Bolujem od nasljeđa pogrešnog viđenja stvari. Beznačajnih i sićušnih, uvećanih do neslućenih razmjera. Svjetlost tamni od očnih virusa. Svijet je rascijepljen mnoštvom pogleda. Riječi nabubrene u uhu ne mogu proklijati. Prevruće ljeto sagorijeva dane. Postojanje postaje svojina. Stvarnost je rijetka, svečana prigoda.
***
GEOGRAFIJA TUGE
Snijeg je hranio noćne ptice pahuljama u ljetno doba. Ova godina neka ostane neupamćena. Putovanja nebeskim oceanima, gradovi poispadali iz svemirskih brodova na planinske krajolike… Nove granice snijega, ledeni mauzoleji. Izmišljene opasnosti, sitni ugrizi straha. Slušala sam govor stijena dok sam putovala kanjonima misli. Zapisivala u karte geografiju tuge. Ni slutila nisam da larva smrti raste na zidu sobe.
***
PROLJETNI SNIJEG
U proljetnom susretu sa snijegom u očima pahulja vidim ikru suza, gustu sluz što potapa svijet. Krik dima zavija iz razrušenog dimnjaka plašeći nalete vjetra. Snijeg se ljulja na zemljinoj brazdi, na zaspalom cvijetu breskve. Izbjeljivač zubi, ruku i duša. U krletci spava nedonošče vremena rođeno nakon potresa. Bijeli pas čuva ruševine. Nije dovoljna uspavanka i molitva uznemirenih ljudi. Kozmosom odjekuje Božja tuga…. Vjerujem i taj san će proći! Umišljaj (ne)postojanja, ocean tame u bjelini snijega. Osjećam kako drhti preplašena ptica na stablu života.
U utorak 29. siječnja 1991. na svim radnim stolovima zaposlenika Zavoda za kulturološka istraživanja nalazile su se zatvorene plave omotnice. U moju sobu od nas četvero još nitko nije stigao, pa sam ja prva krenula prema kuverti. Iz susjedne sobe čuli su se glasovi. Uputila sam se s neotvorenom omotnicom prema hodniku i susrela Ingrid.
“Ana jako mi je žao. Jako, jako!” rekla je uz neodređen samo njoj svojstven osmjeh. Smijala se uz grimasu koja je mogla značiti svašta: nelagodu, ispriku, zadovoljstvo, pa i zluradost. U pravilu, trudila se osmjeh obojiti značenjem suosjećanja, ali je ishod bila grimasa. Inače, često se tužila na sve moguće neprilike bezvoljnim jedva čujnim glasom, no u onome što je radila bila je uspješna, imala je dobra poznanstva i podršku u akademskom svijetu priznatog supruga. Bila je nadarena i marljiva. Čim sam čula njene riječi i dešifrirala osmjeh, znala sam o čemu se radi. Svi smo dobili rješenja o raspoređenosti s potpisom ministra kulture Hrvatske Veljka Pavičića. Iako još nisam otvorila kuvertu znala sam, osjećala – nisam raspoređena.
Ušla sam u svoju sobu, zatvorila vrata i tekst pročitala od početka do kraja. Na čitavoj jednoj stranici uz navođenje zakona, odluka, te brojeva Narodnih novina u kojima su objavljeni, također uz pozivanje na novu sistematizaciju radnih mjesta, pisalo je moje ime i prezime kao i odluka o neraspoređenosti. Tu su također stajale obavijesti o roku neraspoređenosti, mogućnosti žalbe, te o roku njenog podnošenja. U tekstu nije bilo nikakvog primjerenog objašnjenja: zašto baš ja?
Iako sam to predosjećala, zapravo znala, nisam to htjela znati, odgađala sam znanje tog znanja i njegovo prihvaćanje. Uletjela sam u WC i suočila se sa slikom u zrcalu. Niz lice nasuprot meni koje je podrhtavalo tekle su nezaustavljive suze.
“Kako ću to reći svojoj djevojčici?” pomislila sam. Ona ima deset godina, do sada je živjela sigurno, bez stresova, razmjerno bezbrižno. Kako ću joj to objasniti?
Ja sebi nemam što objašnjavati jer sam to pretpostavljala, ali ona nije jer nije mogla. Kako joj reći da je njena majka roditeljica i hraniteljica odbačena, te da će se ta okolnost sasvim izvjesno odraziti i na njen život. Kako će me gledati? Hoće li me prezreti, kriviti, hoće li me voljeti? Jer većina ljudi ne voli isključene osobe, čak i kada su im rođaci. U tom trenutku nisam mislila, nisam znala da ni isključene osobe ne mogu voljeti, te da će to ubuduće biti naša osnovna poteškoća.
Umila sam se i izašla iz WC-a. “Nitko ne smije vidjeti tragove suza” pomislila sam, i nije. Ušla sam u kontekst okolnosti. Znala sam – ovih dana tisuće građana zemlje u kojoj živim dobivaju slična pisma, bivaju neraspoređeni, otkazani, otpušteni. Objašnjenje je racionalizacija cjelokupne privrede i državne uprave. Ova vlast uvodi nove simbole, novu tržišnu privredu, sustavniju upravu. I novi odnos prema ljudima – njihova sigurnost prestaje biti važna, pa neki od njih bivaju imenovani tehnološkim viškom. Kao i višak-stvar i višak-čovjek treba biti odbačen. Opće oduševljenje zbog uspostave višestranačja i sve veća samostalnost u odnosu na federaciju kompenzira nezadovoljstva odbačenih. Uostalom, velike društvene promjene uvijek podrazumijevaju žrtvovanje pojedinaca. Pojedinci pretpostavljaju: “To neću biti ja! ” i “Dobro, ja sam tomu izbjegao.” A kada se čovjeku to dogodi, onda je s druge strane, odbačen u drugi prostor i sve gleda iz drugog do tada nezamislivog očišta-prostora. Ušla sam u imaginarno vrijeme, antimateriju, kaos.
Što se mene tiče, sve je počelo davno ranije, još prilikom zapošljavanja. Pa i kasnije, iako sam radila razmjerno odgovorno i točno, prisutan je bio osjećaj-znanje: s ostalima ne dijelim zajednički prostor, odmaknuta sam u samo svom prostoru. Moj rad bio je prije svega moj i premda je uvijek bio dio cjelokupnog istraživačkog kolektiva, to nije bio sasvim.
Dok sam se zapošljavala, u natječaj koji je bio pripremljen za mene, pazilo se da se ne unese u to vrijeme uobičajen kriterij: moralno-politička podobnost. Ja, naime, nisam bila članica Saveza komunista. Iako se smatralo da je to formalnost, takve su stavke bile sastavnice natječaja. Mene su dakle zaposlili, premda nisam bila moralno i politički podobna i time su mi učinili veliku uslugu. To su mi u više navrata stavljali na znanje. Ja bih pak, zbog te usluge, trebala biti zahvalna. Trebala bih se popraviti i upisati gdje su i drugi suvisli ljudi. Iako su mi to u nekoliko navrata predlagali ja sam ih odbijala. Kada su me pitali zašto, odgovarala sam upravo ono što sam mislila. “Ako postoji samo jedna stranka koja je avangardna, u kojoj su najbolji, što ću ja u njoj?” Nikada se nisam osjećala pripadnicom najboljih, naročito ne onih koji misle da su vlasnici kvalitete, pameti i istine. Govorili su mi: “Ti si još mlada, mnogo toga ne znaš, doći ćeš kad – tad na naš, to jest pravi put!” Znala sam, osjećala: ne može postojati samo jedan pravi put.
Pošto im se nisam priklonila, nazvali su me disidentom i liberterom, a kada sam sudjelovala u raspravama, odmahivali su rukom smijući se mojoj naivnosti. Ponekad ne bih se složila s mišljenjem većine ili direktora i to bih mirno rekla. U pravilu, nisam se svađala, ali sam iznosila svoj stav. Direktor me jednom prigodom pozvao u svoju radnu sobu.
“Što imate protiv mene?” pitao me.
“Ništa!” odgovorila sam.
“U posljednje vrijeme na sastancima, ja to pomno pratim, suprotstavljate se svemu što predlažem. Meni nije lako, postoje otpori, u Ministarstvu i drugdje, ja se trudim… Što vi zapravo hoćete?”
“Rekla sam na sastanku sve, iza toga ne stoji ništa drugo. Osim toga, čini mi se, to se dogodilo samo dva puta”, odgovorila sam.
“Što vi zapravo hoćete?” direktor je bio uporan.
Gledala sam njegove oči. Razumjela sam njegovu ambiciju, opterećenja, ali nisam razumjela što hoće. Šutjela sam.
“To sam i mislio. Igrate neku igru”, rekao je.
Izašla sam iz njegove sobe.
Nakon nekog vremena zakomplicirala se situacija s jednim kolegom. Navodno, nije radio dovoljno dobro i dovoljno brzo, iako je ostajao do kasno uvečer, a nekad je radio i noću. Informatički dio posla, koji je obavio za moj projekt, bio je besprijekoran. Zaredale su kritike na zborovima radnika. Ja sam spomenula moje povoljno iskustvo. Samo ja. Izbacili su ga iz Saveza komunista, a potom i iz radne organizacije. On se žalio, pa je predmet preuzeo Sud udruženog rada. Bilo je nekoliko ročišta. S jedne strane sjedili su ljudi iz rukovodstva: direktor, zamjenik direktora i šefica odjela, a s druge strane on i ja. Bila sam na drugoj strani u drugom prostoru. Pokazala sam da im ne pripadam. Zapravo sam već tada samu sebe isključila. Slične su se situacije ponavljale. Ustanovu u kojoj sam bila zaposlena doživljavala kao prostor u kojem jesam i istovremeno nisam.
Jedan, vjerojatno bolji dio mene tu nije bio i nije želio biti, no ja nisam znala gdje bih trebala biti i što mi je činiti.
Početkom 1990. pročulo se da će Zavod ukinuti i priključiti Ministarstvu. To je bila službena odluka koja je podrazumijevala i redukciju zaposlenih. Sve je bilo riješeno, zapisano i službeno objavljeno, no nitko, osim jedne kolegice, nije na to obraćao osobitu pažnju. Svi smo bili uljuljkani u socijalističku sigurnost, pa nam se činilo da je takvo što nemoguće. No pročulo se da se od Zavoda traži popis ljudi koji ostaju i onih koji će biti isključeni. U Ministarstvu nisu bili zadovoljni dostavljenim, pa su tražili novu listu. I tako nekoliko puta. To su sve radili direktor, zamjenik i šefovi odjela u tajnosti, dok mi istraživači i dokumentalisti u tome nismo sudjelovali. Igrali su se s našim imenima i sudbinama kao sa šahovskim figurama, a ishod je uvijek bio isti i uvijek različit: stanovit broj ljudi treba isključiti, mijenjala su se samo njihova imena.
Krajem te godine u Zavod je došao ministar, osobno. Prije toga pročulo se da je nezadovoljan našim radom. Smatra kako ne radimo ništa. Zapravo ništa korisno. Dva dana prije njegova dolaska zrak je titrao: užurbanost, nervoza, strah. Kada je stigao, sjeo je na čelo velikoga stola. Na drugoj čeonoj strani sjedio je direktor Zavoda. S dvije bočne strane stola mi: istraživači i dokumentalisti. Ispred ministra bile su složene naše knjige: na tri kupa tri edicije u svakoj desetak knjiga, ukupno oko trideset Od knjiga gotovo se uopće nije vidjelo ministra.
“Maknite to!” zapovjedio je on i pokazao na knjige.
Maknuli su knjige. Ministar je jedan sat govorio o promjenama, važnosti ovog trenutka, novoj sistematizaciji. Zatim je rekao kako mi ničemu ne pridonosimo, te kako to što radimo valja bitno izmijeniti.
“Zna li on uopće što mi radimo?” pomislila sam. Zatim je direktor govorio slično, ali je pokušao istaknuti važnost Zavoda. Od nas ostalih nitko nije rekao niti jednu jedinu riječ.
Prisjećam se također jednog, za ovu priču važnog događaja. Otprilike dva mjeseca prije podjele rješenja o radnim mjestima šefica Istraživačkog odjela uletjela je razdragana na naš kat mašući snopom službenih papira.
“Otkazi, otkazi!” vikala je. Nakon pola sata na sastanku Odjela objasnila je da su stvorene zakonske mogućnosti za davanje otkaza neradnicima, što je do tada bilo teško izvedivo. Dok je to govorila, lice joj je bilo ozareno, moćno, sretno.
“Konačno ćemo moći očistiti ovaj Zavod. Dosadašnji glupi komunistički zakoni to nisu omogućavali”, rekla je. Zaboravila je, nije stavila u kontekst činjenicu da je upravo ona članica Saveza komunista od svoje rane mladosti. Sada je počela isticati svoje građansko porijeklo i imovinu koju su njenima oteli komunisti. Ali ne samo ona, već i drugi, počeli su pokazivati svoja druga lica: nekadašnjih vlasnika, industrijalaca, domobrana, ustaša. Ponovo je oživio jedan do tada skriven svijet. Potisnuto nekad izašlo je na svjetlost dana. Današnjica se otvorila, izmijenila, svjetlost se osjenčala, a tama je pokazala drugo lice. Danas se osvijetlilo i zatamnilo drugačije nego jučer.
Dan je kada sam primila plavu kuvertu. Došla sam kući, a moja je djevojčica još bila u školi, u cjelodnevnom boravku. Završavala je četvrti razred i boravila je u školi od 8 do 16 sati. Nikada nisam uživala u kuhanju, pa mi je odgovaralo što u školi dobiva topli obrok.
“Kako je bilo u školi?” pitala sam je kada se pojavila na vratima stana.
“OK!” rekla je.
“Trebale bismo razgovarati”, naznačila sam. “Dogodile su se promjene na poslu koje bi mogle izazvati neke posljedice”, rekla sam neodređeno.
“Da mama”, potvrdila je i odložila torbu na stolicu.
Kako započeti i što reći? Kako prevesti na dječji jezik to što mi se dogodilo? Kako izreći neraspoređenost, odbačenost, činjenicu da ću izgubiti radno mjesto?
Šutjela sam.
“Reci mama!”
“Reći ću ti sutra! Kad razjasnim neke formalnosti.”
To sutra protegnulo se u mjesece. Istekao mi je rok žalbe i rok neraspoređenosti. Nisam imala radno mjesto. U početku to sam doživjela kao prednost. Pronaći ću drugu ustanovu ili pokrenuti samostalnu djelatnost. Ali koju ustanovu, svagdje se daju otkazi, a nova radna mjesta se ne otvaraju. O samostalnom statusu tek razmišljam, skupljam hrabrost, strepim. Ta ideja izaziva dvostruke osjećaje: nesigurnost i privlačnost.
Uostalom, što znači imati svoje mjesto? Valjda, biti pri mjestu, a ne izmješten. Biti namješten ili na-mješten znači biti na nekakvom mjestu u nekoj ustanovi. Također se kaže biti zaposlen. Za-poslen bi trebalo značiti ići za poslom; posao dakle ide, a čovjek ga slijedi. To je u redu, čovjek je tada siguran jer ima svoje mjesto i svoj put. Tko je čovjek koji nije namješten? Namjestiti se mogu također sat ili TV aparat da dobro rade, a namjesti se i svaka stvar kada se stavi na pravo, to jest svoje mjesto. I stan se namješta stvarima da bude u upotrebi. Ako se neki predmet u stanu pomakne, vratimo ga na njegovo mjesto i sve je u redu. Sat koji kasni odnesemo uraru i on ga namjesti. Kako se čovjeka koji nema mjesto može namjestiti? Može ga se vratiti na prethodno ili mu naći novo! Ali što ako je prethodno izbrisano novom sistematizacijom, a novih nema? Možemo ga zaposliti na mjesto koje ne odgovara njegovoj kvalifikaciji, pa je tada namješten jer ima nekakvo mjesto, ali na izvjestan način i dalje izmješten jer je ono neodgovarajuće. Što ako ne može naći mjesto iako to želi? “Ako netko nešto jako želi i ako je uporan, nema toga što ga može spriječiti” obično se kaže. Ali što ako je takvih upornih oko petsto tisuća, a mjesta nema? To je golem nesrazmjer i pritisak! Prema kome je taj pritisak usmjeren, prema ustanovama, drugima, sebi? Jesam li ja zato što nemam posao doista izmještena i pomaknuta? Na stanovit način da, ali ne sasvim. I sada ja sam na nekakvom mjestu, sjedim na stolici i pišem, živim u Zagrebu, gradu, dakle mjestu.
Tada kada nisam imala mjesto, ljudi su mi ponekad govorili da sam pomaknuta i da nisam pri sebi. Prije to nisam čula. To vjerojatno ima veze. Imati nekakvo mjesto u društvu znači istovremeno i biti pri-sebi, odnosno biti priseban. Položaj u društvu utječe na naš odnos prema sebi, pa kada tog položaja nemamo gubimo i sebe. Iako nisam sigurna da bih htjela naći mjesto kakvo sam imala, sigurna sam da bih htjela “doći k sebi” u stanje u kakvom sam ranije bila. Je li to moguće, ako je jedno s drugim povezano? I što to zapravo znači “biti izvan sebe”? Znači li to da se čovjek pretvorio u dva čovjeka – da onaj koji je izvan sebe treba doći onom pravom prvom sebi? Ja se dakle sastojim iz dva dijela. Prvog pravog i drugog pomaknutog, izmještenog, koji nije pri sebi odnosno pri prvom sebi. Ta bi se dva dijela valjda trebala spojiti i postati jedinstvena. Mislila sam na onu prvu pravu sebe, na takvu sebe kojoj bih se trebala vratiti. Jesam li ja to ikada bila? Dakako, nekada sam se bolje osjećala, ali jesam li doista bila prava? Ili bi takvom tek trebala postati? Jer prvo rješenje bi bilo slično povratku u prošlost, što je nemoguće, a drugo bi bila budućnost kuda tek idem. Trebam li dakle svoju budućnost odrediti tako da dođem k sebi budućoj i da nađem neko sebi primjereno mjesto jer takvog nikad nisam imala?
Subota je ujutro. Iz sobe moje kćerke čuju se zvukovi – uključila je liniju. Prošla je hodnikom bez riječi prema WC-u, obavila nuždu i ušla u kuhinju. Otvorila je hladnjak i vadila namirnice za doručak.
“Doro jutro”, rekla sam.
Ona nije odgovorila.
“Dobro jutro”, ponovila sam.
“Kakvo dobro jutro”, vrisnula je. “Ti me ne voliš, ti me ne voliš! Jučer si me istukla, zar si zaboravila?” zaplakala je i uletjela u svoju sobu.
Kada sam joj prije šest mjeseci pokušavala objasniti što to znači biti neraspoređen i izgubiti mjesto, nisam joj rekla gotovo ništa. Nisam znala, nisam mogla, a dijelom sam je željela zaštiti od zlih riječi.
Zaštititi? Ona to sada sasvim dobro zna, stvarno, iskustveno.
Ušla sam u njenu sobu i pomilovala je po glavi. Gurnula je moju ruku.
“Nemoj tako, razgovarat ćemo”, rekla sam.
“Razgovarati?” začudila se ona “S tobom se ne može razgovarati, ti samo vičeš.”
“Pomirit ćemo se, bit će kao nekada”, rekla sam.
“Neće, ne može”, plakala je ona. “Ti nisi kao nekada! Neću s tobom razgovarati! Šuti, šuti!”
Izašla sam iz njene sobe ja – druga. Ona “od nekada” više ne postoji. Šutjela sam. Analizirati, govoriti koještarije! Čemu?
Odlučila sam i dogodilo se. Pronašla sam, “povukla”, iščeprkala vezu i obnovljen mi je radni odnos. Ne mogu dakako reći tko je ta veza, o njoj i svemu tome morat ću šutjeti. Radilo se o jednom jedinom telefonskom pozivu. Pozvali su me u Ministarstvo gdje me primio ministar s najbližim suradnicima. Rekao je, čuo je da sam stručna i sposobna, pišem i objavljujem. Osim toga, u sistematizaciji ipak postoji jedno mjesto koje je nepopunjeno.
“Dobro, sve je prošlo”, pomislila sam.
Iako sam osobi koja mi je bila veza neizmjerno zahvalna, činjenica da sam posegnula za takvim sredstvom dala je mojem životu sasvim novo značenje. O tome neću moći govoriti. Hoću li ubuduće moći biti slobodna, hrabra, beskompromisna kao nekad? Uostalom, pomisao na oko pola milijuna građana ove zemlje koji nisu bili moje sreće ne daje mi na to pravo. Sada imam svoje mjesto, ali po koju cijenu? To što sam izgubila možda je važnije od samog mjesta. No, ne mogu se vratiti na početak. Jedan dio mene osuđen je na šutnju. Rekla sam osuđen? Koliko sam samu sebe osudila, a koliko su to učinile okolnosti? Iako se radi o mojem životu, ne mogu odgovoriti na ovo pitanje. Osuda na šutnju znači, između ostalog, i neprestano ponavljanje ovog pitanja.
JASENKA KODRNJA, hrvatska sociologinja, filozofkinja i književnica (Zagreb, 11. III. 1946 – Zagreb, 1. VII. 2010). Diplomirala je filozofiju i sociologiju 1971. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je i doktorirala 2000. Feministička aktivistica. Bila je članica sekcije Žena i društvo Hrvatskoga sociološkog društva (od 1980) te aktivistica SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja (1988–96). Od 2000. predavala na Hrvatskim studijima, a od 2001. radila na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. U svojem znanstvenom i spisateljskom radu uglavnom se bavila feminizmom, ženskim i rodnim studijima te je zaslužna za njihov razvoj i osvještavanje u hrvatskom kulturnom i znanstvenom naslijeđu. Glavna djela: Umjetnik u društvenom kontekstu (1985), Romantičarna(e): oprosti, nikada više (roman, 1990), Nimfe, muze, eurinome: društveni položaj umjetnica u Hrvatskoj (2001), Zagreb je ženskog spola (poezija, 2002), Trinaest razloga za šutnju (priče, 2006), Pjesme galeotkinja (2008), Žene zmije – rodna dekonstrukcija (2008).
Na mestu gde se odigrava gordost Napuniš pogled prizorima koji te kasnije truju. Dobre namere i čisto srce Postanu podlost kada odleže u ustajalim idiomima. Da li se menja klima pod svodom tvoje glavurde? Šta ti to sa pameti na jezik padne Da ti usmrdi dah. Treba kroz sluh provetravati strah Koji ti ne da da usnama mičeš. Nehotice i budeš pesnik. Načelniče, opšteg mesta, Skotrljaj se niz sopstvenu kožu U mrak cipela. Sa đonova ostrugaćemo ti pesmu
***
HEROJSTVU TOLIKIH U DOMOVIMA GRADSKIM
Srdačan, iskren, napukao od vedrine, osmeh, pozdrav širok kao da rukom nevidljivu tablu u vazduhu brišem. Glas glaski, pogled pogledski herojstvu tolikih u domovima gradskim što su bez reči i tako solidno svikli da je to dostojno divljenja na život u kome nema života na život u kome se događa i ne događa ništa.
Pristati tako snažno i sa tako upornom verom na laž slavnog imenovanja i ni na trenutak ne biti pred dilemom: „Da li ruševine jalovih dana (od kojih su jalovije samo noći), naše su?“, ali njihov je osmeh kojim krštavaju to otkriće, i taj osmeh ozbiljna voda, šaljivdžija vazduh i prevrtljiva zemlja pozdraviće.
***
U RAZGOVORU PRIKLONJENIH GLAVA
Bez dodira jedino bezazleni, Pogledi tek poniru na površini Lica, odela. Razmak koji nas čini Sagovornicima, rečenična je pista, Uzletište dronova tolikih Kojima me bombarduješ i snimaš.
Sazvežđa meteoroloških balona Puštaš da kruže svodom Našeg privatnog neba, pod kojim smo U razgovoru priklonjenih glava. Tad sopstvenu temperaturu meriš mojom Predviđaš tropske talase, trajanje ledenih dana.
***
SVETO STRPLJENJE (povest jedne kapi)
Iz grotla što visi naopačke Nad umanjenom slikom krovova Beznadežno malih, nesrazmernih, Gledano iz perspektive ptica i dronova. Kapljica kane na oštru maiju Pa se skotrlja preko grančice Nemarno nanete farbe, katrana, Šrafa u zarđalom stisku matice. U slalomu stupa na mokre crepove, Survavajući se sa visine, Izmeću malih ostrva trave (I neznano kako na krovu stasale) Kroz gustiš nebeske mahovine. U mali humus limene cevi, Što presečena zjapi naviše, U meko od perja, zemlje, čepova, Papira, lišća, opušaka U slobodnom propadanju do prvog kolena Kroz cilindar prema kanalu ispusta Sa kapljom ispred skoro u paru Liznuvši limeni jezičak oluka, Blistajući klizne u baru.
VELIMIR KNEŽEVIĆ rođen je u Beogradu 1985 godine. Diplomirao srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Piše poeziju i prozu. Objavio je zbirke pjesama “Mrazovnik” (2008.) i “Dunav stanica” (2019.)
U moj prostor ulazi praznina. Zvuk joj je nepodnošljiv. Reski. Ton nestabilan. Tamniji. Nastaje pri trenju nepodmazanih riječi koje zatočene dozrijevaju na bijelim zidovima. Neke su i stare. Rasušene poput drvenih predmeta, trupa broda, grilja ili stolice za ljuljanje. Očajnički pokušavaju staviti točku gdje joj je mjesto. Ona neprestano izmiče. Možda smo samo trebali vježbati izgovor. Pritom ne mislim na izlike… na ono što smo spominjali kao razlog da opravdamo naše pogreške. Govorim o načinu na koji se izgovaraju glasovi. Čisti izgovor. Odnos. Ljubav. Rat. Slovo R. Urlik iz klaonice. Vrisak gorućeg stabla. Urasli nokat planete. Planine. Horror u mom slučaju. Al’ sad ionako nije bitno. Sklapanje drvene police osiguranja u skladištu apsurda podrazumijeva da se osjećam kao L’Étranger. Prije par dana, jedan mi je poznanik rekao kako je bolje imati tri psa nego ženu. Iza sebe ima tri propala braka. Iz svakog je izašao s kućnim ljubimcem. Sad svakodnevno šeta pekinezera, pudlicu i jazavčara po imenu Albert. Nedavno se spetljao sa starijom gospođom. Za rođendan joj je poklonio šnaucera. Stvarno nisam razumio o čemu govori. Pomislio sam, da se organizira izbor za najveću budalu on se sigurno ne bi javio, ali svejedno bi odnio pobjedu.
****
ČETRDESET TRI
Iz vlažnog poljupca izlijeće morska iglica. Nekoliko me puta snažno ubada. Oštećuje krvne žile. Ne štedi ni vitalne organe. Dublje posjekotine istog trena postaju dom crvene moruzgve i smeđe vlasulje. Iz otvorenih rana nastat će koraljni grebeni i otoci. Možda ćemo živjeti na jednom od njih. Nikad se ne zna. Zalijećući se, u polutami napada i oči. Desnim gledam kako se koprca, pokušavajući iz lijevog izvući svoj igličasti kljun prepun sitnih zubi. Kasnije u obje, još tople i vlažne duplje, sadi sjeme datulja. Zatim mi crnim koncem, duplim šavom, šiva ispucalu kožu. Potpuno uništene dijelove zamjenjuje rožnatim pločicama nepoznatog stvorenja. Kada završava filigranski posao, mrijesti se i odlazi. Ostaju mi odrvenjele ruke. Beživotno vise uz tijelo koje podrhtava. Ne osjećam tvoje dodire. Zid sam bez vertikalnih serklaža. Bez protupotresnih blokova. Ali rezultat je neočekivan. Gledamo se još neko vrijeme i odlazimo. Svako svojim putem.
ZVONIMIR GROZDIĆ rođen je 1972. godine u Zagrebu. Od 2000. godine živi i radi u Lovranu. S pjesmama i kratkim pričama zastupljen je u više zbornika poezije i proze u Hrvatskoj, a i u zemljama okruženja. Radove je objavljivao u književnim časopisima i na portalima za književnost, umjetnost i kulturu. (Poezija, Riječi, Književna Rijeka, The Split Mind, Književno pero, Balkanski književni glasnik, Krik, Književnost uživo, Kvaka, Diogen, Književnost. org, Metafora, Helly Cherry itd.) Pjesme su mu prevedene na ukrajinski i objavljene u antologiji suvremene hrvatske ironične poezije “Hrvatski pjesnički huligani” koja je nominirana za najbolju pjesničku zbirku u Ukrajini 2018. godine. Za zbirku pjesama “Pigmenti” dobio je nagradu HKD-a “Književno pero” (za zbirku poezije u kategoriji izvan naklade tog društva). Član je Matice hrvatske, zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije i HKD-a. Također je član uredništva književnog časopisa Alternator. Objavio je: “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya“ /Astroida, 2013./, pjesme, “Omlet od odabranih osmijeha“ /Bratstvo Duša, 2015./, pjesme, “Nuspojave“ /DADAnti, 2016./, pjesme, “Pigmenti” /FRiKK, 2018./, pjesme i “Utroba” /Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019./, lirsko-prozni zapisi.
Izgleda tačno kako su zamišljali – beskrajna pustinja, potpuno prav put, suncem spaljeni kotrljani. Miris vrućeg peska. Pored ulice pumpa, matorac koji, naravno, nosi avijatorke, kaubojski šešir, kariranu košulju. Drvena stolica na ljuljanje. ,,Looking for aliens?” Realno, ko ih ne traži? ,,Just passing by.” Gorivo, voda, čips, čokoladice. Poslednja stanica pre odredišta. Ovim tempom stižu za 4 sata. Milan već čeka. Uzbuđenje raste. Vrućina, doduše, otežava stvari. ,,Izgledaš kao kreten u tim kaubojkama.” ,,Tebi?” ,,Meni. 100 stepeni napolju, nosiš čizme.” ,,Koga boli kurac šta ti misliš? Devojke to vole.” ,,Tripuješ.” Kamera leži pri ruci, boks cigareta, dvogled, vijetnamke (noću naglo zahladni), mape (ucrtano mesto drugog pada). Bez greške. Pokret. Ređaju kilometre istog pejzaža – autentične scenografije svih onih filmova o ludim kamiondžijama rednecima, ljudima izloženim radijaciji, bliskim susretima treće vrste, motornim testerama. Trula spržena Amerika. Jeza. ,,Daj, pusti muziku.” Počinje ,,Suspicious minds”. Može. The king has left the building. Nekim NLO-om, možda. ,,A da pokupimo neke ribe?” ,,Gde, care?” ,,Otkud znam.” Kazaljke kotrljaju, pola devet. Taman. Treći čovek uskače nazad. ,,Tačan si.” ,,Imao sam sreće, pokupila me neka cica čim sam krenuo.” ,,Ha! Vidiš, postoje i ovde.” ,,Normalno, ali bitnija je misija. Bros before hoes.” ,,Pederu.” Veći deo vožnje ćute. Ima li svečanijeg trenutka? Ostvarenje dečačkih snova, posle 20 godina. Klinci štreberi nadomak cilja. Kroz spuštene prozore večernja svežina donosi trenutak olakšanja. Rasteruje umor. Duvanski dim zavarava glad. Nema spavanja noćas, a vremenska razlika naplaćuje ceh. ,,Hoću kafu.’’ ,,Ja masažu.’’ ,,Ziggy Stardust” trese zvučnike. Glas čoveka kameleona prija, marsovski pauci mile ušima, sjajan saundtrek. Jednoličnost saobraćajne signalizacije prekidaju policijske rotacije. Vojna ili civilna? Alen nevoljno zaustavlja auto. ,,Good evening, boys. You’re trespassing. May I have your driver license?” ,, Sorry, officer. We’re lost.” ,, Serbia? Been there once. Kosovo, to be exact. “ Još jedan ratni veteran. Sigurno ponosan. Mrmljanje otpozadi. ,,Srce Srbije, majmune.” ,,What is he saying?” ,,Nothing. Stefane, umukni.” ,,Get out of the car. Now.”
Beograd – Frankfurt – San Francisko – Las Vegas, pa drndanje busem, rentiranje Ford Mustanga, benzin, osiguranje. Preko hiljadu evra, zasad nedefinisana količina dolara. Ovo im nije trebalo. Ovakav kraj. Najednom nešto menja atmosferu. Vreme nepomično stoji dok vazduh pulsira. Bela jarka svetlost, zaslepjujuća, svi pokrivaju oči. Sekunde traju predugo. Električno zujanje, barem tako zvuči. Histerični smeh odjekuje sa zadnjeg sedišta. ,,Too late, man! Elvis has come for us!” ,,Jebote, uspeli smo!” Tri diska započinju igru iznad njihovih glava, suludo manevrišu, prebrzo, pod oštrim uglovima. Ipak, iznenađujuće lako. Zatim doleću četiri Blek Hok helikoptera, presporo. Sasvim različita liga, ni prineti. Kakva žurka! Kreće navijanje. ,,Idemo, Itiji, jebeš Amerikance!” ,,Tooo, priđi mu zdesna! Iseci ga! Ahahhaaha!” Policajac namršteno razgovara radijem. Letelice nestaju iz vidokruga. Lisice zveckaju. Apsolutno vredno batina, deportacije, svega. Najbolji dan, ikada. Kome treba snimak. Zar bi iko uopšte poverovao ovoj priči?
KATARINA FIAMENGO ALISPAHIĆ rođena je 10.3.1984. u Kladovu (Srbija). Piše poeziju, haiku i kratke priče. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Živi u Beogradu. Knjige: ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005), ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007), ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009), ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/ Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015).
Kad je umro tata, umro je i jedan deo mene, umrla je pomalo i mama i pomalo i sestra s njim, umrle su njegove košulje umrla je moja poslednja plata u desnom džepu umro je taj blaženi dan, umrla su izvinjenja, snažni dlanovi, želje koje sam imao snovi koje nisam imao umro je jutarnji pazar, i celo to jutro je umrlo taj dan.
Kad je umro tata, Umro je i jedan hrast negde u svetoj gori, Umrlo je jedno dobro, jedna dobrota, jedna bajka je prestala da se priča, Umrlo je telo kome život nije davao ni cvonjka, Jer se to ne zove život Kad se svakih pet godina neka nesreća nadvije nad tobom.
Kad je umro tata, Umirao sam deo po deo na podu kupatila. Dovukao sam se do slavine da umijem lice, Da vidim sopstvenu smrt, Da zaboravim koliko tela je umiralo taj isti dan.
Kad je umro tata, Niko se više nije čuo u našoj kući, Umro je i poslednji žamor, umrla je stipendija za studije u Americi, umrla je i školska diploma, koja danas ne vredi ni kao krpa. Umrli su svi sitni muškarci na ovom svetu, Umrle su žene kojima je priroda često zadavala udarce. Umrla je s tatom i moja radost, Umrla su mora gde sam nekada uranjao svoje nedozrelo telo, Umrla su polja na kojima sam srećno rastao, Umrla je moja zaboravljena ljubav, Umrla je moja žena koja nikada neće postojati, Sa tatinom smrću umro je i jedan stari deo mene.
Sa tatom je umrla i lepota, Komplet Asdrenijevih knjiga i Marksov Kapital, Kad je umro tata, Osetio sam štipanje u duši i stisak od Boga Video sam pred sobom one koji nisu lepi kao on Jer niko nije lepši od tatine božanske lepote, Jer svi su živeli lepim životom, ali ne i moj tata Jer većina se grlila dok je on ronio suze, Jer sudbina se šetala gradom bosih stopala, ali na mog tatu nikada nije nabasala po sokacima. Kad je umro tata, bele vile su me pretvorile u crnu dugačku zmiju.
Kad je umro tata, Sav nameštaj po kući sam okrenuo i nisam ga pronašao, Seo sam na avion, ali ni u drugoj zemlji ga nije bilo, Skupio sam mrvice mrzovolje i uhvatio ih zajedno, zašnirao ih Kad je umro tata, Umrlo je i jedno božanstvo negde daleko, koje se umorilo od života, Umro je jedan Eros koji je bio naručio dobre dane, Umrli su njegovi drugovi, drugarice, umrli su bližnji koji nikada to nisu. Kad je umro tata, Seo sam pored reke svojih suza i jecao.
***
ADAM
Ti si me voleo poput majke Ti si me voleo poput oca Ti što nosiš dražesno ime Ti što si me gledao tri noći Tri sunčana dana smo proveli skupa.
Adame.
Tebi kome sam poklonio premalo reči Koje zagubih u maljama tvojih grudi Zagubih u tvojoj bradi Zagubih kao što se kašika gubi u medu Med su tvoja usta Moja odsutna svetlosti Noćima sam te milovao Tebe što darivao si mi snove A snove koje sam cvileo da želim i koji nisu postali stvarnost
Zagubio sam u tvojim stopama Zagubio sam i proćerdao u tebi Voleo sam tvoje oči Razgovore Dodir naših tela Tvoj dečački hod Nevinost dobrog čoveka Bože, koliko dobrog Koliko je dobar jedan Adam mog života Jedan Adam poput ovog
Tebi koji si se javio bez glasa Dok čitaš Čehova i poljubiš me između poglavlja Posvećujem ti ove stihove Je li to pesma, ne znam Ali ispevao sam je juče kroz plač.
Tebi, blago meni što te imah Blago meni što isplakah Što te svukoh Što ti celivah rane Tvoje boli Iskre u očima Što te gledah kao božanstvo u pokretu Što se starah o tebi kao o izgovorenoj reči. Ali ti si bio taj što me je grlio Što me je očarao Što me je pretvorio u žarulju koja gori Poput one koju sam gasio kada bismo spavali.
Dana 20, 21. i 22. Adame. Gubio sam se u tvojim ustima Gubio sam se u rukama kojima smo se držali, Imao sam jedinog tebe, Ti si me voleo udarcima svog srca Ti si me čekao Trčao si brže od mene Zagrlio bi me Hladnoću si pretvorio u osećanje A toplota nije nanosila bol Uzeo bi me za ruke, ljubio ih Voleo me svojim božanskim telom Mazio mi oči i ljubio čelo Napravio si me svojom jabučicom.
Malo si od mene uzeo. Brojao si mi patnje tiho u sebi Video si koliko sam bio lud za tobom Ti si mi poklonio ruke Svoje ruke si umnožio sa mojim Ljubili smo ih skupa, a one su nas skidale gole. Možda smo se razdvojili. Dao si mi čašu s vodom A ja sam ti noću mrsio kosu I ja sam znao da si bio poseban Ti si ukazao na moje brige Proste, manje bolne Ali ja sam ćutao, jer sam ti ljubio Svaki deo tela Svaku mrvicu Svaku rupicu Sve tvoje mirise sam danima nosio na sebi, Adame.
Svitanje je bilo bolje s tobom, Voleo si me poput majke Postao si moj neko koga nisam imao Postao si moj zagrljaj koji sam retko dobijao Osušio sam se Istopio sam se u tebi Postao sam maleni komadić tela U poređenju sa tobom. Postao sam neprimetan kraj tebe Kraj mišića koje sam ljubio noću Brojao sam ih Kleo sam ih što nisu moji svaku noć Oprosti mi, Adame, Mnogo sam psovao kad sam se vratio Kada smo se rastali.
ARBËR SELMANI rođen je u Prištini. Nagrađivani je novinar u oblasti kulture i umjetnosti. Aktivist je u oblasti ljudskih prava, kao i istraživač za pitanja multikulturalizma, nacionalizma i LGBT prava. 2018. godine bio je stipendist Nagrade Saharov Europskog parlamenta. 2019. godine objavio je “Kosovo u 14 priča iz kulture” (Kosova në 14 tregime kulturore), knjigu o različitim ličnostima i događajima koji su oblikovali Kosovo kroz desetljeća. Njegova poezija prevedena je na slovenski, srpsko-hrvatski, njemački i turski. Radi kao voditelj mrežnih sadržaja organizacije Europe House na Kosovu.
MARIJA DRAGNIĆ rođena je u Nikšiću 1990. godine. Engleski jezik i književnost studirala u Podgorici i Vesterosu, diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu gdje je završila i master studije. Pjesme su joj objavljivane u književnoj periodici Ars, Zarez, Tema, Polja, Prosvjeta, elektronskim književnim časopisima Eckermann i Agon, na internet portalima Beton, Strane, Libela, astronaut.ba kao i u kulturnom dodatku lista Politika. Dobitnik je druge nagrade na književnom konkursu Ulaznica 2016, prve nagrade na konkursu Ratkovićevih večeri poezije za 2018, i prve nagrade na konkursu PAF – POEZIJA za najbolje neobjavljivane stihove u Crnoj Gori u 2019. godini. Član je redakcije veb časopisa za poeziju Enklava izdavačke kuće PPM Enklava. Predaje engleski jezik dobroj djeci u XIV beogradskoj gimnaziji.
Njiva pored puta, rascepkana jučerašnjom paljbom, neravna, neuredna, na prodaju – krupnim crnim slovima.
Usred nje neko staro drvo, žutih, žutih cvetova i bakarnih listova.
Neka kućica daleko i tamo je neko, prodaje njivu i staro drvo.
***
BANGLADEŠ DUŠE
1.
Ringla je postiđena visoravan. Na prevaru osunčana.
Obala tiganja: talasi. Igra ulja: pljusak.
Ovalni obalni obod okvir je berze prženja u kojoj je svaki šušanj, škriput šum kuršum
mravlja municija u prašumi.
Ovaj zbor ne može postati kamin jer, kao i bazen, ima oreol opasnosti.
Nezajažljiv je prošvercovani šljunak, lakom na slaninu, dúgu iz veš-mašine.
Žmirkaju peščani mehurići, oval navaljuje da lakira i likuje.
2.
Uveče se i nebo zaklobučilo. Tiganj neba.
Bangladeš duše.
Paučina u grlu. Žlezdane kesice na vratu. (Dodir je stariji od vida. Ukus je stariji od dodira.)
Prodor odmora zamara.
Mrežica za komarce. I prazna ležaljka pokisla.
3.
Struja u špic-patikama viri iz utičnice.
Strah nije šunjalica.
Nema velikodušnosti prema vazduhu.
Ni prema mrvicama.
Domaća strasna stranstvovanja – razglednica: okupacija prostora pokućstvom.
Uštinulo me je testo dana, napad tromosti
otromboljenje volje.
Ostaci obdanice u avanu noći.
Ostalo je strano.
***
LAVEŽ
Psi su otkrili zaveru točka.
Uporno nas opominju da je stvarnije ono što se kreće, da je svet otišao predaleko.
Točak je falsifikat, posuvraćeno nebo.
Pošto ne znamo pseći jezik, oglušujemo se o obaveštenja.
Ne znam ga ni ja. Znam da ga ne znam.
***
7L
Ne naginji se kroz prozor, piše. Neonka krklja; umire kao bumbar. Šine skiče pritisnute, jauču. Treska se telo nad grbama asfalta. Na semaforu legne u tišinu iz koje se naglo budi. Želja mu je da jednom pobegne da plovi van šina, bez kablova.
UROŠ ĐURKOVIĆ rođen je u Beogradu 1995. Završio osnovne (2018) i master studije (2019) srpske književnosti u Beogradu, a trenutno je na doktorskim studijama na istom fakultetu. Bavi se ekokritikom i tokovima moderniteta u srpskoj književnosti. Objavljivao poeziju u više navrata u pančevačkim Rukopisima (br. 34, 37, 39, 41), kritiku u Književnom magazinu, metodičke materije za osnovnu školu i pisao za katalog izložbe vajara Đorđa Aralice. Jedno polugodište proveo kao nastavnik u osnovnoj školi i ne veruje da će joj se uskoro vratiti. Dobitnik je druge nagrade za esej o Disu na 56. Disovom proleću. Uređivao studentski književni list Vesna. Učestvovao na konferenciji o makedonsko-srpskim književnim vezama 2017. u SANU-u, a 2018. o vezi književnosti i astronomije na Slavističkom institutu u Kelnu. Poeziju mu je na slovenački prevela Natalija Milovanović (časopis Poetikon br. 79-80). Posvećeni korisnik Goodreadsa, ljubitelj čajeva i fan Bjork.
„Ako se npr. jedan šumski medvjed nađe uhvaćen u zamku za medvjede (jer ni za kakvog drugog medvjeda dosad nisam čuo da je uhvaćen u jednu takvu zamku iz čega proizlazi da ni ne može biti), on može biti ozlijeđen ili mrtav – ovisi koji mu je dio tijela zapeo u zamci za medvjede. Ako je, na primjer, riječ o nozi, može ju odgristi pa će šepati ostatak svojih dana, no do dana današnjeg nisam čuo da si je jedan takav medvjed odgrizao nogu kako bi se izvukao iz zamke za medvjede tako da tu mogućnost možemo prekrižiti. Radi li se, kojim slučajem, o glavi, tj. vratu, vrlo je vjerojatno da je medvjed već poprilično mrtav dok mi raspravljamo o tome što bi on mogao učiniti pa o tome ne vrijedi niti raspravljati. Drugi dijelovi tijela (kao npr. uši ili repić) čine mi se jednostavno premalima da bi ostali zaglavljeni u zamci za medvjede te iz toga možemo zaključiti da je scenarij u kojem je jednom medvjedu zamka za medvjede uhvatila repić ili uho nemoguć. S obzirom na to da sam dosad samo slušao o zamkama za medvjede, ali ne ih i vidio uživo, o cijelom konceptu zamke za medvjede moramo govoriti s dozom opreza jer možda nam netko pokušava nešto podvaliti pa ostanemo bez repića kao onaj medvjed, ali budući da: a) nemamo repić, b) dosad nisam čuo ni za jednog čovjeka bez ili sa repićem koji je ostao bez repića, mislim da se nemamo o čemu brinuti. Ako se npr. jedan čovjek poput nas (ili drukčiji, ali pokušajmo ostati pri tome da je taj čovjek ipak sličan nama jer tako nam je lakše) nađe uhvaćen u zamku za medvjede, on će iščeznuti nama pred očima (dakako, pod uvjetom da mi u tom trenutku promatramo cijeli prizor) i za sobom će ostaviti svjetlucavi ružičasti prah. Ja osobno nikad nisam svjedočio nečemu takvom pa to, dakako, znači da je to sve skupa jedna velika budalaština.“
Jean (ustajući iz publike i stojeći samo na desnoj nozi): „Oprostite, ali zar upravo zato što niste svjedočili nečemu takvom, kao i medvjedu koji si odgriza nogu da bi se oslobodio te kao što nikad niste vidjeli zamku za medvjede – ne znači li to da su upravo zato sve te stvari moguće? Jer zasad za Vas postoje samo kao jedva opipljivi koncepti, tj. izjave bez vidljivih dokaza i jednako tako apsurdni pojmovi?“ Moj odgovor (grickajući 4. kut stola – onaj okrenut prema jugozapadu): „Ne.“ Jean (poskakujući čas na jednoj, čas na drugoj nozi): „Ja umirem.“ Moj komentar: „To ne mijenja stanje stvari – a to je da ste Vi potpuno, apsolutno i neupitno u krivu. Usudio bih se čak reći da..“ Jean (držeći se za srce koje kao da mu iskače iz prsnog koša): „Au.“ Moj odgovor: „Crkni. Pokušavam se izraziti, izrode.“ Jean (i dalje poskakujući): „Au.“ Ostatak publike: „Viva la révolution!“ U sljedećem trenutku lijeva polovica stada nosi mene, a desna mrtvog ili umirućeg Jeana (s nekim ljudima nikad ne znate na čemu ste; doduše, ja sam u tom trenutku prilično jasno osjećao tuđe ruke na svojoj stražnjici). Možda je bilo obrnuto, ne sjećam se. Jedan od nas iznesen je na prednja, a drugi na stražnja vrata kazališta no ne sjećam se ni kako je to išlo. Odjednom me netko prima za vrat i gura mi glavu u nekakvu metalnu napravu. Glas dosad nespomenutog Jeanovog agresivnog pristaše (iako je Jean oduvijek zagovarao mir, njegovi su ljudi bili poznati po iznimnom nasilju): „I dalje nisi siguran postoji li zamka za medvjede, crkotino glupa?!“ Još jedan nepoznat glas, ali za nijansu mirniji: „Patke ne lete.“ Onaj prvi nepoznat netko pušta moju glavu da padne ravno u zamku za medvjede (bar pretpostavljam da je to bila zamka za medvjede jer budući da dotad, a možda i dosad, nisam vidio zamku za medvjede, nisam imao s čime usporediti tu metalnu napravu, ali odlučio sam riskirati i izvesti zaključak iz retoričkog pitanja Jeanovog agresivnog pristaše) pritom izbijajući zube prvom jadniku iza sebe za kojeg se kasnije ispostavilo da je greškom ušao na moje predavanje misleći da ide na misu, no s obzirom da je posljedica moga govora i rasprave koja je uslijedila bila gadno krvoproliće, zaključio je da nema velike razlike i odlučio navratiti još koji put. Kreće tučnjava – jedni tvrde da patke lete, drugi tvrde suprotno.
***
MIRAN NA STANICI
Pitam ja Mirana: „Mirane, gdje biti kad nisi nigdje?“ Miran zastane, digne bradu u zrak, a brada odleti. Spusti on sad glavu i kaže meni: „Ne znam.“ Stojimo Miran i ja, čekamo autobus, miran puši cigaretu, dimi mu se iz glave. „Zapalio si se, Mirane,“ kažem ja njemu, „gori ti mozak.“ Ima onaj film gdje djevojci gori mozak, ali Miranu je gore; Mirana poznajem pa znam da mu je gore. Ne znam kako gasiti zapaljeni mozak, možda onom tubom za ispiranje sinusa, ali to prođe tek pored prednjeg režnja. Uostalom, zašto da gasim mozak? Vani je hladno, a Miran nema kapu; iako sam mu rekao da će biti hladno, Miran svejedno nema kapu. „Grije li te, Mirane?“ pitam ja Mirana. „Aha“, odgovori meni Miran, a iz ušiju mu ide dim. Čekamo mi autobus, kad eto, krene kiša. „Ugasit će te, Mirane“, kažem ja Miranu. Miran slegne ramenima i uđe u vozilo.
LINA BAJIĆ rođena je i živi u Zagrebu. Završila je Klasičnu gimnaziju, a sad studira Biologiju na PMF-u. Piše priče, pjesme, svašta, ponekad ozbiljnog tona, većinom ipak ne. Njezin stil pisanja kombinacija je svega onoga što je čitala – od Ivane Brlić Mažuranić do Woodyja Allena i Harmsa.
Policijski čas nije vreme, već mreža ulica, krvotok koji konačno odmara. Kazaljke sužavaju krišku. Zidovi sobe su četiri strane jednog te istog sveta, u sumrak, jednačinom tišine potvrđuju moje solipsističke sumnje, opet sam sâm = sam² Opsesivno pranje ruku, zadržavanje daha, snimci iz bolnica uživo i odjednom moj smešak, kada ugledam Typing… na dnu naše prepiske.
***
PARIZ, TEKSAS
Telo mi je umorno skladište, prostor u koji ne mogu da stanu sećanja, kamp prikolica i zvonce za krave vezano oko članka tvoje noge, dok si iznova u snovima gola bežala drumom.
Postoji Pariz u pustinji. Njegova površina je četiri godine hoda. Vreme neophodno da kičma postane napuštena pruga, i sećanja stanu na osam milimetara trake, zbog čega te pamtim samo kao zrnca peska, ožiljak na emulziji kasete ugurane u usta video-rekordera.
Kada smo mu dali ime Hanter nisam znao da ću te loviti po brojevima bankovnog računa. Danas mi je ispričao istoriju celog svemira. Postoje ljubavi nalik na veliki prasak.
Njihov epilog stane u jeftin telefonski poziv, crne rupe slušalice. Takvi monolozi su različiti, ali uvek počinju rečima
Znao sam te ljude, to dvoje ljudi.
***
VOZOVI I OPET VOZOVI
Tragom službenih putovanja čekao sam vozove u mestima za koja nisam ni znao da postoje. Dugo sam posmatrao mape. Pruge su precizni ožiljci. Zvuk poništavanja karata, upozorenje Puniš trideset godina. klik-klik i Bon Voyage.
Pamtim sebične zidove jedne stanice u Italiji koji nisu odašiljali vaj-faj signal. Polja nadomak Genta, narandžasti déjà vu, sećanje na sliku iz udžbenika Žitna polja nadomak Arla.
U snenom prostoru, nakon predgrađa Budimpešte, proklizavale su livade, figure na šahovskoj tabli nepomične krave, dalekovodi.
Sećam se lica jedne Rumunke dok je izlazila na stanici pre Brašova, povratak nikome, nigde, vozovi i opet vozovi,
škripa je bila jedini saundtrek, uz koji sam posmatrao Morzeove signale gradova. Ponekada sam se uspavljivao listanjem imenika u mobilnom.
Pre nego što bih napustio zamračene hotelske sobe, opipavao sam unutrašnji džep jakne. Pasoš, karta, Satori Srđana Srdića. Zvuk zatvaranja kofera bio je znak za polazak.
Uvek bih zastao na vratima i poslednji put osmotrio sobu. Jedva sam se suzdržavao da vrhom ključa ne urežem ime u skriveni deo nameštaja.
VLADAN KREČKOVIĆ rođen je 1988. godine u Beogradu, gde je na Fakultetu političkih nauka diplomirao novinarstvo i komunikologiju. Autor je romana “Aleksa ili kroz snegove i sirene”. Priprema svoju prvu zbirku pesama.
čovjek-časopis 