Category: proza

Radio Piton je imao budućnost – i Žara na njemu. Bile su to sigurne četiri glave, i uz još poneki aranžman koji je imao na umu, mogao se i ženiti. Kad se nađu u životnoj dilemi blud ili brak, mladi muslimani i muslimanke se srčano odlučuju za ovo drugo iako su nezaposleni, poluzaposleni ili mizerno zaposleni, iako potiču iz srednje situiranih, skoro siromašnih porodica, često bez jednog ili oba roditelja, iz malih mjesta. Neko ih naučio da svako ima svoju nafaku, niko je nikome ne može ukrasti, čak ni ako je ona minimalna; i oni s tom vjerom čvrsto gaze u „bračne vode”, to halal brčkanje, krunišući tako visoko naelektrisanu ljubav. Pa ima li šta mučnije od duge šerijatske veze, razvlačenje pameti i igranje simpatija: ti moj hodža – ja tvoja hodžinica. Tantrička trvenja nasred Ferhadije. Možda je samo gora nešerijatska šerijatska veza u kojoj se s vremena na vrijeme omakne poneki dodir, vreo kao džehennemski trn ali sladak kao džennetski plod, što, sve u svemu, uzrokuje dubinsku anksioznosti hroničnu podijeljenost ličnosti. Ne radi se ovdje o tome da su muški članovi šerijatkih veza nekakve mlakonje. O, naprotiv! Kao što reče Šaban-efendija na jednoj hutbi, tumačeći Jusofov, a.s., slučaj:

„Nije on bio hadum. Jusuf bi nju raščerečio, što se toga tiče. Ali on je ugledao znak.“

E taj znak je Žari visio nad glavom otkako mu je u pubertetu prvi drhtaj požude prostrujao tijelom. Pravio mu je blokade, začinjao poremećaje tokom studija, a, ispostavit će se, i tokom života. To je ono što će mu se godinama poslije ukazati kao trostruko prokletstvo: musliman, hodža, oženjen. Zbog ovakvih znakova možda i jeste ostavljena mogućnost poligamije koja je veći dio muslimanske historije bila neupitna, i koja će tek dolaskom vražijih zapadnih vrijednosti biti označena kao problem. I onda su moderni muslimanski intelektualcimorali izvoditi idžtihadske vratolomije kako bi objasnili takozvanu muslimansku raskalašenost, kako bi relativizirali poligamiju pred apsolutnim moralnim idealom zaglupljujuće monogamije. Ali pravi musliman je fasciniran ženama. On drži ćunu u gaćama nadajući se da će u eshatološkoj perspektivi biti nagrađen legitimnom multipoligamijom.

Kao i većina srednjovječnih progresivnih muslimana, i Fedahija je volio razvijati varijacije o poligamiji. Svi su čestiti muževi poligamni, o tome ne treba ni diskutirati; čovjek je kentaur: pola insan − pola ždrijebac. Pravom muslimanu, toj pobožnoj sex-mašini, jednostavno nije dovoljna jedna. Monogamija je kršćanska podvala! Kad ne možemo mi, nek ne može niko! Kod njih je brak sakrament, jedna žena do Sudnjeg dana, što je samo još jedan model kojeg je sekularizam preuzeo direktno iz kršćanstva i onda ga podvalio kao univerzalno pravilo. Ali nije fer aplicirati kršćanski teološki plan na nas nekrštene duše, njihova monogamija – njihov problem, neka nose svoj krst − sami su ga izabrali. Mada je Fedahija na međureligijskim susretima upoznao neke pobožne kršćane koje je krst monogamije bio prilično savio, pa su na pauzama mirovnih konferencija cvilili: „Kako u Starom zavjetu može, a u Novom – ne može? Zašto i mi kao i otac nam Abraham ne možemo?”

Dok su pušili na hodniku, Fedahija bi Žari navodio, takoreći taksativno, sve prednosti višeženstva: prirodna muška potreba za promiskuitetom se kanališe i formalizira; muški ljubavni život je neuporedivo zanimljiviji (konkurencija unapređuje bračnu kulturu); nezbrinute žene mogu dobiti bračnu sigurnost (socijalna osviještenost); međuženska trvenja razvodnjavaju napetost prema mužu (razvlačenje neprijateljske pameti); ako je u nekom društvu velika razlika u broju žena i muškaraca  neke se žene tada ne mogu nikada udati, ni imati potomstvo, i samo poligamija uspostavlja kakvu-takvu pravičnost (rad na demografskom balansu). Žara se usprotivio, makar što se ovog posljednjeg ticalo, jer bi po toj logici bilo pošteno u Kini dopustiti poliandriju, pošto tamo pate od hronične nestašice djevojaka. Fedahiji se smučio ovaj argument kao da mu je i sam pomen na poliandriju šlagirao misao. Pa nije ženka fudbalska lopta da se posuđuje drugima: vraćam odmah, da se samo malo ispušem.

„Samo ti, i još tri“, namignu Žari, koji još uvijek nije imao niti jednu.

Bilo kako bilo, Žarina jedna i jedina ženidba bila je novi pad u stvarnost ili, može se i obrnuto reći, uzlet – u vlastitu tajnu, skok do svog jetimskog lika kojeg je razaznao na općinskom staklu odjela za vjenčanja. Bilo mu je došlo da zaplače, čisto nad životnom banalnošću: nema bijega iz vjenčanih klišea, kao, uostalom, ni iz naslijeđene gorštačke fizionomije. Cijeli život žudi da pobjegne od sebe, da se sakrije pod krevet u vječnoj igri žmure sa čitavim svijetom; a sada na ženidbenom podiju otkriva dunjaluku ko je i šta je.

Na dom u kojem se Žara rodio polagalo je pravo više vlasnika – do kuće u Sarajevu braća nisu mogla, nego udruženim snagama: ti cement, ja pijesak. Pripomogle su i Žarine daidže, naročito Ferid, tada student smješten u jednoj sestrinoj sobi. Odrasli uz Palež vodu, koja i u najsušnije doba nadglasava selo, ostali su gluhi za ovosvjetske čari, vjerujući samo u bezglasni rad. Pčelice iz sela Ljuta. Godinama poslije, i dalje je prilična gužva: na gornjem spratu amidža, iznad rasplodni amidžić, i došlo je vrijeme da sazreli lavić iz prizemlja napusti čopor. Mora da ide u podstanare, da traži sklonište kod žive kuće. Ali kada lavić misli o skloništu nije mu na umu kišurina, već pogledi od kojih se treba skloniti kada u bračnoj noći zablistaju zvijezde, i njegove i njene. Snovi mu, jedan po jedan, padaju u vodu, uskoro će ih dolje biti čitava zviježda. Šta mu preostaje nego da se odlučno stani na zemlji, duboko je zaore i koliko-toliko utaži glad.

Potom ide takozvani život na licu mjesta, treba im za početak veš-mašina, šporet, frižider, krevet, sto i stolice, dva kauča. Majke ih ponečim daruju, ponešto zakrpi i rodbina – sirotinja je u tome dobra, uvijek ima za drugog ono što je jednom davno sebi uskratila. I prijatelji iz medrese će mu se naći pri ruci, makar oni imaju iskustvo u kretanju od nule, u ime Božije: najvažnije je skinuti mrak s očiju, a poslije će, tvrdili su, kad se razvidi, doći i kuća, i auto, i posao. Oni će mu za početak pomoći da se useli. Žara strahuje da srlja u propast i gode mu riječi onih koji to ne vide tako, već kao mogućnost predaha u vrtlogu vječnog vraćanja istog. Nasreću, i Ambera je sirota baš kao i on, lakše će razumjeti golotinju jedno drugog.

Dugo su vijećali za i protiv svadbe: Ambera protiv, Žara protiv, majke za. Na kraju će naći kompromis, ni svadba ni bez svadbe. Događaj će jedan Žarin rođak snimiti na VHS, ali nijedno od mladenaca neće poželjeti pregledati tu pustu reviju jada i čemera (za razliku od rođakove žene koja je svoju svadbu neizostavno puštala svakom gostu). Cijeli je taj dan ugušio u sjećanju, gurnuvši ga hladnokrvno u talog podsvijesti. Sva plemenita zlopatnja njegovog backgrounda tu je izložena. Vjenčanica posuđena. Odijelo iz second handa. Jedno od dva janjeta poklonjeno. Brza harmonika i sporo kolo, sastavljeno od invalida, šećeraša, nana i trbonja koji se čuvaju da ne propadnu u rupu na cesti.

Možeš čitati koga hoćeš, možeš završiti šta hoćeš i znati šta hoćeš, ali background je ono što jesi. Ti si samo njegova kopija i ništa više. Majka mu plakala kao da mu je dženaza: ne gubi se sin svaki dan. Tetka je ridala: o, gdje joj je sad brat-šehid da vidi kako mu se sin ženi! Čak će i Ferid, čovjek od čelika, zaplakati; i onda su svi cmizdrili, i umjesto da prvu bračnu noć derneči, i Žara je plakao, i… jebiga. Kao što vidite, prost smo svijet, u tuzi znamo tiho opsovati, oprostite nam, dame i gospodo.

I kud će suza, nego u svoj rod! S koljena na koljeno: siroče na siroče, suza na suzu, u jednu riječ – sirotinjska suza. Kao da su Žare rod po suzi, a ne po krvi. Ali, za koga se ima suza, ima se i duše. O praznicima, kada se neki okupljaju da se do sita napjevaju, Žare, i kad ih se iskupi ono nešto što je preteklo, a mogu se na prste prebrojati, ne pjevaju; a niti zapomažu. Natjeraju se da gutaju suze, i plaču u sebi nečujno, za svoju dušu. A ni za to se ne iskopa nikad dovoljno vremena: gdje ima da se nabrzo živi, suza dođe poveliki trošak.

Žarama su oci, uglavnom, uspomene: mladi, mladi, i takvi ostaju za vječito. A djedovi su već mislene imenice. Teško da koji od Žara pamti da se, gnijezdeći se kao pile, u djedovom krilu popišao. Od krvavaca vršnjaka uvijek se bježalo ocu, od oca paprice – djedu. Ima li išta slađe djetetu nego vidjeti da se i otac još nekoga boji! I šta preostaje Žari? I suza je suza kad je bez svjedoka: Žara ih ne ispušta iz oka, ne da na obraz, već ih svrće unutra: guta suze na golo srce i propušta kroza se. Suzom umiveno, srce ostaje čisto. Čisto kao suza. Valja nam se ovdje zaustaviti, inače će nas optužiti za plagijat; i nijednom namisli, nijednom aluzijom, ne porediti nijedno srce, ma niti djetinje, s opranim srcem Poslanika, alejhi selam.

I kako da Žara nađe nekog, da ga iščupa iz kola, a da se kolo ne prospe, nekoga ko među Žarama ne postoji, potvrdog na suzi, obrazovanog, da ga vrućom riječju, i glasom u kome ne smije biti suze, malo nahajca i razgovori. Nikako nije dobro vidjeti „na svadbi“ mrtva oca! Ta slika je toliko nadmoćna i dok se živo toliko živa da zastire i baca u sjenu sve druge slike u kojima je otac živ.

U ovom trenutku, dok posmatra šepavo kolo na rošavoj ulici noseći rasplakalu tetku na ramenu, misli na ljetne raspuste u visećim vrtovima Ljute i led vodu Palež. Taj rastopljeni smaragd, nešto između potoka i rijeke, cijelim tokom slap-na-slap, u njedra sebi skače, i tako teče, kao da se natječe sama sa sobom. I kao pjenušac prelijeva se iz jedne kamene čaše u drugu, a svaka je vlastitim rukama ocakljena. Učini ti se da je sama sebe žedna: sve do jedne, čaše pune pjenušca, jedna drugoj nazdravlja. Ni potok ni rijeka, ni plitka ni duboka, kao da je svjesna: niti je duga vijeka ni duga tijeka. A dva oka da je se nagledaju: voda kakvu nije vidjelo ljudsko oko, niti su ljudska usta okusila. I koliko god da je piješ, opet je malo, baš kao da i ne gasi, negoli raspaljuje žeđ. Možebit joj otuda i ime Palež. Čista nebeska suza. Plače za svojim Bachelardom. A Palež voda: točila se i točila, a opet nigdje sročila, glasila se i glasila, i ni u jednom ti se retku nije skrasila.

A tek s jeseni, slazeći u grad, kad je mali Žara svoju kožu, štavljenu planinskim vjetrom i suncem, prepun sebe, drugarima prodavao pod morsko sunce i so. A tek večeri: suton zlati planinske vrhove, na glavice natiče zlatne kape, a s neba zableje oblaci. Sprijeda zvonar, praz, mrkalj; otrag je tornjak, u upitnik zaturio rep: zvjera naokolo da kakvo neuko janje ne zamrkne. Za njima čobani, mladi, oženjeni, nema se vremena za duga gledanja, pjesmom ko vuci zavijaju, da se planina sva razliježe. Ako Žara i jeste zaboravio, pjesma ih pamti, i pamti i pjeva: Jedva čekam da se smrkne, da se dlaka s dlakom krkne.

On je još malešan, rovi noktima po glavi, skoro da iskre frcaju, i nikako da dokuči: da se dlaka s dlakom krkne?! Bože, šta mu to pa dođe? Jeste da su spremni na sve, ali ne misle valjda kao ovnovi: glava o glavu! Možda, trepavica o trepavicu? Vazdan na nogama, popadali s nogu, samo da se snizati negdje, da se otpočine. Zelen je Žara, ima ti tu još dlaka i dlaka. Doduše, on zna za runa, ali počekat će još do runja. A onda će mu život sami objasniti i pjesmu.

I, evo Žare, on i ta njegova noć: udjeni glas u tu mušku pjesmu, probaj šaptom, makar u sebi, pa onako naški, gorštački, još bolje vučki, najbolje kurjački: iskezi očnjake, zareži, u krv zagazi, da se nastavi loza Žara.

Uzalud, uzalud, uzalud!

Kao sapet u obje, nogu uz nogu tapka – kao janje pred zaklanje.

Nakon prve bračne noći, tako tužne i rastresene, ujutro su krenuli na bračno putovanje u Dubrovnik. Ali prvo su svratili do Žarine majke, mladoženja mora da je vidi. Šta li Ambera o tome misli? Zatekli su je kako im u avliji češlja vunu za dušek; popila je sinoć tri tablete, a opet sanka ni za lijeka. Ali sada je sve lakše, Žara je tu, nije ga zvijer razgulila, sve teče kao i inače, sve će biti kao i inače, osim što mu više neće morati biti sluga. Njegovu ženidbu, ako bude mudra, može da preokrene u svoju korist, ali muslimanska žena ne umije da bude mudra. I kad su popili jutarnju kahvu s majkom, mogli su rahat krenuti na svoje putovanje, koje nije baš u Dubrovnik, već u Trebinje, do zgrade medžlisa Islamske zajednice, gdje radi Žarin školski drug. Blizu je more, klima, kao što je poznato, župna, stan uredan, i, najvažnije, vakufski. Nema boljeg afrodizijaka od vakufskog stana. Jedini je problem što je Ambera pokrivena i lokalni Srbi ih gledaju ne samo kao nepoželjne ili strane, već kao ne-ljude koje, kako ih je sveta pravoslavna crkva naučila, nije grijeh ni spaliti, ni istrijebiti. Noću im omladina lupa na vrata, djeca u akšam bacaju kamenje u prozor. Na to je ovdašnji efendija navikao; šta da se radi, makar mu ne pale tek obnovljenu džamiju. Upadaju im nevidljivi uljezi u perivoje đerdeka; kamenjem razbijaju zagrljaje; psovkama bude iz ljubavnog pijanstva; pljuvačkom gase zvijezde. Kako da im zaborave to svetogrđe? Da bi došli do zgrade medžlisa u večernjem povratku s mora, moraju se probiti kroz korzo i Ambera liježe na zadnjem sjedištu i pokriva se dekom – ovim se područjima uvijek nešto krijumčarilo.

U Dubrovniku je bolje, ipak je to kulturniji svijet, ali daleko od toga da je komotno: mnogi gledaju u pokrivenu ženu s dubokom empatijom, a poneki joj i psuju sunce zamotano. Mnogo teže padaju dubrovačke cijene i komfor, koji im ne ostavljaju mogućnost nijednog pristojnog restoranskog ručka. Lijepa je prilika da mladenci nauče, ako to do sada već nisu znali, da je život u osnovi patnja.

Ali vrijeme je lijepo, sunca u izobilju, dovoljno za sirotinjsku sreću. Avlija je ograđena kamenim zidovima i tu imaju svoj mir. A kada izađu u grad, do šoping centra ili do džamije, hodaju na prstima, da ne probude usnule poglede.

Peti dan ga zove Fedahija. Zakocenuo se na Žarino javljanje: „Kako ide, zagondžijo?“

„Dobro, dobro“, a šta drugo da mu kaže.

„Samo guzi i guzi, moja ti je: nema neba, izvan jeba.“

„…“

„Nema mi ništa draže nego kad se dvoje hairli insana halal jašu.“

Ali zove ga poslom. Kad je već dolje, neka produži do Bara, da proprati u subotu tamošnju vjersku ceremoniju, a poslije neka napravi krug: preko Podgorice, u Bijelo Polje i Pljevlje, pa pravo na Foču; šta je Crna Gora, prepišaj hoda. I tako mladi bračni par diže sidro i kreće niz oktobarsku obalu. Ostali su četiri dana, dva u Baru, po noć u Podgorici i Bijelom Polju. Snimao je redom šta je stigao, materijal se uvijek može upotrijebiti, kao čaj. Amberu je u povratku negdje propuh ubio, najvjerovatnije dok je izbacivala ruku kroz prozor automobila. Ruku su joj kukavici jamile sandžije već oko Pljevalja, pa je jadila i kukala već dio puta, a Žari je iskreno bilo pomalo neprijatno, šta će reći punica kada vidi ukočeno dijete. Što ti je ovo, Ambera, trebalo, nisi u Titaniku.

Toliko ih posla čeka, sada kad su ušli u svoj stan. Neka sve stoji još koji dan, dok mladu prođe ruka, ne može ni Žara sve sam. Prvo će s prijateljima podijeliti utiske i pregledati slike. Kod njih je slatka, red je da počaste. A najmanje što mladoženja može uraditi za svoje slušatelje jeste da ih daruje jednom prikladnom radijskom pričom.

Dragi slušatelji,

I tako, u jedan crnogorski primorski grad stigne takozvana Poslanikova dlaka. Ima tih dlaka izgleda svuda po Crnoj Gori, drže se po džamijama u malim flašicama koje ljudi u zanosu ljube, turčeni i neturčeni, možda ovi potonji i više jer im je tuđe slađe, a i vjeruju kako je islam magija i čudotvorstvo, pa u životnim očajima zakucaju i na muslimanska vrata kao što kukavan čovjek ponekad svrati Ciganki da mu iz grdna dlana iskopa zaboravljenu sreću. Ljudi misle da ta dlaka čuva sela i gradove od svakog baksuzluka, donosi žiteljima sreću i radost, učvršćuje vjeru. A šta očekivati od zabačenih crnogorskih džemata, ako flašica s dlakom postoji i u našoj Begovoj džamiji gdje je također cjelivaju uoči Lejletul-kadra u posebnoj ceremoniji „zijareti-ša’ri-seadet.”

Riječ je, međutim, o jednoj notornoj podvali. U Bosnu dlaka stiže u vrijeme ustanka u Krajini i Hercegovini 1876. godine; poslao ju je u maloj flašici glavom i još važnije, bradom sam sultan Abdul-Aziz, kao posebnu čast, emanet i atrakciju pobunjenoj pokrajini. Stigla je u Begovu, razumije se, uz najviše državničke počasti, oficire i trube, a dočekaše je i paša i ulema. Ali izgleda da su u ta nemirna vremena dlake slate na razne strane; Mehmed Handžić ih pronalazi čak po vjetrovitoj sjevernoj Africi. Vidi se da je sultan bio ne samo prodoran geostrateg (dobro je pa nas njegov nasljednik na Berlinskom kongresu nije poklonio dušmanskoj carskoj Rusiji), već i filantrop koji je dlake slao i relativno nepoznatim pojedincima širom fragilnog hilafeta. Odakle ih je čupao nije otkriveno, jer je haman izvršio samoubistvo. Nije to s dlakom on radio iz čistog hira, samo je slijedio političku tradiciju odvlačenja pažnje od konkretnih problema. U ta pobožna vremena sirotinji je bila dovoljna i dlaka, a sirotinja dlaku nikad u jajetu nije tražila.

Kako i kojim putem je stigla nesretna flašica u džamiju crnogorskog primorskog gradića ima, međutim, više mišljenja i izdangubili bismo da to sad sve potakno istražujemo. Uglavnom, kad je Rasim-efendija hiljadu devetsto osamdeset i neke stigao na službu u ovu džamiju zatekao je dlaku i ceremoniju cjelivanja i milodara. Dolazili su turčeni i neturčeni, neobrazovani, a još više obrazovani, ljubili flašicu, šaputali joj ljubavne, poslovne, zdravstvene probleme i ostavljali novac u kutiju za priloge. Bila je mladom Rasim-efendiji poznata priča o dlaci (čitao je u medresi Mehmeda Handžića), ali nije imao hrabrosti, kao što rijetko ko na svijetu i ima, otvoreno se suprotstaviti etabliranoj ekonomiji spasa. Svako ima pravo na svoj širk, racionalizirao je sam sebi cijepajući dlaku na četvero; problem je što je „i sam indirektno bio dio opasne rabote.“ Narod se zapleo u praznovjerje, ali mladi Rasim-efendija nije želio nikome ići niz dlaku. Nije ostao nezapažen promet u džamiji, pa je jednog sabaha hadžija Rifat, omaleni mujezin što je otključavao džamiju, zatekao provaljena ulazna vrata. Odmah je nazvao Rasim-efendiju.

„Efendija, opljačkaše nam džamiju“, zadihano mu je uletio u san.

„Odlično!“, viknu razbuđeno efendija s druge s strane linije.

„Šta je odlično?“, zbunjeno će hadžija.

„Uzmi brzo onu dlakurinu i baci u more.”

„Ali…“

„Ništa ali, nosi i bacaj.“

Hadžija Rifat je bio dobar mujezin i vjerno slušao svog efendiju. Došla policija i napravila izvještaj: novac, toliko i toliko, te relikt: „svečeva dlaka.“ Krađa se brzo pročula. Rasim-efendija je sazvao to nešto malo džemata i saopćio im tragičnu vijest. Sve im se dlake na tijelu od užasa nakostriješiše. Tada je ustao jedan mladić (očevici tvrde da je bio romske nacionalnosti, ali ih nećemo uzeti doslovno zbog poznate nepouzdanosti očevidaca) i bez dlake na jeziku, kao da je nekakav dugogodišnji moćnik, izjavio: „Nije ukradena Poslanikova dlaka.”

„Šta to pričaš?“, našao se zatečen Rasim-efendija (visila mu je reputacija o dlaci), a mladić mu je ponosno odgovorio: „Ukrao sam novac, ali da Poslanikovu dlaku uzmem – tolika bitanga nisam.“

Ne smijemo potvrditi da je sve u dlaku baš ovako bilo. Šta je s lopovom bilo, ne znamo, ali bitanga – sad ga je već probila kozija dlaka – kazuje kako mu je žao što onda onako s onom dlakom učini. Dobro bi mu došla u ova siromašna vremena, no nema više mujezina Rifata da je iz mora donese.

Začas će proći jesen. Stabla će uskoro ostati gola kao palidrvcad. Mladenci sa svog alipašinskog balkona, gdje nakon ručka redovno piju kahvu, sretno prate krošnjaste oblake. Grade među njima svoje malo gnijezdo, puno ne samo ljubavi nego i vjere, jer nijednom se ne pitaju ko će ptičad hraniti kada se izlegu. Supružnici su samo sredstvo kojim život stvara život, a život o životu zna brinuti. Skaču u novembarsko plavetnilo, iz njega sebi da snesu jednog malog, malog vrapčića.

***

SAMEDIN KADIĆ (rođen u 1982. godine u Sarajevu) završio Gazi Husrev-begovu medresu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu filozofiju i sociologiju. Trenutno je zaposlen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu u zvanju docenta. Za roman Paučina dobio nagradu “Hasan Kaimija”.