KNJIGA DNEVNIČKIH ZAPISA DARKA CVIJETIĆA “BILJEŠKARICA”, Buybook, Zagreb/ Sarajevo 2025; odlomci

Nedjelja, 25. kolovoza 2024.

Veliki Zijah Sokolović učinio mi je veliku čast i pitao me da napišem koje slovo za novo izdanje drame Glumac… je glumac… je glumac. Majstor je predstavu prema svojem tekstu prije koji dan izveo 1648. put…!
I danas se sjećam izvedbe u Prijedoru, možda 1979. ili 1980… u podrumu Omladinskog kluba u ulici Moše Pijade.
Napisao sam dvije crtice:

NABORI ZAVJESE KROZ POVIJEST KAZALIŠTA I i II
/Majstoru, Zijahu, po G. Agambenu/

I)
Kako bude čarolija?

Pa prosto – blaga krv sama krene niz čelo kapljati (Kiš je rekao da je pisati, dodajem i glumac biti – lako, da treba samo sjesti za stol i sačekati da udari krv na čelo), i vidi, neka se persona svemu tome još i smije.
Okreneš se za smijehom, a on već presavijen od bola.
Pa naravno, ništa i nije bilo smiješno.
Da, ali krv ne kaplje.

II)
Jorik ulazi u malo gradsko kazalište jednog provincijskog grada.
Želi gledati Hamleta, i poveo je kraljeva sina da ga zabavi i pouči ponešto o čaroliji.
Dvorana je doista puna, ali dječak i Jorik smještaju se u kupljena sjedišta u sedmom redu.
Diže se zastor, i počinje štorija o mladom kraljeviću. Ali, u trenu kad Hamlet drži u ruci Jorikovu lubanju i sjeća se dvorskog zabavljača, Jorik ne izdrža u gledalištu, potrča na scenu vičući – živ sam, mili moj kneže, živ sam, dođite, zajašite me, igrajmo se opet konjanika…!
U publici muk, predstava je zaustavljena, Jorik je držao vlastitu lubanju zapanjen, a Hamlet sa scene rekao je Hamletu dječaku šokiranom na sjedalu – kad odrastete, Vaše veličanstvo, dekret donesite, da se jednom povjeruje više – s ove strane zavjese nitko nije mrtav. I zovite nas, zovite nas u goste, mladi kneže.

***

Ponedjeljak, 26. kolovoza 2024. Crveni soliter

Svatko je urar svojoj putanji, rekao je Leon. Morate biti dokument iz prvoga reda, poznavatelj konstrukcije. U zagrobini, gdje snijeg tiho pada na svijest, preledeno je za riječi. Iznad jezera kormoran, svjedok plavljenja sela, vraća se gnijezdu.
Svatko je urar svojoj putanji, rekao je Leon.

Kad pomisliš da nema nijedne misli da već nije mišljena. Da nema stiha koji već nije jednom pupao, u nečijem vrtu/knjizi.
“Nema te misli, pametne il’ glupe, o kojoj neki predak već nije promislio” (Gete, Faust II, prijevod B. Živojinović).

Progovorio je već pregorio jednom. A semiotičku tišinu spominje Jakov Druskin, preživjeli prijatelj D. Harmsa, i to kao nestanak bilo kakva značenja, kao “tanatografiju”…
Napišem dakle, strina Gospava teglira paprike za jesen, došiva košulju na stolici sinu Mili, vani je sunčan dan, sve prelijeva zrelinom, pozno ljeto pod Kozarom.
A sve već mišljeno – i strina i tegle i blještavi dan. Urar svojoj putanji, rekao je Leon.

Zanimljivo je kako se rana kršćanska zajednica nije uspjela razviti u punokrvno političko tijelo, nego je bila apsorbirana od Rimskog Carstva, iz čega je izrasla rimokatolička crkva. Zapravo, kompromitacija i asimilizacija Isusovih ideja počinje već zalaskom sunca na Golgoti, već prvom zapisanom rečenicom o dogođenome. Čini se da je spašeni bandit s križa pored Isusova, napravio novi.

Nada svakako ne.
Arendt se nikad nije puštala ni u kakvu misao oslonjenu na nadu. Još 1929. Hannah je shvatila što se zapravo upravo zbiva u Njemačkoj i zbog toga je redom gubila prijatelje.
Poslije rata, u pismu američkom filozofu Glennu G., napisala je –Nada protiv nade Nadežde Mandeljštam jedina je knjiga koju preporučujem svim svojim studentima.
Dakle, žena ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama u svojim strašnim memoarima opisuje detalje života pod Staljinovim režimom i borbu za preživljavanje.
Nada. Nada svakako ne.

Imam prijateljicu.
Vodi profil pokojne majke na Facebooku. Izbjegavaju je mahom svi. “Danas je mama lajkala tvoju pjesmu. Pričat ću s njom da te čita češće”, rekla mi je ispred prodavaonice.
Nada? Svakako ne nada.

A zamisli, u nekoj budućoj predstavi Što na podu spavaš – Senka i Bota na klupi pored Akademije, rujan 2020.
Senka ne zna kako je Senad poginuo.
Bota upoznaje njegovu kćer, Anđelu.
Nada, svakako.

***

Srijeda, 28. kolovoza 2024. Crveni soliter

Ljetu nema kraja. Ovako usijan Crveni soliter dobiva, pored svih ostalih, i značenje crvene užarenosti. Budući pun željeza, beton i cigla se zagriju na tjednima vreline, a željezo u betonu kao da tutnji.
Napokon nalazim svezak u koji sam unosio zanimljivosti s prvih proba Što na podu spavaš, u GDK Gavella u Zagrebu, u svibnju 2022. Moja mi se zbunjenost očituje u konfuznijem rukopisanju, bržem. I snimao sam ponešto telefonom uz rast projekta.

Prvo smo se morali zapravo upoznati, jer radi se o tri države. Aldin Omerović, Maja Izetbegović, Merima Lepić Redzepović i Saša Krmpotić iz Sarajeva, Aleksandra Pleskonjić, Igor Pavlović, Stevan Uzelac i Darko Radojević iz Novog Sada, pa Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić i Nikola Baće iz Zagreba. Potom, redatelj iz Beograda, Kokan Mladenović, skladateljica originalne glazbe Irena Popović Dragović također, jezični savjetnik doktor Dejan Sredojević iz Novog Sada, scenografija Marijela Hašimbegović iz Sarajeva, kostimi Marita Ćopo iz Zagreba, i moja malenkost, iz Dorasa, u kojem niti jednoga slova o predstavi…

Očito da nisam ni sanjao da ću u rođeni roman ući kao u pidžamu iz djetinjstva. Početak proba su razgovori, naizgled ćaskanja. Intubirali su roman pred mojim očima i nisam više znao što jesam ja napisao, a što počinje živjeti predstavljajući se istim imenom. Recimo, zadatak za probu u srijedu – pronaći, svatko pojedinačno, “mjesta koja su mu duhovita” ili – osmisliti koje poglavlje u romanu nedostaje, odnosno – “završi roman drukčije!”

“Paljanica” je naziv za tradicionalni ukrajinski kruh koji se peče pod pekom i jedan je od simbola ukrajinskog identiteta. Riječ se na početku rata koristila kao “test za otkrivanje ruskih sabotera i infiltratora” (!!?). Naime, Rusi tu riječ teško mogu pravilno izgovoriti, jer u materinskom jeziku jednostavno nemaju sve foneme iz nje. Dakle, novo ukrajinsko oružje dugog dometa – “Paljanica”, “raketni dron s turbomlaznim motorom”. Po kruhu. Ili, zamisli, ne možeš izgovoriti riječ, i obezglave te!

Ilija Čvorović je uspio.
Moskvič je srušio ćevabdžinicu, slika pod ugljem iz podruma, visi na zidu.
Đura cvijet položio pod njom, mirno stojeći.

________________________________________

DARKO CVIJETIĆ, pisac.
Rođen 1968. u Ljubiji Rudnik, BiH.
Nagrađivan, prevođen i igran u kazalištima regiona. Živi u Crvenom soliteru i pozorištu. U Prijedoru.
Član je Hrvatskog društva pisaca, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN Centra BiH.

fotografija autora: Jelena Janković, Der Spiegel

NOVA POEZIJA JELENE DAVIDOVIĆ

Preplave me tako neka sećanja
Od pre deset trideset sto pedeset godina
Ne znam tačno
Jer vreme ne postoji
Sestrin drug peva na rođendanskoj žurci
Ima pečurka frizuru i sladak je ali ja sam još dete i ne smem da se zaljubim
Pa se setim – on je sad mrtav
Drugarica koja se smeje sa bocom vina u ruci
Ona nije umrla samo je nestala
Pretvorila se u neko dvodimenzionalno biće
Senka onog duha koji je nekad bila
Kažu, sve se mi pretvorimo u svoje majke vremenom
Njena je mahnito ribala prozore i podove
Vidim svoje patike kako ulaze u hodnik
Nekad poznate zgrade, sad strane potpuno
Da li i zidovi pamte nas kao mi njih
Skačem visoko u oblake dok igram lastiš
Simod patike
Opet imam devet godina
Pa onda osamnaest
Šaramo se teget olovkom za oči
Iscrtavamo tribale po nadlakticama
U kampu limenih baraka pijemo travaricu
Sa komšijama Slovacima
I kupamo se noću goli u moru
Miris tečnog sapuna u porodilištu
I strah od ružičastog novorođenčeta
Koje je postalo moja briga
A otkud sam ja sposobna da odgajam ljudsko biće
Sestre se deru jer mi kesa sa odećom viri ispod kreveta, a stiže vizita
Prvi razgovor za posao u struci
Sindrom uljeza
Ne želim tu nervozu u stomaku
Želela sam da studiram filozofiju ili psihologiju
Nisu mi dali, matematika mi je uvek išla
Jurili smo kejom u bubi nas sedam naguranih ludaka, dimilo se kroz prozor ko iz odžaka
On pali cigaretu pred mojim ulazom
Sad već sredovečan i lud potpuno
A nekad je predstavljao čitav jedan svet
Crno pivo i crno vino crna kafa i crne somotke
Crna martine i crne vijetnamke
Smrad ulepljenih žvaka po školskoj klupi
I miris tempera
Drug koji me je spasao od udarca kamiona
I njegov ćale koji namiguje dok nam donosi kafu i jafa kolače
Vozimo se nas troje na njegovoj maloj vespi
Do peskare idemo na noćno kupanje
Ona mi kaže – toliko sam srećna da bih mogla da umrem
Srećom nije
Ova mala nije narodna, ona je uobražena govorile su babe na pijaci
A ja ih gledala pognute glave
Deda se držao za uvo i skakao na jednoj nozi uvek kada bismo odlazile kući iz sela nedeljom
Kuća im je mirisala na kakao i rogač
Guram bebu u kolicima a pored ide njena starija sestra, sa leve strane moja mama
Srele smo deku sa plavim očima
Zastao je i rekao mi
“Vi ste najsrećnija žena na svetu”
I znate šta, u pravu je.

**

Da li sam juče išla na more s decom
Ili sam juče ja bila dete
Mama je pevala ćiribiribela Mare moje odoh u marine
Iako mama ne zna da peva
Spaček je jurio na Brač
Ja sam vozila na Hvar
Moja deca šuškaju papirićima od čokolade
Kesama od čipsa na zadnjem sedištu
Šutaju se nogama koja će kako da legne
Sestra i ja smo spavale nabijene licem na kvaku
limenih vrata
Nismo pravili pauze u Mc Donaldsu
Jele smo mamine sendviče sa jajima
Mrzim kuvana jaja
Sad ja biram muziku u kolima
Zaboravim da sam vozač pa odlutam mislima
Ko onda vozi dok sam odsutna?
Tata je uvek palio cigaretu dok vozi
Često tako zaboravim da sam sad ja za volanom svog života
Čekam da me neko poveze, pokaže put, pa se onda trgnem
Ne, umem ja to sve sama
Pa se setim nečeg pročitanog i kažem ćerkama
“Your mom is just a girl living this life for the first time too”

___________________________________

JELENA DAVIDOVIĆ (1980) rođena je i živi u Novom Sadu. Piše poeziju, kratke priče i tekstove za pesme.
Pesme i priče su joj objavljivane na različitim portalima, internet stranicama, časopisima, zbornicima i almanasima.
Tri puta je bila učesnica u finalu državnog takmičenja u slem poeziji.
Objavila je zbirku pesama “Najgora na svetu”, nakon pobede na pesničkom takmičenju, za Neos izdavaštvo, u aprilu 2024. Trenutno sprema pesme za drugu zbirku.

ŠEST PJESAMA ROBERTE NIKŠIĆ IZ ZBIRKE “ČOVJEK JE ŠUMA”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2025.

LET NAJAMNOG RADNIKA

Prvi je put padao sa stabla.
Bila je lipa.
Grane joj kresao.
Onda se negdje prelomilo.
I padao je dugo, dugo je padao
duljina pada ublažila je udarac.
Pao na beton.
Preživio.
Drugi je puta padao sa građevine,
balkona nedovršena.
Drugi kat, prvi kat, prizemlje
opet je dugo padao, toliko dugo, da se više nije ni sjećao
tko ga je probudio.
I opet preživio, na vrećama cementa.
A treći put
treći je put poletio.
Kupovao je uvijek stvari rabljene, bagave,
kakve više nitko ne kupuje,
stare i dotrajale.
Njegovi bi govorili
nepotrebne.
A on kupovao ustrajno
jer oni što prodaju stvari bagave
i sami su bagavi, svakakvi i nikakvi
kao i on otprilike.
Valjda se nadao
kad sam postane roba trošna, nepotrebna,
netko će ga sebi uzeti,
čuvati i paziti kao rijetkost starinsku,
dragocjenu.
Samo to se rijetko i rijetkima dogodi.
I treći put nije padao.
Treći je put poletio.

***

ZIDAR

Miješa malter, šaluje stepenice,
njegovo je tijelo trošno, dotrajalo
pa ipak, u njemu još snage ima za miješanje maltera
i kaže, evo, sve me ide.
Pored njega tri Mladena pričaju
ide li uz miješano meso vino, mineralna, piva
I zovu ga Stari ajde provaj
uz ovaj meni kako se slaže vino piva mineralna.
I Stari svečano zasjeda na terasu što lijepo more gleda
drhtavim rukama hvata se ubrusa i jela
i kaže, evo, sve me ide
Za to vrijeme tri mlada Mladena
kradomice šaluju stepenice
a Stari zaziva još malo rakije da sve to zabetonira.
Sve je to pusta fikcija.
Koje bih sve zakone prekršila kad bih mu bijele kante
ponijela
i s njim stepenice, bijele kule od kamena, podigla
šapćem mu, ne govori ovo nikome,
uzela sam tvoje ruke čvornate, tvoje noge žilave
sve od sebe same rade.
Kaže mi radim već šezdeset godina
a misli nemoj me sad tu žaliti
i kaže mi ma pusti postoje ženski i muški poslovi, nemoj se
prljati.
Ja mu ne govorim, a baš bih voljela
prije smrti naučiti
kuću ozidati
ne mogu to obični smrtnici
istom tom lakoćom njegovom
pisati
jer neke su biografije dovoljno velike
samo za poeziju.

***

ZORKIN BOG

Gdje je nekada bila Zorkina kućica i baštica i divlja
trešnjica,
nikla je nova građevina.
Svakim danom jedan po jedan komad neba uzima
i dok raste
meni je sve više Zorke u mislima
u onaj dan kad je mojima preko ograde komad kruva
pružila
u dan kad nije bilo ničega, ničega.
Djeci podajte, tako rekla je
a vi možete i gladni zaspati.
I dok stremi nova kuća nekuća prema visinama
mene raduje
jer taman kad pomisle da su Boga za bradu ulovili
bit će to Zorkina marama,
pod vrat vezana
i Zorka će se sagnuti
i komad kruva im pružiti s riječima
Uzmi sine slobodno, tol’ko ti je potrebno da ovaj dan
preživiš.

***

MARKO, UNUK MARIN

Nije njen unuk rođeni, nego ih je sudbina kao izbjeglice
spojila,
prepoznaše se dvije nesreće, mati s djetetom nezakonitim i
cura nikad udavana.
Mara je bila najsretnija kad je o Marku pričala.
Marku sam predavala u jednom od onih otpisanih
razreda,
od kojih se puno ne očekuje,
za njih se kaže: iz disfunkcionalnih su obitelji,
što je eufemizam za problematične,
što je topla voda i sapun za bakterije.
Ta atmosfera malih očekivanja bila je opipljiva
u učionici školskoga suterena,
podruma sa malim rešetkama na malim prozorima.
I naravno da smo se prepoznali kao luzeri,
kao dvije slične nesreće, pogranični slučajevi,
putovali smo istim lošim cestama, istim kvarnim
autobusima
Da je škola brod, mi bi bili u potpalublju,
prvi potonuli,
toliko o našoj budućnosti.
I zato smo školski program zaturili,
proučavali samo planove koji bi nas iz potpalublja izvukli,
priče, basne, poeziju.
I svi su danas zreli, odrasli
lijepe pločice, postavljaju radijatore po slovenijama,
austrijama
pristojno zarađuju,
i žive po vlažnim suterenima, sa malim prozorima i malim
rešetkama.
I jednom će, jednom
s tog broda se spasiti.
Samo Marko, on to nije dočekao
mati mu nikad nije govorila o ocu.
Nikada.
Bojala se što bi mogla učiniti ta istina.
A Marko nije pitao. Nikada.
Iz nekog svog ponosa.
Iz nekih svojih strahova.
Samo se bijes neki u njemu nakupljao.
Što mati nije spominjala, selo jest,
nadugo i naširoko,
sjeme mržnje na mater bacalo,
ono raslo tiho, samozatajno.
Marko se opirao tom svom korovu, pljevio ga, sjekao.
Bio je tih, drag i umiljat,
Mare ga kupovala, malim sirotinjskim poklonima,
toplinom i bliskošću,
i bijes taj u njemu nije pravo ni sazorio,
i taman kad je stasao, i velik bio, dobar i privržen,
kao heroji u pričama koje smo, mimo plana i školskog
programa pričali,
Marko je stradao.
Smrt ga u zoru, u korijenu presjekla.
I nijednog bijesa nije u njemu pronašla.

***

VIDANJE

Damiru Ovčini

Knjiga ti je neprohodna
kao i svaka druga kalvarija.
Spoticala se, padala,
od nje se udaljavala,
pa joj se vraćala,
kao da hodam po već zgaženim visibabama.
I sanjala sam kratke odsječne rečenice,
u snu se pitala
zaboravlja li priroda
i šta ti je pisanje nego vidanje
pisati da bi se živjelo
i živjeti da bi se pisalo.
Neki su ljudi kao priroda,
kad voćke i stabla orezujete
one u strahu od smrti počnu još bolje rađati.
Drevna duša prirode sve zacjeljuje,
i tamo gdje su rane najbolnije.
To je kao kad šumu devastiraju,
krvnički, da ništa ne ostane,
zemlja tad pusti vrbolike, trave ljubičaste ljekovite,
svakovrsne meleme,
jer nakon ništenja,
priroda je neumorna,
novo je stvaranje vrijeme nježnosti i liječenja.
Neki su ljudi kao priroda,
duša joj neuništiva,
jer ljudi i jesu priroda
samo što to ponekad zaborave.

***

ESTETIKA MIGRACIJA

Došla je iz nigdine i dospjela
u nigdinu
jer za nju i sve njene
zemlje su obećane udaljene,
snovi na lancu vezani
i svaki put kad se malo otrgnu
za vrat ih prikolju
i malo pomalo
život iz tijela isisaju.
I njena je sad priča lijepo ispolirana
uglancana, kao ogledalo blistava.
Gledam je, po prvi i posljednji put, na pijedestalu
uzvišenu
u modnoj kreaciji
uokvirenu
u uredu obasjanom misirskom mjesečinom obilja,
uredu u kojem sunce nikada ne zalazi
i zlati uramljenu fotografiju.
Kreacija guštera što na suncu boje mijenja
oklop su taj sačinile ona i njene prijateljice
u malom fešn kontejneru, u bivšoj vojnoj kasarni
i prošetao se taj oklop po osunčanim pistama
europskih lijepih gradova
tamo gdje snovi povremeno povire
i nosio je taj oklop poskrivećke snove njihove i tijela
njihova
pokrio sve njihove nigdine
i sada ih čuva u uredu šefice migracija
lijepe, glamurozne
kao da zrno blata na ovoj vasioni ne postoji
kao da ne postoji crno ispod nokata, bijeda nikakva
samo i samo ljepota
ljepota različitosti u uredu šefice migracija.
Mali šareni leptiri
pribadačom zakačeni
u privatnu kolekciju.

__________________________________

ROBERTA NIKŠIĆ (1982-) rođena je u Mrkonjić Gradu, odrasla u Velikoj Kladuši, diplomirala teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Ženske studije završila u Zagrebu, tečaj za turističkog vodiča u Dubrovniku.
Živjela i radila u Otočcu, Slunju, Sarajevu, Zagrebu, Dubrovniku i Cavtatu, Bihaću. Radila s đacima, turistima, migrantima, nešto od tih života je zabilježeno u pjesmama.
Objavila je zbirke poezije Otmica Europe (2017) i Patela (2019) i roman o izbjeglištvu Kućica za puževe (2025).
Zbirku Čovjek je šuma je zavrijedila za pobjedu na natječaju Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2024. godinu.
Piše za portal Polis.ba, povremeno objavljuje na Ajfelovu mostu.
Za tekstove o životima migranata dva puta nominirana za European Press Prize.

fotografija autorice: Gea Rajić

ROMAN TANJE MILENKOVIĆ “ZAČARANA KRV JEDNOROGA”, Laguna, 2025; odlomak

Baba i tetka su s mamom sedele oko kotla i kuvale ručak. Ubacivale su peršun i luk i šaku ružnih reči. Kada su me videle, prosiktale su: „Udebljala se, udebljala se, udebljala se.” Mama je klimala značajno glavom i ponavljala za njima: „Udebljala se, udebljala se, udebljala se”.
Vratila sam se u svoju sobu, htela sam da vrištim i da polupam sve oko sebe. Ali nisam, samo sam uzela čokoladu koju sam sklonila ispod kreveta. Zarila sam se u njen nežan fil i slatku krv sam joj pila dok nisu prestale da me bole reči „Udebljala se, udebljala se, udebljala se”.
Bila sam peti razred, trebalo da izaberemo s kim ćemo da sedimo. Sa mnom niko nije hteo da sedi, pa sam počela da plačem. Toliko sam plakala da sam od suza napravila baricu na stolu. Svi su mi se smejali jer im je bila smešna barica mog očaja.
Vratila sam se kući i legla u krevet obučena.
Napravila sam sendvič od mesa jednoroga i kidala komade dok nisu postali sitni.
Uveče je dvadesetak dece došlo ispod našeg prozora da zove sestru napolje. Sišla sam niz stepenice po još jednorogovog mesa i tata je gledao u mene i rekao: „Opet jedeš.“
Komadala sam meso kao vuk parče meseca, a niz moje grlo se slivala začarana krv rogatog konja. Dok sam pohlepno sisala grožđanu krv razmišljala sam kako bih volela da imam kome da pričam o vukovima. Koliko bih volela da imam kome da kažem kako boli kad deca dođu po sestru, a mene niko ne zove. Koliko žudim da nekome kažem kako boli kada sama sedim u klupi i pravim barice suza umesto prijateljstva. Zarila sam se u poslednji komadić mesa i oblizala zube kad sam ga progutala.
U školi su me nažuljale patike, pa sam morala sam da hramljem do učionice. Hramala sam sve do svog mesta, a dečaci su mi se smejali i prozivali me. Proizvodili su kromanjonske zvuke dok sam prolazila i govorili da ćopam kao Hromi Daba. Ćutala sam i tražila sam pogledom nekog ko je sam kao i ja.
Na likovnom sam pričala i neko me je udario u teme. Mislila sam da je neki dečak, ali su mi rekli da je nastavnik.
Kad sam dolazila u školu, čula sam iza sebe da je stariji momak rekao da sam kreten, a drugi dečak je rekao da ekstra crtam.
Posle škole sam se potukla s dečakom iz razreda jer mi je govorio ružne reči. Gurnuo me je u blato i bila sam potpuno prljava. Sve me je bolelo i ušla sam u autobus, a dva starija momka su stala pored mene i zapitkivala me iz koje sam štale pobegla. Rekla sam iz one u kojoj vas je majka okotila i hteli su da me udare, ali nisu smeli jer je bilo ljudi blizu mene.
Vratila sam se kući i tata je video da sam sva blatnjava i neuredna. Rekao je da sam pala jer ne mogu da se održavam na nogama od debljine i da treba da smršam. Otišla sam u sobu i uzela sam čokoladu iz ladice i preklala sam je. Kidala sam njeno telo, žvakala sam njene sitne kosti i pila sam njenu grožđanu krv. Nisam osećala ukus, samo sam osećala kako bole grubi komadi dok se spuštaju niz moje grlo. Gutala sam dok nisam zaboravila da moram sutra opet u školu. Kad sam sišla dole pitala sam mamu je l’ ima čokolade od juče i mama mi je rekla: „Samo na hranu misliš.“
U autobusu su me dečaci naizmenično udarali u glavu. Rekla sam tati da su me dečaci udarali, a on me je pitao kako to da samo mene udaraju i kako to da samo ja imam probleme. 
Otvorila sam frižider i nije bilo ničeg slatkog. Mama je to videla i rekla kako nije zdravo da jedem mnogo slatkiša i da treba više da hodam.   
Pitali su me zašto nemam veću ocenu iz matematike, kako Anica i Marica mogu da dobiju pet. Kad roditelji Anice i Marice odu na roditeljski, njih nastavnici uvek hvale i oduševljavaju se njihovim peticama. Trebalo bi da imam pet kao Anica i Marica. Anica i Marica su mršave i nikad ne jedu slatkiše posle šest. Anicu i Maricu svi vole i imaju sa kime da izađu napolje. Anica i Marica imaju plavu kosu i plave oči i mesečinast osmeh. Anica i Marica se nikad ne ljute i uvek pomažu mami u kući. Trebalo bi da sam Anica i Marica.
Iza škole su bile Anica, Marica i Hana. Rekle su mi da izgledam kao strašilo, a ja sam njima rekla da ću ih gađati smećem sa ulice ako me ne puste da prođem. Anica i Marica su me uhvatile za ruke, a Hana me je šutnula u stomak. Ja sam pokazala srednji prst Hani da se osvetim, a one su se naljutile na mene i tužile su me učiteljici. Aničina mama je rekla da je u redu što su me šutnule u stomak jer sam ja pokazala srednji prst.
Kod kuće su me mama i tata poseli na stolicu da sedim ceo dan s mamom i da razmislim šta sam uradila. Pitali su me da li sam videla od njih kako pokazuju srednji prst i ko me je tako vaspitao. Uplašili su se da će da dođe Aničina mama i da će da priča sa njima.
Uzela sam čokoladicu iz torbe i otkinula sam joj glavu.
Pantalone su mi se pocepale između nogu od trenja butina. Otišli smo u butik da kupimo nove, ali nije bilo ženskih koje sam mogla da obučem. Kupila sam muške pantalone jer su jedine bile dovoljno široke. Na času su mi dečaci dobacivali zbog muških pantalona, pitali su da li treniram da budem sumo rvač, i imitirali zvuke groktanja. Odlučila sam da ih više ne oblačim kada idem u školu. Mama me je pitala gde su, a kad sam joj rekla da ne želim da ih nosim, počela je da viče na mene. Gađala me je rečima: „Nisi u poziciji da biraš jer si debela.“ 
Rastrgla sam sendvič napola i trpala u usta dok sam tražila začaranu krv jednoroga.
Volela bih da odem na mesec, jer je na mesecu u redu što imam crnu kosu i oči boje srnećih leđa. Na mesecu je u redu što je moja dlaka duga i crna, a moji nokti dugi kao kandže. Na mesecu mogu da zavijam i da čujem zavijanje natrag. Mogu da režim ako me neko pita zašto nisam Anica i Marica. Mogu da crtam konje i da spavam sa vukovima. Mogu da čitam knjige i pričam o njima. Na mesecu žele da slušaju kako pričam i ne prekidaju me rečima „smaraš“, „dosadna si“. Na mesecu, kada kažem da me je neko dirao, slušaju me i zagrle. Na mesecu me poljube kada plačem. Na mesecu mi miluju kosu kada želim da spavam.
Volim mesečinu, ona mi obasjava put do kuće. Moja kuća je tamo gde kada kažem „neko me je dirao“, odgovor bude „ne brini se, imaš mene“.
Mama je donela garderobu koju je odbacila njena drugarica i njene jako mršave kćerke. Ja tu garderobu nikad ne mogu da obučem, jer da bih mogla, trebalo bi da prestanem da jedem. To je nemoguće jer mi treba začarana krv jednoroga. Mama mi je rekla da probam, a ja nisam mogla da zakopčam rajsferšlus.
Uzela sam salamu iz frižidera i kidala sam je dok je nisam raskomadala na paramparčad.  
Kada sam ulazila u školu, grupa dečaka je dovikivala za mnom i režala i brundala. Čula sam kako moje ime izvitopereno koriste. 
Vratila sam se kući i tražila sam da jedem. Mama je rekla: „Samo na hranu misliš.“ 
Morala sam da pojedem sendvič jer nije bilo ničeg slatkog. Lomila sam mu setne kosti i kidala sam hleb. Naglo sam se okrenula i videla mamu kako me uporno gleda. Zarila sam se u slaninu i pila njenu masnu krv. Krv slanine nije bila začarana, pa sam nastavila da je tražim.
Mama i tata su otišli u Mesečinovo da kupe nove jorgane. Mi smo ostali kod kuće sami, nadgledali su nas roditelji Anice i Marice. Igrali smo se i ja sam pala na pod držeći svoju loptu. Anica je htela da mi uzme loptu, da bih je sprečila, ujela sam je. Kad su se tata i mama vratili kući, tata je arlaukao na mene i rekao da se ponašam kao divlja zver.
Uzela sam hleb kradom i izvadila sam mu stomak. Gutala sam njegovu meku utrobu i smeštala je u svoju.
Brata i sestru su drugari zvali na rođendan, samo mene su zvali jer su morali. Na žurci smo pojeli parče torte i otišli da se igramo. Htela sam da u bojanci obojim kožu princeze žutom bojom, a devojčica je počela da vrišti jer sam joj upropastila sliku. Sišla sam niz stepenice po još jedno parče kolača. Njena mama mi je rekla da nije sramota jesti, nego da je sramota krasti. Pojela sam drugo parče torte, ali u njoj nije bila začarana krv jednoroga.
Mama i tata su gledali u mene jer su znali šta sam uradila. Rekli su da me niko ne zove na rođendan jer uvek nešto upropastim. Da me zato niko ne zove napolje. Rekli su da me svi mrze i da ću ostati sama jer sam divlja.
U sobi sam prislonila nežnu stranu zgloba na usta i našla sam puls. Snažno sam zarila očnjake u njega i počela požudno da pijem crvenu tečnost, začaranu krv jednoroga.

_____________________________________________

TANJA MILENKOVIĆ se bavi književnom kritikom i esejistikom. Njeni eseji i kritike objavljeni su na portalima i književnim časopisima. Interesuje se za rusku književnost o kojoj piše na svom blogu za književnost Čitanja Šagane. Začarana krv jednoroga je njen prvi roman. Pored književnog rada, bavi se crtanjem i slikanjem.

PJESMA NATAŠE GOVEDIĆ: TEOREM O NOBELOVOJ NAGRADI (iz zbirke “ZLICE I VILICE”, Fraktura, 2022.)

istina o Nobelu brutalno je jednostavna:
manijakalni ljudski rad nikada ne prestaje
i nikad neće iscrpiti svoje resurse

rad je svakodnevno kamenolovanje
i meko krzno biblijskog jelenčeta u igri
i rovanje po zatrpanim bibliotekama

rad će sam sebe nagraditi
i tko ga ima, ne može ga izgubiti

kakav bellum nobel,
kakve nagrade

imaš li redak ispisanog teksta
to je jedino pitanje

_________________________________________________

NATAŠA GOVEDIĆ piše prozu, kritičku prozu, analitičku prozu (humanističko-znanstvenu i esejističku), a piše i poeziju. Rođena je iste godine kad je Gwendolyn MacEvan objavila zbirku pjesama Shadow-Maker (1969.). Jedna od najdražih pjesama joj je “Želim da to bude kristalno jasno” iste autorice. Pjesma kaže da se poezija ne piše zato da bismo nadmudrili gravitaciju, nego zato da nakon posljednjeg pročitanog retka još par sekundi ne radimo ništa drugo. Samo se još malo naslonimo na stihove.

ROMAN NENADA STIPANIĆA “ŽIVOT U TOPU KOJEG NEMA”, Sandorf, Zagreb, 2025; ulomci

***
Senj, kolovoz 1986.

 Veselo sam skinuo majicu, kratke hlače i crne espadrile koje mi je tetka Višnja donijela iz Trsta, navukao plave kupaće gaće i nataknuo plave gumene sandale, izašao iz zgrade, pogledao vedro nebo i jarko ljetno sunce pa kroz ulicu Alej krenuo kao kroz gusti zeleni tunel, preko ulice Kolan spustio se do parka. Sunce me tuklo po ramenima i glavi, ali uživao sam u vrućini, svojim koracima i pogledu na osušeno bilje koje je proljetos lijepo mirisalo. Škola je još daleko i ljeto je moje najdraže doba. Ali, bio sam i oprezan. Djed me upozorio da ne smijem uzimati bombone niti razgovarati s Nijemcima na ulici. Baka bi vikala na njega:
– Ne benavi i ne straši ga s Nijemcima, pomunjesat će dite.
A meni bi rekla:
– Dite, niš se ne boj, neće tebe niki. Ti svi s kojima je deda ratoval, sad su samo u njegovoj glavi.

***
Senj, lipanj 1992.

Za ono što sam ja htio naučiti, a to je izaći iz ovoga svijeta i tijela, trebao sam učitelja. Pronaći čarobnjaka Yaqui Indijanca ili kako ga je Castaneda stručno zvao „brujo“, usred rata u Hrvatskoj, bilo je i možda i teže nego djedove vanzemaljce. Moj nagradni tjedan, za najbolji rezultat u vojarni u gađanju na sto metara kalašnjikovom je završio. Veselio sam se povratku, Puli i vojarni Muzil koje sam za razliku od većine kolega zavolio. Dobro sam jeo i više se nisam kupao u limenoj bačvi u kuhinji. U vojsci je postojala kupaonica, velika prostorija s desetak tuševa bez odjeljaka. Prvi put mi je bilo nelagodno kad sam vidio da se moram tuširati s još deset golih vojnika istovremeno i svega četrdesetak sekundi u hladnoj vodi i da se treba zaista brzo nasapunati da se čovjek stigne isprati prije nove rotacije. Časnici su nam objasnili da novca za toplu vodu nema. Ali bila je to prava kupaonica, za mene više luksuz i provod, nego tek mjesto za kupanje. Nakon što sam okusio kupaonicu u đačkom domu BIŠ-a u Rijeci navukao sam se za sva vremena.

***
Pula, Muzil, kolovoz 1992.
Beatu nije zanimao Castaneda; jednom je rekla da je to glupost, da je čitala o njemu, a nije je ni Isus zanimao. Činjenicu da sam nosio i krunicu oko vrata i „brijao“ na Castanedu smatrala je suludom. Nisam razumio zašto; meni se to sasvim dobro uklapalo u Božju svemoć da stvori različite svemire koji se ponekad pomiješaju. Kad sam joj to rekao, smijala se, hvatala za glavu i rekla da je bolje da se držimo seksa. Nisam htio kvariti idilu jer noći su bile kratke, a trebalo je i odspavati malo prije zore. Rekla mi je da njeni roditelji mrze vojnike, ali nije htjela reći zašto. Ta tri tjedna bila su mi neobična; kao da noću više nisam u vojsci, nego netko drugi, dio pulskoga svijeta. Seks nam je bio baš žestok. Juki je, kao seks-guru, govorio da seks mora biti toliko intenzivan da se čovjek znoji, ali ne kao ljudsko biće, nego kao kamen što se znoji kad se gradi suhozid, a pun ljubavne tehnike kao Kamasutra.

***
Berlin, studeni, 2021.
Od kad sam ih čuo, tražio sam Flawless Issues, Steintor Herrenchor, Edwina Rosena… Hladna i lijepa mehanika zvukova vraćala me u mladost kad sam slušao sličnu glazbu. Shvatim da stojim na vratima i da sam zablokirao ulaz. Eh, gubim nit, ili možda, tražim skrovište. Poželim si zagurati prst u čelo i otputovati odavde, ali otarasim se te misli, imam obitelj i puno toga što traži prisutnost u zbilji. Nikakva fantastika ni otkloni ne dolaze u obzir, jer ako mi i izrastu krila možda ću poletjeti, ali neću zaraditi za stanarinu, a ne možemo živjeti u gnijezdu ispod zabata krova. Kada posložimo život, onda si mogu gurnuti prst u čelo i opet malčice otputovati iz ozbiljna i sposobna svijeta iz kojeg izviru sva zla ovoga planeta.
Bar je bio šarena, slabo osvijetljena smjesa industrijskog uređenja i filmskih plakata po zidovima. Vidim repliku „Kabineta dr. Caligarija“. Nedavno sam ga se sjetio na Caligariplatzu. U kadrovima Kabineta prepoznavao sam iskrivljene zidove, čudne prozore i depresivne sjene noćnih mora vlastitog života. Eh, pomislim, čitavo vrijeme pokušavam obrnuti ovu noć na pozitivu, ali ne ide. Na stropu bara vrtjela se disko kugla kojoj je netko nakačio velike brkove i bradu. Bacala je psihodelične sjene po zidovima i oznojenim ljudima, kao da se posuta šljokicama vrti odrezana glava starog hipija i rasipa njegova sjećanja na posljednje trenutke nekog drugačijeg grada i svijeta.

*

“Neke autofikcije se ozbiljno primiču fikciji, kao što je to slučaj sa, smijemo reći bildungs romanom, Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića. Život pripovjedača Neona obilježilo je senjsko odrastanje s djedom PTSP-ovcem iz Drugog svjetskog rata koji iščekuje vanzemaljce, bakom koja je glas razuma iako brine da će maštovitom unuku eksplodirati mozak i psom Sokolom. Nasuprot pomalo bizarnoj obitelji probleme protagonistu stvaraju institucije poput škole i vojske, a rat je malo kome pomogao. Ali nadareni Neon uvijek može gurnuti prst u glavu i otputovati daleko, putom uskoka, strip junaka ili Castanedinog Don Juana. Čak i kada se skrasi s obitelji u kozmopolitskom Berlinu.

Nekad tužan, češće komičan u sudaru sa zbiljom, s naturalističkim elementima i psihodeličnim izbojima, najčešće jednostavno dirljiv, ovaj roman je priča o djetinjstvu, o ljubavi i emigraciji, s epizodama Apokalipse sada za sirotinju i pokojim istinskim kukavičkim i herojskim činom.

(O)ponašanje glavnog junaka ne preporučamo ni u laboratorijskim uvjetima.” – Kruno Lokotar

______________________________________

NENAD STIPANIĆ rođen je 1973. u Senju, veći dio života proveo u Zagrebu.
Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije Mamutica. Objavljene su mu zbirke priča Sprinteri u labirintu (2005.) i Odlično je baviti se kriminalom (2008.), romani Izbacivači Majke Božje (2012.), Stvarno je odlično baviti se kriminalom (2015.) i Bogovi neona (2019.). Za roman Stvarno je odlično baviti se kriminalom dobio je nagradu Balkan Noir. Eksperimentalni roman Bogovi neona uvršten je u preglede najboljih hrvatskih knjiga 2019. godine, bio je u više polufinala za nacionalne književne nagrade i u finalu nagrade Europske unije za književnost.
Trenutno živi u Berlinu s obitelji.

TRI PJESME SARE NOVKOVIĆ IZ ZBIRKE “SETI SE SVOJE HRABROSTI”, ASoglas, Zvornik, 2025.

SEĆAM SE

kako si mi jednom rekla
da bi probala da zagrliš drvo
jer si čula da je lekovito

sećam se i da si rekla
da bi volela da umreš u snegu
jer si pročitala da tako na kraju
ne osetiš hladnoću
ne osetiš ništa

onda se još sećam
kako si plakala za onima
kojih više nema
i rekla da ja ne mogu
to da razumem

sećam se
i žalim što si umrla
u bolnici
na krevetu
na leto
i što ti nisam donela neko drvo
možda bi od njega ozdravila

mislila sam
da je ljubav svemoguća,
a onda
tvoj odlazak
prekid detinjstva
rušenje ubeđenja
i činjenica da te
tek sad razumem
i mrzim što je tako.

***

PUŠENJE

posle sedam godina
apstinencije
on ponovo puši
dotle je došlo

osećam kako moja nemoć
raste iz dana u dan
kao i neizvesnost

ja neću pušiti
zarekla sam se onda
kad si ti umrla
i još uvek mogu da stojim
iza svojih reči

tako bih volela da mu pomognem
da nam pomognem
ne znam više kako
živim ja neki svoj život
ali nije to to
ako je njemu loše,
pa mi smo tim, zar ne?

a onda najednom stvari
polako menjaju tok
koštalo me, ali
isplatilo se strpljenje
ne rastaje se za svaki problem
staromodna sam ti, mama

volela bih
da pričamo o svemu
samo ne znam
kakav bi mi savet
mogla dati
dobra si bila ali
mislim da znam
više i bolje od tebe
o partnerskim odnosima

zato si mogla
o ljubavi prema detetu
da pričaš zauvek
i još da me učiš svašta
ipak si toliko više
o svemu znala
pametnica moja
ipak si bila mama

pre deset godina
ništa nije slutilo
na ovo kako nam je danas

svi smo postojali
ispijale su se kafe
naši glavni glavni običaji
smejali smo se kao budale
i kad je bilo zajebano

vreme je teklo lagano
smrt je bila nešto jezivo
i daleko od nas,
a sad je sastavni deo mene

posle sedam godina
on ponovo puši
tebe ponovo nema
u međuvremenu sto sranja
ne bi mi verovala
nekad ne mogu ni ja
nekad ne mogu ni ja.

***

SETI SE SVOJE HRABROSTI

neću te lagati:
osetljivost će te pratiti
kroz čitav život
godine će ti samo izoštravati čula
svaki pokušaj da ih otupiš
unapred je osuđen na propast
nije da nisi probala

bolje probaj da u svakom danu
zapamtiš bar nešto lepo
dok za to ima mogućnosti
jer biće dana koji su posebno ružni
i tad nema mesta filozofiji
nema utehe

slobodno odbrusi svakome
ko ti tad kaže da sve ima nekog smisla
ne moraš da slušaš to slomljenog srca,

a onda ako ipak jednom u svemu
pronađeš smisao – to je u redu
biće ti lakše

zaboravi na pravila
smejaćeš se
dok budeš doživljavala
najgore scenarije

zapamti: nešto treba da te spasi

ponašaj se u skladu sa onim
što u datom trenutku osećaš

ako to znači plakanje
na javnim mestima,
pred ljudima
jer te odjednom
sve na nekog podseća –
to je u redu

ne slušaj puno komentare drugih
nekad ih ne slušaj uopšte
ti najbolje znaš
šta se dešava u tebi

i ne razmišljaj mnogo unapred
i o tome kako ćeš nešto
jer ćeš na kraju uraditi toliko toga
za šta nikad ne bi pomislila
da možeš

žao mi je,
ali desiće ti se ono
čega si se najviše plašila
i to više puta
i to ćeš preživeti

iako si uvek govorila
da nećeš

znam da sad ništa ne razumeš

ali da ti ipak nešto govori
da negde tamo postoji nada
da će jednom sve imati smisla
sve će ti biti jasno
toliko kristalno jasno
da ćeš i zaboraviti na tugu

možda ćeš se nje tek ponekad setiti
kao nečega zbog čega
su nastajale najlepše pesme
dok ih ponovo budeš slušala
ili čitala
sa onima koji su sada mrtvi

negde tamo jednom

do tada
treba svaki dan pregurati
seti se svoje mudrosti
ne daj da te pokoleba
cena uvoznog mleka od 176 dinara
nepredvidljivo ponašanje mačke
tuđa nepromišljena reč
pesma na jutjubu

pobogu
izdržala si nesnosne bolove
koliko je zapravo snažno
to tvoje telo
to tvoje srce
seti se svoje hrabrosti
kad te sve navodi da posustaneš

seti se svega
ne daj da te pokoleba
ništa

i ne boj se
pratiće te tvoja osetljivost
čuvati izoštrena čula

negde tamo jednom
otkrićeš šta je to zapravo smrt,
a sad je vreme za život.

_______________________________________

SARA NOVKOVIĆ rođena je 7. aprila 1994. godine u Somboru. Živi i radi u Kljajićevu.
Suosnivačica je UG „Kulturna gerila“ koje organizuje kulturna dešavanja poput jedinstvene manifestacije „Pesničanje“. Pesme su joj objavljene u regionalnom književnom magazinu Čovjek-časopis, na portalima Anna Lit i Poetum i zastupljene su u zborniku “Rukopisi 47”.
Laureat je manifestacije “Poetski dani Dare Sekulić” 2024., održane u Istočnom Sarajevu. Nagrada za najbolji neobjavljeni pesnički rukopis bila je izdavanje ove knjige, 2025. godine.

DVA DANA POEZIJE BOJANA VASIĆA (iz zbirke “KROTKO”, Povelja, Kraljevo, 2025.), 2/2

SVIBANJ

Uđi u svibanj da osetiš
trulež dublju od srednjeg
veka, čisto vreme što nosi
ljude nabodene na sebe kao
poljska strašila. Svet pred
tobom otvara puteve što ne
vode nikud, mrtve doline
zasejane svetlom, atar pomračen
polenom nikotinoida. I dok
se okolna brda iznova pale
zelenom buktinjom bujanja,
čitav je mesec radosna nelagoda,
pun viškova i zalamanja snova
s podivljalih lastara. Volim da
hodam kroz Đurđevdan i budem
jedan od onih što jedu sopstvenu
senku. Tako su jasni stranputica
leta i široki zjapovi cvetova, dok
svibnju u čast podižem čašu
zovinog vina, ruke mi trnu,
a reč premire od užasa zrenja
u mekoj opni nestajanja.

***

MOGLEN

S ovih se vrhova slivaju
reči od žive vode jutarnjoj
magli pravo u dlan, dok planina
na magistralu baca osmostranu
senku gustu kao paučina.
Zatvaram oči i samo želim da
stignem na drugu stranu smisla,
na najudaljenije mesto na kom
se i dalje ostaje čovek. Planina
ćuti. Nema veće daljine od
nevoljnog zaborava. Sanjam
o mestu na kom me niko neće
pitati ko si, gde se napuštaju
krivica, bolest, ratovi i ostaje
večno na visoravni od žive
vode. Tamo se ne bih sećao
ničeg kao što se ni planine ničeg
ne sećaju. Biti u zemlju položen
krčag što ne zna ruku što ga
je tu zakopala, Moglen koji ti
šapuće uđi u moja usta, na kosti
ću ti navaliti krov od nemog
kamena. Čisto sam vreme, u
mojoj magli sve stoji, ništa
se ne zadržava.

***

HRISTOFOROS

ćerki

Gazimo preko reke
jednom neutaživom
žeđi tražeći drugu. Plaši
te odsustvo reči, mrak
iz kojeg izrasta svetac
sa psećim likom što
te mojim ramenima
nosi kroz tišinu. Još
tvoje oči veruju u ono
vidljivo, još ne znaš
da duša prezire meru.
Uskoro bićeš teža od
sveta, nezaustavljiva
inflacija onog što jeste.
Vodi me ka kraju dok
te nosim ka tebi, rasti
mi na ramenu nesvesno,
dečje, da moja usta pod
tobom potonu duboko u
maticu vremena, napokon
mirna, napokon sretna.

***

TUKIDIDOVA ZAMKA

Ne istorija, već nešto
što gori u meni dok čitam,
oprezno sricanje haosa
koji time dobija biće, ili
vreme rečju savladano u
utešnu katastrofu priče,
začaureno neminovnošću
ponavljanja što larvama
novog daje oblik onog čije
je vreme zauvek prošlo. To
nije istorija, već način na
koji varamo sebe, obarajući
ruke s neumoljivim ćutanjem
svemira. Tolika je patnja
sudaranja čestica da kad
je opiše Tukidid postaje
razumnija i manja, da i mi
koji ga čitamo, upadamo
nadi u istu zamku.

***

GLINA

bivšem dečaku

Glavom više ne zvoni
užas, duboka jama srušenog
tornja crkve u Glini, i sve
što joj prethodi, što je sledi,
razvučeno kroz vreme u
vrelu zmiju gorućih slika,
odatle motri i bdi, čekajući
svoj tren. Jer strašan je nemir
mrtvih, osvetu podgreva
nezgaslim žarom, gradove pali
gnevom pravednika. Kažem, izdigni
naselje mučnih prizora iz svoje
krvi i opet budi dečak, da tuđa
grla u tvome postanu nevidljive
ruže, foneme mekog mirisa. O
onom što se ne može oćutati
treba govoriti krotko, da ti reč
postane dom obnovljen za sve.
Uvedi nas u nju kao u novi
dan, osmi, i neka sve što kažeš
bude bezazleni sinonim za
mudrost.

___________________________________________________

BOJAN VASIĆ (Banatsko Novo Selo, 1985) objavio je knjige pesama Srča (2009), Tomato (2011), Ictus (2012), 13 (2013), Detroit (2014), Volfram (2017), Toplo bilje (2019), Brid (izabrane pesme, 2021), Udaljavanje (2022), Crna kutija (reprint samizdat izdanja, 2023), Noć od ružinog drveta (2024) i krotko (2025), romane Vlastelinstva (2022) i Ulm (2025), kao i prva dva dela serijala epske fantastike Tamna – Crne kćeri (2024) i Slava i kob (2025).
Bio je deo pesničko-umetničke grupe okupljene oko edicije caché. Za poeziju je dobio priznanja Mladi Dis, Matićev šal, Miroslav Antić, Vasko Popa i Branko Miljković. Roman Vlastelinstva našao se u najužem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“, kao i užem za „NIN-ovu“ i „Vitalovu“ nagradu. Knjige su mu prevođene na poljski, slovenački (Črepinje/Srča, 2015), engleski, makedonski (Topli bilki, 2021) i nemački jezik (Warme Pflanzen, 2024).
Piše književnu kritiku.
Član je Srpskog književnog društva. Živi u Pančevu.

PJESMA TATJANE GROMAČE: PIJANE NOVEMBARSKE NOĆI

Ah, kako smiješan izgledao je vaš svijet
Prvi tramvaji u gradovima
Koji su se, kao preko noći
Preobrazili u oblik zvijezde, višekrako nanizane u manje
skupine
Prigušeni labirinti sa slijepim ulicama koje vode
Sivim stepeništima do rijeka
Dok ponad rijeke pleše magla, u sivim haljama, punim
rupa od moljaca
Iza vrata pučkih kuhinja, kao i uvijek
Nagurava se gladan svijet,
Dronjci, kape, vunene čarape povrh opanaka
Limene kante, plete košare, mljekarice širokih bokova
Djeca gladna, bosa, umiljata i bolesna
Časne sestre, donositeljice posljednje pomasti
U obliku zdjelice s kašom, i velike, čvrste žlice
Sposobne da zahvate sav sadržaj u par zalogaja.
U Donjem gradu jure trolejbusi
Gospođe s krznenim okovratnicima, u svilenim najlon
čarapama
Povlače sićušnu dječicu
Na satove klavira
Klopoću konjske zaprege, kolporteri na uglu
Tik do ulaza u hotel “Excelsior”, uzvikuju naslove
najnovijih događaja
Sprema se velika klaonica svjetskih naroda
Sladoledar na biciklu u hladnoj kutiji raznosi vanilije
i čokolade
Slastičar na drugome uglu rastjeruje muhe
Velika gradska fontana, tek izgrađena, s još malo
izmrvljenog pijeska uokolo
Raskošno, u figurativnoj maniri dostojnoj svjetskih
prijestolnica
Podiže u visinu trak svog vodoskoka
Izlozi apoteka govore o najnovijem proizvodu protiv čira
na želucu
Dame se zaustavljaju pred knjižarama koje donose prijevode
zavodljivih romana
U istočnim zemljama ljudi ginu, odvođeni u logore,
istrebljivani
U svrhe idealnog društvenog programa i agrarne reforme
Restorani nude riblji file na podlozi od umaka sačinjenog od
Koromača i kopra
Nitko još ne zna kakav okus ima puding od mušmula, ali
mnogi već govore o tome kao o nečem izvanrednom
Uvečer se pale svjetleće reklame, najnovije predstave u teatru,
plakati s kino zvijezdama
Na onih nekoliko metara kvadratnih gradskog centra
Gdje prodavačice ruža još uvijek hodaju po krčmama iza dva
u noći
Nudeći kavalirima pupoljak, dva po povoljnoj cijeni

Sve to, kao u nekom kabareu, u vodvilju, na karuselu koji
se vrti
Na kojemu se nižu prizori vojnika pobjeglih s ratišta
Sakatih, jednonogih, na štakama
Sve, kao izrezano iz neke slike
Pijane novembarske noći
Koja se, evo, vječito opetuje, ponavlja…

TATJANA GROMAČA (Sisak, 1971.), iz zbirke “IVAN BEZDOMNIK I NJEGOVE PJESME”, Sandorf, Zagreb, 2023.

DVA DANA POEZIJE BOJANA VASIĆA (iz zbirke “KROTKO”, Povelja, Kraljevo, 2025.), 1/2

RUJAN

U tvoju se kosu skrila stidljivost
sunca, u poroznu jesen odlila
punina dana. to prostor oblači
nove oči, i sve što postoji –
zbunjujuća ogledala, rikošet
misli, sporost golubova – opada
s tebe poput sprženih listova.
Paukove mreže između čokota
bez prestanka dozivaju jedna
drugu i od živog zujanja sveta
telo mi ispuni umor, kičma se
iskrivi od obilja i blizine smrti.
Guši me rujan gust kao majka,
težak od mleka, zbijen u zrelim
plodovima. Zar stvarno nema
izlaza odavde, pitam, postajući
žuta panika skroba, crna jabuka,
klijajući u vrisak po zemlji poleglog
sirka, i udvostručen i rascepljen po
sredini od neke prinudne sreće.

***

HUM

Ništa ne znam o čoveku
što sedi na kamenu pred
praznom kućom i čeka
veče pijući vodu iz
šuplje tikve. Ogroman je
teret prostora nad njim dok
ustaje i prilazi zidu gluvom
od sunca. Ovce se još nisu
vratile u tor, livada gori
zrikavcima. Nikoga nema.
Deca su otišla u svet. Deca
su umrla od gladi. Kao zmije
pod pragom, prepletene su mu
i hladne misli. Čovek ustaje,
bos je, u dugoj košulji i gaćama
od kostreti. Pod jezik mu se
zavukao sumrak mali kao
svračije srce. Čitav je dan
gledao daljinu pletući uže
od sirove like. Srpanj nad
glavom mu je oštar i vreo, mirišu
dani na užeglo maslo. Čovek
pogledom dodiruje stene, nežno
poput latica jorgovana i misli:
koliko toga još oseća ova
stara, pegava koža; i misli,
koliko se još ima ići do prvog
drveta dobrog da se o njega
obesi čovek.

***

KOZARA

Da nema sećanja lišće
što preda mnom trepti bilo
bi lišće, praznina praznina,
mrtva i suva duga smeđeg
i sivog tla dizala bi se samo
u dubok, prašumski miris i
bezimene ptice. Dok sve gori
vreme se šunja i odmiče napred
nečujno poput vetra. Glas za
glasom ispari iz reči sećanje
dok na dnu ne ostane jedino
seta. Kakva je to daljina pojela
ljude, u prostor uvukla divljinu
gore, ispila je gradovima i ovom
sušom, reči su mi slepljene za
nepca. S jedne strane gori
Knežopolje, s druge Timar i
Omarska. Praznina je preda mnom
zaista praznina, glasovi mrtvog
lišća prošarani poskocima.

***

SIJEČANJ

Čitav je svet sazdan od
noći, zavejan crnim snovima.
Tako o sebi priča praznina. Po
njoj se pale seoske vatre, vijugaju
pijanci preko ugaženog snega. Noć
gleda u sebe kroz plamen lučeva,
pevuši o ničem praporcima
prišivenim za grubo sukno magle
i inja. Dok se godina cepa na staru
i novu u kolibama se same od
sebe izmišljaju reči. Sve ono
što jeste jednostavno jeste,
dobra zima, besmisao, vukovi
pred vratima staje, ponoć prepuna
smisla, gusta poput materice. Bože,
ostavi me doveka ovde opčinjenog
stvarima i tvojim likom, ne
daj da se iznova nađem i
nastanem u punini trajanja.
Zavej me svojom noći, zavej
me crnim snovima.

***

TIŠINA

babi i dedi

Ovde počiva Pava,
ovde počiva Riste.
Ona u kojoj su pucale
puške i tupo maljevi tukli,
goreli vriskovi za bljeskom
noža, sve dok na Kupresu
nije ostalo nikog do nje i
njenog ujaka sa zvezdom
na čelu. I on, dok je žurio
iz radnog logora preko
Vardara i Treske, samo da bi
pod kestenovima našao tople
grobove svoje žene i dece
kako besmislom greju jesenju
zemlju za selom. I još tada, oboje
je mogla da ih proguta mračna
večnost, a nije. Njihova usta
kroz moja jednako govore
i ćute, jednako ćute i govore.

_________________________________________

BOJAN VASIĆ (Banatsko Novo Selo, 1985) objavio je knjige pesama Srča (2009), Tomato (2011), Ictus (2012), 13 (2013), Detroit (2014), Volfram (2017), Toplo bilje (2019), Brid (izabrane pesme, 2021), Udaljavanje (2022), Crna kutija (reprint samizdat izdanja, 2023), Noć od ružinog drveta (2024) i krotko (2025), romane Vlastelinstva (2022) i Ulm (2025), kao i prva dva dela serijala epske fantastike Tamna – Crne kćeri (2024) i Slava i kob (2025).
Bio je deo pesničko-umetničke grupe okupljene oko edicije caché. Za poeziju je dobio priznanja Mladi Dis, Matićev šal, Miroslav Antić, Vasko Popa i Branko Miljković. Roman Vlastelinstva našao se u najužem izboru za nagradu „Beogradski pobednik“, kao i užem za „NIN-ovu“ i „Vitalovu“ nagradu. Knjige su mu prevođene na poljski, slovenački (Črepinje/Srča, 2015), engleski, makedonski (Topli bilki, 2021) i nemački jezik (Warme Pflanzen, 2024).
Piše književnu kritiku.
Član je Srpskog književnog društva. Živi u Pančevu.