I. POTPUNA OBUSTAVA
Budim se oko šest ujutro, odlazim na WC i vraćam se u krevet. Nakon par minuta čujem da netko s drugog kraja stana odlazi otpustiti višak tekućina. Međutim, umjesto puštanja vode čujem manično mrdanje zatvorenih vrata moje sobe. Nisam siguran je li to Sotona ušao u nekog od mojih roditelja ili mi se želi pokazati u vlastitom ruhu. Dok se pokušavam pomiriti s činjenicom da mi ne gine NLO otmica ili presječeni vrat, zamjećujem da sei i krevet počeo tresti. Dobro je, samo potres. Okej, malo jači nego ostali koje sam do tog trenutka iskusio, ali samo potres.
35 minuta kasnije uslijedio je drugi i taj je bio solidan, ali kao da mu je malo nedostajalo da bude ekstatičan poput prvog. Potom sam nakon svakog podmuklog šuma očekivao još malo akcije, ali uglavnom ništa ili mlitavo. Izvrsno! Nakon slatkiša (njih sam se riješio prije tri i pol godine), kave, alkohola i Pure Flixovih filmova navukao sam se na potrese. I to heroinski, prvi šut je bio najbolji, a kasnije sve slabije. Usto, brbljanje o ovoj situaciji dobiva nimalo smiješnu težinu kad uzmemo u obzir da je pritom jedna djevojka izgubila život. Koliko je neljudskih života izgubljeno zbog posljedica potresa, nikad neće biti obuhvaćeno u ljudskoj statistici.
II. SLOBODNO KRETANJE UNUTAR ŽUPANIJA
25.4. – 10.5. (s prekidima) POKLEK
Jedina neuobičajena stvar koju sam vidio na putu do Pokleka je red ispred dućana u Grdanjcima. Cesta je istrošena kao i prije, drveće zeleno kao i kad se konačno na 600 m nadmorske visine sjeti prolistati (brijestovi, hrastovi kitnjaci i cerovi klasično tromiji od ostatka), a policajac kopa nos na starom punktu pored nogometnog igrališta u Bregani. Tijekom vožnje sam strepio od posljedica kasnih mrazova nakon blage zime, ali ispada da mi je čak i ružmarin preživio. Dapače, narastao je dovoljno da ove godine prvi put možemo raditi sok. Finjak je došlo i da na vrijeme možemo posijati buče i paprike.
Naravno, čim smo stigli u selo, sve priče o distanciranjima i zabrani okupljanja pale su u vodu. Biba nas je izgrlila prije nego što smo otključali kuću, a zatim nas je 6 od dopuštenih 5 ručalo kod nje na terasi. Rade je prestao cugati i smršavio 20 kila, a Mario sredio WiFi svim vikendašima koji su došli raditi na daljinu. Bibina kujica Lili se zdebljala preko zime i stekla novu naviku. Sad me dođe pozdraviti za laku noć svaki put kad do kasno sjedim na terasi.
Simonini starci su nakon godina spavanja u tutačmobilu i improviziranoj straćari na zemljištu konačno izgradili kuću. Dostojanstveno drveno zdanje u skandinavskom štihu koje dobro štiti roštilj od vozila koja gube kontrolu u zavoju. Šumski put od Pokleka do Novog Sela Žumberačkog je također opet prokrčen, jedino nisam siguran može li izdržati do sezone čičaka.
Iako godinama nisam svojevoljno prisustvovao misnim slavljima, odlučio sam 3.5. odlepršati do Stojdrage u crkvu da razljutim svoje sekularne prijatelje ali na kraju nisam jer smo se dan ranije spustili po namirnice i plinsku bocu, a zatim vratili dovoljno kasno da vidim zaključana vrata i dvije goleme pisanice u dvorištu.
III. TJEDAN NARODNOG OSLOBOĐENJA
11.5. VIROVITICA
Ukinute su e-propusnice, otvaraju se birtije, a ja se vraćam u ured tek za tjedan dana. To znači da mogu dostojno obilježiti Tjedan narodnog oslobođenja, iako mi rjeđi vlakovi zbog radova malo kvare planove, odnosno umjesto prvih susreta s friškim zrakom pojedinih manjih mjesta uz prugu pomnije proučavam urbane prčvarnice. Tako se Špišić Bukovica pretvorila u Viroviticu, Carevdar sveo na uobičajeni pogled kroz staklo u proputovanju do Koprivnice, Donji Kraljevec baš i ne mogu uočiti sa stajališta Čakovec-Buzovec, Pitomaču odgodio za idući vikend, a Voloder cijelo vrijeme nosim sa sobom pjevušeći Đutkov stih „obišao sam sve terase“. Usto mi je vremenska prognoza malo poremetila raspored pa sam odmah prvi dan krenuo udarno vlakom u 6:49 za Viroviticu.
Pošto nisam bio siguran kako uopće funkcionira smještaj putnika u vlaku i mogu li lakše izvisiti za ulazak nego inače, do Glavnog kolodvora sam išao tramvajem umjesto da još ranije krstim prigradsku željeznicu. Usput sam prvi put u životu stavio onu maskicu. Kao, radim epidemiološki najneodgovorniju moguću stvar pa da ipak malo vodim računa o kontaktima. Iznenadilo me kako je teško disati s time. Kako smo se odmicali od Prečkog, razmak između putnika je bivao sve raznolikiji, a udio zaštićenih lica sve manji. Izlazim iz tramvaja i refleksno ubacujem masku u džep rezerviran za polovne maramice.
Glavna kolodvorska zgrada i prolaz između prvog i drugog perona omeđeni su metalnom ogradom pa se karte kupuju na 5. peronu. Dobivam povratnu koja vrijedi 6 dana i sjedam u kupe. Do Virovitice nitko od putnika nije pokušavao sjesti pored mene pa sam vidio samo dva konduktera. Jednog s maskom i rukavicama, drugog po starom. Nakon promjene lokomotive u Koprivnici bio sam počašćen podmuklim trubljenjem prije svakog poljskog puta do silaska.
Cug nije radio pa sam birtijanje otvorio dugom kavom na terasi Traina. Da je Cug radio, bila bi veća mogućnost da u njemu čujete riječ train popraćenu elektronskim beatovima dok u Trainu cug ne odzvanja toliko zvučnicima, ali mogao bi se zateći koji voz uz harmoniku i limene puhače. Pojurio sam prema dvorcu Pejačević da škicnem ima li kakvih izložbi dok sam još na nula promila, ali pogled na bravu me podsjetio da sam izlet prebacio s utorka na ponedjeljak. Usto sam se podsjetio i da, nemajući pojma kako trenutno funkcioniraju javni zahodi, nisam pikio već 5 sati.
Dolazim na terasu Roka i Matija mi potvrđuje da se mogu slobodno osloboditi bilirubina, a usput sam doznao još jednu dobru vijest: cijena pivice u Virovitici i dalje kotira između 10 i 12 kuna. Uslijedio je ležerniji krug po centru uz papanje pizze kod vatrogasnog doma, pokoju napojnicu u Lavu i Kod Bertija te pokušaje sviranja suvislih melodija na glazbenom mostu kad je naoblaka potjerala veći dio dječice i roditelja.
Da ne propustim posljednji (i jedini) vlak za Zagreb, ponovno sam se utaborio na terasi Traina, ali me intenzitet dana malo uspavao pa mi je potom pogled na sat sugerirao da je otišao prije pola sata. Kad se malo smirio adrenalin, pozvao sam Cameo i pitao kako stoje s krstarenjima do Zagreba. Vele da moram platiti 1 080 kuna u kešu na početku vožnje. Izvrsno! Dolazi taksi, sjedam iza pleksiglasa i veli taksist da bi mi naplatio 500 da sam ga zvao na njegov privatni broj. Pa evo, ako zatrebate taksista u Virovitici, kontaktirajte me. Vožnja je prošla dosta ugodno, poput svih dosadašnjih s prijaznim vozačima raspoloženima za razgovor. Istina, trajanje je pridonijelo količini primljenih informacija. Zapamtio sam da su dečki iz Pitomače imali sklonost bacanja petardi po taksijima i mjesto na kojem su 24 sata ranije kontrolirali prolaz putnika između Virovitičko-podravske i Bjelovarsko-bilogorske županije.
12.5. ZAGREB
Vrijeme je bilo dosta bljutavo, ali kako se popodne situacija smirila, odlučio sam napraviti krug po kvartu (Špansko, Malešnica, Stenjevec – funkcionira kao jedan kvart). Sjeo sam na terasu Glorisa, ali pošto je i dalje bilo brhić-brhić, ubrzo sam se digao i pobjegao u Metropolis. Po novom je interijer podijeljen na pušački i nepušački dio pa sam ja ostao jedini gost u potonjem čim se grupa starijih gospođa ustala. Na ekskurzijama do WC-a me neka srednjoškolka stalno zahaltavala. Budući da je s dvije frendice zauzela stol koji po novom smještaju blokira vrata ženskog WC-a, ja sam pitao čuvaju li unutra svoje žuto blago. Kasnije je neki naroljani lik počeo kružiti oko mene i komentirati kako se družim s fikusom. Nije fikus, lovor-višnja je. Ali barem mi je platio pivu poslije.
13.5. KOPRIVNICA
Prva etapa Tjedna narodnog oslobođenja za koju imam opravdani razlog: Grobenski mi treba vratiti pedalu koja je ostala kod njega tijekom tamnice. Dok čekam da se vrati s posla, odlazim na ručak u Calypso. Trenutno nude pet dnevnih menija i može se njupati samo unutra. Uzimam neku piletinu, Roberto me pita želim li pomes uz to. Nisam shvatio na što točno misli dok nisam dobio pomfrit, a zatim skužio da sam mogao dobiti i restani krumpir ili neku salatu. Al dobro, napunjen stomak za ostatak dana. Na izlasku me zamolio da mu nađem nekog geodeta za mjerenje u Fažani. Sad imam i njegov broj, za geodete se raspitujem.
Grobenski i ja se nalazimo na terasi Pixela. On naručuje pelin, ja se opredjeljujem za mineralnu jer mi odgovara presjeći jedan dan. U međuvremenu lokalnog celebrityja pored mene ispozdravlja mnoštvo, a ispostavilo se da je među njima bio i urednik Radio Drave koji je odlučio ne puštati Tonyja Cetinskog zbog izjava o cjepivima. Groba odlazi doma, a meni jedna gospođa ostavlja na pol popijenog Tomislava. Here we go again.
Vintage i Stars posjećujem prvi ili drugi put te u oba ločem mineralku. Zatim se upućujem u Cocktail na Žuju za dobra stara vremena. Nažalost, ne puštaju Fosile, ali sam skužio da prvi put u dva mjeseca čujem „I like it when you call me señorita“ i bio iznimno prpošan zbog toga. Za kraj je ostala Bijela kuća za koju se uopće nisam nadao da bi se odmah mogla otvoriti jer je služila kao karantena za vozače kamiona. Ali eto, i dalje ćelavi krezubi stričeki dobacuju kreativno nedolične komentare Mikeli, koja obučava već treću ispomoć u manje od godinu dana.
Po povratku doma počeo sam gledati drugi film o Billyju Owensu, urnebesno polukompetentnom kanadskom plagijatu Harryja Pottera, a prije početne špice zabljesnuo me rafal zvučnih signala za nove poruke. Javlja se Danijela koju sam u ponedjeljak zvao da navrati na pićence u Viroviticu ako joj je usput. Naravno, nije bilo, ali sam zato sad do negdje pet ujutro svakih deset sekundi prekidao film kako bih pročitao i napisao novu poruku. Nemam pojma kako sam u tom zombi zdanju uspio održavati raspravu o Romima u Pitomači, mršavljenju, autofagiji, ženidbi, rađanju i nedavnom nastupu Vatre za distancirane namjernike oko Muzeja grada Virovitice, ali drago mi je da smo se usuglasili da bi, uzevši u obzir strukturu biračkog tijela, Vukosavljevica trebala promijeniti ime u Vukosavdesnica. Film moram opet pogledati jer sam jako malo toga pohvatao. Ali, sudeći po recenzijama, nisam jedini.
14.5. DUGO SELO – KUTINA
Ohrabren pozamašnijim iskustvom s novim normalnim u voznom parku HŽPP-a, odlučujem koristiti prigradske linije prije međugradskih pa tako ulazim u vlak u Vrapču i presjedam u Dugom Selu. Sat vremena tratim na terasi Dixija i rokam mineralnu jer mi je želudac još uvijek u malo labavoj fazi. Posjet sanitarnom čvoru podrazumijeva suočavanje s držačem papira za ruke koji ih reže na dva mala i razmjerno neupotrebljiva dijela.
Ukrcavam se za Kutinu i pozivam Željka Belinića da mi se pridruži na piću. Nažalost, nije u mogućnosti zbog odvoza gnojiva na polje, ali sugerira mi da popijem pivo u njegovo ime u Bazi, kolodvorskoj birtiji koju dosad nisam posjetio. Na ulazu me dočekuje konobarica s majicom od Red Hot Chili Peppersa, na radiju recentni hitovi, a na vratima WC-a omoti ploča Ivice Šerfezija i Meri Cetinić. Terasa u ugodnom narančastom tonu zaštićena raslinjem me dobila na prvu.
Pekarna Moslavka i dalje omogućuje mašćenje tanjura u svom interijeru, čak imam dojam da su smjestili i jedan stol više nego ranije. Dok ostali konzumenti pobožno prskaju ruke medicinskom šljivovicom, meni je sinulo da sam jedino ja u posljednjih petnaest minuta učinio neoprostivi sigurnosni propust. Postiđen zbog svog propusta, pokunjeno ustajem i zaokružujem jogurt i burek na 20 kn. Po reakciji prodavačice rekao bih da mi nije previše zamjerila.
Odrađujem ležernu šetnju do gradskog groblja bez novih incidenata i za promjenu hvatam raniji vlak u 18:49. Željko mi se opet javio navečer. Pita za dojmove i spletom okolnosti dogovaramo objavu ovog izvještaja u Č-Č produkciji. S jedne strane sam iznimno počašćen njegovim kontinuiranim interesom za moj rad te nakon višemjesečne suše konačno imam teme za verbalno izražavanje, ali s druge strane nisam siguran želim li ispasti Hunter S. Thompson. Odnosno, ukoliko već jesam Hunter S. Thompson, volio bih biti manje ponosan na to nego Hunter S. Thompson.
15.5. #OSTANIDOMA
Nažalost, sa Željkom sam se čuo nakon što sam odradio veći dio mimohoda Tjedna narodnog oslobođenja pa se bojim da njegove dodatne sugestije ostaju neostvarene. Jutro sam proveo kontemplirajući o tome da se prošećem do nekog obližnjeg manjeg mjesta poput Ježdovca ili Novaka, ali shvatio sam da me dosta bole kosti i da bi bilo pametnije regenerirati se za sutrašnji izlazak dulji od 14 sati. Ni Križevci, poligon na kojem je Željko stekao svoje vojne vještine, nisu došli u obzir jer mi se nije dalo treći dan za redom putovati kroz cijeli Zagreb. Stoga za križevački kolodvor mogu ustanoviti jedino da je u ponedjeljak ujutro bio sablasno prazan, a u srijedu poslijepodne živ zahvaljujući proširenju terase Željezničara na kolodvorski plato. Ukoliko opet budem imao vremena i energije za slične eskapade, definitivno slušam Željkove sugestije.
16.5. ČAKOVEC
Nemam pojma jesu li to drugačija pravila u vlakovima iz šezdesetih koji nemaju ventilaciju, ali od otvorenog prozora me počinje bubati glava i malo mi je brhić-brhić. Selim se u drugi vagon. Prozor je zatvoren, ali jedan suputnik vagonom širi aromu kao da je pojeo leš mačke i izrigao ga po sebi. Nakon nekog vremena se čovjek navikne. Do Zaboka su postavili nosive konstrukcije za električne vodove, a sad kopaju kanale za uzemljenje. Nova crkva u Poznanovcu prilikom svakog prolaska iz nekog razloga uvijek pobudi različitu emociju u meni.
Noć prije puta nisam mogao zaspati, što je značilo da bih prve sate boravka u Čakovcu trebao investirati u druškanje s kofeinskim napitkom. Nisam baš najoduševljeniji naručivanjem kave u ugostiteljskim objektima jer količina koju obično dobijem bez mlijeka, šećera, šlaga i ostalih dodataka na mom stolu obično egzistira pet sekundi. Ipak, imam sreće da je duga kava u Joki doista bila duga, a usto i vrela, pa je uz jutarnju nuždu preživjela nekih dvadesetak minuta.
Selim se na terasu Pacifica na Jugu i promatram ulazna vrata kladionice. Već sam razmišljao o apsurdu otvaranja kladionica prije odobravanja nastavka sportskih natjecanja, ali ispada da su tijekom mog boravka na terasi čak tri osobe ušle unutra. Klade li se hoće li biti drugog vala korone ili je pomama za bjeloruskom ligom uzela maha? Par minuta skupljam hrabrost i ulazim unutra pitati stričekicu iza pleksiglasa kakva je ponuda. Ispada da je taman taj dan počinjala Bundesliga.
Na putu mi se prepriječilo mnoštvo drveća s perasto složenim listovima koje trebam vidjeti izbliza da determiniram vrstu pa dok bauljam između njih izgledam kao još veći idiot nego obično. Ispostavilo se da su najbrojniji crni i američki jaseni. U jednom trenutku me zaustavila skupina mladih pripadnika stanovite nacionalne manjine u bijesnoj makini i pitala trebam li prijevoz. Shvativši da čitav dan nisam ništa pojeo, ulazim u auto i upućujem ih do pekarne na stajalištu Čakovec-Buzovec. Poslušali su me.
Daljnje bauljanje me opet udaljilo od pruge pa sam se u trenutku kad je trebalo poći pa-pa našao negdje na cesti za Nedelišće. Pomiren s činjenicom da me opet čeka virovitički scenarij odlazim do bankomata, dižem tisuću kuna, sjedam na terasu Paladina i cuclam pivicu do 9 navečer. Ispostavilo se da u Čakovcu ne vrijede virovitički prohtjevi za međužupanijske vožnje i inicijalna vožnja me koštala samo tristotinjak kuna, ali se zakomplicirala jer smo po izlasku s autoceste sat vremena kružili po Podsusedu i zbunjivali jedan drugoga.
17.5. SCHREIBEN
Nedjelju provodim pišući izvještaj i zaključujem da je Tjedan narodnog oslobođenja uvjerljivo najbolji period mog dosadašnjeg života. Ispričavam se svim potencijalnim čitateljima koje vrijeđa moja epidemiološka ležernost. Ako vas to tješi, jedino sam na putu do pekarne pet minuta bio u malo opasnijem kontaktu s tri dečka, ali to je bilo u corona-free županiji.
______________________________________________________________________
IVAN HOZJAN rođen je 1992. u Zagrebu, gdje je završio studij ukrasnog bilja. Objavljen je na portalima Kultipraktik, ZiN Daily i Strane, u časopisima Paralele i The Split Mind te još ponegdje. Dobitnik je nagrada Sosed tvojega brega i Pišimo skupaj 2018.
Zaposlenik je HŽ Infrastrukture.
čovjek-časopis 