Category: proza

ROMAN SLAĐANE NINE PERKOVIĆ “LIJEK PROTIV MELANHOLIJE”, Imprimatur, Banja Luka, 2025; odlomak

proza

Kasnije mi je bilo krivo što sam se dovela u situaciju da ostanem bez svog sasvim pristojnog i solidno plaćenog kancelarijskog posla. Bilo je to vjerovatno jedino radno mjesto na kome niko nije pretjerano zarezivao moje gramatičke i pravopisne greške. Niko zapravo nije ni očekivao da bilo šta pišem. Moj posao se sastojao od toga da sjedim za radnim stolom koji su mi dodijelili u zapećku kancelarije, tokom radnog vremena propisanog radnim ugovorom, i popunjavam određene obrasce određenim šiframa. To je mogla raditi i bolje utrenirana životinja.

Nikako nisam nalazila pravi moment da priznam Denisu šta se desilo, a kako je vrijeme prolazilo, više nisam ni znala kako da mu kažem istinu. Zato sam se pošteno trudila da zadržim privid da stvari funkcionišu kao i obično. Ujutro bih se probudila kad i on, popili bismo kafu, spremili se za posao i izašli iz stana, a onda bi svako okrenuo na svoju stranu. On u svoju kancelariju, a ja u šetnju. Isprva mi se nije vraćalo u prazan stan, plašilo me da budem sama u slučaju da miš odluči da protutnji pored mene, pa sam se samo vukla ulicama, gore-dolje, ulazila u prodavnice s odjećom koju nisam mogla da priuštim, gledala izloge slastičarni s kolačima koji mi se nisu jeli i kružila dugo po uskim stazama parkova zajedno s malom djecom i njihovim dadiljama. Dani koji su uslijedili nakon dobijanja ili davanja otkaza, jer nikad u potpunosti nisam saznala kako se ta stvar na kraju razriješila, razvlačili su se unedogled kao žvakaća guma zalijepljena za đon, sve dok jednom slučajno nisam pored žute kante za reciklažu u unutrašnjem dvorištu svoje zgrade, na hrpi ostavljenih knjiga i časopisa, ugledala „Vodič kroz nepoznati Pariz”. Otvorila sam sadržaj, zažmirila i prstom nasumično ubola mjesto koje sam tog dana namjeravala posjetiti.

Knjiga je u samom startu ispunila obećanje dato u naslovu. Zaista je za posjete predlagala sasvim nepoznata gradska mjesta, ali nepoznata s razlogom. Tako sam posjetila muzej za koji vjerovatno niko nije ni čuo, jer je njegova postavka bila potpuno neinteresantna. Vozila sam se i metroom na drugi kraj grada, samo kako bih vidjela fontanu posvećenu nekom vojskovođi koji je izašao kao pobjednik iz nekog sad već davno zaboravljenog sukoba, a završila sam čak i u unutrašnjem dvorištu jedne stambene zgrade. Vodič ga je detaljno opisivao, s uredno priloženom biografijom arhitekte, hrpom zanimljivosti oko poznatih ličnosti koje su tu živjele i umrle, te raznim drugim pikanterijama koje su imale samo jedan cilj – zabašuriti činjenicu da je u pitanju bilo jedno obično unutrašnje dvorište, kakvih je uostalom bio pun grad. Zapravo, jedini zanimljiv u svemu tome bio je domar s crnim povezom preko oka, koji me je s velikom pažnjom ispitivao ko sam i šta radim tu. Kada je na red došlo groblje za koje je Vodič naveo da je nepravedno zanemareno od turista, samo zato jer je preko njega u jednom momentu prešao nadvožnjak najbučnije i najprometnije gradske saobraćajnice, već mi je bilo dosta svega. Obećala sam samoj sebi da je ovo posljednji put da me ta knjiga nekud vodi i da ću od sada pametnije trošiti svoje vrijeme.

Oblio me je znoj, toliko da sam bila mokra sve do gaća, kao da me je neko zalio kantom vode, ali više nisam osjećala da mi je tako loše. Disanje mi se vratilo u normalu, ispred očiju je nestalo tamne zavjese. Oslonila sam se na kamenu klupu i ispravila kičmu, da bih tek tad s užasom primijetila da sam sve vrijeme zapravo ležala na nečijoj nadgrobnoj ploči. Naglo sam ustala i zbog toga mi se ponovo zacrnjelo ispred očiju. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sjednem nazad na grob.

Pomislila sam kako je razlog moje posjete bio grob poznatog pjesnika iz 19. vijeka, ali sad sam još jedino bila sposobna sjediti i usput razgledati grobno mjesto neke Žizel, koja je umrla u 83. godini i to prije više od trideset godina. Primijetila sam da na njemu nije bilo cvijeća, čak ni umjetnih vjenčića i buketa u košaricama koje su u kineskim šopovima prodavali namjenski za groblja, a čije stabljike i latice nikada nisu trulile, ali su s vremenom, izložene suncu, kiši i vjetru, gubile boju i formu. Ništa nije odavalo utisak da joj je neko dolazio u posjetu. Oni koji su na mramornoj ploči ispod njenog imena i godine rođenja i smrti dali ugravirati: „Nikada prežaljena” i „Zauvijek ćemo te se sjećati” sada su vjerovatno i sami bili mrtvi, ili su, senilni i bolesni, potpuno izbrisali iz sjećanja Žizelino postojanje. Nije mi bilo jasno kako su se ljudi tek tako mogli razmetati riječima poput zauvijek i nikada.

− Jesi li ti znala da su kosti Pola Verlena izmjestili samo zato što mu je preko grobnice pretutnjao Periferik?

Pitala sam Žizel.

− Čak mislim da su ga izmjestili samo zato što su se posjetioci njegovog groba žalili na buku i prašinu! Malo sutra da bi se zamarali njegovim kostima da nije bio poznati pjesnik i mamac za turiste.

Koliko je samo običnih ljudi, koji su prvo nekom nedostajali, da bi potom bili potpuno zaboravljeni, ostalo zarobljeno ispod asfaltiranih, bučnih cesta. Koliko je samo na svijetu bilo kostiju preko kojih su upravo u tom trenutku tutnjali automobili, ne ostavljajući mrtve na miru ni noću ni danju. Sve te široke ceste po kojima su plovili automobili napravljeni da prelaze razdaljine poput raketa, a uglavnom samo zaglavljeni u apokaliptičnim gužvama. Bilo je bespredmetno uzrujavati se oko svega toga, planeta je svakako bila krcata mrtvacima kojih je svaki dan bilo sve više i više, a mjesta sve manje i manje. Jednog će dana, pomislila sam, čim mu istekne zakonom propisan rok, prerovati i Žizelin grob. Grobno mjesto, naš drugi dom, naše „zauvijek”, zapravo je kao bilo koji stan izdat u zakup iz kojeg vas šutnu čim počnete zabušavati sa kirijom. Odlučila sam da ništa od toga ne podijelim sa Žizel, a onda sam pomislila da mrtvi možda mogu čitati misli i bilo mi je neprijatno što sam je na bilo koji način možda uvrijedila. Ali koliko je mrtvima uopšte moglo biti važno prelazi li preko njih najfrekventnija saobraćajnica ili leže u debelom hladu starog hrasta? Za takvo nešto marili su samo živi. Oni su bili ti koji su trošili svoj novac, vrijeme, rad i trud da bi podigli sve ove nadgrobne ploče. Vrijedi li ulagati u smrt kad je besmrtnost očigledno kvarljiva roba? Hladnoća mi je odjednom od potiljka gmizala niz kičmu.

− Ne mogu se sjetiti nijedne pjesme Pola Verlena. Imala sam rokovnik u srednjoj školi u kojem sam prepisivala poeziju, Bodler, Rembo, Verlen, ali sad se to sve izbrisalo…

Zastala sam na trenutak. Učinilo mi se kao da me je Žizel pomno slušala i to me je ohrabrilo da nastavim.

− Zar nije čudno kako tako možemo zaboraviti neke stvari, za koje smo mislili da je to nemoguće? Više se uopšte ne mogu sjetiti glasa mog tate, čak mi je i njegov lik potpuno iščezao iz sjećanja. Mama je nakon njegove smrti donirala svu njegovu odjeću Crvenom krstu, tako da nije ostao ni miris, ništa. Sad kad ga pokušam zamisliti, ja ga zapravo zamišljam onakvog kakav je na fotografiji s njihovog vjenčanja. Mislim da su to i jedine njegove fotografije koje su nam ostale. Mama i ja smo na stotinama fotografija, ali njega nema ni na jednoj, zato što je on uvijek bio iza foto-aparata.

Dalje joj nisam pričala, pomislila sam kako sam joj možda počela dosađivati, a ona nije imala načina da me prekine. A onda, nisam bila sigurna ni koliko bi ona razumjela ostatak priče u kojoj muškarci u uniformama dolaze po tatu, o mami koja na brzinu skida sa ormara crnu putnu torbu i u nju gura potkošulje, gaće, pidžamu, nekoliko pari čarapa i električni aparat za brijanje, kao da ga je spremala za banju, na kakvu rehabilitaciju, a ne za borbenu liniju. Sve se desilo previše brzo – više nisam bila sigurna ni da li smo se uspjeli pošteno pozdraviti, jer su već žurili da ga odvedu. Kada nam se javio prvi put nakon što su ga pokupili, bilo je to preko radio-amatera. Mama je bila sva crvena u licu i naprosto je vrištala: „Jesi li ti normalan!”, „Dobićeš otkaz u fabrici!”, „Mene će izbaciti sa posla!”, „Izgubićemo stan!”, „Zašto si nam to uradio!?” Nije mi htjela reći šta se desilo, otjerala me je u sobu, ali čula sam sve iz prikrajka, dok je šaputala tetki, kako su prolazili putem kroz šumu, kroz gustu šumu, kada je iskočio iz transportnog kamiona. Dogovorio se sa drugom šestoricom koja su s njim sjedila ispod cerade, na kraju su se oni usrali od straha, noge su im se odsjekle, ili su se naprosto predomislili, kako god bilo, iskočio je samo on. Da su svi uradili kao on, ne bi imao ko da ratuje, rekao joj je kad ga je pitala zašto.

Protrljala sam dlanovima lice, možda bi ona i mogla shvatiti sve ovo. Računala sam da je u svojoj biografiji imala najmanje dva rata, a iako ovo nije bio isti rat, svi oni u principu liče jedni na druge. Kad bolje razmislim, mijenjale su se samo epohe, sredstva i obilježja na uniformama. Oprostila sam se od Žizel i pažljivo ustala sa njene nadgrobne ploče.

Mora da je groblje imalo više izlaza. Samo to je moglo objasniti da ulica sa druge strane njegovih zidina nije bila ona kojom sam došla. Prišla sam velikom planu grada okačenom na autobuskom stajalištu. Bila je to komplikovana šema ulica isprekidana raznobojnim linijama javnog prevoza, i koliko god naprezala oči, nisam je uspijevala protumačiti. Dugo sam stajala ispred tog plana, gledajući crvenu tačku na karti iznad koje je pisalo „vi ste ovdje”, ali ja i dalje nisam znala na koju stranu treba da okrenem. Kada je konačno naišao neki autobus, nisam imala pojma kuda ide, ali već mi je bilo sasvim svejedno. Digla sam ruku, jasno sam dala znak vozaču da stane. Ali autobus je samo protutnjao pored mene. Beton ispod mojih stopala postao je mekan i učinilo mi se da počinjem tonuti u njega.

Pored mene je prošla žena koja je na povocu šetala jednog sasvim minijaturnog psa, kitnjastog repa, ne većeg od prosječne vjeverice.

− Gospođo, molim vas…

Pokušala sam je zaustaviti. Usne su mi bile potpuno suve, jedva sam kroz njih istisnula tih par riječi. Ne znam šta sam tačno htjela od nje, možda samo da se uvjerim da postojim, da nisam postala nevidljiva.

− Ne, nemam vremena!

Naglo mi je okrenula leđa i povukla psa za sobom. Pas se otimao, njuškao je oko drveta, nije htio da mrdne, a ona ga je tako snažno cimnula da ga je gotovo udavila. U glavi mi je kuvalo kao u loncu. Šta je uopšte mislila da ću tražiti od nje? Novac? Pa i da sam joj ga tražila, pomislila sam, mogla je ljubazno reći da nema, da joj je žao, da je izašla da prošeta psa i nije ponijela novčanik. Mogla me je ljubazno slagati. Na kraju krajeva, mogla mi je i dati jednu bijednu kovanicu. Ne bi je to ni na koji način oštetilo ili osiromašilo. Vjerovatno se bila prepala da ću njen novac potrošiti na alkohol ili drogu. Ali šta i da jesam? To je bila moja stvar. Mogla je barem zastati i saslušati me, ali ona jednostavno nije imala vremena da ga troši na bolesne, izgubljene, zbunjene ljude. Hodala sam ulicom vrteći u glavi scene užasa u kojima je skončavala.

Jedno dijete, sasvim malo dijete koje jedva da je imalo tri godine, prostrujalo je na žutom trotinetu pored mene i nastavilo dalje niz ulicu, dok je uspaničeni ženski glas vikao za njim da stane. Ali ništa više nije moglo da ga zaustavi. Ni njega, ni ostatak svijeta. Ljudi su pored mene prolazili kao na pokretnoj traci. Žurili su, jer trebalo je toliko toga zgurati u tih nekoliko sati između završetka radnog dana i odlaska na spavanje – spremiti večeru, pomoći djeci sa zadaćom, smršati, baviti se sportom, odglumiti orgazam, odgledati sve epizode neke nove sezone hit serije. Svi su imali svoj cilj i svoju svrhu. Svi osim mene, bilo mi je to sad već jasno. Toliko protraćenih godina u ovom gradu, pomislila sam. Kao da sam se sve vrijeme samo vozila na krovu turističkog autobusa. Bila sam tu, fizički prisutna, ali bez ikakvih dodirnih tačaka sa svijetom oko sebe. „Marina”, rekla sam samoj sebi, „pogledaj sve te ljude koji marširaju svojim kućama, pogledaj njihovu djecu, niko od njih nije izgledao ni najmanje izgubljeno”. I oni su, vjerovatno, pobjegli od svojih domova, svojih šutljivih majki, mrtvih očeva i porodičnih grobnica, ali za razliku od mene, oni su došli ovdje da se izgube, da ispričaju novu priču, onu koja će biti samo njihova, da ostave iza sebe svoju prošlost, jezike i uspomene. Gradili su svoj novi svijet, neopterećen, lagan, ispunjen šoping centrima, novim kolekcijama jeftine odjeće šivene u udaljenim dijelovima planete, preslatkim kafama sa šlagom serviranim u ogromnim plastičnim čašama za usput, prostranim prodavnicama namještaja, ručkovima u restoranima, proslavama rođendana, isplaniranim godišnjim odmorima. „Kako to, Marina, da si se ti izgubila?”

Nisam znala ni da li je moja boravišna dozvola još uvijek bila ispravna. Sjetila sam se da je već odavno trebalo da zakažem sastanak u prefekturi. Takve su se stvari morale obaviti i dva mjeseca unaprijed, ali ja sam na sve to potpuno zaboravila. U tom trenutku nisam imala ni odgovor na pitanje šta bi se desilo da me zaustavi policija i zatraži mi dokumente. Možda bi me po ekspresnom postupku vratiti nazad. Ali gdje? Više nije postojalo ni naprijed ni nazad. Mogli su me još jedino katapultirati na Mjesec.

Jedva sam disala od vrućine, iako je sunce već bilo zašlo za zgrade. Toplota je sada isijavala iz asfalta i osjećala sam da su mi oči sasvim presušile. Nisam više mogla ni treptati, ali nastavila sam da hodam. Misli su mi se već sasvim smirile i mozak bi mi samo još tu i tamo izbacio neku nepovezanu misao, koju više nisam ni pokušavala uhvatiti.

Prolazila sam ulicom gdje su jedan do drugog bili načičkani frizerski i kozmetički saloni, na čijim su izlozima stajali oslonjeni muškarci. Kako bi koja žena naišla, izvikivali su cijene i sjajne popuste na usluge friziranja. Od svih njih pred mene je istupio tek jedan muškarac u dugačkoj odrpanoj košulji. Unio mi se u lice – mogla sam osjetiti njegov smrdljivi dah u nozdrvama – i iskolačio oči.

− Isus te voli!

Proderao se koliko god je mogao, mada se niko na ulici nije ni osvrnuo na njegove riječi.

− Odjebi.

Rekla sam to sasvim tiho, ne vjerujem da me je čuo, ali mora da sam strašno izgledala u tom trenutku jer je bez riječi odstupio i pustio me da prođem.

Naišla sam na ulaz u metro, ali nije mi se dalo da silazim pod zemlju. Vani se već krenulo smračivati i nebo je poprimilo nevjerovatnu ružičastu boju, kakvu sam rijetko viđala, pa sam poželjela još malo uživati u tom prizoru. Uostalom, nisam mogla biti daleko od zgrade, već sam prepoznavala ulice kojima sam hodala. Zastala sam i kroz misli mi se provukla ideja da se uopšte i ne moram vraćati. Mogla sam jednostavno nastaviti hodati dok se iza mene potpuno ne izbriše svaki moj trag.

Podigla sam pogled prema nebu. Više ništa nije ostalo od one ružičaste nijanse, nebo je ponovo poprimilo banalne tonove i ja sam se već penjala stepenicama na četvrti sprat.

__________________________________________________

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni.
Objavila je romane “U jarku” (Imprimatur, 2020.) i “Lijek protiv melanholije” (Imprimatur, 2025.).

KRATKA PRIČA JURICE ĆORLUKE: UNO DI NOI!

proza

Proklet bio dan kad sam odlučio ići u Napulj s turističkom agencijom! Po cijele dane sam u busu, samo se vozimo od lokacije do lokacije – izađi – slikaj – kupi suvenir – vrati se u bus.
A zamisli samo da sam išao u svom aranžmanu, koliko bi to autentičniji put bio!

*

Na primjer, da sam samo uzeo neku sobicu u Vomeru, ništa fensi, babe s prozora u susjedstvu dovikuju Giorgio, come stai?, djedice ispred mesnice zovu na espresso i grappu, a jedre i udate Talijanke sramežljivo se smješkaju dok vješaju veš.

*

Ali ne, evo mene u autobusu agencije Transtours, buljim u promet kroz zamagljen prozor, kiša ne staje, a vodič glasom i dikcijom profesora povijesti nakon obilnog ručka nas educira Napuljske božićne jaslice, tradicija poznata kao presepi, pripisuje se Franji Asiškom, koji je 1223. godine prvi put uprizorio žive jaslice…

*

Možda bih upoznao dečke iz kvarta, navijače Napolija, pa skupa na tekmu, protiv nekih omraženih sjevernjaka npr. Juventusa, pa malo pjesme, baklji, malo tuče, u kojoj npr. ja pobijedim vođu protivničkih navijača dok spašavam neke bespomoćne klince koje su oni napali (iako je on imao nož i veći je od mene), pa me nose na ramenima po ulicama, viču Giorgio, uno di noi… Dođemo do onog glavnog Maradoninog murala, pa se onda svi žele slikati sa mnom, a ja skromno, kakav i jesam – Joj, ma dajte, zašto, svatko bi tako postupio, pa dečki su bili u problemu, djeca su to, nemojte…

*

Jedino što imam sreće je da nitko ne sjedi pored mene u busu, iznad mene je kockasti televizor, zadnji film koji je na njemu pušten je nešto od Van Dammea.

*

Pa onda se već treći dan u gradu toliko infiltriram u tu lokalnu zajednicu, da me susjedna obitelj zove na sprovod svog pradjeda, lokalne legende Giuseppea. Iako je pušio 2 kutije dnevno, živio je do 92., upoznao ga preksinoć, ispričao mi svoju životnu priču, navodno smo i nešto bili u rodu, moji su s Korčule, drugi svjetski rat, ovo-ono, pusti sad to… Traže me da kažem par riječi za posljednji ispraćaj, ma ne, sigurno ima onih koji su ga bolje znali, ni slučajno, ajde, dobro; Giuseppe bi htio da ovo bude slavlje njegovog života, a ne tugovanje radi smrti, pljesak, pa na sprovodima je pljesak praktički neviđena stvar.

*

Gospođa na sjedalu ispred mene fotografira neke lijepe zgrade kroz zamagljen prozor, s upaljenim flešom.

*

Ali kako je život neprestan ciklus smrti i rađanja, odmah dan poslije me zovu na krštenje malog Giovannija, naravno za kuma. Na krštenju držim malog, priča se među crkvenim klupama da sam mu ja možda čak otac – dajte ljudi, Francesca je udana žena, muž je član cosa nostre, ne pričajte gluposti.

*

Uz Napoli (mi odavde ga tako zovemo, ne Napulj) agencija je na plakatima u izlogu nudila i putovanja nazvana Partyslava i Budimfešta. Možda bi bilo bolje da sam odabrao nešto od toga.

*

Tuku me u nekom podrumu, stoji mafijaš do mafijaša, oni su braća svi. Francescin muž, Francesco, predvodi moje mučenje. Ja im grgljajući krv kažem – Sono tutte bugie, non sono il padre del piccolo Giovanni!. Na kraju shvate cijeli nesporazum, prime me u cosa nostru, prođem cijelu ceremoniju, zapale Gospinu sliku u mojim rukama, puste malo krvi iz dlanova, šuška se da bih baš ja mogao biti novi capo, don Paolo je već star, a usred smo rata s protivničkim klanom (inače, taj klan vodi lik koji mi je na prvoj godini faksa ukrao curu), treba nam netko jak – poput mene!

*

I šta ja napravim, uzmem turističku agenciju. A tako bih se dobro uklopio tu, ne bi nitko ni posumnjao da sam turist – jako malo fotografiram na putovanjima (pa sve te zgrade, spomenike i slike iz muzeja mogu vidjeti na internetu kad mi dođe), crn sam, imam smisla za modu.

*

Ali meni ti bude dosta svega toga, tog mafijanja (ali tek nakon što pobijedimo taj suparnički klan) pa pobjegnem s Francescom i malim Giovannijem na selo, na Siciliju, mali je već talentiran za nogomet, a super je i u školi, preskače razrede. Francesca i ja uzgajamo pomidore.

*

Bus staje, kroz krčeći razglas čujem – Piazza Italia, pauza, slobodno 10 minuta.

*

Stiže mi telegram sadržaja: Ne možemo izabrati novog papu, pomozi!

– priča je pohvaljena na natječaju/konkursu “Ulaznica 2025” i u užem je izboru za nagrade natječaja za kratku priču/satiru “Slavko Kolar” Gradske knjižnice u Čazmi –

_______________________________

JURICA ĆORLUKA je po obrazovanju diplomirani politolog, a po zvanju dugogodišnji kreativni direktor i copywriter u reklamnoj agenciji. Prve korake u pisanju kratke priče čini na radionici CeKaPe-a 2025., čiji produkt je i ova priča.

KRATKA PRIČA AZEMINE KREHIĆ: MIRKO

proza

Rat rađa poglede bez povjerenja — sitne, škiljave oči koje iz tame proviruju, vagnaju, pa se sklanjaju. Ulice su opustile, kao da ih je strah vlastitog odjeka. I zvon zvona se sad čuje drukčije — praznije. Svakodnevnica je postala jedva podnošljiva napetost; ljudi se zatvaraju u svoje kamene kuće, izbjegavaju i poglede i riči. Do jučer obične ćakule, sad su rizik.

A mene je napustija moj čovik.

On je otiša — i to ne sam. Otiša je s Katarinom. U Ploče. U ljubav, kažu.

Cili grad šapuće, a ja se pravin da ne čujen. Da ne znan. Ispod kužine držin taj nered, glumim red, a sve se raspada.

–  Postala si teška. Čangrizava. Uvik si u brigama, nikad više smija… Di je nestala ona stara Aida?

To mi je reka prije nego je zalupija vrata. Nisan progovorila. Ni tada, ni sad.

Ni dicu nije poljubija. Ni osvrnija se. Samo je izaša, ka tica šta je naćerala sve iz svog gnizda. Kufer mu je bija spreman danima. Ja san znala. Al šutnja je moj zadnji štit.

U tom trenutku nisan ositila ni ljubomoru, ni srdžbu. Samo prazninu, onu šuplju, bešćutnu, šta se uvlači u kosti. Sidila san kraj dice. Mila od deset miseci, još s mirison mlika u kosi. Zlatan, četri lita, uvik u snu mrmlja “mama”.

Sidila san dugo na teraci. Udisala miris bosiljka. Ka da me on jedini još voli.

Ujutro su se opet vratile iste brige. Al sad je to postalo drugo — potpuna odgovornost. Muž nije donija plaću misecima. Sad više neće ni nadu.

Straj me stiskao ispod kože. U tišini san prala tilo — ka obred. Hladna voda niz leđa, pa molitva. Da me Stvoritelj pogleda. Da mi da forcu.

Anka, stara susida, jedina koja nije poklekla u ovom vrimenu, pomagala mi je oko dice.

–  Ajde, Ido, goni se vanka, odi po to smilje tvoje, ja ću čuvat dicu. Al nemoj kasnit, ne volin kad mrak pada po duši, govorila bi.

***

Po cili dan bi se penjala uz brda. Pod baštunom bi brala smilje, žalfiju, vrisak… Suve ruke, tvrde pete, al pogled na dno dna. Nekad bi nešto i prodala, al nije bilo dosta. Nikako nije bilo dosta.

Ove godine ništa nije niklo. Ka da je zemlja stala disat. Ka da je i njoj svega dosta.

Noći su najteže. Dječji plač se odbija od stina, pa mi se vraća ka odjek neuspjeha. Čajevima pokušavan zavarat njihovu glad. Mliko mi presušilo. Grudi tvrde, prazne. Milina glavica modra od plača.

Ne spavan. Ne sanjan. Samo virin kroz škure, dok se svit raspada.

Zaboravila san da je rat svud oko mene. Da puca. Da ljudi nestaju. I da niko više ne zna zašto. I kad pokušan nać posal, dočeka me ludilo. I mržnja. I zatvorena vrata. Svak traži nekog svog. Ja više nemam nikog.

Sinoć je nebo bilo krvavo. Brda su gorila. Vatra i dim se penjali ka ruke prema Bogu.

Anka je ostala kod nas. S dicom. Držala je Milu, ja Zlatana.

U tišini, oko ponoći, neko je kucnija. Jedanput. Lagano.

Zaleđene smo bile. Nisan disala. U hodniku smo sidile ka kvočke na jajima, u straju.

Pred zoru san se usudila pogledat. Teški koraci, lagano spuštanje ruke na šteku. Srce mi je tuklo ka bubanj u doba gladi.

Otvorila san. Ispred kuće — dvi velike kese. Jedna puna potrepština za bebu: pelene, mliko, puder, bademova krema. Druga: cukar, brašno, sol, maslinovo uje, i kruv. Onaj pravi — od pšenice i lavande. Umotan u pekarski papir.

Donila san sve unutra.

Anka, probudi se. Jema nade. Pogledaj šta nan je neko donija.

Anka me pogledala, oči joj zasuzile.

–  Sveto je ovo. Ne znan ko je, al osin svetosti, niko ovako ne daje.

***

Od toga dana, svaku noć je kruv dolazija.

Na nekima je bija urezan križ. Na nekima oslikano bilje. Sinoć, na korici, pisalo je: “Iv 12,45”.

Bako, šta to znači?

– To ti je iz evanđelja po Ivanu, dušo moja. ‘Ja — Svitlo — dođoh na svit da nijedan koji u mene viruje u tami ne ostane.’

Ko god da ovo čini, neka mu nikad mrak ne padne na dušu.

 – Amen, Aida moja. Amen, ćeri moja.

Dani su se počeli lagano pretvarat u nešto podnošljivije. Ne u sreću — jer nje više nema — nego u mir sa samon sobon.

Dicu više ne bude grčevi i glad, a ni mene više ne budi srce šta skače ka da će van iz prsiju. Anka izmišlja slatkiše od cukra i Lera, pravi lizalice u obliku sunca i srca. Zlatan se smije, a kad se on smije, meni se duša pomakne iz mrtvila.

Počela san imat vrimena i za se. Pravim uje od smilja. Mažen ga po rukama, po vratu, po obrazima. Koža mi se vraća, oči se opet zacakle kad ih pogledan u špigetu. Prije spavanja oblačin staru spavaćicu od bavele i gledan svoje tilo.

Gledan bilige od poroda, od rada, od jada. I govorin tiho:

Aida, ti si živa. I još si lipa.

To jutro doša je Mirko. Pokuca lagano, ka i oni koji nose poštovanje u dlanovima. U ruci je drža kesicu mješavine kave. Miris se odma razlija kroz kuću.

– Mogu li ti pravit društvo uz kavu?

Uđi, Mirko. Uvik si dobrodoša.

Skuvala san kavu i donila na teracu. On je sidija tako mirno, al u njemu je bila neka sila — ona muška, tiha snaga, šta se ne mora dokazivat jer se vidi.

Visok, ramenat, kosa crna, oči tamne ka jesenja noć. I te ruke… Krupne, izbrazdane žilama. Ka korijenje šta nosi stabla.

– Znaš, reče, oprosti ako zvuči napasno, al imaš ruke… ruke koje su izdržale svit. I još su nježne.

Fala ti – odgovorila san tiho, skrivajući ih pod stolnjak, nesvjesna kako i to može bolit.

– Fra Perica me posla. On je bija vaš tihi čuvar. Sad je bolestan. Pa san ja preuzeja. Ako mi dopustiš.

Anka i ja nismo znale… Fra Perica… O, dobri moj Bože…

– Ništa ne tražin zauzvrat. Samo da znaš da si viđena. I da ne moraš sve sama.

Donija je i nešto novaca, diskretno. Ostavija ih na stolu ka da ostavlja kruv.

– Nać ću ti i posal, kad za to budeš spremna. Da imaš svoje. A kad rat stane — a stat će — onda ćeš znat da si prošla kroz pakao, i ostala svoja.

Nisan znala što više reć. U meni se nešto pomaklo. Ka da su se godine tuge u trenu raspukle, i ispod njih se pokazala žena.

Mirko je dolazija svaki dan. Prvo ka pomoć. Pa ka prijatelj. Onda više nije tribo ni ime, ni titulu. On je bija — tu.

Odveja nas je jednog dana do rike. Nas, dicu, Anku. Rika je bila zaklonjena, divlja, mistična. Ka tilo žene — hladna i snažna ujutro, topla i pitoma u suton.

Zlatan je puštao listove niz vodu, vičući: “Odlazi, brigo!”

A ja san u tom trenutku prvi put poželjela disat. Za sebe. Ne za preživljavanje, nego za život.

Mirko me gleda kroz granje, a ja se ne mičen. Njegov pogled me ne proždire — on me moli. On ne traži ništa, samo nudi — sigurnost, prostor, muško rame bez prijetnje.

Te večeri, kad su dica zaspala, kad je Anka tiho disala u drugoj sobi, Mirko je doša. Nisan ga zvala. Al san znala da će doć.

Staja je na vratima. Nisan rekla ništa. Samo san otvorila. On je uša, zatvorija vrata za sobom, tiho.

Zraka svitla pala je na njegove ruke. Vene su mu bile istaknute, ka crte karte koja vodi do nečega što san godinama zaboravila. Njegove ruke su bile radničke, grube, al kad su me dotakle — bilo je to ka kad vitar prođe kroz polje lavande. Usporeno. Duboko. Živo.

Dotakla san mu prste. Ka da mu ih je Gospodin sam crtao.

– Mogu li? — pita, glasom nižim od šapata.

Možeš, odgovorila san. Samo, nemoj brzo. U meni se još sve lomi.

Povuka me k sebi, stavija ruke na moju lumbalnu kost, ka da drži staru ikonu.

Poljupci nisu bili gladni. Bili su ozdravljenje. Kad mi je usnama dotaka ključnu kost, ja san se prvi put — prepustila. Bez grižnje. Bez misli. Samo tilo. I ja u njemu.

Njegove ruke su se kretale po meni ka maslinovo uje — klizile, grijale, hranile. Nisan imala šta sakrit, jer san već sve izgubila. Sad san samo bila — žena. Živa. Mokra. Mekana. Topla.

I dok su naši dahovi ispunjavali sobu, u meni se nije rađalo samo zadovoljstvo, nego — pripadnost.

U toj noći, punoj svitaca i mirisa bilja, na kamenu, pod tilom neba — ja san se vratila sebi.

Nebo je bilo nisko, zvizde su visile ka grozdovi. Ja san ih prstima brala, dok je Mirko sidija za mojin leđima, oslonjen na lakte, a dlanom mi je drža bok. Čvrsto. Ka obećanje.

–  Nisi ti žena od ostataka, Aida, šapne mi. Ti si žena od kamena i mirisa. I sve šta ti je puklo — sad opet cvita.

I ja san znala — u tim rukama, šta znaju nosit i čuvat, ja san — doma.

– prvonagrađena priča na konkursu Bugojanska vaza 2025. –

________________________________________

AZEMINA KREHIĆ rođena je 1992. u Metkoviću. Pravnica.  Dobitnica nekoliko međunarodnih priznanja za poeziju, od kojih su i:

– Nagrada sveučilišnih profesora u Trstu, 2019.

– Nagrada “Mak Dizdar” 2020. u sklopu manifestacije “Slovo Gorčina” u Stocu.

– Nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH, 2021.

(U sklopu ove nagrade je objavljena njena prva knjiga poezije “Zrcalo od Mjedi”)

– Nagrada “Fra Martin Nedić” 2022. za zbirku poezije “Zrcalo od Mjedi”

Studentica je Odsjeka za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zenici.

KRATKA PRIČA LARE PETROVIĆ: OTVORENA VRATA

proza

Ona je imala, po njemu, užasnu naviku koju je on stoički trpeo. Naime, stalno je za sobom ostavljala otvorena vrata od ormana, kredenca, frižidera, čak je i fioke ostavljala izvučene nakon što bi nešto uzela, viljušku na primer. Bilo je dana kada se probijao između otvorenih visećih elemenata u kuhinji ili sudarao sa suprostavljenim vratima kupatila i tuš kabine. Više puta je razvalio kuk od izvučenih fioka. Ponekad je morao da zatvori bar dvoja vrata od ormana samo da bi stigao do kreveta. Nije joj prigovarao. Posle onoga što su prošli nije imao srca bilo šta da joj kaže. Jednostavno je išao za njom i činio ono što je trebalo da se uradi nakon što se otvore vrata. Moraju biti zatvorena, inače ne bi ni postojala, mislio je dok je vreme prolazilo u ritmičnom ponavljanju.

Nekada bi ona otišla u dečiju sobu i jedino tada zatvarala vrata za sobom. Dešavalo se da u sobi bude danima. Nije znao šta da radi dok je bila unutra. Vrata su već bila zatvorena. Probao je da namerno ostavlja otvorena vrata od ormana u spavaćoj sobi ili izvučenu fioku nakon što bi uzeo kašičicu za čaj, ali nije bilo uspeha, refleksno je zatvarao za sobom. Nikako nije bilo isto kao kad bi ona prošla stanom i pootvarala sva vrata na ormanima ili kredencu. Žudeo je da ponovo zatvara za njom.

Jednom je pokucao na vrata dečije sobe dok je bila unutra.
„Mogu li da zatvorim vrata kada izađeš?“, tiho ju je upitao dok je stajao ispred.

Ona je otvorila vrata i rasplakala se.

– treća nagrada za prozu na konkursu “Ulaznica 2025” –

_________________________________________

LARA PETROVIĆ rođena je 1978. godine.
Pesme su joj objavljivane u značajnim regionalnim časopisima kao i na internet portalima posvećenim književnosti. Njene pesme su ušle u izbor za “Panorama nove srpske poezije” u 2025.godini. Dobitnik je prve nagrade na „Devetnaestim pesničkim stazama“ u Kikindi.
Objavila je dve zbirke pesama : „Oblak na tavanici“ (2006) i „Ona, ponovo“ (2023).
U pripremi je knjiga kratkih priča.
Živi i radi u Beogradu.

ZBIRKA PRIČA VANJE DIJAKA “POTPUNI BAUK KRUŽI POLUSARAJEVOM”, Art Rabic, Sarajevo, 2025; jedna priča

proza

VESELI CVJETOVI
(Dom za sa uma sišavše)

Sarajevo, maja 1992.

Jednog dana, preko Radio Sarajeva bio je upućen poziv studentima završnih godina Stomatološkog i Medicinskog fakulteta da se jave u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu kako bi pomogli u zbrinjavanju ranjenih, tamo već i fizički i psihički istrošenom zdravstvenom kadru.
Iako sam znao da se Klinički centar, kao i sve druge bolnice, a pogotovo porodilište, više tukao snajperima i granatama i bio „legitimnija“ meta od vojnih objekata i borbenih rovova, ja se već sutradan javih na Traumatološku kliniku Kliničkog centra i tako, preko noći, izgubih status podrumaša.
Vonj krvi i smrti me zateče u mračnim hodnicima Klinike za traumatologiju.
Kakvi bi to bili pisci da sa sobom ne nose neki mali notes, tefter u koji upisuju sitnice, nešto u hodu, nabrzinu, što im se čini da im možda nešto znači ili i ne znači, iz kojih kasnije crpe građu za neku novu knjigu. Međutim, nakon onoga što sam za tih mjesec dana proživio na Traumatološkoj klinici, krivo mi bi što tada nisam i ja imao neki notes da u njega sve zapisujem, ali ne da bih se kasnije toga prisjetio nego da sve zaboravim. Budući da nisam imao notes, još u glavi imam obrise lica one mrtve trogodišnje djevojčice kojoj je snajperski metak ušao u glavu iza uha. Sjećam se i starije žene, kojoj je granata otkinula obje noge do kuka. Pa onog mladog momka mirnog, pepeljastog lica sa kojeg su medicinske sestre makazama parale, trgale zavoje, i bez ikakve nježnosti, čupale i izvlačile gaze iz njegovog gelerima razrovanog tijela, a ja mu iz ruku vadio plastične braunile koje su bile prikopčane za infuzije. Tada shvatih, jer to nije pisalo ni u jednoj medicinskoj knjizi, da se ljudi, zapravo, ne sahranjuju u zavojima.
Sve bih ja to, i još štošta, uredno zapisao u taj svoj notes da bih iz svoje glave izbacio sve te slike. Samo da sam ga imao.

***

Znao sam da se majka brine. Danima nisam mogao kući jer se grad danonoćno granatirao, a smjena nije dolazila. Gladna je, pomislih. Prvi konvoj humanitarne pomoći još nije ni krenuo odakle je već trebao da krene. Gladan sam i slomljen na svaki način. U WC-u na sebi brišem nečijom krvi pošpricanu svoju zelenu bolničku uniformu. Neće fleke od krvi lako da se isperu. Hodam mračnim hodnicima izbjegavajući prozore koji gledaju na okolna brda.

Peti dan dežura, dođe smjena pa mi se malo popravi raspoloženje. Idem kući. Brinem se za majku. Nosim joj malo hrane u kesi. Frtalj hljeba i juhu u kojoj pliva šaka graha.
– Nemoj, brate mili… – negoduje majka kad me je vidjela na vratima. – Ne dolazi ovdje. Poginut ćeš. Za mene se ne brini. Ja sam dobro i komšije mi pomažu.
Tražim čistu kašiku po kuhinju da prespem grah u tanjir.
– Hajde, sada jedi. -rekoh. – Vidi, u njemu ima i komadića isjeckane ovčetine.

***

Tih dana stojeći na ulici pored velike cisterne u redu za vodu sretnem prijatelja. Nisam ga dugo vidio pa bi o svemu preko reda da pričamo.

Dok stojimo držeći plastične kanistere i osluškujemo detonacije po gradu, rekoh mu da mi je ostalo još nekoliko završnih ispita na medicinskom fakultetu i da mi je sada prioritet da što prije diplomiram, ali da ni sam ne znam kako usljed nedostatka slobodnog vremena.

– A zašto ti ne provjeriš na psihijatriji? – upita me. – Sigurno i njima treba osoblja. A tamo nema ranjenika, i još uvijek nema puno ludih pa je dosta mirnije. Ludi će tek kasnije. Kad se rat završi. Pa akobogda, i ako možda budemo imali sreće i preživimo ovaj rat, svi ćemo, sigurno, da prolupamo. Pa evo ti samo primjer Vijetnamskog rata. Ne treba ti ništa više. Bitno je sad izvući živu glavu. Razumiješ.

Jedan ćelavi brko stojeći u redu iza nas počne da se dere na nas.

– Daj ba više, ne palamudi tamo, nego sipaj tu vodu da ti je ja ne bih sipao! Jes’ čuo! – onda se okrenu i svima što su stajali u redu, kao da se nekome pravda: – Joj, što ne mogu ove pametnjakoviće…

***

Juli 1992.

Psihijatrijska bolnica, Jagomir u mirnodopsko je vrijeme bila smještena izvan grada, u Nahorevu. Igrom slučaja početak rata je zadesi na pogrešnoj, srpskoj strani. Kažu da je jedan dan srpska vojska ušla u bolnicu, izbacila sve pacijente i medicinsko osoblje napolje, te njih pedesetak postrojila u krugu bolnice.
– Neka vas sad Alija liječi. Jeb’o vam on majku! – reče spodoba u crnoj šubari sa okačenom kokardom pa dugim rafalom iz šmajsera zapara nebo. I pametnom i ludom nije trebala jasnija poruka od ove pa se pacijenti predvođeni doktorima i medicinarima trčećim korakom zaputiše u grad koji je kontrolisala Armija Republike BiH, gdje će kasnije na Bjelavama, padinskom dijelu grada, ovi nesretni ljudi dobiti kakvo-takvo utočište u ratu u nekadašnjem vrtiću, „Veseli cvjetovi“ – maloj montažnoj kući na dva sprata.
Pacijenti su u „Veselim cvjetovima“ bili smješteni u tri nekadašnja dječja dnevna boravka. Jedan veći, pretvoren u sobu za ženske pacijente, a druga dva za muške. Vrtić je još imao veliku trpezariju sa kuhinjom dok je recepcija, mala soba smještena pored glavnih ulaznih vrata, bila pretvorena u ambulantu gdje se nalazio ormar sa lijekovima. Doktori i medicinari su u njoj provodili vrijeme kad su bili u 24 satnim turnusima.
Kompletan interijer zgrade, vrtića, bio je namjenski napravljen za djecu. Minijaturne stolice na koje je odrasla osoba mogla da sjedne na samo pola stražnjice, male WC školjke, a po zidovima još uvijek dječji crteži koji su oslikavali proslavu Prvog maja, Praznika rada. Vrijeme kao da je stalo u ovom vrtiću. Bila je to nestvarna slika za jednu psihijatrijsku bolnicu, Dom „za sa uma sišavše“, koju ni najmaštovitiji filmski režiser horor filma, ni da je na teškim drogama, ne bi mogao da zamisli.

***

– Može kafa? – sipnu iz džezve u fildžan tek napravljenu kafu doktor Omer, psihijatar, gorostasne konstitucije i razbarušene crne kose pa me, kako to samo psihijatri znaju, zagonetno pogleda kroz zatamnjena stakla svojih naočala kao da hoće da dijagnosticira moje mentalno zdravlje. A onda se malo pomjeri i nakrivi na stolici i prdnu ono što se kaže „ko konj“, a meni postade malo neugodno, ali dobro, pravim se da nisam čuo. To je bio moj prvi dan na poslu.
– Ja nešto tebe upitah. – ne spušta sa mene pogled doktor Omer povisujući ton svog glasa, pa ponovi. – Je li može kafa?
– Hvala, ne pijem kafu. – pomislih da bih radije širom otvorio prozor ne bi li u ambulantu ušlo barem malo svježeg zraka.
– A ne piješ kafu. Dooobro. – zaključi doktor Omer, a zatim iz svog barem tri broja manjeg doktorskoga mantila – rukavi su dopirali jedva do ispod laktova, pa je meni tako tijesan više ličio na ronilačko odijelo – izvadi kutiju cigara upakovanu u novinski papir. U „Fabrici duhana Sarajevo“ vladala je nestašica originalnih omota za cigarete, pa je pakovala cigarete u stari novinski papir. Kasnije, kada ih ispušiš, mogao si da čitaš stare vijesti.
– Cigara? – nudi mi doktor Omer iz otvorene kutije.
– Ne pušim, hvala. – rekoh.
– AJS, tebe! -namršti se doktor Omer. Izgledao je „debelo“ razočaran pa stade povišenog glasa da analizira naš dosadašnji razgovor, nabrajajući činjenice na prste.
– Dakle, pod jedan, ne piješ kafu. Pod dva, ne pušiš… – pa se zaustavi držeći se za srednji prst.
– A boga ti, je li išta onda guziš?

***

Veseli cvjetovi su bili moj prvi stalni posao u životu. Dva dana slobodan, dežurni dvadeset i četiri sata u turnusu. Uzimao sam anamnezu, fizikalni, neurološki i mentalni status pacijenta, čitao psihijatrijske kartone, ispunjavao temperaturne liste, davao depo/injekcije pod svijećama, slušao nevjerovatne priče od pacijenata, kao recimo one o slonovima na Mjesecu. Sve osoblje Veselih cvjetova je bilo blisko i bili smo kao jedna porodica. Osim sa doktorom Omerom, često sam bio u smjeni i sa doktoricom Melihom koja mi je bila kao majka, a medicinski tehničari Ibro i Milivoj, kao očevi. Ibro je pri tom bio veliki zajebant. Pametan zajebant. Ali nekako sam se ipak najviše zbližio sa doktorom Omerom. I dok mi je doktor Omo, kako sam ga zvao od milja, prenosio svoja iskustva iz psihijatrije, ja sam njega učio igrati šah u dobro uprđenoj ambulanti. Tada mi se otvorila i mogućnost da učim i polažem završne ispite na Medicinskom fakultetu. I situacija sa hranom je bila mnogo bolja od one u Kliničkom centru. Majci sam iz smjene donosio i ručak i večeru, a onda se pred mrak vraćao opet u vrtić da završim smjenu do sljedećeg jutra.
Tako je bilo cijele prve godine rata. A onda mi je radna obaveza istekla i više nisam mogao da je obnovim. Ustvari, možda i jesam, ali mi je već bilo dosadilo moljakati okolo veze u Ministarstvu odbrane.

***

Jednog jutra dolazim u dežuru i čujem od kolega da je naša doktorica Milica, sa kojom sam samo nekoliko dana ranije radio u smjeni u Veselim cvjetovima, ubijena snajperom prilikom pokušaja prelaska preko rijeke Miljacke na Grbavicu, naselje koje je bilo pod kontrolom srpske vojske. Mada smo dugo razgovarali taj dan, ja ničim nisam mogao da naslutim da je planirala nešto takvo.

***

Raditi u vrtiću, u montažnoj zgradi u kojoj su glavni građevinski materijali bili staklo i šperploča, bila je već dovoljna ludost sama po sebi. Na Bjelavama, zgrada je stršala na ledini koju su sa srpskih položaja imali kao na dlanu. Snajperisti su nas mogli vidjeti kad su htjeli kako sa pacijentima šetamo okolo po dvorištu vrtića. Čini mi se da bi i ona novogodišnja petarda da je baciš na zgradu, sa lakoćom mogla odvaliti zid, srušiti krov, a kamoli jedna minobacačka granata.
Osoblje koje je prije rata radilo u Jagomiru, govorilo mi je da je Radovan Karadžić, psihijatar, bio njihov kolega i da on vjerovatno zna da smo mi, njegove kolege, tu i kako vjerovatno neće da nas gađa.
Nisam nikad ozbiljno shvatao tu priču, ali činjenica je da je samo jednom, i to za moj rođendan, devetog decembra 1993. godine, pala granata. Pitam se da li je Karadžić znao da mi je rođendan pa mi uputio čestitku u predvečernjim satima, u vrijeme kada su grad potresale teške detonacije. Minobacačka granata je pala i u dvorište našeg vrtića, a njeni geleri se raspršiše na sve strane i probiše „zidove“ Veselih cvjetova kao da su od papira. U tom trenutku smo doktor Omer i ja sjedili u ambulanti i igrali šah. Kad je granata tresnula o beton, nas dvojica smo pali sa stolice i bacili se na pod.
Čujem vrisku i zapomaganje koje je dolazilo iz trpezarije. Trčim sa doktorom Omerom i zatičemo pacijenta romske nacionalnosti kako leži na podu u lokvi krvi. Desna mu je butina bila napola prepolovljena. Iz rane šiklja krv i viri vrh bijele kosti.
– Pomagaj, doktore, ljubim te strasno u čelo krasno! -u šoku, plačnim glasom širi pacijent ruke prema nama.
Doktor Omer nađe na podu u ćošku neku upišanu plahtu, pa od nje začas napravi Esmarhovu povesku te je čvrsto sveza pacijentu iznad rane u namjeri da zaustavi krvarenje, a meni reče da brzo negdje nađem neku dasku pa da imobiliziramo pacijentovu nogu. Trčim na sprat, sjetih se nekih lamela na gomili.
Nakon što smo zbrinuli pacijenta, naš šofer bolnice je odvezao pacijenta kombijem do bolnice Koševo na daljni tretman.
Odjednom sve utihnu. Vratismo se doktor Omer i ja u ambulantu, krvavih bijelih mantila. Doktor Omer se sagnu i pažljivo prikupi razbacane šahovske figure sa poda, pa ih uredno složi na šahovsku ploču. Onda pripali cigaru, otpuha kolutić dima u plafon, otpi srk kafe iz fildžana, zagleda se u šahovsku ploču pa reče.
– Ko je na potezu?

______________________________________________

VANJA DIJAK je pisac iz sarajevskog svijeta, prvenstveno haustorske, gradske proze i humora, ironije, parodije i satire, a ponekad i malo i šire perspektive.
Rođen 1967. godine i odrastao u Sarajevu.
Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Menadžer u kanadskom mentalnom zdravlju i certificirani edukator klasične gitare i teorije muzike na Royal Conservatory of Music u Kanadi.
Kada nema puno vremena, putuje po svim kontinentima svijeta po kojima neselektivno degustira čudne, lokalne, gastronomske specijalitete, obilazeći pri tom nepoznate turističke atrakcije.
Objavio knjige:
Komšinica Bera, 2017.,
Kako smo kalili Zelen ban, 2023.,
Potpuni bauk kruži polusarajevom, 2025.

KRATKA PRIČA SRĐANA MILJEVIĆA: PRVI TALAS

proza

„Slušaj, sine, baba da ti kaže: Niko ne voli tužne ljude“.

To mi je rekla baba Domika u kupeu voza koji se kretao ka mom prvom moru.

Kroz koji dan napuniću sedam.

Niti sam ja njen sin, niti ona moja baba, ali me je, kao i sve bake iz komšiluka, volela.

Bože, ovaj ti je mali ko bubica, gde ga staviš, tu ga nađeš, govorile su o meni dok bi ispred garaža pekle papriku od koje sutradan nastaje ajvar.

Naučio sam da pišem s pet, pa sam voleo da zapisujem ono što su govorile, iako većinu stvari nisam razumeo.

„Znaš“, nastavila je Domika, u kupeu voza za moje prvo more, „od tuge nemaš ništa. Zato ja kod ljudi najviše cenim kad su svesni da su živi“.

Ni ovo  nisam razumeo, ali sam zapisao.

„Ljudi ko ljudi…“, nastavlja, ali ovo ne beležim jer mi ništa ne znači. „Ja sam ti se, sine moj,  u životu najviše ispričala sa životinjama.“

Iako nisam razumeo o čemu je govorila, voleo sam da je slušam, pa sam je pitao šta znači suto u Sutomoru. Zvučalo mi je kao tužno more, to suto.  

„Ma jok“, kaže uz osmeh. „Ne postoji tužno more, samo tužni ljudi. Nego, je l’ znaš ti da plivaš?“

 „Ne znam još, ali je mama rekla da će da me nauči.“

„Je li on, beše, rak ili lav?“, pita.

„Na samoj granici, ali je lav“, tvrdi mama.

„Siguran sam da ću voleti more“, dobacujem obema. „Možda sam ipak rak?“.
„Ma nisi. Rakovi su njanjavi. Ti si mamina lavčina“.

Hteo sam i da pitam Domiku, da je životinja, šta misli da li bi je iko usvojio, ali sam se setio razgovora s mamom pre puta. Obećao sam da ću biti dobar i da nas je komšinica pozvala u svoju kuću baš jer nisam ko druga deca.

„Spavaj sad. Kad ustaneš bićemo na moru“.

Bilo je ovo leto kada zapravo želiš sve, a ne očekuješ ništa. Jer, kako da znaš šta te čeka na moru koje nikad pre nisi video?

Nisam tad rekao Domiki da moja mama ne zna da pliva.

*

More mi se mnogo dopalo. Nisam izlazio iz vode dok mi ne pomodre usta. Onda bih se osušio, pa lizao slanu kožu.  Domika je ostajala u kući, gore u brdu, jer joj je dovoljno samo da more vidi i da je miris maslinjaka opušta. Mama je ulazila u vodu do struka, da bi u polu čučećem položaju imitirala pokrete plivanja.

„Je l’ izgleda kao da stvarno plivam?“, pitala bi me pogledom devojčice.

„Ali, mama, ko će mene da nauči?“

„Ja ću“.

„Ti ne znaš“.

„Pa, šta. Nije to ništa teško“.

Na plaži mi se nisu dopadala samo glasna deca. Neki dečak i njegova sestra izvukli su na pesak meduzu i pipali je grančicama. Onda se mala opekla, pa je majka prišla i počela je lupkati po guzi uz reči: Jesam ti, jesam ti, jesam ti rekla.

A nije rekla.

Onda je počeo da plače i brat, pa je majka nastavila: E, sad ću stvarno da vas istamburam, da bar znate što kmečite.

„Mama, a kad ćemo da mi kupimo šlauf?“, pitao sam je kasnije tokom dana dok je pincetom čupala dlake s nogu.

„Danas kad krenemo kući, ali ne onaj… Smejaće ti se deca“.
„Ali meni se baš sviđa…“

„Roze nije za dečake, smejaće ti se cela plaža“.

Predveče smo došli u kuću na brdu, gde su nas dočekale vruće krofne.

„Ajde da se jede, sigurno ste se istrošili od plivanja“, kaže Domika.
Mrljavim dok mi nudi različite tegle džemova, a onda mi tiho, dok je mama u kupatilu, šapne: „Što ne jedeš?“.

„Nisam gladan“.

Pokazao sam na zeleni šlauf i rasplakao se.

„Briši te suze, sutra ti je rođendan. Kad se vratite s plaže, duvaš svećice. Napraviće baba tebi tortu“.

Mama me je samo pogledala kad je sela za sto i rekla: „Veliki dečak pa plače, ko neki ženski Petko“.

*

Zaplivao sam u duboko, sam. Nisam mogao da dohvatim dno, ali mi se dopao osećaj. Kao da letim. Okrenuo sam se i video skamenjenu mamu u plićaku.

„Dobro je, bravo. Eto, sad možeš sam. Vidiš da nije teško. Aj se vrati, molim te.“

Sutra ću ja naučiti nju da pliva, obećao sam sebi dok smo se vraćali kući. Tamo nas je čekala baba Domika, uz postavljen sto.

„Ajde vi lepo sedite, a ja idem da donesem tortu iz frižidera. Prvo da se duvaju svećice, pa da se jede“, rekla je s uzbuđenjem koje dotad nisam video.

I mama je bila srećna. „Eto, sad kad kreneš u školu, kad se budete upoznavali i predstavljali, možeš da kažeš da znaš da plivaš. Da si proplivao na rođendan“.

Onda je baba Domika uzviknula: „Zatvori okice sad“.

Osetio sam svetlost sveće, i čekao uputstva.

„Znaš. Danas mi je doletela bubamara. To mi je odmalena bio znak sreće i vreme da zamislim želju. Volela bih da nekad bubamari kažem da nemam želje, to bi valjda značilo da sam spokojna. Kako god, moja je želja bubamari danas bila za jednog posebnog dečaka. I za njegovu posebnu mamu koja ga uči da je hrabri lav. I tako te je i uverila da sve možeš. Ali, zapamti, nikad nemoj zaboraviti da si ti vrlo poseban dečak (ovo ću isto zapisati u svesku). Ovo će biti naša mala tajna. A sad možeš da otvoriš oči, račiću najlepši“.

Rasplakao sam se kad sam pred sobom video Barbi tortu, onu u kojoj se Barbi lutka stavi u koru od torte kao haljinu. Uzbuđenje je izbrisalo nastavak sećanja.

*

Prvog septembra mama mi je rekla da u školi ne moram da pričam o torti.

A ni o tati.

Prelistao sam svesku i još jednom pogledao rečenice s mora, gde je stajala jedna koja mi i dalje nije bila jasna. Izgovorila ju je baba Domika u vozu ka Beogradu.

Razumeću je mnogo godina kasnije nakon vesti da je njeno srce sada kod Jakoba iz Belgije:

Živa sam srce davala budalama, što ne bih mrtva kome treba.

– prvonagrađena priča na 5. Skribonautovom natječaju/konkursu Nastavi priču, 2025. –

____________________________________

SRĐAN MILJEVIĆ (Beograd, 1985) završio je studije svetske književnosti i teorije književnosti na Filološkom fakultetu, te master studije menadžmenta u kulturi pri Unesko katedri, s tezom: „Umetnost iza rešetaka: participacija i recepcija kulturnih aktivnosti u kazneno-popravnim domovima u Srbiji“.

Za priču „Ja, dželat“ (Festival europske kratke priče, Zagreb, 2017) osvaja drugo mesto, dok su se priče „Rat je ružna reč“ (2022) i „Nikad nisam rekao tata“ (2024) našle u finalu regionalnog Biber konkursa.

Na projektu „Write the Change“ bio je mentor kreativnog pisanja mladima iz regiona.

Prvu zbirku kratkih priča „Svima nam je prvi put“ objavljuje 2019. godine.

Na prvom konkursu „Nastavi priču“ (Skribonauti 2021) za priču „Iza“ osvaja drugo mesto.

KRATKA PRIČA GORDANE SAMARDŽIJE: KORAK NAPRIJED, NATRAG DVA

proza

Posežem za vrećicom Kviki štapića. Prazna je. Grizla bih nokte kad bih imala sirovine, a ne samo oguljenu, sluzavu kožicu oko njih. Jedanput sam stavila umjetne. Osuđujući pogled novopečene umjetnice čija se diploma sušila pod staklom nasuprot ulaznih vrata odvratio me od sljedećeg pokušaja. Zagrizem usnicu. Do krvi. Žuč propušta na najneobičnijim mjestima. 

Svjetlucanje božićnih lampica tetura mi do umorna mozga. Lena i ja kupile smo umjetno drvce i naizmjenično ga okitile loveći vrijeme između dnevnih i noćnih smjena i nadoknađivanja sna. Ukrasi su nabacani bez reda i strukture, kupljeni na aukcijama za napuštene životinje. Mama bi se skamenila pred tim oličenjem neukusa. Ruf se stišće uz mene pružajući mi podršku. Telefon je skriven pod dekicom. Uznemiruje me i bez uključenog zvuka i vibracije. 

Skoro će podne i netko će me od njih uskoro nazvati. Tipujem na tatu, on mi je uvijek prvi izbor, potom na Jelenu. Starija sestra uvijek je pametnija. U mojoj su obitelji svi pametniji i preveć ih je za jednu mene. Mama je zauzeta slaganjem kolutića mrkve na obiteljske porculanske tanjure, nezaobilazno od manjih prema većim, i razdvajanjem komada kuhane piletine na one oku prihvatljive od onih koje će ona i tata sutradan pojesti u tišini. Neizostavni dio jelovnika su i čarobni zalogajčići koje priprema za svaku prigodu otkako ih je probala na Renesansnom festivalu. Ostaju nepojedeni, jer nitko osim nje nije ljubitelj pilećih jetrica, čak ni kad su kamuflirane u hrskavi špek. Danas ima novu klijentelu koju će pokušati zaljubiti u svoj specijalitet. Roman je na božićni objed pozvao roditelje svoje zaručnice. Nadam se da vole jetrice.

Ekran kratko zasvijetli. Kladioničar bi mi bez muke uzeo novac. Jelena je. Viče velikim slovima.

”PA DOBRO, GDJE SI TI? RUČAK SAMO ŠTO NIJE POČEO.” 

Sigurno misli kako sam, opet, bezrazložno kasno krenula i zapela u prometu kojeg nema, u podne, na Božić, ili u snijegu kojeg godinama nema u podne na Božić, a nemam vozačke vještine da se iz toga iskobeljam niti nosim lopatu u prtljažniku. Možda sam ostala bez benzina, budući da nikad ne razmišljam unaprijed, a nijedna pumpa u gradu danas ne radi osim, možda, Inine u Kolodvorskoj, ako imam u spremniku dovoljno i do nje. Iako mi treba nešto manje od pola sata lagana hoda, ni za pješačenje nisam osposobljena, nemam prikladnu obuću, uvijek razbijem koljeno, razderem obraz ili oštrom travkom probodem oko. Općenito sam nesposobna za život i suživot, veli. Samo prepisuje.

Čupkam raščohani naslon dvosjeda. Ruf ne bira mjesta na kojima oštri svoje noktiće, a nas dvije smo popustljive vlasnice. Dvoumim se tek trenutak. Snagu izvučem iz vrška nokta malog nožnog prsta.

”Neću doći.“

Napisala sam. Usudila sam se.

Ruf se protegne i pogladi me kandžicama po podlaktici. Vidim je kako bulji u mobitel, kroz žamor glasova odmiče stolicu i hoda predsobljem, otvara ulazna vrata i zanemarujući hladnoću odlazi u vrt. Ekran svijetli duže nego prvi put. Razmišljam o nejavljanju. Mogu se praviti mrtva, to sam činila kao dijete svaki put kad više nisam mogla trpjeti njihove bezbrojne, pametne savjete. Toliko ludosti više nemam. Nikad nije upalilo. Koliko god bih dugo ležala umirena, netko od njih bio bi uporniji. Stoga pritisnem zelenu slušalicu kako bih saslušala vrišteći glas.

”Šta ti izvodiš, ako nemaš novaca za gorivo ili taksi, poslat ću Romana po tebe. Trebala si ranije javiti. Uvijek te spašavam…”

Prekinem tiradu prije negoli se pretvori u litaniju njenih zasluga u mom životu.

”Ne trebaš nikog slati. Imam i goriva i novaca, nisam zaspala, nisam umorna, samo neću doći.”

Na ekranu utišanog televizora reklama za Coca Colu, jedna u nizu. Nikad me ne ostave ravnodušnom. Puštam suze da se skupljaju u kutovima.

Mi smo djeca iz Ulice kraljice Jelene. I igrali smo se u istoimenom parku. U tom se parku sad igraju moji nećaci, jer se moja najstarija sestra nije odmakla dalje od drugog kraja iste ulice. Mama ju je uvjerila da je po kraljici dobila ime. Nije mi poznato je li ulica nazvana po lijepoj ili slavnoj Jeleni, jedino znam da se moja sestra identificirala i s tronom i s ljepotom i sa slavom. Kristina i Roman su blizanci koje nikada nije dovukla kući za uši s potoka kojeg smo zvali rijekom dok smo se bojali da ćemo se u njoj zajedno sa žabama utopiti. Nisu joj dopustili. Svu svoju pažnju usmjerila je na mene. Uživala je uskraćivati mi nepodopštine. Mami je nakon troje djece nedostajalo energije. Prepustila me njoj, samo bi završno podebljala njene prodike. Što sam se više otimala, stisak je bio čvršći i glasniji. Zaradivši prvu pravu plaću, pobjegla sam na Kumičićev trg uz trule i providne izgovore.

Isprva me plašila tišina u koju bih zakoračila vraćajući se iz noćne smjene. Lena bi već otišla na posao. Tišina mi dotad nije pripadala. Nisam znala što bih s njom, da se svađamo, igramo, ili sinkrono šutimo. Uskoro je tiho predenje sitog, nezahtjevnog mačka postao jedini zvuk koji mi je trebao.

Mama nije pustila suzu kad sam odlazila, samo je nabrala nos izrazivši time svoje neslaganje. Kažu mi da i ja radim isto. Ne želim joj ni u čemu biti slična. Ispratila me s rečenicom: „Iz ove si kuće trebala otići kao udana žena, a ne kao podstanar!“ Jedva sam je uvjerila da je Lena samo cimerica, srednjoškolska prijateljica. Tata je plakao za svojom mezimicom, isključivo u sigurnosti drvarnice, pod zaštitom pomno odabranih bukovih cjepanica, njegovom rukom posječenih u šumi koju je naslijedio od djeda Martina u podnožju Bilogore. Drva kupljena kod uličnih prodavača nisu dovoljno dobra za spravljanje ukusne peke, uvijek naglašava. Samo me teleće koljenice od kojih se lijepe prsti sprječavaju da prijeđem u vegetarijance. Što bi tek na to rekle njih dvije.

„Ništa ne razumijem. Šta da kažem mami?“

Reci joj nek se goni i ona i njeno svinjsko pečenje, čarobni zalogajčići i šesnaest vrsta salata. Vatra u umjetnom kaminu vraća mi isti osjećaj pripadnosti. Guram ga dalje od sebe kako mi ne bi u plamenu progutao grlo ili spalio želudac.

„Ne moraš smišljati izgovore za mene, samo joj reci da neću doći.“

Dosta mi ih je. Dosta mi je Romanovih savjeta o zdravoj prehrani i kretanju. Otkako je upisao kineziologiju ni o čemu drugom ne priča. Dosta mi je Kristininih naputaka kako i gdje pronaći potencijalnog ženika. U obzir dolaze i doktori pred rastavom, mogla bih ih uloviti tijekom noćne smjene da nisam toliko sklona samohranjenju. Dosta mi je maminih coktanja jezikom i nabiranja nosa i tatinih nespretnih pokušaja da promijeni temu razgovora. Dosta mi je Jelenine neodgojene djece koja razmazuju Passatu po mojoj novoj košulji. Podnijela bih jedino slojeve Kinder lade, u nju bih se rado cijela umočila, da joj upoznam okus, a ne samo slušam nostalgična njurganja kako nikad više takva čokoladnog namaza. Tada mi ne bi bilo žao košulje za koju sam dala četvrtinu plaće. Kemijsko čišćenje je bacanje novca, a ako je operem, postat će nedovoljno prostrana za moje bogato uhranjene dijelove. Taj zadnji komad preuska kalupa, snižen do iole prihvatljivog, svojim vidljivim logom trebao mi je zajamčiti uspjeh i bogatstvo, a još me nije dotakla ni zraka uspjeha ni tračak bogatstva.

Pričajte o meni sad kad me nema. Slatko se smijte dok spominjete moj luzerski posao pranja starih, obješenih guzica, cokćite jezicima i nabirite nosove dok se usuglašavate kako je nečuveno u mojim godinama nemati ni muža ni djecu ni nešto svoje, već dijeliti stan sa spodobom na kojoj nema nijednog neizbušenog mjesta. Svaki put kad spomenu Lenu, tihi, nepodijeljeni bijes zahvati svaku moju stanicu. Ne dirajte je, vrištala bih, dovoljno je što se katkad i sama zastidim njezina dubokog dekoltea pred važnim radnim kolegama.

Novopridružene članove obitelji odmah upoznajte s kim imaju posla da ne osjećaju obvezu pozvati me na uzvratni ručak, jer: Eto kako ona zahvaljuje na svemu što smo joj pružili. 

U pauzama pričajte o snijegu koji već godinama nije zabijelio Božić. Spomenite i tetu Senku, koja božićne blagdane provodi sama. Prestara je za odlazak u Australiju, a njena djeca prezauzeta za duga putovanja i prevažna da bi blještave dane provodili u gradu koji cijeli nema stanovnika koliko jedan njihov kvart. Zna reći puno više od Dobar dan, susjeda. Danas ću joj, kad se uvučem sa stražnje strane dvorišta u njenu toplu kuhinju i zamuljam prste čokoladnom glazurom mađarice, reći da velika obitelj nije uvijek blagoslov. Bez ustručavanja ću zasoliti slatki okus kakaa dok joj budem pričala o malom Jakovu koji je za božićni poklon dobio neželjena krila.

Ekran ponovo zasvijetli. Tata. Fulala sam samo redoslijed. Crvenih ušiju ustao je od stola tiho se ispričavajući prirodnim potrebama da bi me nazvao iz sigurnosti kupaonice. Puštam ekran da zasvijetli tri puta. Nemam mu što reći. Ne smije ostati predugo. Ona će već poslati nekog od unučadi da kuca na vrata pitajući ga je li mu dobro. On ne traži opravdanja, a meni ne trebaju njegove suze. U novoj vrećici Kviki štapića zrna soli sasvim je dovoljno. 

________________________________________________

GORDANA SAMARDŽIJA rođena je 1974. u Slavonskom Brodu gdje i danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Pisanje priča i pohađanje radionica kreativnog pisanja bijeg su od suhoparnih zakonskih članaka. Priče su joj objavljene u zborniku samoborske knjižnice Pišem ti priču 2023., u zborniku Susret riječi Bedekovčina 2023. i 2025. Vlastita zbirka priča još uvijek je san.

ROMAN MILOŠA PETROVIĆA “BALKANSKI GONIČ”, Plavi mak, Novi Sad, 2025; odlomak

proza

Ispred Sava Centra čekam autobus iz Novog Pazara za Frankfurt. Izgledalo je kao dobra ideja da ne hvatam direktan prevoz, da ne bih ulazio odmah s ostalim putnicima, čim se motor autobusa zagrije i kondukter pregleda karte, nego da sačekam na nekoj od međustanica, da hvatam taj prolazni autobus kao obični putnik s propratnim, i tako bar ne od starta upečatljivim, prtljagom na plećima.

Nešto je posle jedanaest, bliži se ponoć, a tako i tajming za dolazak prevoza. Pored mene se raščistila sva gungula prosjaka i radnika s okolnih stanica i ostao je samo bračni par, barem mi tako izgledaju dok se usiljeno smješkaju i nešto se sitno dogovaraju, koliko mogu da čujem. Začudo, muškarac je taj koji džangriza i istu stvar više puta ponavlja. U dogovoreno vrijeme prilazi svijetlozelenkasti autobus, s povećim ptrljažnikom. Miris benzina i garež auspuha bezuspješno se rvu sa sudžucima i ko zna još kojim proizvodima, ali moraće da priznaju poraz. Uz simfoniju neuštimane hidraulike, otvaraju se vrata, na kojima se pojavljuje kondukter i kaže da su puni te da ne bi smjeli primiti više putnika. U isti glas, bračni par i ja govorimo da smo rezervisali karte, utrkujući se ko će prije u telefonu pronaći dokaz i izdiktirati brojeve pasoša te kondukteru osvježiti pamćenje. On ne mari za to, ponaša se kao da smo sami krivi što nismo autobus čekali bliže Novom Pazaru i tako se izborili za svoje mjesto. Oslovljavam ga imenom, služeći se bogznakakvim štosom, ali Tarik se ne da i zbunjen je što znam njegovo ime. Tako vjerujem, sve dok mi ne kaže da se ne zove on Tarik nego vozač, koji se u tom trenutku okreće, spušta telefon i, umalo se udavivši čačkalicom, kaže kondukteru da me pusti. S Tarikom sam imao određeni dogovor i prije rezervacije karte. Na pitanje o prtljagu odgovoram da imam samo ranac, koji još uvijek ne skidam s leđa, na šta me Tarik grdi, na opšteprisutnu začuđenost putnika, dok mi kondukter odobrava sa zahvalnim izrazom lica što sam ga poštedio deset koraka i naplaćivanja prtljažnog dinara.

Prije no što se autobus lansira put auto-puta, žena sa stanice izgrli se s, vjerovatno, suprugom, uđe u autobus, smjesti se na stepenice kod stražnjih vrata i glasno odahnu. Taj njen lokomotivski pisak naiđe na opšte oduševljenje putnica – kažem putnica jer putnici već gledaju osamdeset drugi nastavak Žikine dinastije na televizorčiću dva metra iznad glave ucveljene žene. Ona se, kao po komandi, potpuno otvara i priča sapatnicama da je jedva dočekala da krene i da će joj lakše pasti mijenjanje pelena cijeloj gerijatriji nego pranje njegovog veša, pri čemu se saputnice glasno narugaju jadniku, ali izbjegnu saučesništvo u ogovaranju muževa. Tek poneka prozbori kako je razumije i da ni njima čuvanje djece tetkinih tetaka isto tako ne pada teško.

Pauze su najgori dio putovanja. Taman pomislim da smo stigli do odredišta, a ispostavi se da smo kod još jedne puš i piš destinacije. Putnici baljezgaju, rasanjeni u nešto malo nakon ponoći, ja čekam priliku da se domuvam do Tarika i podsjetim ga na dogovor, koji je bio sve osim kretenskog ostavljanja mjesta u autobusu, a Tarik bi skoro pa sigurno moj broj blokirao i na stanici se pravio da me ne poznaje, što i ne bi bilo teško jer se i nismo lično poznavali.

Prolaze kilometri a autobusom se širi vonj tek priklanih ovaca i još neke stoke pride. Nije mi potrebna vještina prevejanog detektiva da zaključim da putnici muvaju nešto s prepakivanjem mesa, vidim kako leti kulen, sudžuk i još neke mesne izmišljotine sa sjedišta na sjedište, uz domunđavanje o gramaži dozvoljenoj da se unese u Evropsku uniju. O boksovima cigara da i ne govorim, čak jedan boks Marlbora završava u mom krilu. Iako se opirem, tvrdeći da kod sebe već imam tek načetu paklicu, putnik koji mi je robu doturio samo se nasmiješi i izdeklamova svoj proizvoljni član zakonika, prema kom ta moja paklica, još i načeta, ne ulazi u ukupan zbir onoga što namjeravam da prenesem. Minut ili dva me pecka paranoja da ću s dodatnim tovarom graničarima biti uočljiviji, ali me ubrzo utješi pomisao da možda i nije tako, i da ću u buljuku putnika s prtljazima na granici dopuštenih biti jedan od njih, dakle dio grupe. Biti u masi mi nije strano, dugo odugovlačim priznanje samom sebi da se u tim situacijama zapravo najbolje osjećam, ušuškan sa svih strana, kao da u toku noći ne mogu da se otkrijem i doživim prijatnu promrzlinu jer je tu uvijek još jedan pokrivač da me zaštiti, pa još jedan, i još jedan, sve dok se strane terena ne zamjene, a onda mi ćebad postanu omče i taman kad jednu skinem pojavi se još jedna, pa još jedna.

Zadatak koji moram samcijat da obavim jeste prilazak Tariku u nekoj od narednih pauza (a uvjerenja da će ih biti još nekoliko, iako smo nadomak granice, ne manjka mi), da ga podsjetim na naš dogovor preko telefona, tačnije, moje mucavo moljakanje da mi omogući da bez garantnog, pozivnog ili kog već pisma budem srećno isporučen preko granice. Sjećam se da se utom Tarik, na svako moje škakljivo pitanje oko nelegalnog prelaska, gušio u kašlju, što sam tumačio kao odobravanje, ali se sjećam i Tarikove predostrožnosti da u slučaju da nas neko prisluškuje grgutanje šlajma zvuči kao ometač jer pitaj boga čime se sve on, onako usput, bavi dok vozi sitne, bezbrižne švercere. Dok mu na narednom odmorištu prilazim, dođe mi na rasprertlavanje misao da je nesretnik samo puki asmatičar, da od kašlja i nije čuo sve to o čemu sam mu pričao, koja me naglo presječe. Nema nazad, čak i po cijenu da me zbunjeno pogleda, odmahne glavom i očinski preporuči da pređem na drugu stranu magistrale, stopiram kamiondžije i vratim se kući, i da svojim prilikama ne stvaram neprilike prepoštenom vozaču autobusa.

Nisam mu se ljudski ni približio, a Tarik već vadi papir iz pederuše i, kao srednjoškolka u leksikon, zapisuje sve moje podatke, zapitkuje me, i kada mu se, iz nekog razloga, ne dopada odgovor, tu rubriku u formularu preskače. U dahu mi govori da neće nikakav problem biti da sve po dogovoru odradimo, onomad sam mu rekao da idem u Beč, ali su morali da mi naplate kartu do Frankfurta da bih mogao da je izbacim pred graničare, i otklonim sumnju, i da posadu autobusa ne dovodim u problem jer im je vozna linija tranzitna te im je zabranjeno da bilo gdje nakon granice staju, pa su pauze česte da bi se putnici pripremili na dalji put bez stanke. Pruža mi formular i govori da ga graničarima samo stidljivo pokažem i to samo, ponavlja opet samo, ako budu baš insistirali, a on će me negdje u blizini Beča, gdje procijeni da je pogodno, izbaciti, uz dogovor da iskočim pri smanjenoj brzini, da se autobus ne bi zaustavljao, sve zbog pomenute klauzule o tranzitu. Gledam rubrike izgužvane hartije, koja liči na sve osim na tobože garantno pismo za ulazak u Evropsku uniju. Čak je i datum vidljiv, iako preškraban današnjim, u sramotno dalekoj prošlosti, našta Tarik reče da mu ovo nije prvi put. Priznajem da me više plaši njegovo nonšalantno ponašanje no što mi  ulijeva sigurnost, kao i to što ne priča u pletenicama već  bez ikakvog uvijanja kaže da će u slučaju bilo kakvog problema on podmazati Mađare na granici, a ja ću mu to kasnije refundirati, dok se s Austrijancima neće zajebavati i tu neka mi je bog na pomoći. Mada je, kako kaže, ta granica isto tako reda radi postavljena. Klimoglavom odobravam plan jer rezervni nemam, pružam mu, po dogovoru, sto evra, a on mi sklanja ruku i govori da mu to dam pri Beču. Čak se nađe i malo uvrijeđen, reče da se samo kurvama unaprijed plaća i da mu je u interesu da ovo isposlujemo pošteno pa da mu se javim, ako mi ovakvo nešto ili slično opet nekad bude bilo potrebno.

Na mađarskoj granici sve protiče regularno, graničari nikako da se upecaju na moj izgubljeni pogled i, znojem dlanskih vodopada natopljen, pasoš. Kada mi gospodin u kućici, na mješavini srpskog i mađarskog, kaže da prođem jer zadržavam red, mislim da je u pitanju skrivena kamera i da ću loše da završim. Ili ja ili more cigara, koje su mi putnici saborci natovarili, ili možda sudžuk, ili šta su mi već podvalili, sve je bilo na ili-ili, osim poslednjeg upozorenja graničara da će me lično skloniti s pulta ukoliko to sam ne učinim. Nikad mi udobnije prašnjavo sjedište nije bilo, želio bih da se izgrlim sa svakom grinjom i vaškom odvajkada tu nastanjenom, ne smeta mi ni da totalno utonem u flekavu jastučnicu i da kroz jutarnji vizir krmeljivog pogleda posmatram dosadna mađarska sela.

Budim se na pauzi i shvatam da sam jedini u autobusu, iza koga kulja dim. Prije no što stignem da opsujem Tarika i putnike sapatnike što me nisu probudili radi evakuacije, zatičem ih iza autobusa dok purnjaju po dvije cigare i pričaju kako su u Mađarskoj s granice ipak skinuli jednog putnika, koji je u foliju umašćenu lojem kobasica spakovao dva boksa cigara, pa su njegove zalihe iz kante za smeće, srećom nepretresane, odlučili da ispuše, jer bi smatrali grijehom da prodaju robu palog brata.

Po povratku nazad u autobus, svaki pokušaj spavanja prekida žamorisanje žena iza mene, dok verglaju riječi na njemačkom, ne sjećajući se riječi na njihovom, kao da iz žbunja žbun vade, pa govore riječi koje isto znače i na njemačkom i na njihovom – toliko sam potkovan u njemačkom, iz Otpisanih, da mogu da razaznam ima li smisla to što pričaju – i što smo bliže njemačkom govornom području njihov njemački je sve tečniji i grublji, kažem grublji jer je i akcenat skoro skinut u originalu, pa zvuče poput dvojice vojnika koji se svađaju oko toga čiji je red danas da stražari. Jedna od njih, može biti čak i ona žena s kojom sam čekao autobus, govori kako čeka priliku da se preuda negdje u Njemačkoj i da je nervira što starac koga dvori stalno skreće s teme kada pričaju o braku, iako naslednika nema, i da joj se čini da će stari gad radije svoju imovinu da ostavi državi Njemačkoj nego njoj, koja mu mijenja usrane pelene i duva u vruć pire–krompir. Koleginica iz sjedišta pokazuje uznemirenost, jer vjerovatno sličan plan ima i želi da se dokopa njemačke penzije, pa vijećaju i vijećaju, pretresaju sve mogućnosti, počevši od onih da njihove starkelje možda imaju mlađe služavke, naravno Njemice, koje ih služe dok su ove na odmoru, pa stižu i do toga da bi mogao biti razlog to što ne znaju dobro njemački jezik, pa ove lakše mogu da im se uvuku pod naboranu kožu. Začetnica razgovora, već sam skoro siguran da je to žena s kojom sam, i s njenim sada već nebitnim mužem, čekao autobus jer se primjećuje kako joj se žuri s udajom, a nikako s povratkom, kao da kod kuće ni kokošinjac nema, odbacuje mogućnost da je jezička barijera bilo kakva prepreka ostvarenju snova na krilima nasljedne penzije i stana matorog Švabe, jer ona njemački, kako kaže, parla odlično i nema nikakvih problema kada u njihovim prodavnicama kupuje hljeb; samo su joj jednom umjesto krastavaca podvalili tikvice ali ona nije bila kriva za to, radnici je nisu dobro čuli a ni matori Švabo se nije bunio, njemu je to sve isto.

Razmišljam koliko sam ipak na skali jadnosti daleko ispod svih njih na gomili. Oni su šampioni, spremni na sve, spremni da se ustroje svojim namjerama, da glume stroj umjesto osobe, čak nisu u stanju ni da glume osobu nego se po već nacrtanim šablonima ustrojavaju. Situacija koja je mene zadesila je sve samo ne obećavajuća, samim tim što sam morao da pobjegnem od sebe i od drugih u nepoznato. Uprkos tome, ne znam za splet okolnosti koji bi me naveo da se toliko ponižavam i glumim ljubav, a u trampi očekujem papire i nekakav bolji život. To razmišljanje bocnulo mi je injekciju samopouzdanja i vjeru da će na kraju ovog puta, za početak puta autobusom do okoline Beča, sve ispasti dobro. Tražim samo da uspješno pređem granicu pa da se nakon toga snalazim kako umijem. Čak i da se desi da se ne snađem, snalaziću se da dobijem priliku da se snalazim i sve tako kao hrčak u koturu sve dok se ne snađem. Skroman samo zato što nemam još uvijek priliku da se alavim.

Tarik mi se više ne obraća, čak ni pogledom, što mi i prija jer to može značiti samo da je sve pod kontrolom, iako do tančina iznova i iznova čitam papir koji mi je skrojio i na osnovu kog ni sam sebe ne bih pustio da uđem bilo gdje jer je čak i za kopiju suviše fušerski odrađen. Ali, mislim, zna šta radi, ovi ljudi oko mene znaju šta rade, totalno su raspištoljeni, iako su sa svojim pričama i njuškama dakako sumnjiviji od mene. Prilazimo austrijskoj granici, a stomak mi radi, uvija se u spirale i sluti baksuzluk. Prije toga mi rekoše da smo prolaskom kraj Mađara već sve obavili, te da ulazak u Austriju predstavlja puku formalnost, uz dodatnu olakšavajuću okolnost što smo u tranzitu, samo prolazimo kroz Austriju bez ikakvog zadržavanja te neće imati razloga da nas peglaju. Granica izgleda kao naplatna rampa, brz protok, a ni izdaleka ne vidim obrise policije, samo zelenkaste uniforme nalik onima iz gradskog zelenila, od kojih očekujem da se što prije stope s okolnim zelenišem. Automobili prolaze, a autobuse izdvajaju sa strane i, uz par minuta stanke, puštaju i njih. Kroz autobus se prolamaju tvrdnje da je to samo, i isključivo samo, zbog broja putnika, uz šalu pride da vozači autobusa ispred nas žickaju za vinjete od putnika iako bi to trebalo da je uračunato u kartu, kartu koju sam kao Sveto pismo stiskao uz sebe, sjetivši se da je Tarik nju spomenuo kao glavni argument u slučaju provjere, koje naravno neće biti, ali eto, u slučaju da do nje dođe. Alibi da mi na karti piše Frankfurt biće dovoljan austrijskim graničarima, naivnijim od mađarskih, koji slove za namćore.

Kako naš autobus prilazi, granica sve manje liči na naplatnu rampu, a ljudi oko nje sve manje na radnike gradskog zelenila. Presijavaju im se puške na ramenima, a grbovi na uniformama su uočljiviji. Slagaću ako kažem da mi polovina tijela već nije otpala i samovoljno krenula natrag, ka Mađarskoj, pa u pičku materinu odatle, na robiju ili šta god me čeka. Zakoni me nisu nikada zanimali, što je naivno jer ih često kršim, ali logično mi zvuči da će mi napakovati pokušaj nelegalnog ulaska u stranu državu pa me deportovati u matičnu državu, koja raširenih ruku čeka da mi uvali glavnicu kazne za djelo o kome još ne želim ni da govorim niti da razmišljam. Dođe mi da iskočim iz autobusa i da se blesavo šetam uz cestu, što mi, uzevši u obzir moju nevještost, ne bi bilo teško, i da izigravam izgubljenog hipi turistu oduševljenog asfaltom i serpentinama, da izvadim telefon kao da je vrhunski foto-aparat i njime fotografišiem travnjake okolo, da bi me policajci smatrali izgubljenim slučajem, a samim time i izgubljenom osobom, pa bih tako i bio tretiran. Nema nazad, skupljam muda u šaku, a žvrljotinu koja je trebalo da izigrava moje garantno, propusno ili kakvo već pismo, guram u stražnji džep, uz nadu da je džep bušan i da će papir doputovati skroz do članaka, iz čiste preventivne obzirnosti, da me pri eventualnom pretresu ne bi uzeli za totalnog idiota i na već postojeći prekršaj dopisali i vrijeđanje njihove inteligencije. Posmatram Tarika kao Mesiju. On se ne okreće, tek se ponekad uhvati za glavu objema rukama, pa ih brže–bolje spusti na volan da ne bismo, i doslovno, otputovali u kanal. Rulja oko mene se komeša, preostale zalihe cigara i mesnih prerađevina vraća u štekove, pošto su ih prethodno raspojasali, zatim vade svoje ausvajs hartije i, kao djeca pred kontrolni, preslišavaju se.

Grlica bi bila heroj naspram mene, vjerovatno bi imala nekakvu reakciju, makar fiziološku. Zaleđen i slijepljen uz sjedište, čekam egzekuciju, mada bi njihov zatvor djelovao kao banja naspram onog koji me čeka kod kuće. Tarik pokušava da otvori vrata, pa da nam dželat uđe, ali mu se kao za vraga dugme zaglavljuje te se on nonšalantno – jer se kvarom smatra samo ono što se ne može silom popraviti – laća šrafcigera i, poput prekaljenog obijača, razdvaja čeljusti mehanizma, a vrata se otvaraju bez prepoznatljivog piska. Na stepenicama autobusa pojavljuje se mladić, jedva da je punoljetan, obučen u, sada već jasno vojničku, uniformu. Čantra nešto na njemačkom, a Tarik mu na njemačkom jeziku, ali tarzanskom dijalektu, odgovara. Momak djeluje uplašenije od nas dok drhtavim prstićem šara po spisku putnika. Uzvikne: Frankfurt!, a mi kao po komandi svi podigosmo ruke. Ne znam da li mu je bilo sumnjivo to što pedesetak ljudi putuje baš samo u jedan grad. Iako pokušava, navodeći okolne gradove, mi se dostojanstveno držimo Frankfurta, kao šira rodbina iz pripizdine koja je krenula na svadbu daljeg rođaka u još dalju metropolu. Traži dodatnu dokumentaciju od Tarika, a meni prolazi kroz glavu da je bolje da mu izvadi i broj šasije i garanciju za brisače, sve sem mog pozivnog pisma. A moguće je da ni ostala pisma saboraca s kojima je u talu nisu uvjerljivija. Natežu se dobrih petnaest minuta dok Tarik kao keca iz rukava ne izvuče piruetu ka nama i, uzvikom koji liči na jauk, zamoli nas da izvadimo karte. To i radimo, ličimo na potplaćene poslanike i dižemo ono što se od nas traži, uz prijekorne poglede i psovke ka onima koji umjesto karte ponovo dižu praznu ruku. Vidjevši da se sad lomi, sad ili nikad, sad na gurku prolazimo ili se upravo sad pretvaramo u rikverc brigadu i jašemo ka svojim vukojebinama, halabučemo o tetkama koje nas na peronima čekaju, poslove koje u Frankfurtu imamo, novcu neophodnom za putovanje, koji nas tek na kraju puta čeka, a mladi vojničić izbezumljeno gleda, liči na janjca neophodnog ovim veselim svatovima, vraća Tariku papire i rukom pokazuje da krenemo.

Opštenarodno veselje je sačekalo stotinak metara, tek toliko da zamaknemo granici, a onda rijeke pršute i rakije zaploviše sjedištima. Preznojeni Tarik glumi hladnokrvnost, objašnjava da nije bilo razloga za strepnju te da je mladić običan šaran koga je lako preveslao, a pritom smo naletjeli baš na dan kada mladi vojnici mijenjaju graničare na nekoliko sati u vidu obavezne prakse. Da li je to zaključio iz razgovora s momkom ili izmislio, nikada nisam saznao.

Posada autobusa kao da je ringišpilska mafija koja je sklopila ugovor s lokalnom privatnom ortopedijom: ludačkom brzinom nas izbacuje na proširenjima auto-puta, ne gaseći motor, tek toliko se uspori da se jadničak zakašlje a putnik izlijeće i u doskoku hvata prtljag bačen iz ruku kvoterbeka konduktera, očigledno spremnog za ovakve situacije jer je sve iz gepeka i spoljašnjih džepova autobusa prebacio u svoj improvizovani bungalov za spavanje desno od Tarikovih nogu. Ne znam tačan redoslijed ispadanja te zrikim ka Tariku, a on mi klimoglavom poruči da se spremim. Putnici saborci mi objašnjavaju da smo na obodima Beča, u nekakvom spoljašnjem becirku, sjećam se da mu je dvocifreni broj u pitanju, možda nešto oko dvadeset, i da lako iz njega mogu da se dokopam jezgra grada. Kondukter mi prilazi, hvata ručerdom za rukav i signalizira Tariku da uspori, što dobri vozač i radi. Potpomognut guranjem, padam pokraj bankine, a ranac me prestiže te u oblaku iz auspuha gledam u autobus koji odlazi.

Ne mogu da objasnim zašto mi je ovo trebalo i da li bih na sve to pristao da sam znao, iako sam pred polazak bio spreman na sve, doslovno na sve. Izgleda da su granice u glavi rigoroznije od državnih i da ih nije toliko lako preći. Po prvi put u životu osjećam neizvjesnost u svoj njenoj krtini, misli mi se sudaraju i vraćaju na početnu poziciju, kao što bih i ja volio da se vratim u neizvjesnost čitanja presude koja bi me čekala da sam ostao. Ovako, izvjesno je jedino to da nemam plan pred sobom i da je ogromna glupost izrečena onda kada je neko skrojio ono da je u redu slušati sebe i prema tome djelovati jer je definitivna istina da sami sebe najbolje lažemo.

Tresem ranac, užurbano hodajući iza ograde auto-puta, prateći putanju kojom je autobus prošao, a sve po instrukcijama Tarika i konduktera. Automobili, iz kojih se tek neko osvrne i pogleda u mom pravcu, neprestano prolaze. Izbjegavam susretanje pogleda s putnicima, te stotinkice koju brzina druma dozvoljava, dajući im do znanja da odbijam svaku vrstu saradnje jer bi me ona mogla dovesti do neželjenog stopiranja i sjedišta nekakve dobre dušice, a takva bi se u nekom od stotina automobila sigurno mogla naći, držeći se još uvijek utabanih instrukcija.

Nailazim na proširenje za benzinsku pumpu, malu i za naše prilike, a iz autobusa su mi njihove pumpe izgledale  ogromne. Koračam ka stražnjoj strani, vodeći se pretpostavkom da je tu klozet, i usput se molim da je prazan kako bih utrčao u njega, ali ne iz nužde nego iz potrebe da se, ako ima u njemu ogledala, samom sebi nasmijem u facu i čestitam na naivnosti koja je pretekla glupost i dovela me u pizdu materinu. I pritom mi ispraznila džepove. Hoću da pogledam u odvod sa željom da u njemu nađem nešto što liči na Tarika, i da i njemu čestitam, onako srdačno, što me je zajebao, naplatio mi kartu do Frankfurta a ostavio me na pola puta, uzeo još novca da me sprovede do Beča i pričao kako je Beč pola Balkan a pola Turska i da ću se lako umuvati tamo.

Pored klozeta sjedi buckasta djevojka u crveno–žutom kombinezonu benzinske pumpe, pije kafu i cucla cigaru kao da joj je poslednja. Kada me ugleda na tren zamahnu da baci cigaretu ali je bumerangisa natrag i poče se smijati ispuhujući kolutove dima. Na srpskom mi se obrati, reče da sam poranio i da me je očekivala tek kroz nekih pola sata. Dok sam pokušavao da se zbunim njenim automatskim zaključivanjem, pogledah oko sebe, u rijetke automobile koji su kao u lijevak upadali na benzinsku pumpu. Tarikove instrukcije su se završavale prispjećem na pumpu, nije spominjao ništa više, pa sam pomislio da me samosnalaženje neće mimoići. Nije mi spomenuo nju, djevojku koja dočekuje putnike po njegovom nalogu. Zove se Milica, ta debeljuca s mačkastim naočarima. Priča kako je došla iz nekog gradića oko Niša i da joj je Tarik pomogao prije nekoliko godina, pa s njim redovno putuje kod svojih na ferije i vraća se u Beč na robiju. Smijulji se dok to izgovora, a meni se na pomen robije stvara kamenje u zadnjim džepovima i sve je teže pratim u krmećem kasu ka odjelu za točenje goriva, njenom radnom mjestu. Tipka po telefonu, nekoliko puta poziva dok joj se konačno ne javi neko, kome govori da požuri, ali i ne mora, da će čekati on, vjerovatno, ma sigurno, misleći na mene. Čekaću, nego šta ću, cijeli život nešto čekam, obično čekam da mi neko nešto završi, a sada to ona čini. Objašnjava mi da je ovo već uigrano, da će naići njen drugar za dvadesetak minuta, jebiga, sam sam kriv što sam poranio, drugar koji radi u gradskoj čistoći, upravo kreće u smjenu, pa ću s njim do grada. Drugih automobila, kao po kazni, nema i osuđen sam na blebetanje tih dvadesetak minuta.

Leksikoniše me Milica, a ja se otimam, izvirujem ka cesti, trudeći se da prepoznam auto koji nikada u životu nisam vidio. Ispituje me o namjerama, a ja joj, pun euforije, pričam o njima, kao da ih zaista imam, kao da imam išta, osim adrese na kojoj me ništa ne čeka niti mi je išta obećano, a obećanja volim, volim da se držim za nešto dok to nešto ne nestane pa se pojavi nešto drugo za šta ću da se držim. Slatka je bila Miličica, skoro kao krofne koje neminovno svakodnevno tamani, kurtoazno mi govori da joj se slobodno javim ako mi nešto zatreba, a ja to velikodušno prihvatam i obećavam, rijedak slučaj da obećavam jer rijetko kad sam i u prilici. Diktira broj, utiskujem cifre na pola metra od nje, bez prostora za manevar namjernog promašaja za jednu da bih smanjio mogućnost da je stvarno i pozovem. Zašto bih je i zvao, njeno nametljivo ponašanje otvaralo je mogućnosti jedino izvlačenja neke koristi od mene.

Automobil se pojavljuje i Milica maše vozaču, to je to, ostaje mi samo da se ukrcam i da zaplovimo. Pri prvom koraku ka nadolazećem autu Milica mi lupa rampu preko ramena, rukom masivnijom od moje, i izusti cifru – dvadeset evra. Za njenu uslugu prespajanja veze, valjda. Na moj zatečeni pogled nadovezuje se pitanjem da nisam njen dio već dao Tariku, našta automatski odrično odgovaram, još nesvjestan u kakvu sam mrežu upao, i namah se grizem za jezik jer sam nonšalantnim odgovorom da već jesam platio, mogao uštedjeti novac. A dok ona, ako posumnja, pozove Tarika, ja ću već biti ko zna gdje. Nije mi se tih dvadeset evra ostavljalo njoj, znajući da će mi svaki, i najsitniji, apoen kasnije značiti. Kasno je da povučem priznanje, ali pokušavam da se izvučem, govorim da imam samo krupne novčanice te da ću u gradu zamijeniti i dati njenom drugaru vozaču da joj proslijedi. Blijedo me gleda, a ja nastavljam i bacam poslednji adut, da joj mogu dati i kada se budemo vidjeli, naravno, nakon što je pozovem. Krofničavi obrazi se opustiše i ona pristade na ovu opciju. Drugar joj je, za divno čudo, bio ćutljiv, osjećao sam se kao u taksi vozilu, samo me je upitao gdje da me vozi. Dobija odgovor: 13. becirk, ispred kafea Prosa. Krećemo, Milici mahne rukom, ne odvajajući palac s volana. Pored nas prolaze oznake za 23, 21, 19. i sve tako niže do zbijenih 15, 14. i 13. becirka.

Vjerovatno smo se vozili duže nego što je moj mozak procesuirao, a iskren da budem, prijala bi mi i duža vožnja. Nekako sam se tu osjećao sigurnim, makar išli direktno u provaliju. Vidim ogromnu šolju za kafu i iznad nje natpis Prosa, pakujem pinkle, auto staje na proširenju i hvatam se za bravu. Miličin drug, čije ime ne da nisam zapamtio nego nisam ni čuo, skoro pa njenim glasom progovara lozinku, traži dvadeset evra, i tek škrto nadodaje da je tarifa inače skuplja ali bio sam mu usput jer radi u 12. becirku. Divan i obazriv mladić, pomislih. Sada već pripremljen, odgovaram da sam dao Milici pedeset, a ona nije imala da mi rasitni pa će mu ona dati njegov dio a desetkom ih častim, uz priču pride da su prije njega na pumpu svratila trojica i punila do čepa s krupnijim svotama što je Milicu, jelte, iznerviralo. Divio sam se sebi kako kitim priču i kako se stvari same lijepe jedna na drugu, uz zaključak da je bitno da se ljudi samo na prvu laž upecaju, sve ostalo ide kao podmazano. Čim je čuo za bakšiš obradova se i mi se bogzna kako pozdravismo. Kao što rekoše, Beč je pola Balkan a pola Turska, bitno je dobro istrgovati i još bolje zajebati, a to sam, da je bilo sreće, morao da naučim čim sam krenuo ovamo, a ne da me kojekakvi Tarici i Milice vaćare.

Mojoj sreći nema kraja, nema više šta loše da se dogodi, nema zatvora koji me je čekao u domovini, nema više besparice, dobro, nisam baš toliko glup da vjerujem u priče krezubih baba čiji se unuci gastarbajteri vraćaju kući samo za praznike i da poprave zube, u priče da tamo daleko, preko granice, postoji zelena grana s koje se beru zelembaći, evri ili dolari, nisam izbirljiv, ma brao bih i bobice tamo po šumama, u koje ne zalaze, osim u vrijeme piknika – nedjeljom od 14 do 15 – kada su slobodni, brao bih toalet papir koji im se omakne i padne sa strane, samo da živim i preživim.

Nema više strepnje, nema ničega što već nisam okusio, nema patnje u kojoj nisam ogrezao niti okrajka koji nisam zagrizao, ma šta zagrizao, oglabao kao pas batak od prekjuče. Zakletve služe samo da bi se prekršile a ja ću svoju, ovu koju upravo dajem, da održim do poslednjeg slova. Zaklinjem se da ću biti dobar, makar i na svoju štetu, spavaću na klupi u parku jer vjerujem da će me jutro ugrijati, radiću svaki posao i biti zahvalan na bilo kojoj plati. Krenuo sam s mrtve nule i ne postoji sila, niti zakon, dovoljno čvrst da me zaustavi.

___________________________________________

MILOŠ PETROVIĆ, rođen 1996. u Loznici, odrastao u Zvorniku (BiH), živi u Bijeljini. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gdje je i odbranio master rad sa temom Tematizacija istorije u romanima Mamac, Pijavice i Svetski putnik Davida Albaharija. Objavljivao prozne tekstove u Letopisu Matice srpske, časopisu Koraci iz Kragujevca, onlajn časopisu Kult i ostalim književnim časopisima. Pobijedio na konkursu Doma kulture Studentski grad u Beogradu za najbolju knjigu priča. Knjiga priča Ljepota lapota bila je u širem izboru za nagradu Biljana Jovanović. Naredne godine objavio roman pod nazivom Četvrt.

Balkanski gonič je njegov drugi roman.

ZBIRKA KRATKIH PROZA SRĐANA V. TEŠINA “ŽAN GRENIJE, NAVODNI VUKODLAK”, Arhipelag, Beograd, 2025; jedna priča

proza

VEPAR

„Dođi, Jonase”, kaže farmer. Oseća se ljutina u njegovom glasu. U gomili se začuje komešanje. Na osvetljeni prostor, pred okupljene radnike, izlazi postariji visoki čovek blagog lica. I bez naređenja, radnici prilaze bliže da bolje čuju razgovor između farmera i Jonasa. „Ove godine, Jonase, pucaćeš na svakoga koga vidiš”, kaže farmer, pokazujući na pušku 0.33 oslonjenu na stolicu. „Razumem, gazda”, kaže pomirljivo Jonas. „Pucaćeš na sve jelene, babune i divlje svinje. Pucaćeš na svaki šum. Ako se desi da je to svinja u ljudskom obliku, tim gore. Moja imanja nisu mesto za svinje bilo koje vrste”, gunđa farmer mračnog i namrštenog lica. Jonas uzima nevoljno pušku. Farmer to primeti, ali ne govori ništa. Toliko toga su preturili preko glave taj dobroćudni matorac i on. Jonas radi na farmi od rođenja, seje i žanje useve, izvlači vodu za baštu, kosi travu, štavi kože, a za vreme kišne sezone, noći provodi čuvajući polja od životinja koje napadaju useve. Gori od jelena, babuna i divljih svinja samo su kradljivci koji beru još nedozrele klipove, praveći štetu i lomeći stabljike. Jonas nikada nije uhvatio nijednog lopova. Po svitanju bi zaticao u prašini otiske bosih stopala koji su vodili do kupastih koliba smeštenih uz rub farmerovog imanja. Kako Jonas nikada ne pruža valjana objašnjenja za štete na usevima, farmer je počeo već da gubi strpljenje. Ali, pitao se Jonas, zašto bih bilo šta objašnjavao, kad svi znaju da će polja biti pokradena i da će useva svakako biti manje nego što se očekuje? „Možeš da ideš”, reče farmer. Jonas ne reče ništa. Okreće se ka gomili bosonogih radnika i podigne pušku uvis. Želi da ga se plaše. Ali to je samo blef. Svih tih godina otkako čuva polja, nikada nikoga nije upucao. Klipovi će nestajati i to ne može da spreči ništa pa ni njegova puška. Ima on prečih briga od krađa prosa i kukuruza. Jonas ima dve žene, stariju, koja mu je izrodila buljuk dece i mlađu, koja mu zadaje mnogo nevolja. Kada noću odlazi da čuva polja, u njegovu postelju, kraj njegove lepe žene, leže mladi muškarac napaljen kao vepar. I noćas će, sva je prilika, biti tako. Jonas, osvetljavajući stazu lampom, s puškom o ramenu, gubi se u šipražju. U daljini vidi zgusnute kolibe i siluete radnika, koji se spremaju da u tišini večeraju kraj vatri. Zna da ga iza leđa nazivaju rogonjom. Zastane i zagleda se u svoje dve kolibe. U većoj žive njegova deca i stara žena koja ga ismeva, a u manjoj živi njegova mlada žena koja mu nabija rogove i izvrgava ga ruglu svojim neverstvom. Večeras je u očima svoje mlade žene, koja mu je pripremila hranu za dugo bdenje u čeki, video da je zadovoljna što on odlazi. Iako ga hladni bol ljubomore izjeda, Jonas pomisli: „Ona je još dete.” Istinabog, ne želi da ide u polja, niti da tumara po mraku. Teška srca stiže do platforme za osmatranje divljači. Naslonjen o drvo, priseća se vragolastog ženinog pogleda. Priseća se i mladića kog je viđao da krišom ulazi u njenu kolibu. Zamišljao je scene koje se odigravaju između to dvoje preljubnika. Iznenada, dok je zamišljao bludničenje koje se odvijalo u mračnoj kolibi, sasvim druga slika mu se uvuče u mozak. Video je ubijenog mladića, kog je ustrelio jednim preciznim hicem, kako leži u prašini sa isplaženim jezikom. Metak mu je napravio ogromu rupu u glavi iz koje je tekla crna krv. Um mu se od tih zlih misli namah razbistri. Potom, kao pogođen munjom, ugleda kako iz kolibe, iz koje su do malopre dopirali smeh i uzdasi, radosno izlazi njegov rival. Jonas podiže pušku, zadržava dah i uzima na nišan mladog čoveka obasjanog mesečinom. Prati plećatog muškarca koji pravi buku nemarno se krećući kroz proso puno sokova. Jonas čeka i ne trepće. Onda, u pravom trenutku, opipa krivinu oroza i pritisne. Zvuk pucnja naruši mirnu noć. Jonas gleda u dugu puščanu cev kako se puši i presijava. Drhteći, spusti oružje na pod čeke. Nedugo potom čuje kako stazom po rasutom kamenju neko trči. Farmer protutnji pored umornog Jonasa. Zatim staje, počne da širi ruke, glasno dahće i mrmlja. Baulja po mraku u neverici, zaviruje u redove useva, opipava tlo i besno ponavlja: „Gde je? Gde je?” Jonas čeka da se farmer smiri, a onda promuca: „Oterao sam ga, gazda, nikog drugog do alavog mladog vepra.” Farmer iznenada oseti odvratnost prema ovom čoveku mekog srca.

(Doris Lesing)*

* Zbirka Žan Grenije, navodni vukodlak u potpunosti je sačinjena od obrada kraćih proznih dela ili odlomaka iz dužih fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova autora čija sam imena naveo u zagradi ispod svake priče.

***

“Priče iz knjige Žan Grenije, navodni vukodlak nastale su umetničkim preoblikovanjem prozne fikcije i nefikcionalne proze različitim tehnikama (Fanfiction, Mash-up, Crossover, Karaoke, Cut and Paste, Patchwork, Recycling i Rewriting).

• Zbirka je u potpunosti sačinjena od obrada kraćih proznih dela ili odlomaka iz dužih fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova autora, među kojima su: Aćin, Bunjin, Atvud, Šajtinac, Bernhard, Sonders, Čehov, Keret, Andrić, Singer, Šalgo, Despotov, Mišo, Žari, Muzil, Kasares, Erkenj, Kovač, Herbert, Zagajevski, Lesing, Tišma i drugi.

• Tešinova objava broja 49.

49 priča o 49 priča.

Od lepog porodičnog života do „majke njihovih strahova“, od novih priloga za biografije do savršene formule za mršavljenje, od trudne žene kojoj se obistinjuju snovi njenog ploda do smrti popularnog dečjeg pisca, od priče o biciklistima do priče o Kazuko, od tajne istorije Minotaura do tajnog života mrtvaca, od mokrinskih priča do priča iz celog sveta.

Gde je i kada sve to i još mnogo čega drugog moglo da se desi?

U neuhvatljivoj, raznovrsnoj i uskomešanoj knjizi priča jednog od vodećih savremenih srpskih pripovedača i dobitnika Andrićeve nagrade.” – Arhipelag

_____________________________

SRĐAN V. TEŠIN (Mokrin, 1971), pripovedač i romanopisac. Studirao je filozofiju i komunikologiju u Beogradu. Diplomirao je na poetici kratke priče. Priređivač je sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča i autor četrnaest knjiga: Sjajan naslov za pantomimu, Antologija najboljih naslova, Kazimir i drugi naslovi, Kroz pustinju i prašinu, Kuvarove kletve i druge gadosti, Alternativni vodič kroz Vavilon, Ispod crte, Priče s Marsa, Gori gori gori, Moje, Luka kaže, Mokrinske hronike, Crna Anđelija i Žan Grenije, navodni vukodlak. Dobitnik je nagradne stipendije iz Fonda „Borislav Pekić”, Medalje kulture Zavoda za kulturu Vojvodine, Nagrade Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, Nagrade grada Niša za knjigu godine za decu i mlade „Maleni cvet” i Andrićeve nagrade. Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Član je srpskog PEN centra. Živi u Kikindi.

KRATKA PRIČA LJILJANE D. ĆUK: GORGONE

proza

Foto: Marija Piroshki/Festival Krokodil

Danas je nedelja, možda. Nismo sigurne kako da merimo vreme. Nekada načujemo koji je dan, ali čak i kad vodimo računicu, ne uspevamo da budemo u toku s vremenom. Već dugo nismo u toku s vremenom. Nekada nismo sigurne da li je dan ili noć, godišnja doba samo naziremo. Čule smo da na svetu ima još nekoliko ovakvih kao što smo mi. Čule smo i da je svet pred novim ratom, ali to se pričalo i dok smo bile izvan.

Jednom smo se probudile srećne, sanjale smo da je sve san.

Danas je možda nedelja i na ekranu se pojavio novi zadatak. Ovo smo već imale, nije toliko popularno, ali već smo imale. Zanimljivo je kako od osamsto i nešto mogućnosti najčešće rekreiramo dvadesetak. Današnja je pomalo iznenađenje, ali imale smo je.

Oni ne vole da im se šire vidici, znamo. Ne vole mogućnost spoznaje, šta ako se desi da im se dopadne nešto na šta nisu navikli?

Često smo sanjale slobodu, ali zapravo mi ne znamo kako ona izgleda. Možda smo pogrešno sanjale, može li pogrešno da se sanja?

I izvan su nas dugo gledali. Nekad su nas pljuvali, a i tukli. Pod pesnicama i udarcima nogama dolazilo nam je da vrištimo, ali mi smo samo pošle u prodavnicu da kupimo hranu, pravim novcem, radimo kao i vi, i sanjamo, sanjamo slobodu, šta vi sanjate? Oni su mislili da će biti slobodni ako se oslobode nas. Znamo to. Nismo isti, a ne daju nam da budemo jednaki. Mi ih provociramo da preispituju. Tako su nam rekli. Gadite nam se. Šta ste vi? Gadite nam se. Nećemo da vas gledamo.

A stalno nas gledaju. I ovde i izvan su nas gledali. A mi smo sanjale o mestu bez pogleda, možda je to sloboda. Sve smo pogrešno sanjale.

Jednom smo išle na more. Vozile smo dosta dugo, putevi su bili loši. Slušale smo muziku, volele smo menjanje radio-stanica kako prolazimo kroz različite gradove i volele smo se. Ništa nam nije smetalo, ni krš od automobila, ni loši putevi, ni jezik koji nismo razumele, volele smo se. Jednu noć smo spavale pod zvezdama, auto je stao, odvezle smo ga na popravku i spavale smo pod zvezdama, tog neba se danas sećamo. Bilo je naše. Ako je to bila sloboda, ukus nije bio loš. Ali počeli su da nam uzimaju ono što svima pripada. Valjda da bi bilo više za njih. Ali kako nebo može da nestane? Da se potroši?

Sad nemamo nebo. Bar ne ono izvan. Nekad ga malo vidimo. Slučajno. Mrzimo tu reč. Slučajno. Sve odizvan je sad slučajno. A svi oni imaju to nebo, ali opet biraju da gledaju nas, iako su nama zabranili da ga s njima delimo.

Danas je nedelja, možda, i neko želi da rekreiramo nešto iz novijeg doba. Na trenutke im vidimo lica. Na trenutke uhvatimo njihova lica. Ili je radoznalost, ili je gađenje. Ali uvek superiornost. Skoro uvek. Nekad je i sažaljenje. Znamo ko se vraća, vraćaju se one koje su nam slične. Sažaljenje imaju u očima, to vidimo na trenutak, ali i strah, tugu. Mi ne znamo kakav je njihov život. Oni se možda pitaju kakav je naš, kakav je naš kad im je van očiju. Hej, bar nas više ne tuku, zar ne? Nekada mazimo ožiljke jedna drugoj. Kako su nas jurili tih dana, kako su nas šutirali.

Plakale smo. Plakale smo od bola, pod udarcima, od sramote koja nije bila naša. Plakale smo od straha da je svaki minut zagrljaja naš poslednji, nismo spavale, a morale smo, morale smo da spavamo jer rane nisu zaceljivale. Plašile smo se da zatvorimo oči. Ako zajedno zatvorimo oči, ko će se setiti šta je istina ako se probudimo?

Sanjale smo o slobodi tih dana, sanjale smo o slobodnom pogledu na nebu. Da li bismo večnim snom našle slobodu?

„Marš u svoja četiri zida!”, uzvikivali su. „Marš, odvratne ste!”, horski, skoro ritmički omamljujuće. A nas dve, kao u pijanom plesu, čvrsto držimo jedna drugu u naručju i gledamo se u oči. Dok jedna malo ne zaspi, od umora, pa je ona druga čuva. „Marš, neprirodne ste!”, a mi ne znamo ni za jedan više prihvatajući osećaj nego kad smo zajedno.

Mi više ne plačemo, sem kada se zadatkom to od nas traži. A baš često traže od nas da rekreiramo scenu kajanja. Vežbale smo s profesionalnim glumcima kako da plačemo na komandu. „Ako se setite neke tužne scene, biće lakše”, rekli su nam. Sećamo se. Tužne scene. Ne jedne. „Sve mora biti autentično”, to je bilo izgovoreno uputstvo, morale smo da naučimo scenarije. Memorisale smo osamsto igrokaza. Osamsto zabluda. Osamsto lažnih, izmišljenih situacija. Bar nas ne tuku ovde. Mi smo edukativno-umetničko delo. A eksponate ne smeju da dodiruju. Pljunu na staklo. To nekada vidimo, pljunu odmah. Za nekog ko očima ne može da nas vidi, oni baš često dolaze da nas gledaju. Imaju osećaj kontrole. Oni vole da posmatraju nepoznato tek ako imaju osećaj kontrole. Zato su i borbe gladijatora bile toliko popularne. Proždrljive oči, gladne krvi. U našem slučaju proždrljive oči se naslađuju onim što smatraju da je zaslužena kazna. Gladni su korekcije i uspeha. Tako nesigurni.

Danas je nedelja, verovatno, ne znamo. Ovog nepoznatog dana za koji pretpostavljamo da je nedelja treba da rekreiramo scenu za oči gladne našeg pokajanja. Mi smo opomena i mi smo njihov uspeh. Prognali su nas, drže nas zatvorene u četiri zida i izvodimo igrokaze za njih. Dovode decu da nas gledaju, da znaju šta će ih zadesiti, i to u najboljem slučaju, ako su kao mi. Mi mislimo da povremeno i drkaju na nas, kada dođu bez dece. Verujemo da u pretrazi porno-sajtova ne postoji više kategorija kojoj bismo, eto, mi kao pripadale. Ne znamo. Ali dark veb je i dalje sigurno mesto za sve one koji prodaju moralne lekcije svojim sledbenicima. Zasigurno nije izbrisano naše postojanje u službi pornografije. Kako bi moglo biti kada oni to vole.

Mi, izvan, sada, ne postojimo. Dobile smo priliku da poput kakvih lutaka postojimo jedna s drugom u kontrolisanim uslovima, ili da prihvatimo život u kojem nas nema. Kada ne izvodimo ove predstave, mi smo opet par, zagrljene, imamo naša četiri zida, uspeli su u tome. Mi smo uspele da ostanemo zajedno. Ne znamo da li je ovo život, ali znamo da tamo izvan nije sloboda.

Kako je sve počelo? Pa tiho, nenametljivo, kao što obično i biva. Bez upozorenja i s verom da smo ipak daleko stigli. Ali društvo ne ide napred, ono se uvek vraća. Napred ide vera u ljude, ali društveni progres ne postoji. Uvek se dođe do iste tačke i onda iz početka. Ograničavamo, ograničavamo, ograničavamo da bismo bili slobodni. I sad se šuška da će rat. I osvajaju slobodu puškama, oduvek i zauvek će. Ne znamo da li je rat sloboda i ne znamo šta će biti s nama ako izbije rat. Možda ćemo odmah postati telesna ispomoć na frontu.

U miru, onom koji je zasad lažno tamo, u miru bismo isto bile telesna ispomoć bilo kome. Tako su to nazvali, smatrali su to korekcijom.

Mi smo uvek bile predstava. Pokretno pozorište. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, prema potrebi. Mi smo predstava. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, ako bude bilo potrebe. Mi ćemo biti predstava. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, izgleda. Na kome li sada odmaraju ruke, pitamo se. Po kome li se sliva njihova pljuvačka prezira, kome upućuju sve one pogrdne reči kojima su nas obasipali? Srećom, sad ih ne čujemo. Ne čujemo, ali ih ne zaboravljamo.

U današnjem, tek sedmom izvođenju igrokaza broj 23, proverile smo, u današnjem igrokazu broj 23 treba da izgovaramo rečenice kajanja (uvek ih izgovaramo), ali i današnja predstava ima jednu lepu rečenicu. Ona glasi: „U Kopenhagenu je uvek nedelja”. I kad je izgovorimo, na trenutak opet vidimo boje, vidimo grad u kom, igrom slučaja, jesmo bile, vidimo kako postojimo u svetu u kom smo mislile da ima i mesta za nas. Možda je to tad bila sloboda. Ne znamo. Ali znamo – ako je danas nedelja, onda je i u Kopenhagenu nedelja. To na trenutak ulije nadu da je svet i dalje u redu, samo je malo pomeren.

– iz zbirke Uslovi nisu bitni, Partizanska knjiga, Kikinda 2023. –

________________________________________________________

LJILJANA D. ĆUK (Zrenjanin, 1982) živi i radi i stvara u Beogradu. Objavila je zbirke kratkih priča Neki drugi (2020, Partizanska knjiga) i Uslovi nisu bitni (2023, Partizanska knjiga). Uslovi nisu bitni je 2025. godine prevedena na ukrajinski jezik, a 2024. godine bila je u finalu nagrade Voja Čolanović za najbolju priprovedačku knjigu objavljenu na srpskom jeziku.  Njene priče istražuju svakodnevicu, identitet i tenzije između intime i društva. Učesnica je regionalnih i evropskih književnih programa, među kojima je i CELA (Connecting Emerging Literary Artists). U okviru projekta, priča joj je prevedena na deset evropskih jezika. Pored književnog rada, bavi se projektima u oblasti kulture i kreativnih industrija.