* Un dio pentito mi offriva da bere per poi svignarsela senza pagare, mi adesca allora e s’avvicina bella una ninfa un po’ tossica e anoressica. Mi chiede rime amorose e bucoliche e le bevande che mi porge, alcoliche, le bevo senza chiedermi il perché. È un angelo dalle ali in nero lattice, al collo una collana e un amuleto (quale segreto cela questo simbolo?), e mentre penso a quale sia il suo dramma propone di appartarci insieme in bagno. Accetto, ma… al momento decisivo: due di picche! (non c’ho il preservativo).
*
Raskajani neki bog častio me pićem pa zbrisao ne plativši; tad namami me, prilazeći, lijepa nimfa – napušena, sparušena. Htjelo joj se versâ ljuvenih i pastorale. Popio sam ponuđenu mi žesticu ne pitajući ništa. Anđeo je to, krilâ crnih, rešetkastih, oko vrata nosi ogrlicu s talismanom (koja li se tajna skriva iza tog simbola?), i dok se pitam koja li je njena drama predlaže mi da se sklonimo u zahod. Prihvatio sam. Međutim, kako to već biva, sjetih se da ostao sam bez prezervativa.
prepjevao: Roman Karlović
iz zbirke “Rominjaju mravi mesožderi i druge sitnice”, 2011.
***
*
Le inarrivabili parole tramano chissà che cosa a mia grande insaputa. Una barriera bianca le sovrasta; non l’ineffabile, non l’impossibile che questa mia greve favella avalla bensì la bianca favola del nulla che si ribella alla mia volontà di assoggettarla e renderla sorella. Quale esito incerto raggiungeranno queste rime psicotrope? Riguardo ciò nutro dei forti dubbi. Non più le notti stellate ci osservano ma occhi di satelliti ci adocchiano. Talvolta un angelo inciampa sui nostri sogni… quando esprimiamo un desiderio le stelle ca do no a terra, s’ i n f r a n g o n o
*
Riječi koje ne dolaze kuju tko zna što iza mojih leđa. Bijela zapreka uzdiže se iznad njih; ne neizreciva, ne nemoguća nego bijela priča o ničemu koju ovaj moj teški izričaj potvrđuje koja se odupire mojoj volji da je podredim i učinim sestrom. Kroz koji će nesigurni izlaz proći ove moje psihotropne rime? Glede toga imam velikih dvojbi. Ne gledaju nas više zvjezdane noći nego nas oči satelita poželjno promatraju. Ponekad koji anđeo saplete se u našim snovima… dok zamišljamo želju zvijezde pa da ju na zemlju, d ro b e s e
iz zbirke “Santuario del transitorio”, 2014.
prepjevao: Goran Filipi
***
ALESSANDRO SALVI (Pula 1976.), oduvijek živi u Rovinju, piše na talijanskom. Objavio je sljedeće knjige pjesama: Piovono formiche carnivore e altre inezie (Aletti, Villalba di Guidonia, 2008.), Rominjaju mravi mesožderi i druge sitnice (Apeiron, Rovinj 2011.), Santuario del transitorio (L’arcolaio, Forli, 2014.), i dvije tanke knjižice I fori nel mare (En Avant! Produzioni, Pistoia, 2011.) i Poesie scritte sul retro di scontrini (Fallone, 2018).
Popila sam viku kad sam izgubila kapu na ekskurziji I grdnje kad sam ostavila blok broj 4 u školi I batine, kad na takmičenju iz istorije nisam osvojila prvo mesto Možda te se zbog toga tako uzaludno držim Dobro su mi utuvili da nije dozvoljeno gubiti
***
PORODIČNI ALBUM
I bolje što nemaš mnogo porodičnih fotografija U očima svojih predaka makar nisi videla zlu nameru Svest o puštanju žilica u tvoje izopačenosti i poroke U tvoj glasni govor, masnu kosu, sklonost da zavidiš, bangave prste na nogama Makar ne vidiš kako se smeju na slikama jer su ti se kolektivno posrali u život Sipajući u tvoje korito svoje podzemne vode
***
ZBOG KOJIH SE STIDIM
Imamo koze i svinje Ujutru i uveče namirimo stoku Na kućnoj adresi uvek čekaju skriveni harpuni i jedna izbledela cifra, broj 23 Nedostaje natpis na kapiji: „nema bezuslovnih ljubavi” Dvaput nedeljno idem u muzičku školu Mrzim violinu i tešku kutiju u koju potrpam i notne sveske, pa nastavnik viče na mene jer se izgužvaju Svaki list podseća na neostvareni origami model Mrzim ekskurzije: spakovali su mi sendviče sa čajnom kobasicom, pa sam se ispovraćala ceo autobus je smrdeo Najviše mrzim svoje vršnjake Budžovanska deca iz naselja bacaju klipove kukuruza u naše dvorište Deda uzme motku pa im maše pa im preti Jednom godišnje sednemo na hoklice čistimo boraniju U jesen utovarujemo kukuruz u proleće cepamo višnje Mačke se mace triput godišnje Čekamo da se napuni septička jama Kad porastem, ima da odem od kuće Bravo, srce, bravo, dušo Moji opasni elementi odvešće me među nebodere, hipermarkete, smog i prirodu na kašičicu Ali neizbežno ću ostati ona koja je uvidela da je njena moć bila u onome čega se oduvek stidela
***
VIDRA
Usmrtiće 93.000 vidri u Španiji da bi sprečili zarazu Rekao si da tvoje sestre više vrede od mene Možda zato što su mi jako dugo trebili vaške Vaške, ko još trebi vaške duže od nekoliko meseci Bol od češljanja i čupanja malim uskim češljem Svrab i iritacije od tretiranja šamponom Baba je rekla da nas je neko urekao, loše pomislio, da nije pljunuo i rekao: pi, gadovče Babe uvek prve zauzmu mesto u gradskom prevozu i mašu onim svojim glupim cegerima punim povrća i pljuju kad pričaju i imaju brkove Neću da sam baba hoću da sam vidra I da me uvek hvataš za dupe
***
TREBA S TEBE OLJUŠTITI STVRDNUTI PRELIV OD MESEČINE
Za F.
Iskopali smo ponor među nama dečjim lopaticama za pesak Mesto metka oproštajni poljubac u slepoočnicu Dođe mi da te uhvatim za rever i izvedem iz stvarnosti, kao što je moj pokojni deda izvlačio šalterske službenike kroz otvore na pregradnom staklu – aktivnost kojom se izbijaju zubi, vezivanje u ostavi, iz koje se ne izlazi stolećima Uneli smo ogrev za zimu, povlačimo se u svoje individualno ložište, koje je nalik na vigvam zarobljen zagasitom skicom mesečine Kad se jednom budemo prenuli iz hibernacije, iznova ćemo se pronaći u izlivima obuhvatanja Žica otkinuta s bandere vrištaće varnice kroz maglu Bio bi to najlepši kratak spoj na svetu, s najapsurdnijim posledicama, Samo da nije pravilno izoliranih provodnika i rešenja o merama zaštite u instalacijama Koje treba proslediti Neimenovanoj
***
HLEB PADA NA STRANU
Tu si ga negde već izgubila: u Umagu, prošle godine, kad ti je istrgnuo telefon iz ruku i po prvi put odbio da posisa mleko tvojih suza Prestala si da se nadaš i seksu pomirenja Dok si osluškivala bubice kako sleću na različite vrste voća, osećaj da je svakodnevni život dosadan Čuju se i zalutali zrikavci dole u travi Izašao je napolje i rekao nešto o tome kako može da utvrdi na koju stranu će pasti hleb Iznenadiš se kad ga vidiš, gotovo preneš, kao da ti se golub posrao na glavu Pitaš se još samo kad treba da ideš na pijacu Pre dva meseca, kad si se nagnula gaseći svećice na torti, uočila si kako je njegov pogled ka tvom dekolteu bio propraćen neugodnim trzajem na licu Bili ste na jezeru prošle nedelje Tvoje tri banke bupnule su u vodu Napravile su zvuk kao kad vam se čamac prevrnuo u uvali Ujutru ne želiš da ustaneš iz kreveta Sačekaš da on prvi ode u kupatilo Tad možeš naglas da ga oteraš u majčinu Osećaš da tu negde u vašem mraku i treće lice sija i trepće Sediš u bašti i slušaš mušice kako sleću na različite vrste voća Iz nekog uređaja u kući naglo se začuje glasno stenjanje, ali onda neko brzo utiša ton i ponovo se čuje samo zrika
***
ARIONI
Ne mogu te oterati, uvek se vraćaš, ranjiva, obavijena tek sluzavim plaštom Po svetlom tragu prepoznam da si bila u bašti, odustavši od otmice i vezivanja za stablo bora Bolećivost je nerazmrsivo svojstvo, poput razdvajanja puževa golaća Ne isplati se posegnuti za osećanjima, piti iz iste čaše, negovati uzajamnost Gledaj u kožu ispred sebe Sanjam stado krava, grla uplašeno prelaze put dok putnici nestrpljivo čekaju u automobilima da prođe ta gomila koja nekritički sledi, po navici Preglasno mukanje koje traje zauvek – tako zamišljam pakao Svežanj računa za kablovsku, to su meseci, godine, inertna svakodnevica, čorbe iz kesice, to su stolovi za kojima sam te ubeđivao i razuveravao Još samo jedan dan, moliš me sada Dok zaranjamo u neposlušni rastanak, otkrivamo da dubine imaju slojeve Pomisao na sreću s drugim izaziva vrtoglavicu, slabost u nogama i nagon za povraćanjem Paralizovana mašina za fantaziranje se pokvarila Ali taj neko će razumeti stvari kojima se baviš Biće visokoobrazovan, mirisaće na naš neuspeh Zbog moje porodice piješ lekove za smirenje Mojoj majci ne nosiš cveće Razdvajaju nas ograde od kaktusa s pustinjskih planina Južne Amerike Uplašene alpake šetaju nam kroz snove Još samo jedan dan, pre no što prohodamo po tim slojevitim dubinama Sneg zatrpava poligone plodnosti, vidiš li obeležen cilj? Kontraceptivne pilule od tvojih su jajnika načinile lenjivce koji se za tropske grane jedva drže svojim troprstim kandžama Posmatram kako naizmenično plačeš i moliš, a onda se danima ponašaš kao da sam dekorativna pepeljara iz Makarske koja već četiri godine visi na zidu Osećam: ne moram da ti dobacujem spasonosni kanap – upotrebila bi uže da me osedlaš Zbog svih onih ljubičastih sutona koji su se provukli neposmatrani jer smo žicama bili vezani za kauč i dosadne filmove, zbog presečenih električnih kablova i nesrećno razbijenih čaša za dezertna vina, zbog sobnih biljki koje su umrle klanjajući nam se Ne isplati se ne isplati se ne isplati se Imati još jedan dan
***
JELENA MARINKOV rođena je 1993. godine u Kikindi. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Master studije završila na istom fakultetu. Bavi se naučnoistraživačkim radom, objavljuje radove u naučnim časopisima i zbornicima, književnu kritiku, poeziju i prozu u periodici. Dobitnica nagrade „Đura Đukanovˮ 2015. godine za zbirku priča Ispuštene priče, nagrade „Bal u Elemiruˮ za humorističko-satiričnu priču 2017. godine i prve nagrade na konkursu za najbolji esej o Disu 2020. Njen rukopis poezije bio je u užem izboru za nagrade mladim pesnicima „Mladi Disˮ i „Mak Dizdarˮ 2020. godine.
Pod pazusima site djece kao mrvice pamuka skupljaju se nemiri brižnih majki.
Nježno pažljivo kronološki u odrazima sunčanih naočala uokviren je cijeli svijet onih koji nisu tražili ali su dobili njihovu kosu ramena ruke.
***
PUTNIK
Rumen sam i siguran iza stakla. Lijevo i desno svijet se svakog jutra iznova preslaguje kao razdjeljak moje majke dok me ona zove spominje i čeka. Na kaznama za parkiranje pišem joj razglednice šaljem pozdrave doslovno tople rukama umrljanim od čokolade i sunca Iako njezin potiljak nije cesta ona strepi osjeti i zna kada glasno psujem kišu podižem ruke sa volana pijem rakiju. Kada se vratim biti ću odrastao živ i rumen.
***
LABUĐE JEZERO
Pozicionirano u hladu između planski posađenog drvoreda i sjećanja na mlade roditelje automobile punih kazeta djecu koja se žele voziti sprijeda labuđe jezero je presušilo.
Dok je voda kopala po ogrebotinama dna dubeći svoj odvod u inat koritu prvo izmišljenom pa zacrtanom mi smo spavali a kosti su boljele jačale rasle do rubova malog grada debelih pernatih jastuka planova velikih kao brojevi cipela koje smo dostigli.
Ostao je samo krug kao kovrčava dlaka na prsima spavača pored balerina kao mjehuri posljednjih vodozemaca kao mjesto koje možda nikada nije ni postojalo.
***
SUVENIRI
Iz kuće njegove mame udovice uzeli smo sve što stane u jedan smjer srebrninu hladniju od tona njezine kože gramofon koji svira pjesmu u njezinoj glavi negativ pokojnikovog kreveta na leđima svojim.
Iz kuće njegove mame udovice donosimo mrtve školjke za naše mlade prijatelje djevičansko ulje za plodnost salatu ljepotu udomljenu mladicu trešnje koja spava na njezinim koljenima Njegova mama je uzbuđena skoro kao prije pedeset godina u suprotnom smjeru Sada će škrgučući zubima žalovati negdje drugdje.
***
KONTROLA
Kontrola je san o zasitnoj jabuci bundi na sniženju srcu u obliku srca grijoti koja se pod stiskom i kožom ne topi.
Skrivena u proširenim venama paperjastih zapovjednika cipelama promuklih učiteljica očnjacima uvježbanih ovčara kontrola puno obećava nenajavljeno napušta suviše dobro podnosi svoje sterilno ime.
***
BEATRICA KURBEL (1989.) rođena je u Osijeku. Završila je dramaturgiju. Pjesme su joj objavljivane u Zarezu, Vijencu, Rukopisima i Književnoj republici. Trenutno u slobodno vrijeme traži novi najdraži film, isprobava talijanske recepte i čeka koncerte. Živi i radi kao freelancer u Zagrebu.
konjušari u štalama, čeličnim četkama timare konje pred klanje svet za koji su me spremali odavno više ne postoji ipak, još uvek dobro znam kakav miris za sobom ostavlja pokolj
kada se jako zakašljemo u plućima sazru mekane smokve oštrim vilama u grudi nabadaju pitome konje ka nebu slažu ih kao snopove mi posmatramo u tišini šaka sklopljenih na drškama od ponuđenih opcija uvek biramo sigurniju
s konjokradicama se nikad ne bih zavadio trulež spava u prstima konjušara.
***
SREBRNI RIT
tiho je kao kada posle stoleća buke strojevi stanu udahnuli smo previše vazduha kako je oko našeg trupa otpušten stisak osetili: konačno rastemo do pucanja
rasukao sam grlo da progutam ceo riblji leš zemlja se odjednom u mojim zenicama dodatno raširila i bio sam siguran sve će se na tren zakašljati sa mnom neki dani su sanjivi pred ledom koji se istesao u život i tada u sebi mislim bolje mrtav sit nego mrtav gladan
sa krovova ka nama možda i klizi posrebreno perje možda se ispod kore zašiva dugačka rana u rukama ali se tu, oko naših nogu u nedogled grana jedino smrznuta močvara, zamagljena mapa naseljena đubrišta.
***
OGNJEN AKSENTIJEVIĆ (Leskovac, 1994) prvu zbirku pesama ,,Um za morem, smrt za vratom” (Treći trg) objavio je 2017. Druga zbirka, iz koje su ove dve pesme, izlazi mu tokom ove godine. Živi i radi u Beogradu.
pomeramo brojevima plastične zečeve po kartonskoj livadi
pogađamo čija je karta navedene asocijacije da vidimo koliko dobro se poznajemo
uz flašu travarice ne razmišljam o paralelnom postojanju zaspalih beskućnika s hladnoćom u perju koje ih više ne čuva
u nekoliko prilika gotovo da su pomenute bivše devojke domaćina pred novom ćutljivicom
bile su plave bez prstiju i reči i gutamo im imena u anegdotama
hajdemo odavde dajem znak obrvama
dok sediš na podu pokrivam ti stražnji rascep istaknut kaišem iznad kojeg je priroda načinila dva suda za ptice
s tobom su mi lakše posete poznanicima jer potom razgovaraš sa mnom kao da držiš pile u ruci
otkako sam pronašla izgovor često poželim da ostanemo kod kuće
***
ZAŠTO JE ON KAO MAZGA?
u ulici Emila Zole neka žena gepard zalizane plave kose milovala je buli doga karamel dlake
to me je odvelo do ogledala i zaključka da svaki čovek liči na još jednu životinju a nijedna od njih ne liči na čoveka
osim u basnama
time bi ti postala žirafa sa roščićima dobrote, šarama orla u ušima slušaš šta ti govori
tvoj poplaveli jezik od bombone, plavi trkač glatkih ljuspi svezanog repa u grlu trudi se da glavom bez otrova probije krov usne duplje
udara o bočne zidove dok ne otvoriš predvorje da prosikće zašto si ponovo nestao?
tada ti dečko uvlači ekstremitete u oklop izgovora
jer on nije nindža već samo tinejdž kornjača
***
STARIJI ALMODOVAROV FILM
Pepa, savijanje tvojih prstiju oko čaše liči na lomljenje karmina
iza uplašenog stiska uspavljujućeg gaspaća primetila sam da ti umire drvo
Pepa, s osmehom kradljivice malina nisi ga zalivala u sobi često spuštenih roletni
kada si mu pevala volim te bunilo se
dok je prevodilo glas u električne i hemijske signale
kakva je to ljubav koja se može spoznati jedino ušima?
***
MARIJA ŽIVKOVIĆ (Beograd, 1990.) do sada je objavila nekoliko pesama u časopisu za kulturu i društvene teme Avlija i regionalnom zborniku Rukopisi 42, 43 i 44. Pohađala je radionice Ognjenke Lakićević i Zvonka Karanovića. Pored poezije voli da izmišlja kraće kompozicije za klavir, inspirisane filmom i video igrama.
danas ne uspijevam sricati smrt možda baš zato što je tvoja možda zato što se nadam da sasvim mirno ploviš rijekom blagih suza Nienne do vječnog sunca koje će ti zagrijati hladne uške do visoke trave gdje možeš roniti, zapinjati njuškom i izlaziti nasmiješen možda zato što ti više ne čujem korake možda zato što ti više ne mjerim udisaje možda zato što ti više ne čujem izdisaje
danas ne uspijevam sricati smrt možda baš zato što je tvoja možda zato što u svakom mom džepu još uvijek šuškaju vrećice možda zato što se nadam da sasvim mirno ploviš na brodici do Valinora danas ne uspijevam sricati smrt možda baš zato što je tvoja
***
PUTUJUĆI
Putujući k tebi lovila sam suton nad suhim poljima kukuruza brojala šojke i vrapce grizla nokte i tapkala cipelom po linoleumskom podu vlaka
Putujući k tebi pisala sam prazne pjesme očima brisala retke na papiru olovkom križala misli prstima gužvala stihove
Putujući k tebi gurala sam glavu kroz zabranjeni prozor gutala šalice straha ispred zatvorenih vrata i gubila se u vlastitim treptajima
***
POKAZNA ZAMJENICA
Jeseni će zauvijek ostati crno krzno na popodnevnom suncu šuštaj mojih suhih suza na sivim obrazima jedan lavež u daljini jedan dijagonalni trk preko livade naš ponosan bijeg u zaklon visoke trave
listopad je stado kumulusa otpalo lišće crnog graba kod Jape utabana staza za jednu osobu četveronožna pokazna zamjenica i neprekidno mjerenje udisaja u minuti
***
SRPANJSKIM STAZAMA
ja koračam džepova teških od obalnog kamenja vjerujući da ovaj osjećaj nije suhi pijesak koji hrani pustinje vjerujući da postoji drveće koje se u takvim uvjetima može nastaniti ako ga se učvrsti tvrdim stijenama
sunce ne zalazi dok zasjedam na rub strmine isušene kože i očiju punih soli iscjedila sam se no pijesak zauvijek ostaje suh nepouzdan
pletem svoju kosu u iglice bora zatvaram se kao njegovi češeri urastam u pukotinu između stijena pružajući jednu ruku uvis da ju možeš čvrsto uhvatiti jednom kad pronađeš srpanjske staze i prepoznaš moje krivine u nepravilnom deblu alepskog bora
***
SARA MALIĆ rođena je 1999. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Velikoj Gorici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu. Poeziju redovito objavljuje na svojim društvenim mrežama, a objavljivana je na portalima “Strane” i “Poeziju na štrikove”. Sudjelovala je na književnoj tribini “Učitavanje” te pjesničkoj tribini “Govorimo glasnije”.
Gradska biblioteka Zenica objavila je izbor poezije zeničkih pjesnika pod naslovom “BROD U PLANINI (Pjesničke razglednice iz Zenice)”. Priređivač i redaktor je ŽELJKO GRAHOVAC, a period obuhvaćen izborom je 50 posljednjih godina, od pojave Ekinovićeve kultne knjige “Pokušaj ravnoteže”. Zastupljeno je ukupno 23 autora (od najstarijeg, pokojnog, Živodraga Živkovića, godište 1938. do najmlađe Emine Selimović, godište 1991.)
“čovjek-časopis” donosi svoj mali izbor izabrane poezije petorice autora zastupljenih u ovoj vrijednoj knjizi
SIROTI DOM
Moj sin ide go po kući. Ja ležim sa strane i – šta ću – Čitam. Ženi sam sve kazao, riječi su više nedovoljne. „Gdje mi je majica?“, kaže on. Čitam Antona Pavloviča Čehova, dobra pisca: davne ljubavi, mržnja, dosada. Tek što smo završili razgovor: kamo krenuti! Ovaj rat nas je stvarno usrao, i raspametio. On još nije našao svoju majicu. Ona se još uvijek mota po kuhinji. A ja Čehova, uz svo poštovanje, velikog pisca i mudrog čovjeka, nigdje drugdje već u materinu šaljem: zbog njegovog mira i spokojnih ljetnikovaca u kojima se, tad, živjelo. „Evo je… majice!“
***
OPIS MOGA GROBA
Moj grob je jedna mala kutija. Nisam baš siguran je li smješten u zraku, ili u vodi, da li u zemlji ili u jednom drvetu, moj grob. (Kao što nisam siguran da li on uopće i postoji…)
Na mome grobu su prozori; na njih se ponekad nadviruje Mjesec. Nekad kroz njih ugledam glavice veselih trava i životinja, busen vlažne mahovine: „Zdravo!“, kažem im, kažu mi. Ponekad opet pod tim prozorima vidim kako teče i žubori modra Neretva – odnosi moj nepostojeći život.
Pored mog groba defiluju beskrajne povorke živih i mrtvih, što je potpuno isto – mašu mi, ja im odmahujem, iz svoga groba.
Dani se smjenjuju dok (ispunjen vječnošću) ležim u svom grobu. I nije mi dosadno: svi putevi su mi otvoreni. Poželite li, slobodno navratite u moj grob; i za vas će biti mjesta, i razgovora, i grobne šutnje. I vama želim da imate isti takav, veseo grob.
KEMAL MAHMUTEFENDIĆ Rođen 1942. u Sarajevu. Studirao opštu književnost na Univerzitetu u Beogradu. U Zenici živi od 1968. godine. Kraće vrijeme radio je kao nastavnik i kao uposlenik Zeničke biblioteke, ali najveći dio aktivnog vijeka je u statusu slobodnog umjetnika. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici). Između 1992. i 1996. živio u Austriji. Od povratka u BiH član je Društva pisaca u BiH, a bio je takođe i prvi (i jedini) predsjednik Udruženja književnika ZDK-a. Njegov opus sadrži oko pedeset (50) bibliografskih jedinica: dvadesetak knjiga poezije, i još više knjiga proze za djecu i mlade, putopisa, aforizama, eseja i kritika. Njegov „Roman o novčiću“, kao i dvije knjige poezije („Zaključana šuma“ i „Suze mog naroda“) prevedeni su na njemački (zahvaljujući zalaganju slavista iz Podunavskog instituta u Austriji). Bio je s tim romanom i u konkurenciji za „Andersenovu nagradu“ (koja je kao Nobelova, u domenu književnosti za djecu i mlade). Sa četiri svoja djela zastupljen je u redovnoj lektiri za osnovne škole. Po nepodijeljenom mišljenju relevantne književne kritike, jedan je od najvećih živih pjesnika u Bosni i Hercegovini. Nosilac je brojnih književnih nagrada i društvenih priznanja (dobitnik „Plakete Grada Zenice“). Najznačajnije poetske knjige: PUTNICI, 1974.; IZ PJESAMA POSVEĆENIH KORDELIJI, 1977.; IZ BEZDANIH USTA, 1980.; OTOK, 1981.; RASULO MIRISA, 1984.; ZAKLJUČANA ŠUMA, 1993.; PJESME NAPISANE U DVORCU BATTHYANNY, 2001.; MRTVI, 2002.; TESTAMENT BEZ SVJEDOKA, 2007.; NOVA PUSTA ZEMLJA, 2008.; BESTIJARIJUM, 2009.; PJESNIK U BJEKSTVU, 2009,; PJESME NEPOZNATOG AUTORA, 2016.; NEČUJNÓ ILI PROPAST POEZIJE, 2018.
Ovdje ste se dotakli svakog dna Ljepote i zla, anđeli budućih oblika. Bez sjećanja na paprat i alge I obale koje su vezale svoja mora Ostaje današnje oko sa šarenicama I pitanjima kao zemljotresima Koji su jednom ovdje rasplitali svoje kose.
Da bi čovjek bio lijep potrebne su tajne i uzaludne riječi, Da bi ti bila lijepa potrebno je da se Vrijeme pomiri s vremenom a zidovi da se Naviknu na trajniju bol. Zanoseći se simetrijama i varnicama Dugo kovanih muka, Uzimaš lik spasitelja ali ga Ne opravdavaš. Slijede ti godine u kojima ćeš Postati čudovište Da bi se okrutni imali čime uznositi.
***
SNIMAK JEDNE OLUPINE
Sve je ovdje božanski prevrtljivo u svojoj Dovršenosti. Žrtva iz koje još ističe Krv udruženog napora tvorca i nadničara Otpora i poslušnosti Neranjiva je više.
Samo duboki šum mora Što preplavljuje naše pragove Nadvisuje zagonetku.
Treba napustiti ove krhotine I držati se pjeskovitog žala po kojem Jedna osamljena zvijezda luta i opominje:
Evo ruševine ljubavi i slike Na koju smo sa strepnjom čekali, Evo dokaza da mi koji smo smrtni Ne možemo zalutati.
ESAD EKINOVIĆ Rođen 1941. u Zenici. Iako je formalno imao samo osnovno obrazovanje, bio je izuzetno društveno i književno aktivan od sredine 60-ih godina u gradu. Sarađivao je kao novinar sa listom „Naša riječ“. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici). Premda je za života objavio jednu knjigu poezije POKUŠAJ RAVNOTEŽE (koja je 1972. dobila Nagradu „A.B.Šimić“), bio je veoma aktivan u književnom životu Zenice; objavljivao je poeziju i publicistiku u brojnim bh. novinama i sudjelovao u organizaciji književnih manifestacija širom BiH. Zenicu je napustio s porodicom u proljeće 1992. i do smrti 2019. živio je u Kraljevini Danskoj. Gradska biblioteka Zenica objavila je 2008. izbor iz njegove poezije pod naslovom VESLAČ U TAMI (sa predgovorom Stevana Tontića i u redaktorskom izboru Željka Grahovca) – u koji su, osim pjesama iz spomenute knjige uvršteni i njegovi tekstovi objavljivani kasnije po časopisima. Zastupljen je u svim antologijama i panoramama bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije objavljenim u posljednjih četrdeset godina.
sve ono što se ne može čuti o tome se mora ćutati jer kad ćutiš u nečujnosti tada je osluškuješ tada i tako jesi
na uzvisini gore ukoso počinje tišina i tišina nije kad se ništa ne čuje tišina je kada se čuje šum npr. vjetra u krošnji i kapilarnog tlaka u ušima tako šumi i prašina koja se sliježe nakon što se duboko u tebi srušio svijet nakon što je u zrak dignut i eksplodiran jezik koji je služio da se međusobno ne bismo razumjeli
tu stoji starostavni tvrdokorni hrast spram kojeg započinje posvećenje u jeziku započinje tvoja služba Riječi koja je bila u početku I bješe u Boga a svakako nije bila ova niti ona riječ
Kao stanje to se zove zanijemjelost Ako se takvo šta uopšte može zvati Kao što se svjetlost ne može vidjeti Osim kada je nedohvatno Predaleko Ili kao što ne postoji Onaj Koji Jest
to se ustvari zove Sama Preostalost a očituje se i kao talasna emisija kuda god to je početak svemira gledano s ove ovamo strane Praznina se sastoji iz odsustva čestica I protežnosti talasa nije Janus sa dva lica nego mu je odraz otraga na potiljku
što radar ili sonar otkriju na nebu ili u vodi oni to ne vide to se i ne vidi nit se može vidjeti ali se može konstatovati kad se Praznina odazove odbijajući talase unatrag zanijemjelost u pjesniku postane umuklost bilo Ničeg udari po prvi put unutra i tako pokrene srce pjesme tako te Riječ kazuje I tako mûk zapijevâ
Pjesma traje kroza tê otkucaje I ne prestaje dahom što je pije pjesnik svaki put iznova umre a rodi se rjeđe i nikada iznova
ŽELJKO GRAHOVAC Rođen je 1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine. Radio je kao predavač u srednjoj Građevinskoj i saobraćajnoj školi u Zenici, od 1979. do 1995. godine, a potom i u gimnaziji u Kaknju (2000-2001.), te kao urednik u IK „OKO“ u Sarajevu (2001-2.) – da bi se od 2005. zaposlio u Općoj biblioteci u Zenici, gdje radi kao bibliotekar-informator sve do odlaska u penziju 2020. Bio je član Udruženja književnika BiH (od 1988.), a od 1998. je član Društva pisaca u BiH. Stručne radove (eseje, studije, književne prikaze, osvrte) i pjesničke tekstove objavljivao je poslije rata u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju. Kao urednik, priređivač, redaktor ili recenzent sudjelovao je u pripremi i u objavljivanju više od stotinu knjiga iz tekuće književne produkcije u BiH, u razdoblju od 1998. do 2020. godine. Za više izdavača priredio je lektirska izdanja ili izbore iz opusa brojnih značajnih autora i snabdio ih metodičkim predgovorima ili pogovorima (A.G. Matoš, M.Ć. Ćatić, Ć. Sijarić, S. Kolar, T. Kulenović, K. Mahmutefendić, S. Arnaut, A. Hromadžić, Š. Pandžo, V. Nazor, A. Vuletić). Treba spomenuti njegov priređivački, urednički i lektorski rad u pripremi i štampanju izbora iz Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ (po prepjevima T. Maretića), kao i prepjev Milenićevog prevoda „Epa o Gilgamešu“ (sve izdanja IK „Vrijeme“) – te još i projekt upjevavanja Maretićevog prijevoda „Eneide“ (čija je štampa u toku). Objavio knjige poezije: SVETO RASTROJSTVO („Veselin Masleša“, Sarajevo, 1986.); BOL, BOJA BOŽJE MILOSTI („Zalihica“, Sarajevo, 2008.); U OBA RODA (Opća biblioteka Zenica, 2014.); DVA LICA JEDNINE („Planjax, Tešanj, 2018.); ZAREZ, SAM („Gradska biblioteka Zenica, 2019.). Također je autor/priređivač antologije hrvatskog pjesništva XX stoljeća (DAHOM I SLUHOM), koja je imala dva izdanja („Napredak“ Novi Travnik, 1998. i CKO/Dom štampe, 2001.) – kao i knjige PONESTAJE PROSTORA (Panorama najnovije bh. poezije), u izdanju DELTA, Bihać, 2000., koja je integralno prevedena i na slovenski jezik i objavljena u Mariboru pod naslovom ZMANJKUJE PROSTORA („Založba Pivec“, 2009.).
Sjedim s Vitgenštajnom iza niske kamene ograde u dvorištu naše stare kuće.
On jednako ponavlja: “Ja znam da je ovo drvo”.
Trotoarom pored nas pojavi se neko treći, za glavu od susjedove crvotočne tarabe, za oko od samoga sebe viši, i ja mu mahnem i kažem: “Ovaj čovjek nije lud. Mi samo filozofiramo”.
Samo da ne naiđe neko od mojih najmilijih.
***
LJETO
Zaista, ako sve jest jezik, onda ni jezika više nema.
Onda je zalud sjediti na terasi ljetnjikovca (nekad tu naš dom je bio koji napustismo olako) i zavaljen u stolici od pruća izgovarati riječi; imenovati labuda što ćutke plovi po mirnoj vodi, kroz konac dnevne žege – kroz prvi večernji hlad. Jednako je kao i ne imenovati ga.
Ako sve jest jezik, tad sve se troši na prazan hod: i riječi i rečene stvari.
Ako sve jest jezik, tada doista, kažem li, recimo, labud, kao da kazao nisam ništa. Kao da kazao sam plovka ili zmija. Kao da kazao sam riba.
Istina, kad kažem labud, u prizoru što raskriva se nužno, on je najzorniji. Kao da iz njega se sav taj prizor rasvjetljava.
U rečenicama, međutim, koje bi da taj prizor iskažu, labuda nema. Postoji samo onaj koji govori.
Postoji kao kad kažem labud.
MILAN GARIĆ Rođen 1955. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Zenici, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao na Katedri za filozofiju i sociologiju 1979. godine. Radio u Zenici kao predavač filozofskih i socioloških disciplina u srednjoj školi, a potom i kao savjetnik u Pedagoškom zavodu Zenica, sve do 1992. S početkom rata nastanio se u Doboju, gdje je radio kao savjetnik a potom i kao direktor Pedagoškog zavoda. Veliki je posvećenik i znalac poezije. Objavio je knjige poezije: EKSTATIČNE I DRUGE REČENICE (Zavod za udžbenike Ist. Sarajevo, 2007.) TROJICA (Besjeda/Ars libri, Banjaluka, Beograd, 2013.) POVRATAK U ŠARLVIL (Besjeda, Banjaluka, 2017.) U književnoj periodici u Srbiji i u Bosni i Hercegovini objavljivao pjesme i književne eseje i studije – a zapažena je, i kao zasebna knjiga objavljena, njegova hermeneutička književna studija o pjesničkom djelu Amira Brke (ZAPIS O KNJIZI, CKO, Tešanj, 2019.).
Pripremajući kafu, izustih: voda je propjevala. Zabilježih u dnevnik: danas, pripremajući kafu, jezikom policijskog isljednika izustih voda je propjevala. Nakon toga zabilježih i ovo: pripremajući kafu, nasuprot meni stajao sam ja. U beskraju umnažanja raspoređen na svim stražarskim mjestima. Tako sam pripremao vodu, tako sam branio jezik, tako sam regulisao kućni saobraćaj. Između stola, riječi, kafe i mene, između vertikalnog i horizontalnog, između vremena i prostora svuda samo kule.
HAJRUDIN MRŠIĆ Rođen je 1963. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U ranoj mladosti nadaren sportaš (skijaš) ipak nije pohađao sportsku gimnaziju u Sarajevu, a u rodnom gradu i zatim u Sarajevu studirao je mašinstvo, pa pravo a potom i književnost. Samozatajno je pisao poeziju i prozu – a iz studentskih dana datiraju pohvale i podsticaji koje je s tim u vezi dobio od Marka Vešovića. Već uz rat, u 30-tim godinama života, obolio je i gotovo posve se povukao iz javnog života. Objavljena mu je samo jedna knjiga, pod naslovom ODSUSTVO POEZIJE („Studio BM“, Zenica, 1999.), koja je međutim među znalcima i ljubiteljima poezije bila zapažena i pamćena kao sjajan prvijenac. Posljednje godine života proveo na liječenju u Bakovićima kod Fojnice. Umro je 2006. godine.
Pokupila sam veš sa žice, malo prašine sa pluća Zakačila sam zavjese koje su mirisale na kadife Klima je grijala neprestano želeći da mi istopi lice Tog dana sam učila da vozim Sasvim sam zaboravila da hodam Skočila sam sa petog sprata I dočekala se kao tigar Knjige mi se listaju same Pišem riječi u novim sveskama Osjetila sam spokoj na trenutak U januaru sam skinula nokte Umjesto njih sam zakačila kandže Tih dana sam zalivala cvijeće, mislila o nekoj drugoj planeti Petunije su krenule da rastu Margarete malo manje Odrekla sam se hljeba Odrekla sam se štrudli Odrekla sam se pite sa mesom Poput svih odricanja u životu Ništa lakše Odavno ne namiještam krevet Jer se ponovo u njega vraćam Bacam se na dušek kao u zagrljaj Jer se u jastuk utone kao u novi život.
***
TAJNA
On zna gdje treba da spusti čašu da ne ostavi trag na ladici okrugla vodena mrlja izbaciće je iz takta. Na vrhovima prstiju napušta sobu kad ide u šumu preko puta tamo je ne čuje kad diše I onda je sve kako treba. On zna da se mora pojaviti do pet tad se postavlja ručak pogrešne salvete na stolu mogu biti njegova greška. Odan je kao vojnik glas mu se čuje samo kad izgovara molitvu pred jelo. Ona ne smije da zna za šumu preko puta jer najmanji cvrkut ptice srušio bi njihovu kuću. Vješto od nje krije pojas za spasavanje dobra zvučna izolacija je sve što mu treba. Svako veče obuje lakovane cipele one najmanje škripe pokriva je jorganom od vune iako je na njega alergična. U šumi je sloboda, i on zna da na nju nema pravo gricka nokte jer mora da se vrati u tamnicu gdje je poslušan čovjek. Poći će preko puta samo još noćas, dok ona mirno spava pod jorganom od vune.
***
BOLJE JE KAD
Podrezati nokte, zakačiti šnalu na glavu bezbijedno izaći u svijet prelakirati nokte sjajem pa ruke voskom staviti ukosnice iznad čela zapaliti cigaretu kao da je poslednji udah zagristi usnu od mirisnog labela jagode ubaciti stopala u lavor napuniti ga vodom i zaroniti u njega i glavom i grudima i nogama premazati boju preko korijena kose povući prstima trepavice od crnog mastila namazati obraze vazelinom i limunom popiti mnogo tečnosti izbljuvati mnogo tečnosti umiti se medom i čajem gledati kožu od gline kako se pari sa kostima stomakom dotaći maslačak koji niče iz zemlje progutati njegove latice sve uhvatiti u šaku i nositi kao zrna šećera položiti prste na hladan beton i pustiti kamičak da se ureže u palac da ostavi rupice i krv onda opet podrezati nokte skinuti ih do mesa usisati jagodice sitnim zubima i znati da je bolje kad malo boli bolje od: ne osjećati baš ništa.
***
ANĐELA BULAJIĆ rođena je 1995. na Cetinju. Studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, zatim upisala studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu, i diplomirala u novembru 2020. Bila je redovan član književnog udruženja Poezin iz Beograda. Od aprila je član Foruma mladih pisaca u okviru institucije KIC ,,Budo Tomović’’. Pjesme su joj objavljene u poslednjem zborniku koji je izdat u okviru institucije KIC ,,Budo Tomović , pod nazivom ,,Pisci ne padaju s neba”, u prvom tomu elektronske zbirke u sklopu Vavilonske biblioteke i u zborniku ,,Rukopisi 44” 2021. godine.
Brat bi obično dolazio kući kasno popodne. Sestra bi se, čuvši njegove gorostasne korake, povukla u neki ćošak pokušavajući se potpuno stopiti, postati jedno s tim prašnjavim mjestom, nadajući se da ju brat neće primijetiti. No, tako skrivenu ili ne, našao bi neki način da ju primijeti. Našao bi neki neopran sud, prašnjavu policu ili neukusan zalogaj. Tada bi se te sitnice pretvorile u nešto od iznimnog značaja. Ušao je tako, po običaju, u kuhinju, naglim pokretima povukao stolicu i sjeo. Počeo je proždirati hranu ni ne gledajući šta jede. Sestra ga je odnekle gledala s dozom straha. No, uživala je u tome. Jeo bi njenu hranu, onu koju je ona spremala svojim rukama svaki dan otkad je majka otišla. Uživala je gledajući ga kako halapljivo guta njeno djelo. Utolila bi glad čovjeku kojem je neizmjerno dužna. Čovjeku bez kojeg bi do sad vjerovatno umrla ili završila ko zna kako. Nema on pojma koliko mu je zahvalna na tome. A kako bi i imao pojma. Solnica spade sa stola. Sitna zrnca soli se prosuše po podu. Opet ju je primijetio. Oboje su znali šta slijedi. Brat udari stisnutom pesnicom po stolu i ustade. Sporim i zastrašujućim korakom dovuče se do dnevne sobe. Sklupčala se. Udari je nogom u rebra i krene prema vratima. Za nekoliko trenutaka u mutnoj slici dnevne sobe iščezao je brat. Istopio se i ispario, nije vidjela kuda. Možda je zalupio vratima, nije bila sigurna. Nije ga čula od silnog jecanja. Da je bar bolje posolila hranu. Osta tako, dugo plačući na podu. Kad bi se okrenula, vidjela bi brata, stisnute pesnice i crvenog lica. Pojavio bi se niotkuda i opet bi ju udario, zato je nepomično ležala ne usudeći se pogledati za njim. Onda se sjeti kako bi, kad se vrati, mogao vidjeti onu prosutu sol koju se nije udostojila pokupiti. Brzo se prene i počisti nered. Bilo je kasno popodne, nebo je već počelo poprimati rumenu boju. Vrijeme kada brat, nakon što dođe s posla, obično zaspi. S prozora se vidjela ulica na kojoj bi se našao pokoji čovjek. On bi trebao biti jedan od njih, trebao bi doći kući i nastaviti s tom rutinom. Sestra sjede pored prozora. Čekala je da dođe. Zna se on brinuti za sebe, neće mu ništa biti, ali šta li će biti s njom ako se ne pojavi. Nikad se ne zadržava tako dugo. Ostavši tako sjedeći pored prozora, nije ni primijetila da je umorna. Uskoro zaspi, vjerovatno u suzama. U neko doba noći grubo se otvoriše vrata. Zatekao je sestru kako spava na istom mjestu. Šta će, zaboga, tu, u sred noći? Sjeti se kako nije dovršio sa jelom, ali trpeza je prazna. Opet mu krv proključa, opet stisnu šaku i krenu prema sestri. Taman da ju udari, zaustavi se pokraj njenog sitnog tijela. Ovo je prvi put da ju je pogledao u dugo vremena. Izrasla je u lijepu djevojku. Stavlja njenu šaku na svoj dlan i nježno ju primiče ustima. Lijepo miriše. Zakrči mu prazan stomak i u njega se opet vrati onaj bijes. Odgrize palac. Neki je čudan osjećaj u njegovim ustima, neki nježan, slatkast okus. Proguta ga, no još nije utalio glad. Lomi prste jedan po jedan, otkida ih i guta. Suviše su mršavi. Otkida ruke, jednu pa drugu. Zašto se ne opire, zar još spava? Ubrzo pored njega ostadoše košćice. Ono sigurno nije bila njegova sestra. Nakon što je utolio glad, otiđe do sobe. Prije nego što zaspi, začuje tihi glasić koji ga podsjeća na nekoga, na neki glas kojeg odavno nije čuo: “Jesam li sada bolja?” Učinilo mu se. Okrene se na drugu stranu i utone u san.
***
HADŽERA DUHARKIĆ rođena je 2003. godine u Sarajevu. Maturantica je Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Piše prozu, a ponekad i poeziju. Njezine kratke priče i pjesme su objavljene u zbornicima poezije i proze, uključujući “Rukopisi 42” i “Rukopisi 44” Doma omladine Pančevo te “Carpe diem” Teatra Fedra Bugojno.
Borba htonskih jelena Isti silazak ukrštenih rogova Kosmički susret poriva Prašina za nezainteresovano cveće
Caricu u malom plaštu Pod kojim u svedočenju stoji Miltonov “Izgubljeni raj”
Beležimo zaklone od srušenog enterijera čuda Pretvaranja u druge planete
U pakovanja koja postaju kraća od kutije za krofne Stikere što ne upućuju na stvarnost, nego je melju
Živa sećanja na hladovinu Sada se izduže samo naše senke u solarnoj kući
Odroni su za nama I dan je nezalazan
Odbačen Pavlov stari čovek Čija istorija beše da je nestao nesiguran
ali ne manje mrtav
***
KOMI ZEMLJA
Upletenost u svet
Umesto putokaza Staviti fusnotu kao taloženje izgovora
U nemogućnosti da se nađe adekvatna ušuškanost koja ne dodiruje zonu komfora
Da se nastavi prebivanje
Ali i tako Dok pod šarama maskirnim samovar zbližava
Nema razumevanja za ovo što je napustilo svaki ambijent
***
BUDUĆE LETO
Preko istine reči blogerske Umesto početka nalik glasu AZ Saznajemo za živote preostalih šamana u polarnim gorama
Za egzotiku izopštenika
I svako prigrli dobijeno parče Pogled na omiljeno godišnje doba čije se granice pomeraju
Pa postaje leto mučno I kad do nas dopiru izveštaji koji se završavaju još uvek sa AVE
Ali u društvu Pantokratora ne ograničavamo se na grljenje drveća Ni usiljenosti pogleda na preobražaj veliki i smešan ako zavisi samo od nas
***
KINTSUGI ZA DEMIJURGE
Zajedno sa odećom izvlačiš iz preostalog sveta zalihe zimskog parfema
Opremaš se kao svetioničar
I mala nezgoda postaje velika prednost
Kao prosuta voda na sasušeno lekovito bilje
S tim što je posuda kao iz Andrejevih filmova
Aluzija na trenutak pre nego se iz Knjige propovednikove vedro raspe na izvoru
I kao Markelov žal za svim živim, za pticama Možda belim kao zaborav po davnom čitanju
A pomislim I crnim
I očima u svim dupljama
Postojiš izvan ovog posmatranja Ukidaš beznadežne oštrice preloma
Pomeneš u prvim dijalozima veštinu restauracije I sama istakneš pukotine svog traganja
Ali sve nadomeštaš prašinom plemenitih metala
Počinjemo od mog posuđa I bivamo kao demijurzi na čajanci
***
O ALEKSEJU GARGAŠJANU*
I bez prideva Čovek božji
Postoji sličnost u načinu da se spoje smirenje i osećaj za prohodnost
Znamo da nije sve u dijametru točkova
Džinovskom, a da ne savija cvetove
Jer postoji želja za učestvovanjem u mitovima, ali ne i u osvajanju
U primedbi Alekseja da savremeni Homo sapiens nosi vodu sa sobom Umesto da se koristi onom iz tajgi
Ali humanost rešava
Šerp(as) za neograničen hod po zemlji
A dovoljan za razliku od Aleksandra kome ne beše čitavi svet, mali radni prostor sa kartom SSSR U selu čiji su jedini stanovnici Olga i on
Za ruke koje ostvariše neslućeno savladavanje
I pored svih navigacija i svetla koje pružaju uređaji
I umesto bitkoina
Dotaći novi prostor u kome se ne sakrivaju ni vukovi
Tu otvoriti konzervu, zagrejati prilikom deljenja prste
Slovenski faktor Za ovaj svet spotaknuta genijalnost preobraženog čoveka
Uz alke što vezivahu brodove za vrhove planina po našem predanju, pored kojih obedujemo
*Izumitelj Šerpa, najprohodnijeg vozila na planeti
***
SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine i “Municipium S”, 2019.
čovjek-časopis 