A onda dođem, sam, u negdašnji naš dom i smišljam način kako do jutra ću preživjet bez tebe koje nema, sada, i nikad više, kako to gavran kaže, neće ni biti, sivjet zidovi počeli su sve jače, sve je tiše nego je ikad bilo i ne bih bilo kom
poželio tišinu takvu, a uvijek netko govori nešto što će također povijest biti, a nije, mi smo povijest, najvažnija, a neće zapisati je nitko u knjige, neki rijetko spomenut će nas, možda, ipak, uz malo sreće, zapisat će u svoje kapi nas stalagmiti;
bili smo, sad nas nema, što bismo više htjeli: pili smo što smo pili, jeli smo što smo jeli.
***
NEKAD
Nekad nam je na dohvat bilo sve: kruške same padale su pred naše noge i šljive plave, i jabuke su k nama kotrljale se, bježi od mene sada svaka grana, iz moje glave najljepše misli hrle negdje u srce tame i struji neki vjetar koji mi kožu ježi,
ne smijem pružit ruku onamo gdje sam znao uvijek da ću te naći, kao da pružam prste u ralje ovog strašnog vremena što sad živi u svakom satu kuće ove; ne, meni nije žao što sve izbjegava me, znam: tužan, kužan sivi vuk sam u nekadašnjem ružičnjaku, bez čvrste
ograde, košute su nekada bile moje družice na studencu, a sada sve se boje.
***
KAZNA
Svaku se večer svučem i legnem posve nag u postelju i ne mogu zaspat, gledam nekakav program koji uspava me, i zatim prenem se i na isto mjesto se opet vratim, a čini mi se kao da nije isto, predam onom se koji bolji od mene je i trag
bolji će ostaviti, za tobom pođem, ruku pružim na tvoje mjesto, vratim se kao gubav i leprozan i hivom zaražen, nađem praznu dionicu u onoj postelji gdje je ljubav bila gnoj, gdje smo mogli posadit sve, za kaznu ujutro odjenem se i prenem prema zvuku
imena tvoga, skuham kavu i zatim sjednem za stol i postojati i ne htjednem i htjednem.
***
BEZNADNOST
Ne diše više sada kraj mene nitko, nitko, ne dišem ni ja, možda i dišem: pluća rade svoj posao, i srce, a nema u tom nade nikakve, svuda stvara se oko mene se žitko područje živog pijeska u koji tonu zgrade najljepše od svih ikad sagrađenih; na vitko
koplje zvonika bubreg mjeseca svake noći prolije živo srebro, u mrak se slije nesan i molitvu bih neku izreći htio moći, molitvu neku kratko, krotku, bez suza, suhu, bezglasnu, da je gluhom mogu usadit uhu, a ne mogu ovakav i beznadan i bijesan.
***
PONOVNI ODLAZAK LJETA
Odlazi ljeto nalik na neku vrlo lijepu misao što bi mogla na kraju biti stih, a pobjegne, ta drska zvjerčica, riječi traže rješenje neko slično, a ne nađu ga, slijepu ulicu nađu, usku, smrdljivu, čak i draže to im je; kad svi viču bolje je biti tih,
a kada svi su tihi, još tiši; lišće metem kao da metem svoje protekle dane, ljeto odlazi kao lijepa misao što se zatim preobrazi u tužnu, od nekih od njih spletem ležaj, kad odem za njom da ponovo se vratim
i legnem poput lista pod stablo svog života stihove buncajući, i nije me sramota.
LUKO PALJETAK (Dubrovnik, 19. VIII. 1943 – Dubrovnik, 12. V. 2024)
gledala sam vranu kako umire sama gusta trava gutala je telo utonulo u ravnodušnost
crne oči sa kapcima od kamena stajale su otvorene na pola ne upijajući okolinu ne trzajući od vlažnih psećih njuški ni vrelih guma
krila bez vidnih povreda neprirodno pripijena ljubila su vetar svako pero na svom mestu beskorisno
u nogama se krilo još malo života za par koraka oko sveta lešinarske kandže svedene na pitomost jedva su i zemlju grabile
kljun pomalo razjapljen u vapaju za vazduhom pomerao se u ritmu otežanog disanja razbijanje opne oraha samo daleka misao
iznela sam malo vode šaku lešnika i borovnica da utolim nemoć ali do narednog jutra obe su činije ostale netaknute
***
POGREBNI OBREDI SLONOVA
I
zabrinjava me cikličnost sveta
astronomi su otkrili zemljina najbliža crna rupa uopšte i nije crna rupa
već dve zvezde koje jedna drugoj isisavaju život
nije li smešno – oponašamo svemir samo kada je na svom najgorem
II
saznajem slonovi su svesni nebeskih tela kao što su svesni svojih tela u ogledalu
pitam se da li su svesni oko čijeg im vrata kosti vise kada u prašini afričkog popodneva surlama sahranjuju svoju braću
III
kada je primordijalna kaša iznedrila ono što će postati čovek nije znala da će on ceo svoj život za to tražiti zaslugu
ne možeš zapljunuti zemlju po kojoj hodaš ona nikome ne duguje svoje pripadanje
***
KASNOCVETAJUĆA
kad si me rodila nisi znala koliko će proći do mog prvog listanja
umesto zemlje korenje sam pustila oko tvojih nogu obavila čvrsto i terala te da za mene hodaš
sve nade si salila niz jedan vrat a taj se vrat vukao po podu kao mahovina ne izlazeći iz okvira tvoje senke
na cvećarstvu smo učili o predmeru i predračunu i tome kako zelenu površinu treba projektovati tako da u svako doba godine nešto cveta
kad si me posejala da li si znala da ću baš ja biti poslednja
***
TERCIJARNI RELIKT
da sam ginkgo u kori bih čuvala jezik dinosaurusa svoju bih mudrost delila svakom dovoljno hrabrom da pokupi plod u preseku godova krila bih istoriju sveta ispisanu jezikom prirode nastalom pre prvog ljudskog dodira
svoju bih kosu pustila žutu da upija zrake hladnog sunca pticama bude put za raj zemlji čaršav što štiti od mraza moje bi vlati prkosile vetru 170 miliona godina
da sam ginkgo imala bih snagu da preživim udar meteora rodim se ponovo u pepelu odtugujem izumrlo faunu i floru ostalu bez imena nepromenjene genetike posmatrala bih tiho sporu evoluciju preživelih
moje bi vreme teklo drugačije u jednu bi granu nekome stao životni vek naučila bih da žalim sve što umire brzo svojim bih korenjem grlila kosti čuvala nekom arheologu na poklon mali prozor u nedokučivu prošlost
***
SVI SMO SE RODILI LJUBOMORNI NA PTICE
čovek si dakle grub si poželiš li nekad da si lagan kao seme maslačka da odluke nisu kamenje u džepovima da te Zemljino srce ne vuče dole dok leđa plaćaju cenu
svi smo se rodili ljubomorni na ptice pogledaj stare dečije crteže imaš li na njima krila eto ti dokaz zar ne znaš nije ni pticama lako padaju sa petnaestih spratova kao deca koju roditelji ne poznaju dobro
a ti si zaboravio na paperje i bosonogi hod nisi više jedno sa zemljom sada si negde između u prašini dana i ne daš da te dotaknu smradovi svakodnevice trljaš kožu do crvenila i ležeš u čistu posteljinu siguran među sterilnim zidovima tamo napolju previše je ranjivo za život
ne izlaziš u prirodu miris hlorofila podseća na raspadanje tako ćeš i ti mirisati jednom kažu da mudrost dolazi s godinama a zašto ti se onda tek u osamdesetoj leđa pretvore u upitnik
_________________________________
KSENIJA GOLUBOVIĆ rođena je 27.10.1993. u Segedinu, Mađarska. Odrasla u Novom Sadu, gde trenutno živi. Završila pejzažnu arhitekturu na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Redovna učesnica radionica kreativnog pisanja održavanih u Omladinskom Centru CK13 u Novom Sadu, iz kojih su nastali zbornici „Dva ista čoveka” (2015) i „Možda je ovo mesto moje?” (2020). Njeni radovi se mogu naći i u prva tri broja časopisa „Beleške”, Omladinskog Centra CK13. Polaznica književne kolonije „Tekst je prisutan”, u organizaciji Omladinskog Centra CK13, u Malom Iđošu 2018. godine, iz čega je nastao zbornik “Ova strana kuće” (2019). Finalistkinja Festivala poezije mladih u Vrbasu 2018, 2020. i 2021. godine. Finalistkinja festivala Timočka Lira 2023. godine. 2024. godine na Timočkoj Liri osvojeno treće mesto za pesmu “Fossa magna”. Zastupljena u knjizi „INDEKS 21: pregled novije novosadske poezije” (2021), izdavačke kuće Prelom. Zastupljena u zborniku „Rukopisi 46” (2023), „Rukopisi 47” (2024), kao i u zbirci „Tanane Revolucije” Kontrast izdavaštva.
Kao što se vozi autić na daljinsko upravljanje vozi se i ova grupna onlajn prepiska. Kao darovi koka orezanih krila i kljunova linijom se kotrljaju poruke. Pun mi je špajz korneta i u njima kukavičja jaja, mućkovi, mućkovi i jedno belo jaje u tvojim očima.
***
KAD SMO IŠLI U SELO
Kad sam bila mala išli smo na selo kod maminih roditelja. U dvorištu su bile nova i stara kuća, a u toj novoj bila je soba u koju se ne ulazi. A kad uđeš u nju, uđeš u gomilu pšenice. Zaroniš ruke i kolena i puštaš mlazeve zrna da ti klize između prstiju, hladna i meka. Ušao bi da se valjaš ali nije dozvoljeno. A kad porasteš, te sobe više nema i te pšenice nema i ne ideš u selo i nemaš svoju pšenicu i ne možeš da osetiš to meko i hladno što ima mekani zvuk i što miriše. Možeš da kupiš pšenicu na džakove, imaš platu, a šta da radiš njom, da je voziš u vodenicu i čekaš u redu, kao nekad što su čekali, da je samelju, i tu prenoćili? To u stvari nije vodenica, to je mlin na struju, i tu više nema vampira, nema Save. Moje se dete smeje „Leptirici“, gleda drugim očima, pa uz njega i ja smem da je gledam. Sve lepo, sve žubori. A u mom selu nije bilo vampira. Bio je drekavac i bile su utvare u gluvo doba, koje su se pretvarale u mačke. Danas nema tih priča, ali ima straha.
***
ODRASTANJE SU RANE I OŽILJCI
Čaša hedonizma ište čašu asketizma. U duboke jeseni tonem dublje i ja i tamo nanovo nalazim primere tuđe nedoslednosti, i oštećena sam, o, oštećena sam! Da imaš dobru liniju, ne jedi slasno, da se ne dokazuješ drugima, koji znaju pravu vrednost tvoje vrednosti, budi usamljenik. I to je zamka! Odrastanje su rane i ožiljci, a i kad poraste ocu je potreban otac, i majci je potreban otac, i patrijarhu, da pred njim sagne glavu da se na nju spusti zaštitnički šaka.
__________________________________
DUBRAVKA MATOVIĆ objavila je tri zbirke poezije: Istorija baštovanstva (2023), u najužem izboru za nagrade „Biljana Jovanović“, „Milica Stojadinović Srpkinja“ i „Rade Drainac“; Mleko (2020) i Imam i nemam (2006), nagrađenu prvom nagradom na Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Autor je i knjige eseja Sentimentalna kuhinja. Angažovana je kao urednica i moderator književnog programa ARLEMM festivala. Radi kao nastavnica srpskog jezika u Beogradu.
Bilo nas je šestorica u bolničkoj sobi. Svi isti, svi žuti. Bojao sam se jednog kojeg su oslovljavali nadimkom Sarma. On nije učestvovao u našim sobnim razgovorima. U rijetkim prilikama kad bi progovorio bili su to nepovezani, agresivni monolozi. Kad je doktor dolazio u jutarnju vizitu, Sarma je oblizivao srednji prst i gurao ga sebi u uho ili nos i govorio nešto kao da ga je neko jebao u glavu. Smijao se poput glasanja čimpanze i mrdao kukovima kao da jebe. Da li je glumio idiota da bi ga otpustili iz vojske ili je to doista bio, nisam saznao. Moj krevet se nalazio uz prozor. Na moju sreću, nasuprot i dijagonalno od Sarminog. Većinom su bolesnici izbjegavali krevete uz prozore. Navodno im je smetalo sunce a zapravo su se bojali gelera i zalutalih metaka. Do mene je ležao vojnik srednjih godina koji je svaki drugi dan dobivao dvije boce biljnog crvenkastog napitka. „Momak, hajde, molim te, pij ovaj čaj ako možeš. Gadan je, ali moji kažu da je dobar za jetru. Ja ovo ne mogu, a žao mi ga prosuti.“ Bilo je važno preživjeti rat i svako je imao neki svoj način kako ostati u toj igri što duže. Pio sam čaj redovno. Svaki drugi dan stizale su mi nove boce. Htio sam da se oporavim što prije. Ne da bih se vratio u jedinicu i borio za nečije ideje, narod ili državu. Ne, u meni heroja nema, a ponajmanje takvog. Htio sam samo da budem zdrav. Veselilo me je što je moj krevet uz prozor. Mogao sam gledati ptice koje su dolazile na bor i dvije bijele breze. Uveseljavale su me i pomagale da prekratim duge sate dosade bolničkog života. Dolazili su najčešće vrapci i golubovi. Ponekad bi se pojavila neka svraka koja bi svojim promuklim kreštanjem unijela pometnju među ostale. Letjela bi okolo i ostavljala utisak užurbanosti. Znala se pojaviti i gugutka koja se ne bi dugo zadržavala, ali bi mi uljepšala dan. Kad ne bi bilo ptica, uživao sam u promatranju grana na vjetru. Pokušavao sam uočiti obrasce njihovog kretanja. Zbog promjenjive snage i smjera vjetra to je bilo nemoguće. Neke su se nepredvidivo trzale, neke su kružile u smjeru kazaljke na satu, neke obrnuto. Na granama breze treperilo je lišće. Kad bi bio sunčan dan, zabavljao sam se gledanjem u krošnju drveća i predviđanjem gdje će se sunčeve zrake za trenutak pojaviti. Djed, očev otac, dosta me je naučio o pticama. Između ostalog, i kako razlikovati gugutku od grlice, iako obje imaju ogrlicu oko vrata. Djed je znao sve o drveću, pticama, biljkama, ribama i divljim životinjama. Četiri godine tokom Drugog svjetskog rata krio se od mobilizacije i od svih vojnih grupacija i formacija. Nije imao srce ratnika. U šumi i sa šumom je živio. Volio sam slušati njegove priče kako se prave zamke za ptice i životinje, koje gljive su jestive a koje ne, koja biljka liječi koju boljku. Dok sam bio dijete u SFRJ, stidio sam se što djed nije sudjelovao u NOB-u. Mislio sam da je bio kukavica. Ali sada, nakon što sam i sâm bio u ratu, promijenio sam mišljenje. Uvidio sam koliko je njegova odluka bila hrabra, i koliko mu je vještine trebalo da je provede u djelo. Kada roditelji ne bi bili u blizini, djed bi mi znao pričati o svojim poslijeratnim godinama. Nije se uspio uklopiti u novi poredak. Nije bio štetni element socijalističkog društva, ali nije pokazivao ni visoka patriotska osjećanja što ga je na neki način, u godinama poslijeratnog poleta, činilo disidentom. Misaona policija ga je uvijek držala na oku. Iza rata je radio, kako bi on to rekao, na dobrovoljnom prisilnom radu krampom i lopatom. U osnovnoj školi sam napisao literarni rad o njemu, o tome kako je obnavljao porušenu zemlju i bio sudionik omladinskih radnih akcija (ORA). Još jednom sam pokazao da se prošlost češće izmišlja, nego što se događa. Sastav je nagrađen na natjecanju Titovim stazama revolucije. Za nagradu sam dobio knjigu Šesta proleterska koju nikada nisam otvorio. Na svu sreću, djed je umro ranije, pa nije bio svjedok ovog prekrajanja istorije. Premda cijelog života bezbožnik, pred smrt mi je rekao da Bog postoji. Da ga je sreo u šumi i da ga i ja tamo trebam tražiti, ako mi zatreba. Slušao sam ga tada sumnjičavo i njegovim riječima nisam pridavao važnost. Kao i većina djece odgojene u zemlji jednakih i jednakijih, nisam vjerovao u Boga. Vjerovao sam sistemu i onome što nas uče u školi, a učili su nas da trebamo vrijedno raditi i biti strpljivi, i da će sve na kraju biti OK. Sanjali smo i nadali se, i to je bilo tako lijepo. Ali, ljepota našeg kolektivnog sna nas nije spasila. Na kraju, stigli smo gdje smo stigli. Ja u bolnicu sa žuticom. Igračka u tuđim rukama. Bilo je vedro, tiho i mirno jutro. Jedno od onih što ne nagovještavaju nikakvu opasnost. Ni Sarma nije izvodio svoju debilnu predstavu tokom vizite. Zabavljao sam se promatrajući par vrabaca kroz bolnički prozor. Mužjak bi došao do ženke i brzo, kao kriomice, dodirnuo joj kljun, pa odletio na drugo drvo. Čim bi sletio i malo se proljuljao na vršku grane, vraćao se nazad, kao da se nečeg dosjetio. Iz daljine se čuo zvuk poput prigušenog udara groma. Ptice su nestale. Fijuk i eksplozija. Zgrada se zatresla. Čuo se lom i prasak stakla. Iznenadan pritisak udario mi je u uši. Nastao je muk. Žmirim na podu pored kreveta s rukama preko glave. Kosa mi je puna krhotina stakla. Otvaram oči. Vidim. Ustajem, istresam staklo iz svojih malih papuča i obuvam ih. Mogu hodati. Nije mi ništa. Medicinsko osoblje trči kroz duge hodnike. Krici u dimu i prašini. Svi smo u hodnicima, jedva se mimoilazimo. U dekama, koje služe kao improvizirana nosila, odnose ljude. Kroz deke curi krv po uglačanom hodniku. Puno krvi. Bolesnici teturaju, žele negdje da se sakriju, ali ne znaju gdje. Bolnica nema podrum, nema sklonište. Na krov dvospratne zgrade pala je granata, i upala u sobu do moje. Mi, pacijenti s drugog sprata, prebačeni smo u hodnik na prvom. U hodniku nije bilo prozora. Bili smo u polumraku. Na prvom spratu su bili pacijenti u jakim bolovima i crveni u licu. Bolovali su od neke misteriozne bolesti. Neki su bili tako oteklog lica da im se oči nisu vidjele. Nisam mogao ni zamisliti da ljudska glava može tako izgledati. Dvojica su umrli. Mi, žutičari, bili smo u strahu da se ne zarazimo tom bolešću. Na svu sreću, doktori su je uspjeli demistificirati. Mišja groznica. Ne prenosi se s čovjeka na čovjeka. Vojnici su se zarazili jedući šumske jagode. Odahnuli smo. U bolničkim sobama su se rasprsnuli svi prozori. U narednim su danima umjesto stakala stavili impregniranu najlonsku foliju s UNHCR-ovim plavim logotipom. Ptice se više nisu vidjele. Nakon mjesec dana sam pušten iz bolnice, a pet mjeseci nakon mog izlaska prestao je rat. To su bile godine fanatične vjerske i nacionalne mržnje, ubijanja, masovnih grobnica, silovanja, logora, sabirnih centara, granata, snajperista, pljačkaša, paljenja, vojnih punktova, PAM-ova, PAT-ova, M-ova, VBR-ova, zolja, kalibara, rasprskavajućih, nagaznih, poteznih, pasa lutalica, redova za vodu, humanitarne pomoći, ratnih profitera, konvoja, amputiranih ruku i nogu, inficiranih rana, gladi, mraka, hladnoće, bolesti, straha i PTSP-a. Godine kakve normalan čovjek teško može i zamisliti a kamoli shvatiti i objasniti. Godine u kojima je mržnja bila mnogima glavni motiv postojanja. Mahnito smo se tamanili, bez milosti i suosjećanja. Užas, all inclusive. Trebalo mi je dosta vremena da se odviknem od nekih stečenih ratnih navika. Svaki put kad bi nešto nenadano tresnulo, kad bi propuh zalupio vrata ili prozor, bacao sam se na pod i pokrivao glavu rukama. Kada bih shvatio da to nije ono što sam mislio, lagano bih ustao, osvrnuo se oko sebe, otresao prašinu i nastavio kao da se ništa nije desilo. Nekad bih hodao gradom i pogledom tražio najbolji zaklon od snajpera. Pitao sam se s kojih visokih položaja bi mogao snajperista zapucati. Gledao sam i gdje se mogu sakriti ako kiša granata iznenada počne padati. Kad pomislim koliko je djece i dobrih ljudi poginulo, osjetim nelagodu što sam preživio. Neke stvari sam zaboravio, ali većine sam se sjećao i to bez kronološkog redoslijeda. Izranjala bi sjećanja neočekivano kao kratki fragmenti, nekompletna, nepouzdana i van konteksta. Nekad se pitam da li smo to bili mi, da li se to stvarno desilo, ili je sve bilo jedna duga noćna mora. Kao što vjetrovi mijenjaju oblake, godine su mijenjale moja sjećanja. Neka su se potpuno raspršila i nestala. Bol s desne strane ispod rebara s vremenom je nestala, ali se javljala kao podsjetnik da je prošlost bila stvarna i da ju je teško zaboraviti i kad se to želi.
*
“‘Produženi ponedjeljak’ priča je o Alenu, arhitekti u pedesetim koji se ne snalazi u okruženju i vremenu u kojem živimo. Na momente hladan, Alen na ljude djeluje iritantno, a ustvari je osjećajan muškarac koji samo nije spretan u iskazivanju emocija što ih gaji prema svojim bližnjim. Dok mu se brak raspada, Alen se zbližava s kolegicom Unom. Nakon što mu Una otkrije svoju tajnu, njihov odnos kreće u neočekivanom smjeru. Una ubrzo doseljava kod Alena a s njom i njena prijateljica s malim sinom Janom. Alenova svakodnevica poprima sasvim novi ritam. Čitatelji postaju svjedoci tople atmosfere u nesvakidašnjem kućanstvu… Posebnu pažnju privlači mali Jan, izuzetno bistar dječak kojem Alen postaje figura oca – vodi ga na utakmice, zajedno čitaju knjige i igraju šah. No, to nije jedina priča u ovom lijepom romanu, već samo jedna od onih koje ovu prozu čine iznimno uzbudljivom. Kao pozadina svega o čemu čitamo stoji Alenova rodna kuća u provinciji, nedaleko od Sarajeva. U toj kući, u Alenovom sjećanju, klati se tijelo njegovog mrtvog oca. Ovo je knjiga kojom se želi posložiti nečiji život i preurediti prošlost, baš onako kao što bismo svi u pojedinim periodima života htjeli preuređivati roditeljske kuće. I tako preusmjeravati vlastite živote koje smo već uvelike odživjeli.” – Almin Kaplan
____________________________________
FRANJO ŠOLA (1969.) po zanimanju je inženjer elektrotehnike. Otklanja kvarove i rješava tehničke zavrzlame. Nekada je trčao maratone, a danas uživa u laganijem ritmu, vožnjama biciklom i planinskim šetnjama uz branje ljekovitog bilja. Voditelj je Kluba nordijskog hodanja u Sarajevu i koordinator aktivnosti Čitalačkog kluba 2-4-6-8. Produženi ponedjeljak njegov je prvi roman.
Osoba čiji se izgled neprestano menja trenutno se nalazi u zgradi na adresi Liama Grejsona 1. Stanari se mole da ostanu smireni i da ne otvaraju vrata nikome dok ne bude zvanično saopšteno da je zgrada ponovo bezbedna.
Ovo je bila vest na televiziji koju neumorno pratimo otkako se pojavilo biće koje može da menja svoj izgled. Kažu da je reč o osobi, ali niko od nas u to nije poverovao. Samo dan nakon što se na nebu pojavio crveni bljesak, mediji su počeli da upozoravaju građane da ulice više nisu sigurne i da je uveden karantin do daljnjeg. Ubrzo su počeli da stižu izveštaji o tom… čemu god da je bilo reč. Ljudsko biće, to sigurno nije.
Zaključala sam vrata jer se to stvorenje po rečima voditelja trenutno nalazi na mojoj adresi. Uplašena sam, ali ne od samog stvorenja, već zato što znam proceduru za ovu situaciju. Za koji minut doći će čovek u zaštitnom odelu sa gomilom oružija i pokušaće da identifikuje ko je od nas uljez. Ali naravno to neće uspeti, što znači da će krenuti redom da ubija svakoga u zgradi nadajući se da će ovoga puta uspešno ubiti i to stvorenje.
Bila sam sama kod kuće. U zgradi je vladala mrtva tišina. Svi smo osluškivali. Najpre su se čula ulazna vrata zgrade, a zatim prepoznatljiv zvuk zaključavanja posebne brave koju je postavljao čovek koga smo zvali Istrebljivač.
Sada smo svi bili zarobljeni — sa stvorenjem i Istrebljivačem, čiji je plan očigledno bio da nas eliminiše jednog po jednog. Čulo se kucanje na vratima prvog stana u prizemlju. Vrata su se otvorila, a zatim je odjeknuo pucanj. Naši najgori strahovi su se obistinili. U roku od petnaest minuta svi ćemo biti mrtvi, pomislila sam. Počela sam panično da kružim po stanu. Bila sam mlada, nisam želela da umrem. Ne ovako. Ne da budem ubijena! Možda, ako budem ljubazna i pokušam da mu objasnim da nisam ona koju traži…
Misli mi je prekinulo tiho, gotovo nesigurno kucanje na ulaznim vratima. „Ne!“ vrisnula sam u panici.
„Komšinice,“ začuo se tihi glas. „Molim vas, otvorite.“
Potrčala sam ka vratima i pustila komšiju unutra. „Još uvek je u prizemlju. Dok stigne do trećeg sprata, možda ćemo uspeti da smislimo način da izbegnemo smrt,“ šapnuo je, glas mu je drhtao od straha. Bio je vidno preplašen. I sam je znao da nećemo živi da napustimo ovu zgradu. Zatim se ponovo začuo pucanj — drugi po redu. Nedugo zatim, odjeknuo je i treći.
Naslonila sam se na zid i krenula da plačem. “Ne želim da umrem!” jecala sam kroz suze. Komšija mi je prišao, zagrlio me, pokušavajući da me umiri, ali oboje smo znali da nam nije preostalo ništa drugo osim da čekamo smrt.
“Ne brini,” govorio je mirnim glasom, iako je i sam jedva kontrolisao strah. “Još imamo vremena da nešto smislimo.”
Duboko sam udahnula, pokušavajući da se umirim. Bio je u pravu. Dvoje nas je. Znamo da razgovor s Istrebljivačem neće ništa rešiti, ali možda ćemo uspeti fizički da ga savladamo.
Prema zvucima koji su dopirali iz hodnika, trenutno je bio na prvom spratu. “Imam noževe u kuhinji…” prošaptala sam.
“Da, noževi… vredi pokušati,” odgovorio je komšija, sve preplašeniji, ali odlučan da zadrži pribranost koliko god je mogao.
Ponovo su odjeknuli pucnji, praćeni jezivim vrištanjem iz stanova na spratu. Potrčali smo u kuhinju i dohvatili noževe. Znali smo da su nam šanse protiv profesionalnog Istrebljivača gotovo nikakve, ali nismo želeli da čekamo smrt bez borbe.
“Imaš li rakije?” upitao me je, gledajući ka visećim delovima.
“Imam,” odgovorila sam, vadeći prašnjavu flašu rakije koju mi je moj pokojni otac doneo pre desetak godina. Otvorila sam je, i oboje smo počeli da pijemo.
“Nikad nisi ubio nekoga?” upitala sam ga dok me je oštar ukus rakije polako smirivao.
“Nisam,” odgovorio je i uzeo još nekoliko gutljaja. Zatim je spustio flašu na sto i snažno stegao nož. “Blizu je,” rekao je drhtavim glasom, gledajući ka ulaznim vratima.
Koraci Istrebljivača čuli su se u hodniku dok se lagano penjao ka našem spratu. Prišli smo vratima, napeti, čekajući.
“Imamo samo jednu šansu,” šapnuo je i stavio ruku na bravu, dok je drugom čvrsto držao nož, spreman da napadne čim vrata budu otvorena. Tada se začulo kucanje na vratima njegovog stana.
Pogledali smo kroz špijunku. Istrebljivač je nekoliko puta pokucao, a zatim razvalio vrata i ubacio suzavac unutra. Sačekao je trenutak, ali pošto niko nije izašao, niti se čuo ikakav zvuk koji bi ukazao da se u stanu neko nalazio, polako se okrenuo ka mojim vratima.
Dok smo posmatrali kako nam se približava, svaka sekunda se činila kao večnost. “Ne mogu ja ovo,” jecala sam, stežući nož obema rukama. Komšija nije progovarao, bio je potpuno usredsređen na napad.
Kada je Istrebljivač konačno stigao do mojih vrata, jedino što sam čula bio je zvuk naglog otvaranja vrata, zatim komšijin vrisak, i trenutak kada mu je nož zario pravo u grudi. Ali, kao da to nije imalo nikakvog efekta. Istrebljivač je pružio ruku, zgrabio ga za vrat, mirno izvukao pištolj i upucao direktno u glavu.
“Ne!” vrisnula sam. U panici sam ispustila nož, pala na pod, i puzeći krenula da se odmičem od vrata. “Molim vas, nemojte mene!” plakala sam iz sveg glasa, potpuno nemoćna da učinim bilo šta. Ali, Istrebljivač kao da me nije ni primetio. Ubrzo sam shvatila i zašto. Njegova misija je bila završena. U ruci kojom je držao komšiju sada se nalazila neka potpuno druga osoba. A ta osoba je pred mojim očima počela da menja svoj izgled.
Taj prizor me je potpuno paralisao. Nikada u životu nisam videla nešto slično. Istrebljivač je bacio to stvorenje na pod i nastavio da puca u njega, sve dok biće nije prestalo da se pomera. Zatim se spustio, izvukao providnu vreću i polako počeo da ubacuje telo unutra. Kada je završio, podigao je pogled ka meni.
“Molim vas, ostanite mirni. Pomoć je na putu,” rekao je potpuno mirnim tonom. Potom je ustao, prebacio vreću preko ramena i izašao, ne osvrnuvši se. Ostala sam sama, prestravljena, i ubrzo sam izgubila svest.
Sledeće čega se sećam jeste vađenje krvi u ambulantnim kolima. Posle serije pregleda, smeštena sam u novi stan, dok je zgrada u kojoj sam živela srušena. Naši životi su se vratili u normalu, ali nikada nismo saznali šta je to stvorenje zapravo bilo i odakle je došlo. Niti da li će se ikada ponovo pojaviti.
– iz zbirke “REKLAMA i druge priče”, Nova Artija / Nova Poetika Produkcija, Paraćin / Beograd, 2025.
____________________________________________
MARTIN MARKOVIĆ je pisac iz Paraćina. Bavi se pisanjem od 2010. godine, ali samo kao pisac priča za kompjuterske igrice. U pripremi je i njegov prvi roman Izvan granica večnosti. Omiljeni žanrovi su mu psihološki horor i naučna fantastika. Više informacija o njegovom radu možete pronaći na stranici:
Ubacivani papiri kao bukmarkeri na njima računi iz knjižare, piljare, kockarnice.
Recepti za kolače, široki, nečitljivi, kojima uvek nešto fali i koji nikada nisu pravi.
Imena prekrasnih devojaka i uz njih srce, jer čitalac nije znao ništa drugo da nacrta ili nije smeo.
Brojevi telefona, nekada i bez imena pored. Zvao sam, uglavnom se niko ne javlja.
Iz dželatove oskudne kućne biblioteke u ruke mi stiže knjiga puna opisa njegove ćerke, na koricama je i opis zeta.
Idealno se uklapam
***
KUĆA
Nijedna kuća ne propada odjednom, čak ni one koje izgore. Najprije je bio incest, svadba rođaka na kojoj nije bilo mladoženjine i mladine strane. Troje dece i smijeh subotom zamaskirali su sve ostalo. Dva brata, nerazdvojni, nasmrt su pretukli oca. Kuća je ostala nedovršena. Jedan sin je otišao u zatvor, a drugi sišao s uma. Kad je izašao, stariji brat se preselio u Poljsku, a mlađi je stajao mirno na pljusku u centru grada i samo se sručio. O majci i sivom očevom mercedesu u dvorištu niko ništa ne priča.
***
I
Moje pesme se skupljaju u radničke zborove formirale su sindikat i traže povišice. Hoće da naplate i putne troškove, a mnoge ni same ne znaju odakle su došle.
Uveče listam njihove zahteve tražim način za mirno rešenje spora najproblematičniji stav potpisuje ova pesma: Ako odu ostale, napuštam te i ja.
***
III
Niko nije odande gde je. Stari Makedonac iz Aleksandrovih pohoda se odavno odmara u zaboravu negde u Iraku. Nema moć ni želju da izađe iz groba,
dođe u Prag, i potomku preko ćerke, koju je napravio jedne noći u pohodu, dok se odmarao nadomak Gaugamele, pokaže rodoslov.
_______________________________
AMAR LIČINA rođen je 2001. godine u Novom Pazaru. Studira srpsku književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Bio je finalista Festivala poezije mladih u Vrbasu i Ratkovićevih večeri poezije. Pobednik je 56. Festivala poezije mladih u Vrbasu. U izdanju SKC Kragujevac u ediciji „Prvenac“ 2022. objavio je zbirku poezije „Mera stvari“, za koju je dobio nagradu „Matićev šal“ i bio u užem izboru za nagradu „Đura Jakšić“. Drugu zbirku „Pouzdano merenje“ je objavio Festival poezije mladih Vrbas. Poezija mu je prevedena na francuski, engleski, španski i albanski jezik. Uređuje blog za poeziju „Libela“, član je redakcije časopisa „Eckermann“. Navija isključivo za FK Novi Pazar.
Pogledaj ti to čudo! Kako je ovaj grad raskošan u svom zelenilu, kaže mi Esther dok kroz park na Russell Squareu hodamo prema podzemnoj, poslije dva sata radionice kreativnog pisanja, koja su nam, kao i obično, prebrzo prošla. Cijela grupa, najčešće, poslije radionice i razgovora na pločniku, uz cigarete, ide u Museum pub na piće. Ja uvijek prva moram kući. Eh, moram li ili ne moram, pitanje je sad. Moji me pisci nagovaraju da ostanem. Moram zbog djece, govorim im. Esther mi se te večeri pridružila, odlučna u namjeri da neko vrijeme ne puši i ne pije alkohol. Mislim da to rođeni Londonci ne primjećuju, nastavlja ona svoju odu londonskim parkovima. Poželim svima viknuti u lice: jeste li vi ljudi svjesni koliko je ovaj vaš grad… bujan?! Jer, okej, New York ima Central Park, ima projekte svojih bogataša da mu oplemene izlaz na vodu… Ali, gledaj, ovdje, na svakom uglu, pokraj svakog ulaza u podzemnu, bujaju parkovi, drveće, sestro, koliko ogromnog drveća, kao da se svake godine cijele šumetine moraju obuzdavati da ne bi pojele grad. Dugo se rastajemo na ulazu u podzemnu stanicu Russell Square. Esther je rođena i odrasla u Brooklynu, prije nego što je taj njen kutak Brooklyna postao poželjan kraj za odrastanje. Ni nakon više od petnaest godina života u Londonu nije izgubila svoj bruklinski naglasak, zbog kojeg je, pričala je cijeloj grupi, njen bivši muž krijući od nje u uši stavljao silikonske čepiće jer mu je sve što bi ona rekla zvučalo agresivno pa je dobivao nagon da se od nje, isprva, brani, a kasnije i nagon da je ubije. Mirno su se razlišli, kao razlog naveli nepremostive razlike. Opasno nepremostive. Meni Esther zvuči samouvjereno i streetwise, još je, dakle, i lijepa, riđe kovrčave kose, markantnih tamnih obrva, zelenih očiju, maslinaste boje lice s pjegicama. Njezino je srednje ime Enid, sve što piše potpisuje kao E.E. Egan. Pomiješani Židovi i Irci. Dugo nije voljela nijedno od svojih imena. I kakvi su to inicijali, E.E.E., kao njakanje, rekla je. Onda joj je otac ispričao da se rodila usred gadne njujorške snježne mećave, da joj se majka rastavljala od života na porođaju, sve dok joj u to stanje između života i smrti nisu došle dvije pretkinje, Esther i Enid, prve doseljenice s obje roditeljske strane. Prikazale su se, obje, sa strogim mušemama oko vrata, preko njih na jednoj Davidova zvijezda, na drugoj križ s raspećem. Stiže djevojčica koju ćeš nazvati po nama, rekle su ove dvije bruklinske suđenice, ili se neće znati snaći u novom svijetu. Rast će izgubljena, kao što je to bila prva Esther, siroče, i usamljena poput prve Enid, keltske božice. Stavit ćeš nas dvije između nje i sudbine, jer u protivnom mećave života nosit će je kao list za koji se ne zna s koje je grane otpao, niti ispod koje bi krošnje trebao truliti. I onda je konačno stigla djevojčica. Tad se spol djeteta još otkrivao tek na porođaju. Majka je proročanstvo prikaze u mećavi podijelila s mužem. Moramo tako postupiti, složili su se, i novorođena je djevojčica postala Esther Enid. Njeno je ime bila, otprilike, i posljednja stvar oko koje su joj se roditelji složili. Od njih i njihovih svađa pobjegla je s nepunih sedamnaest, prvo u Philadelphiju, pa još dalje, u Chicago, zatim s nekim momkom u Pariz, onda i od njega, napokon, u London. Rekla mi je još i to da, od prvog susreta, baš mene nekako vidi u skupini s te dvije njene pretkinje doseljenice, i ja, kao i one, dolazim u novu zemlju s proročkim akcentom, mijenjam energiju, rušim predrasude, donosim svoje priče, svoja pravila. Nema ti kod mene ničega proročkog, branim se ja od tolikih pohvala. Pomalo pišem na jeziku koji nije moj, kažem, već godinama nemam ni posao na koji se ide, pa ostajem u kući, imam vremena za pisanje… Slušaj, Maggie, prekine me Esther. Često te uhvatim da posežeš za unižavanjem sebe jer ne ideš na posao. Pretpostavljam da ti neki ljudi zbog toga prigovaraju. E, pa poslušaj me, i svima koji ti počnu na tu temu bulšitirati, ti lijepo reci da si se raspitala kod svojih prijateljica koje idu na posao, a one su ti rekle da je odlazak na posao precijenjen. Odlazak na posao. Pa zamisli da ja imam samo taj odlazak na posao a nemam vas, vas koje mi sigurno nije donijelo moje odlaženje na posao. Donijela mi vas je moja duša, izmučena odlaskom na posao. Bio je to njen posljednji trzaj upozorenja. Duša mi je rekla, učini nešto za mene ili umri. I kad mi je god teško, kroz glavu provrtim sve porodične priče iz naše grupe, jednu po jednu: razvodi, ovisnost, samoubojstvo, bankrot, disfunkcionalnost – sve je to naše, sve smo to prošli. I svi smo totalno svoji, ne bih ja tu ništa mijenjala, ni kod jednog od vas. Pazi tebe: disko kraljica udana za detraktora ljudskih sudbina. U grlo si upravo prsnula parfem iz reklamne bočice da se kući ne bi osjetilo da si pušila! Ludo. Samo sam pomislila, hvaljen da si Gospode, dobro da je u usta prsnula parfem a ne dezodorans.
______________________________________
OLJA KNEŽEVIĆ (Podgorica, 1968.) do sada je objavila nekoliko romana: ‘Milena & druge društvene reforme’ (2011., Profil), ‘Gospođa Black’ (2015., Hena com), ‘Katarina, velika i mala’ (dobitnik V.B.Z.-ove nagrade 2019.), kao i najnoviji ‘Strada fortunata’ (2024., Hena com). Njezina djela s autofikcijskim i imigrantskim motivima prevođena su na više jezika, a često spajaju društvenu kroniku i intimnu prozu.
Netko bi ti trebao reći da će to sve jednom biti nevažno i to što živiš u svom ruksaku samo s jednim džepom iznutra i izunutra i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka sabire u gusti čvor između dva bubrega dvije posvađane strane dva limfna čvora i to što se sladoled jučer ponovno otopio što ti je val natopio srednje uho i što te jednom više neće niti biti. Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve previše, ali da ti to moraš i da je u redu. Netko bi ti trebao reći: ‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’, I netko bi ti trebao reći: ‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’. Netko bi mogao i primjetiti taj skok čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu, zamisli kako je tek njima. I to bi netko trebao reći. Netko bi ti trebao reći ‘Hej, pa ti si opruga’. I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao kopač bazena u pijesku i tvorac koji vrijeme između udaraca vode koristi za utonuće u mel s rukama prekriženim na potiljku (a svaki novi val da bi se uspravio i nastavio kopati) netko bi ti trebao reći da je moguće da on u jednom trenutku jest hedonist, a u drugom jest mrtvac jer bazen od pijeska nekada je limeni akvarij, a ponekad stakleni lijes. Ruke prekrižene na potiljku ili su uživalište ili pregled liječnika ili predaja egzekutoru, ali svakako su tkanina koja kida peritoneum. Netko bi ti trebao reći da postoji više od tri opcije i da kad sve utihne, i publika i izvođači i voajeri, ti još uvijek čuješ glasnu tišinu, sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor, zakopao smrt, i kojem je netko trebao reći ‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.
***
PAUZA. ZAREZI SU OVDJE BILI SAMO NA TREN.
Oko nas se Zbilja okreće kao metronom zeru pre-manje melankolije za pisanje prstohvat previše za življenje gledanje istini u oči kao zecu kojem treba prerezati vrat kao krvi koju treba negdje iscijediti do kraja da je ne ostane višak visceralnosti ispod vučjeg krzna utrobnosti ispod oznojene kože mekanosti iz koje izvire pupčana vrpca igre riječi dok negdje ne nestanemo dok ne stanemo negdje s ljetom učahureni gdje se ide s ljetom u pijesku se skrivaju bakterije koje jedu meso u ledu se skrivaju bakterije koje jedu meso zašto se ne sakriješ negdje gdje se ide s ljetom Gdje da idem kada ode ljeto?
***
GUŠI.
Da bi se sve odvijalo beskonačan niz puta prvo se ipak nešto jednom mora dogoditi. Jedan produljeni glas treba barem jedan krik. Jedno more, treba barem jedan plankton uronjen u sol koja ga grize. Jedno ljudstvo treba barem jednog od nas da ga predstavlja u množinama u kojima se opet može nestati kao u kakvoj predsilvestrovskoj adventskoj gužvi. Ovo je spjev bez zareza u njemu za njih nema vremena i zato se udah kao i u ronjenju uzima samo na početku i ispušta na kraju svijeta kao posmrtni hroptaj. Sve se može i mora proživjeti beskonačan niz puta tako je govorio Zaratustra ili barem oni koji su ga tako odlučili shvatiti.
***
CRVE.
Čovjek koji zaboravlja svijet može izgledati poput fetusa u formalinu skržljav se jezik otapa u kiselini stopljeni pupoljci odvajaju se u niti svega što su propustile kušati na sondu se kuša prokušana hrana mama ptica žvače bebi ptici nasilno joj šireći kljun čovjek koji zaboravlja svijet može izgledati poput fetusa u formalinu čovjek je razvojna faza ribljeg organizma u jednom se trenu grana iz zgužvanih hrptenjača središnje riblje kosti treba paziti kad se jede riba umotati je u kruh puno kruha suši usta kad se začahuri grlo iz njega se povraća gusta zemlja fetus u formalinu gomila je zavojitih rebara i svijenih kralježaka koje prekida jedno tamno maleno oko na hidrocefalusu od glave pune tekućine koja guta odluke sjećanja o ranom djetinjstvu željene ljubavi i ideologiju hipotonična otopina je oceanska gutačica sive tvari od nje nestaješ njoj se moliš čovjek koji zaboravlja svijet može izgledati poput fetusa u formalinu smiješna filmska vrpca zaustavljena u pomaku iako fetusu u formalinu ne trebaju pelene kateteri sonde braunile trahealne kanile respirator radi upuh ispuh upuh kaže život život život kao da je život sam po sebi neka vrijednost vrijedna rata kad se ratuje odlazi se mišlju krajnjeg odlaženja korak do koraka od čovjeka kojeg zaboravlja svijet jer čovjeka koji zaboravlja svijet zaboravi i svijet sam ostavi ga da mrtvuje u svojoj demenciji iako diše i ponekad izgleda živo poput guštera kojem morska djeca otkinu rep pa ga pogurnu štapom a on zamijeni osunčani trbuh ribljom škrgom i nastavi se kretati goloruko dok mu se mozak ne oporavi od izljeva krvi jer kad se deblo krene gasiti leđna je moždina poput žarulje na izmaku ispuh upuh ispuh puh uh hroptaj kažu da može trajati i satima plaši druge žive koji misle da su živi samo zato što stoje i čuju svoj miokard kako aneurizmatski pulsira u unutrašnjem uhu koje pamti Čovjeka koji zaboravlja svijet. Kad je moj djed iščeznuo iz svoje ljušture od tijela od njega je ostala samo viskozna slina i pokoji prst za vezanje uz dasku kreveta jer kažu da ne bi bilo dobro da u bunilu izvadi prvu i drugu i treću cijev za njega je bolje tako kažu jer on sada ne zna više ništa za njega je bolje je bolje je za koga je bolje jer jednog je dana u buktinji žarulje koja je proradila na čas rekao piši uzela sam papir i zapisala naslov ‘Kako sam doživio vlastitu smrt’. Sve nakon naslova bilo je hroptajuće bunilo od zatvora rata do rata života i smrti no tema je djela kažu obično sadržana već i samom naslovu ili su nam barem tako ponavljali u školi.
*
“DEMIURG GUŠI MUHE, CRVE, PAHULJE I VODU samosvojan je i zaokružen pjesnički tekst koji se izdvaja visokom razinom svoje semantičke i sintaktičke promišljenosti, ritmičkom protočnošću, stilskom bravuroznošću te slojevitošću motivsko-tematskog i idejnog sloja. Rukopis je oblikovan u formi poeme, svojevrsnog spjeva sastavljenog od manjih sadržajno-strukturalnih dionica koje vješto povezuju dubinsku uvjetovanost mitološkim pričama i likovima zapadne civilizacije s aktualnim motivima današnjice, ali i s univerzalnim, svevremenskim figurama stradanja, bolesti i smrti. Spjev već u svojim početnim dijelovima uspostavlja interdiskurzivnu poveznicu s antičkom mitologijom, a preko nje i s motivsko-tematskim i jezičnim arealom književne tragedije, i ta će se poveznica na suptilan način provlačiti tijekom cijeloga pjesničkoga teksta. Ključni kodovi koji služe kao žarišne tematske točke pritom su vezani za obilježenost cjelokupnog živog svijeta, a ponajviše onog ljudskog, nasiljem, krvoprolićima, propadanjem, bolešću i smrću, ali i međugeneracijskim vezama koje, kao što svjedoči lirski subjekt (u ženskom rodu) ponekad generiraju i mnogo ljepše i nježnije efekte, poput emocionalne povezanosti, učenja i empatije.” – Andrijana Kos-Lajtman, iz obrazloženja uz dodjelu nagrade Goran za mlade pjesnike 2025.
_____________________________
DOROTEA ŠUŠAK (1996.) diplomirala je Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora. Doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trostruka je laureatkinja nacionalne nagrade Marin Držić za najbolje dramske tekstove. Dobitnica je nagrade Radiofonton za najbolji radio-dramski tekst te je dvostruka laureatkinja nagrade za najbolji dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Potpisuje autorstvo, dramaturgiju i/ili režiju niza kazališnih i drugih umjetničkih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni diljem RH i regije. Višegodišnja je aktivistkinja u polju prevencije nasilja, poticanja mentalnog zdravlja te rodne ravnopravnosti. Izvršna je direktorica Centra za ženske studije te ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka. Laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike, za rukopis naslova Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu.
Tačno u ponoć izbacujem glavu kroz prozor jer znam da ću s desne strane ugledati tvoju glavu: kao odrubljena, skoro da visi sa simsa, neobično daleko od tvojih ramena.
Pozivaš me. Onda razgovaramo trećim jezikom koji u ponoć reže kao nož kojim ludaci kasape odeću u trenutku pomračenja. Melanholija, kapitalizam, demonstracije, haram. Bez obzira na to, srećan si kao svetionik.
Tvoja ljubav utiče na mene tako da: krvarim, izlaze mi modrice, zatvara mi se oko. U kosi nosim tvoju zamišljenu decu i unuke, vozimo se Šindlerovim liftom do desetog sprata, do policije, do granice. Ona mora biti nežna.
Na iznajmljenom biciklu donosiš mi cveće, zabranjene knjige, vrtoglavicu.
***
METRO, VOZOVI
Uklopljen u jezuitsku scenografiju grada, dočekuješ me raširenih ruku, kao skinut sa raspeća. Oko nas železničke stanice, pokretne stepenice, metroi, S-Bahnovi, pruge, ulazak metroa u utrobu kita, vagon metroa koji se giba kao kičma kineskog zmaja, kapa koju mi odnosi vetar metroa koji šiba pored mene, upozorenje o video nadzoru i iskorišćeni špricevi, reklame za rat, reklame protiv rata, doseljenici u šuškavim šaniranim jaknama, eugenika, kroasani, kebab, nepovezanost duha i tela. Pratimo nežni kabl Dunava, ova linija metroa je uroboros, ulazi u samu sebe, stoga je nebitno gde počinje, a gde se završava, dok gledamo u vodu, zahvataš te velike sinonimne reči: srce, sunce, konstatujemo da ga ovde nema dovoljno, tvoje malo i moje veliko slovo, od ponuđenih lekova sa bilborda okrećemo glavu.
***
AKO SMO U ČEMU BILI USPEŠNI
Ako smo u čemu bili uspešni, bilo je to u ratovanju. Kažeš još: sve imperije su ružne i njihovo vreme prođe, a onda moju odsečenu kosu zadeneš za pojas.
Nismo braća i sestre, nego sinovi i kćeri. Nemaš pravo da priznaš: ja to zaslužujem, zaposli oči negde drugde i zamisli neiznikle olovne konzerve i kasetne bombe. Kako podrhtavaju u koncima dima.
U daljini, nežni prekrivač pepela miruje nad temeljima, travom, licima. Bonaca ovog predela je nepodnošljiva, Nož predaleko.
***
LOZINKE ZA SUSRET
Kroz prozor nazire se obla panorama grada izdajnička kao trudnički stomak. Nemirna, ne malaksava, maketa u kamenim temeljima. Kamen kao kamen, mrtav, ali zadržava miris.
Zabranjeno je osvrtanje, neophodno je jedino gledati licem uperenim u daljinu, u bliski susret lovaca na nebu. U zamišljeno Mramorno more, zapadno od Bosfora. Izvesno je da si tu.
Vuk si i dete i imaš sto godina*, osmehuješ se nervoznim despotskim zubima. Užasava te zvuk provlačenja kreditne kartice i žudiš isključivo za ćerkom.
Lozinke za susret: prelazak kolima preko vrlo visokog ležećeg policajca ili trenutak kada avion uzleti s piste. Takav čvor u stomaku.
*Oktavio Paz, “Nepredgovor” (Vasku Popi), 1985.
____________________________________________
KATARINA PANTOVIĆ (Beograd, 1994) piše poeziju, književnu kritiku, esejistiku i naučne radove. Diplomirala je i masterirala na Odseku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je trenutno na završnim godinama doktorskih studija. Zaposlena je kao istraživač saradnik u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Objavila je dve pesničke knjige: „Unutrašnje nevreme“ (edicija „Prva knjiga“ Matice srpske, 2019) i „Ritual pred spavanje“ (Sumatra izdavaštvo, 2022) koja je bila u najužem izboru za pesničke nagrade „Vasko Popa“, „Branko Miljković“, „Milica Stojadinović Srpkinja“ i „Lenkin prsten“. Objavila je i naučnu monografiju „Aktuelna čitanja Kafkinog dela“ (Službeni glasnik, 2023) i knjigu eseja i kritika o savremenoj srpskoj poeziji „Vizuelni citati sveta“ (Banatski kulturni centar, 2024). Sarađivala je kao izvršna urednica sa izdavačkim kućama Treći Trg i Srebrno drvo. Nagrade: „Mladi Dis“ za najbolji esej, „Brankova nagrada“ Matice srpske za najbolji naučni rad, „Bogdan Čiplić“ za najbolji neobjavljeni rukopis u žanru eseja. U pripremi je njena treća zbirka poezije. Živi i radi u Beogradu.
čovjek-časopis 