i pošmrče je svemir bi tada poput lopte za plažu ispuhao to se zadugo neće dogoditi odnedavno namazani kremom za kurčenje stavili smo crne naočale sa debelim 3D okovima sve što smo učinili kroz par hiljada komičnih godina mali je dio predstave ako uspijemo izumrijeti biće to naš najveći uspjeh silno se trudimo zbog toga zaslužujemo poštovanje
počeo sam cijeniti slušalice na pjesmu Blue Hotel plesao sam pod njenim prozorom ljudi su me čudno gledali zijevali su nisam ih mogao čuti bilo je kao u nijemom filmu ona mi je nasmijana mahala s prozora.
MILI ĐUKIĆ (Mostar, 1987.), iz zbirke “Pregaženi ježevi”, Treći trg, 2018.
Imam talenat da uočim detalj, za koji svi drugi Misle da je beznačajan, recimo dugme koje visi na kaputu (samo što nije otpalo, okruglo, malo, veliko, pljosnato, debeljuškasto), a ja po njemu mogu da napravim ceo spomenik u prirodnoj veličini, od crnog mermera, da stoji u parku
TALENAT DRUGI, METAFORE
Imam talenat za friziranje, šišanje, uplitanje I rasplitanje, negovanje, sušenje, ravnanje krajeva (da izgledaju kao novi, sveži, neprepoznatljivi) Za spuštanje i podizanje spasonosnih merdevina, kao mornarskih, koje se dodaju davljenicima, kao požarnih, koje vode do stepeništa, kao ljubavnih, koje je Motovilka spuštala princu da se popenje do malog prozora visoke kule
TALENAT TREĆI, OBRADA
Imam talenat za grubu i finu obradu, brušenje Tvrdih metala kao i obradu sirovina na koje Tek treba primeniti tehnologiju obrade (a ovo vam se izučava kao poseban predmet u Tehničkoj školi), umem da zavrnem i odvrnem Umem da naoštrim i zatupim, umem sve da Uradim što se u mašinskoj radionici zamisliti Može, a stezna glava je luk i voda za mene!
Da se razumemo, automobile i televizore Ne umem da popravljam, već samo da ih kvarim.
TALENAT ČETVRTI, ZAVOĐENJE
Imam talenta za zavođenje Najrazličitijih (muških i ženskih) Imena i Naslova, snalazim se Kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti (mada nisam sigurna da te granice postoje, jer ako postoje, zašto onda ne znamo gde i kada tačno počinje budućnost i da li ćemo u njoj pronaći ljubav?)
TALENAT PETI, BIBLIOTEKA
U biblioteci stvari stoje drugačije Nego u mašinskoj radionici, tamo je vreme Zaista relativno, ali stezna glava je isto Što i papir na kojem se ispisuje broj knjige, Zavodi se u Knjigu inventara i kroz Lavirinte Nestvarnog, a čitaoci su isto što i livci, Koji sa zajedničkim interesovanjem u podrumu pića završavaju radni dan, deprimirani životom
TALENAT ŠESTI, IZGUBLJENO-NAĐENO
Imam talenat za pronalaženje izgubljenih stvari, Onda, kada mi više uopšte nisu potrebne A bivše ljubavi vraćaju mi se same, iako ih Nikada ne dozivam. Imam talenat da ih u snovima Prepoznam, da natempiram kada će se koja Odjednom setiti da je sa mnom bilo ono pravo Ali šteta što mi to više ništa ne znači…
TALENAT SEDMI, DETEKTOVANJE
I ma kako vremenske razlike između prošlosti i budućnosti bile nevidljive, srce zna razliku, Prepoznaje kukavičluk nepouzdanog prijatelja – Kao što čitalac prepoznaje neiskrenost Nepouzdanog pripovedača, koji itekako mora Proći razne provere kritičara (A kako li glasi termin iz Rečnika književnih Termina za Nepouzdani lirski subjekt? Nema ga? To znači, da u pesmi slobodno možemo Lagati, a to je zaista nepravedno spram proze)! Laganje i izbegavanje istine, lutanje iz lika u lik, Sa staze na stazu, iz jednog u drugi ugao sagledavanja Baš kao dupla slika, duplo dno, kao pokvareni Televizor, kao udvajanje vidnog polja usled Alkohola, jer pije samo onak koji ume, i to je talenat Koliko i veština, trening, način života U odvojenoj paraleli
TALENAT OSMI, IGRE PRESTOLA
Povrh svega, imam talenta za privlačenje Basista, sportista, istoričara, psihičkih Bolesnika, naročito Pesnika, Koji suprotstavljaju moju figuru – figurama Koje upotrebljavam dok pišem, upoređujući Svet pričine i stvarni svet u svojim glavama U kojima su oni sami neodoljivi zavodnici, U duplom ogledalu, u čijem odrazu ne vide Nikoga sem sebe; povlačeći oštru granicu Između sebe, sa jedne, i mene, sa druge strane, Budući da moje pesme nikako ne smeju ometati Njihovu predstavu o Afroditi koja ne može Istovremeno biti i Hera, i Artemida i Sofija, Jer zašto bi, pobogu, Stari Grci imali toliko Boginja da je u jednoj bilo moguće okupiti bar dve Vrline? A Zevs je Zevs, jedan jedini, na prestolu, Kao, uostalom, i Sin Božiji.
TALENAT DEVETI, RASHOD
Imam talenta za magnetno privlačenje onih Koji su u mašinskoj radionici odavno na spisku Rashodovanih, budući da su – ispali iz ležaja; Ali oni sami to ne znaju i nikada ne priznaju da govore sami sa sobom, goli šetaju po kiši pretrčavajući pešačke prelaze na crveno, pravdaju se time da su i mnogi veliki pesnici činili isto, ljubavlju poneseni… U biblioteci, recimo, rashod je takođe Ozbiljan posao i knjige se nekada tako Čvrsto zalepe jedna za drugu, tokom godina, Da je prosto nemoguće razdvojiti ih, A da se ne načini šteta
TALENAT DESETI, U ZDRAVOM TELU – ZDRAV DUH
U podrumu pića, zajedno sa metalostrugarima, Livcima, čitaocima, profesorima mašinske Grupe predmeta i piscima umornih od života, Ja sada mirno sedim i pijem, pošto sam napunila Kamione rashodovanim predmetima, bivšim Ljubavima, nepouzdanim prijateljima, da voze Do prve ekološke deponije, gde će biti zatrpani
BILJANA MILOVANOVIĆ ŽIVAK (Požarevac, 1972.), iz zbirke pjesama “LIRSKO KOPILE I BABA-TETKE”, Centar za kulturu Požarevac, 2019.
pradeda je navijao svoj džepni sat po zvonu na crkvi a deda taj isti po dnevniku u osam kad ga je ćale dobio za punoletstvo prodao ga je za maršalovo pojačalo crko je maršal ja sam se rodio i taj sat je jedino što nisam nasledio od predaka
navijam za isti klub osećam njihov južnjački dert kafu ne razdvajam od kisele budim se noću u znoju verovatno me čeka i dedin galopirajući tumor ali za sad me i njegov galopirajući altruizam često vrati koji korak u nazad
i zamišljam ponekad taj sat tačnije taj lanac kojim je bio prikačen za svakog od njih i ja ga osećam na sebi ne da mi od njih to me prožima gde god da krenem
jer proleće je čak i u gradu – proleće.
***
MARUŠKA
majka ti je bila balerina u boljšoj teatru napustila je karijeru kad ti je otac dobio posao u srpskom konzulatu
odrasla si u beogradskom sivilu u dobrinjskoj ulici sprat iznad stana gde je živeo selenićev starac iz timor mortisa
ali sneg u tvojoj ravnoj kosi je već rusija u malom i nisi mogla da bežiš od toga vukla si svuda te kofere tvojih gorkih spoznaja a noću si sanjala katmandu šarene boje i nepalske hramove koje čuvaju majmuni
negde između dva i tri noću zapala bi u neka svoja previranja sva tvoja nezgrapnost i glasnoća tonula bi u neke mutne i tihe vode tad bi mi pričala da nad balkanom treba da se odigra poslednji danse macabre da ne postojimo ako ne osećamo naše nagone da eskapizam postaje najrašireniji oblik javnog delovanja
onda bi potonula u one tvoje snove a ja bih ostao zapitan guglajući stvari o kojima si mi pričala ubrzo sam i oguglao shvativši da ako negde treba da bežim od stvarnosti pristajem da se nastanim među tvoje pramenove tad osetim ravnodušnost ništa me me dotiče a nije ni važno
ionako će novi svetski poredak biti zasnovan na masakru saosećanja
Stari učitelj sedeo je podvijenih nogu na panju stoletnog bora i gledao ka reci. Njegov učenik je u bistru, brzu vodu spuštao korpe koje su ispleli prethodnog dana. Pre večere će ih izvući, pune pastrmki. Iza namrštenog čela, veličanstvenog poput obronaka Tatejame, odvijao se razgovor koji će sa učenikom voditi te noći, uz vatru. „Zašto ne bismo napravili veće korpe, učitelju?“ pitaće ga učenik, dok se opojni miris pečene pastrmke bude dizao sa ognjišta. Stari učitelj će ćutati, i pustiti odbleske žara da se ogledaju u njegovim očima, bistrim kao vode jezera Mikuri. „Učitelju? Veće korpe?“ pitaće ponovo učenik, ubeđen da ga učitelj nije čuo, ali učitelj će odgovoriti. „Kaži mi ti, učeniče“, reći će učitelj. „Zašto ne bismo napravili veće korpe?“ Učenik će razmisliti, pa će dati odgovor: „Reka je na ovom mestu uska, i lako bismo mogli da je pregradimo korpama, i tako da zarobimo sve ribe. Ali onda ne bi ostalo ništa za one koji ribare nizvodno od nas.“ „Uviđavan si i to je dobro“, potvrdiće učitelj, čupkajući bradu poput mudrog zmaja. „Ali jednu stvar gubiš iz vida: reka se može očistiti od ribe samo jednom. Priroda se mora redovno zanavljati.“ I zvezde će zasijati u učenikovim očima. Te večeri, dok je učenik nanosio poslednji premaz sosa na pastrmke koje su se pušile nad ognjištem, učitelj je primetio da u dubinama učenikovog mladog uma klija pitanje. Strpljivo je sačekao da sazri. „Učitelju…“, započeo je učenik, ali bio je previše stidljiv da pita. Učitelj je ćutao, strpljiv poput okeana koji zna da će ga svaka reka kad-tad pronaći. Učenik je iz džepa izvadio ciglu od stakla i metala. „Učitelju, zašto uvek idemo negde gde nema signala?“
MILOŠ PETRIK je pravnik iz Beograda koji je napustio glamurozan posao u advokaturi zarad glamuroznog posla u medijima, a glamurozni posao u medijima zarad glamuroznog posla u industriji softvera. Objavljivao je u više domaćih i stranih časopisa i antologija, sarađivao je sa Radiom Beograd 202, učestvovao više puta kao scenarista na izložbi Međunarodnog salona stripa u Beogradu, a objavio je i dve zbirke priča: “Mlad si da se proslaviš” i “Siva hronika”. U poslednje vreme bavi se i književnim prevodom. Voli hranu, pivo, kravate i igre svih vrsta. Udat je, i živi u Beogradu sa suprugom i sinom.
Ružićeva je uhvatila trenutak da Nemeca pita bi li mogla s njime ukratko govoriti o jednoj privatnoj stvari, a kako je suprug i dva dana nakon onog s otomanom bio odlučan da ne misli s njime razgovarati (zvao je da je bolestan i ležao u krevetu), sama je otišla do njega. Uranila je deset minuta, a kako tajnice nije bilo iskoristila je priliku da odmah uđe pa ostala iznenađena zatekavši poslovođu nekoć Rosenbergova, a sad Nemecova dućana, u njegovu uredu. Pogledali su je tako da joj je bilo jasno da je prekinula povjerljiv razgovor. Posve se smela. Istina je bila na njezinoj strani, ali ipak nije mislila da će mu je morati iznositi takoreći u lice. Znala je kakav je, sve će izvrnuti u svoju korist, još lagati da nije bilo tako! Sve joj se najednom učinilo tako prostačkim i odbojnim i na tren je mogla shvatiti supruga. Nemec je primi naoko srdačno, ali njen osmijeh ne prijeđe granice kurtoazije. Neka vidi da je pretjerao, makar sto puta bio kotarski povjerenik. Ionako se šuškalo da će ga maknuti prvom prilikom. Časak kasnije Nemec zamoli poslovođu da ih ostavi nasamo. Kad vidi Rosenbergovu bilježnicu, i onu novu, Nemecovu, opet je prođu žmarci nelagode. S druge strane, čemu to? Nitko ne spori ono što u njima piše. Sjednu za stol i on odmah uzme bilježnicu u ruke, bez imalo poštovanja, kako joj se učini, kao da je zadnja pralja. Pita je za iznos, hladno i mehanički, što ona potvrdi. „To će biti riješeno čim suprug dobije plaću. Barem vama to ne moram objašnjavati.“ „Ipak ste ovdje…“ Zatekne je, i dok ona muca, nastavi: „Mislio sam da je bolje da ipak provjerimo.“ „Međutim…“ pobuni se Ružićeva, „način vašeg poslovođe posve je nepotreban i prostački, da ne kažem degutantan.“ Ne može se poreći da je poslovođa prerevno i netaktično izvršavao njegove naredbe da više nikome ne daje na veresiju, potaknut u prvom redu sad već smiješnim priljevima iz logora, gdje je bilo sve manje ljudi i jer je bio pred zatvaranjem. Ružićevoj tako nije dao ni da izvuče papir s popisom, već ju je pred svima oblatio rekavši joj da nikaj od toga dok ne plati stare duge. Podivljala je, zadržavši to za sebe. „Dug? Vi to smatrate dugom? Pa to možda i jest za nekoga neciviliziranog poput vas, koji ne razumije ophođenje i načine uglađenog društva“, prezrivo frkne, „pa sam slobodna uputiti vas u staru Europu gdje je posve prirodno platiti račun na kraju mjeseca.“ „Prošla su dva.“ „Propustili ste poantu, dragi“, izvuče odgovor tako prirodno i samouvjereno da se svi kupci podsmjehnu, smatrajući to i osobnom zadovoljštinom. Nemec joj prizna da je poslovođu bio prisiljen opomenuti te da je neupitno i svakom jasno da je prešao granice dobra ukusa. „Smatrajte to riješenim. Platit ćete kad će vam konvenirati“, makne bilježnicu u stranu. Zahvali, ne propustivši kazati da je to za nekoga sitnica, ali da je sve jednostavno morala izvesti načistac, već i zbog samih najbližih poslovnih, pa čak i prijateljskih odnosa koje gospodin gaji s njenim suprugom. „Upravo zbog tog našeg uzajamnog uvažavanja i želeći vam sve najbolje bit ću slobodan ukazati vam na neke, kako da kažem, nespretnosti, na koje sam naišao prelistavajući Rosenbergovo poslovanje, a koji bi bez ikakva razloga mogli dovesti do neugodnosti“, kaže Nemec. „Molim?“ ona razograči oči. „To je sve podmireno“, odmahne rukom kao da želi otjerati bilježnicu poput kakve deplasirane pudlice. „Mi tomu čifutu nismo ostali dužni ni krajcara.“ Povjerenik podigne ruku da je umiri, ali i prekine. „Riječ je o čisto pravnim stvarima, propustima nesumnjivo učinjenim u najboljoj volji.“ „Nisam sigurna da znam što mislite“, odgovori, ali želudac se buni, jer pretpostavlja. „Na pomoćnu zgradu…“ „Pomoćnu zgradu?!“ u trenu je na nogama. „Mislite na onu šupu?“ „Da, pretpostavljam da je možete i tako zvati.“ Srce joj počne preskakati, prokleta aritmika s kojom jedno vrijeme nije imala problema. Otkucaji joj se poput račića penju u vrat pa teški padaju nazad u pluća, svatko može vidjeti kako joj se nadimaju nekoć moćne grudi, od svega ne može disati i zna – sad će se javiti panika i neće umrijeti samo ako istrči iz ureda. „Pa to je naša šupa. Sve je regularno, pitajte Rosenberga.“ „No, ovo je bilo zločesto od vas“, pecka je. „Osim toga, sve da je i ovdje, nije baš da je nadležan i mjerodavan za pitanje regulacije kupoprodajnih ugovora.“ Ona počne drugim tonom, kao na probi zbora. „Imamo papire da je sve u redu.“ Nemec je prekine, i dalje fin: „Bojim se da je došlo do previda s vaše strane. Nehotičnog, naravno. Naime, malo sam se konzultirao i nedvosmisleno je mišljenje da niste mogli kupiti Rosenbergovu šupu iz ordinarnog razloga što on njome nije imao pravo raspolagati.“ Ružićeva počne teško disati, uhvati se čvrsto za naslon jednom rukom, a drugom mahne ispred lica. „Želite li malo vode?“ Odmahne glavom. „Sve je učinjeno prije zakona…“ izgovori kad se malo smiri. Ovaj raširi ruke. „Gledajte, vi kažete da jest, drugi kažu da nije. Datumski bi čak i moglo odgovarati, ali bila je atmosfera promjena, morate priznati. K tome, netko zloban bi mogao reći da bi datum mogao biti lažiran. Tako da, uzimajući u obzir širu sliku, šupu i dalje smatramo Rosenbergovom.“ „Odnosno vašom.“ „Možete to i tako gledati.“ Ružićeva kipti, ali zna da ovo vrijeme traži stratege. Nemec je ionako bivši, svi kažu. Ne samo zbog pljački u kojoj je gori od Židova. Seljaci mu ne žele prodavati hranu za logor, pogotovo nakon što se pročulo da su ubili Miškinu. Ponekad se po krumpir tandrkaju skroz do Bjelovara ili čak Virovitice. Stvorila se fronta koja radi protiv njega. Još od travnja prošle godine Miškini je, nakon što je pritvoren pa pušten na slobodu, kretanje ograničeno na područje đelekovečke općine, nakon čega su mu nudili da bude načelnik te iste općine, ali je odbio. Ne zna on da je Ružić vidio kopiju Bzikova izvješća na njegovu stolu u kojem je uredu I. Ustaške nadzorne službe javljao da je Miškina dio neke skupine koja se sastaje i radi protiv države. Može i ona pisati o tome Kvaterniku pa neka mu objašnjava. Vidjet ćemo još, sikće Ružićeva, hoda i kune, sita svega i svih.
MARKO GREGUR (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski studij odnosa s javnošću i medija na Visokoj školi za odnose s javnošću i studij medija Kairos (VERN) te specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u časopisima u desetak stranih zemalja (SAD, Austrija, Crna Gora, Srbija, Rusija, Bugarska, Španjolska, Slovenija, Kanada…). Dobitnik je više nagrada među kojima su: nagrada „Ivan vitez Trnski“, „Ulaznica“ te nagrada „Prozak“ za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te romane Kak je zgorel presvetli Trombetasicz (Hena com, 2017), Mogla bi se zvati Leda (Hena com, 2018) i Vošicki (Hena com, 2020). Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Pokretač je festivala „Alpe Jadran Festival mladih pisaca“, član je i predsjednik odbora međunarodnoga festivala književnosti „Galovićeva jesen“, voditelj književne tribine „Libarenje“, jedan od pokretača i glavni urednik časopisa Artikulacije.
***
“Opsežna, a opet sažeta, jer u njoj ima doživljaja za mnoge živote, romansirana biografija Vošicki prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Sukobljavali su se u Vošickom izdavač-entuzijast, idealist i vjernik knjige s nužno komercijalnim tiskarom. Zapamćen je po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, neposredno nakon Obznane, kada se to nitko drugi nije usudio. Sve to mu nikako nije pomoglo u doba NDH-a, začudo ni u doba Jugoslavije. Nakon velikog uspjeha romana Mogla bi se zvati Leda novi roman Marka Gregura osim što prikazuje život Vinka Vošickog je povremeno i literarizirana monografija Koprivnice, leksikon imena i galerija karaktera, dramatizirana fiktivnim likovima poput obitelji Ružić i Rosenberg. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dva svjetska rata i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s „Got do kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost). E, pa ovaj roman čini baš to i vraća dio duga gospodinu Vošickom.” – Kruno Lokotar
Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku. Bivstvovanje u jednom mjestu je samo jedan manji aspekt života u kojem čovjek plaća sigurnost monetama jednoličnosti. Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života. Sjedim u dubrovačkoj luci i gledam neku čudnu i lijepu jedrilicu koja plovi pod zastavom zemlje koju ne znam, a puno ih znam. I osjećam se kao Robinzon Kruso, koji u kancelariji svog oca sanjari o dalekim zemljama, osjećam se kao da ću nastradati kao on zbog te želje za dalekim horizontima, možda ne na pustom ostrvu, danas više takvih nema jer su na njima poreski rajevi, ali nekako sigurno, na način prilagođen dvadeset prvom vijeku. Ali isto tako vjerujem u neki oblik sudbine gdje se dešava ono što se mora desiti i to mi daje neki mir. Možda smo mi, kao narod istraumiran velikim seobama i izbjeglištvima, jednostavno izgubili tu želju za mijenjanjem zemlje po kojoj hodamo, pa smo odlučili da svu svoju snagu uložimo u puštanje korijena. Imao sam dva neispunjena sna, dvije sitnice koje su mi puno značile, a koje sam tog ljeta uspio da ostvarim. Prvi je bio da stojim na palubi, pijuckam nešto dok je oko mene sve plavo, da me sunce prži i da ne bježim od njega. Nije nešto naročito teško ostvarivo, ali mi je puno značilo. Drugi san bio je da zaspim na samoj obali mora, da me more i uspava i probudi. A onda sam jedne noći, bolje reći jednog jutra, kad je more već bilo zapaljeno prvim zracima sunca, legao na pijesak, uvukao se u vreću za spavanje, podbacio nešto pod glavu i zaspao srećan. Ujutro ispuzao, krmeljav i nesvjestan, i odmah se bacio u vodu, slanu kao sam đavo. I uživao dok mi je sunce pržilo slano lice. Sam bog zna šta je to što čovjeka toliko tjera ka moru. Ko zna, možda je tajna u soli. Kažu da nijedno živo biće na ovoj našoj sićušnoj planeti ne može bez soli. Možda je tajna i u daljini horizonta, kad se more sa nebom stapa pa izgleda kao da jedan svijet prelazi u drugi. Ili možda onaj osjećaj beskraja koji čovjeku vrati osjećaj sopstvene malenkosti. Kao mali, pročitao sam priču o dječaku koji se razbolio i kojeg su vodali svim mogućim doktorima i na kraju dođu kod jednog starca, koji očajnoj majci kaže da postoji jedan doktor, ali koji nikuda ne ide ni zbog koga. Liječi sve, ali se ne da dirnuti nikakvim ljudskim bolom. I zato prihvata sve koji mu dođu. Taj doktor bilo je more. Može biti da se tajna krije i u smjeni plime i oseke, kad imaš osjećaj da čuješ planetu kako diše. Ili u ljuljuškanju talasa koje te drži dugo nakon što izađeš iz vode pa kad naveče legneš u krevet, imaš osjećaj da spavaš na vodi. Sve je počelo u Makedoniji jednog kišnog aprila. Otišao sam, ostavio sve obaveze nek se rješavaju same i rekao svima da me ne zovu. I tamo upoznao druga koji me je pozvao da dođem kod njega preko mora. Jednog od onih ljudi zbog kojih vrijedi prijeći pola svijeta, a ne samo tričavo Jadransko more. Tako sam se našao jedne avgustovske noći na trajektu koji je u svoju utrobu primao autobusa i auta dovoljno da te uvjere da nećete daleko stići. Stajao sam bos na palubi nakon čitavog dana prženja na dubrovačkom suncu, pio pivo i odgovarao na pitanja začuđenih Italijana koji su se vraćali ili iz Međugorja ili sa hrvatske obale. „A odakle si ti?” „Iz Bosne.” „A zar kod vas nije rat.” „Ne, već 17 godina.” „Stvarno? Jesi siguran?” „Vjerujte mi, gospođo, znao bih.” Onda me neki stariji Italijan počeo ispitivati o cijenama u Banjaluci, o istoriji, o Otomanskoj imperiji i problemima konfesija u savremenoj Bosni i Hercegovini i već mi je to postalo sumnjivo. Srećom, reče da je profesor međunarodnog prava u Napulju, da se vraća iz Istanbula sa konferencije i da ga zanima novija istorija Balkana. Takvih sam u životu dovoljno upoznao da znam šta hoće da čuju i počeo sam nemilosrdno da deklamujem o ravnopravnosti konstitutivnih naroda, o legalitetu i legitimitetu članova Predsjedništva, uglavnom o svim onim stvarima koje su učinile da se masa oko nas raziđe u rekordnom roku i oslobodi klupu na koju ću leći da spavam. Kaže mi profesor da bi bilo interesantno da dođem da održim lekciju na njegovom fakultetu, samo što oni nemaju para da mi plate honorar. Rekoh: „Profesore, samo vi mene zovnite, a ja ću već naći načina da dođem.” I zaspim. Budim se, mrkla je noć, albanska obala odavno se više ne vidi, a i hladno je. Ulazim u unutrašnjost broda i vidim masu ljudi koji spavaju na podu. Uzimam tri stolice i ograđujem sebi dva kvadrata dovoljna za san. Divno je kad čovjek shvati da mu nikakav luksuz ne treba, da se može preživjeti sa malo mira i tišine i eventualno par dobrih ljudi u svojoj blizini. I to je to. Budim se, svanulo je i samo je more oko mene. Neka Italijanka me pita jesam li dobro spavao. Kažem joj da nisam, ali sam spavao i to je dovoljno. Izlazim na palubu, sunce je crveno na horizontu, a neki Englezi nešto seru u svom prepotentnom maniru. Nikad nisam rekao koliko ne volim Engleze, kao što siromašna djeca ne vole bogatu, zbog tog što putovanje uzimaju zdravo za gotovo, zbog tog što im je dovoljno tako malo da imaju tako puno, zbog tog što su kod kuće najčistiji ljudi na svijetu, a u inostranstvu najveće svinje. Dovoljno je otići na Egzit i vidjeti ih. I zbog tog što se ponašaju kao da se njihovo kolonijalno carstvo nije raspalo. A opet ih poštujem jer imaju tu kulturu putovanja, jer im je to u krvi, jer su i dalje najveći kosmopoliti i jer se mnogo toga može naučiti od njih. A onda se italijanska obala ukazala na vidiku i Bari u njenom središtu. Kad se čovjek iz daljine približava Bariju, može da nasluti kako izgleda približavati se pustinjskoj oazi. Grad izgleda kao da će svakog časa da se odvoji od zemlje. Čini ti se da ima i neki fini oreol koji lebdi nad morem, nad palmama, nad dokovima. Mora da je tako izgledao Duh Božji kako lebdi nad vodama prvih dana stvaranja. A onda se približiš gradu i zapahne te snažan, istovremeno i neugodan i privlačan, miris ribe, ulja, benzina… I te palme… Palme i masline. Ništa te ne baca toliko kroz prostor i vrijeme kao te dvije božanske biljke. Osjećaš da si na korak od same srži Mediterana, sa svim mitskim što to veličanstveno nadmore krije u sebi. Sva naša kultura je, u stvari, mediteranska kultura. Prije svake priče o Bariju dolazi priča o Jugu, onom arhetipskom Jugu, za koji u svakoj zemlji kažu da samo tugu donosi. Italijani, istina, nemaju ono „što južnije, to tužnije”, ali imaju tu neku svoju unutrašnju raspolućenost između sjevera i juga, koja često zna poprimiti odlike pravog šovinizma. I njih je zahvatila optužba da su narodi opaljeni suncem nesposobni za bilo kakav napredak i da su lijeni i svašta nešto. U principu, niko nije ni pokušao da ih razumije. Hodam kroz stari grad, kroz samo jezgro istorijskog centra i osjećam se kao uljez, jer tu ljudi i dalje žive, na momente na glavu mi padne pokoja kap s veša koji visi na konopcu razapetom između dvije kuće, što će reći, dugačkom čitava dva metra. Prolazim i vidim kroz prozor ljude kako miješaju tjesteninu, kako gledaju televiziju, vidim starce kako sjede ispred zgrada i pričaju na nerazumljivom dijalektu na kojem ni jednu jedinu riječ ne mogu da shvatim. Vidim život tamo gdje je u većini italijanskih gradova na sjeveru odavno istisnut u korist turizma. Sunce prži, kraj je avgusta, u preuskim uličicama nema nikoga jer je sunce u zenitu, a za Italijane je to sveto vrijeme ručka, kada prave par sati pauze pa se nakon tog vraćaju na posao. Namjerno se gubim u lavirintu sokaka starog Barija i skoro me zasljepljuje blještavilo sunca koje se ogleda u mermernim zidovima. Tražim Baziliku Svetog Nikole, gdje se čuvaju njegove mošti i nakon nekog vremena pronalazim tu predivnu građevinu na skoro praznom trgu okupanom suncem. Kad su 1087. šezdeset dva mornara iz Barija ukrali mošti Svetog Nikole iz grada Mire u tadašnjoj Vizantiji, a Demre u današnjoj Turskoj, Vizantija je pokrenula nešto kao diplomatski proces za vraćanje moštiju, ali od toga ništa nije bilo. Naime, stanovnici Barija, „lukavi Latini”, imali su jedan argument protiv kojeg se formalno nije mogao uložiti prigovor. Rekli su ovako: „Sveti Nikola je odabrao Bari za svoj grad. Jer da nije, prizvao bi oluju i ona bi potopila brod.” I tu se otprilike priča završila, svetac je ostao u Bariju, a Romeji su morali da se naviknu da žive sa tim. Sa obje strane ulaznih vrata stoje dvije volovske glave koje simbolizuju legendu o gradnji ovog hrama. Kada su mošti Svetog Nikole donesene u Bari, položili su ih na zapregu koju su vukla dva vola. U jednom trenutku, volovi su se zaustavili i uprkos batinama nisu htjeli da nastave. Narod i sveštenici su taj čin shvatili kao božje proviđenje i odlučili su da na tom mjestu sagrade hram. Ali pored svih tih legendi ima jedna stvar koja čovjeka, bio on vjernik ili ne, mora natjerati bar na trenutak da stane i razmisli. U podrumu hrama, gdje se čuvaju mošti sveca, rame uz rame mole se pravoslavci i katolici. Mnogo Rusa dolazi na hodočašće u Bari upravo zbog Svetog Nikole, prelazeći autobusima hiljade kilometara, samo da se nađu u blizini tih moštiju. Mnogi Italijani bili su zbunjeni što Rusi ne znaju na karti sa sigurnošću da pronađu Rim ili Milano, ali Bari uvijek nađu iz prve. Na klupama pred ćivotom neko kleči, neko sjedi i okreće brojanicu, neko sklopi oči i u sebi čita molitvu, ko zna koju, a neko ih drži širom otvorene, trudeći se da zapamti svaki detalj tog svetog mjesta. Jer, uistinu, na prste jedne ruke mogu se nabrojati mjesta gdje se vjernici ovih dviju struja mogu naći da se tako složno mole kao što je to u ovoj bazilici. I ako za trenutak zastaneš, sjedneš na klupu i slušaš kako se prepliću molitve na latinskom i na crkvenoslovenskom, možda ti se i vrati vjera u ljude, ili bar u jedinstvo onih koji se mole istom bogu i njegovom sinu, koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao sa neba i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovjek.” Kada je 1054. došlo do velikog raskola između dvije crkve, najveća nesuglasica bila je dogma iz čega proizilazi Sveti Duh. Stav Istočne crkve bio je da Duh Sveti „od Oca ishodi”, dok je Zapadna crkva htjela da u Simvol vjere ubaci i ono „filioque”, što će reći „i od Sina”. I oko tog se ni dan-danas nisu složili. Ali gledajući te ljude kako se mole, možda ne toliko za spas duša svojih, već za zdravlje bližnjih i njihov život na ovom svijetu, vidiš da ta jedna riječ raskola ljudima ništa ne znači i da vjera ne počiva u jednoj riječi, osim ako ta riječ nije Riječ – Logos. U sentimentalnoj istoriji svakog od napaćenih balkanskih naroda, Bari ima svoje mjesto. Za Srbe je on mjesto gdje je Crvena zvezda 29. maja 1991. osvojila Ligu šampiona na stadionu Sveti Nikola i pred oko 50.000 ljudi pobijedila Olimpik iz Marseja. Sjećam se da sam gledao tu utakmicu, iako pojma nisam imao šta gledam, jer sam imao tri godine i fudbal mi i nije bog zna šta značio. Sjećam se i da sam se čudio komentatoru što je toliko uzbuđen i svoj toj ujdurmi. Kasnije će mi tek postati jasno zašto, kad budem shvatio da je to bila posljednja pobjeda pred niz poraza koji neće biti samo sportske prirode. Par mjeseci nakon toga, tačnije osmog avgusta, u luku u Bariju stići će brod na kojem će biti slovom i brojem petnaest hiljada Albanaca (15.000). Tvrdi komunistički režim se rušio i ljudi su bježali da im stubovi ne padnu na glavu, a kad ih je petnaest hiljada uplovilo u Bari, italijanska vlada nije znala šta će s njima, pa ih je sve stavila na stadion i dopremala im hranu helikopterom. Velika većina njih bila je vraćena u Albaniju. Svaki grad ima svog pisca, a pisac Barija je jedan advokat koji se posvetio pisanju predivnih detektivskih romana, koji su sve samo ne tipični krimići. U jednoj svojoj autobiografskoj knjizi opisuje susret tri druga iz djetinjstva koji se nisu vidjeli godinama pa opisujući svijet na ulici kaže: „Bili su tu momci u kožnim jaknama, djevojke u mini-suknjama koje su sve izgledale lijepe, japiji van svog vremena u skupim kaputima, gospođe, odrasli ljudi, ulični umjetnici, pokoji pijanac, Filipinci koji prodaju cvijeće, čuvari parkinga, fašisti, komunisti, Ukrajinke, Albanci, Senegalci, ljudi van svog mjesta i ljudi na svom mjestu. Često, obje karakteristike na istoj osobi.” Upravo tako izgleda centralna tačka okupljanja svih mladih (i onih koji se tako osjećaju) u Bariju – Čiringito. To je danju natkrivena riblja pijaca, a noću mjesto pod čijim krovom se nalaze mladi da rade sve ono što se od njih očekuje. Bitno je napomenuti da se miris ne mijenja u zavisnosti od toga ko je pod krovom, ali upravo to i daje čar tom mjestu. Taj kafić – riblja pijaca – smješten je u marini i svuda naokolo su čamci i brodići koji se ljuljuškaju na vodi u kojoj se ogledaju zvjezdano nebo i ulične svjetiljke i nekad ti naprosto dođe da ljudima okreneš leđa i posmatraš tu mirnu luku. Samo da stojiš i posmatraš i da osjetiš kako ti se sreća sliva niz ramena. Biću ovaj put malo subjektivniji i reći ću da čovjek danas može onu „pravu Italiju” da nađe samo na jugu. A kad kažem pravu, to ne znači pravu, sve su one prave, već onu izmaštanu, na koju smo navikli iz knjiga i filmova. Jer šta je nama Italija? Je li to ono kad odeš na ekskurziju i u Veneciji ti konobar naplati espreso sedam evra i još se izdere na tebe? Ili kad te odvedu da se slikaš ispred nekog spomenika pola sata, pa ’ajmo dalje. Italija je espreso koji na brzinu popiješ za šankom dok prelijećeš očima novinske naslove, sladoled koji ima okus prvog poljupca, zid na koji se oslanjaš dok gledaš sve te tamnopute Italijanke koje nema smisla ganjati jer ti sutra putuješ, pica na kojoj testiraš svoj karakter jer je prevelika i preukusna i ne smiješ sebi dozvoliti da se na nju navikneš, okus vina koje piješ na trgu pred crkvom starom bog zna koliko vijekova, konstantno traženje parkinga, istorija koja nije samo pjesma, legenda i ruševina već istorijsko jezgro gdje ljudi stanuju bez prekida hiljadu godina… Ali, prije svega, Italija je onaj osjećaj koji te preplavi dok se vraćaš s plaže i ližeš so sa usana, gledaš sunce kako propada na horizontu i znaš da život baš tako treba da izgleda.
BORIS MAKSIMOVIĆ rođen je 18. marta 1988. Diplomirao je italijanski i srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Ovo je treće izdanje njegove prve i još uvijek jedine knjige, u kojoj su sabrani putopisi objavljivani po raznim časopisima i portalima, ali prije svega na njegovom blogu hodoljub.wordpress.com. Za sada živi za putovanja, a iz nekog svima nepoznatog razloga vjeruje da će jednog dana živjeti od putovanja. Osnivač je izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.
na Virvelu je padao sneg prvi put ove godine se ni za koga nije lepio zgrožen našminkanim srcima nije proveo ni minut na tlu
plakala si dok su pevali o roditeljskoj ljubavi tražiš pomoć od prijatelja drugačijeg od mene uči te o suncu koje peče u okovima uči te o bliskosti dok sebično postaje deo tvoje kože i beži daleko od sebe
pre nego što si obukla haljinu poljubila sam ti ledja biti nežan ne znači biti slab sneg je padao još jednom ovog puta se dugo topio u našim ustima
zbog čega bih nekome bila ceo svet to je prljavo mesto tuguje se glasno voli se tiho rančevi su uvek puni hrane i alkohola u slučaju da ljubav postane previše previše stvarna
verujem u nežnost noćnih buseva u grubost odbranjenu dobrim namerama spavamo na neudobnim sedištima znamo da uskoro stižemo kući
***
NOVEMBARSKO LETO
pišem loše sastave na temu godišnjih doba bes prema hladnoći je zabranjen grubi ljudi koriste šalove u pokušaju da smekšaju vetar ih osudjuje i čupa za kosu
žuto doba je utešno zbog osetljive kože i tmurnih dana kojima odvajam pertle da se sapletu i povrede preko mnogo lepših noći
brisači na autu me zabavljaju razum se tako lako zamagli i zaljubljenost napravi sudar sa dosadnom realnošću
dok me gledaš ispod moje košulje izgori sunce i drvo trešnje na koje se penješ preko grančica straha
sitniš u džepu odredjuje kvalitet vina koje pijemo u parku a hladno jutro uspavljujemo ponovnim vraćanjem u detinjstvo ispod šatora od jorgana
usput kažem nisi nešto već vidjeno i rukama štitim crvene obraze čekam znak da je opasnost prošla
a ona tek dolazi
iz tvoje sobe u gradu koji prestaje da diše kad tvoja ledja postanu deo njegovih tako ne dišem ni ja znam ona tek dolazi
čovjek-časopis 